Pratite nas

Kolumne

H.Hitrec: Vjetroelektrane, “uravnoteženi” HTV, “kulturnjaci” i kesteni

Objavljeno

na

Vjetroelektrane Zorana Milanovića

Zahladilo je, ali još ima lijepih dana. Narod nagrnuo u šume i bere kestene, a od nove se Vlade očekuje da vadi kestene iz vatre i sanira štetu koju su učinili crveni potkornjaci. Usput, kada su već u šumi i traže kestene, ljudi skupljaju drva jer za struju ne će imati novaca. Tek su nedavno saznali da je Milanovićeva Vlada na odlasku učinila sve da struja poskupi za još trideset posto, nakon što je ista družba već bila povisila cijenu za kućanstva odmah pri nastupu 2011. Ukupno šezdeset posto, znači. Kratkotrajna međuvremenska Vlada desnoga centra, pod Oreškovićem, živjela je u tako užarenoj atmosferi da trik s hladnokrvnim pogodovanjem privatnim vlasnicima vjetroelektrana uopće nije uočila i tek se na samom svršetku vrlo iznenadila. U toj priči o vjetropirima ima materijala za kazneni progon, a čini se da ni sporni zakon nije donesen na regularan način, pa bi ga trebalo poništiti prije nego se „običan čovjek“ kojemu su navodno okrenuti lažni socijaldemokrati – smrzne u stanovima i kućama gdje nema plina, a ložiti se može samo bankovnim papirima s ovršnim prijetnjama.

mil_ostTako je SDP u rasulu poveo hladni rat u Hrvatskoj i ostavio vrući krumpir omrznutoj desnici . Vjerojatno se nikome od crvenih političara ne će ništa dogoditi, „običan čovjek“ će ove zime cvokotati, a toplo je samo u prostorijama na Iblerovu trgu gdje su se ovih dana potukli osumnjičeni Zoran Milanović i Ranko Ostojić – o čemu piše krupna figura hrvatskoga novinarstva koja je prešla trnovit put od apologeta crvenih i medijskoga progona hrvatskih nacionalista do dragocjenog insajdera i prokazivača neokomunističkih nepodopština. Nije jedini, kaputi se u zadnjih godinu dana okreću takvom brzinom da vjetroelektrane nisu ni potrebne. Naivni narod takve okretnike dočekuje objeručke i aplaudira im, a zanemaruje one koji su u svim paklenskim godinama otužnog početka 21. stoljeća postojano stajali na prvoj crti obrane hrvatskoga dostojanstva. Pa i oni koji su u medijima ostali uzdanicama crvene klateži, sada više ne kade svojim pokroviteljima, nego su se dosjetili novom triku: budući da su plavi neprikosnoveno trijumfirali, sada se crveni kolumnisti prebacuju u savjetnike Plenkoviću i ekipi na način da novoj Vladi umjerenoga desnog centra propisuju i pišu što treba uraditi , koga treba eliminirati, koga uzvisiti – u velikoj želji piskarala da ne dođe do situacije u kojoj bi i oni nadrljali poradi svojih bjesomučnih ispada u nedalekom vremenu, da ne dođu kadrovi koji bi zahtijevali užasne stvari poput lustracije ili ne daj Bože objavili registar neprijateljskih vojnika u srpskoj agresiji. U svemu, crveni medijski mediokriteti poručuju ovo: nemojte sada slučajno, kada ste već na vlasti, inzistirati iz svojega kuta na svjetonazorskim, ideološkim bravurama kao što su radili naši, budite umjereni i slatki kao pande, razvodnjeni kao meduze, ne bavite se prošlim vremenima ni neokomunističkim štetočinjama u 21. stoljeću a nikako,zaboga, nemojte povlačiti pitanja zaostala iz Domovinskog rata, nekmoli ona iz Drugoga svjetskog rata i komunističkoga genocida 1945.

„Objektivnost“ i „uravnoteženost“ HTV-a

Roman20leljak knjiga1Glede potonjeg, Hrvatska ionako izdaleka prati kako Slovenija (napokon, ipak) otvara rudnike u kojima su komunistički zločinci zazidali još žive Hrvate, što je tek nekoliko postotaka od silnih ubijenih koji i dalje bez imena tavore u devet stotina masovnih stratišta, ne samo u Sloveniji nego i Hrvatskoj (i šire, štono bi se reklo davnim rječnikom). Ponešto se govori o tome i na blago kroatiziranom HRT-u koji je u neobičnim okolnostima upravo ostao bez glavnoga ravnatelja (a to se nikako nije smjelo dogoditi) . No, da nedvojbena, stotinu puta dokazana istina o genocidu nad hrvatskim vojnicima i civilima ne bi bila prikazana u svoj svojoj strahoti, HTV se pobrine da u uz sjajnog i upornog Romana Leljaka , te stamenog povjesničara Ivu Lučića, dovede patuljaste jugoslavenske historičare , od kojih je posebno jedan – to jest analfabetski provokator Markovina – pokušao sabotirati emisiju idiotskim prebacivanjem teme na Oluju i njezine posljedice. I to je ono što je ostalo iz stare škole: hajdmo i u ovoj stravičnoj sagi naći „ravnotežu“, ukrcajmo u studio i crvene diverzante kako bi se, valjda, „čula i druga strana.“ Takva „objektivnost“možda je, i jest, u novinarstvu dobrodošla kada je riječ o svakodnevnoj politici, ali nikako nije u teškim povijesnim raspravama gdje se činjenice ne mogu izvrtati i tumačiti iz bilo kojeg ideološkog kuta, a svakako se ne mogu pozivati za sugovornike pronosirani provokatori koji niječu (ili izbjegavaju govoriti o temi) , pa Markovini i sličnima ne može biti mjesto na prvom programu HTV-a, ne može i ne smije nitko na tako ciničan način pristupati najvećoj tragediji hrvatskoga naroda u povijesti, najvećem narodnom gubitku.

Tvrtko Jakovina VER 1 Foto Telegram.hr Nema mjesta još mnogima, uključujući Žarka Puhovskog koji je na radmanskoj televiziji slovio kao promotor političke mudrosti, a u Haagu lagao o broju žrtava poslije Oluje. Jakovina, pak, nije posve isti slučaj kao Markovina – premda se u mnogome rimuju : taj je ipak preko volje priznao da genocid nad Hrvatima nije mogao proći bez Brozova znanja i uputa, ali se i on zapleo spominjući Hebranga – na što mu je Andrija mlađi uzvratio podsjećanjem na pad Andrije starijeg 1944. nakon pisma Kardelja, Đilasa i Rankovića o Hebrangu kao hrvatskom nacionalistu. Maknut te godine, a smaknut koju godinu poslije, Hebrang se nikako ne može dovesti u svezu s genocidom. Za njegov se grob ne zna, u čemu se pridružio stotinama tisuća Hrvata, žrtava komunističkih zločina, pa i onih iz devedesetih ubijenih istim rukopisom – još tisuću hrvatskih branitelja smatramo nestalim, a smrtno stradalih bilo bi više od petnaest tisuća da Hebrang mlađi nije, uz još neke liječnike, organizirao ratni sanitet koji može služiti kao uzor zapadu i istoku, a o čemu je Andrija napisao i knjigu, nagrađenu ovih dana.

lekovic

Beogradski profesor Leković

Istina je uvijek samo jedna, u slučaju Bleiburga i Križnoga puta ona je izvan svake sumnje, i ta užasna istina – relativizirana ili posve potisnuta i u samostalnoj hrvatskoj državi gdje su sive oznaške strukture uspješno sprječavale istraživanja – i nadalje je otvorena rana koja je u spomenutom „Otvorenom“ tek površno dotaknuta. Bez potpunog tvarnog i arhivskog iskapanja, ostat će i nadalje temom koju orjunaši mogu zlorabiti i bagatelizirati, a još živi zločinci mirno sjediti na zrinjevačkoj klupi. Ako su već mrtvi, njihove mirovine primaju članovi obitelji, krvavo zaslužene mirovine.

Beogradski profesor vodi HND, a bivša dopisnica beogradske „Politike“ Hinu

kulturnjaciToliko o HTV-u i ravnoteži, u nadi da će Hrvatska televizija potpuno isprati sa svoga tijela ostatke starih strahova i diskretne autocenzure, prikrivane pozivanjem na ekrane raznih nitkova koji godinama dižu tlak hrvatskom narodu. U novinarskom prostoru ima i prečih zadaća: beogradski profesor vodi Društvo hrvatskih novinara , a bivša dopisnica beogradske „Politike“ ravna ni manje ni više nego Hrvatskom izvještajnom agencijom, pa je jasno kamo HINA naginje. Prošloga sam tjedna i opet postao prosvjednikom – među onima koji su (začudo pred brojnim kamerama) protestirali protiv izvanrednog otkaza novinarki Smiljani Škugor. Učinila je ono što novinar mora uraditi:prenijela je hrvatskoj javnosti vijest o novčanoj aferi supruge poznatoga crvenog političara – vijest koju je HINA skrivala kao zmija noge, nadajući se pobjedi svojih gazda na izborima. I sada je vodstvo Hine optužilo novinarku da je „ukrala“ tekst i plasirala ga. Da nije tragično, bilo bi smiješno. Zove se to zamjenom teza, jer je Hina ukrala informaciju hrvatskoj javnosti, stavljajući obavijest u ladicu . Neprofesionalno, zaplotnjački , pogodovala je na taj način pokroviteljima i zato ravnateljstvo mora snositi sankcije. To jest odletjeti.

Puno toga čeka novu Vladu, a kako će ona djelovati – vidjet ćemo, na koliko će kompromisa u raznim područjima pristati – osjetit ćemo. Crvena mafija se već dobrano diskretno uključila u izbor ministra (ministrice) kulture i želi potajice izgurati sebi barem ponešto naklon kadar. Uvjeren sam da „rade“ i kulturnjaci 2016. Ili kako se zove ta vrištava klatež koja bi se htjela vratiti u doba kada je premrežila Ministarstvo kulture svojim zarezovskim divljanjem ,ili barem malo smanjiti štetu koju joj je nanio Hasanbegović.

Samozvani „Kulturnjaci 2016“ samo nastavljaju djelo Mladena Ivekovića i sličnih

nepolorenaTa pomamna družba koja mrzi sve što je hrvatsko, ili, blaže rečeno, sve što ne predstavlja nju samu, ima duboke korijene koji sežu do četrdesetih prošloga stoljeća. Slučajno sam uspio nabaviti knjigu Mladena Ivekovića, komunističkog pogromaša koji je bio upućen u književne i uopće kulturne krugove. Tiskana je nakon preokreta 1945. pod naslovom „Nepokorena zemlja“, nastala na podlozi šumskog ratnog dnevnika. Kaže se u tom djelu, nedjelu u stvari, da su se u partizanskim redovima našla sva svijetla imena hrvatske književnosti i umjetnosti, ljudi koji su se duhom, poštenjem i rodoljubljem kao orlovi uzdignuli „nad poltronskim dušama raznih Ujevića, Bonifačića, Krkleca (!), Kombola, Delorka i drugih“ (citat završen). Obara se čista komunistička duša i na „ishlapjelog Wiesnera“, osobito na Dobrišu Cesarića, a Ujeviću se još jednom vraća ovim riječima:“ …od ogavnih pamfleta Tina Ujevića u listu Saveza privatnih namještenika iz vremena zloglasne (!) banovine Hrvatske pa do namještenja u ustaškom izvještajnom uredu „Croatia“ gdje Tin za Pavelića prevodi povjerljive izvještaje – zaista nije velik korak. Uostalom, i 10.000 kuna što ih je Ujević primio kao književnu nagradu, i to je, bez sumnje, važan movens za orijentaciju prema onima koji ga plaćaju.“

banski dvoriNepatvorena mržnja plamti iz masonskoga Ivekovićeva pera (Ivo Andrić se lukavo spasio u Nedićevom okrilju) , ona mržnja koju je Goran Kovačić dramatično nečovječno sažeo u poznatoj mrziteljskoj pjesmi. A vraćam se tim godinama jer su „kulturnjaci 2016“ ispunjeni istim nabojem, jer njihovi medijski pratitelji i u ovom našem vremenu velikane hrvatske književnosti nazivaju kretenima – ako ne ispovijedaju crvene ideološke idiome. Štoviše, epitetima nadilaze jadnog Ivekovića koji se smrzavao u šumama i gorama. Takvi zauzimaju devedeset posto hrvatskoga kulturnog prostora u ovom trenutku kada hrvatska država slavi (doduše spornu) dvadeset petu obljetnicu nezavisnosti. Spornu, jer je pravi datum 25. lipnja 1991., a Dan državnosti 30. svibnja, o čemu se izjasnio Šeks kojemu je HTV posvetio cijeli dan, te ga se vidjelo i čulo prije Dnevnika, za vrijeme i poslije Dnevnika, donekle pa i potpuno s pravom jer je dan nakon raketiranja Banskih dvora imao glavnu ulogu za stolom u zgradi Ine-Mola (ha!) gdje su se 8. listopada našli i oni koji su 25. lipnja napustili sabornicu a tek naknadno shvatili da jugoslavenska i četnička vojska ni njih ne će poštedjeti, već i zato što su Hrvati (kakvi-takvi). Znači, 8. listopada je važan ali ne toliko da bi bio proglašen Danom nezavisnosti. Možda bi ga trebalo slaviti samo kao Dan Vladimira Šeksa. Usput: nije točno da smo svi u zgradi Sabora popadali na pod kada je grunulo, mene je tlak ponešto podignuo u zrak, ali sam ostao sjediti, neozlijeđen od stakla koje se iza mene rasprsnulo.

Nastavlja se nekažnjeni teror nad Hrvatima u BiH

stolacPustimo stare priče, ima odviše novih. Stara je, doduše, i poema „Smrt Smail-age Čengića“ koja započinje poznatim vam stihovima „Sluge zove Smail-aga / Usred Stolca kule svoje / a u zemlji hercegovoj/ „Ajte amo, sluge moje, Brđane mi izvedite…i tako dalje. Stihovi neodoljivo podsjećaju na događaje u Sto(l)cu za vrijeme nedavnih izbora u BiH, gdje je Smail-agu odigrao bivši ministar kulture FBiH i uz pomoć maskiranih Turaka prebio hrvatske članove izbornoga povjerenstva, te im oteo „izborni materijal“ jer je vjerojatno dobio dojavu da bi Hrvati mogli pobijediti. Čekao sam službenu reakciju službene Hrvatske, one koja je do sada samo deklarativno štitila Hrvate u BiH , a kada su se događale svinjarije – gromko šutjela, pa i onda kada su europski zlikovci tenkovima prodrli u hercegovačku banku i opljačkali Hrvate. Čekao sam, velim, a onda se dogodilo čudo – nakon minute šutnje (nešto više), zagalamio je Miro Kovač, a budući rotirajući predsjednik Sabora, Petrov, pokazao da ima refleks , pa i on otišao na lice mjesta. Hajde de, ipak nešto, premda smail-age odmahuju rukom. Imaju svoje planove.

Uloga kestena u hrvatskoj politici

Pri kraju, kao što je običaj u tiskovinama i na televizijama – šport. Hrvatska je nogometna reprezentacija odigrala 6:0 s Kosovarima, ali u Albaniji, u Skadru koji se davno nalazio u sastavu Crvene Hrvatske (vidi Popa Dukljanina) pa su naši i albansko-kosovarski navijači lako pronašli zajednički jezik. Crvene Hrvatske danas djelomično više nema, a i da ima ondje bi na izborima pobijedili plavi. Nogomet je nastavljen nešto sjevernije, u Finskoj, gdje su hrvatski reprezentativci igrali profinjeno, u rukavicama (crnim! Kulturnjaci,izađite na ulice! Gdje je Pusić, gdje sestra Vesna Guterres?) na niskim temperaturama Tamperea i jedva jednom ugurali smrznutu loptu u gol. Dovoljno. Približili su se tako globalnom prvenstvu koje će se igrati u Rusiji, ako ne bude rata. Rusi se dotle pripremaju na neobičan način – treniraju skupa sa Srbijancima u blizini hrvatske granice. Nadam se da službena (nova) Hrvatska ni tu ne će šutjeti, a trebala bi postaviti Hrvatsku vojsku na Dunav i suhu srijemsku granicu, da se vidi da nas ima. Riječ je o teškoj srbijansko-ruskoj provokaciji, ne i prvoj, a sklop riječi „vojne vježbe“ upućuje da se vježba za vojnu. Pa ako su vježbe u blizini hrvatske granice, samo idiot ne pomišlja u koju se svrhu odvijaju.

Da zaokružim ovaj napis koji sam počeo s kestenima, a ima veze sa športom, ali i s mnogo ozbiljnijim stvarima. Naime, Hrvatska Kostajnica. U isto vrijeme kada je na drugom programu HTV-a prenošena utakmica u Skadru, na prvom se programu odvijala briljantna emisija o događajima na samom početku (otvorene) srpske agresije, minuciozno prikazani dramatični prizori iz Kostajnice i potom prodor jugovojske i četnika prema Petrinji. Zašto u isto vrijeme, kada se zna da smo i ratnička i nogometna nacija, pa je pažnja gledatelja bila nepotrebno disperzirana? Emisija je, doduše, reprizirana dan poslije, ali u nekom popodnevnom terminu.

Kako su, godinama poslije rata, kesteni opet odigrali političku ulogu, znaju oni koji se sjećaju „skupljača kestena“ kako je Račan nazivao branitelje što su dežurali pred kućom Janka Bobetka, da interveniraju ako dođe interventna policija i Bobetka preda Haagu.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Pero Kovačević: KAZNENA PRIJAVA UDRUGE DOMINO ILI PUCANJ U NIŠTA

Objavljeno

na

Objavio

Svi mediji u Hrvatskoj su danas „zdravo za gotovo“ i naravno senzacionalistički prenijeli vijest kao je udruge Domino podnijela DORH-u kaznenu prijavu protiv udruge U ime obitelji i njezine čelnice Željke Markić , zbog kaku kažu sumnje da su počinili subvencijsku prevaru u slučaju dodjele trogodišnje institucionalne potpore koju im je dodijelila Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva.

Budući se novinari i urednici medija, koju su prenijeli ovu vijest na senzacionalistički način nisu držali profesionalne etike i profesionalnog postupanja( što pravila struke nalažu), čak što više našli za potrebnim provjeriti i pravnike upitati o utemeljenosti ove prijave, red je da ipak netko ukaže i analizira ovu prijavu i neodgovorno postupanje.

Evo kratke pravne analize o utemeljenosti ove kaznene prijave:
Udruga Domino, navodi kao temeljni krimen, tvrdi da među propisanim uvjetima za prijavu na natječaj spomenute zaklade stoji uvjet da se “protiv osobe ovlaštene za zastupanje udruge ne vodi kazneni postupak i da se dokaz dostavlja prije potpisivanja ugovora.

Dalje u kaznenoj prijavi drže da se protiv Željke Markić vodio kazneni postupak, a nevođenje kaznenog postupka protiv osobe ovlaštene za zastupanje udruge bio je uvjet za ostvarivanje sredstava.

Naravno da nitko od novinara i medija od Hine na dalje nisu bar nekog pravnika pitali što misli o tome.

Naime,točno je da se protiv Željke Markić vodi kazneni postupak ali ne po službenoj dužnosti već temeljem privatne tužbe.

Također bi autori ove „senzacionalističke vijesti“ trebali znati kako se Uvjerenjem da se ne vodi kazneni postupak potvrđuje da se protiv vas pred općinskim i županijskim sudom ne vodi kazneni postupak za kaznena djela koja se progone po službenoj dužnosti .

Udruga Domino u svojoj je kaznenoj prijavi krivo protumačila uvjete natječaja jasno definirane od strane Nacionalne zaklade i Vladinom Uredbom o kriterijima, mjerilima i postupcima financiranja i ugovaranja programa i projekata od interesa za opće dobro koje provode udruge (NN 26/2015). Navedeno se može vidjeti u tekstu tog natječaja.

Valja znati kako je Domino za organizaciju Queer Zagreb festivala i svoje druge projekte posljednjih godina dobila više od 5 milijuna kuna javnog novca, između ostalog i kao korisnik sredstava Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva – može se očekivati da je odlično upoznata sa činjenicom da je jedan od uvjeta za dobivanje javnih financijskih sredstava dokaz da se protiv odgovorne osobe udruge ne vodi kazneni postupak vezan za financije, što je definirano člankom 5 odgovarajuće Uredbe.

Iz svega je jasno da se uvjeti natječaja ne odnose na privatne tužbe, što je logično, jer bi u suprotnom udruga Domino ili bilo tko drugi mogao privatnim tužbama onemogućavati djelovanje osobama, a onda i udrugama s čijim se stavovima i djelovanjem ne slažu.

Prema tome,kaznena prijava udruge Domino je pucanj u prazno i sačinio ju je netko vrlo skromnog pravnog znanja ili je riječ o namjeri .

Udruga Domino tražo od DORH-a postupanje i otvaranje istrage temeljem njihove kaznene prijave.

Valja napomenuti da bi DORH u sklopu svog postupanja mogao bez dvojbe utvrditi da je u ovom slučaju riječ o lažnom prijavljivanju počinjenja kaznenog djela i pokrenuti postupak protiv podnositelja kaznene prijave.

Pero Kovačević / Kamenjar.com

U ime obitelji: LGBT udruga Domino krivo protumačila natječaj i lažno optužila Željku Markić i UIO

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvatska je Bosni i Hercegovini uvijek bila prijatelj, ali priznaju li to i bošnjačke elite?

Objavljeno

na

Objavio

Republika Hrvatska i Hrvati iz Bosne i Hercegovine nikada ni jednim svojim postupkom nisu narušili cjelovitost Bosne i Hercegovine kao države.

Sve što su htjeli i na čemu i danas ustrajavaju, jeste ravnopravnost hrvatskoga naroda u ovoj zemlji, njegova suverenost, jednakopravnost i konstitutivnost na svakom pedlju teritorija, uz načelno i stvarno uvažavanje istih takvih prava i za druga dva naroda.

To smo ovih dana čuli i od naše predsjednice koja je upravo sinoć završila dvodnevni posjet ovoj zemlji. I bez ikakve sumnje, riječ je o konzistentnoj politici koja se ni u čemu nije promijenila od 1992. godine do danas, ma tko što mislio i govorio o tomu.

No, razumiju li to i muslimansko-bošnjačke političke elite u BiH i gledaju li istim očima na ovu (po meni) neoborivu i lako dokazivu činjenicu?

Ovoga puta neću ponavljati one stare i dobro poznate argumente o svemu što su Hrvatska i Herceg Bosna učinile u obrani BiH i njezine opstojnosti, pa i glede pomoći muslimansko-bošnjačkom narodu tijekom rata (uključujući naoružavanje, materijalnu pomoć svake vrste, zbrinjavanje desetaka tisuća njihovih izbjeglica, oslobađanje velikih prostora zaposjednutih od srpskog agresora, deblokada bihaćke enklave itd., itd.).

Želim progovoriti o nekim pojavama koje se uglavnom prešućuju, jer sam uvjeren da time što ćemo „smeće“ gurnuti pod tepih ništa ne dobivamo – ni mi Hrvati, ni BiH ni bošnjačko-muslimanski narod.

Za početak pitanje: Je li itko ikad čuo (od 1992. godine do danas) da je bilo tko relevantan (od političara iz državnog vrha, saborskih zastupnika, predstavnika parlamentarnih stranaka ili uglednih intelektualaca) iz redova hrvatskoga naroda – kako u Republici Hrvatskoj tako i u BiH, Bošnjake-muslimane nazvao „nepostojećim narodom“, „fašistima“, „nacistima“, „balijama“, „zločincima“, „poturčenjacima“, je li ih ikad optužio za „genocid“, „etničko čišćenje“, „udruženi zločinački pothvat“, „podjelu BiH“?

Je li se to ikad dogodilo?

Nije. Tvrdim da nije, odgovorno i rezolutno! Ili barem ja ne znam ni za jedan takav slučaj i jako bih volio da mi netko navede kad, gdje, tko i što je u tom smislu govorio, ako misli drugačije.

Dakle, nikad nitko RELEVANTAN među Hrvatima (ostavimo medije i društvene mreže po strani) nije nikad prosipao mržnju prema bošnjačko-muslimanskom narodu, negirao njegov identitet i teško ga optuživao za bilo što.

A je li to radila druga – bošnjačko-muslimanska strana?

Dašta. Itekako da jeste.

I to, nažalost, predvođena današnjim članom Predsjedništva BiH iz redova ovog naroda, Bakirom Izetbegovićem koji je izgovorio takve gadosti i laži da čovjek jednostavno ne može povjerovati kako je to izašlo iz usta političkog lidera jedne nacije.

Bilo je svega: od negiranja Hrvata kao naroda (tvrdnji da je to „nepostojeća nacija“!?), do optužbi kako je riječ o „ustašama“, „fašistima“, „nacistima“, „sljedbenicima NDH“, žigosanja bosansko-hercegovačkih Hrvata kao onih koji su sudjelovali u „zločinačkom poduhvatu“, stigmatiziranja Herceg Bosne kao „zločinačke tvorevine“, objeda da su nad „Bošnjacima“ od strane Hrvata izvršeni „genocid“ i „etničko čišćenje“, sve do monstruoznih kleveta vezano za „agresiju Republike Hrvatske na BiH“ i „planova o podjeli BiH“).

Bakir Izetbegović potrudio se da sve dodatno „začini“ i svojim lupetanjima o tomu kako je njegov otac Alija državu „ostavio u amanet“ današnjem turskom predsjedniku Erdoganu i sličnim bedastoćama kojih je na nesreću bilo toliko da ih je teško sve i spomenuti.

I čemu je služila ta prljava kampanja?

Nažalost, samo jednom cilju: stvaranju dimne zavjese iza koje se odvija planski proces posvemašnjeg obespravljivanja i svođenja na nacionalnu manjinu, te stvaranja uvjeta za konačno i potpuno „brisanja“ Hrvata s njihovih  autohtonih životnih prostora i pretvaranje BiH (ili za sada barem Federacije, jer teško da Bakir išta može „republici srpskoj“) u muslimansku etničku državu, a sve pod krinkom „građanske“ opcije.

Dakle, jedna panislamska ideologija (koju je definirao još Alija Izetbegović prije 30 godina u svojoj „Islamskoj deklaraciji“), danas se pokušava ostvariti pred našim očima.

I to vidi svatko tko želi vidjeti i nije slijep. Da nije tako, zar bi postojali takvi otpori vezano za Izborni zakon, gdje se Hrvatima niječe pravo izbora vlastitih političkih predstavnika, iako im to jamči Ustav BiH i Daytonski sporazum?

Sve se to odvija u vrijeme ubrzane islamizacije BiH naseljavanjem muslimanskog elementa iz islamskih zemalja – pri čemu se doseljenicima mimo zakona i protupravno prodaju nekretnine i zemljište u trajno vlasništvo!

Kako bi se ostvario upravo taj koncept islamizacije, Bakir Izetbegović i njegovi islamisti dižu zaglušnu buku optužujući Hrvate za sve i svašta, iako je svakomu tko je pri zdravoj pameti jasno kao dan, da najmalobrojniji narod u BiH koji je činio 17,30% u ukupnom stanovništvu (po službenom popisu iz 1991. godine) nikako nije mogao niti može diktirati odnose u toj državi, a kamo li etnički je čistiti.

Danas se s istim žarom baca ljaga na hrvatski narod u BiH kao i 1993. (kada su ga Alija Izetbegović, Sefer Halilović i ostali politički i vojni dužnosnici muslimanskog naroda u međusobnim prepiskama i razgovorima uobičajeno nazivali „ustašama“ – a ne narodnim imenom) i on je opet dežurni krivac!

Do kada će to biti tako?

Jesu li muslimani dijelili BiH? Jesu li u tom smislu imali dogovore sa Srbima? Je li Alija nudio dr Franji Tuđmanu zapadnu Hercegovinu i još neka područja u dva navrata? Je li „Armija BiH“ napala Hrvate u središnjoj Bosni nakon što je potisnuta od Srba iz istočne Bosne i Posavine? O svemu tomu svjedoče samo suradnici Alije Izetbegovića (Sefer Halilović, Muhamed Filipović i drugi).

Ako je 3 i pol puta više Hrvata protjerano sa svojih područja (172.000) nego muslimana sa svojih (50.000), TKO JE NAD KIME VRŠIO ETNIČKO  ČIŠĆENJE?

Tko je ubio preko 1.600 Hrvata u srednjoj Bosni i odsjekao 400 hrvatskih glava? Tko je zatvorio i mučio 14.444 hrvatska logoraša u 331 muslimanskom logoru u kojima je ubijeno njih 632? Zašto su pripadnici „Armije BiH“ zajedno s mudžahedinima počinili masovne zločine u Dusini, Grabovici, Križančevom selu, Zenici, Mostaru, Foči, Bikošima, Doljanima, Buhinim kućama, Bugojnu, Lužanima, Miletiću, Uzdolu, Trusini, Vitezu, Travniku, Busovači, Zubićima, Žepču, Konjicu i na brojnim drugim mjestima?

Od 775.895 Hrvata koliko ih je po popisu tamo bilo 1991., danas je preostalo u najboljem slučaju oko 400.000, što znači da su gotovo prepolovljeni, ali su i dalje izloženi prljavoj kampanji s očitim ciljem da se započeto etničko čišćenje koje su „Armija BiH“ i mudžahedini započeli i jesen 1992. godine nastavi i dalje, samo drugim metodama – uskraćivanjem prava i stalnom presijom optužbi za „ratne zločine“ prema pripadnicima HVO-a i političkim dužnosnicima iz ratnog razdoblja.

U cijeloj toj priči, jedini „anđeli“ i „nevinašca“ su muslimani.

A tako nije niti može biti. Jer, SVE SE ZNA, sve je zapisano, snimljeno, dokumentirano i Hrvati šutjeti neće, niti se miriti s ponižavajućim položajem u koji ih se želi dovesti.

Jedna nepravda rađa drugu, svaka isključivost izaziva reakciju, na nasilje u bilo kojem obliku mora se odgovoriti obranom svojih neotuđivih prava i sloboda.

To jednako vrijedi za sve narode, pa i Hrvate. Bilo to nekomu milo ili ne.

Što prije u Sarajevu shvate kako kad se radi o neotuđivim pravima naroda nema ekskluzivizma i kako za svakoga od njih u jednakoj mjeri vrijede univerzalna načela nacionalne slobode i ravnopravnosti, to bolje.

 

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari