Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Zimske olimpijske igre u vrijeđanju i pljuskanju ledene naše domovine

Objavljeno

na

Hrvatska se polako oporavlja od sibirskoga vala hladnoće, premda nije gotovo kada je gotovo, nego kada pririoda kaže da je gotovo, a njoj je čovječanstvo u zadnjih stotinu i pedeset godina učinilo takve gadosti da se odlučila osvetiti – a osveta se servira hladna, kao što znate. Led i snijeg najviše su pogodili najsjevernije dijelove Hrvatske, poput Konavala, i otoke u Ledenom moru: Bračani su izgradili prvi iglu od ledenih kocaka i čekaju eskimske turiste.

Priča mi jedan poznanik da u njegovu mjestu davno bijaše čovjek koji je zarobljen u Prvom svjetskom ratu i odveden u Sibir, gdje je dugo ostao i obavljao razne poslove po cičoj zimi i minus pedeset. U proljeće nakon strašne zime, krene on na posao u tajgu, kadli čuje pozdrave „Dobar dan, Mate“, pa malo dalje opet „Dobar dan, Mate.“ Osvrće se, a nikoga nema. Tada shvati: to su pozdravi njegovih sudrugova koji su se zimus zaledili, a sada se odmrznuli.

Hrvatska je ove ledonosne zime dobila pozdrave koji nisu čekali proljeće, iz Srbije, iz tzv. RS-a, iz Sarajeva, iz Ljubljane, iz Ženeve, iz Zagreba (Novinarskog doma), ma bile su to zimske olimpijske igre u vrijeđanju i pljuskanju ledene naše domovine. Na pozdrave je u državničkom stilu snažno odgovorila samo predsjednica RH u intervjuu Dujmoviću na HTV-u, jasno definirajući stajališta one većine hrvatskoga naroda koja u svojoj nacionalnoj državi ne želi slušati i gledati kako ga cipelare s raznih strana, izvana i iznutra, pri čemu je radikalna crvena iznutrica postala pogano prostačka u retorici jer joj više ništa drugo ne preostaje, jer nema više što izgubiti. Prednjači bivši Josipovićev savjetnik, Carlos Pilsel, medicinski fenomen (Turettov sindrom) koji javno govori ili tvita ono što gubitnici većega „ugleda“ govore privatno o Kolindi zato što je prva, dobivenim izborima, prekinula crvenu dominaciju, a tek potom je umjerena desnica preuzela i druge glavne poluge vlasti.

NU2Spomenutim odgovorima na pitanje novinara koji je nekim čudom zadržan na HTV-u i čak dobio elitniji termin od onog ranojutarnjeg, Kolinda je izazvala golem gnjev jugofila i pupofila, ali vjerojatno i Ace kojemu se kosa dignula na glavi (ha!) kada je dobio konkurenta svojoj emisiji koja naslovom propagira ustaštvo (U 2), što bi rekli Vučić, Nikolić, Vulin, Dodik, Božinović i ostali. Aca naravno nije kriv za tu pometnju, ali mu se omaknulo. Daleko od toga, rečeni dugokosi svat je na pozicijama posve suprotnim, u biti zajedljivoi kontrolirano protuhrvatskim, pa nije bilo šanse da Kolinda, takva kakva jest, sjedne njemu nasuprot i mora slušati pitanja iz suterena novinarstva, skrpana iz podzemlja lekovićevskih provokacija. Bujnokosom preostaje da bude domaćinom onih tipova, poput mulca iz FBiH koji je vrijeđao hrvatsku predsjednicu.

Trn u oku crvenih i njihovih medijskih falangista

Kolinda je postala trn u oku crvenih i njihovih medijskih propagandista već u trenutku izbora i ustoličenja, kada ju je krupna novinarska figura Elizabeta Gojan prikazala javnosti gotovo pilselovski, omraza je eruptirala izbacivanjem s Pantovčaka najvećega sina naših naroda i narodnosti, a kap je prelila čašu baš u dujmovićevskom intervjuu kada je rekla da na pupovačku „božićnu“ političku mišolovku ne bi došla ni da je bila u Zagrebu, što je ujedno poruka hrvatskim političarima koji su ondje bili i dobili što su tražili, pa se (možda) opametili. Bilo je još poruka, recimo hrvatskoj diplomaciji koja još nije čula da je Hrvatska već dvadeset i pet godina međunarodno priznata država, ili je čula, ali ju sama ta diplomacija još u sebi nije priznala, pa otud bojažljivo pitanje veleposlanika u Beogradu smije li staviti hrvatsku zastavu na pola koplja kada Beograd „slavi“ Oluju, no to je samo karikaturalni primjer onoga što dobar dio naše – recimo tako – diplomacije radi u svijetu, uključujući veleposlanika u Washigtonu koji odlazi u Europu baš kada predsjednica države dolazi u Washigton da bi na licu mjesta vidjela što se kuha i gdje i kako u toj juhi treba plivati Hrvatska, da ne bude iznenađena.

Iz pouzdanih izvora: Nigdje bez javljanja Pilselu, Maštruku i leptir mašni

To je putovanje i nadalje na medijskom pladnju i predmetom zainteresiranosti Povjerenstva za sukob interesa koje je potpuno izgubilo kompas i plovi po moru privida svoje važnosti. Pa kad mu Kolinda i odgovori gdje je bila i zašto je bila, povjerenstvo hoće imena: s kim je bila, što joj je tko rekao, što je jela, što je pila, i slično, čime to već komično tijelo (premda plemenito zamišljeno) preuzima prerogativne obavještajnih i istražnih vlasti iz nekih drugih vremena. Kako neslužbeno saznajem, zaključak Povjerenstva bit će da se Kolinda prije svakoga puta mora prvo javiti Pilselu, Maštruku i onom liku s crvenom leptirmašnom, s točnim itinererom i imenima osoba, a u pratnji svakako mora biti Leković kako bi mogao brifirati Pupovca i Josipovića.

Druga se afera veže uz još jedno povjerenstvo, etičko, koje je u navali na ministra znanosti i obrazovanja predvodio Silobrčić, akademski tip. On bi vrlo rado HAZU preimenovao u JAZU. Iz toga jaza i dolazi haranga na Barišića, koja je neslavno propala kada su ministru u pomoć pritekli vrlo poznati hrvatski znanstvenici i akademici, točno definirali što je plagijat. a što nije, a izostavljanje jedne napomene nikako nije, to više što je pogrješka ispravljena i objašnjena. No, velim, crveni gubitnici nemaju drugog posla, do vlasti više nikada ne će doći, pa se zabavljaju u svom infantilnom vrtiću i izvlače što se izvući dade, kao dijete koje kopa nos. Uopće, pitanje plagijata je lepršavo, danas strože praćeno i u sitnicama nego ikada ranije. Što bi neki silobrčić radio Držiću i Moliereu koji su do vrata dužni Plautu, što bi radili Gunduliću koji je dužan Tassu (kao i Nikola Zrinski VII.).

Svi nešto žele od Hrvatske

Usporedo s tim pribedastim skandalima, odvijale su se u ledovima, snijegovima i burama hrvatskoga političkog i gospodarskog života puno ozbiljnijije stvari. ProstaMOL je dobio na arbitražnom sudu, Hrvatska izgubila ali se žali, većina susjednih (ili gotovo sve) zemalja želi nešto od Hrvatske: Slovenija Savudrijsku valu, Srbija samo Slavoniju i Dalmaciju, Mađarska svoju Inu, tzv. RS nastala na genocidu – hrvatsku Posavinu u kojoj je već istrijebila Hrvate (ali vidjet ćemo), muslimansko Sarajevo želi da se Hrvatska odrekne bilo kakvog utjecaja, posebno u svezi s hrvatskim pitanjem na koje ima odgovor, pa što da se Zagreb muči, a ni Prevlaka nije riješena kako Bog zapovijeda – ako se u nekoj budućnosti ostvari napušteni san srpskoga elementa u Crnoj Gori, i to bi moglo biti opasno. Dodajmo tomu da Hrvatskoj Italija ne da proglasiti gospodarski pojas, premda ga ona po svim europskim uzusima i pravu mora –mora (a ne treba) proglasiti. No veća riba jede manju.

Hrvatska politika, pa ni njezin najvitalniji dio (to jest Kolinda) još se ne usuđuje glasno izreći zahtjev za hrvatskim entitetom u BiH, znači teritorijem i instutucijama, a bez toga je hrvatsko pitanje nerješivo. I hrvatska vanjska politika općenito vrlo je suzdržana u tom pogledu, a frazetina o „ravnopravnosti i konstitucionalnosti hrvatskoga naroda na cijelom teritoriju BiH“ samo je bespomoćna magla koja u realnosti nema ama baš nikakvo uporište. Pri tomu Zagreb stalno spominje nestabilno okružje (a i jest), a ne pokazuje volju da izradi i objavi konsenzualno donesenu strategiju prema susjedima, kako onima iz pakla (Srbija) tako i ostalima. Jednostavnije rečeno: i Hrvatska treba imati svoje stalno stajalište (čak i tramvaji ga imaju), svoje zahtjeve (a ne samo obrambeno slušati tuđe), svoju svijest o jedinstvu hrvatskoga korpusa i njegova isto tako jedinstvenog opstanka. Zagreb si više ne može dopustiti ni fraze o podjelama u samoj Hrvatskoj, jer podjela nema, postoji samo velika većina hrvatskoga naroda i velika većina manjina koje se osjećaju političkim Hrvatima, nasuprot nevelikom premda ne i posve zanemarivom postotku orjunaša i plačidruga za naddržavom koja ne postoji već više od četvrt stoljeća, a njih -zajedno da pupovačkim provokatorima – treba medijski neutralizirati i ridikulizirati, prerezati pupčanu vezu s hrvatskim proračunom, a ako se radikaliziraju (kao što već čine, vidi „božićni“ domjenak, ako Hrvatskoj nedvosmisleno objavljuju rat, s njima se moraju baviti tijela domovinske sigurnosti, budući da situacija postaje ozbiljnom, prijetnje su izrečene i mi ne možemo imati petu kolonu koja će nam zabiti nož u leđa. Nakon svih iskustava iz monarhističke i komunističke Jugoslavije, nakon svih Bleiburga i nakon srpske agresije iz devedesetih, bili bismo zaista prokleti naivci da ne prepoznamo koliko je ozbiljan sadašnji trenutak.

Srbija i dalje sanja

SrbijaSrbija nije odustala od famozne granice Karlobag-Virovitica (sada bi htjela i Ogulin) niti je odustala od Kosova, pa ni od Crne Gore, odnosno od izlaska na more. Vlak koji je krenuo iz Beograda s natpisima „Kosovo je Srbija“, zaustavljen na granici, neodoljivo me je podsjetio na onaj vlak s jogurtskim revolucionarima (četnicima) što je svršetkom veljače 1989. trebao krenuti iz Beograda prema Ljubljani, sa stajalištem i Zagrebu. Nije krenuo, ali je toga dana ili dan poslije, uglavnom 28. veljače, krenuo hrvatski pokret uobličen potom u stranku predvođenu Tuđmanom. I nitko od nas koji smo u tomu sudjelovali nije imao ni najmanje sumnje kamo vode i što smjeraju beogradski vlakovi. Bilo je jasno i tadanjoj komunističkoj vlasti u Hrvatskoj, ali je ona bila talac svojih iluzija o bratstvu i jedinstvu, koja je Hrvatsku mogla doći glave, zauvijek.

No i oni hrvatski ljudi koji su se stjecajem okolnosti bili našli osamdesetih u drugim redovima, osjetili su svršetkom toga desetljeća da moraju reagirati svom silinom. Kao Hrvati. Jedan od njih je iznimno pošten i pametan čovjek Milan Ramljak, kojega ste nakon dugoga vremena vidjeli u emisiji „Otvoreno“ uoči proslave međunarodnog priznanja, a govorio je unatoč godinama pribrano i točno, spominjući datume i godine, svoje susrete sa zločincem Adžićem, uvjerljivo opisivao atmosferu prvoga doba ni mira ni rata, odnosno početka rata. Podsjećam da je Ramljak bio potom povjerenik Vlade u Osijeku koji je s tri strane danonoćno granatiran, a sjećam se i da se vrlo začudio kada me je vidio u Osijeku u odori Hrvatske vojske, ispred stana koji mu je bio dodijeljen. Sada je to već anegdota: ja sam mu objasnio da sam određen za njegova tjelohranitelja, to jest samo toga jutra, u što nije povjerovao. Bijaše to vrijeme kada je Tuđman – po svjedočenju Hebranga, za koje prvi put čujem – govorio da idemo svi izginuti kao Zrinski, što nama na „terenu“ nije padalo na pamet.

Na snimkama i Budo Lončar

LončarNo, uz Granića koji je djelovao kao Granić, Mate kao Mate, u studiju „Otvorenog“ našao se i Stier, te Picula koji je uglavnom govorio vrlo dobro. Pomislio sam u jednom trenutku da je isto tako vrlo dobro što ga SDP nije htio za predsjednika, jer ovako, s Bernardićem, desni centar može biti miran i posvetiti se nekontaminiranim i kontaminiranim arbitražama, od kojih je potonja uzrokom Erjavčeve najave da će zlostavljati Nijemce i Austrijance koji putuju prema Hrvatskoj, čime je pokazao pamet u rasponu između Pilsela i Silobrčića. Na snimkama u „Otvorenom“ (primjedba Togonalu da je prečesto prekidao vrlo zanimljivog Ramljaka) viđen je i Budimir Lončar, kao i na pupovačkom domjenku. Taj lik na čiju dušu pada krv mnogih branitelja, sada se šeće po izložbama, promocijama i kazalištima usred Zagreba.

U stranačkom životu zbila su se dva događaja: Beljak je u oštroj konkurenciji pobijedio Krešu, skresavši prije toga ostale moguće kandidate, u demokratskoj proceduri, čime je HSS navijestio novo doba. Glede HDSSB-a nikomu ništa nije jasno, ali poznavajući Glavaša ponešto mi je ipak razvidno. Važnije od svega toga jest zamisao ove Vlade nazvana „Projektom Slavonija“, a ako se ostvari možda u budućnosti ne će ni biti potreban HDSSB koji je, ruku na srce, nastao upravo nasuprot zagrebačkom zanemarivanju Slavonije, koje se pokazalo kobnim.

Kapa s tri roga i vojevanje protiv Boga definitivno su otišle u muzej prekinutih veza

A obljetnicu međunarodnog priznanja hrvatske države ne ću previše ni komentirati, niti ponavljati tko nas je prvi priznao. Ma mi smo sami sebe prvi priznali i to je neporecivo, tek dugo poslije Island, Vatikan, Njemačka i tako dalje. Ipak, lijepo je bilo prisjetiti da su nas priznali oni koji su skrštenih ruku promatrali kako nas četnici ubijaju. Ponašali su se kao stari medikusi koji bi teško ranjenoga vojnika ostavili Providnosti, pa ako je umro – umro je, ako je imao volju da živi, ona ga je spasila, a medikusi poslije sebi pripisali zasluge.

Radije ću podsjetiti da je počela nova školska sezona, smrznuta mala djeca bude se po mraku jer i one škole koje imaju jedan turnus (a sve je više takvih, jer djece nema) zahtijevaju da patuljci moraju biti u školi u osam ujutro, po socijalističkom receptu. Zašto ne u devet, nitko ne zna. Zašto nemaju slobodan dan u srijedu, zašto vikenedom moraju ispisivati kilometarske domaće zadaće, zašto moraju bubati stvari do kojih u sekundi mogu doći pametnim telefonima, zašto od njih stvaramo depresivne mlade ljude i oduzimamo im najljepše doba. Nitko ne zna. Školska reforma kakvu je zamislio raščupani Jokić, ne može proći u tom obliku jer ne misli na djecu nego kako progurati crvene zamisli, pa smo sada gdje jesmo, pred novim pokušajem da se uputnik formira na bolji način ( i to je jedan od razloga opanjkavanja ministra obrazovanja). Crvena agresija na vjeronauk nije prošla niti je imala šanse, a najnoviji podatak da gotovo osamdeset posto mladih vjeruje u Boga, vjerojatno ih je posve obeshrabrio. Kapa s tri roga i vojevanje protiv Boga definitivno su otišle u muzej prekinutih veza. Svoga boga, to jest Tita, odavno su izgubili, kao i svoju svetu zemlju Jugoslaviju, ostali su sami na ovom svijetu. Vrlo turobno. Još se uzdaju samo u svoju dominaciju na kulturnom polju, koju su gradili zadnjih petnaest godina i ispleli mrežu, no i nju ćemo rasplesti, tako mi Bog pomogao.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: Dica su to Malešna, al’ znadu komu su sviće palili – Dica su al’ znadu kako Domovinski rat nije bijo građanski rat

Objavljeno

na

Objavio

Školu moreš
Al’ ne moraš imat
Ae
Komu se uči, neka uči
Neka buba, čita, zbraja i dili
Na volju mu je

Al’
Kuvat u nas moraš znat
Ono zeru, mrvočak
On’liko k’liko se kuvalo u našemu sirotinjskomu kraju na golu kamenu
Na kominu su šamot ciglon
U bronzinin što su se mrčavi
Cunali
O komaštrin

Moja baba nije znala pravit sto i jedan kolač
Ni čut
Kakvi kolači, kakvi bakarači
Kašnje je to došlo
Su markan iz Njemačke
Uskupa su flajdan i hauban za kosu
Su prvin merđanin i bagerin
Uskupa su petardan
Njemačkin štekan Ma’lbora i Zipašin

Nisu naše kuvarice
Ravne onin iz
Slavonije
Ni govora
Jerbo naše
Valja pravo reć’
Nisu imale nit’ mat’rijala za toga

Pravit svo ono bogatstvo nisu imale sučin al’ zato
Su naše pekle
Privrte vrile
Ušćipke meke
I padišpanj u koji bi viju rukan vridnin zadivale

Bile vrlo stručne
Za rašćike i koštradine
Za kruva ispod sača
Raka su metvicon i puron
Stručne za pečenice, divenice i toća

Još k’o dite
Učilo me naškoj kuvariji
Metnili bi mi zdilu, bilu.. su jajima na tolu
Ispod niske odrne
A ja na stočiću propeta
Unde di gleda priko Bejine kuće
U Osoje
Metnili bi mi
Šaku brašna, soli navr’ prsta
Kap varenike, zeru mlake vode
Pa bi unda sama zamišala privrte
Gledajuć satrat sve one gljize

Izlivala bi i’ kacijolon
U zagrijanu, crnu tavu na šporetu
Pa bi začvrčalo na kapi ulja

Čekala bi da zeru skori
Ujti su donju stranu
Pa unda privrnila
Unda bi jopet
Pričekala
Minut, dva
Pa
Iskrenila na pijat
Oni na sitne, crljene ruže

Amerikanski pijat
Oni što je doša’ brodon u jednoj od oni’ puni’ skrinja moje babe
Što su njojzi slala braća iz svita

Najlišpe na svitu meni je bilo na vrilu privrtu
Posut rukon zeru cukra
Onako iz zdraka
Samo da zabili sridica
Pa pljesnit rukama i gledat
Kako cukar krabi vrućina koja ugusto iz privrte
Dimi

Doklen ideš
Musavin rukan privrćeš listove one dvi materine knjige zvane – Kuvarica
One su tvrdin korican
Su šarevitin slikan, kojima smrti nema

To ti je najdraža zabava bila
Ist i privrćat slike
Oni knjiga što i’ je mater kupila u vakat kad se udala prikomlada
T’liko mlada da ni kuvat nije znala

Kuvarice ob’e znadeš napamet
Od
Do
Svako slovo i svaku sliku
I znadeš šta bi iz nje najradije pojio
I ti
I ćaća ti
I brajo
Jerbo si i nji’ uvik pita šta bi oni za se’
Probrali
I silijo bi i nji’
Sve redon
Da ti upru prston u najlišpu sliku
Ae
Jerbo glavno je bilo izabrat šta ‘oćeš
Izabrat na sliki
U mašti
To ti je unda isto k’o da si kupijo i mat’rijal
I kuva i peka
I pojio zaprave

Kraj studenoga je i oni je vakat
Kad se po selu uzvire gudini po kućarin

Dobranalo se iznenada to jedno jutro kad ti se mrzle ruke lipu za volan
A iz usta ti dimi od leda doklen govoriš
Pa puneš u caklo
Da dica rukan
Mogu mećat srca
Dok se vozu

Pa se ne voziš više u običnomu autu kroza mrzle dane
Nego u malešnoj galeriji
Njijovi imena
I srca

U te studene dane
Uvati gudine skrika po kućarin
A u zdraku se izmiša mirluš brenera
Svinjski dlaka
I vrile vode
Postanu tražena roba u selu one lole što znadu utvrdo gudinu držat nogu

Vrime je to oštra mirluša
I vrime oštri’ noža
Zvona za bikarenja
I sindžira za okrićanja

Nije lako bit gudin
Priko godine
Ni čut
Krajen godine
Apose je gadno bit gudin
Milo ti ji dođe

Ae
Meni milo gudina
Oduvik
Šta mu je život
Ništa!
Ide, pije, tovi se
Ne misli se o ničemu
Svaki dan mu jednak
Nečisti podase
A dalje svoga kućara niti ne zna
Loče iz korita mekinje i spirine
Pa čeka
Da ga se su prvin ledon prikolje
Posoli krupnon soli
I na lisi ga se razviša

Studeni je
Mrznu cakla
Dobranalo se ono jutro kad se ruke mrzle za volan lipu

Vratili mi se sokolići moji
Oni moji stariji
Iz našega Vukovara
I već danima govoru
Šta su sve vidili
Okon i srcon
Di su i šta ili
Di sviće palili
A di se do tlea
Poklonili

Donili u rukan malešni Vodotoranj
I malešnu Golubicu
Donili sasebon Vukovar na naš jug
U dnu malešnoga Vodotornja
Upisana ona časna godina
Tisućudevestodevestprva
Ona za koju moraš znat di si bijo
I ti
I svi koliki

Vidili moji sokolići gorikar
Sve naše barjake na vrpi
Sve
I one crne koji su u nemilosti
Poradi
Pozdrava
Za Dom spremni
Dica su to
Malešna
Al’ znadu komu su sviće palili

Dica su al’ znadu kako Domovinski rat nije bijo građanski rat

Neka nemaju velike škole
Znadu
Više se volu igrat nego sidit nada knjigon
Uču se išton privrte zamišat
Al’ o ratu sve ono prikovažno
Već znadu

Jerbo
Nije njima cili svit
Kućar i puno korito
Nisu godine proveli samo ločuć spirine
I gledajuć u prazno
Dica su al’
Mislu glavon i srcon
I volu svoje

Tak’ima mista
Nikad’ neće bit’ ni na hateveu
A ni na državnon koritu

Taki poda rukon cili život nosu one dvi Kuvarice tvrdi korica
Iz koji’
Znadu šta ‘oće

Znadu izabrat

Znadu kako je srce i mašta
Prišnije
Od onoga zaprave

Kako je prišnije crtat onin praznin, promrzlin rukan srca po caklu
Nego živit k’o gudin koji ne vidi baš ništa dok ide sve redon
I zaprave

Znadu kako se more i mora volit sve svoje redon
I upaljenon svićon
I pismon
I molitvon

More se volit sve svoje su onin što šalješ u modernin, šarevitin skrinjan
Koje i danas dolazu na naš kamen sirotinjski

Tisnin putin
Odsvaklen

Barbara Jonjić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari