Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Tko je omogućio da „Novosti“ izlaze? Pa mi

Objavljeno

na

Predlažem da u trenutku kada bravari budu skidali teške ploče s imenom svoga bivšeg kolege (ako je to bio on) – taj povijesne trenutak bude u podne. Neka se oglase crkvena zvona i znak za opću opasnost, neka ljudi stanu mirno kao onomad kada su to morali, ako voze neka izađu iz auta i ukoče se. Kad je bal nek je bal. Ne može taj čin proći samo tako, možda tek uz prosvjed stotinu posranaca.

Ljeto je završilo urnebesnim grmljavinama i rijekama kiše koje su valjda ugasile ostatke požara, potpaljenih u režiji šeste kolone, a još nismo saznali imena i prezimena potpaljivača privedenih u velikom broju.

Ja hoću znati kako se zovu, da ne griješim dušu. Zadovoljni organizatori paleža vraćaju se na matične položaje, a Dalmacija ostaje napola spaljena i čeka se, valjda, sljedeće ljeto da bude dovršeno što je započeto. Imam dojam da hrvatske vlasti pristupaju tom terorističkom činu (činovima) suviše mekano i u rukavicama, taje se imena potpaljivača i narod drži u mraku, premda je Hrvatima više no jasno što se zbilo ovoga ljeta. Sve podsjeća na suvremenu njemačku politiku zataškavanja islamističkih napada, to jest čestih izjava njihove policije „da se vjerojatno ne radi o terorizmu“.

Novosti pozarU danima prije kišnoga armagedona pozornost je bila upravljena na jedan drugi požar u kojemu nije sudjelovala šesta kolona. Deset je godina prošlo od kornatske tragedije, jezivoga događaja koji navodno ni do danas nije objašnjen: dvanaest mladih vatrogasaca izgorjelo je na pravdi Boga, u besmislenoj misiji gašenja kamenjara, ostavljeno da u mukama čekaju satima i satima. Sva tragika neuređenoga sustava slila se poput kerozina na nesretne vatrogasce i nitko na kraju nije kriv, kao ni za ubojstva dvanaestorice mladih hrvatskih policajaca u Borovu Selu gdje danas stoji spomenik četničkoj nakazi i taj srpski spomen ne iritira nikoga iz državne vlasti, kako god se zvala, sporan je tek spomenik, ploča, onima koji su branili Hrvatsku i zaglavili na sličan, jeziv način, kao i vatrogasci na Kornatima.

Ploča u Jasenovcu i dalje stoji, ali će očito biti maknuta i preseljena navodno u Novsku. Ucjena beogradskoga političkog agenta Pupovca djelovala je na hrvatske vlasti, pa su se bez ustezanja požurile ispuniti Miloradove želje, da se ne naruši bratstvo i jedinstvo koalicije. Da, premda je javnosti ova hrvatska Vlada bila predstavljena kao koalicija HDZ-a i pitomijega dijela HNS-a, u tom je braku – kao u braku Diane i Charlesa – od početka postojala i treća osoba u liku nelegalno osnovanog SDSS-a koji je nakon (samo)odstranjivanja Mosta trijumfalno ostao na poprištu i „davao kredite“. Priča je u stvari vrlo stara, nesloga Hrvata, odnosno u rečenom slučaju tzv. nestabilnost izazvana mesijanskim mostovskim domišljajima – da su pametnije odigrali, sada pupovečka manjina ne bi bila toliko značajan „treći čovjek“ niti bi od njihovih ruku ovisila većina u Hrvatskom saboru. Niti bi pupovčani (dozlogrdili i Srbima) mogli zlostavljati i vrijeđati hrvatsku javnost svojim četničkim „Novostima“ koje uživaju u svakoj hrvatskoj nevolji, kao što je već rečeno.

Pa ako skupina ljudi spali te neprijateljske, piromanske „Novosti“, onda je to razumljivo kao koplje općega mišljenja da list treba nestati s javne scene u Hrvatskoj, a hrvatska mu vlast treba uskratiti financiranje. Oni koji su spalili jedan primjerak „Novosti“ podsjećaju me na tvrde ljude u vrijeme Majdana. Tko je omogućio da „Novosti“ izlaze? Pa mi, čak i ja, kada smo svojedobno srušili ne samo Jugoslaviju i komunizam, nego i srpski teror nad hrvatskim narodom (šezdeset posto u policiji tj. miliciji, osamdeset posto među oficirima i podoficirima JNA), kada smo u naletu silne demokratičnosti toliko proširili granice slobode da su se u njih mogle poslije mogle smjestiti i „Novosti“.

Rečenu navalu demokracije koja je zamijenila totalitarni komunistički režim, cijelo je vrijeme potkopavala i bolesna glad za Jugoslavijom koju je i mrtav personificirao navodni Josip Broz i stvarni Tito, čija je živa klatež početkom prošloga tjedna demonstrirala u Zagrebu s Titovim (Lenjinovim, Staljinovim, sovjetskim, jugoslavenskim komunističkim zastavama i ostalim simbolima). Bilo je tih bukača doduše samo 123, premda su brojači rekli da ih je 124, ali nisu primijetili da je jedan posranko u trenutku brojenja otišao na zahod. No dobro, ja brojim i njega. Toj skupini koju je hrvatska policija trebala uhititi, a nije – jer nije dobila takav nalog iz vrha niti je vrhu palo na pamet pridružila su se dvojica vrlo inteligentnih političara, Bernardić i Josipović, te tako zauvijek zapečatili svoje ionako bijedne političke karijere. Uglavnom, pametniji ljubitelji lika i djela druga Tita ostali su kod kuće, budući da su politički potkovaniji od rečenoga dvojca i tuguju u tišini doma – svjesni duha vremena, snujući u potaji.

A duh vremena pojavio se u zagrebačkoj Gradskoj skupštini gdje su Zlatko Hasanbegović, Bruna Esih i Andrija Mikulić pune dvadeset i tri godine nakon mojega pionirskog pokušaja, uspjeli maknuti zločinca s trga koji će se ubuduće zvati Trg Republike Hrvatske, što je u redu, premda su nuđeni i drugi nazivi. Ostaje nejasno zašto je ta točka bila vrlo udaljena u dnevnom redu Skupštine, jer se moglo dogoditi da netko utone u san ili umoran digne krivu pločicu, kao što sam ja na velikom skupu u drugoj polovici devedesetih (stranačkom) iz čiste zabave čovjeku do sebe podvalio štapić na kojemu je s obje strane pisalo „protiv“, te je poslije imao neugodnosti. No, svi su junački izdržali, kao nogometaši u prvih dvadeset minuta utakmice s Kosovom koja se igrala dva dana, pa ploča duga više od pola stoljeća može biti skinuta i odnesena u Kumrovec ili u lokal „Zašto ne ?“, čiji vlasnik nije čekao odluku Gradske skupštine i odlijepio ploču koji dan prije. Zašto ne? …

Sjednica je trajala do dugo u noć, crveni su čekali ponoć i gledali prema vratima ne će li se pojaviti duh njihova voljenoga vođe, najvećega sina naših naroda i narodnosti, velikana kojega su zanimali samo veliki zločini, jer nije on bio sitni kriminalac, doušnik ili slično, osim u vrijeme naukovanja u Sovjetskom savezu. Duh se nije pojavio, pristupilo se glasovanju i tada bijaše razvidno da je većina na koju računaju predlagači puno veća, pridružili se neki HSLS-ovci. Pobijedila je kultura života nad kulturom smrti koju je inaugurirao veliki vođa i učitelj, a da se i doista radi o spoznaji kako je upravo u tomu bit, svjedoče imena mnogih poznatih ljudi iz kulture (žene u prvom planu) koji su bili na strani povijesne pravde, Ana Lederer, Ana Rucner, Ana Stavljenić Rukavina, Milana Vuković Runjić, uz Ljerku Mintas Hodak i Ševka Omerbašića. Koga su imali na svojoj strani poraženi? Anonimuse, pakosne male ostojiće i Matu Kapovića koji jedini od svih znade točan broj ljudi koje je dao ubiti Tito, s tim da je čovjek lingvist pa ne zna matematiku i uvijek mu nedostaje jedna nula. Taj tip predaje nešto na Filozofskom fakultetu, kao i Milorad Pupovac, a usput oba indoktriniraju hrvatsku studentsku mladež (koja se treba pobuniti), kao što na Fakultetu političkih nauka (namjerno ne pišem znanosti) i dalje egzistira kao profesor stanoviti udbaš Barišić, koji je tukao studente i vezao ih uz radijator (što je olakotna okolnost, budući da im je bilo hladno). Umjesto da budu lustrirani, slični su tipovi denuncirali bivše studente kao suradnike Udbe, pa tako i Karamarka, koji je na sudu dokazao da su mu sapunali dasku.

Znači, crveni su posivili, a mediji oprezno komentirali, ili se suzdržali, osim raznih vurušića i slične neznatnosti. Televizije su se trudile pronaći ljude koji baš nisu protiv skidanja komunističkog diktatora, ili misle da Hrvatska ima većih problema. I ima, ali se usporedo bavi i njima, a da bi u Hrvatskoj bila stvorena bolja atmosfera – trebalo se dogoditi što se zbilo, jer nikakvu svijetlu budućnost nitko ne može graditi na zaboravu zločina i zločinaca iz prošlosti, niti mladi ljudi koji odlaze u inozemstvo žele živjeti u državi koja se libi raskrstiti s komunističkim zlodjelima i nositeljima. Pa i za starije hrvatsko iseljeništvo je odpločavanje Tita dobra vijest, mnogi će se možda vratiti (a doći i mladi) kada vide da se nešto ipak kreće.

Velik broj osupnutih kolumnista dočepao se one legendarne rečenice „Ode Tito preko Romanije“, budući da se u šoku nisu mogli sjetiti ničega pametnijeg. U svemu: ploče još stoje dok ovo pišem, treba objaviti da su nepoželjne (u Službenom glasniku), a onda dolaze majstori bravari i skidaju. Pritom ne treba zaboraviti Krug za trg koji je godinama kružio i čiji su članovi dobivali prijetnje, vrlo ozbiljne. No, sada i oni imaju satisfakciju, a mogli bi se ukoričiti i govori ispred HNK u zadnjih jedanaest godina. U svemu: predlažem da u trenutku kada bravari budu skidali teške ploče s imenom svoga bivšeg kolege (ako je to bio on) – taj povijesne trenutak bude u podne. Neka se oglase crkvena zvona i znak za opću opasnost, neka ljudi stanu mirno kao onomad kada su to morali, ako voze neka izađu iz auta i ukoče se. Kad je bal nek je bal. Ne može taj čin proći samo tako, možda tek uz prosvjed stotinu posranaca.

No, dok se mi zabavljamo konačnim padom jugoslavenskoga diktatora, u Europskoj uniji čiji smo nevoljeni, drugorazredni član kojemu se šalju proizvodi niže kvalitete, upravo čine napore da se Hrvatska na bilo koji način vrati u bilo koji oblik Jugoslavije. Poruka Odbora za vanjsku politiku EU o jačanju regionalne suradnje nije ništa drugo do nutkanje da se korak po korak vratimo gdje smo bili, što je vrlo brzo zapazila Dubravka Šuica i vrlo dobro odgovorila nutkateljima. Hrvatskom narodu treba biti izavan svake sumnje predočeno da ima i te kako utjecajnih „lidera“ u Europi koji svako malo cimaju Hrvatsku da se što dublje ukopa u regionalni zagrljaj, a uvijek će naći i nalaze ljude u Hrvatskoj koji se od jugoslavenske pošasti nikada nisu oporavili pa će odmah priskočiti, poput Jakovine, i govoriti o fantazmima „baštinjenoga zajedništva“ i što većoj kulturnoj suradnji (kao da je već nema i previše), itd.

Ako ne ide regionalno, onda ide svjetsko, pa se organiziraju Dani svjetske književnosti s njemačkim, austrijskim i ostalim piscima među koje se utrpaju i neki pisatelji iz Hrvatske, ciljano, poput raznih dežulovića i kompanije, koji navodno predstavljaju hrvatsku komponentu svjetske književnosti. Ponavljam još jednom: suvremena se hrvatska književnost sustavno krivotvori, svijetu se podvaljuju mediokriteti, a sve naravno ima političku pozadinu. Na sličan se način uvodi red u medijima, pa ako se tko ne uklapa u europske i svjetske fantazije nego ostaje na tlu nacionalnoga suvereniteta – onda ga se miče, kao Dujmovića s HTV-a (čija je gošća bila predsjednica RH) ili Banca iz novina (koji je imao loših trenutaka devedesetih, ali se pokajao.)

Malo sam predaleko otišao, pa se vraćam na temu ne hrvatskih vladara, nego vladara Hrvatske, što je bio i Tito kao vladar naddržave. Onoga dana kada se raspravljalo u zagrebačkoj gradskoj skupštini, bio sam u Stolnom Biogradu koji se mađarski zove Szekesfehervar. Cijelu mladost slušao sam i čitao o Stolnom Biogradu misleći naivno na hrvatski Biograd, kad ono… Kada sam saznao o čemu je riječ, bilo je kasno, ali mi je prošastih dana trebalo nešto podataka za povijesni roman pa sam otišao u tu mađarsku provinciju gdje je Geza 997. na uzvišici usred močvare (uzvišici prema kojoj je Grič planina) utemeljio svoje središte i izgradio prvu (prvu!) kamenu građevinu u Mađarskoj, a sv. Stjepan dogradio kaptolsku crkvu BDM koja će postati krunidbenom, ali i mjestom pokopa okrunjenih. Pišem to zato jer je ondje okrunjeno i nešto hrvatskih kraljeva (personalna unija a ne europska), a u svemu četrdeset trojica.

Od krunidbene crkve ostali su samo tragovi, od kraljeva ni to, osim navodno sačuvane jedne kosti lubanje sv. Stepana čija je kruna nekoliko puta otuđivana, pa vraćena. Sic transit… Od Arpadovića, Anžuvinaca, Habsburgovaca do Karađorđevića i napokon Tita i titovića, cijela žalosna hrvatska povijest, napokon 1991. uspravljena i samostalno hodajuća, što mnogi – kako je rečeno – ne mogu svariti. I zato, da se ne dogodi nešto loše i ne odjašemo u maglu, na svaki neprijateljski čin moramo odgovoriti punom snagom, jačati hrvatsku vojsku i gospodarstvo, ne gladiti pse koji nas grizu, biti svjesni – što mnogi zaboravljaju – da imamo hrvatsku državu, svoj suverenitet i svoj način života, svoj hrvatski jezik i svoju kulturu, a ništa od toga ne možemo i ne smijemo žrtvovati u ime bilo kakve unije, regionalne ili europske ili tko za kakve.

Počela škola

Počela, još nereformirana, premda je natezanje konopca neobvezatni školski predmet politike. Novine pune oglasa o udžbenicima i opremi jadnih đaka, upozorenja vozačima da paze na učenike, ali i ponuda raznih školskih pravopisa. Tako jedne novine nude Hrvatski školski pravopis Babić-Ham-Moguš usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, a druge pravopis Instituta za jezik i jezikoslovlje koji tvrdi da je njegov pravopis pravovjeran i odobren za uporabu u školama. Roditelji i učitelji su u dvojbi. Pa da im pomognem: Institutov pravopis doista ima dopuštenje ministarstva, ali onoga koje je vodio jezikoslovni znalac Željko Jovanović, uz čvrstu potporu neškolovanoga Slavka Goldsteina.

Hrvatski školski pravopis Babić-Ham-Moguš preporučilo je školama Vijeće za normu pod predsjedanjem akademika Radoslava Katičića, jednoga od najuglednijih ne samo hrvatskih nego i europskih i svjetskih lingvista. Znači, dragi roditelji i učitelji: možete birati između Jovanovića i Katičića. Sada će vam biti lakše. Možda netko može reći da Vijeće za normu više ne postoji, što je točno, jer ga je upravo spomenuti Jovanović nasilno ukinuo, ali je isto tako točno da je Vijeće već trebalo biti nanovo formirano,a nije zbog promjene vlada i posebno ministara. Hoće li ministrica Divjak iz racionalnijega dijela bivšega HNS-a u tom smislu nešto učiniti, pitanje je. U međuvremenu treba ne samo djecu nego i roditelje upozoravati ne samo na opasnost u prometu, nego i na dvosmjerne (i još više, višesmjerne) jezične ceste, gdje na male đake vrebaju lingvistički pedofili. (Usput: uz pravopise nude se i gramatike. Jedna je, i nju treba dati školarcima, Školska gramatika hrvatskoga jezika autorice Sande Ham, usklađena s Hrvatskom školskim pravopisom Stjepana Babića, Sande Ham i Milana Moguša.)

Gdje se može nabaviti?

Jesen donosi i odluku Žalbenog vijeća u Haagu u „slučaju“ hrvatskih vojnih i političkih zapovjednika. U tomu je i HBrazlog naglom podizanju temperature u režiji Bakira Izetbegovića koji u lažima nastoji nadmašiti svoga oca, a svaki spomen na mudžahedine, primjerice, glatko odbacuje, kao i na pomoć Hrvatske muslimanima u danima njihovih nevolja sa Srbima. No, drugi od haaških uznika (prvi je krenuo s tiskanjem knjiga Praljak), to jest inteligentni i upućeni Jadranko Prlić napisao je troknjižje o stvaranju i sudbini hrvatske zajednice a potom republike Herceg-Bosne. Hoće li koja hrvatska tiskovina započeti, i to odmah, objavljivanje Prlićevih zapisa i zaključaka, i gdje se uopće troknjižje može nabaviti, pitam. A glede Herceg-Bosne moje je stajalište poznato: trebala je biti utemeljena jer bi bez nje Hrvati u BiH bili uništeni, i nije trebala biti ukinuta, odnosno utjelovljena u zamku zvanu Federacija BiH, koja nije drugo do podilaženje imperijalističkim muslimanskim (bošnjačkim, hajde) težnjama. Sada se hrvatsko pitanje opet stavlja na stol, u težim okolnostima od onih u devedesetima kada Hrvati i nisu činili ništa izvan planova tadanjih europskih političara… Čujem da Amerikanci šalju svoga zamjenika „visokog predstavnika“ u Bosnu, kao što čitam i da povlače iz Zagreba veleposlanicu kojoj nitko u Hrvatskoj nije zapamtio ime, a ni ona nije zapamtila ni naučila ništa o Hrvatskoj.

Ludbreg

Gradišćanski biskup (nije bio zatvoren u Gradiški) Egidije Živković, potomak Hrvata koji su izbjegli pred Turcima u tadanju zapadnu Mađarsku, a sada istočnu Austriju, održao je zanimljivu propovijed u Ludbregu, pomalo zbunjujući vjernike i nevjernike. U prvoj rečenici kaže „ne bavite se kamenim i limenim pločama i sekularizmom“, a u drugoj veli „vrijednosti iz Domovinskoga rata ne smiju se čupati iz temelja slobodne Hrvatske.“ Hm. Poziva na lustraciju, što je u redu, ali je trebao biti precizniji govoreći o tome da ljudi krvavih ruku ne mogu vladati Hrvatskom.

Glede sekularizma i sekularnosti, najbolje je do sada razjasnio pojmove kolumnist Ristić (koji je imao i loših trenutaka).

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Jure Vujić: Mentalna Krajina i imaginarne zajednice

Objavljeno

na

Objavio

Zašto imaginarne zajednice? Zato što tzv.„Krajina“, nikada nije postojala kao kontinuirani povijesno-zemljopisni entitet izuzev Vojne krajine iz druge polovice 16. stoljeća do 1881. godine, ali u sklopu austrijske vojne uprave.

Kažu da su klimatske promjene krive za sve. Svaki put kada klimatske promjene utječu na zatopljivanje hrvatsko-srpskih odnosa, javljaju se zahtjevi za osnivanje srpske zajednicu općina što bi bilo uvod u svojevrsnu teritorijalnu, političku i upravnu autonomiju unutar Republike Hrvatske, što podsjeća na loše uspomene fantomske srpske krajine iz 90.-tih.

Komunizam, Jugoslavija su nestali ali ostaje krajiški mentalni sklop poput rezidualnog elementa iredente i panizma imaginarne zajednice. Takvo je mentalno stanje često popraćeno i dodatno pogoršano sa pojavom varijante PTSP-a, tzv. PJSP, Post-Jugoslavenskim Stresnim Poremećajem koji se manifestira sa povećanom bulimijom, bijegom iz stvarnosti i halucinacijama, i nedovršenim žaljenjem zbog izgubljenih neokolonijalnih povlastica iz prošlosti.

Zašto imaginarne zajednice? Zato što tzv.„Krajina“, nikada nije postojala kao kontinuirani povijesno-zemljopisni entitet izuzev Vojne krajine iz druge polovice 16. stoljeća do 1881. godine, ali u sklopu austrijske vojne uprave.

Krajiški mit i narativ nisu svojstvo isključivo jednog etnikuma pa tako i nailazimo i na latinsko-dalmatinske i istrijanske autonomaške narative koji se mogu pozivati na zajedničku Mletačku prošlost koju njeguju i potiču nostalgične iredente s one strane mare nostruma, samo pitanje je koliko su takvi konstrukti imaginarne zajednice održivi.

Politolog Benedict Anderson govori o“ zamišljenim zajednicama“ u svojoj knjizi „Imagined Communities“, kako bi ukazao da nacija i osjećaj nacionalne pripadnost često proizlaze iz mitsko- imaginarnog poriva jedne zajednice koja teži prema širom zajednicom od one u kojoj njeni sugrađani žive i sa kojima dijele istu sudbinu.

Kada bi ekstenzivno interpretirali tu tezu, onda bi olako detektirali relikte feudalnog sustavu u kojemu i čak unutar modernih suverenih država određene ustavno zaštićene manjine traže status podanika kod drugih nadnacionalnih širih zajednica, što se kosi ne samo sa ustavnim načelom jedinstvenosti j i nedjeljivosti republike ali i samim načelom modernog građanstva.

A s obzirom da se klimatske promjene munjevito šire i na komšiluk, slične vazalske ili spahijsko-timarske porive imaginarne zajednice pronalazimo i kod raznih samoproglašenih beglerbegluka koji se naravno pozivaju na širu imaginarnu zajednicu i traže od ostalih konstitutivnih starosjedilačkih konstitutivnih naroda podanički status.

Naime geopolitičku planu, ukronija ( što etimološki znači “izvan vremena”) preuzima mjesto utopije koja znači “bez prostora”. Ideološke „ukrojine“ u obliku ekspanzionističkih pothvata ignoriraju realne i povijesne uvjete te aktualne tokove povijesti svijeta. Taj oblik zlatnodobske paradigme i “velikog unitarizma” označavaju političke pokrete koji se pozivaju na mitsko-genealošku reunifikaciju sa matičnom zemljom, zemalja koje su u jednom povijesnom razdoblju bile sastavni dio jedne zemlje.

Primjeri su mnogobrojni u istočnoj Europi tzv. mikro-panizmi: Velika Srbija, Velika Grčka, Velika Bugarska, Velika Albanija, neo-osmanski mit o „zelenoj islamskoj transverzali“ itd..Takav ekspanzionizam nastoji projekcijom mita o pripadnosti matičnoj zemlji anektirati susjedne “irendentističke zemlje”.

Tako je talijanski mit ‘mare nostrum’ 1919. bio temelj za talijansko prisvajanje dalmatinskog primorja, dok je u realnosti talijansko pučanstvo na tom teritoriju bilo manjina. Afirmiranje postojanja drevnog i izgubljenog “zlatnog doba” može biti podloga za glorificiranje razdoblja utemeljiteljske povijesti jednog kolektiviteta, te se postaviti kao atraktivna mitska paradigma za ponovno vraćanje tog zlatnog razdoblja.

Nacionalne ideologije mogu evoluirati u transnacionalne oblike, te se pretvoriti u “panizme” ( pan-oblasti) kao i u ekspanzionističke geopolitičke ideologije. Takve ideologije nastoje okupiti i ujediniti članove jedne, na različitim teritorijima raspršene etničke, vjerske ili nacionalne zajednice. Ali i ideologije i pokreti koji se temelje na etničko-lingvističkim specifičnostima poput panturkizma, panmongolizma, paniranizma, panslavizma, pangermenizma, ili na geografskim kriterijima poput panamerikanizma, odnosno na vjerskim identitetima poput i pan-pravoslavlja.

Nikada ne treba podcjenjivati atrakcijsku snagu „imaginarnih zajednica“ jer su plod fenomena tzv. „ukronije“ o kojem govore francuski geopolitolog Francois Thual i filozof Joseph Gabel. Riječ je o narativu koji se zasniva na reinterpretiranju i ponovnom pisanju povijesti sa izmjenom (falsificiranjem) značenja događa u prošlosti ( primjerice kako pretvoriti poraz u pobjedu putem viktimizacije i martirološkog diskursa).

U danom kriznom povijesnom trenutku takve „ukronije „mogu poslužiti kao snažni mobilizatorski diskurs i ratoborni čimbenik. Kao dobra ilustracija takvog ukronijskog mentalnog sklopa je izjava srpskog povjesničara Čedomira Antića na promociji 13. zbornika radova “Građanski rat u Hrvatskoj od 1991. do 1995. godine” u mjesecu kolovozu 2017.( u Beogradu) koji poručujući da“ Krajišnici treba da nastave borbu za svoj identitet i da nikada ne odustanu od borbe za ono što Krajina znači“, istaknuo je kako „se pri tome moraju voditi time da otadžbina nije zemlja, već misao i vera, a ona ne umire „.

Jure Vujić / Večernji list

Silvana Oruč Ivoš: Pupovac priprema temelj za neko novo odcjepljenje i opravdanje za agresiju!

 

Tomislav Karamarko: Pupovac misli da su ugrožena prava Srba ako on ne sudjeluje u vlasti

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Pametan od sebe, a škola ga nije iskvarila

Objavljeno

na

Objavio

Lakrdija oko silne brige HNS-a za obrazovanje poprimila je razmjere groteske nakon što je ta minorna stranka uspjela istrgovati s HDZ-om imenovanje svog veterana Borisa Blažekovića (63) za Generalnog konzula RH u New Yorku, unatoč tome što dotični od škole ima samo srednju cestovnu i nikakvo ranije iskustvo u diplomaciji ili državnoj upravi.

HNS, stranka od jedan posto, dobila je od HDZ-a za lanjsku prljavu političku trgovinu kao smokvin list ministarstvo znanosti i vođenje reforme obrazovanja. Priču o reformi toliko je privatizirala da na stranici HNS-a građani odnedavno mogu, kako se pohvalila ministrica Divjak, “u realnom vremenu pratiti proces Ministarstva znanosti koji se odnosi na obrazovnu reformu”. Činjenica da ta platforma nije na stranici ministarstva već stranke govori dovoljno. Kad je sklopljena “obraz koalicija” HDZ-HNS pojačana Pupovcem & co, HNS-ovci, koji su se u Sabor ušlepali na listi koalicije predvođenoj SDP-om, to vjerolomstvo su opravdavali ističući kako su pristali su na tu “žrtvu” da prevare birače koalicije i da budu žigosani kao najveći prevaranti u povijesti hrvatske demokracije samo zato da bi spasili reformu obrazovanja jer im je eto to silno važno.

A onda su skočili sami sebi u usta. Guranjem Blažekovića u New York demonstrirali su da je hrvatsko školstvo savršeno, štoviše, najbolje na svijetu i da ga ne treba nimalo mijenjati jer ako te srednja cestovna kvalificira da budeš konzul u najvažnijoj zemlji na svijetu, onda završena viša, a da ne kažemo fakultet u Hrvatskoj čine te izvjesnim kandidatom za Nobelovu nagradu. Zločin bi stoga bio išta mijenjati u tom čudesnom školstvu. Je li ministrici Divjak imalo neugodno zbog slučaja “SSS konzula”? Unatoč najnovijem HNS-ovom poučku, kojeg je blagoslovio i HDZ, mladima treba poručiti kako se školovanje isplati. Ne samo zbog osobnog rasta i razvoja potencijala, jer kroz proces formalnog obrazovanja dobivaju sustavno znanje, okvir, usvajaju metodologiju učenja, nešto što wiki-pabirčenje ne može nadoknaditi, već i zbog veće vjerojatnosti da će nakon školovanja bolje zarađivati i imati viši društveni status. Istina, imamo slučajeve, od Krleže pa nadalje, ljudi koji nisu imali završen fakultet, a nesporno su bili veliki znalci. No bili bi još veći da su neke stvari sustavno studirali.

I mnogi današnji medijski arbitri u Hrvatskoj u biografiji imaju “studirao je to i to…” ili u boljem slučaju “apsolvirao…”, bez da je završio, pa ih to ne priječi da si daju za pravo govoriti i o usko specijaliziranim područjima, uključujući i problematiku sveučilišta ili famozne reforme školstva, na tragu one – tko o čemu… S druge strane, formalno obrazovanje i akademska titula ne moraju nužno značiti i istinsku obrazovanost. Kako prepoznati istinski obrazovanu osobu? Netko je već dao lijep recept – takva osoba, ako je studirala, ne vidi se da je studirala, a ako nije studirala ne vidi se da nije studirala.

U vremenima velikih društvenih lomova dogodi se da se osobe vrlo skromnog obrazovanja koje su spremne riskirati i poduzeti inicijativu, u boljem, ili beskrupulozno grabiti, u gorem slučaju uspnu na vrh društvene ljestvice. Ali radi se o iznimkama i svi oni se kasnije trude omogućiti vrhunsko obrazovanje svojoj djeci. Studij i postoji za ljude koji će raditi složenije, za društvo najvažnije poslove i preuzimati glavne odgovornosti. I, ako se može, bolje je studirati nego ne studirati i vjerojatnije je da će netko sa završenim fakultetom bolje raditi posao konzula nego netko bez njega. Ne spremaju stoga vladajući Blažekovića u New York zato što je završio samo srednju cestovnu, nego unatoč tome. A to “unatoč” se ostvaruje zato što nema kraja beskrupuloznosti HNS-a i debljini obraza i otpornosti želuca HDZ-a, a sve ne bi li ostali na vlasti. Formalno obrazovanje, teoretski, za konzula ne mora biti presudno ako je riječ o osobi koja je pokazala iznimne sposobnosti i stekla veliko iskustvo u srodnim poslovima.

Da je, primjerice, novi konzul četrdeset godina radio velike, uspješne projekte s Amerikancima, živio godinama u New Yorku i postao najuglednija osoba u hrvatskoj zajednici na Istočnoj američkoj obali pa hajde. Ovako, em je neiskusan, em u godinama, em neškolovan. Još veći problem predstavljaju dvije dodatne činjenice. Nimalo diplomatski, valjda tada još ni ne sanjajući o konzulskom mjestu u New Yorku, Blažeković je na Facebooku javno, na pasja kola izvrijeđao američkog predsjednika Trumpa, a i njegove birače, dakle pola Amerike. Netko tko u sedmom desetljeću života tako piše o većini američkog naroda nije zaslužio egzekvaturu, tj. odobrenje za rad od strane američke države.

Ako bi došlo do takvog scenarija, to bi tek bio debakl za Hrvatsku. Uza sve navedeno, Blažekovićevom slanju za konzula u New York usprotivila se i hrvatska zajednica u tom gradu. Problem neodgovarajuće suradnje s dijasporom nije od jučer, no ovo imenovanje je očito bila kap koja je prelila čašu. Jedno od ugodnih iznenađenja za našijenca koji prvi put dođe u New York je da se hrvatska crkva i središte župe sv. Ćirila i Metoda i sv. Rafaela nalazi u “epicentru” Manhattana, nekoliko minuta hoda od Times Squarea. Nekoliko fratara i časnih sestara koji službuju u njoj čvrsta su hrvatska točka u New Yorku i glavno središte okupljanja hrvatske zajednice od desetak tisuća ljudi, koji im se, jednako kao i pridošlice, mogu obratiti u svakom trenutku.

Fratri i časne po inerciji odrade i puno posla kojeg bi trebao raditi konzulat, poznaju u dušu većinu Hrvata u New Yorku i najbolje znaju njihove potrebe i probleme, ali i njihov golemi potencijal. Fra Nikola Pašalić, dugogodišnji stanovnik Manhattana i američki državljanin, župnik u Hrvatskoj župi u New Yorku povodom skandaloznog imenovanja novog konzula javno se obratio premijeru Plenkoviću pogodivši bit, ne samo ovog zadnjeg mučnog slučaja već i cijele trenutne hrvatske nevolje: “Znam da je politika takva kakva jest…no strašno je čuti i vidjeti da se interesi iseljenih Hrvata i cijele Hrvatske stavljaju u drugi plan samo da bi se ostalo na vlasti.” Fra Nikolu Pašalića sam imao čast osobno upoznati i doživio sam ga kao blaga i odmjerena čovjeka.

Njegov prvi ovakav javni istup stoga ima dodatnu težinu. Jer HDZ-ova bruka ne mora biti i bruka hrvatske zajednice u New Yorku. Njegovo pismo završava riječima: “takav čovjek s takvim ponašanjem sigurno nije dobrodošao u našu zajednicu… niti ću ga ja kao župnik ove zajednice primiti dok se god ne ispriča za sve svoje izjave. Uz pozdrave i želje da blaženi Kardinal Stepinac zagovara Sve Vas u našoj vlasti, da bi Vas Bog nadahnuo da stavite interese naroda i Domovine ispred osobnih i političkih interesa i interesa stranki. Fra Nikola Pašalić”. Poučak cijele priče je – ako Plenković već mora častiti HNS-ove kadrove na državni račun, neka to čini s manje štete. Slanje novog konzula treba odobriti i Predsjednica, iz čijeg je ureda na novinarski upit odgovoreno kako zasad neće potpisati to imenovanje. Na to iz HNS-a kažu da će inzistirati na imenovanju Blažekovića. Što će biti dalje, vidjet ćemo.

Predsjednici Kolindi Grabar Kitarović ovo je prilika da barem dijelom popravi imidž u javnosti narušen mučnim Vučićevim posjetom, a i da obrani ionako krhak ugled hrvatske diplomacije, a o izbjegavanju mogućih neugodnosti s domaćinom čijeg je predsjednika i pola birača potencijalni novi konzul javno vrijeđao i izravnoj uvredi brojnoj i uglednoj hrvatskoj zajednici da i ne govorimo. Što ako Predsjednica stvarno odbije potpisati to imenovanje? Što znači da će HNS “inzistirati na tome”? Hoće li uskratiti daljnju potporu Vladi? Izazvati nove izbore? Koliko će HNS dobiti na njima i hoće li nakon tih izbora biti u prilici da istovremeno upravljaju znanošću i obrazovanjem i promiču konzula sa srednjom cestovnom čija je glavna kvalifikacija, što bi stari ljudi rekli, to da je pametan od sebe, a škola ga nije iskvarila?

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati