Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Tko je omogućio da „Novosti“ izlaze? Pa mi

Objavljeno

na

Predlažem da u trenutku kada bravari budu skidali teške ploče s imenom svoga bivšeg kolege (ako je to bio on) – taj povijesne trenutak bude u podne. Neka se oglase crkvena zvona i znak za opću opasnost, neka ljudi stanu mirno kao onomad kada su to morali, ako voze neka izađu iz auta i ukoče se. Kad je bal nek je bal. Ne može taj čin proći samo tako, možda tek uz prosvjed stotinu posranaca.

Ljeto je završilo urnebesnim grmljavinama i rijekama kiše koje su valjda ugasile ostatke požara, potpaljenih u režiji šeste kolone, a još nismo saznali imena i prezimena potpaljivača privedenih u velikom broju.

Ja hoću znati kako se zovu, da ne griješim dušu. Zadovoljni organizatori paleža vraćaju se na matične položaje, a Dalmacija ostaje napola spaljena i čeka se, valjda, sljedeće ljeto da bude dovršeno što je započeto. Imam dojam da hrvatske vlasti pristupaju tom terorističkom činu (činovima) suviše mekano i u rukavicama, taje se imena potpaljivača i narod drži u mraku, premda je Hrvatima više no jasno što se zbilo ovoga ljeta. Sve podsjeća na suvremenu njemačku politiku zataškavanja islamističkih napada, to jest čestih izjava njihove policije „da se vjerojatno ne radi o terorizmu“.

Novosti pozarU danima prije kišnoga armagedona pozornost je bila upravljena na jedan drugi požar u kojemu nije sudjelovala šesta kolona. Deset je godina prošlo od kornatske tragedije, jezivoga događaja koji navodno ni do danas nije objašnjen: dvanaest mladih vatrogasaca izgorjelo je na pravdi Boga, u besmislenoj misiji gašenja kamenjara, ostavljeno da u mukama čekaju satima i satima. Sva tragika neuređenoga sustava slila se poput kerozina na nesretne vatrogasce i nitko na kraju nije kriv, kao ni za ubojstva dvanaestorice mladih hrvatskih policajaca u Borovu Selu gdje danas stoji spomenik četničkoj nakazi i taj srpski spomen ne iritira nikoga iz državne vlasti, kako god se zvala, sporan je tek spomenik, ploča, onima koji su branili Hrvatsku i zaglavili na sličan, jeziv način, kao i vatrogasci na Kornatima.

Ploča u Jasenovcu i dalje stoji, ali će očito biti maknuta i preseljena navodno u Novsku. Ucjena beogradskoga političkog agenta Pupovca djelovala je na hrvatske vlasti, pa su se bez ustezanja požurile ispuniti Miloradove želje, da se ne naruši bratstvo i jedinstvo koalicije. Da, premda je javnosti ova hrvatska Vlada bila predstavljena kao koalicija HDZ-a i pitomijega dijela HNS-a, u tom je braku – kao u braku Diane i Charlesa – od početka postojala i treća osoba u liku nelegalno osnovanog SDSS-a koji je nakon (samo)odstranjivanja Mosta trijumfalno ostao na poprištu i „davao kredite“. Priča je u stvari vrlo stara, nesloga Hrvata, odnosno u rečenom slučaju tzv. nestabilnost izazvana mesijanskim mostovskim domišljajima – da su pametnije odigrali, sada pupovečka manjina ne bi bila toliko značajan „treći čovjek“ niti bi od njihovih ruku ovisila većina u Hrvatskom saboru. Niti bi pupovčani (dozlogrdili i Srbima) mogli zlostavljati i vrijeđati hrvatsku javnost svojim četničkim „Novostima“ koje uživaju u svakoj hrvatskoj nevolji, kao što je već rečeno.

Pa ako skupina ljudi spali te neprijateljske, piromanske „Novosti“, onda je to razumljivo kao koplje općega mišljenja da list treba nestati s javne scene u Hrvatskoj, a hrvatska mu vlast treba uskratiti financiranje. Oni koji su spalili jedan primjerak „Novosti“ podsjećaju me na tvrde ljude u vrijeme Majdana. Tko je omogućio da „Novosti“ izlaze? Pa mi, čak i ja, kada smo svojedobno srušili ne samo Jugoslaviju i komunizam, nego i srpski teror nad hrvatskim narodom (šezdeset posto u policiji tj. miliciji, osamdeset posto među oficirima i podoficirima JNA), kada smo u naletu silne demokratičnosti toliko proširili granice slobode da su se u njih mogle poslije mogle smjestiti i „Novosti“.

Rečenu navalu demokracije koja je zamijenila totalitarni komunistički režim, cijelo je vrijeme potkopavala i bolesna glad za Jugoslavijom koju je i mrtav personificirao navodni Josip Broz i stvarni Tito, čija je živa klatež početkom prošloga tjedna demonstrirala u Zagrebu s Titovim (Lenjinovim, Staljinovim, sovjetskim, jugoslavenskim komunističkim zastavama i ostalim simbolima). Bilo je tih bukača doduše samo 123, premda su brojači rekli da ih je 124, ali nisu primijetili da je jedan posranko u trenutku brojenja otišao na zahod. No dobro, ja brojim i njega. Toj skupini koju je hrvatska policija trebala uhititi, a nije – jer nije dobila takav nalog iz vrha niti je vrhu palo na pamet pridružila su se dvojica vrlo inteligentnih političara, Bernardić i Josipović, te tako zauvijek zapečatili svoje ionako bijedne političke karijere. Uglavnom, pametniji ljubitelji lika i djela druga Tita ostali su kod kuće, budući da su politički potkovaniji od rečenoga dvojca i tuguju u tišini doma – svjesni duha vremena, snujući u potaji.

A duh vremena pojavio se u zagrebačkoj Gradskoj skupštini gdje su Zlatko Hasanbegović, Bruna Esih i Andrija Mikulić pune dvadeset i tri godine nakon mojega pionirskog pokušaja, uspjeli maknuti zločinca s trga koji će se ubuduće zvati Trg Republike Hrvatske, što je u redu, premda su nuđeni i drugi nazivi. Ostaje nejasno zašto je ta točka bila vrlo udaljena u dnevnom redu Skupštine, jer se moglo dogoditi da netko utone u san ili umoran digne krivu pločicu, kao što sam ja na velikom skupu u drugoj polovici devedesetih (stranačkom) iz čiste zabave čovjeku do sebe podvalio štapić na kojemu je s obje strane pisalo „protiv“, te je poslije imao neugodnosti. No, svi su junački izdržali, kao nogometaši u prvih dvadeset minuta utakmice s Kosovom koja se igrala dva dana, pa ploča duga više od pola stoljeća može biti skinuta i odnesena u Kumrovec ili u lokal „Zašto ne ?“, čiji vlasnik nije čekao odluku Gradske skupštine i odlijepio ploču koji dan prije. Zašto ne? …

Sjednica je trajala do dugo u noć, crveni su čekali ponoć i gledali prema vratima ne će li se pojaviti duh njihova voljenoga vođe, najvećega sina naših naroda i narodnosti, velikana kojega su zanimali samo veliki zločini, jer nije on bio sitni kriminalac, doušnik ili slično, osim u vrijeme naukovanja u Sovjetskom savezu. Duh se nije pojavio, pristupilo se glasovanju i tada bijaše razvidno da je većina na koju računaju predlagači puno veća, pridružili se neki HSLS-ovci. Pobijedila je kultura života nad kulturom smrti koju je inaugurirao veliki vođa i učitelj, a da se i doista radi o spoznaji kako je upravo u tomu bit, svjedoče imena mnogih poznatih ljudi iz kulture (žene u prvom planu) koji su bili na strani povijesne pravde, Ana Lederer, Ana Rucner, Ana Stavljenić Rukavina, Milana Vuković Runjić, uz Ljerku Mintas Hodak i Ševka Omerbašića. Koga su imali na svojoj strani poraženi? Anonimuse, pakosne male ostojiće i Matu Kapovića koji jedini od svih znade točan broj ljudi koje je dao ubiti Tito, s tim da je čovjek lingvist pa ne zna matematiku i uvijek mu nedostaje jedna nula. Taj tip predaje nešto na Filozofskom fakultetu, kao i Milorad Pupovac, a usput oba indoktriniraju hrvatsku studentsku mladež (koja se treba pobuniti), kao što na Fakultetu političkih nauka (namjerno ne pišem znanosti) i dalje egzistira kao profesor stanoviti udbaš Barišić, koji je tukao studente i vezao ih uz radijator (što je olakotna okolnost, budući da im je bilo hladno). Umjesto da budu lustrirani, slični su tipovi denuncirali bivše studente kao suradnike Udbe, pa tako i Karamarka, koji je na sudu dokazao da su mu sapunali dasku.

Znači, crveni su posivili, a mediji oprezno komentirali, ili se suzdržali, osim raznih vurušića i slične neznatnosti. Televizije su se trudile pronaći ljude koji baš nisu protiv skidanja komunističkog diktatora, ili misle da Hrvatska ima većih problema. I ima, ali se usporedo bavi i njima, a da bi u Hrvatskoj bila stvorena bolja atmosfera – trebalo se dogoditi što se zbilo, jer nikakvu svijetlu budućnost nitko ne može graditi na zaboravu zločina i zločinaca iz prošlosti, niti mladi ljudi koji odlaze u inozemstvo žele živjeti u državi koja se libi raskrstiti s komunističkim zlodjelima i nositeljima. Pa i za starije hrvatsko iseljeništvo je odpločavanje Tita dobra vijest, mnogi će se možda vratiti (a doći i mladi) kada vide da se nešto ipak kreće.

Velik broj osupnutih kolumnista dočepao se one legendarne rečenice „Ode Tito preko Romanije“, budući da se u šoku nisu mogli sjetiti ničega pametnijeg. U svemu: ploče još stoje dok ovo pišem, treba objaviti da su nepoželjne (u Službenom glasniku), a onda dolaze majstori bravari i skidaju. Pritom ne treba zaboraviti Krug za trg koji je godinama kružio i čiji su članovi dobivali prijetnje, vrlo ozbiljne. No, sada i oni imaju satisfakciju, a mogli bi se ukoričiti i govori ispred HNK u zadnjih jedanaest godina. U svemu: predlažem da u trenutku kada bravari budu skidali teške ploče s imenom svoga bivšeg kolege (ako je to bio on) – taj povijesne trenutak bude u podne. Neka se oglase crkvena zvona i znak za opću opasnost, neka ljudi stanu mirno kao onomad kada su to morali, ako voze neka izađu iz auta i ukoče se. Kad je bal nek je bal. Ne može taj čin proći samo tako, možda tek uz prosvjed stotinu posranaca.

No, dok se mi zabavljamo konačnim padom jugoslavenskoga diktatora, u Europskoj uniji čiji smo nevoljeni, drugorazredni član kojemu se šalju proizvodi niže kvalitete, upravo čine napore da se Hrvatska na bilo koji način vrati u bilo koji oblik Jugoslavije. Poruka Odbora za vanjsku politiku EU o jačanju regionalne suradnje nije ništa drugo do nutkanje da se korak po korak vratimo gdje smo bili, što je vrlo brzo zapazila Dubravka Šuica i vrlo dobro odgovorila nutkateljima. Hrvatskom narodu treba biti izavan svake sumnje predočeno da ima i te kako utjecajnih „lidera“ u Europi koji svako malo cimaju Hrvatsku da se što dublje ukopa u regionalni zagrljaj, a uvijek će naći i nalaze ljude u Hrvatskoj koji se od jugoslavenske pošasti nikada nisu oporavili pa će odmah priskočiti, poput Jakovine, i govoriti o fantazmima „baštinjenoga zajedništva“ i što većoj kulturnoj suradnji (kao da je već nema i previše), itd.

Ako ne ide regionalno, onda ide svjetsko, pa se organiziraju Dani svjetske književnosti s njemačkim, austrijskim i ostalim piscima među koje se utrpaju i neki pisatelji iz Hrvatske, ciljano, poput raznih dežulovića i kompanije, koji navodno predstavljaju hrvatsku komponentu svjetske književnosti. Ponavljam još jednom: suvremena se hrvatska književnost sustavno krivotvori, svijetu se podvaljuju mediokriteti, a sve naravno ima političku pozadinu. Na sličan se način uvodi red u medijima, pa ako se tko ne uklapa u europske i svjetske fantazije nego ostaje na tlu nacionalnoga suvereniteta – onda ga se miče, kao Dujmovića s HTV-a (čija je gošća bila predsjednica RH) ili Banca iz novina (koji je imao loših trenutaka devedesetih, ali se pokajao.)

Malo sam predaleko otišao, pa se vraćam na temu ne hrvatskih vladara, nego vladara Hrvatske, što je bio i Tito kao vladar naddržave. Onoga dana kada se raspravljalo u zagrebačkoj gradskoj skupštini, bio sam u Stolnom Biogradu koji se mađarski zove Szekesfehervar. Cijelu mladost slušao sam i čitao o Stolnom Biogradu misleći naivno na hrvatski Biograd, kad ono… Kada sam saznao o čemu je riječ, bilo je kasno, ali mi je prošastih dana trebalo nešto podataka za povijesni roman pa sam otišao u tu mađarsku provinciju gdje je Geza 997. na uzvišici usred močvare (uzvišici prema kojoj je Grič planina) utemeljio svoje središte i izgradio prvu (prvu!) kamenu građevinu u Mađarskoj, a sv. Stjepan dogradio kaptolsku crkvu BDM koja će postati krunidbenom, ali i mjestom pokopa okrunjenih. Pišem to zato jer je ondje okrunjeno i nešto hrvatskih kraljeva (personalna unija a ne europska), a u svemu četrdeset trojica.

Od krunidbene crkve ostali su samo tragovi, od kraljeva ni to, osim navodno sačuvane jedne kosti lubanje sv. Stepana čija je kruna nekoliko puta otuđivana, pa vraćena. Sic transit… Od Arpadovića, Anžuvinaca, Habsburgovaca do Karađorđevića i napokon Tita i titovića, cijela žalosna hrvatska povijest, napokon 1991. uspravljena i samostalno hodajuća, što mnogi – kako je rečeno – ne mogu svariti. I zato, da se ne dogodi nešto loše i ne odjašemo u maglu, na svaki neprijateljski čin moramo odgovoriti punom snagom, jačati hrvatsku vojsku i gospodarstvo, ne gladiti pse koji nas grizu, biti svjesni – što mnogi zaboravljaju – da imamo hrvatsku državu, svoj suverenitet i svoj način života, svoj hrvatski jezik i svoju kulturu, a ništa od toga ne možemo i ne smijemo žrtvovati u ime bilo kakve unije, regionalne ili europske ili tko za kakve.

Počela škola

Počela, još nereformirana, premda je natezanje konopca neobvezatni školski predmet politike. Novine pune oglasa o udžbenicima i opremi jadnih đaka, upozorenja vozačima da paze na učenike, ali i ponuda raznih školskih pravopisa. Tako jedne novine nude Hrvatski školski pravopis Babić-Ham-Moguš usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, a druge pravopis Instituta za jezik i jezikoslovlje koji tvrdi da je njegov pravopis pravovjeran i odobren za uporabu u školama. Roditelji i učitelji su u dvojbi. Pa da im pomognem: Institutov pravopis doista ima dopuštenje ministarstva, ali onoga koje je vodio jezikoslovni znalac Željko Jovanović, uz čvrstu potporu neškolovanoga Slavka Goldsteina.

Hrvatski školski pravopis Babić-Ham-Moguš preporučilo je školama Vijeće za normu pod predsjedanjem akademika Radoslava Katičića, jednoga od najuglednijih ne samo hrvatskih nego i europskih i svjetskih lingvista. Znači, dragi roditelji i učitelji: možete birati između Jovanovića i Katičića. Sada će vam biti lakše. Možda netko može reći da Vijeće za normu više ne postoji, što je točno, jer ga je upravo spomenuti Jovanović nasilno ukinuo, ali je isto tako točno da je Vijeće već trebalo biti nanovo formirano,a nije zbog promjene vlada i posebno ministara. Hoće li ministrica Divjak iz racionalnijega dijela bivšega HNS-a u tom smislu nešto učiniti, pitanje je. U međuvremenu treba ne samo djecu nego i roditelje upozoravati ne samo na opasnost u prometu, nego i na dvosmjerne (i još više, višesmjerne) jezične ceste, gdje na male đake vrebaju lingvistički pedofili. (Usput: uz pravopise nude se i gramatike. Jedna je, i nju treba dati školarcima, Školska gramatika hrvatskoga jezika autorice Sande Ham, usklađena s Hrvatskom školskim pravopisom Stjepana Babića, Sande Ham i Milana Moguša.)

Gdje se može nabaviti?

Jesen donosi i odluku Žalbenog vijeća u Haagu u „slučaju“ hrvatskih vojnih i političkih zapovjednika. U tomu je i HBrazlog naglom podizanju temperature u režiji Bakira Izetbegovića koji u lažima nastoji nadmašiti svoga oca, a svaki spomen na mudžahedine, primjerice, glatko odbacuje, kao i na pomoć Hrvatske muslimanima u danima njihovih nevolja sa Srbima. No, drugi od haaških uznika (prvi je krenuo s tiskanjem knjiga Praljak), to jest inteligentni i upućeni Jadranko Prlić napisao je troknjižje o stvaranju i sudbini hrvatske zajednice a potom republike Herceg-Bosne. Hoće li koja hrvatska tiskovina započeti, i to odmah, objavljivanje Prlićevih zapisa i zaključaka, i gdje se uopće troknjižje može nabaviti, pitam. A glede Herceg-Bosne moje je stajalište poznato: trebala je biti utemeljena jer bi bez nje Hrvati u BiH bili uništeni, i nije trebala biti ukinuta, odnosno utjelovljena u zamku zvanu Federacija BiH, koja nije drugo do podilaženje imperijalističkim muslimanskim (bošnjačkim, hajde) težnjama. Sada se hrvatsko pitanje opet stavlja na stol, u težim okolnostima od onih u devedesetima kada Hrvati i nisu činili ništa izvan planova tadanjih europskih političara… Čujem da Amerikanci šalju svoga zamjenika „visokog predstavnika“ u Bosnu, kao što čitam i da povlače iz Zagreba veleposlanicu kojoj nitko u Hrvatskoj nije zapamtio ime, a ni ona nije zapamtila ni naučila ništa o Hrvatskoj.

Ludbreg

Gradišćanski biskup (nije bio zatvoren u Gradiški) Egidije Živković, potomak Hrvata koji su izbjegli pred Turcima u tadanju zapadnu Mađarsku, a sada istočnu Austriju, održao je zanimljivu propovijed u Ludbregu, pomalo zbunjujući vjernike i nevjernike. U prvoj rečenici kaže „ne bavite se kamenim i limenim pločama i sekularizmom“, a u drugoj veli „vrijednosti iz Domovinskoga rata ne smiju se čupati iz temelja slobodne Hrvatske.“ Hm. Poziva na lustraciju, što je u redu, ali je trebao biti precizniji govoreći o tome da ljudi krvavih ruku ne mogu vladati Hrvatskom.

Glede sekularizma i sekularnosti, najbolje je do sada razjasnio pojmove kolumnist Ristić (koji je imao i loših trenutaka).

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Temelji antifašističke pedagogije na Savskoj 77

Objavljeno

na

Objavio

Prije nekoliko godina na National Geographicu nabasao sam na dokumentarac o tome što bi preostalo od proizvoda ljudske civilizacije nakon eventualnog nestanka ljudskog roda.

Vrlo uvjerljivo je pokazano kako, bez ljudskog održavanja, i naizgled najotpornije građevine propadaju pod utjecajem kiše, tuče, leda, smjenjivanja hladnoće i vrućine, potresa, poplava, požara od gromova, biljaka koje napadaju, obrastaju i gutaju ulice i gradove, korijenjem drveća koje razvaljuje asfalt, a čak se u jednom trenutku i željezne armature raspadaju rastočene kiselinom iz ptičjeg izmeta.

Na koncu, prema toj simulaciji, od svih čudesa koja je čovjek izgradio nakon nekoliko desetaka tisuća godina ne bio ostalo ništa. Jedino što bi preostalo, i to je ironično, ne bi bilo nešto što je čovjek napravio već nešto od čega je on dijelom napravljen, a to je koštana struktura. Kosti ostaju. Otud i metafora kostura koji kad-tad ispadnu iz ormara.

Kosti traže dostojan pokop, kako bi mrtvi počivali u miru i ne bi opterećivali žive. Jedan od tri nosiva stupa svake civilizacije, kako ističe utemeljitelj filozofije povijesti Giambattista Vico, je dostojno pokapanje mrtvih, piše Nino Raspudić / Večernji list

Imajući to na umu, na više razina ispunjava jezom vijest da je ovog ljeta u centru Zagreba, na Savskoj 77, u dvorištu Učiteljskog fakulteta, nekadašnje Pedagoške akademije, počelo iskapanje masovne grobnice u koju su ubačeni i zatrpani bez suda streljani pripadnici njemačke vojske i vojske NDH, koje su partizani smaknuli nakon zauzimanja Zagreba 1945.

U prvoj fazi ekshumirani su ostaci 25 osoba iz dvaju masovnih i jedne pojedinačne grobnice. Pretpostavlja ih je da ih je ukupno više od 300. O svemu tome su mediji izvijestili vrlo šturo, jer valjda nije osobito važna vijest kako u središtu Zagreba imamo masovnu grobnicu koja je možda i veća od Ovčare.

Šokantno je što su “osloboditelji” u ovom slučaju egzekuciju i zatrpavanje izvršili u samom središtu grada, a posebno je perverzno što su tu kasnije smjestili Pedagošku akademiju. Desetljećima nakon rata, sve do ovog ljeta, u tom su dvorištu tisuće budućih učitelja i nastavnika i ne znajući gazili po leševima. Tu su učili, ljubakali se na klupama, ležali na travi.

Kao student sam svakodnevno tu prolazio hodajući od tramvajske stanice prema obližnjem Filozofskom fakultetu. Na Pedagoškoj akademiji smo svi s nastavničkog smjera slušali i polagali Opću pedagogiju. Tako sam i sam imao priliku našetavati se po masovnoj grobnici, a vjerojatno i odigrao nekoliko basketa na njoj.

Nelagodom me ispunjava spoznaja da sam i ove godine, kada bih pješice išao s Trešnjevke na posao Gagarinovim putem, ne znajući hodao pored skrivenoga groblja masovno pobijenih bez suda. Posebno je mučno što su u istoj zgradi na Savskoj 77 smješteni i OŠ Davorina Trstenjaka te XI. gimnazija, svima njima je generacijama školsko igralište bilo na masovnoj grobnici, na kojoj su se redovito igrala i djeca iz obližnjeg vrtića.

Zašto te svoje žrtve “osloboditelji” nisu odveli i likvidirali izvan grada, dalje od očiju građana, kao što su učinili s tisućama drugih? Očito, iz pedagoških razloga, upravo zato da utjeraju strah u kosti Zagrepčanima. A strah je bio toliki da je ekshumacija počela tek u ljeto 2018. punih 28 godina nakon formalnog pada komunističkog režima.

Tezu, koju sam javno isticao, kako Zagreb nije oslobođen 1945., kada je samo došlo do promjene totalitarizma, već tek 1990. kada su održani prvi slobodni izbori, ili eventualno 1991. kada je posljednja čizma JNA, sljednice partizanske vojske otišla iz grada, čini mi se kako sada treba korigirati. Zagreb se od totalitarizama još oslobađa.

Zašto, unatoč tome što se znalo za njih, masovne grobnice u centru grada nisu ekshumirane, a mrtvi dostojno pokopani nakon 1990. kad je propala država i režim nastala na njima? Može se reći da je bio rat pa se nije moglo. Ali zašto nisu nakon 1995.? Zašto svjedoke, stanovnike okolnih kuća na Vrbiku, nitko tada nije potaknuo i ohrabrio da se jave?

Cijeli život živjeli su sa sviješću da je pored njih masovna grobnica o kojoj se ne smije govoriti. Strah im je bio nabijen duboko u kosti. Kako su mogli svjedočiti o zločinima Titovih snaga kad se par tramvajskih stanica od Pedagoške akademije do jučer nalazio Trg maršala Tita? Ili kad su u vrhuški nove vlasti vidjeli tolike “osloboditelje” iz 1945.? Duboka država činila je sve da se to pitanje ne pokrene, a kad su stvari ipak počele izlaziti na vidjelo, sve da se utvrđivanje istine uspori.

Ono što su trebale raditi državne institucije, počela je 2008. raditi građanska udruga Hrvatsko odgovorno društvo. Njeni predstavnici kažu da su za masovne grobnice u dvorištu Pedagoške akademije saznali iz izvješća saborske komisije objavljenog 1999. u kojem se govori o 300 žrtava na Savskoj 77. No sljedećih deset godina unatoč tom izvješću nitko nije poduzeo ništa. Ne samo za vlasti Račanovog SDP-a, već ni za kasnije HDZ-ove.

Udruga HOD 2008. pokreće svoju istragu. Nadajući se kako ima još živih svjedoka ubacuju u poštanske sandučiće na području oko Savske 77 letak u kojem pozivaju građane koji nešto znaju da daju informacije o egzekucijama iz 1945., jamčeći im diskreciju. I ljudi se nakon više od šezdeset godina šutnje i straha počinju javljati i svjedočiti.

Pokazuju točne lokacije masovnih grobnica u dvorištu Pedagoške akademije, no strukture duboke države koja nije izgubila kontinuitet od 1945. uspijevaju ponovo otezati i držati poklopac nad mračnom tajnom još deset godina, očekujući valjda da će svjedoci pomrijeti i stvar se zaboraviti. I evo, punih 28 godina nakon pada komunizma i deset godina nakon što su iz udruge HOD sve materijale, iskaze, nacrte lokacija i podatke o svjedocima predali DORH-u i MUP-u, usred ljeta, dok je Savska zbog radova razrovana i dijelom zatvorena za promet, Zagrepčani na godišnjem, a mediji zabavljeni drugim temama, počinje iskapanje masovne grobnice u centru grada.

Posebno je zanimljiva sudbina svjedokinje I. H. (93) koja je u vrijeme pokolja na Savskoj 77 imala 19 godina. Izjavila je za Globus: “Sjećam se da je noću bilo pucnjave jer smo živjeli jako blizu tog mjesta. Ljudi u našem naselju bili su jako uznemireni, bojali smo se. Jednog jutra išla sam prema Savskoj cesti i prolazila uz potok, danas Gagarinov put, dakle uz samo dvorište današnjeg Učiteljskog fakulteta. Vidjela sam veliki kvadrat razrovane zemlje, tragove svježe zatrpane jame” I. H. cijeli život živi tu, a dolazi iz obitelji koja je za vrijeme rata skrivala komunističke ilegalce.

Priča je to za filmski scenarij, no malo je vjerojatno da će to nadahnuti kulturnjake u Hrvatskoj. I to iz istih razloga zbog kojih većini medija nije velika vijest da se u dvorištu Učiteljskog fakulteta nalazi možda i nekoliko stotina leševa, kao ni da su na Tuškancu, gdje su najveći osloboditelji oslobodili najbolje vile u kojima i danas stanuje crveno plemstvo, u probnom iskapanju u siječnju pronađeni posmrtni ostatci najmanje 24 osobe ubijene nakon Drugog svjetskog rata.

O sustavnom zataškavanju tih tema najglasnije je govorio Andrija Hebrang. Isticao je kako je 2002. vlada Ivice Račana zaustavila rad saborske Komisije za istraživanje žrtava rata i poraća. No nije objasnio zašto Savska 77 nije otkopana prethodnih godina dok je HDZ bio na vlasti, kao ni zašto taj humani posao nije obavljen nakon 2003. kad se HDZ vratio na čelo države. Izgleda kako bi se u HDZ-u po tom pitanju nešto počelo činiti tak kada bi postali svjesni kako uskoro gube vlast.

Tako su iskapanja u Gračanima, gdje je do sada ekshumirano 265 osoba, prvi put započela tek 2011. godine u organizaciji Ureda za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon II. svjetskog rata, koji je ubrzo nakon toga, dolaskom nove SDP-ove Vlade ukinut, a iskapanje maksimalno usporeno. Ali što su HDZ-ovci čekali između 2003. i 2011.?

Hebrang je uvjerljivo demaskirao ulogu Uprave za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja na čije je čelo nova SDP-ova vlast postavila Ivana Grujića. Njegovo objašnjenje zašto su Grujiću povjereni ti poslovi bilo je brutalno izravno: “Zato što se radi o visokom dužnosniku nekadašnje Udbe! On potpuno usporava daljnja istraživanja jer u sljedećih godinu i pol otkopava samo tri lokaliteta! Po toj dinamici, za otkopavanje svih grobnica trebalo bi stotinu godina!”

U prošlotjednoj izjavi Grujić ističe kako mu je bila već dugo poznata lokacija “Savska 77” i dodaje: “Međutim, to što je neka lokacija već dugo poznata nadležnim državnim tijelima ne znači da će zbog toga biti na vrhu liste prioriteta za sveobuhvatno terensko istraživanje, pronalazak i obradu posmrtnih ostataka žrtava.”

Nevjerojatna je drskost teze kako mu nije bila prioritet masovna grobnica usred Zagreba, uz vrtić, školu, gimnaziju i Učiteljski fakultet. Javnost zaslužuje znati tko su bili članovi komisije koja je određivala “prioritete”, ali i smatraju li današnji čelnici SDP-a kako je opravdano masovno ubijati zarobljenike bez suđenja i zatrpavati ih u neobilježene jame nad kojima se onda formiraju pedagoške akademije. A posebno bi bilo zanimljivo čudi od nekog insajdera zašto je tijekom 20 godina, koliko je HDZ od 1990. proveo na vlasti, istraženo tek deset posto tih stratišta.

Nino Raspudić / Večernji list

 

 

U masovnoj grobnici na zagrebačkoj Savskoj cesti pronađeno najmanje 25 kostura

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kupnja izraelskih zrakoplova: strateška prilika za modernizaciju i raskid s jugoostavštinom

Objavljeno

na

Objavio

Preuzimanjem barem dijela izraelskog modela, Hrvatska bi iznutra doživjela goleme pozitivne promjene

Nije posebna tajna da su pojedini utjecajni židovski krugovi pomogli Trumpovoj predsjedničkoj kampanji, koja je protiv sebe imala praktički sav ideologizirani mainstream, uključujući i dobar dio republikanskih krugova.

Zbog toga je vjerojatno danas izraelska veza s Trumpovom administracijom vrlo snažna, što se zorno vidi u aktualnoj američkoj politici na Bliskom istoku, posebice u odnosu prema Iranu.

No odnosi između desničarske Likudove vlade Benjamina Netanjahua i Donalda Trumpa i dublje su naravi, protežu se sve do svjetonazorskih podjela unutar židovskih utjecajnih krugova. 

O javnom sukobu Netanjahua i Georgea Sorosa u vezi s migracijama strani je tisak nedavno prilično opširno pisao. Slično, Soros je aktivno radio i protiv Donalda Trumpa.

Uz dobre trenutačne veze sa SAD-om, Izrael ujedno održava izravne odnose s Rusijom i Vladimirom Putinom. To se također vidi i na terenu, poglavito u Siriji, gdje je Rusija izravno vojno nazočna.

Mala zemlja Izrael tako, potpuno nerazmjerno broju svojih stanovnika, ima velik utjecaj i uspijeva opstati i razvijati se unatoč veoma složenom i često izrazito neprijateljskom okruženju, oslanjajući se već desetljećima koliko god može i na svoju dijasporu.

Međunarodne okolnosti Hrvatskoj trenutačno idu na ruku jer su ključni svjetski čimbenici izgubili koherenciju po pitanju kontrole pojedinih regija. Štoviše, kao što vidimo, postoje duboki ideološki prijepori unutar, za svjetski poredak, najvažnijih zapadnih država, što manjim državama i narodima otvara mogućnost samostalnije politike.

Gdje smo kao nacija zapeli?

Protivnicima suverenističke Hrvatske je u 20. stoljeću nametanje povijesne krivnje bilo glavno sredstvo za držanje cjelokupnoga hrvatskog društva u vječno podređenom položaju i pod tutorstvom stranih interesa.

No, haaška poluga više ne postoji i hrvatske vojne pobjede danas su dobrim dijelom međunarodno afirmirane. Štoviše, napokon se polako stječu vanjskopolitički uvjeti za punim raščišćivanjem pitanja Drugoga svjetskoga rata, kojim se posebice uspješno manipuliralo protiv uspostave hrvatske državnosti, i na čemu su i brojni Hrvati izgradili i izgrađuju svoje “karijere”.

Kupnja izraelskih zrakoplova Hrvatskoj je posebice dala snažan poticaj za razvijanje hrvatsko-izraelskih veza, koje, naravno, imaju i svoje političke aspekte. Iako bitno odudaraju od stvarnosti nedavne riječi izraelskog predsjednika Reuvena Rivlina, kojima nas je podsjetio na Josipovićevu izjavu u Knessetu o ustaškoj zmiji koja je još živa, važna je činjenica da je izraelski predsjednik spomen-područje Jasenovac posjetio zajedno s predsjednicom RH Kolindom Grabar-Kitarović. Tom je prigodom hrvatska predsjednica izrekla rečenicu koja je vrlo važna i koju smo ovdje posebno izdvojili:

“Upravo zato najoštrije osuđujem manipulacije brojem žrtava holokausta u koncentracijskom logoru Jasenovac, koje nisu utemeljene na povijesnim činjenicama i koriste se u dnevno-političke svrhe ili pak za nametanje kolektivne krivnje Hrvatskoj i hrvatskom narodu.”

Takvoj tvrdnji izrečenoj prilikom posjeta izraelskog predsjednika više nitko ne može oduzeti legitimitet, niti može hrvatske političare koji se zalažu za istinit pristup povijesti Drugoga svjetskog rata optužiti za neoustaštvo, kako se to sustavno radi još od jugoslavenskih vremena u Srbiji i u mnogobrojnim mainstreamovskim medijima i ideološko-interesnim grupacijama ovdje u Hrvatskoj.

Povezivanje s Izraelom i SAD-om, kojemu smo ovih dana svjedoci, i koje je u političkom smislu kulminiralo preletom izraelskih zrakoplova na proslavi Dana pobjede u Kninu, Hrvatskoj sada daje sasvim dovoljno prostora za aktivnu ulogu u obračunu s desetljećima nataloženom antihrvatskom propagandom kod kuće i u svijetu.

Toga su potpuno svjesni u Srbiji i otud tolika histerija koja je nastupila ove godine oko 5. kolovoza među najistaknutijim srbijanskim političarima.

Što se tiče manipulacija događajima iz Drugoga svjetskoga rata, sada su na potezu najodgovorniji politički čimbenici u Hrvatskoj, koji moraju osigurati uvjete i financijska sredstva za istraživanja povijesne istine i znanstvenu, dakle činjeničnu evaluaciju svih žrtava.

Tim istraživanjima treba pristupiti stručno i krajnje odgovorno, a dio njih treba objaviti i u stranim časopisima, kada se prikupi dovoljno rezultata. Povjesničara i odgovarajućih ustanova u Hrvatskoj za to vjerojatno imamo dovoljno, a ako to nije slučaj, onda i tom problemu treba što prije posvetiti dodatnu pozornost.

Kakav mainstream hoćemo?

Izrael je zemlja s izvozom u protuvrijednosti od 60 milijardi dolara, gdje približno pola od toga otpada na izvoz proizvoda utemeljenih na visokim tehnologijama, a veliki dio te svote rezultat je rada malog i srednjeg poduzetništva. Izraelski zrakoplovi koji dolaze u Hrvatsku uključuju, naravno, visoke tehnologije, čije održavanje i servis predstavlja tehnološki izazov.

No preko te nabavke zrakoplova s Izraelom se može uspostaviti još cijeli niz suradnja, te je posebna odgovornost na hrvatskoj vladi i administraciji da za te mogućnosti razvoja pripreme odgovarajuće hrvatske partnere, u vojnom i civilnom sektoru.

Iz Izraela se mogu prenijeti još brojna druga iskustva, na području javne uprave, u povezivanju s iseljeništvom, u pristupu inovacijama, razvojnim tvrtkama i općenito poduzetništvu.

Već preuzimanjem i manjega dijela izraelskog modela upravljanja i obrane nacionalnih interesa, Hrvatska bi iznutra doživjela goleme pozitivne promjene.

Posao s izraelskim zrakoplovima težak je 400 milijuna eura, a takve poslove obično prate kompenzacijski ugovori u sličnoj protuvrijednosti. Ako se samo četvrtina ovih sredstava u sklopu kompenzacijskih poslova usmjeri u razne oblike jednogodišnjeg usavršavanja i doškolovanja u Izraelu, takvim programom moglo bi se obuhvatiti čak 5000 osoba, uz pretpostavku da bi godišnji trošak iznosio 20.000 eura.

Ovim prvenstveno želimo ilustrirati o koliko se velikim novčanim svotama ovdje radi. Zato je jasno da suradnja s Izraelom, ako joj se ozbiljno pristupi, zahtijeva potpuno novi pristup na razini vlade i koordinaciju između različitih ministarstava, zaklada i agencija.

Najgore bi bilo da se cijeli kompenzacijski posao s Izraelom svede na nekoliko projekata od kojih će koristi imati nekoliko snalažljivih pojedinaca, bez zahvaćanja šireg konteksta. Toga smo se već puno puta nagledali.

Pitanje ljudi i političke volje

Za promjene nije dovoljno imati samo povoljno međunarodno okruženje, nego je potrebno imati i ljude koji će to provesti, a do njih danas u Hrvatskoj više nije lako doći. Institucije hrvatske države posve su slabe, povjerenja u političku vlast nema, a naši intelektualni kapaciteti dobrim su dijelom raspršeni i daleko od procesa odlučivanja.

Vladajući, međutim, kao što smo već rekli, ne mogu reći da im okolnosti za stvarne promjene i modernizaciju ne idu na ruku, a posao s Izraelom idealan je poligon za korak u tom smjeru.

Narod je već davno pokazao da želi modernu Hrvatsku koja je u punom smislu riječi ravnopravni dio razvijenog svijeta, da cijeni razvoj i teži uspjesima na svjetskoj razini. Nemirenje s postojećim stanjem i nedostatak pokazatelja da se stvari u bitnome imalo mijenjaju sigurno je dijelom pridonijelo posljednjem velikom valu iseljavanja.

Na potezu su oni koji odlučuju što će biti naš mainstream sutra. Korupcija, stranački uhljebi, nekompetencija i politička nevjerodostojnost, što imamo danas, ili društvo otvoreno za ambiciozne, stručne i poduzetne, i država kojoj se ne dive samo prilikom uspjeha njezinih športaša.

O. Barišić / HKV

 

Hrvatska i Izrael: Neka pati koga smeta

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari