Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Vrlo talentirana zemlja, s osobitim darom da upadne u nevolje

Objavljeno

na

Hrvatska je mali dobavljač nevolja. Ako trenutno nema vrlo ozbiljnih problema s okružjem, susjedima, ako trenutno nikakva oružana sila izvana ne prijeti (premda se sprema), onda Hrvatska sama sebi priredi festival nedaća i sada se svi pitaju tko je kriv – osim naravno privatnoga Todorića – da smo se našli u novoj dubokoj krizi.

Prošla je Cvjetnica i tiskovine umjesto na masline i Jeruzalem podsjećale na dane kada je mali Ivica s tatom koji je vratio iz kazamata uzgajao cvijeće i vozio na Dolac i drugdje, pastoralna vremena kada su se u još komunističkim vremenima akumulirali prvobitni dinari, ali i tada uz kredite i hipoteke. Nadošla je zatim promjena sustava, pojavila se suverena hrvatska država i unutar nje nastala država u državi, veliko proizvodno-trgovinsko carstvo agrokorsko, u čijem je koru pjevao lijep broj političara i njihove dječurlije, zapošljavali se ljudi i sve je bilo bajno do vremena kada je hrvatski div zaželio zadiviti i nesretni „region“ pa se proširio na zemlje bivše Jugoslavije, na istok i zapad (Mercator), to jest kada je gotovo postao (post)jugoslavenskim gigantom nesretno usklađen sa sličnim kretanjima u kulturi, primjerice, što je moralo loše završiti i sada smo tu gdje jesmo. Istočna i jugoistočna kretanja, kao i cijeli agrokorski sustav, pozorno je pratila majčica Rusija – za razliku od majčice Hrvatske – i na kraju privlačnim kreditima uvukla Agrokor u svoju paukovu mrežu. Hrvatska narodna banka, politička umreženost svih boja, državna porezna blagonaklonost, mediji koji su šutjeli – ako su što i saznali – jer tko bi napisao nešto loše o velikom oglašivaču od kojega su mnogi ovisili.

Sada je Hrvatska opet u banani. Vrlo talentirana zemlja, s osobitim darom da upadne u nevolje. Hrvatska je mali dobavljač nevolja. Ako trenutno nema vrlo ozbiljnih problema s okružjem, susjedima, ako trenutno nikakva oružana sila izvana ne prijeti (premda se sprema), onda Hrvatska sama sebi priredi festival nedaća i sada se svi pitaju tko je kriv – osim naravno privatnoga Todorića – da smo se našli u novoj dubokoj krizi. A svi su odgovorni, posebno ona nemušta, nesposobna Milanovićeva Vlada u čije je vrijeme sve počelo kuhati, ali je na lonac stavljen poklopac i tek je sada eksplodiralo. I što je najgore, Hrvatska je shvatila da u njezinim granicama nema lumena koji bi kao osmi povjerenik mogao spasiti situaciju, pa se poseže za alvarezima i ruskom intervencijom koja miriše na Prag 1968., drugim sredstvima.

PraljakHrvatska jednostavno nema refleks, spora je i komplicirana. Zadnji put smo imali dobar refleks 1991. no tada je to bio iskonski, urjamerski refleks naroda koji je razumio da je u pitanju opstanak. Kada je to obavio, kada je zaustavljena srpska i srbijanska agresija, kada je hrvatska vojska pobijedila srpsku, sve se nekako razvodnilo, ogromna energija utrošena na obranu splasnula je i nastupilo razdoblje izbornih zabluda, lijenosti i nekompetentnosti, kriminaliziranje najboljih sinova. Hrvatska nije zaštitila svoje zapovjednike iz Domovinskog rata i bilo je potrebno meronsko čudo da se izvuku poslije godina pritvora, a zapovjednike HVO-a i političare Herceg-Bosne prepustila sudbini, premda i sama na optužnici.

A samo oni znaju kako im je nakon trinaest godina, znade to i najpoznatiji među njima, Slobodan Praljak o čijoj imovini sada hrvatske vlasti poslušnički šalju podatke Haagu, ne bi li mu politički sud uz slobodu oduzeo i imovinu. No, Praljak je čovjek željezne volje, piše knjige – već postoji cijela biblioteka njegovih radova, a nedavnih dana došla su mi u ruke najnovija njegova djela. Vjerovali ili ne, iz haaške ćelije Praljak se brine o požarima na hrvatskoj obali i otocima. Knjiga ima naslov „Idejna studija prevencije i gašenja požara zaštićenih šuma na Jadranu“, sjajno je dizajnirana, s nizom isto tako odličnih ideja, a kao mikroprimjer uzet je Mljet. „Zamisao sam imao ranije, ali sam prije skoro trinaest godina morao otputovati na službeni put u Den Haag“, ironizira Praljak u uvodu gdje spominje i ekipu koju je je okupio njegov sin oko projekta, a u njoj pet uglednih arhitekta i inženjera.

I to nije sve, Praljak ide dalje i objavljuje CD s naslovom „Priručnik“ s uputama kako treba misliti (mens rea) i što treba činiti (actus reus) kako biste na sudu u Den Haagu bili proglašeni članom udruženog zločinačkog pothvata i kako postati udruženi zločinac. Hrvatska javnost, zahvaljujući politici i medijima, u stvari i ne zna tko je Praljak. Rođen 1945., diplomirao je na Fakultetu elektronike u Zagrebu, zatim stekao zvanje profesora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te diplomirao kazališnu i filmsku režiju na ADU. Čovjek s tri fakulteta. U Hrvatskoj vojsci postao general-pukovnikom, a čim je Hrvatska priznata, odlazi u BiH braniti i ondje hrvatski narod, štoviše postaje zapovjednikom Glavnoga stožera HVO-a, što će ga perverznom logikom „međunarodnog suda“ odvesti u tamnicu. Hrvatska ni njega, svog generala, ni ostale zatočenike koji se na optužnici nalaze iza Tuđmana, Šuška i Bobetka, ne pomaže ni potajice, kao da su iz Kirgistana.Praljku naplaćuje kopiranje dokumenata.

Eh, Hrvatska. Bez obzira što će je biti do (zadnjega) srca. Ali dok ne će biti pameti i ljudi s brzim refleksima, ljudi nahvao, ne će biti ni prave, sanjane države koja tananim, povijesno svjesnim osjećajem reagira na opasnosti kojima je izložena.

Od Kanade do Martinske Vesi

Hitrec VesDa nije bilo hrvatskih iseljenika, mnogo teže bismo svladali neprijatelja, a i prema njima se Hrvatska nakon rata ponašala kao i sada prema haaškim uznicima iz Herceg-Bosne (koja treba opet oživjeti, jer bez hrvatskog „entiteta“ nema budućnosti za hrvatski narod u BiH. Svi koji ne misle tako, izravno rade za izetbegoviće i erdogane). Možda sam bio jedini koji je svojedobno pisao o sada već mitskim naporima Hrvata u Kanadi da ne samo pomognu Hrvatskoj (lijekovima, novcem,pa i oružjem), nego i da se opru jugoslavenskoj (srbijanskoj) propagandi u Kanadi i SAD-u. Ta velika skupina Hrvata o kojoj je riječ, nije u intelektualnom smislu bila skromna – radilo se o bivšim studentima zgb. sveučilišta, koji su u ratnim godinama usko surađivali sa Sveučilištem u Zagrebu i više no zaslužnim rektorom Marijanom Šunjićem.

Predsjednik AMCA-e (Alma Matris Croatiae Alumni) u Torontu bio je bio je znanstvenik Ivan Hrvoić, poduzetnik uz to s firmom koja se bavi magnetometrijom i u tomu je najbolja na svijetu. Prošloga je tjedna došao u Zagreb, održao predavanje studentima tehničke orijentacije. I sam je radio u „Ruđeru Boškoviću“ do sloma Hrvatskoga proljeća, a zatim se uputio u svijet. U Zagrebu (potom u Sisku i Martinskoj Vesi) predstavio je u danima prije Velikoga tjedna – u organizaciji Hrvatskoga kulturnog vijeća – knjigu, ali ne knjigu o sebi, nego svojoj teti, nećakinji Stjepana Radića, rođenoj iste godine kada je izvršen prvi atentat na Radića, u Sisku 1921., na što sam podsjetio one koji nisu znali da je tada stanoviti Teslić pucao na Radića i na sreću promašio. Srpski žandari odveli su u zatvor – Stjepana Radića.

Nas par s nevidljivog Paranasa govorilo je o knjizi „Uspomene“ Marije Jagatić, Radićeve nećakinje iz velike seljačke obitelji u Martinskoj Vesi, preko čijih se članova prelamama hrvatska povijest dvadesetoga stoljeća. Ujedno je to priča o zenitu radišnoga i zadovoljnog, samosvjesnog i bogatog hrvatskoga sela i njegovu raspapu u komunističko doba. Također i intimna ispovijest jedne hrabre žene koja nije dopustila da ju slome nedaće i grozote u krvavim danima prevrata i iskušenjima u stoljećima što su slijedila. Na predstavljanju u Sisku (dvorana u Biskupiji) odrasli su ljudi plakali, da, žene ali i muškarci koji su se prisjećali i svojih obiteljskih tragedija.

Hitci RadićKnjiga je kronološki strukturirana,razdijeljena u kratka poglavlja s naslovima koji daju uvod u temu i zbivanja, pisama rječnikom bez artificijelnosti koja bi blještavilom zatamnila prirodnu draž i snagu vjerodostojnog svjedočanstva. Prvi je dio nalik šarenom i uglavnom sretnom spomenaru djevojčice, potom djevojke i mlade žene u vrijeme zlosretne Kraljevine Jugoslavije, kada je bez obzira na opće, tmurne prilike, hrvatski seljački narod u gornjoj Posavini živio i nadalje gotovo idilično. Potomci onih posavskih seljaka koji se prvi put spominju u povijesti kada su se pobunili u vrijeme bana Nikole Zrinskog VII., a Zrinski odbio da pođe na njih banskom vojskom jer tko će – rekao je – braniti granicu s Turcima na tom dijelu Hrvatske.

Pobuna se smirila, no kada je opet buknula ugušio ju je u krvi general Slavonske krajine Leslie, koji je doveo Vlahe i oni obavili posao. No, da se vratim u dvadeseto stoljeće: njive su bile uzorno uzorane, u štalama broja stoka, svinje se hranile u hrastovim šumama, a tolike guske plivale Savom da je rijeka bila posve bijela, čista rijeka što je spajala sela na desnoj i lijevoj obali. Bila je ondje djevojačka škola (osnovao ju je kanonik Jagatić, Marijin ujak), pa dječačka škola, u selu bijahu liječnik i veterinar. No, kao što je u raju postojala zmija, tako je i posavska idila često oskvrnuta zlostavljanjem srpskih žandara (potomaka spomenutih Vlaha ili uvezenih iz Srbije) koji su imali postaju u selu, a prezirali ih i odrasli i djeca. Neodoljiv je opis postavljanja hrvatske zastave na jednoj obali, a dok su ju žandari uspjeli skinuti, pojavila se druga na drugoj obali Save, i tako nekoliko puta.

No ozbiljnija bijaše sudbina hrvatskih domoljuba koji su težili za hrvatskom državom. Jedan od njih bio je autoričin otac Mato Jagatić, više u zatvoru nego kod kuće, čovjek „oženjen Hrvatskom“. Drugi je dio knjige pripovijest o Martinskoj Vesi u ratu i NDH, državi isprva radosno dočekanoj. Mato Jagatić iz Hrvatske seljačke stranke postaje Pavelićev savjetnik, no ubrzo se sukobljavaju, Pavelić poteže na njega pištolj, spašava ga Budak no od tada je Mato u kućnom pritvoru, u Sisku gdje je obitelj preselila iz Martinske Vesi. Kada dolazi do sloma, Mato Jagatić se baca na bombu. U Martinskoj Vesi počinje krvavi pir. I oni mladići koji su se uspjeli spasiti s Križnih puteva, bivaju noću odvučeni na stratišta, Savom plivaju leševi, Hrvatima se oduzimaju kuće i imanja, komunisti ubijaju na kraju i žene, pa tako i Marijinu majku i njezinu sestru, i trudnu sestrinu kćer. Mariju istjeraju po cičoj zimi iz kuće i ona se sklanja u Zagreb gdje ju danomice ispituje OZNA, no zahvaljujući sreći, slučaju i hrabrosti posve neobičnoj u tom okolnostima, ostaje na životu. Poslije nove tragedije ostaje sama, bez djeteta koje umire.

Treći dio knjige donosi zbivanja na Lošinju, kamo je Marija Jagatić spletom okolnosti doseljena… Doista upečatljiva hrvatska kronika iz pera žene koja je živjela u četiri države. „Ja sam oprostila ubojici moje majke, ali nisam zaboravila. Ne će ni moja djeca i unuci. Moraju razlikovati prijatelja od neprijatelja, i čovjeka od nečovjeka“, završava knjigu Marija Jagatić koja je preminula početkom stoljeća, a knjigu priredili Ivan Hrvoić i Irena Šupuković. Na trećem predstavljanju (na licu mjesta) u Martinskoj Vesi okupilo se toliko ljudi da nisu svi stali u dvoranu, potomci onih „kulaka“ koje su opljačkali i pobili komunisti u tom plodnom kraju kajkavskom, hrvatskom. Nekoliko kilometara dalje je Trebarjevo Desno, selo Antuna i Stjepana Radića čija je roditeljska kuća srušena 1975., a ni fotografija na ploči uz spomenik ne predstavlja tu kuću, kažu mi, nego neku sličnu. No lijepo.

Podsjetio sam publikum da imam prste u gradnji vrlo lijepe škole u Martinskoj Vesi, a donio sam i dokument, slučajno pronađen baš ovih dana. Piše meni Vlatko Pavletić 9. srpnja 1990. da je s pažnjom razmotrio sadržaj mojega pisma koje sam uputio kao član Odbora za izgradnju nove zgrade Osnovne škole „Braća Radić“ u Martinskoj Vesi Desnoj i zahvaljuje na akcijama koje sam poduzeo. Bilo je to, znači, nekoliko mjeseci nakon „prvih demokratskih izbora“, a u zaglavlju Pavletićeva pisma još stoji Socijalistička Republika Hrvatska, Republički komitet za prosvjetu, kulturu, fizičku i tehničku kulturu. Iza te prepiske (odnosno ispred) odvijala se sada već legendarna priča: okupili smo u derutnoj školi Stjepan Šterc i ja tadanje općinare, lupali po stolu i galamili, a ja sam im rekao (podsjetio me Šterc) da je „danas srijeda, a do petka imaju donijeti odluku o gradnji škole“. Tako je nekad bilo.

Na Cvjetnicu ove godine otključava mi ravnateljica škole vrata da vidim kako je danas, škola lijepa, čista i privlačna, mnoge bi joj mogle pozavidjeti. Ali… u zadnjih sedam godina škola je izgubila četiri razreda djece, demografska pustoš je i tu zavladala, pa se može raditi u jednoj smjeni. Tek malo oporavljeni Radićev kraj, nakon svih prije opisanih tragedija, opet je izložen propasti, mnoge su kuće prazne. Tišina. Tako se zove i selo blizu Martinske Vesi Desne.

Relja Bašić

Relja BasicDnevnik HTV-a započinje udarnom vijesti da je umro Relja Bašić. Nešto se, znači, pomaknulo, smrt značajnoga hrvatskog kazališnog i filmskog umjetnika zaslužila je da bude vijest dana. Sjećam se ne tako davnih televizijskih dnevnika koji su na udarnom mjestu donosili užasno tragičnu vijest da je Milanka Opačić uganula nogu u kupaonici.

Relja Bašić bio je doista iznimna pojava, glumac koji se mogao transformirati zahvaljujući odličnoj zagrebačkoj školi i urođenom daru, znao je u nekim ulogama biti simpatično pokvaren (Tko pjeva…), ali i demonski uvjerljiv, znao je okupiti najbolje od najboljih u svojoj družini koja je vrhunski teatar odvodila u najmanja mjesta. Glumac, gospodin, jedan od simbola građanske hrvatske kazališne tradicije, one koja je vremenima usprkos nastavila živjeti i preživjela sve udare, pa i današnje „postdramske“diverzije u hrvatskom teatru.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru

Objavljeno

na

Objavio

Nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci…

Iako je Slaven Letica još davno objavio knjigu pod naslovom Četvrta Jugoslavija, do sada su ipak postojale tek dvije, ali nisu nikakvi paranoici oni koji se pribojavaju ”treće Jugoslavije” niti plove u omaglici iluzija bez ikakve osnove oni koji je priželjkuju. Ona već dugo nije tabu tema ni paranoidna fikcija pokojnog Tuđmana, nego o njoj na ovaj ili onaj govore i pišu brojni akteri javnog života na – kako njezini pritajeni ili javni podržavatelji kažu – ovim prostorima. Sve ti podržavatelji s onom specifičnom toplinom oko srca dočekuju vijesti poput ove: ”U crnogorskom glavnom gradu u petak je formiran Podgorički klub, neformalno tijelo koje čine bivši predsjednici i premijeri zemalja regije bivše Jugoslavije. Klub ima ambiciju pridonijeti razvoju dobrosusjedstva, regionalne suradnje i afirmacije same regije” (tportal.hr, 01.02. 2019.). ”Afirmacije regije” samo je eufemizam za afirmaciju Jugoslavije, a na tomu se posljednjih godina radi na veliko.

Ali nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci. Običan čovjek nije ni svjestan zamašnosti tog projekta gušenja hrvatske samosvijesti radi uspostave ”treće Jugoslavije”, kako god se ona formalno zvala i kakav god formalni okvir imala. Pogledamo li pozornije bilo koji segment hrvatske zbilje, vidjet ćemo neku natruhu tog protuhrvatskog nastojanja, trag zaraze. Pokušat ću na nekoliko nasumce izabranih i s idejom Jugoslavije naoko nepovezanih primjera pokazati da je tomu tako.

Izvjesni Haris Ljevo u tekstu ”Zašto u Hrvatskoj cvjeta neofašizam: Bušićev put od teroriste do heroja”, želeći dokazati kako Kolinda Grabar Kitarović nije bila u pravu kada je svojedobno natuknula o opasnosti od potencijalnih islamskih terorista u susjedne države, piše: ”Kada zlonamjerno želite ocrniti jednu zemlju ili narod, u tom slučaju je narativ daleko važniji od činjenica, što je zvanična Hrvatska pokazala i u ovom slučaju. Međutim, ukoliko umjesto narativa osnov za priču uzmemo činjenice, onda možemo vrlo jasno vidjeti kako s terorizmom mnogo više veze ima zvanična Hrvatska od BiH” (vijesti.ba, 10.02. 2019.). Svoj zaključak da je Hrvatska bliža terorizmu od BiH Ljevo izvodi iz prikazivanja predstave ”Tko je ubio Zvonka Bušića”, i to isti dan kada cijela Bosna strepi od poludjelog mudžahedina, a u medijima čitamo naslove poput sljedećih: ”Cijela BiH traži ludog i opasnog višestrukog ubojicu: Sinoć je ubio policajca”, ”Poremećenom mudžahedinu ovo je treće ubojstvo. U kući mu našli hrpu eksploziva”, ”Ovo je poremećeni mudžahedin koji je jutros upucao i izbo čovjeka u BiH” itd.

Mogli bismo odmahnuti rukom, koga briga što lupeta tamo neki Ljevo, ali se Ljevo svoju konstrukciju podupire citatima svojih hrvatskih sudrugova, pa tako citira Tomislava Klauškog koji je također dobio napadaj moralne panike zbog predstave o Bušiću: “Time se javnosti, a naročito mladim generacijama, šalje poruka o idealu hrvatskog domoljuba. Kao i o tome da su svi zločini opravdani ako se čine u ime hrvatstva. I u terorističkim aktima, i u Domovinskom ratu, ali i u korupciji i kriminalu. Sve je legitimno ako se čini s Hrvatskom na usnama.” Zanimljivo je kako tipovi poput Klauškog, Ljeve i sličnih bez trunke oklijevanja Bušićev čin izjednačavaju ne samo sa terorizmom nego i sa ”svim zločinima” navodeći dalje zločine u ratu, korupciju i kriminal… Ponekad kad sam zlovoljan i rezigniran, bude mi žao pokojnog prijatelja što je cijeli život žrtvovao za narod koji u vlastitoj državi šutke podnosi da se o njemu pišu ovakve gadosti. No, kada stvari sagledamo racionalno, jasno je da legenda o Bušiću mora umrijeti da bi Jugoslavija oživjela.

Gledam na Valentinovo prijenos sjednice Sabora. Dame, kojima kiretaža odavno ne prijeti ni u teoriji, dramatičnim glasom čitaju iskaze žena koje su preživjele strahote kiretaže u hrvatskim bolnicama. Čovjek bi pomislio da to nisu bolnice već mučilišta. Inače, taj sustavni napad na hrvatsko zdravstvo, koje je unatoč svemu još uvijek na solidnoj razini, nije potaknut željom da se usluga unaprijedi, nego je smišljeni pritisak da sustav što prije kolabira, to jest da država zapadne u stanje kaosa kako bi se stekli uvjeti da na ruševinama Hrvatske nastane nešto drugo. Međutim, nikada te za ženska prava silno zabrinute i rodno osviještene gospođe, ako je još dopušteno tako ih zvati, nisu čitale iskaze silovanih Vukovarki niti su se na bilo koji način solidarizirale s njima. A i kako bi kada su Vukovarke silovane pod petokrakom pod kojom vrle borkinje za ljudska prava još uvijek rado stupaju.

Ljevin zemljak Tarik Filipović neki dan u kvizu Potjera na pitanje tko je od trojice diktatora na vlast došao demokratskim putem – u ponudi su bili, čini mi se, Staljin, Hitler i Pol Pot – komentirao riječima: ”Da, Hitler, malo čudno, ali vidimo da u posljednje vrijeme u mnogim zemljama…” Mudro se zaustavio prije nego što je s Hitlerom usporedio možda Orbana, Trumpa, Salvinija ili Kaczynskog. A ljudi poput Filipovića utjelovljenje su mainstreama, iz njihovih usta teče kvintesencija srednjostrujaške misli u narodne uši. I da vodi još tri kviza iz Tarikovih usta nikada ne bi izašlo ništa politički nekorektno, zato i jest znakovito da ga nacionalna osviještenost asocira na Hitlera. Nacionalno se hoće učiniti nedopustivim, izjednačiti s nacizmom, a Tarik je čovjek izoštrenog sluha za takve stvari. Mora biti ako želi sačuvati popularnost i status na televiziji.

Za kraj. U Podgoričkom klubu kažu da se neće baviti poviješću, nego budućnošću. Toga si treba bojati: da se namjeravaju baviti poviješću, moglo bi ih se nazvati tek povjesničarima amaterima i nostalgičarima, ali ovako su opasni.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zbunjeni suverenisti ili ćatine ćate?

Objavljeno

na

Objavio

Jesu li saborski zastupnici Hasanbegović i Zekanović istinska jezgra hrvatskih suverenista koja će se etablirati na predstojećim europarlamentarnim izborima ili su Plenkovićevi spavači na desnici, ćatine ćate, koje se aktiviraju u kritičnim situacijama kada treba spašavati vladajuću većinu, pitanje je koje ovog tjedna visi u zraku.

Neobična situacija dogodila se prekjučer u Saboru prilikom izglasavanja izmjena Zakona o privatizaciji Ine.

Nakon što je Davor Bernardić pozvao kolege iz opozicije da napuste sabornicu, svi oporbenjaci su izašli, osim dvojice, Hasanbegovića i Zekanovića. Glasovanje je održano s minimalnim kvorumom od 76 zastupnika. Od toga su 74 zastupnika bilo za, a spomenuta dvojica protiv.

Ishod je bizaran. Glasuješ protiv, ali samim tim glasovanjem podržavaš opciju “za”, točnije, omogućuješ joj kvorum i, u konačnici, pobjedu. Da je samo jedan od njih dvojice izašao, izmjena zakona bi pala zbog nedostatka kvoruma.

Na pitanje zašto je ostao u sabornici, Hasanbegović je odgovorio: “Bernardić je ovo izveo na svoju ruku… Nisam ni shvatio što se događa…”, dok je Zekanović izjavio kako mu je žao što nije napustio sabornicu i tvrdi kako bi to učinio da je “znao da neće biti dovoljno ruku”, piše Nino Raspudić / Večernji list

No poslije glasanja nema kajanja. Što se iz svega navedenog može zaključiti? Jesu li, kao što ih neki već optužuju, zastupnici Hasanbegović i Zekanović spavači HDZ-a, dude varalice za povodljivo desno biračko tijelo, koji će u trenutku kada dođe stani-padni uvijek glasovati za HDZ, time i za vladavinu HNS-a, Pupovca i svega drugog što uz to ide?

Ili su smušenjaci koji su slučajno ostali u Saboru i nisu shvatili da time održavaju kvorum i omogućuju donošenje zakona kojem se tobože protive?

Ako pretpostavimo da jeste tako, sljedeće pitanje bilo bi zašto se vladajuća većina urušila i zašto su morali potegnuti zadnje osigurače, spavače na “suverenističkoj desnici”? Zašto neki članovi vladajuće većine nisu došli na glasovanje?

Zašto nije glasovao Milorad Pupovac, a jeste Furio Radin? Možda je u općoj pregrijanoj atmosferi hitio izbjeći teret optužbi kako privilegirano izabrani Srbin predaje Inu strancima. Već kruži šala kako je Pupovac ispao veći hrvatski suverenist od Hasanbegovića i Zekanovića. Nadalje, zašto na glasovanju, primjerice, nije bila Milanka Opačić, a jeste Marija Puh?

Je li riječ o Bandićevom cimanju većine, o podsjetniku HDZ-u da ih drži na uzici i da im u svakom trenutku može srušiti većinu? Ili su se neki zastupnici osobno suzdržali zbog vlastite političke budućnosti, poput Darinka Dumbovića, koji je iz šeste izborne jedinice u kojoj se nalazi sisačka rafinerija, pa možda razmišlja – ako se sutra stvari oko Ine na terenu zakompliciraju, kako ću izaći glasačima na oči? Ili je sve skupa plod slučajnosti i trenutnog nemara onoga koji ih okuplja u većinski glasački zbor?

Tomislav Saucha je, naravno, bio prisutan i glasovao za. On je HDZ-ova najsigurnija ruka, u podne i u ponoć mogu biti sigurni da će biti u sabornici kad god im zatreba. Ako je Franjo Tuđman imao broj 1, Sauchi bi trebali dati nultu iskaznicu HDZ-a, toliko je odan toj stranci. Ljudima bi, u pravilu, trebalo vjerovati na riječ. Možda su se Hasanbegović i Zekanović stvarno zabunili.

No, nije im prvi put. Kad je u svibnju 2017. krenula operacija preslagivanja, preciznije – najveće prevare glasača u povijesti hrvatskog Sabora, glasovali su protiv opoziva ministra Marića i time de facto HDZ-u omogućili sljedeći korak trženja vlasti s HNS-om, Pupovcem, Sauchom i ostalima.

Ili je tu Hasanbegović ispao naivan, jer su ga u sljedećem koraku izbacili iz HDZ-a, ili su ispali naivni oni koju su vjerovali da je postao stvarna oporba. Nakon kvorumašenja u srijedu uslijedile su optužbe kako prijetvorno skuplja dio nezadovoljnog HDZ-ovog biračkog tijela, e da bi u prvoj situaciji kad je vladajućima neočekivano zagustilo, pristao održavati im kvorum, zajedno sa Zekanovićem.

Nezgodno je za samoproglašene suvereniste kada u očima javnosti ispadnu ćatine ćate. Njihove prve izjave o zbunjenosti i nehotičnoj pogreški odudaraju od onoga što su govorili kasnije, kada su tvrdili kako nisu htjeli biti dio igrokaza SDP-a, koji je s HDZ-om suodgovoran za stanje s Inom, što stoji, ali onda su trebali izaći iz sabornice i prije Bernardića. Nekad se čovjek zapita postoji li itko na hrvatskoj političkoj sceni tko je neupitna oporba vladajućoj oligarhiji, tko s njima nije koalirao ili ih podržavao, uključujući i SDP, od Istanbulske konvencije do sprječavanja referenduma o promjeni izbornog zakona?

Uglavnom, tri mjeseca prije europarlamentarnih izbora, dva zastupnika za koje se špekulira da će ići zajedno, zabila su spektakularan autogol, ono što se nekada zvalo eurogol, ali samima sebi.

Ostaje im stigma da su Plenkovićevo desno krilo koje će se teško otarasiti. Nad ekipom oko Hrasta odranije visi sumnja da je njihovo prikupljanje potpisa za referendum o Istanbulskoj konvenciji bio svjesno ometanje važnije referendumske inicijative za promjenu izbornog zakona, kojoj su razbili frontu volontera zapaljivim partikularnim pitanjem, umjesto da je fokus ostao na temeljnom problemu, promjeni izbornog zakona, što bi onemogućilo ubuduće da se donose važne odluke bez potrebnog legitimiteta.

U prijelomnom trenutku omogućiš Plenkoviću opstanak na vlasti kroz koaliciju s HNS-om, a onda radiš partikularni referendum protiv onoga što takva vlast radi, umjesto da se stvar mijenja iz temelja.

I kada nisu bili HDZ-ovi spavači, tzv. desne opcije u Hrvatskoj do sada su imale malo što za ponuditi – uglavnom su se svodili na čudan splet primitivizma, sitne korupcije, fetišističkog simboličkog vezivanje uz poražene i moralno kompromitirane opcije, iscrpljivanje javnosti besmislenim raspravama o pozdravima i simbolima dok se u stvarnosti razvaljuju zadnji ostaci istinske suverenosti.

Od starih emigranata u Kanadi sam davno čuo važan poučak – čim je netko puno “ustašovao” znali smo da je udbaš. Danas su takvi ili u službi vladajuće oligarhije koja rastače državu, kao desni osigurač, ili su korisne budale, ako to rade nesvjesno. U svakom slučaju reduciraju prostor za istinsku, ozbiljnu suverenističku opciju.

U Europi su tendencije potpuno drugačije. Zadnje predizborne ankete na razini cijele EU pokazuju kako će talijanska Liga postati pojedinačno najjača stranka u Europskom parlamentu, očekuje se da će imati više zastupnika od njemačke CDU. Više od dvije trećine zastupnika iz Italije bit će iz redova stranka koje simpatizeri nazivaju suverenistima, a protivnici eurofobnim populistima.

U Francuskoj stranka Marine Le Pen dobiva dva postotka više od Macronove, Orbanov Fidesz u Mađarskoj sam osvaja pedeset posto, Kaczynskijev Pis u Poljskoj više 40%.

Kod nas, pak, oni koji se javno busaju u prsa kao veliki suverenisti i bore za mršavi prelazak praga, u međuvremenu spašavaju izmjene zakona koje omogućavaju definitivnu prodaju najveće energetske tvrtke tako što kao panjevi ostaju u Saboru glasujući rukom protiv, a guzicom za, a onda takvo spašavanje kvoruma objašnjavaju zbunjenošću. Mi smo, izgleda, uvijek mimo svijeta i trendova.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Zekanović: Bio sam protiv Zakona o Ini, ali sam pogriješio što sam sačuvao kvorum vladajućima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari