Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Tko je omogućio da „Novosti“ izlaze? Pa mi

Objavljeno

na

Predlažem da u trenutku kada bravari budu skidali teške ploče s imenom svoga bivšeg kolege (ako je to bio on) – taj povijesne trenutak bude u podne. Neka se oglase crkvena zvona i znak za opću opasnost, neka ljudi stanu mirno kao onomad kada su to morali, ako voze neka izađu iz auta i ukoče se. Kad je bal nek je bal. Ne može taj čin proći samo tako, možda tek uz prosvjed stotinu posranaca.

Ljeto je završilo urnebesnim grmljavinama i rijekama kiše koje su valjda ugasile ostatke požara, potpaljenih u režiji šeste kolone, a još nismo saznali imena i prezimena potpaljivača privedenih u velikom broju.

Ja hoću znati kako se zovu, da ne griješim dušu. Zadovoljni organizatori paleža vraćaju se na matične položaje, a Dalmacija ostaje napola spaljena i čeka se, valjda, sljedeće ljeto da bude dovršeno što je započeto. Imam dojam da hrvatske vlasti pristupaju tom terorističkom činu (činovima) suviše mekano i u rukavicama, taje se imena potpaljivača i narod drži u mraku, premda je Hrvatima više no jasno što se zbilo ovoga ljeta. Sve podsjeća na suvremenu njemačku politiku zataškavanja islamističkih napada, to jest čestih izjava njihove policije „da se vjerojatno ne radi o terorizmu“.

Novosti pozarU danima prije kišnoga armagedona pozornost je bila upravljena na jedan drugi požar u kojemu nije sudjelovala šesta kolona. Deset je godina prošlo od kornatske tragedije, jezivoga događaja koji navodno ni do danas nije objašnjen: dvanaest mladih vatrogasaca izgorjelo je na pravdi Boga, u besmislenoj misiji gašenja kamenjara, ostavljeno da u mukama čekaju satima i satima. Sva tragika neuređenoga sustava slila se poput kerozina na nesretne vatrogasce i nitko na kraju nije kriv, kao ni za ubojstva dvanaestorice mladih hrvatskih policajaca u Borovu Selu gdje danas stoji spomenik četničkoj nakazi i taj srpski spomen ne iritira nikoga iz državne vlasti, kako god se zvala, sporan je tek spomenik, ploča, onima koji su branili Hrvatsku i zaglavili na sličan, jeziv način, kao i vatrogasci na Kornatima.

Ploča u Jasenovcu i dalje stoji, ali će očito biti maknuta i preseljena navodno u Novsku. Ucjena beogradskoga političkog agenta Pupovca djelovala je na hrvatske vlasti, pa su se bez ustezanja požurile ispuniti Miloradove želje, da se ne naruši bratstvo i jedinstvo koalicije. Da, premda je javnosti ova hrvatska Vlada bila predstavljena kao koalicija HDZ-a i pitomijega dijela HNS-a, u tom je braku – kao u braku Diane i Charlesa – od početka postojala i treća osoba u liku nelegalno osnovanog SDSS-a koji je nakon (samo)odstranjivanja Mosta trijumfalno ostao na poprištu i „davao kredite“. Priča je u stvari vrlo stara, nesloga Hrvata, odnosno u rečenom slučaju tzv. nestabilnost izazvana mesijanskim mostovskim domišljajima – da su pametnije odigrali, sada pupovečka manjina ne bi bila toliko značajan „treći čovjek“ niti bi od njihovih ruku ovisila većina u Hrvatskom saboru. Niti bi pupovčani (dozlogrdili i Srbima) mogli zlostavljati i vrijeđati hrvatsku javnost svojim četničkim „Novostima“ koje uživaju u svakoj hrvatskoj nevolji, kao što je već rečeno.

Pa ako skupina ljudi spali te neprijateljske, piromanske „Novosti“, onda je to razumljivo kao koplje općega mišljenja da list treba nestati s javne scene u Hrvatskoj, a hrvatska mu vlast treba uskratiti financiranje. Oni koji su spalili jedan primjerak „Novosti“ podsjećaju me na tvrde ljude u vrijeme Majdana. Tko je omogućio da „Novosti“ izlaze? Pa mi, čak i ja, kada smo svojedobno srušili ne samo Jugoslaviju i komunizam, nego i srpski teror nad hrvatskim narodom (šezdeset posto u policiji tj. miliciji, osamdeset posto među oficirima i podoficirima JNA), kada smo u naletu silne demokratičnosti toliko proširili granice slobode da su se u njih mogle poslije mogle smjestiti i „Novosti“.

Rečenu navalu demokracije koja je zamijenila totalitarni komunistički režim, cijelo je vrijeme potkopavala i bolesna glad za Jugoslavijom koju je i mrtav personificirao navodni Josip Broz i stvarni Tito, čija je živa klatež početkom prošloga tjedna demonstrirala u Zagrebu s Titovim (Lenjinovim, Staljinovim, sovjetskim, jugoslavenskim komunističkim zastavama i ostalim simbolima). Bilo je tih bukača doduše samo 123, premda su brojači rekli da ih je 124, ali nisu primijetili da je jedan posranko u trenutku brojenja otišao na zahod. No dobro, ja brojim i njega. Toj skupini koju je hrvatska policija trebala uhititi, a nije – jer nije dobila takav nalog iz vrha niti je vrhu palo na pamet pridružila su se dvojica vrlo inteligentnih političara, Bernardić i Josipović, te tako zauvijek zapečatili svoje ionako bijedne političke karijere. Uglavnom, pametniji ljubitelji lika i djela druga Tita ostali su kod kuće, budući da su politički potkovaniji od rečenoga dvojca i tuguju u tišini doma – svjesni duha vremena, snujući u potaji.

A duh vremena pojavio se u zagrebačkoj Gradskoj skupštini gdje su Zlatko Hasanbegović, Bruna Esih i Andrija Mikulić pune dvadeset i tri godine nakon mojega pionirskog pokušaja, uspjeli maknuti zločinca s trga koji će se ubuduće zvati Trg Republike Hrvatske, što je u redu, premda su nuđeni i drugi nazivi. Ostaje nejasno zašto je ta točka bila vrlo udaljena u dnevnom redu Skupštine, jer se moglo dogoditi da netko utone u san ili umoran digne krivu pločicu, kao što sam ja na velikom skupu u drugoj polovici devedesetih (stranačkom) iz čiste zabave čovjeku do sebe podvalio štapić na kojemu je s obje strane pisalo „protiv“, te je poslije imao neugodnosti. No, svi su junački izdržali, kao nogometaši u prvih dvadeset minuta utakmice s Kosovom koja se igrala dva dana, pa ploča duga više od pola stoljeća može biti skinuta i odnesena u Kumrovec ili u lokal „Zašto ne ?“, čiji vlasnik nije čekao odluku Gradske skupštine i odlijepio ploču koji dan prije. Zašto ne? …

Sjednica je trajala do dugo u noć, crveni su čekali ponoć i gledali prema vratima ne će li se pojaviti duh njihova voljenoga vođe, najvećega sina naših naroda i narodnosti, velikana kojega su zanimali samo veliki zločini, jer nije on bio sitni kriminalac, doušnik ili slično, osim u vrijeme naukovanja u Sovjetskom savezu. Duh se nije pojavio, pristupilo se glasovanju i tada bijaše razvidno da je većina na koju računaju predlagači puno veća, pridružili se neki HSLS-ovci. Pobijedila je kultura života nad kulturom smrti koju je inaugurirao veliki vođa i učitelj, a da se i doista radi o spoznaji kako je upravo u tomu bit, svjedoče imena mnogih poznatih ljudi iz kulture (žene u prvom planu) koji su bili na strani povijesne pravde, Ana Lederer, Ana Rucner, Ana Stavljenić Rukavina, Milana Vuković Runjić, uz Ljerku Mintas Hodak i Ševka Omerbašića. Koga su imali na svojoj strani poraženi? Anonimuse, pakosne male ostojiće i Matu Kapovića koji jedini od svih znade točan broj ljudi koje je dao ubiti Tito, s tim da je čovjek lingvist pa ne zna matematiku i uvijek mu nedostaje jedna nula. Taj tip predaje nešto na Filozofskom fakultetu, kao i Milorad Pupovac, a usput oba indoktriniraju hrvatsku studentsku mladež (koja se treba pobuniti), kao što na Fakultetu političkih nauka (namjerno ne pišem znanosti) i dalje egzistira kao profesor stanoviti udbaš Barišić, koji je tukao studente i vezao ih uz radijator (što je olakotna okolnost, budući da im je bilo hladno). Umjesto da budu lustrirani, slični su tipovi denuncirali bivše studente kao suradnike Udbe, pa tako i Karamarka, koji je na sudu dokazao da su mu sapunali dasku.

Znači, crveni su posivili, a mediji oprezno komentirali, ili se suzdržali, osim raznih vurušića i slične neznatnosti. Televizije su se trudile pronaći ljude koji baš nisu protiv skidanja komunističkog diktatora, ili misle da Hrvatska ima većih problema. I ima, ali se usporedo bavi i njima, a da bi u Hrvatskoj bila stvorena bolja atmosfera – trebalo se dogoditi što se zbilo, jer nikakvu svijetlu budućnost nitko ne može graditi na zaboravu zločina i zločinaca iz prošlosti, niti mladi ljudi koji odlaze u inozemstvo žele živjeti u državi koja se libi raskrstiti s komunističkim zlodjelima i nositeljima. Pa i za starije hrvatsko iseljeništvo je odpločavanje Tita dobra vijest, mnogi će se možda vratiti (a doći i mladi) kada vide da se nešto ipak kreće.

Velik broj osupnutih kolumnista dočepao se one legendarne rečenice „Ode Tito preko Romanije“, budući da se u šoku nisu mogli sjetiti ničega pametnijeg. U svemu: ploče još stoje dok ovo pišem, treba objaviti da su nepoželjne (u Službenom glasniku), a onda dolaze majstori bravari i skidaju. Pritom ne treba zaboraviti Krug za trg koji je godinama kružio i čiji su članovi dobivali prijetnje, vrlo ozbiljne. No, sada i oni imaju satisfakciju, a mogli bi se ukoričiti i govori ispred HNK u zadnjih jedanaest godina. U svemu: predlažem da u trenutku kada bravari budu skidali teške ploče s imenom svoga bivšeg kolege (ako je to bio on) – taj povijesne trenutak bude u podne. Neka se oglase crkvena zvona i znak za opću opasnost, neka ljudi stanu mirno kao onomad kada su to morali, ako voze neka izađu iz auta i ukoče se. Kad je bal nek je bal. Ne može taj čin proći samo tako, možda tek uz prosvjed stotinu posranaca.

No, dok se mi zabavljamo konačnim padom jugoslavenskoga diktatora, u Europskoj uniji čiji smo nevoljeni, drugorazredni član kojemu se šalju proizvodi niže kvalitete, upravo čine napore da se Hrvatska na bilo koji način vrati u bilo koji oblik Jugoslavije. Poruka Odbora za vanjsku politiku EU o jačanju regionalne suradnje nije ništa drugo do nutkanje da se korak po korak vratimo gdje smo bili, što je vrlo brzo zapazila Dubravka Šuica i vrlo dobro odgovorila nutkateljima. Hrvatskom narodu treba biti izavan svake sumnje predočeno da ima i te kako utjecajnih „lidera“ u Europi koji svako malo cimaju Hrvatsku da se što dublje ukopa u regionalni zagrljaj, a uvijek će naći i nalaze ljude u Hrvatskoj koji se od jugoslavenske pošasti nikada nisu oporavili pa će odmah priskočiti, poput Jakovine, i govoriti o fantazmima „baštinjenoga zajedništva“ i što većoj kulturnoj suradnji (kao da je već nema i previše), itd.

Ako ne ide regionalno, onda ide svjetsko, pa se organiziraju Dani svjetske književnosti s njemačkim, austrijskim i ostalim piscima među koje se utrpaju i neki pisatelji iz Hrvatske, ciljano, poput raznih dežulovića i kompanije, koji navodno predstavljaju hrvatsku komponentu svjetske književnosti. Ponavljam još jednom: suvremena se hrvatska književnost sustavno krivotvori, svijetu se podvaljuju mediokriteti, a sve naravno ima političku pozadinu. Na sličan se način uvodi red u medijima, pa ako se tko ne uklapa u europske i svjetske fantazije nego ostaje na tlu nacionalnoga suvereniteta – onda ga se miče, kao Dujmovića s HTV-a (čija je gošća bila predsjednica RH) ili Banca iz novina (koji je imao loših trenutaka devedesetih, ali se pokajao.)

Malo sam predaleko otišao, pa se vraćam na temu ne hrvatskih vladara, nego vladara Hrvatske, što je bio i Tito kao vladar naddržave. Onoga dana kada se raspravljalo u zagrebačkoj gradskoj skupštini, bio sam u Stolnom Biogradu koji se mađarski zove Szekesfehervar. Cijelu mladost slušao sam i čitao o Stolnom Biogradu misleći naivno na hrvatski Biograd, kad ono… Kada sam saznao o čemu je riječ, bilo je kasno, ali mi je prošastih dana trebalo nešto podataka za povijesni roman pa sam otišao u tu mađarsku provinciju gdje je Geza 997. na uzvišici usred močvare (uzvišici prema kojoj je Grič planina) utemeljio svoje središte i izgradio prvu (prvu!) kamenu građevinu u Mađarskoj, a sv. Stjepan dogradio kaptolsku crkvu BDM koja će postati krunidbenom, ali i mjestom pokopa okrunjenih. Pišem to zato jer je ondje okrunjeno i nešto hrvatskih kraljeva (personalna unija a ne europska), a u svemu četrdeset trojica.

Od krunidbene crkve ostali su samo tragovi, od kraljeva ni to, osim navodno sačuvane jedne kosti lubanje sv. Stepana čija je kruna nekoliko puta otuđivana, pa vraćena. Sic transit… Od Arpadovića, Anžuvinaca, Habsburgovaca do Karađorđevića i napokon Tita i titovića, cijela žalosna hrvatska povijest, napokon 1991. uspravljena i samostalno hodajuća, što mnogi – kako je rečeno – ne mogu svariti. I zato, da se ne dogodi nešto loše i ne odjašemo u maglu, na svaki neprijateljski čin moramo odgovoriti punom snagom, jačati hrvatsku vojsku i gospodarstvo, ne gladiti pse koji nas grizu, biti svjesni – što mnogi zaboravljaju – da imamo hrvatsku državu, svoj suverenitet i svoj način života, svoj hrvatski jezik i svoju kulturu, a ništa od toga ne možemo i ne smijemo žrtvovati u ime bilo kakve unije, regionalne ili europske ili tko za kakve.

Počela škola

Počela, još nereformirana, premda je natezanje konopca neobvezatni školski predmet politike. Novine pune oglasa o udžbenicima i opremi jadnih đaka, upozorenja vozačima da paze na učenike, ali i ponuda raznih školskih pravopisa. Tako jedne novine nude Hrvatski školski pravopis Babić-Ham-Moguš usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, a druge pravopis Instituta za jezik i jezikoslovlje koji tvrdi da je njegov pravopis pravovjeran i odobren za uporabu u školama. Roditelji i učitelji su u dvojbi. Pa da im pomognem: Institutov pravopis doista ima dopuštenje ministarstva, ali onoga koje je vodio jezikoslovni znalac Željko Jovanović, uz čvrstu potporu neškolovanoga Slavka Goldsteina.

Hrvatski školski pravopis Babić-Ham-Moguš preporučilo je školama Vijeće za normu pod predsjedanjem akademika Radoslava Katičića, jednoga od najuglednijih ne samo hrvatskih nego i europskih i svjetskih lingvista. Znači, dragi roditelji i učitelji: možete birati između Jovanovića i Katičića. Sada će vam biti lakše. Možda netko može reći da Vijeće za normu više ne postoji, što je točno, jer ga je upravo spomenuti Jovanović nasilno ukinuo, ali je isto tako točno da je Vijeće već trebalo biti nanovo formirano,a nije zbog promjene vlada i posebno ministara. Hoće li ministrica Divjak iz racionalnijega dijela bivšega HNS-a u tom smislu nešto učiniti, pitanje je. U međuvremenu treba ne samo djecu nego i roditelje upozoravati ne samo na opasnost u prometu, nego i na dvosmjerne (i još više, višesmjerne) jezične ceste, gdje na male đake vrebaju lingvistički pedofili. (Usput: uz pravopise nude se i gramatike. Jedna je, i nju treba dati školarcima, Školska gramatika hrvatskoga jezika autorice Sande Ham, usklađena s Hrvatskom školskim pravopisom Stjepana Babića, Sande Ham i Milana Moguša.)

Gdje se može nabaviti?

Jesen donosi i odluku Žalbenog vijeća u Haagu u „slučaju“ hrvatskih vojnih i političkih zapovjednika. U tomu je i HBrazlog naglom podizanju temperature u režiji Bakira Izetbegovića koji u lažima nastoji nadmašiti svoga oca, a svaki spomen na mudžahedine, primjerice, glatko odbacuje, kao i na pomoć Hrvatske muslimanima u danima njihovih nevolja sa Srbima. No, drugi od haaških uznika (prvi je krenuo s tiskanjem knjiga Praljak), to jest inteligentni i upućeni Jadranko Prlić napisao je troknjižje o stvaranju i sudbini hrvatske zajednice a potom republike Herceg-Bosne. Hoće li koja hrvatska tiskovina započeti, i to odmah, objavljivanje Prlićevih zapisa i zaključaka, i gdje se uopće troknjižje može nabaviti, pitam. A glede Herceg-Bosne moje je stajalište poznato: trebala je biti utemeljena jer bi bez nje Hrvati u BiH bili uništeni, i nije trebala biti ukinuta, odnosno utjelovljena u zamku zvanu Federacija BiH, koja nije drugo do podilaženje imperijalističkim muslimanskim (bošnjačkim, hajde) težnjama. Sada se hrvatsko pitanje opet stavlja na stol, u težim okolnostima od onih u devedesetima kada Hrvati i nisu činili ništa izvan planova tadanjih europskih političara… Čujem da Amerikanci šalju svoga zamjenika „visokog predstavnika“ u Bosnu, kao što čitam i da povlače iz Zagreba veleposlanicu kojoj nitko u Hrvatskoj nije zapamtio ime, a ni ona nije zapamtila ni naučila ništa o Hrvatskoj.

Ludbreg

Gradišćanski biskup (nije bio zatvoren u Gradiški) Egidije Živković, potomak Hrvata koji su izbjegli pred Turcima u tadanju zapadnu Mađarsku, a sada istočnu Austriju, održao je zanimljivu propovijed u Ludbregu, pomalo zbunjujući vjernike i nevjernike. U prvoj rečenici kaže „ne bavite se kamenim i limenim pločama i sekularizmom“, a u drugoj veli „vrijednosti iz Domovinskoga rata ne smiju se čupati iz temelja slobodne Hrvatske.“ Hm. Poziva na lustraciju, što je u redu, ali je trebao biti precizniji govoreći o tome da ljudi krvavih ruku ne mogu vladati Hrvatskom.

Glede sekularizma i sekularnosti, najbolje je do sada razjasnio pojmove kolumnist Ristić (koji je imao i loših trenutaka).

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Pupovac naprijed, Penava – stoj!

Objavljeno

na

Objavio

Mirna reintegracija o kojoj se i ove obljetnice govori kao o “mirnoj” uopće nije bila “mirna reintegracija”, nego posljedica veličanstvenih oslobodilačkih, ratnih (!) operacija Hrvatske vojske.

Kapitulacija

Naša je vojska u dvije oslobodilačke akcije, Bljesak i Oluja, pokazala takvu moć, motivaciju i znanje da se danas uče kao genijalne vojne pobjede na najvišim vojnim učilištima svjetskih sila, posebno Oluja.

Pomesti u nekoliko dana do zuba naoružana okupatore, ušetati se u Knin i Okučane kao da su pregazili plitak potok, bio je signal Srbima koji su pod okupacijom držali istok Hrvatske da ih uskoro čeka ista sudbina.“Što još da vam obećam?” upitao je Franjo Tuđman u Splitu okupljeno mnoštvo oduševljeno uspjesima Hrvatske vojske. Sjećate li se odgovora mase na Rivi: “Vukovar, Vukovar, Vukovar!!!!”

Dakle, ovo što nazivaju mirnom reintegracijom ne samo da je pogrešno nego i orvelovski opasno jer se od okupatora poput Voje Stanimirovića napravilo – mirotvorca!? Zato smatram da vraćanje u ustavnopravni poredak RH teritorija istoka Hrvatske, s Vukovarom kao simbolom te epopeje Domovinskog rata, treba prestati zvati “mirnom reintegracijom”, nego točnim imenom ratne terminologije – kapitulacijom!

Kapitulacijom koja je bila jedini izbor pobunjenih Srba, četnika i (bivše) JNA, nakon Oluje i Bljeska. Nisu se pobunjeni Srbi “mirno reintegrirali” jer im je bilo do mira i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske, naprotiv, nije im ni danas, nego zato što su bili de facto vojno poraženi. Potučeni do nogu. Pobunjeni Srbi nisu se “mirno reintegrirali”, nego su položili oružje, kapitulirali, jer bi ih u suprotnom opet pregazili kao plitak potok.

Mi danas ne obilježavamo nikakvu “mirnu reintegraciju”, nego vojnu pobjedu i kapitulaciju srpske okupacijske vojske koja je etnički očistila cijeli istok Hrvatske i počinila, uz Srebrenicu, najveće zločine u Europi nakon Drugog svjetskog rata.No postoji jedna žalosna činjenica.

Pobunjeni Srbi su vojno kapitulirali, vojno su poraženi, “integrirani”, ali nisu politički, u smislu provođenja politike Beograda i velikosrpskih mitova i laži danas, naprotiv, politički su ojačali i na čelu s Pupovcem i Stanimirovićem koji je zapamćen po izjavi da je pala vukovarska bolnica “zadnje ustaško uporište” dugo su vremena, pa i danas, dio vladajuće većine.

Pupovac je tijekom Domovinskog rata činio goleme štete “svojoj” domovini. Nekažnjeno. Dovoljno je samo spomenuti brutalnu laž o tisućama prekrštenih Srba u jeku agresije na Hrvatsku, što je odjeknulo u tada nama nesklonoj tzv. međunarodnoj zajednici.

No Pupovac može voditi, a ova laž o “prekrštavanju” to jest, specijalni informacijski rat protiv Hrvatske nekoć, može danas biti na skupu na kojem Šešeljev učenik, predsjednik Vučić, koji je tijekom Domovinskog rata na okupiranim područjima držao “motivacijske govore”, uspoređuje Hrvatsku s nacističkom Njemačkom, Pupovac koji provodi politiku Beograda o “ravnoteži krivnje”, šuti o zločinu nad dr. Šreterom, Pupovac može sve bez ikakve (političke) odgovornosti, naprotiv čuva ga se kao “suho zlato”.

Packe

Da ne spominjem što rade Pupovčeve Novosti financirane “ustaškim” kunama. Ali kada gradonačelnik Vukovara Ivan Penava upozorava da u Vukovaru zločinci šetaju ulicom, da velikosrpski projekt u Vukovaru nije mrtav, da su vlastitu djecu zagadili mržnjom prema hrvatskoj (i) himni, da za Vukovar nitko nije odgovarao, i to smirenim, uravnoteženim, argumentiranim govorom i tonom, onda je Andrej Plenković u mahu udijelio packu gradonačelniku Penavi koji govori istinu, vapi za pravdom i stao u obranu – Pupovca.

Pupovac smije lagati, izvrtati povijest i činjenice od devedesetih do danas, ali Penava ne smije govoriti istinu. Zato Plenković poručuje Penavi kako “politiku HDZ-a vodi vodstvo stranke, predsjednik, Predsjedništvo i nitko drugi”.

Izjava je promašena jer Penava je govorio o stanju u Vukovaru, a ne o politici stranke, no dirnuti u Pupovca istinom i činjenicama za Plenkovića je napad na – politiku HDZ-a!? Zemljo – otvori se! Pupovac naprijed, Penava – stoj.

Ivica Šola / Glas Slavonije

 

Plenković: Penava razumije da je suradnja sa SDSS-om i srpskom zajednicom strateški interes

 

 

 

Penava: Hoćemo li mi danas šutiti na činjenicu da učenici koji školu pohađaju na srpskom jeziku sjede kada se izvodi hrvatska himna

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: Crvena banda omogućava Aci emisiju iz godine u godinu…

Objavljeno

na

Objavio

Mirna reintegracija
Taj pojam mi je sam po sebi
Čudo jedno

Obljetnica jon je ovi’ dana

Nu
Ivan Penava reka’ ton prigodon
Kako je Vukovar epicentar puzajuće velikosrpske agresije
Ha
Svaštatićeš
Ne bi ja to baš tako rekla moj Ivane

Meščini
Kako su se oni odavno uspravili
Nit’ više puzu
Nit’ se kriju
Uvik dubu

Sidu jedino kad naša himna svira

Nego
Sve se propeli na zadnje noge
Pa zaskaču
I vrtu repicon
K’o ćuko kad mu sve od ruke iđe

Plenki se raspištoljijo na našega Ivana
Dašta
Pa ‘ko je ikad vidijo da se Plenki rećemo raspištoljijo na nekoga Jovana

Ja nisan

Što se mene tiče
Ima i pravo
On se satraje oko Pupija
A
Svako zeru nađe se ne’ki mudrijaš Hrvat koji mu na Pupija i Srbe urta

Što ni zere nije ured
Zna se
On sunjima najozbiljnije posle sklada
Radi na miru i ustavljanju mržnje
I to u dvi a ne samo u jednoj državi
A manitovi ga davu su nekakvin puzajućin agresijama
Nestalima
Poginulima
Pobunjenima

Ma
Živu u prošlosti i gotovo

Došlo dotlen da Plenkiju ruke i Brkić mora dat

Nisi ti moj Ivane ured
Nit’ u trendu
Nikako
Di su ti brajo heštegovi
Nema u tebe k’o u Bojana – Ja ne mrzin
Nema u tebe k’o u Čovića – Stop mržnji
Sve se nešto okrićeš prošlosti
Pa kopaš grebe i zamećeš smutnju
Umisto da k’o svaki pošteni i kohezivni Hrvat pričaš o budućnosti i EU fondovima u interesu naroda

Saberi se brate zeru
Vakat je
Nisi dugovit u stranki nastaviš li ‘vako
Ne more stranka bit’ taoc jednoga čovika

Jesi ti to smetnijo?

Neboj se
Sitit će te Plenki toga, kad se već sam sitit ne znaš

Lipo ti je Plenki reka’ kako ti ne krojiš politiku hdz-a
Dašta
Istina živa
Tek je triba ovako nadodat pa reć, zeru ušire

– Ti i tak’i ne krojite politiku hdz-a! Krojimo je mi kohezivni!

Jerbo nisi samo ti sporan Ivane
Sporan je i svaki oni koji ti plješće
I svaki oni koji daje prostora tin tvojin zaostalin idejama

Ae
Manitiji ste od oni Pernarovi’ pacijenata
Što se zasiplju vitaminin iz De eM kutijica

Nego
Komšo zvani Rupa u izbornomu zakonu Nan stiže

Vrcon na HTV
Tako čujen
Šta?
Niste čuli za Komšu?
On van je nekako najviše Obuljenka đir Samo iz BiH
Ono, ni’ko ga od Hrvata k’liko se meni čini nije tijo a ni bira
Al eto, baš on se na postolju Hrvata ukaza

Zanimljivo, ne iđe obać’ Plenkiju spornu Bujicu
Nego baš na nespornu državnu televiziju koju naš proračun plaća
Čudo jedno

Aaaaaa ‘ko’no proračun izglasava?
Ih
I ja mislin

Kažu kako će se razgovorit su Acon okolo dva

Ma ne virujen u to niti zere
Očekujen velike prosvjede
Na ti dan
Iste onak’e k’o kad je Aca ima emisije su raznin četnikima ili kad je vriđa
Provinciju neuku i Domovinski rat
Gorilo sve od prosvjeda

Cila baza našega hdz-a digla se u taj vakat na noge pa oplela po njemu
Odman mu emisiju vjerodostojno makli
Zavidila
A vratijo je tek sdp
Ae
‘Taćeš
HDZ makne, SDP vrati
Crvena banda omogućava Aci emisiju
Iz godine u godinu
Ne more tute HDZ, neka se trsi
Baš ništa

Već vidin
Gotov je Komšo kad ga se Plenkijevi Pretorijanci dočepaju
Zna se kako oni nikako ne podnosu kad se ne poštuje volja naroda
Ništa nji’ ne ljuti k’o to

Ako ništa drugo
Skočit će oni barenko nekon
Prosvjednon noton
Samo ne znan oće li ta nota bit’ polovinka ili četvrtinka
‘Oće’l bit’ povisilice prid njon il’ snizilice

Vrime će pokazat’ ‘oće li bunt bit’ našaran heštegon na tviteriću
Ili statuson na fejsu

Uglavnon, čut će se gusle

A Komšo će pobić glavon brez obzira
Brzin vlakon za uru u Split
Pa unda
Morskin puton kući
Plovit će kruzeron iz Splita u međunarodnu luku Neum
Bit’ će to uplovljavanje
U bobu
Prvi red stabala popilat će se za te zgode
Poradi bolje vidljivosti cile te razvedene obale
Pa će unda Komšo nabacit selfi su onin prvin stupon u moru
Tako da ima šta pokazat svojin gazdama u Sarajevu
Ae
Znade on kako njizi ništa na svitu ne veseli k’o naš most u izgradnji

Eto, tako će Komši u Zagrebu bit’
Tako il’ nikako

Ako i’ko,
Plenki i njegova Vlada znaju skočit’ za svoj narod

I ne sikiran se kad to znaden
Ni za Vukovarce
Ni za Hrvate u BiH
Ni za se’

Pridala san sve Plenkiju u ruke
Tamo je najsigur’ije

Lipo naš narod kaže
Daj dite materi
I sve ured

Pa ja lipo na lašnje teme
Cenin od smija
Doklen čitan šta naša Mirela Holy piše
Ona Oraj gospoja
Ona, što je moj svekar koludricon zove

Mirelu sikiraju diviji gudini
Lov
I biskupi
Pa unda
Uspoređuje divije gudine i malešnu dicu
Ono, živa bića njoj su baš sva ista
I maovina i dite
Ubit dite i izist list salate
Po njoj
Isto je

A meni palo na pamet
Kako bi vrvo bilo
Komšu i Mirelu metnit
Na naslovnicu Novosti

Uparit nekako ta dva lipa, topla, urbana pogleda

Jerbo kako san na novo s’vatila
Nakon onoga derneka SNV
Novosti u biti samo promiču kršćansku satiru

To in je na prvomu mistu

Tek na drugomu mistu in je pokazivanje ljubavi prema Državi u kojoj izlazu

Jerbo da nije tako
Nikad oni kune iz našega proračuna vidili ne bi
Nikad

Ova Vlada
To se znade
Ne da ti ni kune ako kršćanin i domoljub nisi

Ni kune

I ima i pravo
Pa jesmo li Država su većinskin kršćanskin narodon ili nismo

E,
A kad već jesmo
I red je da se to vidi u svemu što se iz proračuna plaća

Bravo Plenki
Priznan ti i tuten rađu maksimalno

Pusti ti Ivane
Raznorazne
Dezerteri neka predaju od neki puzajući agresija

Za te straja nema
Svaku agresiju ti i u mraku pripoznaš i razabireš

Iskustvo je to veliko
Ne dolazi to tek tako

‘Ko to ne konta neka komodno su Mirelon, Beron, Komšon i tak’ima drće i komentira

Neka lipo šara o tomu
Doklen sve upiru
Duševni, diviji gudini
I koje bi sve nacijonalnosti mogli bit’ Komšini Jugo glasači

Il’ neka broji otoke
Na Komšinoj razvedenoj obali kojoj
Jedan most u izgradnji
Osinj
Odman iza ručka pravi.

 

Barbara Jonjić / Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari