Pratite nas

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Starčevićanski obraćenik Zoki koji se samoproglasio novim vođom krajnje hrvatske desnice

Objavljeno

na

Svršetkom kolovoza 2016.

Vrijeme vrlo pristojno, temperature ne rastu neobuzdano kao BDP (kako kažu novine).

Ta me je riječ osvojila: neobuzdano. I na hrvatskoj političkoj sceni je neobuzdano, u čemu prednjači starčevićanski obraćenik Zoki koji se samoproglasio novim vođom krajnje hrvatske desnice (do Zemuna), rastuživši Josipovića, Pupovca i Jelenu Lovrić koji „ne mogu da dođu k sebi“ jer momka znaju kao prečasnog ideologa projugoslavenske ljevice, sljednika Ivice Račana i vođe SDP-a koji je sljednik KPH (KPJ).

Kad bi bilo da bi bilo (ki bi da bi), kada bi izvan svake sumnje bilo da Zoki kojega srbijanski tisak časti imenom budale, progovara iz srca i duše naroda i svoje osobno ime, pa i u ime svoje stranke, čovjek koji ništa ne zna mogao bi pomisliti da je Hrvatska napokon na dobrom putu, da više nema podjela, da smo svi Hrvati i čeka nas lijepa budućnost.

No, nevjerodostojni Zoki koji sada svoju unutarhvatsku mantru „ili mi ili oni“ prebacuje na vanjskopolitički plan a u svezi s voljenom Srbijom, pokazuje te neobuzdane hrvatske vrline samo u finalu izbornih kampanja, a kada je na vlasti (za kojom hlepi) obavlja ideološku presiju i represiju nad hrvatskim narodom uz pomoć raznih jovanovića i sličnih, provaljuje u crkve i tuče hrvatske ratne invalide, pa i sada stavlja neobuzdane svoje jurišnike na čelo lista u mnogim izbornim jedinicama. Sve za vlast, a vlast ni za što.

Mora se priznati da ima dobrog savjetnika (valjda opet Braun) koji mu valjda reče da nije dosta mahati hrvatskim zastavama kao u prošloj, nedavnoj parlamentarnoj kampanji, nego uz zastavu preuzeti hrvatski osjećaj i misli „hrvatske javnosti“ pa se tako dokoturati do pobjede, a onda u jednom intervjuu sve polizati i pustiti s lanca svoje poznato protuhrvatsko osoblje koje će svojim predanim i neobuzdanim radom rasvijetliti (lustrirati) Zokijeve izborne nepodopštine, a onda će se svi napiti u nekom baru i smijati do suza. A narod će plakati.

Zokijeve neobuzdane definicije susjednih država nisu, naravno, upitne, ali se sve to može reći i finijim rječnikom: primjerice, umjesto šake jada, treba reći šajkača jada što onda eskulpira dio Srbijanaca, doduše malen, ili Srbijance treba pristojno nazivati susjedima iz pakla.

Umjesto tvrdnje da BiH ne postoji kao država treba fino reći da je BiH nefunkcionalna država, i tako dalje. Diplomatski. A kada je na vlasti, neobuzdani Zoki čini baš sve da šaku jada ne obveže na ukidanje zakona koji prijeti hrvatskim braniteljima pa ga i ne uvrštava u kriterije (mjerila) koje Srbija mora ispuniti za EU te sada Kovaču trnu zubi i morao se dovijati naknadnom poticaju, uz nešto kompromisa koji narodu naravno ne zvuče dobro.

U stilu: otvorili ga jeste, ali ga ne bute zatvorili. Dotle Srbijanci tvrde da buju ga zatvorili, i ne samo poglavlje nego i hrvatske branitelje. Ili idu k Rusima, što izbezumljuje Angelu. Isto tvrde „savezna tijela“ nefunkcionalne BiH koja bi također masovno zatvarala hrvatske branitelje, a otvarala pristup Europskoj uniji. Ili idu s Turcima, a drugi dio skupa s Beogradom Rusima.

Glede BiH, osim Plenkovića koji zagovara federalni pristup, ali ni on ne spominje hrvatsku jedinicu (entitet), makar daje do znanja da se tu nešto treba mijenjati, ali iznutra, treba reći i ponavljati: Bosna može biti samo trosobni stan. Bosna trosobna!

I ta definicija mora biti na zastavi RH u ovim smutnim vremenima kada se vilajet doista raspada po šavovima srpskim i muslimanskim, a u tom rezuckanju koji s Dodikovim referendumom dobiva ozbiljne konture – hrvatski narod ostaje bez prave potpore iz jedine zemlje koja ju može dati, iz Hrvatske čija je Bosna (i Hercegovina) povijesna baština i ima veće pravo intervenirati – mnogo veće od tutora muslimana-Bošnjaka, mnogo, mnogo veće od Srba koji su u Bosnu ušli na turskim i tatarskim kopljima (tada kao Vlasi), a da ne govorim o Bruxellesu i Washingtonu kojima je povijest potpuno tuđa i ravnaju se samo po savjetima svojih analitičara, vjerojatno istih onih koji su svojedobno navijali za cjelovitost Jugoslavije, koja bi i opstala pod firmom Velike Srbije da Hrvati nisu bili tako neobuzdano predani državotvornoj ideji.

Znači, mnoge su silnice u igri, a Hrvatska i Hrvati u Herceg Bosni našli su se kao pješaci u velikoj geopolitičkoj igri koja sve više sliči ratnim igricama.

Da se svi naoružavaju, nema sumnje. Oni koji su i do sada bili do zuba naoružani, naoružavaju se još više, oni koji nisu imali vojsku, sada ju zazivaju, poput Europske unije. Prvi su se u tu vojsku prijavili islamistički teroristi, pa sada u regrutaciji ima nekih sumnja.

Nacionalne države i podržavaju i ne podržavaju ideju, europska bi im vojska možda i bila po volji kad ne bi postala polugom (jednom od) stvaranja naddržave EU o čemu prije svega treba voditi računa jer bi sada – izlaskom Engleske – ta zamisao mogla postati dominantnom, na uštrb manjih nacionalnih država poput Hrvatske čija se samostalnost, suverenost itd. i sada samo formalno poštuje. Zato je dobro da postoji čvrsta unija manjih i većih srednjoeuropskih država koje imaju loša iskustva s istokom, ali i zapadom, komunizmom, a sada i fašistoidnim liberalizmom koji umjesto koncentracijskih logora staljinističkoga tipa ima neobuzdane metode trpanja u okom nevidljive logore ovršenika, dužnika, bankarskih žrtava i neobuzdanih podjela na građane prvoga reda koji prosperiraju i one drugoga reda koji egzistiraju na rubu samoubojstva. I preko ruba. (Napomena: kada sam prvi put u javnosti govorio o liberalnom fašizmu, samo što me nisu upucali, premda sam se pozivao na istoimenu knjigu.)

Hrvatska mora oprezno živjeti, što bi rekli športski novinari, mora držati do sebe prvenstveno. Tromorska ideja (tri mora, Baltik, Crno more i Jadransko) u biti je vrlo dobra, a vrlo je zanimljivo da sam istu našao kod Križanićakojega se nepravedno ponekad optužuje da je sveslavenskom zamisli htio Rusiju dovući do trona i učiniti je gospodarom Slavena, ali nije: pod prijetnjom i mržnjom Germana (ali i unekoliko Mađara), želio je samo snažnu rusku zaštitu Slavena od Poljske do Hrvatske, ali ne i rusku dominaciju. U što se to izvrglo u dvadesetom stoljeću, poznato je.

Aktualna priča je drukčija, nakon svih iskustava. No sada su slavenske srednjoeuropske zemlje (uključujući neslavensku Mađarsku i Rumunjsku) između dvije vatre – putinovske ekspanzije koja teži obnovi SSSR-a u čijem se kolu ni pod koju cijenu ne žele naći, i germansko-galske koja im veli da bi se (i pod kišobranom NATO) mogle spasiti samo ako nacionalne interese podrede sveopćim europskim i budu pokorne bruxelleskoj birokraciji koja će nadzirati i europsku vojsku.

Na novčanicu od sto eura ucrtava se pištolj, što opet znači da su europske zemlje postale svjesne da ni rat nije nemoguć. Hrvatska bi se mogla naći u nemogućoj situaciji jer bi branila istočne granice Zapada, što je već dosadno, to više što bi nakon neizvjesnoga raspleta i moguće pobjede Zapada, hrvatske branitelje povlačili po zapadnim sudovima barem trideset godina nakon rata.

Dan sjećanja

Vraćam se na utorak prošloga tjedna, Europski dan sjećanja na žrtve komunizma, nacizma i fašizma. U Hrvatskom je saboru održana formalna sjednica, ponovljeno je sve što treba reći, sa zaključkom da u Hrvatskoj za komunističke zločine nitko nije odgovarao.

I to je sve. Kasno je, valjda, zločinci su umrli ili jedva hodaju, jedva podižu novce za apanaže iz hrvatskog proračuna. Zato se politika i služi sklopom riječi „zločini komunizma“, a kako komunizma više nema, nema valjda ni zločina. Stvar prošlosti, okrenimo se budućnosti.

A to nije tako jednostavno, kada se komunistički zločinci i njihovi apologeti, zajedno sa Srbijancima, ne odriču teze da su kom-zločini bili sjajni i potrebni kao osveta ustašama i „ustašama“ (Hrvatima u cjelini), jer su Hrvati imali JJJ. Ta tromorska „J“ šifra rabi se za Jasenovac, Jadovno i Jastrebarsko, kako su četnici i nedavno podsjetili na Gradini.

O Jasenovcu je sve (ili ništa) poznato: bio je ljaga režima u NDH, zatim su ondje ubijani domobrani na križnim putovima, pa Titovi protivnici iz vlastitih redova. Jadovno je zagonetnije, jer su se speleolozi spustili u Šaranovu jamu označenu kao stratiše, i nisu našli ništa. Jastrebarsko je najtajnovitije, i već se dugo nitko nije usudio povući tu priču, dok ju nije na svjetlost dana izvukao četnik Vučić u Gradini preko Save.

Odgovor nije stigao iz državnih tijela, nego od Hrvatskoga kulturnog vijeća.

Naime, u isto vrijeme kada je u Hrvatskom saboru na Dan sjećanja održana formalna sjednica, u Zlatnoj dvorani Instituta za povijest na Griču bijaše riječ upravo o Jastrebarskom.

Govorili povjesničari, biskup i časne sestre iz Reda milosrdnica, negirajući dokazima da su u Jastrebarskom ubijana djeca s Kozare, štoviše i krampom (tvrdio je to historiografski zloduh Viktor Novak). Istina je nešto posve drugo, najveći broj djece je spašen, neke se djevojčice i dječaci umrli, već dovedeni bolesni i gladni, časne sestre iz Slovenije, ali i Sestre milosrdnice iz Zagreba koje su im pomagale, činile su što su mogle, a sve to ne bi bilo moguće da i tadanje vlasti nisu barem u „upravnom“ smislu pripomogle.

O Jastrebarskom i skupu u Zlatnoj dvorani (bez televizijskih kamera !) pišu i pisat će drugi.

Ja ću pisati o knjizi koju mi je autor darovao upravo na tom skupu, čovjek se zove Pavao Crnjac, a knjiga „Oteto djetinjstvo“. Tema: djeca iz Rame na prehrani u Zagrebu nakon četničkog pokolja 1942. i gladi 1943., objavljena lani.

Četnici su u listopadu 1942. krenuli vlakovima iz Dubrovnika i Metkovića i njih četiri tisuće stiglo u Mostar, a zatim četiri talijanska vozila puna četnika.

Nastavili su sjeverno, dolinom Neretve, i podijelili se u nekoliko skupina. Jedna je vlakom ušla u Ramu, uputila se prema Prozoru i klala sve na što je naišla, Hrvate i muslimane. Po povratku vojvoda Baćović izvješćuje Dražu Mihailovića da je zaklano dvije tisuće Šokaca (!) i Muslimana. „Vojnici su se vratili oduševljeni“, dodaje vojvoda.

Zavladala je glad i neimaština, gladna su djeca lutala u potrazi za hranom. Harao je tifus. Hrvatske su vlasti u nekoliko navrata prevozile djecu u Zagreb, a organizator transporta bijaše zastupnik Nikola Kovačević. Uključio se i Karitas Nadbiskupije zagrebačke, i naravno nadbiskup Stepinac. Tisuću je djece spašeno, mnoga udomljena u obiteljima. (Usput, Stepinac se brinuo i za djecu u Jastrebarskom.

Potvora da je ondje prekrštavao djecu, demantirana je : krizmao je neku od djece. Laži dolaze iz istih izvora kao ona novija iz devedesetih, o pokrštavanju 11.ooo djece – izrečena iz usta Milorada Pupovca koji je danas „faktor“ na političkoj sceni i daje velike intervjue, prenemažući se i nadalje umjesto da bude lustriran.)

Toliko (za sada) o četničkom pokolju i nesretnoj djeci na koju četnici (i ne samo oni) tipa Vučić, Nikolić i ostali pokušavaju zaboraviti, valjda jer se bolje sjećaju pokolja koje su učinili srpski četnici u vrijeme agresije na Hrvatsku i BiH devedesetih, pa što bi se s tim opterećivali. Ali Jastrebarsko nisu zaboravili pa i nadalje truju ljude lažima, to više kada vide da ni sama moderna hrvatska država nije potpomogla opsežan i točan znanstveni rad o događajima u Jastrebarskom, nego i ona šuti, ostavljajući prostor pseudoznanstvenim banditima koji i nadalje švrljaju po hrvatskim institucijama i noktima se drže za podle neistine jugoslavenske historiografije.

Hrvoje Hitrec / hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Plenković i Penava igraju bajku o dobrom kralju

Objavljeno

na

Objavio

Tako je to bilo tisućama godina: tko nije imao snage monarha skratiti za glavu, promjene je pokušavao iznuditi tvrdeći da ih zapravo traži iz ljubavi prema dobrom kralju, kojemu zli savjetnici ne daju prave informacije, a on jadničak i ne zna koliko njegov narod pati. Naravno, takva naivna priča često ih ne bi spasila stratišta, pa bi na kraju njihove glave svejedno završile u košari.

Tako je neki dan i Dado Milinović jurišao na Zagreb tvrdeći da se ne buni protiv dobrog kalifa Plenkovića, već protiv njegova velikog vezira Jandrokovića.

Naravno, baš nitko nije zagrizao na taj blef pa je bez ikakvog prava na obranu lički šerif izbačen iz HDZ-a prije no što triput kažeš Gospić. No, svatko će razmisliti prije no što triput izgovori Vukovar, pa je tako mala šansa da će vukovarski gradonačelnik doživjeti sudbinu ličkog župana, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ivan Penava koristi isti alibi kao Milinović: odmah nakon izlaska iz Banskih dvora, gdje je pozvan na žurni prijavak premijeru, uvjeravao me je da nema govora o pobuni protiv Plenkovića, jer da je Plenković njegov premijer – i to najbolji premijer do sada, baš kao i njegova vlada. A to što ima nekih koji bi prosvjed u Vukovaru htjeli iskoristiti za nešto drugo, to da nema nikakve veze s njim.

No, u njegovu slučaju premijer je očito svjesno odlučio zagristi na blef, pa će tako Plenković i Penava do samog kraja odigrati svoju ulogu u bajci o dobrom kralju. Nema baš mnogo izbora, obračun s Milinovićem bio je jednostavan, on mu je sam, naivnije od Zrinskog i Frankopana, koliko god svetogrdna bila ta usporedba, stavio glavu na panj.

Milinović je zapravo već prije toga bio pripremljen za odstrel – na marš na Zagreb je i krenuo zato što je namirisao da su mu već nasapunali dasku. Postupiti na isti način prema Penavi ipak ne dolazi u obzir, on nije tek jahač koji se bori za svoje vlastito sedlo, iza njega je priča koja drži vodu. Malo je tko plakao nakon izbacivanja Milinovića, no iza Penave stoji mnogo šira fronta, a argumenti su mnogo teže oborivi.

Cijena presude po kratkom postupku bila bi prevelika i uz sve svoje protivljenje, Plenković će morati otrpjeti održavanje prosvjeda koji će sasvim sigurno imati mnogo potencijala da se barem jednim svojim dijelom “otme kontroli” I pretvori u prosvjed protiv njega samog.

Mnogi su, doduše, Penavi zamjerili to ulizivanje Plenkoviću, smatrajući da nakon toga prosvjed više nema smisla, no, ključno je ipak to što Penava od prosvjeda nikako ne odustaje. Je li Plenković stvarno najbolji premijer? Pa mogao bi i biti, ali to i dalje još uvijek ne znači da je – dobar, to nas samo podsjeća da konkurencija baš i nije jaka. To i dalje ne znači da sve njegove politike zaslužuju prolaznu ocjenu.

A ono što dobru većinu u desnom krilu HDZ-a posebno smeta jest što se Plenković ponaša kao da bi se lakše odrekao svih njih zajedno nego jednog Milorada Pupovca, kojeg ničim nije prozvao zbog toga što tri godine za redom na obljetnicu Oluje pokorno odlazi pod noge Aleksandru Vučiću i bez ikakve reakcije stoji pored njega dok Hrvate kao narod uspoređuje s Hitlerom.

Jednako lako je četiristotinjak tisuća ljudi koji su potpisali za referendum proglasio marginalcima. Iz vlade sad stižu i tvrdnje da su potpisa davali i mrtvi i bebe. No, nisu im smetali mrtvi dok su glasali za njih.

Nije on doduše tu usamljen. Krešo Beljak branitelje koji traže očitovanje retorički pita znači li to da bi se Pupovac morao nama stalno dokazivati? Da! Pa naravno, gospodine Beljak, jednako kao i vi i bilo koji drugi zastupnik u Hrvatskom Saboru! Pupovac u Beogradu predstavlja i Hrvatsku.

Kako se Pupovac ispravno mogao ponijeti jasno mu je nacrtao Boris Jokić, koji je otkazao sudjelovanje na beogradskom skupu kad su organizatori pozvali i Vučića, čovjeka koji Hrvatsku uspoređuje s nacističkom Njemačkom.

No, premijeru takvo Pupovčevo ponašanje ne smeta. Neće meni nitko određivati s kime ću stvarati većinu, kaže nam odlučno Plenković, taj dobri Kralj Sunce. Penavi pak poručuje da se “to tako ne radi”, da se uhvatio nečeg što neće moći kontrolirati, da iza toga stoje neki koji žele destabilizirati vladu i srušiti njega kao premijera. Pad vlade žele oni koji su sebe proglasili suverenistima, domeće Jandroković.

No, to su sve gluposti, oni koji sebe smatraju suverenistima ne žele ni rušenje Plenkovića, niti pad vlade, već prije svega ono najočitije – da se hrvatska vlada u punom smislu riječi konačno počne ponašati suverenistički, a to nipošto ne znači bi se premijer trebao početi vladati kao da je on sam – suveren.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Zašto desnica gubi bitku oko mladih ljudi?

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija

Ima sigurno nešto u onome da normalni ljudi koji imaju srca moraju biti ljevičari u mladosti, a konzervativci u starosti, ali čini mi se da su razlozi našeg poraza puno jednostavniji.

Na svakom skupu, promociji knjige, filma ili kakvom predavanju koje organizira bilo kakva nacionalna organizacija prosjek godina je 80. Ako je u dvorani 200 ljudi na prste će se moći nabrojati mlađi od 40 od kojih je pola ionako krvno vezano uz predavače ili autora knjige pa su zato tamo i odbrojavaju sekunde do kraja programa. Ostatak publike su gospođe i gospoda stariji od 70 godina, a često i više. Bez pretjerivanja, svaki takav skup izgleda kao skup umirovljenika. Tu i tamo pojavi se netko od 50 tko se pak ističe fudbalerkom, minđušom ili na sebi nosi ostatke ratne uniforme od koje se od rata nije odvojio ni mentalno ni fizički. 90 posto su muškarci, a osim svoje djevojke koja mi je povremeno pravila društvo druge cure nikada nisam vidio. S druge strane na maloumnim ljevičarskim i liberalnim skupovima sve pršti od tinejdžera, mlađarije i šarolikog društva koje pleše na glasnu glazbu i vesele se. Zašto je tome tako? Piše Domagoj Pintarić

Pronađite neki desni portal ili neku nacionalnu stranicu za primjer! Uz časne iznimke poput Kamenjara koji se našalio svojim imenom drugi rijetko posežu za humorom. Uglavnom su to imena koja smišljaju starci za starce. Nabrijani starci pa onda sve redom ispadaju “redovi vitezova”, “stožeri obrane”, portali koji već u imenu posežu za ulogom žrtve tipa “Istina, Hrvat sam, ubijte me zato, ali neću plakati jer mi je srce junačko!” i slični tome. Nema ništa lošeg u ozbiljnosti i nacionalnom ponosu u imenu stranice, ali ima u patetičnosti i pretjerivanju. Neprestano prizivanje patnje i ukazivanje na uzastopno nacionalno stradavanje s vremenom postane zamorno, oko sebe stvori krug ljudi nad kojima je crni oblak. Iz kojeg pršti teška kiša. Svima je jasno da smo gadno nastradali, pobili su nas, raselili, osakatili, okupirali, terorizirali, onda nas prevarili devedestih i nastavili to raditi pod lažnim domoljubnim predznakom. Svima koji su ikada dvije minute razmislili je to jasno. I ok je da se o tome priča, treba to znati, ali nije li čudno to što 25 godina to pričamo, a i dalje ljudi masovno lupaju da im je “prije bilo bolje” i slične budalaštine oko toga što se događalo u Drugom svjetskom ratu i poslije? Nije li malo čudno to što unatoč 25 godina pisanja mlađi ljudi slušaju idiota koji im pjeva da je on pobijedio ’45. a ne slušaju one koji im pričaju istinu o tome što se dogodilo u to vrijeme? Zašto je tome tako?

Zato jer nitko to ne čita! Nitko! Ni rodbina onih koji su to napisali. Kažu da je dobro, super, stisnu lajk i potapšaju, ali nitko to ne čita. Ako i pročita ne zna to prepričati. Nevjerojatno je koliko intelektualnog otpada ima na tim “našim” portalima! Prvo, svaki tekst počinje simpatičnim naslovčićem tipa “Uljudbenost požrtvovnosti hrvatske državotvornosti unatoč združenim zločinačkim nastojanjima jugokomunističke petokolonaške agenture”. Čisto da zaintrigira omladinu. Često imam dojam da autori od kojih je većina zaljubljena sama u sebe nastoji tu zaljubljenost produbiti dodatnim oduševljenjem svojom inteligencijom i mogućnošću pisanja nečitkih tekstova. Svaki tekst ima bar 30 kartica teksta. To nitko nikada nije pročitao. Čak i kad naslov nije umobolan ne da mi se čitati nešto naspram čega Rat i mir djeluje kao zabavni predgovor. Ali ne! Tuci 40 kartica teksta tjedno, ako to ne okrene ljude da vide istinu, ne znam što hoće… tu me reži ako srednjoškolci ne šeraju te tekstove pod odmorom i govore: “E, daj pročitaj ovo, kako je frajer uvijeno oprao kriptokomunističke strukture unutar filojugoslavenske desnice”. Ali velik dio ih šera nekakvog kretenskog glumca ili pjevača koji im pričaju idiotarije o jugoslavenštini. Zašto je tome tako?

Kad čovjek malo prolista nacionalne medije prvo što ga ubode u oči je loša pismenost. Kako očekivati da me nečemu nauči netko tko nije savladao pisanje?! Što me takva osoba može naučiti?! Pa da je naslove novina čitao već bi naučio da u futuru prvom nema jebenog “i” na kraju infinitiva. Ali ne, ide “i” svaki put, p* mu materina i “i”, ide “i” u svaku rečenicu kad je futur prvi. Bolje zvuči. Službeno. A i pismenost je za pi*ce! Treba opravdati sve predrasude da su desničari nepismeni krezubi krkani. A futur prvi je još manji problem. Rijetko koji naslov nema zatipke, odnosno rijetko gdje su sve riječi ispravno napisane. Tu ima mučenja s pravopisom, dijalektima u tekstu koji je trebao biti napisan standardnim jezikom, ima svega. Uz to što je predugačak, naporan i lišen svakog osjećaja za duhovitost. Često kad neki autori pričaju o tim svojim tekstovima dođe onaj dio: “E, jesam im tu smjestio!”. Šest puta čitam tekst kako bih vidio što im je i gdje on to “smjestio” i nema. Jednostavno nema ničeg takvog! Onda mi on kaže: “Pa ovo u osamnaestom odlomku, ovo oko toga da je intervju dao kao prema dobro uvježbanom scenariju napisanom od stranačkog tekstopisca koji je završio partijsku školu u Kumrovcu”. A reko’, smjestio si mu, taj ne spava od kad si napisao to. Iako svi znamo da “taj” nije ni pročitao taj tekst, da “taj” nije svjestan da ti kao autor postojiš, a i da je pročitao taj tekst bolio bi ga džon za to što si mu napisao, a postoji ogromna mogućnost da ne bi ni shvatio čime ga “podbadaš”. Vrhunac humora je loše namontirati Pupovcu šajkaču jer Pupovca srce boli kad mu netko kaže da je četnik. Isto mu se san otkida svakom takvom montažom. S druge strane sve te ljude zovemo nadimcima: Plenki, Pupi, Ćaća, Jaca, Stipe, Bero… ne znam zašto, ali jako mi je teško shvatiti da netko ozbiljno prezire ili krtizira nekoga kome daje simpatične nadimke i govori o njemu tepajući. S druge strane drugovi liberali tamo otvoreno pričaju da će nas sve pobiti i da nas je trebalo pobiti, a onda stave parolu “#Samo ljubav” i to prođe. Oni su za ljubav, mi smo genocidni luđaci. Zašto je tome tako?

Zato jer priglupi ljudi, opterećeni svojim svakodnevnim problemima, poslovima, fakultetima, obiteljima, željama i prolupanim snovima nemaju vremena čitati tekstove nekog anonimca koji šesnaest minuta slaže jednu rečenicu koju je potrebno četiri puta pročitati da bismo shvatili što je cijenjeni narcis htio reći. I onda još nalupa sto strana te bljuvotine s naslovom koja boli za oči. I za mozak. Ili neki nadobudni pretili pripiti voditelj na Televiziji Savski gaj u 23:48 ponedjeljkom poslije poljoprivrednog vodiča vodi emisiju zvučnog naziva “In medias res – Croatiae!” u studiju od deset kvadrata sklepanom od dvije tone pleksiglasa, stol je od pleksiglasa, stolci isto, kulise su od pleksiglasa, čaša je od pleksiglasa i valjda piju pleksiglas, a šest tisuća reflektora tuče njih dvojicu koji se u tih deset kvadrata preznojavaju na mrtvo ime jer su obukli potkošulju, majicu, košulju do grla zakopčanu, kravatu koja ih vidljivo davi, prsluk i sako. Jer je to pristojno. Ispred njih sto papira, a ne pročitaju ni redka jer zapnu na prvom pitanju o djelovanju udbe. Paf! Gotovo – isteklo nam je vrijeme, a imali smo još puno tema. Šteta, u p. m. A s druge strane ovi nabace parolu “Samo ljubav”, superkul zvijezde plešu na paradama dok se oko njih vrte zapaljeni lanci i slave Oktobarsku revoluciju koja je pobila 70 milijuna ljudi. Što mislite što će bolje proći kod tinejdžera koji imaju mogućnost praćenja taman dvije riječi, bez garancije da će uspjeti shvatiti poruku i smisao? Zašto je tome tako?

Zato jer nam je teško shvatiti da ljudi ne doživljavaju duge tekstove poput ovog mog, a ja sam još pokušavao biti duhovit. Jednostavno ne pratimo trendove i sami sebe osuđujemo na propast. Htjeli bismo rock publiku, mlađariju, a zabave organiziramo u staračkim domovima u nedjelju u 17 h. I DJ pušta Jimmyja Stanića pod metal i Kiću pod pank pa se čudimo gdje su klinci. Najgore je to što nam ni starci neće doći jer “to nije za njih, to je za mlade” pa na kraju jedan DJ drugome pušta glazbu jer niti jedna osoba mlađa od 60 ne zna da postojimo. I kad se pojavi netko tko bi to promijenio onda se odmah nađe 40 ovih sa samrti koji to srežu u startu. U startu! Jer narušava njihovu udobnost u nepostojećoj stvarnosti odnosno iluziji u kojoj su te emisije i članci zabavni, čitani te znače nešto u društvenoj-političkoj zbilji.

Domagoj Pintarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari