Pratite nas

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Starčevićanski obraćenik Zoki koji se samoproglasio novim vođom krajnje hrvatske desnice

Objavljeno

na

Svršetkom kolovoza 2016.

Vrijeme vrlo pristojno, temperature ne rastu neobuzdano kao BDP (kako kažu novine).

Ta me je riječ osvojila: neobuzdano. I na hrvatskoj političkoj sceni je neobuzdano, u čemu prednjači starčevićanski obraćenik Zoki koji se samoproglasio novim vođom krajnje hrvatske desnice (do Zemuna), rastuživši Josipovića, Pupovca i Jelenu Lovrić koji „ne mogu da dođu k sebi“ jer momka znaju kao prečasnog ideologa projugoslavenske ljevice, sljednika Ivice Račana i vođe SDP-a koji je sljednik KPH (KPJ).

Kad bi bilo da bi bilo (ki bi da bi), kada bi izvan svake sumnje bilo da Zoki kojega srbijanski tisak časti imenom budale, progovara iz srca i duše naroda i svoje osobno ime, pa i u ime svoje stranke, čovjek koji ništa ne zna mogao bi pomisliti da je Hrvatska napokon na dobrom putu, da više nema podjela, da smo svi Hrvati i čeka nas lijepa budućnost.

No, nevjerodostojni Zoki koji sada svoju unutarhvatsku mantru „ili mi ili oni“ prebacuje na vanjskopolitički plan a u svezi s voljenom Srbijom, pokazuje te neobuzdane hrvatske vrline samo u finalu izbornih kampanja, a kada je na vlasti (za kojom hlepi) obavlja ideološku presiju i represiju nad hrvatskim narodom uz pomoć raznih jovanovića i sličnih, provaljuje u crkve i tuče hrvatske ratne invalide, pa i sada stavlja neobuzdane svoje jurišnike na čelo lista u mnogim izbornim jedinicama. Sve za vlast, a vlast ni za što.

Mora se priznati da ima dobrog savjetnika (valjda opet Braun) koji mu valjda reče da nije dosta mahati hrvatskim zastavama kao u prošloj, nedavnoj parlamentarnoj kampanji, nego uz zastavu preuzeti hrvatski osjećaj i misli „hrvatske javnosti“ pa se tako dokoturati do pobjede, a onda u jednom intervjuu sve polizati i pustiti s lanca svoje poznato protuhrvatsko osoblje koje će svojim predanim i neobuzdanim radom rasvijetliti (lustrirati) Zokijeve izborne nepodopštine, a onda će se svi napiti u nekom baru i smijati do suza. A narod će plakati.

Zokijeve neobuzdane definicije susjednih država nisu, naravno, upitne, ali se sve to može reći i finijim rječnikom: primjerice, umjesto šake jada, treba reći šajkača jada što onda eskulpira dio Srbijanaca, doduše malen, ili Srbijance treba pristojno nazivati susjedima iz pakla.

Umjesto tvrdnje da BiH ne postoji kao država treba fino reći da je BiH nefunkcionalna država, i tako dalje. Diplomatski. A kada je na vlasti, neobuzdani Zoki čini baš sve da šaku jada ne obveže na ukidanje zakona koji prijeti hrvatskim braniteljima pa ga i ne uvrštava u kriterije (mjerila) koje Srbija mora ispuniti za EU te sada Kovaču trnu zubi i morao se dovijati naknadnom poticaju, uz nešto kompromisa koji narodu naravno ne zvuče dobro.

U stilu: otvorili ga jeste, ali ga ne bute zatvorili. Dotle Srbijanci tvrde da buju ga zatvorili, i ne samo poglavlje nego i hrvatske branitelje. Ili idu k Rusima, što izbezumljuje Angelu. Isto tvrde „savezna tijela“ nefunkcionalne BiH koja bi također masovno zatvarala hrvatske branitelje, a otvarala pristup Europskoj uniji. Ili idu s Turcima, a drugi dio skupa s Beogradom Rusima.

Glede BiH, osim Plenkovića koji zagovara federalni pristup, ali ni on ne spominje hrvatsku jedinicu (entitet), makar daje do znanja da se tu nešto treba mijenjati, ali iznutra, treba reći i ponavljati: Bosna može biti samo trosobni stan. Bosna trosobna!

I ta definicija mora biti na zastavi RH u ovim smutnim vremenima kada se vilajet doista raspada po šavovima srpskim i muslimanskim, a u tom rezuckanju koji s Dodikovim referendumom dobiva ozbiljne konture – hrvatski narod ostaje bez prave potpore iz jedine zemlje koja ju može dati, iz Hrvatske čija je Bosna (i Hercegovina) povijesna baština i ima veće pravo intervenirati – mnogo veće od tutora muslimana-Bošnjaka, mnogo, mnogo veće od Srba koji su u Bosnu ušli na turskim i tatarskim kopljima (tada kao Vlasi), a da ne govorim o Bruxellesu i Washingtonu kojima je povijest potpuno tuđa i ravnaju se samo po savjetima svojih analitičara, vjerojatno istih onih koji su svojedobno navijali za cjelovitost Jugoslavije, koja bi i opstala pod firmom Velike Srbije da Hrvati nisu bili tako neobuzdano predani državotvornoj ideji.

Znači, mnoge su silnice u igri, a Hrvatska i Hrvati u Herceg Bosni našli su se kao pješaci u velikoj geopolitičkoj igri koja sve više sliči ratnim igricama.

Da se svi naoružavaju, nema sumnje. Oni koji su i do sada bili do zuba naoružani, naoružavaju se još više, oni koji nisu imali vojsku, sada ju zazivaju, poput Europske unije. Prvi su se u tu vojsku prijavili islamistički teroristi, pa sada u regrutaciji ima nekih sumnja.

Nacionalne države i podržavaju i ne podržavaju ideju, europska bi im vojska možda i bila po volji kad ne bi postala polugom (jednom od) stvaranja naddržave EU o čemu prije svega treba voditi računa jer bi sada – izlaskom Engleske – ta zamisao mogla postati dominantnom, na uštrb manjih nacionalnih država poput Hrvatske čija se samostalnost, suverenost itd. i sada samo formalno poštuje. Zato je dobro da postoji čvrsta unija manjih i većih srednjoeuropskih država koje imaju loša iskustva s istokom, ali i zapadom, komunizmom, a sada i fašistoidnim liberalizmom koji umjesto koncentracijskih logora staljinističkoga tipa ima neobuzdane metode trpanja u okom nevidljive logore ovršenika, dužnika, bankarskih žrtava i neobuzdanih podjela na građane prvoga reda koji prosperiraju i one drugoga reda koji egzistiraju na rubu samoubojstva. I preko ruba. (Napomena: kada sam prvi put u javnosti govorio o liberalnom fašizmu, samo što me nisu upucali, premda sam se pozivao na istoimenu knjigu.)

Hrvatska mora oprezno živjeti, što bi rekli športski novinari, mora držati do sebe prvenstveno. Tromorska ideja (tri mora, Baltik, Crno more i Jadransko) u biti je vrlo dobra, a vrlo je zanimljivo da sam istu našao kod Križanićakojega se nepravedno ponekad optužuje da je sveslavenskom zamisli htio Rusiju dovući do trona i učiniti je gospodarom Slavena, ali nije: pod prijetnjom i mržnjom Germana (ali i unekoliko Mađara), želio je samo snažnu rusku zaštitu Slavena od Poljske do Hrvatske, ali ne i rusku dominaciju. U što se to izvrglo u dvadesetom stoljeću, poznato je.

Aktualna priča je drukčija, nakon svih iskustava. No sada su slavenske srednjoeuropske zemlje (uključujući neslavensku Mađarsku i Rumunjsku) između dvije vatre – putinovske ekspanzije koja teži obnovi SSSR-a u čijem se kolu ni pod koju cijenu ne žele naći, i germansko-galske koja im veli da bi se (i pod kišobranom NATO) mogle spasiti samo ako nacionalne interese podrede sveopćim europskim i budu pokorne bruxelleskoj birokraciji koja će nadzirati i europsku vojsku.

Na novčanicu od sto eura ucrtava se pištolj, što opet znači da su europske zemlje postale svjesne da ni rat nije nemoguć. Hrvatska bi se mogla naći u nemogućoj situaciji jer bi branila istočne granice Zapada, što je već dosadno, to više što bi nakon neizvjesnoga raspleta i moguće pobjede Zapada, hrvatske branitelje povlačili po zapadnim sudovima barem trideset godina nakon rata.

Dan sjećanja

Vraćam se na utorak prošloga tjedna, Europski dan sjećanja na žrtve komunizma, nacizma i fašizma. U Hrvatskom je saboru održana formalna sjednica, ponovljeno je sve što treba reći, sa zaključkom da u Hrvatskoj za komunističke zločine nitko nije odgovarao.

I to je sve. Kasno je, valjda, zločinci su umrli ili jedva hodaju, jedva podižu novce za apanaže iz hrvatskog proračuna. Zato se politika i služi sklopom riječi „zločini komunizma“, a kako komunizma više nema, nema valjda ni zločina. Stvar prošlosti, okrenimo se budućnosti.

A to nije tako jednostavno, kada se komunistički zločinci i njihovi apologeti, zajedno sa Srbijancima, ne odriču teze da su kom-zločini bili sjajni i potrebni kao osveta ustašama i „ustašama“ (Hrvatima u cjelini), jer su Hrvati imali JJJ. Ta tromorska „J“ šifra rabi se za Jasenovac, Jadovno i Jastrebarsko, kako su četnici i nedavno podsjetili na Gradini.

O Jasenovcu je sve (ili ništa) poznato: bio je ljaga režima u NDH, zatim su ondje ubijani domobrani na križnim putovima, pa Titovi protivnici iz vlastitih redova. Jadovno je zagonetnije, jer su se speleolozi spustili u Šaranovu jamu označenu kao stratiše, i nisu našli ništa. Jastrebarsko je najtajnovitije, i već se dugo nitko nije usudio povući tu priču, dok ju nije na svjetlost dana izvukao četnik Vučić u Gradini preko Save.

Odgovor nije stigao iz državnih tijela, nego od Hrvatskoga kulturnog vijeća.

Naime, u isto vrijeme kada je u Hrvatskom saboru na Dan sjećanja održana formalna sjednica, u Zlatnoj dvorani Instituta za povijest na Griču bijaše riječ upravo o Jastrebarskom.

Govorili povjesničari, biskup i časne sestre iz Reda milosrdnica, negirajući dokazima da su u Jastrebarskom ubijana djeca s Kozare, štoviše i krampom (tvrdio je to historiografski zloduh Viktor Novak). Istina je nešto posve drugo, najveći broj djece je spašen, neke se djevojčice i dječaci umrli, već dovedeni bolesni i gladni, časne sestre iz Slovenije, ali i Sestre milosrdnice iz Zagreba koje su im pomagale, činile su što su mogle, a sve to ne bi bilo moguće da i tadanje vlasti nisu barem u „upravnom“ smislu pripomogle.

O Jastrebarskom i skupu u Zlatnoj dvorani (bez televizijskih kamera !) pišu i pisat će drugi.

Ja ću pisati o knjizi koju mi je autor darovao upravo na tom skupu, čovjek se zove Pavao Crnjac, a knjiga „Oteto djetinjstvo“. Tema: djeca iz Rame na prehrani u Zagrebu nakon četničkog pokolja 1942. i gladi 1943., objavljena lani.

Četnici su u listopadu 1942. krenuli vlakovima iz Dubrovnika i Metkovića i njih četiri tisuće stiglo u Mostar, a zatim četiri talijanska vozila puna četnika.

Nastavili su sjeverno, dolinom Neretve, i podijelili se u nekoliko skupina. Jedna je vlakom ušla u Ramu, uputila se prema Prozoru i klala sve na što je naišla, Hrvate i muslimane. Po povratku vojvoda Baćović izvješćuje Dražu Mihailovića da je zaklano dvije tisuće Šokaca (!) i Muslimana. „Vojnici su se vratili oduševljeni“, dodaje vojvoda.

Zavladala je glad i neimaština, gladna su djeca lutala u potrazi za hranom. Harao je tifus. Hrvatske su vlasti u nekoliko navrata prevozile djecu u Zagreb, a organizator transporta bijaše zastupnik Nikola Kovačević. Uključio se i Karitas Nadbiskupije zagrebačke, i naravno nadbiskup Stepinac. Tisuću je djece spašeno, mnoga udomljena u obiteljima. (Usput, Stepinac se brinuo i za djecu u Jastrebarskom.

Potvora da je ondje prekrštavao djecu, demantirana je : krizmao je neku od djece. Laži dolaze iz istih izvora kao ona novija iz devedesetih, o pokrštavanju 11.ooo djece – izrečena iz usta Milorada Pupovca koji je danas „faktor“ na političkoj sceni i daje velike intervjue, prenemažući se i nadalje umjesto da bude lustriran.)

Toliko (za sada) o četničkom pokolju i nesretnoj djeci na koju četnici (i ne samo oni) tipa Vučić, Nikolić i ostali pokušavaju zaboraviti, valjda jer se bolje sjećaju pokolja koje su učinili srpski četnici u vrijeme agresije na Hrvatsku i BiH devedesetih, pa što bi se s tim opterećivali. Ali Jastrebarsko nisu zaboravili pa i nadalje truju ljude lažima, to više kada vide da ni sama moderna hrvatska država nije potpomogla opsežan i točan znanstveni rad o događajima u Jastrebarskom, nego i ona šuti, ostavljajući prostor pseudoznanstvenim banditima koji i nadalje švrljaju po hrvatskim institucijama i noktima se drže za podle neistine jugoslavenske historiografije.

Hrvoje Hitrec / hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Je li ponovno došlo vrijeme za izlazak iz hrvatske šutnje?

Objavljeno

na

Objavio

Vjerujem da mnogobrojni građani naše zemlje, koje zanima što im se u Domovini događa prate medijska izvješća, a poneki i javne direktne prijenose događanja u našoj zemlji. Vjerujem da mnogi gledaju sjednice najvišeg zakonodavnog tijela, državnoga Sabora na isto tako državnoj “dalekovidnici”. Vjerujem da se mnogi čude, narodski rečeno, i “kad kod očiju ne vide” silna prepucavanja, fizičke nasrtaje i dobro orkestrirane i danima pripremane političke govore od kojih narod nema baš ništa osim poticaja na istu takvu mržnju i isto takvo necivilizirano ponašanje.

Neki dan, kaže mi susjed,  kako je nakon sjednice Sabora jednostavno eksplodirao na vlastitu suprugu, ni krivu ni dužnu. Kasnije joj se danima ispričavao i govorio kako ga je ponio Pupovac pričom o pederima na sjednici hrvatskoga Sabora. Ne spominju  se samo “pederi” danas u Saboru. Spominju se i “lisice”, “ miševi”, “mačke” itd…  Društvo je šaroliko. Slušajući takve priče zapitao sam se, da li je svrha nas branitelja i žrtva koje su podnijele obitelji poginulih i ranjenih  uzaludna ili netko iskorištava zbunjenu hrvatsku javnost?

Ne, definitivno, žrtva koju su platili naši poginuli branitelji i njihove obitelji, brojni branitelji koji su ostali bez dijelova tijela, nije uzaludna. Sve dok se u Saboru tipovi poput vječitih zastupnika sjede i ubiru masnu lovu za “pljuvanje” po hrvatskoj žrtvi, a hrvatski vojnici su se borili iza Crkvu i za moral, koje se sočnim riječnikom časte, borba još uvijek traje. Ne borba protiv zastupnika koji to govore. Oni će i onako u ropotarnicu povijesti u grob jednoga dana, kao i svi mi drugi i sigurno neće ponijeti milijune kuna, zarađenih   saobrskim govorima protiv hrvatskoga čovjeka i njegovih vrijednosti. Tada im sigurno neće smetati “pederi” koji se bore za tradicionalne hrvatske vrijednosti i katolička Crkva. Tada će biti u grobu u zemlji, bez obzira da li govorili  jesu li im  Srbija ili Hrvatska matična zemlja i njima će tada matična zemlja biti crnica ili mekuša s dva metra bez geometra kao i svima nama.

No, vrlo će zanimljivo biti poslušati što će se 28. veljače u Društvu hrvatskih književnika reći, kada se bude spominjao svojevrsni hrvatski politički bum “izlazak iz hrvatske šutnje”, događaj Tribine društva hrvatskih književnika, kada su ustali članovi Inicijativnoga kruga Hrvatske demokratske zajednice i najavno nastupili u Klubu književnika na Trgu Republike na broju 7 toga dana 1989. godine. Neki od njih, većina, i danas su živi. Zanima me što će reći i imaju li što reći? Koliko su zadovoljni stanjem nakon 30 godina? Hoće li se osvrnuti na Pupovčeve političke i verbalne napade na katoličku Ckrvu i hrvatske tradicionalne vrijednosti a koje su zagovarali te 1989. godine i nakon govora koje su izrekli?

Hoće li reagirati na sustavno “pljuvanje” po žrtvi hrvatskoga čovjeka u Domovinskom ratu i hoće li konačno stati u kraj samovolji onih koji danas predstavljaju demokraciju najnižim primitivnim mehanizmima koji od demokracije nemaju niti “d”? Zanima me hoće li idejni pratitelji predsjednika dr. Franje Tuđmana, Dubravka Horvatića, Drage Stipca, Dalibora Brozovića, pa i samih i danas živih, aktivnih sudionika “izlaska iz hrvatske šutnje” Nevena Jurice, Ante Kotrljana, Ivana Gabelice, Hrvoja Hitreca, Stjepana Šešelja i poglavito Vladimira Šeksa imati što reći svojim nasljednicima?  Zanima me jesu li oni zadovoljni ovakvim Saborom i ovakvom politikom države koju su stvarali i kojoj su udarili temelje? Snose li i oni dio odgovornosti što se saborski zastupnici tobože iz malih manjina, ali s ogromnom političkom moću verbalno sukobljavaju s stotinama tisuća hrvatskih građana? Je li došlo vrijeme da Hrvatska ponovno izađe iz šutnje?

U Starom zavjetu čitamo kako je 40 godina bilo vrijeme u kojem su Izraelci mirno živjeli a onda su dolazile promjene. Možda nama Hrvatima deset godina manje ne bi ništa značilo da revidiramo ono što se dade revidirati i da konačno, kao pravi nasljednici puta ljudi koji su nam stvarali ovu državu, jasno i čvrsto, unatoč prijetnjama i pritiscima, konce uzmemo u svoje ruke i krenemo naprijed. Možda je 30 godina, koje su prošle od 28. veljače 1989. do danas, donijelo dovoljno muke, jada, bijede i žrtve hrvatskoga naroda. Uvjeren sam da pokojni predsjednik i utemeljitelj moderne Hrvatske dr. Franjo Tuđman ne bi imao ništa protiv da se ova država i njezina vladajuća politika okrenu onim vrijednostima koje su nas krasile u periodu borbe za riječ, borbe za identitet, borbe za goli ljudski život, borbe za suverenu i jasnu Hrvatsku… Uvjeren sam da bi bio ponosan i na svoju Hrvatsku ali i na svoju Hrvatsku demokratsku zajednicu, koja nam je bila misao vodilja i smjernica pravog istinskog života na krvlju i muci stvorenoj rodnoj grudi u danima ponosa i slave. Da, nama je Domovinski rat bio “biti ili ne biti”. Jesmo, tu smo i ponosni smo i slavimo hrvatsku državu, ma koliko to određenim partnerima bilo krivo. I uvjeren sam da i da nas tako gledamo, istinski i riječju i djelom,  onda nam ne bi trebali niti referendumi, niti saborska galama, jer bi jasno i glasno znali reći ono što treba i kako spada, po hrvatski,  na svakom  mjestu i u svako vrijeme. I jedinstveni, a ne da nam tople političke fotelje čuvaju oni koji javno prozivaju naše tradicionalne vrijednosti.

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Hrvatska samosvojnost i samosvijest ubijena je i raskomadana 2000-te

Objavljeno

na

Objavio

U Hrvatskoj bablje proljeće. To jest u Republici Hrvatskoj. Ističem to zato jer slušam i gledam državne dužnosnike različitih razina, ali i privatne osobe koje u nastupima – možda ste i sami opazili – u pravilu ne spominju Hrvatsku nego izgovaraju puno ime države, kao da ne znamo kako se zove.

Uvijek će reći „Vlada Republike Hrvatske“, primjerice, premda je iz konteksta posve očito da se radi o hrvatskoj Vladi, pa je dovoljno reći „Vlada“, ali eto. Moja izoštrena (možda i pretjerano) čula prepoznaju i u tome ostatke prošlosti, iz doba republika i pokrajina.

Vrlo će rijetko tko reći „hrvatska država“, jer to valjda zvuči pomalo populistički, a i nisu se još na nju naviknuli niti su svoju djecu naučili, a i kako bi i zašto, premda su tu sada već odraslu djecu inkorporirali u sve institucije upravo hrvatske države, te ona u ovom trenutku vladaju društvenim, kulturnim i političkim prostorom.

Ta velika djeca uspješno prepoznaju onu drugu veliku djecu koju su kod kuće učili o hrvatskoj državi i kada je nije bilo, te takvoj na sve načine onemogućuju karijere, držeći ju na niskim granama i u egzistencijalnom smislu, prokazujući ju s vremena na vrijeme kao strašne nacionaliste (njih iili njihove roditelje, nije važno, posljedice su iste), a sebe predstavljaju kao građane, borce za ljudska prava i eurounioniste, profete političke korektnosti, moralne vertikale i slično.

Da je riječ o izvrtanju istine, pa i povijesne istine, vrlo se lako domisliti, a i dosadno je ponavljati: rečeni današnji „stupovi društva“ u najvećoj su mjeri izdanci onih koji su uništili građansku klasu u prevratu poznatijem kao komunistička revolucija, onih koji za ljudska, ali i narodna (hrvatska) prava ne samo da nisu imali sluha nego su ih besprimjernom represijom bacali i u koš i kazamate, oni čija se politička korektnost ogledala u nasilnom gušenju političkog izričaja koji nije bio dopušten, te potpadao pod članak 133. (ako se ne varam).

Bez obzira na promjenu društvenog sustava i ustava, našli su načine da ostanu na nogama i u hrvatskoj državi, držeći ju isprva privremenom nepogodom, a zatim – vidjevši da je ipak žilava – rekli: ako je već kako jest, mi ćemo se prilagoditi i iskoristiti ju koliko se može, progurati se na ključna mjesta i solidno živjeti, a usput ju svrdlati kao potkornjaci i to s pozicija vlasti, ako je ikako moguće, a jest, sve dok se ne osuši, a onda ju razrezati pilama i spaliti.

Dok još nekako stoji, mrviti ju i demografski slabiti sve dok ne bude imala što roditi, opisanu djecu ne slati na gole otoke niti u stare gradiške nego ih se elegantno riješiti utapanjem u eurozemlje na zapadu, za što će nam još biti zahvalni jer idu na veće plaće, kao što su veće plaće imali kada se maršal dosjetio da ih pošalje na bauštele kako ne bi larmali i hrvatovali.

A doista hrvatska samosvojnost i samosvijest ubijena je i raskomadana dvije tisućite godine i stavljena u škrinju za zamrzavanje.

Ovaj uvod možete zaboraviti, ako želite, pisao sam ga iz osobne potrebe da nešto kažem, ili da pokušam artikulirati povijesni trenutak moderne hrvatske države koja se sve više pretvara u kostur čije je meso napola izjedeno, a crvi postali vrlo punašnima. Ali još smo tu i ne damo se, bilo je i gore i bili smo dolje više nego sada, a povijest kaže da na kraju uvijek pobjeđujemo, samo što zatim opet gubimo. Jer smo mi Hrvati kockari, nezavisni ljudi po karakteru, ali ovisni o kockanju.

3. siječnja 2000. Izbori – 11 dokaza kako su SDP, HNS i Stipe Mesić uništavali Hrvatsku!

Interpelacije i moralne akrobacije

U prošlom vrlo ugodnom tjednu u kronike treba upisati zabavne događaje u Hrvatskom saboru i drugdje, jer razonode nikada dovoljno. Interpelacija je u suvremenom Saboru neko vrijeme bila zanemaren pojam, a onda je uvedena da bi se nastavila prekinuta tradicija (inače je taj pojam, interpelacija, u drugom, ali ne previše različitom smislu preuzet iz marksističke literature).

Bit je interpelacije da bude pokopana, pa njoj u ovo vrijeme pribjegavaju samo očajnici, kao i nekad (premda su davno poneke interpelacije imale učinka, spominjao samo onu o krvavoj Odesi u vrijeme Prvoga svjetskog rata, koja je izazvala i komentar M. Krleže.) Prošlotjedno interpeliranje završilo je kako je i očekivano, a zatim su se i interpelanti i odbačajnici srdačno približili na temi referenduma, pa je velika koalicija u zanosu saborskog bratstva i jedinstva praktički ukinula institut referenduma, što će uskoro i ozakoniti.

Narod je po važećem Ustavu nositelj suvereniteta, što dobiva negativne konotacije u ovo doba, jer tko se na to poziva biva proglašen suverenistom, a ako još traži izmjene izbornog zakona, onda je šovinist i moralna mizerija. Zato vrlo začuđuje, ah, neurastenični ispad M. Pupovca koji bi trebao biti zadovoljan ishodom, budući da je cijelo vrijeme tvrdio kako se promjena izbornog zakona traži samo zato da bi umanjila manjine odnosno njihova predimenzionirana „prava“ da se u velikom broju a s malo glasova ukrcaju u Hrvatski sabor.

Što se dogodilo tom gospodinu koji je inače tako pribrano i dramskim pauzama frizirano još samo koji dan prije podmuklo skretao analizu izjave predsjednika Europskog parlamenta, Antonija Tajanija (Živjela talijanska Istra, Živjela talijanska Dalmacija) u smislu „praf vam bilo, Hrvati jer te i vi sami revizionisti“?

Koji je bio povod da u povijesti Sabora nezapamćenim bjesomučnim izljevom proglasi moralnim nakazama „neiživljene“ suvereniste, katolike i pedere. Bez sankcija. A trebalo bi mu zabraniti da se približi Hrvatskom saboru na pedeset metara. Oporbi je to valjda zvučalo prihvatljivo, pa nije reagirala, a koalicijski partner naime PHDZ, malo je prespavao taj skandal i onda shvatio da ipak mora nekako reagirati, ali tako da sačuva stabilnost Vlade, pa je pustio za govornicu jednu nježnu hadezeovku koja je obzirno prigovorila Pupovcu i na tome je ostalo. Hrastov zastupnik Zekanović imao je manje obzira i rekao što bi i većina Srba koji žive u Hrvatskoj rekla, da ih treba zastupati netko drugi a ne Milorad, pa čak ni Pupovac.

Talijanski zastupnik Radin (staro hrvatsko ime u hrvatskoj Bosni u srednjem vijeku, sjećam se velikaša Radinovića, ali i Radina u nomenklaturi bosanskih krstjana) nije bio iznenađen, njega je iznenadila samo izjava Tajanija, i ništa više od toga, ali gdje su bili zastupnici ostalih manjina, kako to da nitko od njih nije barem prigušeno rekao nešto obzirno o ispadu zastupnika srpske manjine koja ima većinu među manjincima, a ima i svog Miloševića?

Glede svojevoljnog odlaska Srba devedeset pete, odlaska koji oni poput Pupovca drže genocidom, srpski je zastupnik dao do znanja da se, valjda, povijest osvećuje Hrvatskoj jer sada mladi Hrvati u sličnom broju napuštaju Hrvatsku, što je baš bizantinski smišljeno i promišljeno. Zekanovića je nazvao praznom dušom, dok je on sam punom dušom i srcem za Hrvatsku i njezine interese, koje zastupa ne samo u Hrvatskoj nego i u Srbiji, u dogovoru s Vučićem, samo što ne pjeva „Ich hab mein Herz in Beograd verloren“.

Znači, što imamo danas u Hrvatskoj? U Republici Hrvatskoj? Isto što smo imali i prije, samo što su se orjunašima, velikosrbima (jugoslavenima) i ostalim protivnicima hrvatstva pridružili globalisti ili tek eurofili koji suvereniste vole otprilike kao jugoslavenski komunisti proljećare, pa kada im ne nalaze druge mane, onda posežu za provjerenim objedama o ustaštvu i fašizaciji jer to uvijek pali, budući da su oni, antisuverenisti, sada u krilu zapadnih europskih demokracija koje su pobijedile nacizam, fašizam i slične izme. Je li baš tako? Nije. Te su zapadnoeuropske demokracije pokleknule pred opisanim izmima i u mnogim slučajevima (ili svim) s nacistima možda ne baš srdačno ali ipak – surađivale. Sve dok se situacija nije promijenila, a znamo kako. I ne samo zapadnoeuropske nego i mnoge istočnije od Hrvatske, recimo Srbija.

Dobra stara Europa

Dokle smo došli u europskoj fascinaciji, ilustrira odluka Europskog suda o tzv. Škibolinom zakonu, koji je taj časni sud proglasio ništetnim i tako doveo Vlast u nezgodan položaj. Ta (taj) Vlast koji je srcem, dušom i ostalim dijelovima duboko ušao u eurounijsko tkivo, toliko duboko da mu ni rep više ne viri iz donjega dijela leđa sakrosantne Unije, sada je u škripcu. Što treba reći? Istinu, znači da se oslobađaju svake krivnje RBA i slične zadruge koje su iz druge države kao neovlašteni vjerovnici mnoge hrvatske građane dovele do prosjačkoga štapa, i da je to skandalozno?

Ma ne, sve što kaže Unija i njezin Sud sveto je pismo, taj je sud pravedan i nepolitičan (kao Haaški, recimo), taj Sud ni na koji način ne štiti velike i veće države Unije na račun manjih. Pa zašto bi se Hrvatska bunila, kada i u njoj samoj, (ne)zavisno od Unije, Hrvati mogu biti maltretirani bezočnim ovršnim zakonom, prepušteni i nadalje franačkom nasilju koje Vrhunski sud nikako ne može presuditi?

Čeka se ljeto, godišnji odmori, možda samoubojstva blokiranih? Banke u vlasništvu stranaca bezdušno proganjaju dužnike i izmišljaju svakojake psine, institucije u vlasništvu RH pridružuju im se (Fina ) i „privatno“ javno bilježništvo, država naoko ukida neke paraporeze, ali zatim pod drugim imenom uvodi nove.

Hrvatska država, odnosno Republika Hrvatska ne štiti svoje građane, što smo već mnogo puta ustanovili. Čak ni nogometne navijače. Eto je igrao Dinamo u Plzenu i ondje mladi boysovi popili poneko pivo, a htjeli su naravno gledati i utakmicu. Češka policija nije bila pripremljena, kažu novine. Ono što sam ja vidio (i vi sa mnom) u središnjem Dnevniku HTV-a jest nešto drugo: jasno se vidjelo da jake snage policije pucaju kao u westernima, valjda gumenim streljivom, da navaljuju kao mravi prema nekolicini hrvatskih fanova, koji su se skutrili, opkoljeni.

Jedan je teško ozlijeđen, neki lakše. I što Hrvatska, pa i boysi su njezini građani, ne? Hoće li nekako prosvjedovati? A ne, njih će i u Hrvatskoj dohvatiti, a češko policijsko nasilje prešutjeti. Kako to da sličnih događaja nije bilo na svjetskom prvenstvu u Rusiji? A tako, propisan je i utvrđen red, a kada reda ima onda nema nereda.

U Rusiji smo trijumfirali, makar i viceprvaci, a u pregledu nastupa i susreta predsjednice države u povodu četvrte (već!) godine njezina mandata, njezino pribivanje utakmicama na SP-u nije ni spomenuto, a ni sama ga nije spomenula koliko sam vidio, premda će upravo onaj moskovski trenutak odigrati podosta veliku ulogu u predsjedničkim izborima, ako se Kolinda kandidira, a hoće, i ako HDZ pokrene svoj stroj koji usprkos špici i nadalje postojano i poslušno stoji, a hoće.

Stoji i Tuđman pred zagrebačkim vodoskocima, rišu po njemu srpove i čekiće, gađaju ga jajima i bojama, jer on je ipak simbol suvremene hrvatske države koju dvadeset posto hrvatskih građana i nadalje ne može smisliti. Hoće li Tuđmana Hrvatska nekako zaštititi, njegov spomenik naime? Ima načina, ali kao da nema. Što slijedi iza srpova i jaja? Čeka li se neka manja eksplozija ili slično? Ili klatež čeka trenutak kada će ga razrezati kao svojedobno bana Jelačića?

Spomenuo sam Kolindu Grabar Kitarović koju sam još nedavno uzeo u zaštitu (vidjeti moj tekst „Kolindi ne pakirati“), držeći da se odjednom bila našla pod prekomjernom paljbom iz jednoga kuta desne strane spektra. Moja je teza bila da je Kolinda posve dobro reprezentirala Hrvatsku u svijetu, a u unutarnje stvari nisam zalazio.

Hvalio sam od početka projekt Tri mora i približavanje Višegradskoj skupini, u vrijeme kada Vladi tromorska ideja nije bila poćudna. A sada jest, opazili ste, što je možda bio jedan od uvjeta pomirbe. Bila je to i ostala ne samo strateška ideja u sve više dezorijentiranoj Europskoj uniji kojoj, premda ona to odbija priznati, takve inicijative u stvari ojačavaju bokove.

Uniji koja je uz to (i nezavisno od rečenoga projekta) napokon razumjela da je došao kraj nasilnom liberalizmu, nametnutom multikulturalizmu i svim potrošenim izmima, ali je to krivo shvatila kao Armagedon i umjesto da vidi što se događa, sada bi htjela – po riječima gđe Merkel – skupiti ostatke i opet ih slijepiti, pa nastaviti po starom.

Takozvani populizam iliti moderni nacionalizam nije ništa drugo do veliki pokret za ravnopravnost velikih, srednjih i malih koji se ne žele utopiti u naddržavi koja bi im vladala i zadirala duboko u njihove živote. Drugim riječima, mi smo svjedoci rasuća ideje liberalnoga totalitarizma.

A glede hrvatske predsjednice i unutarnjih posla, proslava njezine četvrte obljetnice pokazala je da vraća milo za drago spomenutom prekomjernom granatiranju, pa se, uvrijeđena, povukla u sigurni bunker neodredljivog umjerenjaštva, što je ljevica dočekala aplauzom. Koliko će joj to koristiti, pokazat će izbori. I nogometne tribine.

Vijeće za elektroničke medije

Vodi ga sada J. Popovac, bivši ravnatelj HRT-a. Vijeće nema bezazlenu funkciju, štoviše, ako mu nešto nije po volji, može “zaustaviti Reuters“.

Kada nema većih afera, na Vijeće se pomalo zaboravi, kao što se zaboravilo sve donedavno kada je za članicu predložena dugogodišnja novinarka i urednica na HTV-u Katja Kušec. Odmah se dignulo na stražnje noge Hrvatsko novinarsko društvo pod Hrvojem Zovkom i vehementno suprotstavilo prijedlogu s jednim i jedinim argumentom: da je Katja Kušec nakon odlaska prvoga predsjednika novoga novinarskog društva, HNIP (Hrvatski novinari i publicisti) preuzela vodstvo tog organizma u nastajanju koji je HND dočekao na nož. Zašto?

Postoji nekoliko književnih društava, postoje različita društva i udruge u istim branšama, i nitko od toga ne pravi pitanje. Riječ je o refleksu olovnih vremena kada je postojalo samo jedno Društvo novinara ili kako se već zvalo, pod partijskim nadzorom i s upravama odanim jugoslavenskom režimu.

Paradoksalno naoko, ali razumljivo ako se zna kako su stvarani i od koga financirani novi „hrvatski“ mediji, HND je pod hrvatskim imenom nastavio djelovati istim stilom kao u neprežaljeno doba, godinama bio na sceni jedan i jedini, njegova vodstva kao da su birana iz Beograda, pa kako se ne bi našao u čudu što su hrvatski novinari i publicisti odlučili da je dosta toga terora u samostalnoj hrvatskoj državi, te se organizirali i utemeljili HNIP.

Naravno da su vođe i vođice HND-a odmah pribjegli provjerenim etiketiranjima iz neprežaljenoga doba, proglasili HNIP zborištem zlokobnih desničarskih novinara, što nije odgovaralo istini, ali neka se nađe, a mahali su ilustrativno i nekim imenima novinarskih poslenika koji nisu po volji ni vladajućim, ma otkuda dolazili , poglavito oni novinari koji javnosti otkrivaju što se inače gura pod tepih.

Na žalost, i HNIP je trebao preboljeti dječje bolesti, stanovito frakcionaštvo koje se pojavilo ubrzo nakon osnivanja, što je blokiralo početne dobre pokušaje, pa i samu udrugu.

Lektira

Bez obzira što sam u ovom slučaju zainteresirana osoba pa bi se moglo govoriti o sukobu interesa, pokušavam biti objektivan. A ta objekcija kaže da je afera oko lektire, nametanje pa povlačenje, brisanje pa pisanje, samo javnosti ipak razumljiviji dio jedne besmislene kvazirevolucionarne reforme školstva pod palicom gospođe kojoj je humanističko područje strano i nerazumljivo, kao što su profesorima i nastavnicima nerazumljive rečenice iz uputnika, kurikula iliti kurikuluma.

Nitko nema ništa protiv da se školstvo u tehnološkom smislu prilagodi suvremenosti, ali je riječ tek o pomagalima nešto modernijim od šestara, ravnala i krede. Niti itko pametan ne misli da je loše raznim djeci atraktivnim uređajima olakšati ulazak u elektronički svijet, s tim da većina djece već ionako u tom svijetu živi i izvan škole.

No, zahtijevati od djece koja još nemaju temelje da sama analiziraju i dolaze do zaključaka, čudo je neviđeno. To je kao da ja ne znam tko je bio August, a tko Cezar, ali moram dati ocjenu stanja u tim vremenima. Tako nekako. Prve vijesti o uspjehu eksperimenta već dolaze, djeca nisu rasterećena nego još novim zahtjevima opterećena, a „ishodi“ su predvidljivi.

No, o lektiri: suvremeni hrvatski pisci prošli su kao palatin Lacković na krvavom križevačkom saboru i ostaje im da umru kako bi bili priznati, što se u Hrvatskoj vazda i događa. Većina bi ionako (ako nemaju „drugi posao“ što bi rekli u Americi) uskoro mogla umrijeti od gladi, budući da im nakladnici daju mizerne honorare, a o državnim potporama odlučuju nepoznati žiriji s poznatim poznanstvima.

U usporedbi (čak) s poticajima poljodjelstvu, književnost je daleko iza, a što i da se očekuje u državi koja za kulturu izdvaja 0,88. Piše mi jedan književnik da kultura za koju se daje ispod jedan posto nema budućnosti. I nema. Za posudbu iz javnih knjižnica, autori već dugo nisu vidjeli ni lipe.

U školskim knjižnicama, a vidio sam ih puno, gotovo i nema novih knjiga, djeca čitaju stara i prastara izdanja, s koricama zalijepljenim selotejpom. Ni ja ih ne volim uzeti u ruke. I na kraju, pitanje „Ane Frank“. Ta knjiga treba ostati u lektiri, ne iz literarnih nego iz civilizacijskih razloga. Toliko.

Još samo da zaokružim ovaj napis, kao što klasika zahtijeva i vratim se na republike i pokrajine: na filmskom festivalu u Berlinu nije bilo hrvatskog filma, ali smo u nekim filmovima iz republika i pokrajina sudjelovali s manjinskim udjelom.

Tako smo postali manjinci zahvaljujući HAVC-u i općoj kulturnoj situaciji u Hrvatskoj, gdje su sada na udaru slobodni umjetnici koji su (većina) u slobodnoj Hrvatskoj oslobođeni od lipa i kuna, slobodari u bestijariju birokracije koja i u kulturnom sektoru solidno živi i ima vremena za razne domišljaje.

Hrvoje Hitrec/HKV

 

Zbog čega su od izbora 2000. stvari u Hrvatskoj otišle pogrješnim putem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari