Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Tko je omogućio da „Novosti“ izlaze? Pa mi

Objavljeno

na

Predlažem da u trenutku kada bravari budu skidali teške ploče s imenom svoga bivšeg kolege (ako je to bio on) – taj povijesne trenutak bude u podne. Neka se oglase crkvena zvona i znak za opću opasnost, neka ljudi stanu mirno kao onomad kada su to morali, ako voze neka izađu iz auta i ukoče se. Kad je bal nek je bal. Ne može taj čin proći samo tako, možda tek uz prosvjed stotinu posranaca.

Ljeto je završilo urnebesnim grmljavinama i rijekama kiše koje su valjda ugasile ostatke požara, potpaljenih u režiji šeste kolone, a još nismo saznali imena i prezimena potpaljivača privedenih u velikom broju.

Ja hoću znati kako se zovu, da ne griješim dušu. Zadovoljni organizatori paleža vraćaju se na matične položaje, a Dalmacija ostaje napola spaljena i čeka se, valjda, sljedeće ljeto da bude dovršeno što je započeto. Imam dojam da hrvatske vlasti pristupaju tom terorističkom činu (činovima) suviše mekano i u rukavicama, taje se imena potpaljivača i narod drži u mraku, premda je Hrvatima više no jasno što se zbilo ovoga ljeta. Sve podsjeća na suvremenu njemačku politiku zataškavanja islamističkih napada, to jest čestih izjava njihove policije „da se vjerojatno ne radi o terorizmu“.

Novosti pozarU danima prije kišnoga armagedona pozornost je bila upravljena na jedan drugi požar u kojemu nije sudjelovala šesta kolona. Deset je godina prošlo od kornatske tragedije, jezivoga događaja koji navodno ni do danas nije objašnjen: dvanaest mladih vatrogasaca izgorjelo je na pravdi Boga, u besmislenoj misiji gašenja kamenjara, ostavljeno da u mukama čekaju satima i satima. Sva tragika neuređenoga sustava slila se poput kerozina na nesretne vatrogasce i nitko na kraju nije kriv, kao ni za ubojstva dvanaestorice mladih hrvatskih policajaca u Borovu Selu gdje danas stoji spomenik četničkoj nakazi i taj srpski spomen ne iritira nikoga iz državne vlasti, kako god se zvala, sporan je tek spomenik, ploča, onima koji su branili Hrvatsku i zaglavili na sličan, jeziv način, kao i vatrogasci na Kornatima.

Ploča u Jasenovcu i dalje stoji, ali će očito biti maknuta i preseljena navodno u Novsku. Ucjena beogradskoga političkog agenta Pupovca djelovala je na hrvatske vlasti, pa su se bez ustezanja požurile ispuniti Miloradove želje, da se ne naruši bratstvo i jedinstvo koalicije. Da, premda je javnosti ova hrvatska Vlada bila predstavljena kao koalicija HDZ-a i pitomijega dijela HNS-a, u tom je braku – kao u braku Diane i Charlesa – od početka postojala i treća osoba u liku nelegalno osnovanog SDSS-a koji je nakon (samo)odstranjivanja Mosta trijumfalno ostao na poprištu i „davao kredite“. Priča je u stvari vrlo stara, nesloga Hrvata, odnosno u rečenom slučaju tzv. nestabilnost izazvana mesijanskim mostovskim domišljajima – da su pametnije odigrali, sada pupovečka manjina ne bi bila toliko značajan „treći čovjek“ niti bi od njihovih ruku ovisila većina u Hrvatskom saboru. Niti bi pupovčani (dozlogrdili i Srbima) mogli zlostavljati i vrijeđati hrvatsku javnost svojim četničkim „Novostima“ koje uživaju u svakoj hrvatskoj nevolji, kao što je već rečeno.

Pa ako skupina ljudi spali te neprijateljske, piromanske „Novosti“, onda je to razumljivo kao koplje općega mišljenja da list treba nestati s javne scene u Hrvatskoj, a hrvatska mu vlast treba uskratiti financiranje. Oni koji su spalili jedan primjerak „Novosti“ podsjećaju me na tvrde ljude u vrijeme Majdana. Tko je omogućio da „Novosti“ izlaze? Pa mi, čak i ja, kada smo svojedobno srušili ne samo Jugoslaviju i komunizam, nego i srpski teror nad hrvatskim narodom (šezdeset posto u policiji tj. miliciji, osamdeset posto među oficirima i podoficirima JNA), kada smo u naletu silne demokratičnosti toliko proširili granice slobode da su se u njih mogle poslije mogle smjestiti i „Novosti“.

Rečenu navalu demokracije koja je zamijenila totalitarni komunistički režim, cijelo je vrijeme potkopavala i bolesna glad za Jugoslavijom koju je i mrtav personificirao navodni Josip Broz i stvarni Tito, čija je živa klatež početkom prošloga tjedna demonstrirala u Zagrebu s Titovim (Lenjinovim, Staljinovim, sovjetskim, jugoslavenskim komunističkim zastavama i ostalim simbolima). Bilo je tih bukača doduše samo 123, premda su brojači rekli da ih je 124, ali nisu primijetili da je jedan posranko u trenutku brojenja otišao na zahod. No dobro, ja brojim i njega. Toj skupini koju je hrvatska policija trebala uhititi, a nije – jer nije dobila takav nalog iz vrha niti je vrhu palo na pamet pridružila su se dvojica vrlo inteligentnih političara, Bernardić i Josipović, te tako zauvijek zapečatili svoje ionako bijedne političke karijere. Uglavnom, pametniji ljubitelji lika i djela druga Tita ostali su kod kuće, budući da su politički potkovaniji od rečenoga dvojca i tuguju u tišini doma – svjesni duha vremena, snujući u potaji.

A duh vremena pojavio se u zagrebačkoj Gradskoj skupštini gdje su Zlatko Hasanbegović, Bruna Esih i Andrija Mikulić pune dvadeset i tri godine nakon mojega pionirskog pokušaja, uspjeli maknuti zločinca s trga koji će se ubuduće zvati Trg Republike Hrvatske, što je u redu, premda su nuđeni i drugi nazivi. Ostaje nejasno zašto je ta točka bila vrlo udaljena u dnevnom redu Skupštine, jer se moglo dogoditi da netko utone u san ili umoran digne krivu pločicu, kao što sam ja na velikom skupu u drugoj polovici devedesetih (stranačkom) iz čiste zabave čovjeku do sebe podvalio štapić na kojemu je s obje strane pisalo „protiv“, te je poslije imao neugodnosti. No, svi su junački izdržali, kao nogometaši u prvih dvadeset minuta utakmice s Kosovom koja se igrala dva dana, pa ploča duga više od pola stoljeća može biti skinuta i odnesena u Kumrovec ili u lokal „Zašto ne ?“, čiji vlasnik nije čekao odluku Gradske skupštine i odlijepio ploču koji dan prije. Zašto ne? …

Sjednica je trajala do dugo u noć, crveni su čekali ponoć i gledali prema vratima ne će li se pojaviti duh njihova voljenoga vođe, najvećega sina naših naroda i narodnosti, velikana kojega su zanimali samo veliki zločini, jer nije on bio sitni kriminalac, doušnik ili slično, osim u vrijeme naukovanja u Sovjetskom savezu. Duh se nije pojavio, pristupilo se glasovanju i tada bijaše razvidno da je većina na koju računaju predlagači puno veća, pridružili se neki HSLS-ovci. Pobijedila je kultura života nad kulturom smrti koju je inaugurirao veliki vođa i učitelj, a da se i doista radi o spoznaji kako je upravo u tomu bit, svjedoče imena mnogih poznatih ljudi iz kulture (žene u prvom planu) koji su bili na strani povijesne pravde, Ana Lederer, Ana Rucner, Ana Stavljenić Rukavina, Milana Vuković Runjić, uz Ljerku Mintas Hodak i Ševka Omerbašića. Koga su imali na svojoj strani poraženi? Anonimuse, pakosne male ostojiće i Matu Kapovića koji jedini od svih znade točan broj ljudi koje je dao ubiti Tito, s tim da je čovjek lingvist pa ne zna matematiku i uvijek mu nedostaje jedna nula. Taj tip predaje nešto na Filozofskom fakultetu, kao i Milorad Pupovac, a usput oba indoktriniraju hrvatsku studentsku mladež (koja se treba pobuniti), kao što na Fakultetu političkih nauka (namjerno ne pišem znanosti) i dalje egzistira kao profesor stanoviti udbaš Barišić, koji je tukao studente i vezao ih uz radijator (što je olakotna okolnost, budući da im je bilo hladno). Umjesto da budu lustrirani, slični su tipovi denuncirali bivše studente kao suradnike Udbe, pa tako i Karamarka, koji je na sudu dokazao da su mu sapunali dasku.

Znači, crveni su posivili, a mediji oprezno komentirali, ili se suzdržali, osim raznih vurušića i slične neznatnosti. Televizije su se trudile pronaći ljude koji baš nisu protiv skidanja komunističkog diktatora, ili misle da Hrvatska ima većih problema. I ima, ali se usporedo bavi i njima, a da bi u Hrvatskoj bila stvorena bolja atmosfera – trebalo se dogoditi što se zbilo, jer nikakvu svijetlu budućnost nitko ne može graditi na zaboravu zločina i zločinaca iz prošlosti, niti mladi ljudi koji odlaze u inozemstvo žele živjeti u državi koja se libi raskrstiti s komunističkim zlodjelima i nositeljima. Pa i za starije hrvatsko iseljeništvo je odpločavanje Tita dobra vijest, mnogi će se možda vratiti (a doći i mladi) kada vide da se nešto ipak kreće.

Velik broj osupnutih kolumnista dočepao se one legendarne rečenice „Ode Tito preko Romanije“, budući da se u šoku nisu mogli sjetiti ničega pametnijeg. U svemu: ploče još stoje dok ovo pišem, treba objaviti da su nepoželjne (u Službenom glasniku), a onda dolaze majstori bravari i skidaju. Pritom ne treba zaboraviti Krug za trg koji je godinama kružio i čiji su članovi dobivali prijetnje, vrlo ozbiljne. No, sada i oni imaju satisfakciju, a mogli bi se ukoričiti i govori ispred HNK u zadnjih jedanaest godina. U svemu: predlažem da u trenutku kada bravari budu skidali teške ploče s imenom svoga bivšeg kolege (ako je to bio on) – taj povijesne trenutak bude u podne. Neka se oglase crkvena zvona i znak za opću opasnost, neka ljudi stanu mirno kao onomad kada su to morali, ako voze neka izađu iz auta i ukoče se. Kad je bal nek je bal. Ne može taj čin proći samo tako, možda tek uz prosvjed stotinu posranaca.

No, dok se mi zabavljamo konačnim padom jugoslavenskoga diktatora, u Europskoj uniji čiji smo nevoljeni, drugorazredni član kojemu se šalju proizvodi niže kvalitete, upravo čine napore da se Hrvatska na bilo koji način vrati u bilo koji oblik Jugoslavije. Poruka Odbora za vanjsku politiku EU o jačanju regionalne suradnje nije ništa drugo do nutkanje da se korak po korak vratimo gdje smo bili, što je vrlo brzo zapazila Dubravka Šuica i vrlo dobro odgovorila nutkateljima. Hrvatskom narodu treba biti izavan svake sumnje predočeno da ima i te kako utjecajnih „lidera“ u Europi koji svako malo cimaju Hrvatsku da se što dublje ukopa u regionalni zagrljaj, a uvijek će naći i nalaze ljude u Hrvatskoj koji se od jugoslavenske pošasti nikada nisu oporavili pa će odmah priskočiti, poput Jakovine, i govoriti o fantazmima „baštinjenoga zajedništva“ i što većoj kulturnoj suradnji (kao da je već nema i previše), itd.

Ako ne ide regionalno, onda ide svjetsko, pa se organiziraju Dani svjetske književnosti s njemačkim, austrijskim i ostalim piscima među koje se utrpaju i neki pisatelji iz Hrvatske, ciljano, poput raznih dežulovića i kompanije, koji navodno predstavljaju hrvatsku komponentu svjetske književnosti. Ponavljam još jednom: suvremena se hrvatska književnost sustavno krivotvori, svijetu se podvaljuju mediokriteti, a sve naravno ima političku pozadinu. Na sličan se način uvodi red u medijima, pa ako se tko ne uklapa u europske i svjetske fantazije nego ostaje na tlu nacionalnoga suvereniteta – onda ga se miče, kao Dujmovića s HTV-a (čija je gošća bila predsjednica RH) ili Banca iz novina (koji je imao loših trenutaka devedesetih, ali se pokajao.)

Malo sam predaleko otišao, pa se vraćam na temu ne hrvatskih vladara, nego vladara Hrvatske, što je bio i Tito kao vladar naddržave. Onoga dana kada se raspravljalo u zagrebačkoj gradskoj skupštini, bio sam u Stolnom Biogradu koji se mađarski zove Szekesfehervar. Cijelu mladost slušao sam i čitao o Stolnom Biogradu misleći naivno na hrvatski Biograd, kad ono… Kada sam saznao o čemu je riječ, bilo je kasno, ali mi je prošastih dana trebalo nešto podataka za povijesni roman pa sam otišao u tu mađarsku provinciju gdje je Geza 997. na uzvišici usred močvare (uzvišici prema kojoj je Grič planina) utemeljio svoje središte i izgradio prvu (prvu!) kamenu građevinu u Mađarskoj, a sv. Stjepan dogradio kaptolsku crkvu BDM koja će postati krunidbenom, ali i mjestom pokopa okrunjenih. Pišem to zato jer je ondje okrunjeno i nešto hrvatskih kraljeva (personalna unija a ne europska), a u svemu četrdeset trojica.

Od krunidbene crkve ostali su samo tragovi, od kraljeva ni to, osim navodno sačuvane jedne kosti lubanje sv. Stepana čija je kruna nekoliko puta otuđivana, pa vraćena. Sic transit… Od Arpadovića, Anžuvinaca, Habsburgovaca do Karađorđevića i napokon Tita i titovića, cijela žalosna hrvatska povijest, napokon 1991. uspravljena i samostalno hodajuća, što mnogi – kako je rečeno – ne mogu svariti. I zato, da se ne dogodi nešto loše i ne odjašemo u maglu, na svaki neprijateljski čin moramo odgovoriti punom snagom, jačati hrvatsku vojsku i gospodarstvo, ne gladiti pse koji nas grizu, biti svjesni – što mnogi zaboravljaju – da imamo hrvatsku državu, svoj suverenitet i svoj način života, svoj hrvatski jezik i svoju kulturu, a ništa od toga ne možemo i ne smijemo žrtvovati u ime bilo kakve unije, regionalne ili europske ili tko za kakve.

Počela škola

Počela, još nereformirana, premda je natezanje konopca neobvezatni školski predmet politike. Novine pune oglasa o udžbenicima i opremi jadnih đaka, upozorenja vozačima da paze na učenike, ali i ponuda raznih školskih pravopisa. Tako jedne novine nude Hrvatski školski pravopis Babić-Ham-Moguš usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, a druge pravopis Instituta za jezik i jezikoslovlje koji tvrdi da je njegov pravopis pravovjeran i odobren za uporabu u školama. Roditelji i učitelji su u dvojbi. Pa da im pomognem: Institutov pravopis doista ima dopuštenje ministarstva, ali onoga koje je vodio jezikoslovni znalac Željko Jovanović, uz čvrstu potporu neškolovanoga Slavka Goldsteina.

Hrvatski školski pravopis Babić-Ham-Moguš preporučilo je školama Vijeće za normu pod predsjedanjem akademika Radoslava Katičića, jednoga od najuglednijih ne samo hrvatskih nego i europskih i svjetskih lingvista. Znači, dragi roditelji i učitelji: možete birati između Jovanovića i Katičića. Sada će vam biti lakše. Možda netko može reći da Vijeće za normu više ne postoji, što je točno, jer ga je upravo spomenuti Jovanović nasilno ukinuo, ali je isto tako točno da je Vijeće već trebalo biti nanovo formirano,a nije zbog promjene vlada i posebno ministara. Hoće li ministrica Divjak iz racionalnijega dijela bivšega HNS-a u tom smislu nešto učiniti, pitanje je. U međuvremenu treba ne samo djecu nego i roditelje upozoravati ne samo na opasnost u prometu, nego i na dvosmjerne (i još više, višesmjerne) jezične ceste, gdje na male đake vrebaju lingvistički pedofili. (Usput: uz pravopise nude se i gramatike. Jedna je, i nju treba dati školarcima, Školska gramatika hrvatskoga jezika autorice Sande Ham, usklađena s Hrvatskom školskim pravopisom Stjepana Babića, Sande Ham i Milana Moguša.)

Gdje se može nabaviti?

Jesen donosi i odluku Žalbenog vijeća u Haagu u „slučaju“ hrvatskih vojnih i političkih zapovjednika. U tomu je i HBrazlog naglom podizanju temperature u režiji Bakira Izetbegovića koji u lažima nastoji nadmašiti svoga oca, a svaki spomen na mudžahedine, primjerice, glatko odbacuje, kao i na pomoć Hrvatske muslimanima u danima njihovih nevolja sa Srbima. No, drugi od haaških uznika (prvi je krenuo s tiskanjem knjiga Praljak), to jest inteligentni i upućeni Jadranko Prlić napisao je troknjižje o stvaranju i sudbini hrvatske zajednice a potom republike Herceg-Bosne. Hoće li koja hrvatska tiskovina započeti, i to odmah, objavljivanje Prlićevih zapisa i zaključaka, i gdje se uopće troknjižje može nabaviti, pitam. A glede Herceg-Bosne moje je stajalište poznato: trebala je biti utemeljena jer bi bez nje Hrvati u BiH bili uništeni, i nije trebala biti ukinuta, odnosno utjelovljena u zamku zvanu Federacija BiH, koja nije drugo do podilaženje imperijalističkim muslimanskim (bošnjačkim, hajde) težnjama. Sada se hrvatsko pitanje opet stavlja na stol, u težim okolnostima od onih u devedesetima kada Hrvati i nisu činili ništa izvan planova tadanjih europskih političara… Čujem da Amerikanci šalju svoga zamjenika „visokog predstavnika“ u Bosnu, kao što čitam i da povlače iz Zagreba veleposlanicu kojoj nitko u Hrvatskoj nije zapamtio ime, a ni ona nije zapamtila ni naučila ništa o Hrvatskoj.

Ludbreg

Gradišćanski biskup (nije bio zatvoren u Gradiški) Egidije Živković, potomak Hrvata koji su izbjegli pred Turcima u tadanju zapadnu Mađarsku, a sada istočnu Austriju, održao je zanimljivu propovijed u Ludbregu, pomalo zbunjujući vjernike i nevjernike. U prvoj rečenici kaže „ne bavite se kamenim i limenim pločama i sekularizmom“, a u drugoj veli „vrijednosti iz Domovinskoga rata ne smiju se čupati iz temelja slobodne Hrvatske.“ Hm. Poziva na lustraciju, što je u redu, ali je trebao biti precizniji govoreći o tome da ljudi krvavih ruku ne mogu vladati Hrvatskom.

Glede sekularizma i sekularnosti, najbolje je do sada razjasnio pojmove kolumnist Ristić (koji je imao i loših trenutaka).

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari