Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Vrsni matematičar Milorad Pupovac, tvorac mnogih laži

Objavljeno

na

Jedna je laž osobito mučna, budući da se radi o djeci. (Proklet bio tko išta učini nažao nedužnom djetetu, a sva su djeca nedužna.) Laž o kojoj govorim odnosi se na Jastrebarsko, domaćim rječnikom zvanom Jaska, gdje je prošle nedjelje biskup u (nemirnom) miru Mile Bogović održao u crkvi sv. Nikole sjajnu propovijed, rabeći novokovanicu – delažacija.

Paklenski vruće ljeto imalo je samo privremene nejake padove, ali se zadnje subote i nedjelje kolovoza opet razgoropadilo. Nikada do sada nismo s toliko čežnje čekali da završi ljeto i oslabi nesmiljeno sunce, a ako je ovo uvod u blisku, još vreliju budućnost, onda smo doista u banani. A i sadit ćemo banane na hrvatskom sjeveru.“

U Dalmaciji je ove godine palo manje kiše nego što sam ja prolila suza“, kaže jedna Dalmatinka, a očito ni ona nije prečesto plakala. Suha zemlja na jugu i sjeveru, žedne životinje i biljke, ribe i pčele, sjajna turistička i avanturistička sezona, na svršetku koje je vlast milostivo svrnula oči na nevjerojatnu, odvažnu i zapostavljenu Hrvatsku službu gorskoga spašavanja pa će joj valjda udijeliti koju kunu kako ne bi i ona završila u japankama kao pustolovi koji se veru po hrvatskim planinama.

Kada bi šesta kolona osnažena neobičnim istočnim turistima opazila da vrućina jenjava i sprema se bura koja će malo rashladiti zrak, potrudila se da vrelina bude samoodrživa i u te dane. Hrvatska je napadnuta požarima, od kojih je za sada navodno tek četrdeset podmetnutih, a ostali su izbili sami od sebe, valjda. I letimičan pogled na zemljopisnu kartu daje uvid u miješanje karata koje neoodoljivo podsjeća na devedesete, odnosno: požari su „izbijali“ upravo na južnim granicama u ratu okupiranih područja, a kako bura puše s kopna prema moru, širili su se u tom pravcu. Da je riječ o specijalnom ratu protiv Hrvatske, zaključili su već mnogi pa ne trebam ponavljati, a ni tiražni mediji nisu mogli posve zataškati činjenice. Neko su se vrijeme trudili, mora se priznati, a kada su stvari otišle predaleko i umorni vatrogasci počeli otvoreno govoriti, odjednom je proradio i MUP, pohvatao neke podmetače iliti podmetatelje i poslao ih na sljedeću instancu koja se zove hrvatsko sudstvo, a ono je blagonaklono otklonilo da se potpaljivači pošalju u zatvor.

Na kraju će, kao i na svršetku rata, svi biti abolirani. Ne baš svi: mediji su odahnuli kada je pronađena Hrvatica koja je navodno izazvala požar iz mržnje i osvete. Jedino je u tom slučaju spomenuta famozna mržnja, jedino se na tu ženu obrušilio drvljem i kamenjem. Ostali slučajevi izazvani su iz ljubavi prema Hrvatskoj, i to vatrenoj ljubavi, a tko bi tu što mogao prigovoriti, posebno hrvatsko pravosuđe koje se odavno pretvorilo u neodredljivu sivu zonu nalik onoj koja ostaje nakon što požar napusti borove i jele koje se svijaju jedan kraj drugoga. Da ne bi zamjerio Pupovac (gdje je dr. Šreter?), mediji su u dogovoru sa SDSS-om sveli priču na piromane, od kojih će neki biti upućeni u socijalne ustanove, a kada iz njih izađu, postat će dobri (kako se čulo u Dnevniku HTV-a).

Piloti kanadera bit će nagrađeni, vatrogasci su već dobili nagrade iz robnih rezerva, u obliku proizvoda kojima je istekao rok trajanja. Valjda neki lukavi birokrat misli da će vatrogasci lakše povraćati i tako mlazom gasiti požar… Zadnje vijesti u nedjelju navečer prije predaje (nema predaje!) ovoga teksta: Velebit gori, a vatrogasaca ondje nema, gori najsvetije što imamo. Što to znači? Čeka li se vila Velebita da ugasi požar u Nacionalnom parku?

Jastrebarsko ili delažacija

BogovićDio „požarne sezone“ odvijao se i u vrijeme Europskoga dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, pa je službena vlast posjećivala Macelj, Kamenjak, Gospić, Nedelišće, Goli otok, Grgur i Jasenovac, čime je obuhvaćen manji broj mjesta stradanja, a od toga veći broj poprišta komunističkih zločina, što znači da se amnezija polako liječi i da nakon razotkrivanja istine o Srbu, Boričevcima, Zrinu, Španovici itd. mlađa hrvatska javnost spoznaje zemljovid razbojničkih režima, osobito komunističkoga čije zasade još njeguje samo kraljice od Sabe i razni fumići izgubljeni u vremenu, zabetonirani u četrdeset petoj prošloga stoljeća i uvaljani do grla u svoje laži.

Jedna je laž osobito mučna, budući da se radi o djeci. (Proklet bio tko išta učini nažao nedužnom djetetu, a sva su djeca nedužna.)

Laž o kojoj govorim odnosi se na Jastrebarsko, domaćim rječnikom zvanom Jaska, gdje je prošle nedjelje biskup u (nemirnom) miru Mile Bogović održao u crkvi sv. Nikole sjajnu propovijed, rabeći novokovanicu – delažacija. I jest, upravo smo – u još premalenom naporu – u razdoblju delažacije, toliko godina nakon hrvatske samostalnosti, toliko godina nakon što smo trpjeli masne ostatke jugoslavenske historiografije i njezinih podlih laži. I to je bila i jest vrst specijalnoga rata protiv hrvatskoga naroda, nabijanje kolektivne krivnje samo djelomično stvarnim, a općenito enormnim izmišljotinama, posebno o zbivanjima u Drugom svjetskom ratu, jezivih podmetanja koja su bila dobar dio onih kanta s benzinom što su prolijevane sve vrijeme jugokomunističke vladavine i šibicom bačenom iz Beograda i Knina potpaljene početkom devedesetih.

Jaska djecaJedna od tih laži bila je ona o „koncentracijskom logoru za djecu“ u Jastrebarskom. Pokušavam se suzdržavati, jer je mučno i strašno već i to što su djeca, smještena u Domu (a ne logoru) bila bez roditelja, dovedena bolesna i gladna, jadna, bespomoćna bića, ratom istrgnuta iz svojih domova. I umirala su neka od njih isprva od dizenterije i pothranjenosti, no kako je vrijeme prolazilo, smrti je bilo sve manje: od njih tri i pol tisuće, umrlo je (kaže suha statistika) njih sedamnaest posto. I to je užasno, ali ih ni skrb predanih liječnika i sestara nije uspjela spasiti.

Fama o navodnom zločinačkom logoru za djecu u Jastrebarskom nastala je naravno poslije rata, podgrijana bezočnim lažima da su časne sestre (velik dio njih iz Slovenije) ubijale djecu. Čudovišnu priču izgovorila je valjda medicinska sestra Tatjana Marinić pred Komisijom za utvrđivanje zločina. Ta je žena bila do 1943. u Jastrebarskom, a zatim se priključila partizanima. Epilog: u vremenu kada se gubilo glavu za mnogo manje stvari, ni jedna jedina časna sestra nije bila strijeljana ili obješena, nije bila zatvorena. „Dokaze“ Tatjane Marinić pobili su vrlo odlučno liječnici Branko Dragišić, Karlo Weissman i Branko Davila. (Usput: u predavanjima u jaskanskom pastoralnom centru spomenuta je i moja rođakinja, časna sestra, redovnica Družbe kćeri Božje ljubavi Monika Štampalija, odgojena u obitelji moje bake po ocu. Ako „izguglate“ njezino ime otkrit ćete istinu koja ne može biti izbrisana: upravo je ona donijela vijest u Zagreb da se na području Stare Gradiške-Jasenovac nalaze tisuće djece koju treba spasiti i taj je glas pokrenuo dobre ljude poput Diane Budisavljević. Monika Štampalija poslije je, u komunističkoj Jugoslaviji, dobila orden za zasluge. Kad bi boravila u Zagrebu, dolazila je k mojoj baki i dugo su razgovarale.)

Jedna laž povlači drugu, a druga je upravo saga o spomenutoj Diani, supruzi liječnika Julija Budisavljevića koja je – kaže kom. historiografija – pred nosom ustaških vlasti spasila dvanaest tisuća djece. Očita besmislica. Bez znanja tih vlasti nije mogla ništa, naravno, a predstavnik vlasti Kamilo Broessler pomagao je nacionalno i vjerski raznorodnoj skupini Diane Budisavljević, kao i Katolička akcija i Caritas Zagrebačke nadbiskupije, posredno, a potom i izravno zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. (Broessler je bio na visokoj dužnosti, načelnik u ministarstvu udružbe, prije rata suradnik dr. Štampara i režiser mnogih filmova o narodnom zdravlju. Zanimljivo je da se i u komunizmu održao kao dužnosnik u ministarstvu socijalne skrbi.)

Diana BudisavljevicKoliko sam uspio razumjeti, djeca s Kozare i Potkozarja skupljana su po šumama, gladna i iznemogla , ili su zajedno s roditeljima dovedena u Staru Gradišku-Jasenovac, odakle su roditelji odvoženi na rad u Njemačku. Velikom humanitarnom akcijom koju je vodila Diana, ali ne samo ona, djeca su izvučena iz logora i smještena u obitelji širom Slavonije, u Zagrebu (vrlo bolesna smještena su u Zaraznu bolnicu) i Sisku, a velik je broj doveden u Jastrebarsko.

Sestre milosrdnice u Jaski našle su se pred više no teškom zadaćom, suočene s brigom za toliko djece u užasnom stanju, kao i liječnici – bolnica je bila u dvorcu Erdődy, djeca u gospodarskim zgradama. „Logor“ bez žice i stražarnica, bez straže. Dio zemljišta je iskorišten za poljodjelstvo, pa je s vremenom u smislu prehrane Dom bio samoodrživ, štono riječ. Bilo je i krava, a dio muzara odvukli su partizani koji su provalili u Jasku, na brzinu opljačkali što se dalo i (vjerovali ili ne) odveli sa sobom sedam stotina djece, od kojih su 400 odmah ostavili pa su se vratila u Dom, a 300 navodno raspršili po žumberačkim selima (dio njih je poslije također vraćen). Još su jednom komunisti humanitarno „intervenirali“: u travnju 1945. bombardirali su bolnicu, ubijen je jedan liječnik i dvije časne sestre.

Što je bilo s Dianom, zbiljskom humanitarnom princezom? Pa, njoj je oduzeta evidencija koju je sustavno vodila, bačena je na marginu. Razočarana, vratila se u rodni Innsbruck.

U svakom slučaju, pokušaji da se Jastrebarsko sotonizira, pa i cijeli grad dobije epitet zločinačkoga gnijezda, nije uspio ni nakon Drugoga rata a ne uspijeva ni sada kada razni fumići očajnički nastoje spasiti barem neki od jugoslavenskih komunističkih mitova, zajedno s pupovačkim podmetačima laži. (Za usporedbu: da smo u Domovinskom ratu izgubili, danas bi u udžbenicima pisalo da je u vrijeme toga rata prekršteno 11.000 pravoslavne djece, koliko je nabrojio vrsni matematičar Milorad Pupovac, tvorac mnogih laži (gdje je dr. Šreter?) koje mu nisu naškodile u hrvatskoj državi, nego je naprotiv avanzirao pa radi što hoće. Tako se nastavlja poigravanje nedužnom djecom, a nije na odmet podsjetiti na srpsku propagandu uoči pada Vukovara, to jest na teško izgovorljive monstruozne laži o nasilju nad djecom, koje je bio objavio i Reuters, te potom morao demantirati. A i Pupovac i hrvatska država ne podsjećaju na hrvatsku (sigurno je bilo i srpske) djecu stradalu u razaranju Vukovara, hrvatske vlasti tek se ponekad prisjećaju djece stradale u ciljanim napadima preko Save na dječja igrališta u Slavonskom Brodu… Da se ne zaboravi: nikada vjerojatno ne ćemo saznati koliko je djece poginulo na Bleiburgu i pri prijelazu preko dravskoga mosta, o čemu je u dokumentarnom filmu svjedočio Irac, tada britanski vojnik.

Toliko o djeci, za sada. No ipak još nešto: i ove je godine javna televizija u vrijeme komemoracija u Jasenovcu, bez ikakvih ograda uspjela izreći da je u Jasenovcu ubijeno dvadeset tisuća djece. Vjerojatno ste i vi čuli, poštovane čitateljice i čitatelji, vjerojatno ste se smrznuli kao i ja: baratati tako olako neprovjerenim i nedokazanim podatcima znači dolijevati ulje na vatru besmislenim spekulacijama, to više što (kažu stručnjaci) evidencija vođena u Jasenovcu nije dostupna ili je uništena. Već i samo postojanje Jasenovca nad kojim se zgražao i Stepinac, dovoljno je zlo, a dodavati „pogonsko gorivo“ za valjda nove sukobe nije ništa do već spomenutoga specijalnog rata, koji je u tijeku.

Koliko vidim, znanstvena istraživanja su temeljito blokirana, Igoru Vukiću je prije nekoliko dana otkazano predavanje, pisci izvješća State Departmenta cementiraju istine koje im godinama serviraju razni puhovski i goldsteni ali…, u ovom ne suviše snažnom ali ipak vidljivom pokretu delažacije, i Jasenovac će kad-tad doći na red, dimenzije stradanja ljudi u oba totalitarna režima bit će utvrđene i do tada se manimo spekulacija. Hrvatska državna vlast kao da je zadovoljna što se broj stradalih sa 700.000 „spustio“ na osamdeset ili koliko već tisuća žrtava, pa neizravno kaže – ne potičući znanstvena istraživanja – eto, možemo biti sretni što je tako ispalo. Isto je tako ista vlast bilo lijevih bilo desnih ili srednjih potpuno nezainteresirana da se ustanove prave dimenzije žrtava Križnih puteva, računajući valjda da će arheološka iskapanja za kojih tisuću godina utvrditi istinu, a tada ih ne će biti i ne će ih biti briga. (Koliko su ljudi bili indoktrinirani kazuje televizijska emisija o potomku obitelji Lorković. Lorković! Taj stari gospodin ničim izazvan priča kako je u Švicarskoj 1989. gostovao Franjo Tuđman koji je (gospodina) neugodno iznenadio govoreći da je onih 700.000 obična laž. )

No, sada ja riskiram i upuštam se (ipak) u nagađanja: jesu li onih dvadeset tisuća djece navodno ubijenih u Jasenovcu u stvari odvedena iz toga logora u velikoj akciji Diane Budisavljević i njezinih suradnika? Postavljam pitanje i čekam odgovore, ali samo znanstveno potkrijepljene. A zašto znanost šepa, već je odgovorio Igor Vukić: znanstvenici se još i danas libe baviti tom „problematikom“ jer znaju – uopće ne treba sumnjati – da će, budu li zaglibili u to područje, biti blokirani u znanstvenom napredovanju i brzo osjetiti da su nepoželjni. Jer i delažacija ima svoje granice, a nekoliko preostalih mitova zadnji su džepovi otpora lažnih, komunističkih „antifašista“ u kojima su se utvrdili i na svoju radost uvidjeli da gotovo nitko pretjerano ne preispituje njihove nebulozne tvrdnje.

Jesam li previše govorio o djeci? Nisam. Prošloga je tjedna četnički štreber Vučić u svojstvu predsjednika Srbije izveo atak (što bi rekao Pupovac) na srpsku djecu iz Hrvatske. Zgodni mališani koji o politici još ne znaju ništa, začudili su se što tom starmalom liku s naočalama očito nije dobro sjeo odgovor da navijaju za Rijeku. Vi morate navijati za Zvezdu ili Partizan, za velike klubove, a ne za Rijeku, ili Hajduk i Dinamo, reče im uvažena ličnost… Tako je odrasla osoba dala djeci prvi mig o mitomaniji koju trebaju slijediti, veliki klubovi mogu biti samo iz (velike) Srbije, a srpska djeca koja su se tek počela, i to uspješno, integrirati u hrvatsko društvo – moraju slijediti naputke velikoga vođe iz druge države. I to je, na naoko bezazlen način, točenje goriva.

Hrvatska diplomacija

Zatvorene su Dubrovačke ljetne igre trijumfom glumca Grabarića u komadu o Držiću, koji je kao pučanin slabo i nikako sudjelovao u diplomatskim poslima, ali je zato zadao dosta posla dubrovačkim diplomatima spremajući ozbiljnu ili ne urotu, sudeći po pismima nimalo komičnu. Ta mu epizoda ne umanjuje slavu, ostaje najveći hrvatski komediograf. Ostalo pada u zaborav. Ne pada dubrovačko umijeće diplomacije, kojemu barem u podsvijesti podosta duguje i hrvatska diplomacija našega doba. To jest prava hrvatska diplomacija ili (devedesetih) zvana mladom hrvatskom diplomacijom, zadavljena i rastjerana nakon povratka neokomunista na vlast početkom stoljeća, kada su na isti način razbucane tajne službe mlade države i obezglavljena hrvatska vojska umirovljenjem generala na temelju bezočne laži, nužne da mnogi budu poslije izručeni Haagu. Novi su diplomati bili uglavnom zamijenjeni starima, jugostaretinarima koji se baš nisu pretrgnuli u poslu ili se bavili sitnim podmetanjima državi koju su trebali zastupati, to jest Hrvatskoj. Ostajali su i pri promjenama vlasti, desni su centar ignorirali i zapravo se odmetnuli. Čini se da je sada tomu došao kraj, a je li doista javljat će nam i hrvatski iseljenici koji su često bili dočekivani kao u jugoslavenskim konzulatima svojedobno, a u vrijeme izbora čekali po pet sati pred vratima. (Pitanje: kog se vraga čeka s dopisnim glasovanjem za Hrvate izvan domovine?)

U nedavnim danima održana je konferencija diplomatskih snaga, gdje je rečeno da uz profesionalnost i ostale stručne vrline, hrvatski diplomat treba imati još jednu osobitu, naime domoljublje. No, fala Bogu.

Zdravko Mamić

Nešto uvodno, ne o nogometu nego o jeziku: dan nakon što je upucan Zdravko Mamić, novine koje inače promoviraju hrvatske jezične priručnike, izlaze na naslovnoj stranici s velikim slovima pisanom SAČEKUŠOM. Bez navodnika. Nema posla u kojemu nema budala, pa je takvih i među smišljateljima novinskih naslova, odgojenim u tko zna čijem balkanskom krilu. Ne znaju za neku hrvatsku riječ, kao zasjeda ili slično. Možda ih riječ zasjeda previše podsjeća na zasjedanje. Budući da i zastupnici u Saboru zasjedaju, očekujem naslov: Prva jesenska sačekuša Hrvatskoga sabora. A glede Mamića: dugo je stvarana i stvorena masovna histerija u kojoj je pisani ili šakački (Bol) nasrtaj na Zdravka Mamića praćen i komentiran kao dobrodošla i opravdana društvena igra. Mediji su čovjeka, kao na Divljem zapadu – stavili izvan zakona, samo što nisu pisali da ga može upucati tko želi. Pa je netko doslovce shvatio.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Doživotna presuda Ratku Mladiću je samo uvertira. Medijski pokus za ono što će se dogoditi 29. studenog.

Objavljeno

na

Objavio

Mladićev Žurnal.info

Analizira Žurnal Mladićeve memoare, plaćeno ga reklamira na društvenim mrežama, a brojni mediji prenose. Prenosi Žurnal „zvanični stenogram Mladićevih dnevnika“. Uzima kao nepobitno da su u jeku najžešćih sukoba trajali sastanci između vodstva HZHB, gdje se dogovarala trgovina i licitiralo ljudskim životima. Tako „analiza“ iznosi izjavu Milivoja Petkovića „neka ginu Hrvati Travnika, svakako nisu ratovali“, datiranu 8. srpnja 1993., i niz drugih koji navodno „bacaju novo svjetlo na cijelu priču“ o ratu u BiH.

Red je zato o istoj potrošiti par redaka. Što Žurnal ne spominje.

Filmsko pronalaženje dnevnika

Krajem veljače 2010. Ratko Mladić je još uvijek bio bjegunac. Srbiji se sa svih strana žestoko prijeti sankcijama, jer ne poštuje odluku o izručenju ratnih zločinaca haškom sudu. Obitelj Ratka Mladića službeno pokreće proces proglašavanja njega mrtvim (zakon dopušta ukoliko je osoba od 70 godina i više nestala dulje od 5 godina, da ju se proglasi mrtvom). Serge Brammertz najavljuje strogo izvješće Vijeću sigurnosti UN-a koje će vrlo vjerojatno biti okidač za spomenute sankcije. Kao u filmovima Michaela Baya, kad se mislilo da je sve izgubljeno događa se veliki obrat za „dobre momke“: pronalazi se 30-ak svezaka Mladićevih memoara, na preko 5000 stranica. Gdje se pronalaze? Na tavanu bezbroj puta pretražene kuće Ratka Mladića, samo su ovaj put koristili „specijalne mašine“, pa je 30 svezaka sa oko 5000 stranica pronađeno.

Zanimljiva je dinamika nakon pronalaženja stranica. Nisu ni prelistane, a srpski mediji poput „Politike“ objavljuju dijelove dnevnika, proglašavaju ih autentičnim i donose analizu svih 5000 stranica. Samo skeniranje stranica je trajalo nekoliko mjeseci. Dana 11. svibnja 2010. dolaze u Haag. Brammerz ih već u lipnju iste godine prezentira Vijeću sigurnosti kao „fenomenalan dokument“, a u kolovozu Sudsko vijeće 18 svezaka sa preko 3400 stranica memoara prihvaća kao relevantan dokazni materijal na suđenju Radovanu Karadžiću, koji je s radošću primio vijest o pronalasku istih, budući da je njegov odvjetnik Peter Robinson rekao kako sadrže „oslobađajuće dokaze“. Sve u nepunih pola godine. Od pronalaska na tavanu, analize, do radosti Radovana Karadžića što ih je Haag priznao.

Analiza Mladićeve poezije i proze

„Potvrdu“ autentičnosti memoara dao je u Haagu pukovnik JNA Manojlo Milovanović u poništenom procesu Stanišiću i Simatoviću. Na pitanje tužiteljstva, Milovanović je izjavio kako se „u globalu“ radi o rukopisu Ratka Mladića. No, da se uistinu radi o njegovom rukopisu nikada nije ni bilo sporno. Sporna je bila autentičnost. Hrvatski tjednik Globus je angažirao skupinu grafologa sudskih vještaka iz Hrvatske i Srbije koji su se složili u jednome: autentičnost dnevnika je više nego upitna.

Prepoznavanje rukopisa je jedno, sudsko vještačenje je nešto sasvim drugo, jer u to ulazi i pojam autentičnosti rukopisa“, pojasnio je tada Marijan Krajina, angažirani vještak, čovjek koji je sudski vještačio na tisuće i tisuće predmeta, a što su potvrdili i sudski vještaci u Srbiji. Došlo se do zaključka kako je moguće da se radi o rukopisu Ratka Mladića, ali grafološki nalaz pokazuje kako ne postoji nijedna indicija da su autentični.

Prvo iz razloga što rukopis pokazuje kako je pisan „kao da je netko diktirao piscu“ i drugo pokazuje da je pisan odjednom, odnosno, da nije pisan periodično, ili „dan za dan“, kako sam pojam dnevnika nalaže.

Drugim riječima, Ratko Mladić je sjeo i pisao 5000 stranica dok ih nije napisao. Ovo zadnje nalaže i sami zdrav razum. Naime, teško je zamisliti kako Ratko Mladić koordinira masakrima od Škabrnje, preko Srebrenice, pa do logora i sabirnih centara, između jedne i druge naredbe piše poeziju na više stranica, i to savršeno urednim rukopisom. Sudeći po sadržaju ispisanih stranica, u jeku najžešćih sukoba, masakriranja, zločina protiv čovječnosti i genocida, Ratku Mladiću su prioriteti bili trgovina gorivom u Tesliću, obračuni u beogradskom podzemlju i nabavka bidona za gorivo. No vratimo se Žurnalu.

Razgovori sa zapovjedništvom HZHB

Mladićevi memoari dobivaju na snazi tek kada na površinu isplivaju navodni dijalozi sa sastanaka sa vodstvom HZHB. Mladić memoare piše poput dijaloga u filmu. Sjeća se svih upadica, tko je što rekao u danom trenutku, kao da je njegova uloga na sastanku bila vođenje stenograma, a ne sama rasprava. Tako navodi kako je 8. srpnja 1993. Milivoj Petković izjavio: „Neka ginu Hrvati Travnika, svakako nisu ratovali“.

Dakle, to je izjavio Petković, točno mjesec dana nakon najvećeg stradanja hrvatskog naroda Travnika. Naime, 8. lipnja 1993. postrojbe Armije BiH započele su žestoko protjerivanje hrvatskog stanovništva iz Travnika, uništavajući im imovinu. Žene i djecu su odvodili kao taoce u Mehuriće, gdje su bili stacionirani i mudžahedini. U selu Bikošama, u zaseoku Maljine, strijeljano je i ritualno ubijeno 30 hrvatskih civila. Do 10. lipnja 1993. Armija BiH je iz Travnika protjerala 19.000 ljudi. Mjesec dana nakon protjerivanja Hrvata da Petković izjavljuje „neka ginu“?

Ono što je još zanimljivije jeste činjenica da baš u srpnju 1993., po svjedočenju komandanta 8. motorizirane nevesinjske brigade Novice Gušića dolazi do razgovora između VRS-a i Armije BiH, uz suglasnost Arifa Pašalića.

O tome je javno svjedočio i tadašnji pomoćnik za bezbjednost komandanta 4. korpusa ARBiH Šefkija Džiho koji je sudjelovao u razgovorima. Zanimljivo, Žurnalova analiza ovo ne spominje, kao ni, makar u javnosti, objavljeni listovi Mladićevog dnevnika, iako je on sam 16. srpnja 1993. za Tanjug izjavio “Bespoštedni muslimansko-hrvatski obračuni, koji na prostorima bivše BiH traju više od dva mjeseca, nastavljaju se svom žestinom, a muslimanske snage su zamolile srpsku vojsku za pomoć“.

„Rupe“ u Mladićevom i Žurnalovom sjećanju

Zanimljivo kako „memoari Ratka Mladića“ ovo ne spominju, iako je suradnja trajala skoro dvije godine, tijekom kojih je VRS-a granatirala položaje HVO-a po narudžbi zapovjednika ABiH. Nema ih u „dnevnicima“, ali ima u brojnim intervjuima koje je Ratko Mladić dao kasnije, poput onog kojeg je dao srpskom časopisu „Princip“ gdje je prepričao kako je tekao sastanak sa delegacijom ABiH na čelu koje je bio Safet Oručević:

„Odjeven u maskirnu uniformu, Oručević je iskoračio i pružio ruku govorećiČast mi je upoznati se s Vama, gospodine generale. Znam mnogo o Vama i žao mi je što nismo na istim stranama. na što sam ja rekao: Znam i ja o tebi mladiću mnogo više nego što misliš. Čak više od Silajdžićeve supruge!“ na što je ovaj zanijemio, a dalje razgovore je preuzela Fatima Leho“ objavio je početkom 2004. časopis za srpska pitanja „Princip“.

Žurnalova analiza, kao i Mladićeva poezija ne spominje ove razgovore, iako ih je sami Mladić potvrdio i posvjedočio o njima. Ono što, s druge strane, Haški sud nije osigurao kada su u pitanju listovi koje su prihvatili kao dokaz tužiteljstva. Samo je on mogao posvjedočiti o autentičnosti, što je tražio i general Praljak. On je tražio također da svjedoči o tvrdnjama koje njega spominju kao aktera u dnevnicima. Naime, u dnevnicima se navodi kako je on odlučivao o cijelom nizu više političkih pitanja, nego vojnih. U trenutku objave ovog dijela Mladićevih memoara je svojevremeno govorio jedan od najbližih suradnika Franje Tuđmana Andrija Hebrang:

Strateški planovi su se dogovarali u Vrhovnom zapovjedništvu, a nijedan general nije imao ovlasti na terenu mijenjati političke zapovijedi“.

Sudeći po poeziji Ratka Mladića, „odmetnuo“ se general koji je od prvog dana rata u Hrvatskoj dragovoljno pristupio obrani, koji je kada je u Uskoplju počela popuštati crta obrane, u Prozoru se popeo na tenk i rekao vojnicima da krenu za njim u pomoć Uskoplju, koji je isto je napravio u Čitluku kada se nije htjelo propustiti humanitarnu pomoć koja je išla bošnjačkom narodu, koji je nakon što je dragovoljno sišao sa zapovjedne funkcije, uzeo pušku i otišao na prvu crtu.

Žurnalova objektivnost

Srbija je ovih dana proglasila državnom tajnom proces protiv zaštitnika Ratka Mladića dok je bio na slobodi. S jedne strane, dakle, imamo ustupanje javnosti 5000 listova „intimnih ispovijesti Ratka Mladića“, od kojih preko 3400 ulazi kao „dokaz“, a s druge strane se proglašava tajnom tko mu je i kako pomagao.

Isto tako ne smije se zanemariti činjenica kako autentičnost memoara nikada nije potvrdio Ratko Mladić, nego uvijek neki drugi ljudi poput pukovnika Milovanovića  ili odvjetnika Radovana Karadžića.

Zašto je ovo što je „srpska policija“ filmski pronašla memoare čija se autentičnost dokazala, gle slučaja, na suđenju Simatoviću i Stanišiću? Kada se vidi presuda Ratku Mladiću, sve je jasno: nitko ne spominje više agresiju i ulogu Srbije u ratu, nego se sva krivica prebacila na srpski narod u BiH. Postoji nevjerojatna mogućnost da će 29.11. jedinim agresorom biti proglašen onaj koji je agresora i zaustavio: Republika Hrvatska!

Prema tome, za objektivne i istinoljubive medije, pogotovo one koji sebe zovu „istraživačkim“ postoji više nego jedna indicija kako bi se prije „neoborivog“ zaključka da su zapovjednici HZHB trgovali da „ginu Hrvati iz Travnika, svakako nisu ratovali“ i plaćanja oglasa s tim naslovom, ipak valjalo priupitati o vjerodostojnosti istih.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Od 3. siječnja 2000., Hrvatsku drže u psihozi latentnog “građanskog rata”

Objavljeno

na

Objavio

Kad je agresija, a kad građanski rat?

Nasuprot rasprostranjenom mišljenju kako je Srbija zadnja od bivših jugoslavenskih republika postala samostalnom državom, i to pomalo nevoljko i pokislo, napuštena od svih, stoji jedna zanemarena činjenica – Srbija se zapravo prva osamostalila od zajedničke savezne države.

Učinila je to, doduše, bez pompe i narodnog slavlja pa i nije tako neobično što je to mnogima promaklo. Išuljala se onako zaplotnjački, u tišini, samo kako bi osigurala pogodan položaj za ostvarenje pomno planiranog nacionalnog cilja – što veće Srbije!

Naime, poslovično najglasnija jugo-republika je dana 28.9.1990., dakle gotovo tri mjeseca prije Hrvatske, donijela Ustav kojim se odredila suverenom i neovisnom državom koja prema federaciji nema nikakve dužnosti. Štoviše, taj je Ustav omogućio Srbiji da poštuje savezne zakone samo ako su u njezinom interesu. A u interesu joj je bilo sudjelovati u radu Predsjedništva države čije zakone više nije priznavala i preko njega zadržati nadzor nad vojskom. Ali i kriti se iza imena Jugoslavije, koristiti njezin još uvijek postojeći međunarodni subjektivitet i pred svijetom se, koji je strepio od njezinog raspada, himbeno zalagati za teritorijalni integritet Jugoslavije, a u konačnici i polagati pravo na savezna proračunska sredstva. Time što je Srbija u slučaju spora davala prednost republičkoj vlasti u odnosu na saveznu, federativna Jugoslavija postaje ne samo ustavno-pravno nego i elementarno logičko proturječje, bez obzira što će preko saveznih aparatčika bez izbornog legitimiteta još neko vrijeme figurirati na međunarodnoj sceni.

Da su temeljni funkcionalni elementi jugoslavenske federacije bile republike, potvrđuju i prvi višestranački izbori, održani upravo na republičkoj razini. Vodstva republika su tada po prvi put izabrana voljom naroda a ne u ime njega, dok predstavnici u saveznim tijelima nisu izravno birani na slobodnim izborima, već su ih posredno delegirale republike i pokrajine. Značaj republika pokazuju i pregovori o raspletu jugoslavenske krize (preustroju ili razdruživanju) koje su vodili predsjednici (predsjedništava) republika. S druge strane, nitko ispred Jugoslavije, savezne razine, ne pregovara o njezinoj sudbini, čak ni premijer Ante Marković. Navedeno pokazuje da su jedino republike, iako međunarodno nepriznate kao države, bile subjekti s pravom suverenog odlučivanja o ključnim političkim pitanjima.

Do mirnog raspleta nije došlo uslijed nepomirljivih gledišta između zapadnih republika (Slovenija i Hrvatska), koje su smatrale da su nositelji suvereniteta republike, i Srbije i Crne Gore, koje su držale da su to narodi (Makedonija i BiH su bile nesklone izrijekom se izjasniti). Potonje, u praksi teško provedivo stajalište nije priznavalo granice republika, tek ih je trebalo odrediti ili, kako se još spominjalo, platiti cijenu izlaska iz Jugoslavije. S obzirom da su im postojeće granice bile pretijesne, princip kojeg su zagovarale Srbija i Crna Gora nije se mogao nametnuti i provesti drukčije nego ratom. U tome ih je ohrabrivala spoznaja kako u ratu prednost ima onaj koji može računati na vojsku na svojoj strani, još i veću ako je to jedina raspoloživa vojska.

Povlačenjem iz Slovenije nakon upadljivo kratkotrajnog oružanog sukoba i Jugoslavenska narodna armija priznaje nestanak Jugoslavije. Povukavši se praktično bez borbe iz dijela države čijih je granica prema Ustavu SFRJ bila čuvarica, JNA pokazuje kako je svjesna da je izgubila državu (tj. da Jugoslavije više nema). No, nije joj trebalo dugo da pronađe novu, budući da povlačenjem na pričuvni položaj jugo-vojska pristaje uz politiku vodstva Srbije. Dojučerašnja zaštitnica Jugoslavije postaje zaštitnicom samo jednog naroda – srpskog! Naoružava samo jedan narod (druge razoružava), povlači se na teritorij naseljen pretežno ili u znatnoj mjeri tim narodom, borbeno djeluje koordinirano s paravojnim postrojbama samo tog naroda, žmiri na zločine tog naroda, štoviše katkad ih i organizira i prikriva im tragove. Primijetit će to i Međunarodni sud pravde u Haagu koji u presudi u predmetu tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid utvrđuje da su JNA i srpske postrojbe odgovorne za obrazac genocidnih čina počinjenih diljem Hrvatske s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države, što ne ostavlja dvojbe oko napadačkog karaktera rata kojeg su vodile. Osim JNA u tom će udruženom zločinačkom pothvatu aktivno sudjelovati i MUP suverene i neovisne države Srbije (takvom se Ustavom proglasila) osiguravajući logističku, materijalnu i organizacijsku potporu srpskim paravojnim postrojbama na području Hrvatske, o čemu se u Haagu još uvijek vodi iznimno važan sudski proces Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću.

Kako u vrijeme rata u Hrvatskoj Jugoslavija više ne postoji – što su već prije, svaka na svoj način, utvrdile i Srbija i JNA – nije ga nikako moguće okvalificirati građanskim ratom u Jugoslaviji. No, kako bi se stvari izbjeglo nazvati pravim imenom, tomu se pokušalo doskočiti nakaradnom kovanicom o “građanskom ratu u bivšoj Jugoslaviji”, dakle građanskom ratu u nečem čega više nema. Time se zamagljivala činjenica da se rat u to vrijeme odvijao isključivo na teritoriju Hrvatske što uz karakter djelovanja JNA i srpskih snaga, kojeg je utvrdio Međunarodni sud pravde u Haagu, nedvojbeno upućuje na zaključak da je Hrvatska napadnuta, dok smjer kretanja i područje novačenja postrojbi JNA zorno pokazuju i odakle je napadnuta. Arhitekti rata nisu taj rat poveli kako bi izgradili drukčiju Hrvatsku, niti su svoju viziju ponudili na slobodnim izborima u Hrvatskoj, nego su ga pokrenuli protiv narodnom voljom izabranog vodstva kako bi Hrvatskoj oteli dio teritorija. Stoga ga se nipošto ne može smatrati niti građanskim ratom u Hrvatskoj. Javno deklarirani ratni cilj prisvajanja dijela teritorija Hrvatske (upakiranog u ostajanje u već nepostojećoj Jugoslaviji), te narav djelovanja njegovih provoditelja nedvojbeno ukazuju kako je riječ o agresiji. Pri tom je važno primijetiti kako opće pojmove poput agresije i građanskog rata određuje postupanje organiziranih struktura i zakonitih predstavnika uključenih skupina, a ne držanje pojedinaca. To nije stvar nečijeg mišljenja, nego jednostavno pitanje zdravog razuma.

Rjeđe se spominje da je osim Srbije, i uz njezinu politiku pristalih Crne Gore i JNA, u agresiji na Hrvatsku aktivno sudjelovala još jedna republika – Bosna i Hercegovina. Ne samo kao logistička baza, ne samo zato što su postrojbe JNA u Hrvatsku ulazile uglavnom iz te republike, niti samo zbog borbenog djelovanja agresora s njezinog teritorija, nego i zato što su naknade za pripadnike Teritorijalne obrane BiH, angažirane na zapadnoslavonskom i dubrovačkom ratištu, isplaćivane iz proračuna BiH. Bilo je to vrijeme kad to još nije bio rat Alije Izetbegovića, iako su i u BiH već ginuli ljudi i gorjela sela. Ali nisu to bili Alijini ljudi, niti su to bila njegova sela.

Taj izabrani predstavnik tek jednog od tri konstitutivna naroda u BiH uočio je znatne poteškoće s kojima se Hrvatska suočavala kako bi međunarodna zajednica, po naravi podložna inerciji, ali i izložena višegodišnjoj ustrajnoj promidžbi prosrpske jugo-diplomacije, jasno i glasno prepoznala školski primjer agresije kao agresiju, a ne kao građanski rat u bivšoj Jugoslaviji. Stoga zaključuje kako najprije treba ishoditi međunarodno priznanje BiH ili kako se izrazio – prvo treba staviti obruče oko Bosne, jer poslije priznanja je agresija, a prije priznanja je građanski rat. Poslužio se pritom i klasičnom prijevarom orijentalnog tipa na osebujan način koristeći pojmove taktike i strategije. Prijetvorno prihvaćanje plana Europske Unije poznatog kao Cutileirov plan – koji je predviđao unutarnji preustroj BiH na tri područja temeljem etničkog načela, a što je ujedno predstavljalo i preduvjet za priznanje BiH – naziva taktikom, a kasnije povlačenje pristanka – strategijom.

Dogovor je minirao samo kako bi stavio “obruče oko Bosne” i tako stvorio preduvjete da uzurpira položaj jedinog legitimnog predstavnika BiH. To, međutim, rat nije spriječilo, nego je i ono malo izgleda da ga se izbjegne svelo na nulu. Srbi u BiH su, baš kao i sunarodnjaci im u Hrvatskoj, počinili agresiju već zbog ratnog cilja – izdvajanja iz BiH i rušenja njezinog teritorijalnog integriteta (dakle njih nije zanimala drukčija BiH) – ali i zbog genocidnih čina provedenih s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države. Karakterizaciji građanskog rata najbliži je rat između Hrvata i Bošnjaka, budući je prijepor nastao po pitanju unutarnjeg ustroja države. Hrvati su težili (kon)federalnoj BiH, uspostavljenoj na unutarnjoj teritorijalnoj podjeli temeljenoj na etničkim načelima, što su njihovi predstavnici u tri navrata potvrdili prihvaćanjem upravo takvih prijedloga međunarodne zajednice, dok su Bošnjaci inzistirali na unitarnoj ili građanskoj BiH, koja ne bi uvažavala interese konstitutivnih naroda nego samo građana-pojedinaca. Ipak, nije zgoreg primijetiti kako je i u ovom ratu uočljivo znatno više napadačkih elemenata s bošnjačke strane i obrambenih s hrvatske, nego obrnuto – toliko više da to, posebice uzme li se u obzir i način provedbe, ostavlja prostor i za drukčiju karakterizaciju tog rata.

U nedostatku ozbiljnih argumenata, a lako moguće i po onoj “drž’te lopova”, bošnjačka strana optužuje Republiku Hrvatsku za agresiju zbog angažmana Hrvatske vojske u ratu između Hrvata i Bošnjaka u BiH. No, brojnost tih postrojbi koje ni u jednom trenutku nisu prelazile snagu lake pješačke brigade (manje od dvije tisuće ljudi), kao i njihov prostorni raspored (raspršenost na dugačkoj bojišnici) jasno upućuju na taktički (i to obrambeni) karakter te intervencije, a ne na strateški (napadački, agresivni) s ciljem zauzimanja teritorija.

Drugi krak prikaza Hrvatske i Hrvata u BiH kao agresora od strane bošnjačke vrhuške temelji se na telepatskim sposobnostima čitanja tuđih misli i intimnih želja, a ne na vrednovanju djela. Prema takvom viđenju Hrvatska je kriva jer je željela pripojiti dio BiH, a Hrvati iz BiH zato jer su čeznuli priključiti joj se. Ako je to i bila prirodna želja, kako predsjednika Tuđmana, tako i ogromne većine Hrvata u BiH, u realnom vođenju politike izraženom kroz odigrane političke poteze nema naznaka koje bi ukazivale da se takvo što provodilo u djelo. Tome svjedoče uređenje i definicija Herceg Bosne, prvo zajednice a potom i republike, bezuvjetno prihvaćanje mirovnih planova međunarodne zajednice, sudjelovanje na referendumu o neovisnosti BiH, ali i njezino brzo priznanje od strane Hrvatske (Srbija ju je priznala tek 1995.). Slično bi se, primjerice, moglo optužiti Aliju Izetbegovića kako je stvarao, a ne samo sanjao islamističku BiH. Iako se to iz konkretnih političkih poteza bošnjačkog ratnog lidera ne vidi, iz autorskog mu spisa “Islamska deklaracija” očito je kako mu je srce kucalo. Jako ga je žuljala odvojenost vjerskih i svjetovnih zakona, toliko da se ne bi odveć protivio primjeni šerijata. Kad bismo tjerali mak na konac, nije li i postrojavanje odreda mudžahedina El Mudžahid u sastavu Armije BiH predstavljalo puno ozbiljniji znak potpore takvim stremljenjima od bilo kojeg dokumentiranog poteza Hrvatske i BiH Hrvata u smjeru odvajanja dijela teritorija BiH?

No, ni u Hrvatskoj ne manjka onih koji rado čube na glavi pa vide sve naopako. Ukotvljeni u toj pozi rat u Hrvatskoj nazivaju građanskim, dok građanski rat između Hrvata i Bošnjaka vide agresijom Hrvatske na susjednu zemlju. Još je više naopako što mnoge od njih zauzvrat izdržava država spram koje su spremni učiniti sve kako bi joj napakostili. Nađe se među njima nositelja istaknutih političkih funkcija (ipak sve manje) i u politiku zalutalih diletanata (sve više), odvjetnika, sudaca i tužitelja, sveučilišnih profesora i političkih analitičara…, a tu su i neizbježne pomoćne postrojbe – buljuk novinara, horde tzv. kulturnjaka, konačno, kao srp i čekić na petokraku, i nevladini a zapravo vladini aktivisti, naravno u službi stranih vlada… To su oni koji ne podnose pobjedničku Hrvatsku i Hrvate u BiH kao kamen joj zaglavni pa, posebno intenzivno i invazivno od 3. siječnja 2000., Hrvatsku drže u psihozi latentnog “građanskog rata”, boreći se za neku drugu Hrvatsku ili njihovim rječnikom rečeno – “ovu zemlju”. Hrvatska je to koja će biti sve samo ne hrvatska, zemlja bez okusa, boje i mirisa, bez narodnog pozdrava i ponosa, sa zastavom vazda na pola koplja i naposljetku bez ljudi,…, hrvatskih ljudi koje tako zdušno potiču na odlazak iz domovine uvjeravajući ih kako je ovdje sve loše i ništa nema smisla (samo nikako da to pokažu i vlastitim primjerom iz čega bi se moglo zaključiti kako njima izgleda i nije tako loše, a to je posebno porazno, jer ako njima nije loše, Hrvatskoj mora biti loše). Ukratko, bore se za Hrvatsku upravo po mjeri agresora iz devedesetih. Dijeleći s njim istinu o prošlosti i danas provode ciljeve agresije iz devedesetih, samo sada drugim sredstvima. I zato je za taj podmukli “građanski rat” u ovoj, po toj pojavi endemičnoj državi, “unutarnja agresija” sasvim prikladan izraz. No, ako je već vanjski agresor izbjegao sudu za svoja zlodjela, može li si Hrvatska priuštiti luksuz da takav epilog mimoiđe i ove unutarnje mu pobratime? Toliko ih je, doduše, da bi procesuiranje iz posve praktičnih razloga zahtijevalo ubrzani, da ne kažemo kratki postupak. Jer ne pomažu tu ni ograđivanja, ni suspenzije, pa čak ni otkazi… Najmanje što Hrvatska može učiniti za njih je uskratiti im državljanstvo države koja im toliko ide na jetra.

Grgur S./Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari