Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Verbalne opake paučine Milorada Pupovca

Objavljeno

na

Pupovac će „podržati“ Vladu desnoga centra, štoviše, on bi se u njoj rado centrirao ako njegovi Srbi (SDSS, SNV) dobiju nadzor nad bukvama, hrastovima, jelama i uopće šumovitim predjelima, uključujući nacionalne parkove gdje uz to ima i podosta voda, izvora, jezera, malih i velikih rijeka, potoka i drugih tekućih fenomena.

Kiše dolaze. Sve više ljudi kiše. Nebo je mračno, pa se ne vide one duge, bijele pruge na nebu, za koje mi već dugo govore da nisu tragovi zrakoplova jer se ne razilaze lako ili nikako, nego da netko vježba promjenu klime iznad hrvatskoga tla. Dugo sam i ja odmahivao rukom jer se ne krećem na rubu znanosti niti sam sklon teorijama urote, ali već neko vrijeme pomišljam da su u pravu oni koji dižu buku oko te nenormalne pojave. Kao što su posve sigurno u pravu ljudi iz istočne Slavonije i Baranje koji velik broj slučajeva karcinoma povezuju s bijelim, magličastim paučinama što ih je srpski agresor bacao na Vukovar, Nuštar (bio samu potonjem listopada 1991., na licu mjesta) i drugdje, a slične karcinomske pojave većih razmjera navodno se mogu naći u Dubrovniku i oko njega.

Verbalne opake paučine ispušta ovih dana i Milorad Pupovec, eksponent najcrnje beogradske čaršije, ratni huškač i poznati lažov, koji čista srca i bez dlake na jeziku u pregovorima oko formiranja nove Vlade traži za svoje pupovečke Srbe velik dio onoga što Ustav RH štiti kao hrvatsko nacionalno dobro, to jest vode i šume. Podmukle spletke dotičnoga do sada su ostajale na razini prenemaganja i napada iz busije, krivotvorina povijesti (Srb) i velike sage o ustašoidnim Hrvatima, a sada je zagrabio vrlo široko i priglupo, toliko stupidno da je izazvao reakcije i onih hrvatskih idiota koji su mu do sada kadili, dopuštali drskosti posve nevjerojatne, a medijski ga promovirali u svakoj prilici. Znači, on će „podržati“ Vladu desnoga centra, štoviše, on bi se u njoj rado centrirao ako njegovi Srbi (SDSS, SNV) dobiju nadzor nad bukvama, hrastovima, jelama i uopće šumovitim predjelima, uključujući nacionalne parkove gdje uz to ima i podosta voda, izvora, jezera, malih i velikih rijeka, potoka i drugih tekućih fenomena.

Kada je vidio da su Hrvati, pa čak i blesavi Hrvati podigli graju, izašao je s genijalnim protunapadom u stilu: „Je, pa i vi Hrvati zapošljavate po nacionalnoj osnovi, pa kaj ne bi i mi, kaj je tu tak strašno?“. Jest, strašno je da u zemlji s devedeset pet posto Hrvata netko zapošljava Hrvate, odnosno da se Hrvati ni po tom nacionalističkom ključu ne mogu zaposliti pa odlaze iz Hrvatske, baš kao u doba bravara koji je izrađivao ključeve (i noževe). Po Pupovčevu receptu, natječaji za mjesta posvećena vodi i šumi, trebaju izgledati ovako: „Kandidat mora imati srednju stručnu spremu, poznavati šumu, pripadati srpskoj manjini i imati iskaznicu SDSS-a.“ To jest, ni natječaj nije potreban, ni dokaz o stručnosti. Isto bi tako Pupovec zaposlio svoje u energetici, što podržavam ako se kandidat preziva Tesla. I ako mu je ime Nikola.

Pupovčeve vode i šume

Za ostale manjine Pupovec ne traži isto. Niti one traže. Kako bi bilo da Šiptari u pregovorima traže sve slastičarnice i pekarnice? No, ne ću dalje, samo želim podsjetiti na komunističko (dugo i mračno) razdoblje kada se Srbi i nisu trebali truditi niti javno postavljati pupovečke zahtjeve, nego su tiho i mirno „obnašali dužnosti“ u Hrvatskoj na visokim položajima u politici, vojsci, udbi, miliciji i gospodarstvu, s jedinom i najvažnijom preporukom – da su Srbi. Pa su se sada Hrvati s dobrom memorijom prisjetili tih vremena i postali nervoznima. A prisjećaju se stalno i srpske agresije, pa su u pupovečkoj kadrovskoj formuli „vode i šume“ teritorijalno prepoznali dobar dio genocidne ratne tvorevine „krajine“ u srcu Hrvatske, s obiljem rečenih blagodati.

Povjesničari se prisjećaju što su Srbi učinili na kulturnom planu, štono riječ, za vrijeme svoje komunističke vlasti u Lici, primjerice, u Krbavi, ne samo u Udbini gdje bijahu od 1943. jedini stanovnici jer su Hrvate već tada prognali. Stigla mi je ovih dana poštom opsegom velika i sadržajem značajna knjiga autora Mile Bogovića i Ante Bežena, „Crkva hrvatskih mučenika na Udbini, od ideje do ostvarenja“.

Uvodno piše biskup u miru Bogović o groznoj i bezbožnoj pustinji u koju su se sredinom osamdesetih uputili povjesnici Zorislav Horvat i Milan Kruhek, a on se (tada još profesor na Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci) ponudio za vozača. Tražili su spomenike hrvatske prošlosti, ali njih nije bilo, osim u ruinama, u šikari. Pješačili su Krbavskim poljem. „Na mjestu župne crkve sv. Nikole stajao je zapušten hotel. Crkvicu sv. Marka Groba prekrili su grič i šikara. Do ostataka crkve sv. Augustina u Mutiliću nismo mogli jer se oni nalaze unutar žičanom mrežom ograđenog lovišta. Popeli smo se na jedan hrast i preko grane spustili na drugu stranu. Zidovi crkve dobro su se razaznavali. Osim novosagrađene pravoslavne crkve u Jošanima, na Krbavskom je polju bila pod krovom samo jedna crkva, sv. Ivana Krstitelja u Pećanima. Crkva ima romaničko-gotične osobine, a preživjela je jedino zato što je jednom pravoslavnom žitelju služila kao ovčinjak. U crkvi je bilo deset centimetara debeli sloj ovčjeg izmeta… U dnu Krbavskoga polja bila je nekada najljepša crkva na tim područjima, sagrađena iz zaklade Gedeona Laudona, jer je ondje pokopano dvoje njegove djece. Krov je srušen nakon rata, kada je i crkva devastirana. Kada se ovome doda da je srušena i udbinska pravoslavna crkva, dobiva se jasnija slika o vjerskoj i kulturnoj pustoši toga prostora – u zemljopisnom središtu Hrvatske.“

Sve je jasno, s tim da je „čišćenje“ hrvatske (a vidimo i pravoslavne, vjerske) memorije bilo samo uvod u velike planove srpskih političara o konačnom izdvajanju iz Hrvatske čiji su i naziv mrzili, pa ni povjesničari naravno nisu imali pristup na prostor „krajine“. Tek početkom ovoga stoljeća, kao spomen ne samo na sve hrvatske mučenike, ljude, nego i na sva mjesta i zdanja koja su i nakon turskih pustošenja svjedočila o hrvatskoj Lici i Krbavi (i Bužanima) nastajala je ideja o Crkvi hrvatskih mučenika na Udbini, ostvarena u potpunosti nakon mnogih godina i na stanovit način potpuno dovršena reljefom Kuzme Kovačića iza glavnoga oltara, reljefa koji podno uskrsloga Krista spaja sve hrvatske tragedije, od Krbavske bitke do Bleiburga.

Toliko o tome, s napomenom da postoji još jedna crkva hrvatskih mučenika, vrlo skladna omanja kamena građevina u Čavoglavama, a nije se teško dosjetiti čijim je marom (vjerojatno i novcem) sagrađena.

Toliko o vodam, šumama, kulturnim spomenicima, ali i o hrvatskoj politici ovih dana kada se na spor i mučan način rađa nova hrvatska vlast desnoga centra koja bi u svrhu svoje stabilnosti mogla štošta progutati, nadam se ne i ideje M. Pupovca, premda nisam uvjeren da će i nakon skandaloznih šovinističkih istupa i zahtjeva toga profesora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (!) „desni centar“ otkloniti svaku pomisao na „koaliciju“ s tim tipom koji je napravio ogroman i neočekivan gaf, izlazeći iz sfere prepredenosti u novu dimenziju izravnoga beogradsko-čaršijskoga bezobrazluka – što bi mu u normalnoj zemlji značilo kraj političke sveopće i manjinske karijere, ali Hrvatska nije normalna zemlja. Pa bi se moglo dogoditi, i već se događa, da manjinac koji je politički Hrvat (Zlatko Hasanbegović) bude prigušen, a manjinac koji ne samo da nije politički Hrvat nego politički drug Nikolića, Vučića i Šešelja – na neki (bilo koji) način postane dio hrvatske vlasti.

Uzor već postoji, u Sanaderovoj Vladi desnoga centra, kada su Srbi bili pravilno raspoređeni po svim ministarstvima, a posebno u Ministarstvu kulture, gdje je tada za područje žive hrvatske književnosti bio postavljen velikosrpski kadar koji je dodjelivao „državne potpore“ pod šifrom „ako je član Društva hrvatskih književnika“, briši ga, ako se zove Hrvoje i još k tomu Hitrec, likvidiraj ga.
A kada taj isti književnik nekim čudom ipak objavi knjigu, pa čak po knjizi napiše scenarij za televizijsku seriju – eh, imaju pupovečki dečki svoje ljude i na televiziji, te su dobro odradili posao pa scenarij bacili u ladicu, ili kroz prozor. To je bio (i nadalje jest) zatvoreni krug, na suvremen način – čišćenje nalik onom hrvatskih kulturnih spomenika u Krbavi. S tim da se ja ne osjećam mučenikom i žrtvom, štoviše, ja sam samo ratnik koji se dobro kontrolira. No, sve ima svoje granice. (Usput, jedan od bivših glavnih sutlanskih ravnatelja HRT- a dao je na odlasku intervju u kojemu reče da je vrlo zadovoljan svojim ravnanjem, jedino mu je žao što nije snimio neku dramsku seriju. A imao je u rukama moje „Kolarove“. Pa mu je žao.)

Brendove“ iz povijesti ne koristimo kako bi trebalo

Ispričavam se na ovom ispadu, ali ovo je osobna rubrika. Sve treba zabilježiti, da ne ostane nezabilježenim jer će inače potomci ispisivati povijest čitajući hrvatski dnevni i tjedni tisak u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, pa će takva biti i konačna slika povijesti naših dana.

O povijesti davnih dana isto tako ne znamo previše, mnoge se činjenice kod različitih autora različito navode i interpretiraju, a „guglajući čovjek“ mnogo je puta zaprepašten namjernim ili nenamjernim neznanjem. Pa i „brendove“ iz povijesti ne koristimo kako bi trebalo, eto je završen nemali ciklus događanja oko Sigeta i Nikole Šubića Zrinskog, a mnogo je toga ostalo u zraku. Zar nije mogao biti u Zagrebu podignut spomenik Zrinskom, na 450. obljetnicu Sigeta? Očito nije, čeka se okrugla 500. obljetnica. Nema ga ni u Čakovcu, gdje je spomenik doista velikom Nikoli Zrinskom VII. iz 17.st., a u dvorištu utvrde Jerkovićeva skupina (Petar Zrinski, Katarina i Fran Krsto Frankopan). Ispred ulaza u utvrdu je ploča koja govori o „uroti“: ta je ploča nakon Hrvatskoga proljeća bila skinuta i bačena u podrum, te prekrivena ugljenom, a izvadili su ju tek nakon stvaranja moderne hrvatske države. Toliko o kulturnim spomenicima i njihovim sudbinama, nije samo Lika nego i Međimurje u kojemu se još tek ponešto radi u svezi s ostatcima mauzoleja u kojemu su – u sv. Jeleni – pokapani Zrinski, pa i glava Nikole Šubića, čije je tijelo neki Turčin pokopao pod Sigetom, u znak zahvalnosti (bio je Nikolin zarobljenik, a ovaj je s njim dobro postupao). I na kraju, ideja da se opera „Nikola Šubić Zrinjski“ izvedene in situ, znači u samom Szigetvaru – nije realizirana, premda su se mnogi za to zalagali, uključujući zaslužnog čakovečkog Bacingera, autora sjajne knjige, analize pisma Petra Zrinskog Katarini, uoči pogubljenja.

Zrinski su „brend“, što bi se danas reklo, a nije iskorišten, o čemu sam govorio ovih dana u Čakovcu, koji ima ime (imena) oko kojih bi mogao splesti vijenac s hrvatskim vrpcama koje sežu do Banovine i Zrina i Bribira, golemi  potencijal što bi natjerao strance da zinu od čuda, pa na kraju krajeva dao zamah i „kontinentalnom turizmu“. Kao što vjerskom turizmu treba pridonijeti, uz pomoć države, i Krašić koji ima i te kakav „brend“, to jest sv. Alojzija Stepinca, a nema ni hotela, tek nekoliko malih kavana. Tek je nedavno postavljena ploča koja upućuje gdje je rodna kuća nesretnog kardinala. Bože moj, kakvi smo mi bedaci, ne znamo iskoristiti ni ono što nam se nudi na pladnju.

O politici ne želim ovih dana ni govoriti, čak me ni HSS ne zabavlja jer je sve predvidivo. Bavim se drugim stvarima, gledam televiziju i slušam neki gospođu koja govori o jezicima, o nekoj školi ili nečemu sličnom, gdje je velik interes za engleski, ruski, španjolski, kineski i – kajkavski. Eh, tu palim cigaretu i postajem nervozan, jer i glupost treba imati neke granice. Kajkavski je narječje hrvatskog, pa ako se o njemu govori kao o jeziku, što preko volje dopuštam, onda treba reći hrvatski kajkavski jezik, odnosno kajkavski hrvatski jezik, a nikako ga ostaviti na brisanom prostoru nekog stranog jezika koji valjda nije hrvatski, uz kineski i španjolski.

Kazneni progon Frljića u Poljskoj

Eh, moji bedaci, i taj se prilog pušta u nekom Dnevniku, ne znam je li baš središnji, ali …O jeziku sam razmišljao i gledajući u HNK „Tartuffea“, to jest o prijevodu koji obiluje „dakanjima“ što pripisujem vremenu u kojemu je nastao, no Moliereove se stihove može prevesti i bez toga pomagala koje prevoditeljima „paše“ iz poznatih mi, zanatskih razloga , ali opet … Inače, neku večer premijerno prikazanoga „Tartuffa“ režirao je slovenski redatelj, nešto bolji od katastrofalnog Talijana Pipa Delbona, no zaključujem da mi hrvatskih kazališnih redatelja očito nemamo pa uvozimo. Te bi se hrvatski redatelji, a naravno da ih imamo, trebali pobuniti, kao i hrvatski filmski (i televizijski) glumci kojima stranci doslovce uzimaju kruh iz usta. No, izvozimo i mi redatelje, poput frljića koji je Poljacima dignuo tlak nekom predstavom koja vrijeđa njihov nacionalni ponos ali i vjerske osjećaje.

Za razliku od blesavih hrvatskih vlasti, razjarene poljske prionule su kaznenom progonu , pa će Hrvatska izručiti frljića Poljskoj kao perkoviće i mustače Njemačkoj. O zagrebačkom Tartuffeu redatelja Milera samo još ovo: nemojte nikako sjesti u prvi red jer je pozornica prekrivena zemljom,a kada se odigravaju scene lažnih snošaja sve se praši , pa i po prvom redu, a možda i drugom. Znači, daske koje život znače postale su zemljom koja je ne tako nova dosjetka – a bina HNK Zgb. već je svašta podnijela, pa i bazene. Među glumcima izdvajam sjajnog Grgića koji se pretvorio u neprikosnovenog predvodnika ansambla, a vrlo je kocentrirano stajao na pozornici, sam, nekoliko minuta, i stoički čekao da dođe glumica koja je očito zakasnila na scenu, vrlo profesionalno (glumica je inače vrlo dobra). Sve zajedno uputilo me je na razmišljanje o koncertnoj postavi „Tartuffea“, a najavljeno „novo čitanje“ Molierea (blesava fraza) osim ubrzanja nisam zapazio, pa ni inzistiranje na navodno suvremenoj ovrsi nije ništa novo – u zapisnicima Hrvatskoga sabora iz 17. stoljeća spominju se ovrhe na mnogim mjestima.

I na kraju: papa u Azerbejdžanu nema šaci katolika u toj pretežito muslimanskoj zemlji poručiti ništa drugo nego da ne prekrštavaju pravoslavce! Posve besmislena poruka, ali se Dačić odmah trijumfalno javio iz Beograda s tvrdnjom da je Franjo govorio zapravo o Hrvatskoj i Stepincu, pod azerbejdžanskom šifrom. Tako jedna besmislica nadopunjuje drugu. Moja je poruka: vratite Ratzingera, još je živ i još je papa.

Hrvoje Hitrec/HKV.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Pero Kovačević: KAZNENA PRIJAVA UDRUGE DOMINO ILI PUCANJ U NIŠTA

Objavljeno

na

Objavio

Svi mediji u Hrvatskoj su danas „zdravo za gotovo“ i naravno senzacionalistički prenijeli vijest kao je udruge Domino podnijela DORH-u kaznenu prijavu protiv udruge U ime obitelji i njezine čelnice Željke Markić , zbog kaku kažu sumnje da su počinili subvencijsku prevaru u slučaju dodjele trogodišnje institucionalne potpore koju im je dodijelila Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva.

Budući se novinari i urednici medija, koju su prenijeli ovu vijest na senzacionalistički način nisu držali profesionalne etike i profesionalnog postupanja( što pravila struke nalažu), čak što više našli za potrebnim provjeriti i pravnike upitati o utemeljenosti ove prijave, red je da ipak netko ukaže i analizira ovu prijavu i neodgovorno postupanje.

Evo kratke pravne analize o utemeljenosti ove kaznene prijave:
Udruga Domino, navodi kao temeljni krimen, tvrdi da među propisanim uvjetima za prijavu na natječaj spomenute zaklade stoji uvjet da se “protiv osobe ovlaštene za zastupanje udruge ne vodi kazneni postupak i da se dokaz dostavlja prije potpisivanja ugovora.

Dalje u kaznenoj prijavi drže da se protiv Željke Markić vodio kazneni postupak, a nevođenje kaznenog postupka protiv osobe ovlaštene za zastupanje udruge bio je uvjet za ostvarivanje sredstava.

Naravno da nitko od novinara i medija od Hine na dalje nisu bar nekog pravnika pitali što misli o tome.

Naime,točno je da se protiv Željke Markić vodi kazneni postupak ali ne po službenoj dužnosti već temeljem privatne tužbe.

Također bi autori ove „senzacionalističke vijesti“ trebali znati kako se Uvjerenjem da se ne vodi kazneni postupak potvrđuje da se protiv vas pred općinskim i županijskim sudom ne vodi kazneni postupak za kaznena djela koja se progone po službenoj dužnosti .

Udruga Domino u svojoj je kaznenoj prijavi krivo protumačila uvjete natječaja jasno definirane od strane Nacionalne zaklade i Vladinom Uredbom o kriterijima, mjerilima i postupcima financiranja i ugovaranja programa i projekata od interesa za opće dobro koje provode udruge (NN 26/2015). Navedeno se može vidjeti u tekstu tog natječaja.

Valja znati kako je Domino za organizaciju Queer Zagreb festivala i svoje druge projekte posljednjih godina dobila više od 5 milijuna kuna javnog novca, između ostalog i kao korisnik sredstava Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva – može se očekivati da je odlično upoznata sa činjenicom da je jedan od uvjeta za dobivanje javnih financijskih sredstava dokaz da se protiv odgovorne osobe udruge ne vodi kazneni postupak vezan za financije, što je definirano člankom 5 odgovarajuće Uredbe.

Iz svega je jasno da se uvjeti natječaja ne odnose na privatne tužbe, što je logično, jer bi u suprotnom udruga Domino ili bilo tko drugi mogao privatnim tužbama onemogućavati djelovanje osobama, a onda i udrugama s čijim se stavovima i djelovanjem ne slažu.

Prema tome,kaznena prijava udruge Domino je pucanj u prazno i sačinio ju je netko vrlo skromnog pravnog znanja ili je riječ o namjeri .

Udruga Domino tražo od DORH-a postupanje i otvaranje istrage temeljem njihove kaznene prijave.

Valja napomenuti da bi DORH u sklopu svog postupanja mogao bez dvojbe utvrditi da je u ovom slučaju riječ o lažnom prijavljivanju počinjenja kaznenog djela i pokrenuti postupak protiv podnositelja kaznene prijave.

Pero Kovačević / Kamenjar.com

U ime obitelji: LGBT udruga Domino krivo protumačila natječaj i lažno optužila Željku Markić i UIO

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvatska je Bosni i Hercegovini uvijek bila prijatelj, ali priznaju li to i bošnjačke elite?

Objavljeno

na

Objavio

Republika Hrvatska i Hrvati iz Bosne i Hercegovine nikada ni jednim svojim postupkom nisu narušili cjelovitost Bosne i Hercegovine kao države.

Sve što su htjeli i na čemu i danas ustrajavaju, jeste ravnopravnost hrvatskoga naroda u ovoj zemlji, njegova suverenost, jednakopravnost i konstitutivnost na svakom pedlju teritorija, uz načelno i stvarno uvažavanje istih takvih prava i za druga dva naroda.

To smo ovih dana čuli i od naše predsjednice koja je upravo sinoć završila dvodnevni posjet ovoj zemlji. I bez ikakve sumnje, riječ je o konzistentnoj politici koja se ni u čemu nije promijenila od 1992. godine do danas, ma tko što mislio i govorio o tomu.

No, razumiju li to i muslimansko-bošnjačke političke elite u BiH i gledaju li istim očima na ovu (po meni) neoborivu i lako dokazivu činjenicu?

Ovoga puta neću ponavljati one stare i dobro poznate argumente o svemu što su Hrvatska i Herceg Bosna učinile u obrani BiH i njezine opstojnosti, pa i glede pomoći muslimansko-bošnjačkom narodu tijekom rata (uključujući naoružavanje, materijalnu pomoć svake vrste, zbrinjavanje desetaka tisuća njihovih izbjeglica, oslobađanje velikih prostora zaposjednutih od srpskog agresora, deblokada bihaćke enklave itd., itd.).

Želim progovoriti o nekim pojavama koje se uglavnom prešućuju, jer sam uvjeren da time što ćemo „smeće“ gurnuti pod tepih ništa ne dobivamo – ni mi Hrvati, ni BiH ni bošnjačko-muslimanski narod.

Za početak pitanje: Je li itko ikad čuo (od 1992. godine do danas) da je bilo tko relevantan (od političara iz državnog vrha, saborskih zastupnika, predstavnika parlamentarnih stranaka ili uglednih intelektualaca) iz redova hrvatskoga naroda – kako u Republici Hrvatskoj tako i u BiH, Bošnjake-muslimane nazvao „nepostojećim narodom“, „fašistima“, „nacistima“, „balijama“, „zločincima“, „poturčenjacima“, je li ih ikad optužio za „genocid“, „etničko čišćenje“, „udruženi zločinački pothvat“, „podjelu BiH“?

Je li se to ikad dogodilo?

Nije. Tvrdim da nije, odgovorno i rezolutno! Ili barem ja ne znam ni za jedan takav slučaj i jako bih volio da mi netko navede kad, gdje, tko i što je u tom smislu govorio, ako misli drugačije.

Dakle, nikad nitko RELEVANTAN među Hrvatima (ostavimo medije i društvene mreže po strani) nije nikad prosipao mržnju prema bošnjačko-muslimanskom narodu, negirao njegov identitet i teško ga optuživao za bilo što.

A je li to radila druga – bošnjačko-muslimanska strana?

Dašta. Itekako da jeste.

I to, nažalost, predvođena današnjim članom Predsjedništva BiH iz redova ovog naroda, Bakirom Izetbegovićem koji je izgovorio takve gadosti i laži da čovjek jednostavno ne može povjerovati kako je to izašlo iz usta političkog lidera jedne nacije.

Bilo je svega: od negiranja Hrvata kao naroda (tvrdnji da je to „nepostojeća nacija“!?), do optužbi kako je riječ o „ustašama“, „fašistima“, „nacistima“, „sljedbenicima NDH“, žigosanja bosansko-hercegovačkih Hrvata kao onih koji su sudjelovali u „zločinačkom poduhvatu“, stigmatiziranja Herceg Bosne kao „zločinačke tvorevine“, objeda da su nad „Bošnjacima“ od strane Hrvata izvršeni „genocid“ i „etničko čišćenje“, sve do monstruoznih kleveta vezano za „agresiju Republike Hrvatske na BiH“ i „planova o podjeli BiH“).

Bakir Izetbegović potrudio se da sve dodatno „začini“ i svojim lupetanjima o tomu kako je njegov otac Alija državu „ostavio u amanet“ današnjem turskom predsjedniku Erdoganu i sličnim bedastoćama kojih je na nesreću bilo toliko da ih je teško sve i spomenuti.

I čemu je služila ta prljava kampanja?

Nažalost, samo jednom cilju: stvaranju dimne zavjese iza koje se odvija planski proces posvemašnjeg obespravljivanja i svođenja na nacionalnu manjinu, te stvaranja uvjeta za konačno i potpuno „brisanja“ Hrvata s njihovih  autohtonih životnih prostora i pretvaranje BiH (ili za sada barem Federacije, jer teško da Bakir išta može „republici srpskoj“) u muslimansku etničku državu, a sve pod krinkom „građanske“ opcije.

Dakle, jedna panislamska ideologija (koju je definirao još Alija Izetbegović prije 30 godina u svojoj „Islamskoj deklaraciji“), danas se pokušava ostvariti pred našim očima.

I to vidi svatko tko želi vidjeti i nije slijep. Da nije tako, zar bi postojali takvi otpori vezano za Izborni zakon, gdje se Hrvatima niječe pravo izbora vlastitih političkih predstavnika, iako im to jamči Ustav BiH i Daytonski sporazum?

Sve se to odvija u vrijeme ubrzane islamizacije BiH naseljavanjem muslimanskog elementa iz islamskih zemalja – pri čemu se doseljenicima mimo zakona i protupravno prodaju nekretnine i zemljište u trajno vlasništvo!

Kako bi se ostvario upravo taj koncept islamizacije, Bakir Izetbegović i njegovi islamisti dižu zaglušnu buku optužujući Hrvate za sve i svašta, iako je svakomu tko je pri zdravoj pameti jasno kao dan, da najmalobrojniji narod u BiH koji je činio 17,30% u ukupnom stanovništvu (po službenom popisu iz 1991. godine) nikako nije mogao niti može diktirati odnose u toj državi, a kamo li etnički je čistiti.

Danas se s istim žarom baca ljaga na hrvatski narod u BiH kao i 1993. (kada su ga Alija Izetbegović, Sefer Halilović i ostali politički i vojni dužnosnici muslimanskog naroda u međusobnim prepiskama i razgovorima uobičajeno nazivali „ustašama“ – a ne narodnim imenom) i on je opet dežurni krivac!

Do kada će to biti tako?

Jesu li muslimani dijelili BiH? Jesu li u tom smislu imali dogovore sa Srbima? Je li Alija nudio dr Franji Tuđmanu zapadnu Hercegovinu i još neka područja u dva navrata? Je li „Armija BiH“ napala Hrvate u središnjoj Bosni nakon što je potisnuta od Srba iz istočne Bosne i Posavine? O svemu tomu svjedoče samo suradnici Alije Izetbegovića (Sefer Halilović, Muhamed Filipović i drugi).

Ako je 3 i pol puta više Hrvata protjerano sa svojih područja (172.000) nego muslimana sa svojih (50.000), TKO JE NAD KIME VRŠIO ETNIČKO  ČIŠĆENJE?

Tko je ubio preko 1.600 Hrvata u srednjoj Bosni i odsjekao 400 hrvatskih glava? Tko je zatvorio i mučio 14.444 hrvatska logoraša u 331 muslimanskom logoru u kojima je ubijeno njih 632? Zašto su pripadnici „Armije BiH“ zajedno s mudžahedinima počinili masovne zločine u Dusini, Grabovici, Križančevom selu, Zenici, Mostaru, Foči, Bikošima, Doljanima, Buhinim kućama, Bugojnu, Lužanima, Miletiću, Uzdolu, Trusini, Vitezu, Travniku, Busovači, Zubićima, Žepču, Konjicu i na brojnim drugim mjestima?

Od 775.895 Hrvata koliko ih je po popisu tamo bilo 1991., danas je preostalo u najboljem slučaju oko 400.000, što znači da su gotovo prepolovljeni, ali su i dalje izloženi prljavoj kampanji s očitim ciljem da se započeto etničko čišćenje koje su „Armija BiH“ i mudžahedini započeli i jesen 1992. godine nastavi i dalje, samo drugim metodama – uskraćivanjem prava i stalnom presijom optužbi za „ratne zločine“ prema pripadnicima HVO-a i političkim dužnosnicima iz ratnog razdoblja.

U cijeloj toj priči, jedini „anđeli“ i „nevinašca“ su muslimani.

A tako nije niti može biti. Jer, SVE SE ZNA, sve je zapisano, snimljeno, dokumentirano i Hrvati šutjeti neće, niti se miriti s ponižavajućim položajem u koji ih se želi dovesti.

Jedna nepravda rađa drugu, svaka isključivost izaziva reakciju, na nasilje u bilo kojem obliku mora se odgovoriti obranom svojih neotuđivih prava i sloboda.

To jednako vrijedi za sve narode, pa i Hrvate. Bilo to nekomu milo ili ne.

Što prije u Sarajevu shvate kako kad se radi o neotuđivim pravima naroda nema ekskluzivizma i kako za svakoga od njih u jednakoj mjeri vrijede univerzalna načela nacionalne slobode i ravnopravnosti, to bolje.

 

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari