Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Vrlo talentirana zemlja, s osobitim darom da upadne u nevolje

Objavljeno

na

Hrvatska je mali dobavljač nevolja. Ako trenutno nema vrlo ozbiljnih problema s okružjem, susjedima, ako trenutno nikakva oružana sila izvana ne prijeti (premda se sprema), onda Hrvatska sama sebi priredi festival nedaća i sada se svi pitaju tko je kriv – osim naravno privatnoga Todorića – da smo se našli u novoj dubokoj krizi.

Prošla je Cvjetnica i tiskovine umjesto na masline i Jeruzalem podsjećale na dane kada je mali Ivica s tatom koji je vratio iz kazamata uzgajao cvijeće i vozio na Dolac i drugdje, pastoralna vremena kada su se u još komunističkim vremenima akumulirali prvobitni dinari, ali i tada uz kredite i hipoteke. Nadošla je zatim promjena sustava, pojavila se suverena hrvatska država i unutar nje nastala država u državi, veliko proizvodno-trgovinsko carstvo agrokorsko, u čijem je koru pjevao lijep broj političara i njihove dječurlije, zapošljavali se ljudi i sve je bilo bajno do vremena kada je hrvatski div zaželio zadiviti i nesretni „region“ pa se proširio na zemlje bivše Jugoslavije, na istok i zapad (Mercator), to jest kada je gotovo postao (post)jugoslavenskim gigantom nesretno usklađen sa sličnim kretanjima u kulturi, primjerice, što je moralo loše završiti i sada smo tu gdje jesmo. Istočna i jugoistočna kretanja, kao i cijeli agrokorski sustav, pozorno je pratila majčica Rusija – za razliku od majčice Hrvatske – i na kraju privlačnim kreditima uvukla Agrokor u svoju paukovu mrežu. Hrvatska narodna banka, politička umreženost svih boja, državna porezna blagonaklonost, mediji koji su šutjeli – ako su što i saznali – jer tko bi napisao nešto loše o velikom oglašivaču od kojega su mnogi ovisili.

Sada je Hrvatska opet u banani. Vrlo talentirana zemlja, s osobitim darom da upadne u nevolje. Hrvatska je mali dobavljač nevolja. Ako trenutno nema vrlo ozbiljnih problema s okružjem, susjedima, ako trenutno nikakva oružana sila izvana ne prijeti (premda se sprema), onda Hrvatska sama sebi priredi festival nedaća i sada se svi pitaju tko je kriv – osim naravno privatnoga Todorića – da smo se našli u novoj dubokoj krizi. A svi su odgovorni, posebno ona nemušta, nesposobna Milanovićeva Vlada u čije je vrijeme sve počelo kuhati, ali je na lonac stavljen poklopac i tek je sada eksplodiralo. I što je najgore, Hrvatska je shvatila da u njezinim granicama nema lumena koji bi kao osmi povjerenik mogao spasiti situaciju, pa se poseže za alvarezima i ruskom intervencijom koja miriše na Prag 1968., drugim sredstvima.

PraljakHrvatska jednostavno nema refleks, spora je i komplicirana. Zadnji put smo imali dobar refleks 1991. no tada je to bio iskonski, urjamerski refleks naroda koji je razumio da je u pitanju opstanak. Kada je to obavio, kada je zaustavljena srpska i srbijanska agresija, kada je hrvatska vojska pobijedila srpsku, sve se nekako razvodnilo, ogromna energija utrošena na obranu splasnula je i nastupilo razdoblje izbornih zabluda, lijenosti i nekompetentnosti, kriminaliziranje najboljih sinova. Hrvatska nije zaštitila svoje zapovjednike iz Domovinskog rata i bilo je potrebno meronsko čudo da se izvuku poslije godina pritvora, a zapovjednike HVO-a i političare Herceg-Bosne prepustila sudbini, premda i sama na optužnici.

A samo oni znaju kako im je nakon trinaest godina, znade to i najpoznatiji među njima, Slobodan Praljak o čijoj imovini sada hrvatske vlasti poslušnički šalju podatke Haagu, ne bi li mu politički sud uz slobodu oduzeo i imovinu. No, Praljak je čovjek željezne volje, piše knjige – već postoji cijela biblioteka njegovih radova, a nedavnih dana došla su mi u ruke najnovija njegova djela. Vjerovali ili ne, iz haaške ćelije Praljak se brine o požarima na hrvatskoj obali i otocima. Knjiga ima naslov „Idejna studija prevencije i gašenja požara zaštićenih šuma na Jadranu“, sjajno je dizajnirana, s nizom isto tako odličnih ideja, a kao mikroprimjer uzet je Mljet. „Zamisao sam imao ranije, ali sam prije skoro trinaest godina morao otputovati na službeni put u Den Haag“, ironizira Praljak u uvodu gdje spominje i ekipu koju je je okupio njegov sin oko projekta, a u njoj pet uglednih arhitekta i inženjera.

I to nije sve, Praljak ide dalje i objavljuje CD s naslovom „Priručnik“ s uputama kako treba misliti (mens rea) i što treba činiti (actus reus) kako biste na sudu u Den Haagu bili proglašeni članom udruženog zločinačkog pothvata i kako postati udruženi zločinac. Hrvatska javnost, zahvaljujući politici i medijima, u stvari i ne zna tko je Praljak. Rođen 1945., diplomirao je na Fakultetu elektronike u Zagrebu, zatim stekao zvanje profesora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te diplomirao kazališnu i filmsku režiju na ADU. Čovjek s tri fakulteta. U Hrvatskoj vojsci postao general-pukovnikom, a čim je Hrvatska priznata, odlazi u BiH braniti i ondje hrvatski narod, štoviše postaje zapovjednikom Glavnoga stožera HVO-a, što će ga perverznom logikom „međunarodnog suda“ odvesti u tamnicu. Hrvatska ni njega, svog generala, ni ostale zatočenike koji se na optužnici nalaze iza Tuđmana, Šuška i Bobetka, ne pomaže ni potajice, kao da su iz Kirgistana.Praljku naplaćuje kopiranje dokumenata.

Eh, Hrvatska. Bez obzira što će je biti do (zadnjega) srca. Ali dok ne će biti pameti i ljudi s brzim refleksima, ljudi nahvao, ne će biti ni prave, sanjane države koja tananim, povijesno svjesnim osjećajem reagira na opasnosti kojima je izložena.

Od Kanade do Martinske Vesi

Hitrec VesDa nije bilo hrvatskih iseljenika, mnogo teže bismo svladali neprijatelja, a i prema njima se Hrvatska nakon rata ponašala kao i sada prema haaškim uznicima iz Herceg-Bosne (koja treba opet oživjeti, jer bez hrvatskog „entiteta“ nema budućnosti za hrvatski narod u BiH. Svi koji ne misle tako, izravno rade za izetbegoviće i erdogane). Možda sam bio jedini koji je svojedobno pisao o sada već mitskim naporima Hrvata u Kanadi da ne samo pomognu Hrvatskoj (lijekovima, novcem,pa i oružjem), nego i da se opru jugoslavenskoj (srbijanskoj) propagandi u Kanadi i SAD-u. Ta velika skupina Hrvata o kojoj je riječ, nije u intelektualnom smislu bila skromna – radilo se o bivšim studentima zgb. sveučilišta, koji su u ratnim godinama usko surađivali sa Sveučilištem u Zagrebu i više no zaslužnim rektorom Marijanom Šunjićem.

Predsjednik AMCA-e (Alma Matris Croatiae Alumni) u Torontu bio je bio je znanstvenik Ivan Hrvoić, poduzetnik uz to s firmom koja se bavi magnetometrijom i u tomu je najbolja na svijetu. Prošloga je tjedna došao u Zagreb, održao predavanje studentima tehničke orijentacije. I sam je radio u „Ruđeru Boškoviću“ do sloma Hrvatskoga proljeća, a zatim se uputio u svijet. U Zagrebu (potom u Sisku i Martinskoj Vesi) predstavio je u danima prije Velikoga tjedna – u organizaciji Hrvatskoga kulturnog vijeća – knjigu, ali ne knjigu o sebi, nego svojoj teti, nećakinji Stjepana Radića, rođenoj iste godine kada je izvršen prvi atentat na Radića, u Sisku 1921., na što sam podsjetio one koji nisu znali da je tada stanoviti Teslić pucao na Radića i na sreću promašio. Srpski žandari odveli su u zatvor – Stjepana Radića.

Nas par s nevidljivog Paranasa govorilo je o knjizi „Uspomene“ Marije Jagatić, Radićeve nećakinje iz velike seljačke obitelji u Martinskoj Vesi, preko čijih se članova prelamama hrvatska povijest dvadesetoga stoljeća. Ujedno je to priča o zenitu radišnoga i zadovoljnog, samosvjesnog i bogatog hrvatskoga sela i njegovu raspapu u komunističko doba. Također i intimna ispovijest jedne hrabre žene koja nije dopustila da ju slome nedaće i grozote u krvavim danima prevrata i iskušenjima u stoljećima što su slijedila. Na predstavljanju u Sisku (dvorana u Biskupiji) odrasli su ljudi plakali, da, žene ali i muškarci koji su se prisjećali i svojih obiteljskih tragedija.

Hitci RadićKnjiga je kronološki strukturirana,razdijeljena u kratka poglavlja s naslovima koji daju uvod u temu i zbivanja, pisama rječnikom bez artificijelnosti koja bi blještavilom zatamnila prirodnu draž i snagu vjerodostojnog svjedočanstva. Prvi je dio nalik šarenom i uglavnom sretnom spomenaru djevojčice, potom djevojke i mlade žene u vrijeme zlosretne Kraljevine Jugoslavije, kada je bez obzira na opće, tmurne prilike, hrvatski seljački narod u gornjoj Posavini živio i nadalje gotovo idilično. Potomci onih posavskih seljaka koji se prvi put spominju u povijesti kada su se pobunili u vrijeme bana Nikole Zrinskog VII., a Zrinski odbio da pođe na njih banskom vojskom jer tko će – rekao je – braniti granicu s Turcima na tom dijelu Hrvatske.

Pobuna se smirila, no kada je opet buknula ugušio ju je u krvi general Slavonske krajine Leslie, koji je doveo Vlahe i oni obavili posao. No, da se vratim u dvadeseto stoljeće: njive su bile uzorno uzorane, u štalama broja stoka, svinje se hranile u hrastovim šumama, a tolike guske plivale Savom da je rijeka bila posve bijela, čista rijeka što je spajala sela na desnoj i lijevoj obali. Bila je ondje djevojačka škola (osnovao ju je kanonik Jagatić, Marijin ujak), pa dječačka škola, u selu bijahu liječnik i veterinar. No, kao što je u raju postojala zmija, tako je i posavska idila često oskvrnuta zlostavljanjem srpskih žandara (potomaka spomenutih Vlaha ili uvezenih iz Srbije) koji su imali postaju u selu, a prezirali ih i odrasli i djeca. Neodoljiv je opis postavljanja hrvatske zastave na jednoj obali, a dok su ju žandari uspjeli skinuti, pojavila se druga na drugoj obali Save, i tako nekoliko puta.

No ozbiljnija bijaše sudbina hrvatskih domoljuba koji su težili za hrvatskom državom. Jedan od njih bio je autoričin otac Mato Jagatić, više u zatvoru nego kod kuće, čovjek „oženjen Hrvatskom“. Drugi je dio knjige pripovijest o Martinskoj Vesi u ratu i NDH, državi isprva radosno dočekanoj. Mato Jagatić iz Hrvatske seljačke stranke postaje Pavelićev savjetnik, no ubrzo se sukobljavaju, Pavelić poteže na njega pištolj, spašava ga Budak no od tada je Mato u kućnom pritvoru, u Sisku gdje je obitelj preselila iz Martinske Vesi. Kada dolazi do sloma, Mato Jagatić se baca na bombu. U Martinskoj Vesi počinje krvavi pir. I oni mladići koji su se uspjeli spasiti s Križnih puteva, bivaju noću odvučeni na stratišta, Savom plivaju leševi, Hrvatima se oduzimaju kuće i imanja, komunisti ubijaju na kraju i žene, pa tako i Marijinu majku i njezinu sestru, i trudnu sestrinu kćer. Mariju istjeraju po cičoj zimi iz kuće i ona se sklanja u Zagreb gdje ju danomice ispituje OZNA, no zahvaljujući sreći, slučaju i hrabrosti posve neobičnoj u tom okolnostima, ostaje na životu. Poslije nove tragedije ostaje sama, bez djeteta koje umire.

Treći dio knjige donosi zbivanja na Lošinju, kamo je Marija Jagatić spletom okolnosti doseljena… Doista upečatljiva hrvatska kronika iz pera žene koja je živjela u četiri države. „Ja sam oprostila ubojici moje majke, ali nisam zaboravila. Ne će ni moja djeca i unuci. Moraju razlikovati prijatelja od neprijatelja, i čovjeka od nečovjeka“, završava knjigu Marija Jagatić koja je preminula početkom stoljeća, a knjigu priredili Ivan Hrvoić i Irena Šupuković. Na trećem predstavljanju (na licu mjesta) u Martinskoj Vesi okupilo se toliko ljudi da nisu svi stali u dvoranu, potomci onih „kulaka“ koje su opljačkali i pobili komunisti u tom plodnom kraju kajkavskom, hrvatskom. Nekoliko kilometara dalje je Trebarjevo Desno, selo Antuna i Stjepana Radića čija je roditeljska kuća srušena 1975., a ni fotografija na ploči uz spomenik ne predstavlja tu kuću, kažu mi, nego neku sličnu. No lijepo.

Podsjetio sam publikum da imam prste u gradnji vrlo lijepe škole u Martinskoj Vesi, a donio sam i dokument, slučajno pronađen baš ovih dana. Piše meni Vlatko Pavletić 9. srpnja 1990. da je s pažnjom razmotrio sadržaj mojega pisma koje sam uputio kao član Odbora za izgradnju nove zgrade Osnovne škole „Braća Radić“ u Martinskoj Vesi Desnoj i zahvaljuje na akcijama koje sam poduzeo. Bilo je to, znači, nekoliko mjeseci nakon „prvih demokratskih izbora“, a u zaglavlju Pavletićeva pisma još stoji Socijalistička Republika Hrvatska, Republički komitet za prosvjetu, kulturu, fizičku i tehničku kulturu. Iza te prepiske (odnosno ispred) odvijala se sada već legendarna priča: okupili smo u derutnoj školi Stjepan Šterc i ja tadanje općinare, lupali po stolu i galamili, a ja sam im rekao (podsjetio me Šterc) da je „danas srijeda, a do petka imaju donijeti odluku o gradnji škole“. Tako je nekad bilo.

Na Cvjetnicu ove godine otključava mi ravnateljica škole vrata da vidim kako je danas, škola lijepa, čista i privlačna, mnoge bi joj mogle pozavidjeti. Ali… u zadnjih sedam godina škola je izgubila četiri razreda djece, demografska pustoš je i tu zavladala, pa se može raditi u jednoj smjeni. Tek malo oporavljeni Radićev kraj, nakon svih prije opisanih tragedija, opet je izložen propasti, mnoge su kuće prazne. Tišina. Tako se zove i selo blizu Martinske Vesi Desne.

Relja Bašić

Relja BasicDnevnik HTV-a započinje udarnom vijesti da je umro Relja Bašić. Nešto se, znači, pomaknulo, smrt značajnoga hrvatskog kazališnog i filmskog umjetnika zaslužila je da bude vijest dana. Sjećam se ne tako davnih televizijskih dnevnika koji su na udarnom mjestu donosili užasno tragičnu vijest da je Milanka Opačić uganula nogu u kupaonici.

Relja Bašić bio je doista iznimna pojava, glumac koji se mogao transformirati zahvaljujući odličnoj zagrebačkoj školi i urođenom daru, znao je u nekim ulogama biti simpatično pokvaren (Tko pjeva…), ali i demonski uvjerljiv, znao je okupiti najbolje od najboljih u svojoj družini koja je vrhunski teatar odvodila u najmanja mjesta. Glumac, gospodin, jedan od simbola građanske hrvatske kazališne tradicije, one koja je vremenima usprkos nastavila živjeti i preživjela sve udare, pa i današnje „postdramske“diverzije u hrvatskom teatru.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ne dopustimo da nam srca otruju mržnjom oni kojima je mržnja jedino što imaju

Objavljeno

na

Objavio

putovnica.hr

Svibanj je mjesec kad po staroj tradiciji Crkve s posebnom pobožnošću častimo Blaženu Djevicu Mariju, Majku našega Spasitelja i našu zagovornicu na nebu.

Narod nosi bukete i vijence ispletene od svježeg proljetnog cvijeća, ukrašava Njezine kipove, pjeva marijanske pjesme i moli marijanske molitve, iskazujući na svibanjskim pobožnostima svoju zahvalnost, Njoj Kraljici Hrvata – kako je još od milja zovemo.

Ali, to je i vrijeme koje nas podsjeća na muku, patnju i Križni put što smo ga kao narod prošli. To u nama Hrvatima i katolicima, ali i u svima drugima koji su s nama bili na tom putu budi posebne emocije, podsjeća, opominje i uvijek nas iznova stavlja na kušnju.

I kao ljude i kao vjernike.

Naša majka Crkva uči nas da uvijek i najprije na početku svake svete Mise priznamo vlastite grijehe i slabosti i zamolimo oprost. Tek nakon toga, kad očistimo svoja srca, dostojni smo susreta s Kristom. I nije euharistija samo dio crkvenoga obreda, “tradicija” ili “običaj”. Ona je duševna hrana nama koji vjerujemo i putem Tijela Kristova očekujemo uskrsnuće. Euharistija je znak žive vjere i našega vječnog saveza s Bogom što ga je sam Krist utvrdio na Posljednjoj večeri sa svojim učenicima u Jeruzalemu, na Veliki četvrtak, dan uoči muke koja će označiti novo razdoblje u povijesti čovječanstva i otvoriti novo duhovno obzorje u životima ljudi koji Ga prihvaćaju i vjeruju u Njega.

Države i vladari prolaze, ideologije nastaju i nestaju, ali ostaje On, On koji nam je putokaz, oslonac i nada. Naš Spasitelj i Pastir koji je uvijek pripravan ostaviti stado i krenuti za jednom jedinom izgubljenom ovcom.

Sjetimo se toga i ovih dana, dok slušamo riječi mržnje koje nam dopiru s ulica, trgova, iz medija.

Znamo da je bilo i onih koji su činili zločine u naše ime i kao kršćani molimo i za te duše i suosjećamo sa svima koji su doživjeli bolne gubitke svojih najbližih. To je nešto na što nas nitko ne mora podsjećati. Ali ne može se od nas tražiti da zaboravimo svoje žrtve – stotine tisuća nevinih koji su završili na putu bez povratka, svu onu djecu, žene, starce, zarobljene vojnike, njih kojima nije suđeno niti je tko propitivao jesu li krivi ili nisu.

Ne možemo niti želimo zaboraviti one koji su živi zazidani u rudarska okna, pobijeni na rubovima jama što su ih sami iskopali, bacani u vrtače, umirali od gladi, žeđi i bolesti po logorima i brojnim stratištima ili od iscrpljenosti na marševima smrti.

Odlazili su bez glasa, gladni, žedni, izubijani, vezani žicom, ranjenog tijela i duše i umirali danima i tjednima u mrklom mraku ili klečeći i izgovarajući posljednju molitvu čekali da im ruka krvnika ispali hitac u potiljak ili prereže grkljan. Djevojačke pletenice opominju. I kosti žena i djece. Nijemi su to svjedoci bezmjerne ljudske patnje koji opominju i podsjećaju. Na njima nije bilo niti je moglo biti ikakve krivnje a svoj su životni put završili u tami Hude jame ili na kakvom sličnom strašnom mjestu.

U svibnju molimo za njih, palimo svijeće, sjećamo se, podsjećamo i ne damo da ih prekrije zaborav. Njih i istinu o njima. Oni žive dok ih se sjećamo. A iz sjećanja ih ne možemo niti želimo izbrisati. To nitko od nas ne može tražiti, jer u toj muci, u tom Križnom putu sudba je našeg roda, nas Hrvata koji prolazimo svoju golgotu od stoljeća sedmog.

I opstajemo, jer vjerujemo u Boga i Njegov sud. Čvrsto se uzdamo u to kako postoji konačna pravda o kojoj vodi brigu On, gospodar vremena i svega postojećeg.

Mi molimo i za duše dželata koji su prolili krv nevinih. Za one koji nisu znali za Boga niti su se držali Njegovih zakona. Nema tako velikog zločinca za čiju dušu kršćanin neće izgovoriti molitvu.

Oni koji danas vrijeđaju naše žrtve žele nas poniziti i svoju mržnju prenijeti na nas.

Molimo i za njih.

Za sve one koji nas proglašavaju “koljačima”, žale što nismo svi završili u jamama, za one kojima smetamo zato što smo ono što jesmo i toga se ne želimo odreći. Molimo za te jadne i nesretne  duše izgubljene u mraku mržnje i beznađa. Za njih koji slave zločin i zločince, a najveća opasnost im je zalaganje za ljudski život. Neka im dragi Bog otvori oči i očisti srca.

Ostanimo vjerni svojim kršćanskim svetinjama, onome što nas je sačuvalo i spasilo kroz sva stoljeća do dana današnjega.

I svjedočimo istinu: hrabro, bez kolebanja i straha, jer i na to nas je obvezao naš Krist Spasitelj. Mi kršćani smo sol Zemlje i ne smijemo uzmicati pred Sotonom i njegovim slugama.

Svibanj je mjesec u kojemu su naša braća i sestre koračali u kolonama smrti gonjeni od onih koji nisu znali za Boga. Mi koji u Njega čvrsto vjerujemo danas idemo istim stazama, u tišini, odajući im počast, paleći svijeće i izgovarajući molitve.

Sjećanja pritišću, nepravda boli i peče, ali ne smijemo dopustiti da nam srca obuzme mržnja.

Sjetimo se onoga što je govorio naš blaženik koji je bio svetac još dok je hodao zemljom, Alojzije Stepinac:

“Imamo samo jednu dušu. Ako smo nju izgubili, sve smo izgubili, ako nju spasimo, sve je spašeno.”

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Spitzenkandidati u tenisicama umjesto vizije nude – floskule

Objavljeno

na

Objavio

Pogledala sam malo televizijsku raspravu spitzenkandidata za čelno mjesto Europske komisije, tijela koje je ekvivalent vladi EU-a. A prema zagovornicima (još) više Europe u EU, EK pretendira postati i prava vlada te federalizirane EU naddržave. Nije se to moglo dugo gledati.

Jer, naporno je gledati debatu bez misli, u kojoj se tuče floskula s floskulom, a (političkog) sadržaja nigdje. Iz cijele rasprave u sjećanju su mi najviše ostale dva para tenisica i jedne traperice. Tenisice liberalne Margrethe Vestager i zelene Ska Keller i traperice ultracrvenog Nika Cue.

Da, dobro ste pročitali: na prvu televizijsku raspravu spitzenkandidata aktualna povjerenica za tržišno natjecanje i bivša danska ministrica M. Vestager, od koje su mediji napravili najpovjerenicu, koja kao najopasnija europska porezna inspektorica utjeruje strah u kosti multinacionalkama od Googlea do Amazona, stigla je u primjerenoj haljini i – tenisicama. Zelena Keller također. U tenisicama, piše Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Što bi rekli “očevi osnivači” EU-a: Robert Schuman, Konrad Adenauer i Alicide de Gasperi da ih kojim slučajem mogu vidjeti? I njih, a i druge spitzenkandidate. Da mogu čuti tu samodopadnu ispraznost. Kako riješiti pitanje nekontroliranih migracija, jedno od ključnih pitanja za budućnost Europe, koje je i središnja tema europskih izbora?

“Migracija je problem koji se neće tako jednostavno riješiti zato što je klima sve gora, a sukobi u europskom susjedstvu ne prestaju”, odgovara super-povjerenica Vestager. Dakle, najprije treba riješiti klimu. A onda se posvetiti miru u svijetu. To je odgovor na akutni i sveobuhvatni izazov migracija.

I to ne odgovor na natjecanju za Miss svijeta ili za influencericu, trendsetericu i instagramušu godine, već odgovor spitzenkandidatkinje za šeficu sljedeće europske vlade. Tenisice na debati za budućeg šefa europske vlade tek su integralni dio tog cjelokupnog mentalnog stylinga pomodarskog globaliziranog liberalizma.

Temelji EU podrazumijevali su vodstvo s političkim autoritetom i osobnim integritetom, slobodnu misao i smisao. Debatna revija spitzenkandidata bila je potpuna suprotnost, čak štoviše, negacija tih vrijednosti. Niti jedne osobe s političkom težinom i respektabilnom osobnošću. Umjesto vizije nude floskule. A žele biti ono što se veliki Schuman, Adenauer ili de Gasperi ni u primisli nisu usudili postati – nominalni šefovi cijele Europe. Tenisice su pritom tek točka na “i”.

Ozbiljno resetiranje

Ne očekujem, dakako, da novi spitzenkandidati i kandidatkinje uskoče u demodirana odijela Schumana ili Adenauera, da u šetnju idu u salonkama ili s kravatom, da ponavljaju riječi “očeva”. Jer to bi značilo da je EU ostao tapkati u mjestu. Ali to što su potpuna negacija njihovih vrijednosti i njihove doktrine otvara pitanje kamo je to EU stigao? I nudi odgovor: nikamo. U rasulo. I kaos u goroj opciji. Rasulo koje će se politički urušiti baš kao što se je u velikoj krizi 2008. ekonomski urušio sustav koji je održivu proizvodnju zamijenio financijskim inženjeringom.

I mogu zamisliti te velike EU znalce i face, koji su političko promišljanje i strategiju zamijenili hiperproizvodnjom pravne regulative, ispunjavanjem i popunjavanjem kockica koje su sami izmislili, kako u nevjerici tumaraju Bruxellesom, kao što su tada napuhani financijski menadžeri krajem 2008. tumarali Wall Streetom. Ne shvaćajući što se zapravo dogodilo.

Ima i bolja opcija, kojoj se nadam, i koja bi za EU mogla biti spasonosna – a to je ozbiljno resetiranje. Ali ono može doći samo iz vizije, iz misli sukladne vremenu, koja možda još može izrasti u državama. U EU birokraciji se tako što ne može pronaći. Ne može takvu podlogu za resetiranje iznjedriti niti aktualni europski politički mainstream oličen u njemačkoj kancelarki Merkel i francuskom predsjedniku Macronu, koji je presudno pridonio sadašnjoj krizi EU-a.

Zato nije nikakva utjeha što nitko od prezentiranih spitzenkandidata najvjerojatnije naposljetku neće postati šef Europske komisije. Uključujući i formalno glavnog pretendenta, spitzenkandidata pučana Manfreda Webera, koji je bio, sve je to jasnije, još jedna kadrovska igračka Angele Merkel – istaknut da ga se formalno podrži i neformalno potroši prije konačnog izbora.

Bojim se da novo resetiranje EU-a i njegovo vraćanje na trasu na koju su je postavili “očevi osnivači” nije moguće bez nove katarze. Za početak treba spoznati da EU nije u tenisice obula alternativna Ska Keller, već klasična Angela Merkel.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Skupom u Milanu Salvini priprema suvereniste za osvajanje Europskog parlamenta

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari