Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Vrlo talentirana zemlja, s osobitim darom da upadne u nevolje

Objavljeno

na

Hrvatska je mali dobavljač nevolja. Ako trenutno nema vrlo ozbiljnih problema s okružjem, susjedima, ako trenutno nikakva oružana sila izvana ne prijeti (premda se sprema), onda Hrvatska sama sebi priredi festival nedaća i sada se svi pitaju tko je kriv – osim naravno privatnoga Todorića – da smo se našli u novoj dubokoj krizi.

Prošla je Cvjetnica i tiskovine umjesto na masline i Jeruzalem podsjećale na dane kada je mali Ivica s tatom koji je vratio iz kazamata uzgajao cvijeće i vozio na Dolac i drugdje, pastoralna vremena kada su se u još komunističkim vremenima akumulirali prvobitni dinari, ali i tada uz kredite i hipoteke. Nadošla je zatim promjena sustava, pojavila se suverena hrvatska država i unutar nje nastala država u državi, veliko proizvodno-trgovinsko carstvo agrokorsko, u čijem je koru pjevao lijep broj političara i njihove dječurlije, zapošljavali se ljudi i sve je bilo bajno do vremena kada je hrvatski div zaželio zadiviti i nesretni „region“ pa se proširio na zemlje bivše Jugoslavije, na istok i zapad (Mercator), to jest kada je gotovo postao (post)jugoslavenskim gigantom nesretno usklađen sa sličnim kretanjima u kulturi, primjerice, što je moralo loše završiti i sada smo tu gdje jesmo. Istočna i jugoistočna kretanja, kao i cijeli agrokorski sustav, pozorno je pratila majčica Rusija – za razliku od majčice Hrvatske – i na kraju privlačnim kreditima uvukla Agrokor u svoju paukovu mrežu. Hrvatska narodna banka, politička umreženost svih boja, državna porezna blagonaklonost, mediji koji su šutjeli – ako su što i saznali – jer tko bi napisao nešto loše o velikom oglašivaču od kojega su mnogi ovisili.

Sada je Hrvatska opet u banani. Vrlo talentirana zemlja, s osobitim darom da upadne u nevolje. Hrvatska je mali dobavljač nevolja. Ako trenutno nema vrlo ozbiljnih problema s okružjem, susjedima, ako trenutno nikakva oružana sila izvana ne prijeti (premda se sprema), onda Hrvatska sama sebi priredi festival nedaća i sada se svi pitaju tko je kriv – osim naravno privatnoga Todorića – da smo se našli u novoj dubokoj krizi. A svi su odgovorni, posebno ona nemušta, nesposobna Milanovićeva Vlada u čije je vrijeme sve počelo kuhati, ali je na lonac stavljen poklopac i tek je sada eksplodiralo. I što je najgore, Hrvatska je shvatila da u njezinim granicama nema lumena koji bi kao osmi povjerenik mogao spasiti situaciju, pa se poseže za alvarezima i ruskom intervencijom koja miriše na Prag 1968., drugim sredstvima.

PraljakHrvatska jednostavno nema refleks, spora je i komplicirana. Zadnji put smo imali dobar refleks 1991. no tada je to bio iskonski, urjamerski refleks naroda koji je razumio da je u pitanju opstanak. Kada je to obavio, kada je zaustavljena srpska i srbijanska agresija, kada je hrvatska vojska pobijedila srpsku, sve se nekako razvodnilo, ogromna energija utrošena na obranu splasnula je i nastupilo razdoblje izbornih zabluda, lijenosti i nekompetentnosti, kriminaliziranje najboljih sinova. Hrvatska nije zaštitila svoje zapovjednike iz Domovinskog rata i bilo je potrebno meronsko čudo da se izvuku poslije godina pritvora, a zapovjednike HVO-a i političare Herceg-Bosne prepustila sudbini, premda i sama na optužnici.

A samo oni znaju kako im je nakon trinaest godina, znade to i najpoznatiji među njima, Slobodan Praljak o čijoj imovini sada hrvatske vlasti poslušnički šalju podatke Haagu, ne bi li mu politički sud uz slobodu oduzeo i imovinu. No, Praljak je čovjek željezne volje, piše knjige – već postoji cijela biblioteka njegovih radova, a nedavnih dana došla su mi u ruke najnovija njegova djela. Vjerovali ili ne, iz haaške ćelije Praljak se brine o požarima na hrvatskoj obali i otocima. Knjiga ima naslov „Idejna studija prevencije i gašenja požara zaštićenih šuma na Jadranu“, sjajno je dizajnirana, s nizom isto tako odličnih ideja, a kao mikroprimjer uzet je Mljet. „Zamisao sam imao ranije, ali sam prije skoro trinaest godina morao otputovati na službeni put u Den Haag“, ironizira Praljak u uvodu gdje spominje i ekipu koju je je okupio njegov sin oko projekta, a u njoj pet uglednih arhitekta i inženjera.

I to nije sve, Praljak ide dalje i objavljuje CD s naslovom „Priručnik“ s uputama kako treba misliti (mens rea) i što treba činiti (actus reus) kako biste na sudu u Den Haagu bili proglašeni članom udruženog zločinačkog pothvata i kako postati udruženi zločinac. Hrvatska javnost, zahvaljujući politici i medijima, u stvari i ne zna tko je Praljak. Rođen 1945., diplomirao je na Fakultetu elektronike u Zagrebu, zatim stekao zvanje profesora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te diplomirao kazališnu i filmsku režiju na ADU. Čovjek s tri fakulteta. U Hrvatskoj vojsci postao general-pukovnikom, a čim je Hrvatska priznata, odlazi u BiH braniti i ondje hrvatski narod, štoviše postaje zapovjednikom Glavnoga stožera HVO-a, što će ga perverznom logikom „međunarodnog suda“ odvesti u tamnicu. Hrvatska ni njega, svog generala, ni ostale zatočenike koji se na optužnici nalaze iza Tuđmana, Šuška i Bobetka, ne pomaže ni potajice, kao da su iz Kirgistana.Praljku naplaćuje kopiranje dokumenata.

Eh, Hrvatska. Bez obzira što će je biti do (zadnjega) srca. Ali dok ne će biti pameti i ljudi s brzim refleksima, ljudi nahvao, ne će biti ni prave, sanjane države koja tananim, povijesno svjesnim osjećajem reagira na opasnosti kojima je izložena.

Od Kanade do Martinske Vesi

Hitrec VesDa nije bilo hrvatskih iseljenika, mnogo teže bismo svladali neprijatelja, a i prema njima se Hrvatska nakon rata ponašala kao i sada prema haaškim uznicima iz Herceg-Bosne (koja treba opet oživjeti, jer bez hrvatskog „entiteta“ nema budućnosti za hrvatski narod u BiH. Svi koji ne misle tako, izravno rade za izetbegoviće i erdogane). Možda sam bio jedini koji je svojedobno pisao o sada već mitskim naporima Hrvata u Kanadi da ne samo pomognu Hrvatskoj (lijekovima, novcem,pa i oružjem), nego i da se opru jugoslavenskoj (srbijanskoj) propagandi u Kanadi i SAD-u. Ta velika skupina Hrvata o kojoj je riječ, nije u intelektualnom smislu bila skromna – radilo se o bivšim studentima zgb. sveučilišta, koji su u ratnim godinama usko surađivali sa Sveučilištem u Zagrebu i više no zaslužnim rektorom Marijanom Šunjićem.

Predsjednik AMCA-e (Alma Matris Croatiae Alumni) u Torontu bio je bio je znanstvenik Ivan Hrvoić, poduzetnik uz to s firmom koja se bavi magnetometrijom i u tomu je najbolja na svijetu. Prošloga je tjedna došao u Zagreb, održao predavanje studentima tehničke orijentacije. I sam je radio u „Ruđeru Boškoviću“ do sloma Hrvatskoga proljeća, a zatim se uputio u svijet. U Zagrebu (potom u Sisku i Martinskoj Vesi) predstavio je u danima prije Velikoga tjedna – u organizaciji Hrvatskoga kulturnog vijeća – knjigu, ali ne knjigu o sebi, nego svojoj teti, nećakinji Stjepana Radića, rođenoj iste godine kada je izvršen prvi atentat na Radića, u Sisku 1921., na što sam podsjetio one koji nisu znali da je tada stanoviti Teslić pucao na Radića i na sreću promašio. Srpski žandari odveli su u zatvor – Stjepana Radića.

Nas par s nevidljivog Paranasa govorilo je o knjizi „Uspomene“ Marije Jagatić, Radićeve nećakinje iz velike seljačke obitelji u Martinskoj Vesi, preko čijih se članova prelamama hrvatska povijest dvadesetoga stoljeća. Ujedno je to priča o zenitu radišnoga i zadovoljnog, samosvjesnog i bogatog hrvatskoga sela i njegovu raspapu u komunističko doba. Također i intimna ispovijest jedne hrabre žene koja nije dopustila da ju slome nedaće i grozote u krvavim danima prevrata i iskušenjima u stoljećima što su slijedila. Na predstavljanju u Sisku (dvorana u Biskupiji) odrasli su ljudi plakali, da, žene ali i muškarci koji su se prisjećali i svojih obiteljskih tragedija.

Hitci RadićKnjiga je kronološki strukturirana,razdijeljena u kratka poglavlja s naslovima koji daju uvod u temu i zbivanja, pisama rječnikom bez artificijelnosti koja bi blještavilom zatamnila prirodnu draž i snagu vjerodostojnog svjedočanstva. Prvi je dio nalik šarenom i uglavnom sretnom spomenaru djevojčice, potom djevojke i mlade žene u vrijeme zlosretne Kraljevine Jugoslavije, kada je bez obzira na opće, tmurne prilike, hrvatski seljački narod u gornjoj Posavini živio i nadalje gotovo idilično. Potomci onih posavskih seljaka koji se prvi put spominju u povijesti kada su se pobunili u vrijeme bana Nikole Zrinskog VII., a Zrinski odbio da pođe na njih banskom vojskom jer tko će – rekao je – braniti granicu s Turcima na tom dijelu Hrvatske.

Pobuna se smirila, no kada je opet buknula ugušio ju je u krvi general Slavonske krajine Leslie, koji je doveo Vlahe i oni obavili posao. No, da se vratim u dvadeseto stoljeće: njive su bile uzorno uzorane, u štalama broja stoka, svinje se hranile u hrastovim šumama, a tolike guske plivale Savom da je rijeka bila posve bijela, čista rijeka što je spajala sela na desnoj i lijevoj obali. Bila je ondje djevojačka škola (osnovao ju je kanonik Jagatić, Marijin ujak), pa dječačka škola, u selu bijahu liječnik i veterinar. No, kao što je u raju postojala zmija, tako je i posavska idila često oskvrnuta zlostavljanjem srpskih žandara (potomaka spomenutih Vlaha ili uvezenih iz Srbije) koji su imali postaju u selu, a prezirali ih i odrasli i djeca. Neodoljiv je opis postavljanja hrvatske zastave na jednoj obali, a dok su ju žandari uspjeli skinuti, pojavila se druga na drugoj obali Save, i tako nekoliko puta.

No ozbiljnija bijaše sudbina hrvatskih domoljuba koji su težili za hrvatskom državom. Jedan od njih bio je autoričin otac Mato Jagatić, više u zatvoru nego kod kuće, čovjek „oženjen Hrvatskom“. Drugi je dio knjige pripovijest o Martinskoj Vesi u ratu i NDH, državi isprva radosno dočekanoj. Mato Jagatić iz Hrvatske seljačke stranke postaje Pavelićev savjetnik, no ubrzo se sukobljavaju, Pavelić poteže na njega pištolj, spašava ga Budak no od tada je Mato u kućnom pritvoru, u Sisku gdje je obitelj preselila iz Martinske Vesi. Kada dolazi do sloma, Mato Jagatić se baca na bombu. U Martinskoj Vesi počinje krvavi pir. I oni mladići koji su se uspjeli spasiti s Križnih puteva, bivaju noću odvučeni na stratišta, Savom plivaju leševi, Hrvatima se oduzimaju kuće i imanja, komunisti ubijaju na kraju i žene, pa tako i Marijinu majku i njezinu sestru, i trudnu sestrinu kćer. Mariju istjeraju po cičoj zimi iz kuće i ona se sklanja u Zagreb gdje ju danomice ispituje OZNA, no zahvaljujući sreći, slučaju i hrabrosti posve neobičnoj u tom okolnostima, ostaje na životu. Poslije nove tragedije ostaje sama, bez djeteta koje umire.

Treći dio knjige donosi zbivanja na Lošinju, kamo je Marija Jagatić spletom okolnosti doseljena… Doista upečatljiva hrvatska kronika iz pera žene koja je živjela u četiri države. „Ja sam oprostila ubojici moje majke, ali nisam zaboravila. Ne će ni moja djeca i unuci. Moraju razlikovati prijatelja od neprijatelja, i čovjeka od nečovjeka“, završava knjigu Marija Jagatić koja je preminula početkom stoljeća, a knjigu priredili Ivan Hrvoić i Irena Šupuković. Na trećem predstavljanju (na licu mjesta) u Martinskoj Vesi okupilo se toliko ljudi da nisu svi stali u dvoranu, potomci onih „kulaka“ koje su opljačkali i pobili komunisti u tom plodnom kraju kajkavskom, hrvatskom. Nekoliko kilometara dalje je Trebarjevo Desno, selo Antuna i Stjepana Radića čija je roditeljska kuća srušena 1975., a ni fotografija na ploči uz spomenik ne predstavlja tu kuću, kažu mi, nego neku sličnu. No lijepo.

Podsjetio sam publikum da imam prste u gradnji vrlo lijepe škole u Martinskoj Vesi, a donio sam i dokument, slučajno pronađen baš ovih dana. Piše meni Vlatko Pavletić 9. srpnja 1990. da je s pažnjom razmotrio sadržaj mojega pisma koje sam uputio kao član Odbora za izgradnju nove zgrade Osnovne škole „Braća Radić“ u Martinskoj Vesi Desnoj i zahvaljuje na akcijama koje sam poduzeo. Bilo je to, znači, nekoliko mjeseci nakon „prvih demokratskih izbora“, a u zaglavlju Pavletićeva pisma još stoji Socijalistička Republika Hrvatska, Republički komitet za prosvjetu, kulturu, fizičku i tehničku kulturu. Iza te prepiske (odnosno ispred) odvijala se sada već legendarna priča: okupili smo u derutnoj školi Stjepan Šterc i ja tadanje općinare, lupali po stolu i galamili, a ja sam im rekao (podsjetio me Šterc) da je „danas srijeda, a do petka imaju donijeti odluku o gradnji škole“. Tako je nekad bilo.

Na Cvjetnicu ove godine otključava mi ravnateljica škole vrata da vidim kako je danas, škola lijepa, čista i privlačna, mnoge bi joj mogle pozavidjeti. Ali… u zadnjih sedam godina škola je izgubila četiri razreda djece, demografska pustoš je i tu zavladala, pa se može raditi u jednoj smjeni. Tek malo oporavljeni Radićev kraj, nakon svih prije opisanih tragedija, opet je izložen propasti, mnoge su kuće prazne. Tišina. Tako se zove i selo blizu Martinske Vesi Desne.

Relja Bašić

Relja BasicDnevnik HTV-a započinje udarnom vijesti da je umro Relja Bašić. Nešto se, znači, pomaknulo, smrt značajnoga hrvatskog kazališnog i filmskog umjetnika zaslužila je da bude vijest dana. Sjećam se ne tako davnih televizijskih dnevnika koji su na udarnom mjestu donosili užasno tragičnu vijest da je Milanka Opačić uganula nogu u kupaonici.

Relja Bašić bio je doista iznimna pojava, glumac koji se mogao transformirati zahvaljujući odličnoj zagrebačkoj školi i urođenom daru, znao je u nekim ulogama biti simpatično pokvaren (Tko pjeva…), ali i demonski uvjerljiv, znao je okupiti najbolje od najboljih u svojoj družini koja je vrhunski teatar odvodila u najmanja mjesta. Glumac, gospodin, jedan od simbola građanske hrvatske kazališne tradicije, one koja je vremenima usprkos nastavila živjeti i preživjela sve udare, pa i današnje „postdramske“diverzije u hrvatskom teatru.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači

Objavljeno

na

Objavio

Nekad davno, dok je u Hrvatskoj još vladao komunizam, postojala je samo jedna partija, Savez komunista. No, i u takvom sustavu gdje nije bilo slobodnih izbora, stvarni život probijao je svoj put, pa je bilo izbora s više kandidata. Postojale su, naime, partijske frakcije koje su za čelne funkcije kandidirale svoje ljude. Na taj su način 1980-ih birani i šefovi partije i omladine.

Tridesetak godina poslije, u višestranačju, kao da radimo puni krug nazad. U vladajućem HDZ-u održani su izbori za novog predsjednika Mladeži HDZ-a. Nije bilo protukandidata, pa je glatko prošao momak izabran prije toga u stranačkom vrhu, 29-godišnji Ivan Vidiš. Naravno, ima savršeni životopis, koji podsjeća na karijerni put šefa stranke Andreja Plenkovića, za kojega je, uostalom, Vidiš kao pripravnik i radio u Bruxellesu u doba kad je Plenković bio europarlamentarac , piše Davor Ivanković/VečernjiList

Vidišev je otac, naravno, diplomat i MVP-ovac, kao i kompletna aktualna vladajuća politička elita Hrvatske. Mladi Vidiš je vjerojatno dobar izbor, no porazno je što je svoju političku karijeru započeo uz demokratski deficit. Bez natjecanja, sučeljavanja s protukandidatima, odmjeravanja i svladavanja vještine izborne kampanje, nego je već kao mladi političar postavljen dekretom. To je kriva poruka i time mu je već u startu učinjena medvjeđa usluga. No, ako mladi Vidiš nije imao izbora, imao je vrh HDZ-a, no ipak je mladež natjerao na izbore po dekretu. S tih izbora mediji su Vidiša samo spomenuli, ali su citirali Plenkovića i glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića. Plenković je svojoj mladeži poručio da bude hrabra i odvažna, Jandroković da mora biti buntovna, kritična, kreativna i inovativna. Kako će, za ime Božje, ti mladi biti sve to kada ih se zarana podučava dekretu vodstva umjesto demokratskoj proceduri. Da slušaju šefove, pa će, još ako imaju i društveni pedigre, ući u kastu državnih činovnika. I kako onda sada zvuči poruka vladajućih mladima da ostanu ovdje, da će biti bolje. Ma na temelju čega? Poruka im je to da nikad neće imati priliku za demokratsko natjecanje.

Plenkoviću i njegovu vodstvu to očito nije problem jer u hrvatskoj političkoj javnosti najvažniji je rezultat, a ne procedura. I Plenković je u ljeto 2016. na čelo HDZ-a došao bez protukandidata. Bilo je zainteresiranih, kao i u slučaju mladog Vidiša, ali su im stranački oligarsi “sugerirali” da odustanu od kandidature. I jesu, pod parolom da bi “njihova kandidatura dovela do polarizacije unutar HDZ-a”. Olakotna okolnost pri izboru Plenkovića je to da baš i nije bilo vremena za “širi izborni postupak”, jer je do parlamentarnih izbora bilo samo nekoliko mjeseci. Bez obzira na taj alibi, sada, s obzirom na nastavak nedemokratskog unutarstranačkog trenda, može se reći da će ono započeto u demokratskom deficitu kasnije završiti demokratskim deficitom.

Da procedura, principi i kakav-takav moralni ustroj hrvatskog parlamentarizma tonu prema dnu pokazujue i aktualni parlamentarni kaos, kao i onaj u zagrebačkoj skupštini. U postupcima u kojima više ništa nije sveto sada već deseci zastupnika i vijećnika pretrčavaju u drugi tabor, kao na sajmovima na hrvatskim periferijama. Sve bizarnije pretumbacije postaju model, a ne poremećaj. Zašto? Prvo, zato što to nimalo ne smeta onima koji čine moralni harakiri, drugo, stoga što to nimalo ne smeta vladajućima i osigurava im poziciju, a treće, ujedno i najgore, zato što takvu rabotu hrvatski birači još uvijek ne kažnjavaju. Naprotiv. Za njih ti vješti politički nakupci postaju narodni junaci i hajduci, kojima treba aplaudirati jer su se dobro snašli.

Za razliku od situacije u Saboru i zagrebačkoj Skupštini, kada je ona očajna Splićanka dala mito splitskom kirurgu da joj spasi muža, po zakonu je bila jednako kriva zbog davanja mita kao i onaj tko ga je primio. Za taj moralni rasap u politici posljedice bi trebali snositi i prebjezi i oni koji su ih na to navukli. A kada je riječ o prebjezima kojima je bila ugrožena egzistencija i pristojan život, što ih stavlja u poziciju ucijenjene žrtve, tada je krimen onoga koji ih je politički vabio i veći. I dok nema sumnje da prebjezi imaju svoj rok trajanja u politici samo do idućih izbora, nije sigurno da će i vladajući osjetiti posljedice. Politički pragmatizam Plenkovića i Bandića jest efikasan, premda nakaradan politički i moralno. Postoje veliki izgledi da oni nastave s istom praksom zato što nemaju straha da će im se to obiti o glavu. Jer da je drukčije ne bi Hrvati Bandića birali šest puta, ili Stipu Mesića dva puta. Nažalost, od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači.

Davor Ivanković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce

Objavljeno

na

Objavio

Josip Jović – Tko se sve to tamo miješa u BiH

Saborska Deklaracija o položaju Hrvata u BiH kreće se u okviru već milijun puta izrečenih stavova o cjelovitosti, eurointegracijama, ravnopravnosti i konstitutivnosti. Prigovori Bože Petrova i Milijana Brkića kako je riječ o nedovoljno jasnom i konkretnom apelu, koji je Brkić nazvao lukom i vodom, apsolutno su na mjestu.

Ostaje dojam kako je Deklaracija donesena više radi umirivanja vlastite savjesti nego radi želje da se nešto stvarno i učini, pa se predlagači, osim Bože Ljubića, i nisu pretjerano trgali u obrani od kritika i napada.

U saborskoj su raspravi na Deklaraciju žučno i zlobno reagirali Vesna Pusić, Nenad Stazić i još neki s tog spektra duginih boja, ali s jedne druge točke gledišta. Oni su Deklaraciju ocijenili kao flagrantno miješanje u unutarnje stvari druge države te kao nastavak “pogubne Tuđmanove politike”.

A tko se sve nije miješao i ne miješa se u unutarnje stvari susjedne države za koju je uopće teško kazati da je država i koje ne bi ni bilo da nije tog miješanja. Miješa se SAD, miješa se EU, miješa se Rusija, miješa se Srbija, miješa se na naročit način i Turska, a da nitko od ovih koji su sada graknuli nisu ni slova prozborili.

Opasno je samo kad se miješa Hrvatska, koja je također potpisnica i jamac Daytonskog sporazuma na koji se svi, s različitim tumačenjima, pozivaju. Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce, najbolje da nestanu.

O “miješanju Hrvatske” prosvjedovao je trojac bivših visokih predstavnika (Bildt, Ashdown, Schiling), koji su “stabilnost” gradili potiskivanjem najmalobrojnijih, a pridružili su im se Stjepan Mesić i Ivo Josipović. I Željko Komšić na valu bošnjačkog unitarizma, na kojem je isplivao na mjesto člana Predsjedništva, vrišti o miješanju Hrvatske, prijeteći kako bi Hrvati u središnjoj Bosni mogli doživjeti sudbinu sunarodnjaka u Posavini.

Zašto, pitaju se protivnici Deklaracije, nije bilo prigovora na izborni sustav onda kad je izabran Dragan Čović, nego tek sada nakon Komšićeva izbora. Opet jeftino i netočno. Čović je biran po tada važećem izbornom zakonu, a tek nakon toga je Ustavni sud taj zakon proglasio neustavnim. Njegovu promjenu tražile su sve hrvatske stranke u BiH pune dvije godine prije najnovijih izbora. Čovićev je izbor bio legitiman jer su ga birali Hrvati kao svoga predstavnika, dok su Komšića birali Bošnjaci, što je čista podvala i izigravanje duha Daytona.

I ne radi se samo o izboru članova Predsjedništva, nego i o izboru zastupnika u domovima naroda. Svođenje cijelog problema na unutarstranačke i osobne motive je namjerna banalizacija problema. Ne radi se tu ni o HDZ-u ni o Čoviću ni o Komšiću. Oni su samo likovi jedne višedesetljetne, pa i višestoljetne drame.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari