Pratite nas

Događaji

Haag ne dopušta da se Hrvatska uključi u proces ‘šestorci’

Objavljeno

na

Tužiteljstvo Haškog suda (ICTY) odgovorilo je na zahtjev Hrvatske da se u svojstvu ‘prijatelja suda’ uključi u žalbeni dio postupka u predmetu ‘Prlić i drugi’ i traži da ga Žalbeno vijeće odbaci jer hrvatski podnesak ne bi ‘pomogao vijeću u donošenju presude’, te zbog toga što trojicu najviših hrvatskih dužnosnika spomenutih u hrvatskom zahtjevu – bivšeg predsjednika Franju Tuđmana, bivšeg ministra obrane Gojka Šuška i bivšeg načelnika glavnog stožera HV-a generala Janka Bobetka – ‘ICTY nikad nije optužio’.

[ad id=”93788″]

Hrvatska je prije dva tjedna zatražila da se u svojstvu ‘prijatelja suda’ uključi u žalbeni dio postupka pred Haškim sudom u predmetu ‘Prlić i drugi’ u kojem su najviši hrvatski dužnosnici, Tuđman, Šušak i Bobetko, nepravomoćnom presudom proglašeni sudionicima udruženog zločinačkog pothvata u svrhu etničkog čišćenja dijelova BiH. Prvostupanjsko vijeće je 2013. u presudi u predmetu ‘Prlić i drugi’ utvrdilo da su tri preminula najviša hrvatska dužnosnika smislili i proveli navodni zajednički zločinački cilj promjene etničkog sastava teritorija koji je trebao ući u sastav hrvatske republike Herceg-Bosne tako što su navodno naređivali i koordinirali događaje na terenu kako bi počinili zločine koji su bili rezultat plana trajnog uklanjanja muslimanskog stanovništva s područja Herceg-Bosne.

Hrvatska je u svom zahtjevu ustvrdila da su ‘ti zaključci vrijedni spomena zbog dva razloga’. Prvi što raspravno vijeće nije u presudi napisanoj na više od dvije tisuće stranica ponudilo nijedan dokaz koji bi podupro zaključak da su Tuđman, Šušak i Bobetko te zločine počinili ili namjeravali da se oni počine i drugi je što je zaključkom da su bili članovi udruženog zločinačkog pothvata vijeće prekršilo europsku konvenciju o ljudskim pravima.

‘Raspravno vijeće moralo se suzdržati od donošenja zaključaka koji dovode u pitanje presumpciju nevinosti preminulih hrvatskih dužnosnika’. Hrvatska stoga traži od žalbenoga vijeća da joj odobri ulaganje podneska u svojstvu ‘prijatelja suda’ te da se pojavi kao ‘prijatelj suda’ u tom postupku. Hrvatska poručuje da bi njezino sudjelovanje u postupku u pogledu činjeničnih i pravnih pitanja bilo poželjno jer bi pomoglo vijeću u donošenju pravilne odluke.

Tužiteljstvo je u svom odgovoru od 31. ožujka ustvrdilo da sudjelovanje Hrvatske kao ‘prijatelja suda’ ne bi ispunilo standard postavljen Pravilom 74 Pravilnika o postupcima i dokazima ICTY-ja, jer hrvatski podnesak ne bi pomogao ‘u pravilnom shvaćanju predmeta’. Podnesci ‘prijatelja suda’ su općenito ograničeni na pravosudna pitanja. Pitanja u kojima Hrvatska želi intervenirati su činjenična pitanja, navodi haško Tužiteljstvo u svom odgovoru.

Nadalje, smatra Tužiteljstvo, budući da ICTY nikad nije optužio Tuđmana, Šuška i Bobetka, na njih se ne odnose prava na pošteno suđenje odnosno ‘presumpcija nevinosti pred sudom’.

‘Republika Hrvatska ne ispunjava standarde da se pojavi kao ‘prijatelj suda’ u ovom slučaju. Zbog razloga koji su ranije navedeni, njezin bi zahtjev trebalo odbaciti’, zaključuje se u odgovoru Tužiteljstva koji potpisuje Douglas Stringer.

Haški je sud u predmetu ‘Prlić i drugi’ šestoricu Hrvata u svibnju 2013. nepravomoćno osudio na kazne od 10 do 25 godina zatvora zbog zločina nad muslimanima tijekom rata u BiH osmišljenih u okviru udruženog zločinačkog pothvata. Bivši predsjednik vlade Herceg Bosne Jadranko Prlić nepravomoćno je tada osuđen na 25 godina zatvora, bivši ministar obrane Bruno Stojić i bivši načelnici Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20 godina zatvora, bivši zapovjednik vojne policije Valentin Ćorić na 16, a načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na 10 godina zatvora.

Raspravno vijeće je većinom glasova, uz suprotno mišljenje predsjedavajućeg suca Jeana Claudea Antonettija, tada zaključilo da je sukob između HVO-a i Armije BiH 1993.-94. godine bio međunarodni sukob te da je većina zločina nad muslimanskim stanovništvom Herceg-Bosne za koje su se teretili optuženi počinjena u okviru udruženog zločinačkog pothvata u kojem je sudjelovao i dio političkog i vojnog vodstva Republike Hrvatske, uključujući i predsjednika Franju Tuđmana. Cilj toga udruženog zločinačkog pothvata, prema zaključcima presude, bio je uspostava hrvatskog entiteta u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine i njegovo pripajanje Hrvatskoj kako bi se ponovo ostvarilo ujedinjenje hrvatskog naroda u slučaju raspada BiH, odnosno da on postane neovisna država unutar BiH tijesno povezana s Hrvatskom.

Hrvatska je u svom podnesku Haškom sudu istaknula da politički cilj ponovnog stvaranja Banovine Hrvatske u granicama iz 1939. sam po sebi ne može biti osnova za osudu već je za nju potrebno dokazati namjeru za počinjenje zločina.

Podnesak je u ime Hrvatske uložio hrvatski ministar pravosuđa Ante Šprlje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Događaji

Obilježeno 27 godina od osnutka 204. vukovarske brigade

Objavljeno

na

Objavio

Polaganjem vijenaca kod spomen-obilježja na Memorijalnome groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru, svetom misom za poginule u Župnoj crkvi sv. Filipa i Jakova te svečanom akademijom, u subotu je u Vukovaru obilježena 27. obljetnica ustroja 204. vukovarske brigade, postrojbe koja je branila Vukovar u Domovinskom ratu.

Potpredsjednik Udruge veterana 204. vukovarske brigade Vinko Mažar podsjetio je na svečanoj akademiji održanoj u Hrvatskome domu kako je zapovijed za osnivanje vukovarske 204. brigade stigla 25. rujna 1991. iako je rat, istaknuo je, na vukovarskome području počeo još “početkom 1990., odnosno nakon mitina na Gazimestanu”.

Uz napomenu kako su se pri ustrojavanju Hrvatske vojske brigade imenovale po brojevima – počevši od broja 100,  Mažar je ustvrdio kako je vukovarska brigada “greškom” imenovana kao 204.

“Netko je očito progriješio i tako je tom logikom ovo brigada ‘s greškom’. Da, 204. vukovarska brigada je brigada ‘s greškom’. Iako formalno nakon dugo vremean priznata, u praksi i odnosu prema njeznim pripadnicima još uvijek nepriznata”, ustvrdio je Vinko Mažar.

Govorio je i vukovarski gradonačelnik Ivan Penava koji je članovima brigade poručio da ne posustaju u borbi za ono što smatraju da im pripada te drugi gosti i uzvanici među kojima su se nalazili  i izaslanik predsjednice Republike Ante Deur, predsjednika Hrvatskog sabora Marijana Balić te predsjednika Vlade Zvonko Milas. Prikazan je i dokumentarni film Nade Prkačin “Štafeta smrti”.

Po podatcima braniteljskih udruga, kroz 204. vukovarsku brigadu prošlo je oko 5500 branitelja tadašnje općine Vukovar od kojih je 921 branitelj poginuo ili nestao dok ih je 1600 ranjeno, a oko 2500 branitelja je završilo u srpskim koncentracijskim logorima. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Događaji

Profesor Gjidara: ‘Francuska nikad neće pristati na federalnu Europu!’

Objavljeno

na

Objavio

U petak, 14. rujna pred gotovo punom dvoranom Dominikanskog samostana u Splitu održana je tribina pod nazivom “O državi i o izbornom i političkom pravu Hrvata” u organizaciji Hrvatske udruge Benedikt. Na tribini su, neposredno nakon završetka znanstvenog simpozija na splitskom sveučilištu Hrvatsko-francuski upravno-pravni dani, sudjelovali profesor emeritus s francuskog sveučilišta Paris II, Marc Gjidara i dr. sc. Neven Šimac, koji su zajedno inicirali i utemeljili ovaj stručno-znanstveni simpozij. Razgovor je moderirao politički komentator i publicist Marko Ljubić.

U ime organizatora tribinu je otvorio prigodnim pozdravnim riječima predsjednik Hrvatske udruge BenediktVide Popović, koji je predstavio sudionike tribine, profesora Gjidaru i dr. Šimca te Marka Ljubića.

Nekoliko je iznimno važnih naglasaka publika mogla čuti u tome nadasve zanimljivom i sadržajnom razgovoru s dvojicom vrhunskih intelektualaca međunarodnog ugleda, koje na žalost izvan najužih stručnih, znanstvenih i intelektualnih krugova hrvatska najšira javnost rijetko ili gotovo nikada nema prigodu čuti. Nakon uvodnih pitanja Marka Ljubića o upravo završenim francusko-hrvatskim upravno-pravnim danima, koje su i profesor Gjidara i dr. Šimac komentirali od samoga razvoja prvotne ideje, iznoseći čitav niz nerazumijevanja, ignoriranja, zatim razvojnih nesporazuma, prvenstveno u okviru zagrebačkog sveučilišta, pa do mišljenja o aktualnoj znanstveno-stručnoj razini simpozija u Splitu, tijek razgovora usmjeren je u raspravu o samoj biti pojma država, izbornom i političkom sustavu, suverenitetu država u okvirima međunarodnih asocijacija, do identiteta naroda i same Europe.

I profesor Gjidara i dr. Šimac su, na pitanje o smislu države i smislu povijesnih žrtava za vlastitu državu, jasno istakli, da su usprkos vrhunskim društvenim i akademskim, time i egzistencijalnim pozicijama u Francuskoj, naglašavajući da je sveučilište Paris II na kojemu uživaju vrhunski status, apsolutno najbolje pravno sveučilište u Francuskoj i među najboljima u Europi, snažno podupirali, često i uz rizike nerazumijevanja okoline, proces stvaranja hrvatske države. Na pitanje voditelja zašto, oba su istakli da je to temeljno pitanje identiteta, da je stoga to i temeljno moralno pitanje svakoga Hrvata, da im je potreba afirmacije osobnog identiteta bila važnija od statusnih privilegija, da identitet nije moguće sačuvati i afirmirati bez nacionalne države, te da je pravo na upravljanje vlastitom slobodom u punini, temeljni smisao i svrha postojanja države. Time su i jasno odgovorili da se država ne smije identificirati samo s materijalnim vrijednostima, što se u Hrvatskoj često s anacionalnih političkih pozicija pokušava nametnuti. Jasno su naglasili i profesor Gjidara i dr. Šimac nužan racionalan respekt prema materijalnim resursima naroda i društva, bez kojih se ne može ostvariti uspješna afirmacija nacionalnog identiteta, ali s kategoričkih polazišta da u temeljima postojanja države mora biti pitanje identifikacije naroda i prirodnog prava na upravljanje svim narodnim potencijalima, nematerijalnim i onim materijalnim. Iz razgovora o tom temeljnom polazištu postojanja samostalne nacionalne države, profesor Gjidara je posebno apostrofirao ostvarivanje političkih prava svakoga državljanina, ističući da je vrhunski demokratski uzor što veća politička participacija državljana bez obzira na mjesto prebivališta ili življenja, u odlučivanju o nacionalnim politikama u Saboru, pa mu je stoga nevjerojatno da aktualna hrvatska Vlada ne namjerava omogućiti dopisno i elektronsko glasovanje državljanima izvan Hrvatske, čak i usprkos zakonodavne rezolucije Europskog parlamenta.

I profesor Gjidara i dr. Šimac su istaknuli da bi to država morala uvesti radi jačanja državne legitimnosti i razvoja demokratskih standarda, bez obzira na stavove i zahtjeve bilo koga u međunarodnoj zajednici, jer se, kako su istaknuli, radi o temeljnom interesu svake dobre države.

Dr Šimac je naglasio u kontekstu razgovora o biti države, osvrćući se na postavljeno pitanje o smislu osobnog zalaganja za samostalnu državu hrvatskog naroda, te umjetnu dvojbu između identitetskih i tzv. materijalnih ciljeva, da je upravo zbog toga,  zbog ostvarivanja vrhunskih materijalnih ciljeva radi afirmacije identitetskih ciljeva, što čini po njegovim riječima neraskidivu ciljanu cjelinu, iznimno bitno kako se upravlja državom. Naglasio je da se u Hrvatskoj već kronično zanemaruju znanje i uvažavanje struke i znanosti u upravljanju državom te da s toga imamo sve više problema u svim sferama društva. “Primjena vrhunskih znanja je ključno pitanje u današnjoj Hrvatskoj, jer iz upravljanja državom zapravo se razvijaju i očituju sve slabosti hrvatskoga društva.”, naglasio je dr. Šimac, a profesor Gjidara je apostrofirao upravno pravo kao temeljnu znanost bez koje je nezamislivo uspješno i dobro upravljati državom i društvom.

U tom kontekstu razgovor je išao prema dva nužna pitanja – o ostvarivanju političkih prava hrvatskog naroda u cjelini i gledajući pojedinačno, s pozicija državljana, te o korištenju znanja u upravljanju državom, s konačnim osvrtom na ulogu hrvatskih sveučilišta i akademske zajednice u donošenju i kreiranju nacionalnih politika. Voditelj je upravo ta pitanja potencirao naglašavajući nepostojanje jednoga elitnog nacionalnog strateškog instituta s najumnijim Hrvatima iz cijeloga svijeta, ali i s najboljim umovima uopće, koji bi bio izvorište potrebnih i konkurentnih znanja nacionalnim politikama. Potencirajući pitanja ostvarivanja izbornog i političkog prava državljana voditelj se referirao na znanstvene radove profesora Gjidare o izbornom i političkom pravu te znanstvene i stručne radove dr. Šimca o pitanjima tzv. političkog predstavništva.

I jedan i drugi su istakli vrlo ozbiljne nedostatke hrvatskog izbornog i političkog sustava, potpuno neodrživu situaciju da milijuni Hrvata izvan Hrvatske ne mogu ostvariti svoja temeljna politička prava te da je neodrživa činjenica da im je ustavno čak ograničena politička ravnopravnost s državljanima koji žive u Hrvatskoj. Dr. Šimac se vrlo oštro osvrnuo na neznanstvenu, necivilizacijsku i karikaturalnu formu tzv. poreznog obveznika u raspravama o izbornom i političkom pravu, s upozorenjem da takva kategorija ne postoji u politološkoj znanosti o političkim pravima, te da je to vrlo opasan pokušaj slabljenja samih temelja državne legitimnosti. Istaknuo je da je neodrživo da se u zakonodavnom domu hrvatskog naroda zastupnici ponašaju kao zastupnici regija, nekakvih interesnih grupa, manjina, predstavnici svojih, kako je rekao, lokalnih sredina, općina i gradova, s naglaskom da u Saboru svaki zastupnik mora predstavljati ukupan hrvatski narod, sve državljane bez obzira gdje živi i da je to temeljna zadaća zakonodavnog doma i svakoga njegovog člana.

S tim u svezi, voditelj je potencirao pitanje modela izbornoga sustava i načina izbora zastupnika, naglasivši da je pri ovakvom izbornom modelu s deset plus dvije izborne jedinice, zastupnik temeljem izborne odgovornosti prema onima koji ga biraju zapravo nužno usmjeren na zastupanje separatnih interesa nasuprot svenacionalnih, ističući čak i one antagonizirane kao u slučaju Pupovca i politike manjine, koja njega bira u Sabor. I dr. Šimac i profesor Gjidara su izričito zastupali s uvjerljivom znanstvenom, pravnom i politološkom argumentacijom, nužnost kreiranja izbornog modela koji će osigurati nacionalnu odgovornost zastupnika i stvaranje pretpostavki za kreiranja nacionalnih politika u interesu svih državljana Republike Hrvatske.

S tim u svezi profesor Gjidara je jasno naglasio svoju već publiciranu tvrdnju u znanstvenim radovima, iznesenu kroz pitanje jesu li Hrvati izvan Hrvatske ranjiva skupina prema praksi suda za ljudska prava u Strasbourgu, stavljajući to u kontekst pitanja o presudi suda u Muenchenu Perkoviću i Mustaću i prirodi osuđenog režima, da Republika Hrvatska mora sve učiniti kako bi se institucionaliziralo političko pravo hrvatskih državljana izvan Hrvatske i omogućilo im se prije svega kroz izborni sustav pravo potpune participacije u državnim politikama. Dr. Šimac je naglasio da njega ne zanima jedan ili tri preferencijalna prava, da je to kozmetika, te da on kao državljanin sa sviješću o svojim političkim pravima želi odlučivati o svakom zastupniku u Hrvatskom saboru. To je smisao pune demokracije u jednoj nacionalnoj državi, zaključio je dr. Šimac.

Profesor Gjidara je s tim u vezi, a u okviru pitanja o načinu donošenja najviših državnih odluka i kreiranju nacionalnih politika, snažno naglasio, navodeći nevjerojatne primjere iz osobnoga iskustva s hrvatskim sveučilišnim profesorima, pojam lojalnosti prema državi i narodu, kao civilizacijsku paradigmu, ali i standard obveznosti. Nazočnima je ispričao prispodobu s jednim zagrebačkim kolegom, kome je isticao lojalnost kao nužnu formu obveznosti i u konačnici pitanje osobnog morala, a koji mu je obveznost pokušavao tumačiti kao odnos znanstvenika i fakulteta na kojemu radi. “Taj čovjek uopće ne shvaća da njemu plaću samo prosljeđuje fakultet, on ne shvaća da ga plaća hrvatska država i da je njegova lojalnost prvenstveno određena obvezom prema hrvatskom narodu i državi, a ne prema fakultetu.”, rekao je profesor Gjidara. S tom prispodobom zapravo je uz dodatna objašnjenja i navodeći primjere iz osobnog iskustva iz Francuske, snažno upozorio na nevjerojatne činjenice da profesori s hrvatskih sveučilišta izravno sudjeluju u međunarodnim destrukcijama i klevetanju hrvatskoga naroda. I Gjidara i Šimac su istakli da je to činjenica koju ne bi tolerirala ni jedna moderna demokratska država.

U razgovoru, pitanjima koja je potencirao voditelj razgovora, a kasnije i kroz čitav niz pitanja sudionika tribine iz publike, valja istaknuti kategoričan, pomalo iznenađujući stav, profesora Gjidare da Francuska nikada neće pristati na federalni koncept Europske unije koji zastupa Njemačka. Iznenađujući zbog javne percepcije u Hrvatskoj, da su Macron i Merkel zapravo nositelji te ideje. I Gjidara i Šimac su jasno istakli da Europska unija ne može opstati bez uvažavanja suvereniteta nacionalnih država, a na eksplicitno pitanje voditelja može li Europa, a u okviru nje i Hrvatska kao država opstati bez kršćanske kralježnice, i dr. Šimac i profesor Gjidara su jasno naznačili da nitko i ništa ne može opstati bez uvažavanja svoga istinskog identiteta, pri čemu je dr. Šimac istaknuo snažnu kršćansku poziciju Roberta Schumanna, kao utemeljitelja suvremene Europske unije. Bilo je tu čitav niz zanimljivih detalja i informacija koje sudionici nisu imali prigode nikada čuti niti pročitati u hrvatskim medijima, primjerice da Sud Europske unije u Luksemburgu rješenja i sve procese vodi isključivo na francuskom jeziku, pa da je imperativ svih studija europskog prava, koje je upravo Gjidara bio ustanovio na zagrebačkom Pravnom fakultetu, a koji su prestali postojati na žalost, frankoponska upravna i pravna tradicija, vrhunsko poznavanje francuskog jezika, pri čemu je istaknuo još jedan paradoks suvremene Hrvatske da je dr. Siniša Rodin, hrvatski predstavnik u tom sudu europsko pravo završio u SAD-u na engleskom jeziku!? Gjidara je tu činjenicu iznio kako bi ilustrirao model upravljanja hrvatskom državom, improvizaciju i nužne loše rezultate u svim oblastima, gdje se u samome sustavu zanemaruju temeljna znanja i racionalna i znanstvena polazišta. Valja svakako naglasiti, prvenstveno zbog potencijalnog interesa javnosti sklone osobnu znatiželju usmjeravati prema imenima ljudi, da je profesor Gjidara na voditeljevo pitanje o očitoj podcjenjenosti upravnog prava u Hrvatskoj, koje se gotovo ni ne spominje u javnom i akademskom diskursu, naglasio da je to pravo apsolutno najvažnije za upravljanje državom te da je u Hrvatskoj otac Vesne Pusić, pokojni akademik Eugen Pusić „grobar“ upravno-pravne znanosti i struke.

Tijekom jedno i pol satnog razgovora, s voditeljem i publikom, profesor Gjidara i dr. Šimac istaknuli su čitav niz iznimno zanimljivih činjenica, stavova i iskustava te usvojenih znanstvenih uporišta o najbitnijim aspektima hrvatske državne realnosti, koje je publika rijetko kad i gdje imala prilike čuti pa su i pitanjima, a pogotovo nakon tribine sudionici s neskrivenim zadovoljstvom zahvaljivali organizatoru, a pogotovo gostima na, kako su isticali svi od reda, rijetko kvalitetnom i sadržajnom razgovoru i događaju.

Izvor: hu-benedikt.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari