Connect with us

Analiza

Haaška presuda Herceg-Bosni – nagazna

Objavljeno

-

Bude li u pravomoćnoj presudi potvrđen tako široko postavljeni zločinački pothvat, bošnjačke vlasti dobivaju novi instrument za politički progon Hrvata, jer na taj način može biti optužen i osuđen svatko tko je bio na bilo kojoj dužnosti u HVO-u i u HDZ-u BiH ili u lokalnim vlastima Herceg-Bosne. S takvim su optužnicama lokalni sudovi već počeli eksperimentirat.

sestorkaAko ipak, sukladno obećanju predsjednika Haaškog suda Theodora Merona, jednog lijepog dana 2017. godine, Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Čorić i Berislav Pušić, dobiju pravomoćnu presudu, bit će to kraj najvećeg, najdugotrajnijeg, najkompleksnijeg , a vjerojatno i najskupljeg sudskog procesa pred međunarodnim kaznenim sudovima.

To su oni ljudi koje u rijetkim prigodama kada ih spomenu, hrvatski mediji obično zovu – “bosanska šestorka”. Iako niti jedan nije iz Bosne. Riječ je o petorici hercegovačkih Hrvata iz Bosne i Hercegovine, države u kojoj se drugi dio naziva politički ciljano sve češće ispušta, kako bi se labava država i u samom nazivu pobošnjačila. General Milivoj Petković je pak čisti Dalmatinac, kojeg s BiH povezuje samo ratni put i funkcija šefa glavnog stožera HVO-a u vrijeme muslimansko-hrvatskog rata.

No, nisu oni već devet godina (suđenje je počelo 2006.) u haaškom pritvoru zato što su podrijetlom Hercegovci ili Dalmatinci, već su na optuženičku klupu dovedeni kao politički i vojni vrh bivše Hrvatske zajednice, kasnije Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Tužiteljstvo je vrlo rado povlačilo paralelu između njihovog procesa i nirnberškog suđenja vrhu Trećeg Reicha, s reminiscencijama na Pavelićev kolaboracionalizam s Hitlerom. Jedino model zločinačkog pothvata, po kojem su prvostupanjski osuđeni na visoke zatvorske kazne, nije zabilježen u povijesti međunarodnog kaznenog sudovanja, osim u slučaju prvostupanjske presude generalima Gotovini i Markaču. Po tom, pravno inovativnom modelu zločinačkog pothvata, nije nužno imati bilo kakva svjesnog udjela u bilo kojem zločinu, dovoljno je biti na fukciji na kojoj jesi, prema procjeni suca morao znati da bi se zločin mogao dogoditi i sudac odlučuje da si to morao spriječiti , bez obzira na to jesi li li to stvarno mogao.

Ostaci KOS-ove mreže u službi politike regiona

Herceg-BosnaNe treba se mučiti traženjem logike ovog suđenja u osobnim kaznenim odgovornostima i licitiranjem oko pojedinačnih krivnji. Stvar je mnogo jednostavnija: sudi se, zapravo, Herceg-Bosni i pravu Hrvata iz BiH na političko samoorganiziranje i bilo kakav oblik teritorijalne autonomije. Jer upravo Hrvati iz BiH su ona posebna i posljednja poveznica Hrvatske s istočnim ostatkom bivše Jugoslavije, danas poznatijim kao “region”, a njihova teritorijalna autonomija u BiH, ili još preciznije baš na njezinom južnom dijelu, u Hercegovini, jamac je sigurnosti i opstojnosti hrvatskog juga. Bez snažnog hercegovačkog zaleđa, srednja i južna Dalmacija na dulji rok niti u današnjim mirnodopskim uvjetima, ne mogu opstati kao sadržajno hrvatski teritorij. Zato su svim politikama koje ostvarenje svojih interesa vide u regionu – i britanskoj i srpskoj i bošnjačkoj – hrvatska autonomija u BiH i jaka Hercegovina bile neprijatelj broj jedan, od devedesetih godina prošlog stoljeća do današnjih dana.

Ostaci stare KOS-ove mreže, u službi politike regiona, otada do današnjih dana silno su se trudili skršiti tog neprijatelja: na ratnom polju devedesetih, a i tada i sve do današnjih dana u međunarodnoj politici, pred haaškim sudom, u medijima. Hrvatska državna politika u proteklih je petnaest godina u tome surađivala – bilo aktivno kao predsjednici Stipe Mesić, Ivo Josipović i premijer Ivica Račan, pasivno kao premijer Ivo Sanader, koji je namjerno okretao glavu u stranu od Hrvata u BiH ne bi li lakše ostvario strateški prioritet priključenja NATO-savez i EU-u, ili ignorantski kao premijeri Jadranka Kosor i Zoran Milanović, kojima je to naprosto politički preteško gradivo.

Pitanje je, može li se takva politika početi mijenjati s dolaskom Kolinde Grabar Kitarović na Pantovčak? Hrvatska, kao članica NATO saveza i EU-a danas jest u znatno drukčijoj prilici utjecati na europsku i američku politiku prema BiH. Tim više što su velikoruska politika, koja je duboko ušla u Republiku Srpsku i islamistička politika, koja je duboko ušla u bošnjačko-hrvatsku federaciju, pepoznate kao globalne sigurnosne prijetnje i što je (hrvatski) istočni Jadran prepoznat kao jedna od glavnih točaka ugroženosti. No, Hrvati su u BiH u posljednjih petnaest godina izgubili baš sve političke utakmice – sa svakom su gubili dio svoje političke težine i iz te je pozicije teško ostvariti pozitivne političke promjene.

Neprijateljska Vesna Pusić i bezbrižni Zoran Milanović

A nakon prvog kurtoaznog posjeta BiH, i dalje ‘nije poznato razumije’ li posve nova Predsjednica u kojoj je mjeri pitanje Hrvata u BiH važno sigurnosno pitanje Hrvatske, a izvjesno je da zasad ne bi imala s kime provoditi novu politiku prema BiH. Uz neprijateljsku Vesnu Pusić na Zrinjevcu i bezbrižnog Zorana Milanovića u Banskim dvorima, ozbiljan je zaokret nemoguć. Tim više što Pusić u cijelom svom političkom angažmanu sasvim otvoreno igra za protivnički tim, a Milanović se s time u načelu slaže.

vesna pusićPusić je ta koja je (uz prepoznatljivi britanski rukopis) inspirirala novu europsku inicijativu za BiH. A ta britansko-njemačka, a zapravo čista britanska inicijativa, skida s dnevnog reda pitanje političkog preustroja BiH, dajući, navodno, prednost socijalnim i gospodarskim reformama, koje su bez političkog preustroja nerealne. Jedini očekivani efekt ove inicijative je produljenje političke agonije BiH, jačanje podijeljenosti BiH na srpsku i bošnjačku upravu uz daljnju marginalizaciju Hrvata, nastavak gospodarskog rasula i stvaranje kriznih preduvjeta da se SAD u kritičnom trenutku ponovo uključi u rasplet, kao jedina uvjerljiva zapadna politička sila.

U takvim uvjetima blokiranih političkih promjena, gospodarskog kolapsa i narastajućih sigurnosnih prijetnji, pravomoćna haaška presuda za Herceg-Bosnu dodatno dobiva na značaju. U slučaju da prvostupanjska presuda bude potvrđena, s tako široko postavljenim zločinačkim pothvatom, bošnjačke vlasti dobivaju novi instrument za politički progon Hrvata preko procesa za ratne zločine, jer na taj način može biti optužen i osuđen zaista bilo tko, svatko tko je bio na bilo kojoj dužnosti u HVO-u ili u HDZ-u BiH ili u lokalnim vlastima Herceg-Bosne.

S takvim su optužnicama lokalni sudovi u BiH već počeli eksperimentirati. Uz to, takva presuda, koja praktički osuđuje cijeli hrvatski narod i njihove vojno-političke strukture i koja je povijesno usporediva jedino s praksom revolucionarnih boljševičkih sudova u bivšoj Jugoslaviji ili Sovjetskom Savezu, bila bi daljnje sredstvo bošnjačke, ali i šire islamističke propagande, kojom bi se “osvajao” dio istočnog Jadrana, onaj kojeg Armija BiH nije uspjela osvojiti u ratu i u svojoj najvećoj ratnoj operaciji Neretva 93.

Za razliku od procesa ustavnih promjena, koji mnogo ovisi o odnosima i dobroj volji u međunarodnoj politici i u kojem je dodatna prepreka hrvatska vanjska politika koju personificira Vesna Pusić, nova Predsjednica Grabar Kitarović može poduzeti korake kako bi skrenula pažnju bitnih središta zapadne politike na opasne sigurnosne posljedice koje bi mogla imati pravomoćna haaška presuda za Herceg- Bosnu, napisana po kanonima revolucionarnih boljševičkih sudova. Doduše ne treba se zavaravati da je to jednostavan i lagan postupak, jer u pravosudnu kvalifikaciju hrvatske samouprave u BiH kao zločinačkog projekta uloženo je jako puno truda, vremena i novca. Nije to učinjeno zato što je to pitanje nebitno, kako se to predstavlja izmanipuliranoj hrvatskoj javnosti, već zato što je za ukupni politički (regionalni) model to bilo jako važno.

Najave britanskog policajca-istražitelja pretvorene u optužnicu

Smjer je najavljen već na jednom internom sastanku kolegija haaškog tužiteljstva sredinom devedesetih, kada je novopridošli istražitelj, britanski policajac Simone Leach, zatražio da se jaki materijalni i ljudski resursi tužiteljstva usmjere na istragu zločina HVO-a u opkoljenoj hrvatskoj enklavi Lašvanska dolina, jer će ta istraga dovesti do hrvatskog političkog vrha – Franje Tuđmana, Gojka Šuška i vrha Herceg-Bosne. Trinaest godina kasnije, početkom 2004., najave britanskog policajca-istražitelja pretvorene su u optužnicu. I to ne bilo kakvu optužnicu, već optužnicu koja implicira kaznenu odgovornost svih aktivnih pripadnika hrvatskih vojnih i političkih struktura u BiH od 1992.-1995., kaznenu odgovornost svih pripadnika HDZ-a u BiH i Hrvatskoj i svih pripadnika hrvatskog državnog vodstva.

ZapoËelo roËiöte za presudu 'PrliÊ i drugi'Franjo Tuđman i Gojko Šušak su umrli rano, pa su na optužnicu stavljeni oni koji su bili živi i dostupni. Tako se na počasnom prvom mjestu, na čelu udruženog zločinačkog pothvata našao bivši omladinski funkcioner, poratni tajkun i ratni predsjednik HZ/HR Herceg-Bosna Jadranko Prlić koji je prethodno obilno pomagao tužitelju denuncirajući Herceg-Bosnu kao zločinački projekt, Tuđmana i Šuška kao gotovo-fašiste, ulagivao se do granica probavljivosti i Britancima i muslimanima-Bošnjacima, a sve to ne bi li sebe spasio od optužnice. I završio je kao prvooptuženi. Najveći mu je problem na suđenju bilo pobiti vlastitu prethodnu izjavu tužitelju. Oni koji su pobliže pratili suđenje tvrde da je spoznao u kakvoj se igri nalazi i do kraja branio časno i sebe i Herceg-Bosnu i usput kao profesor ekonomije napisao desetak knjiga u pritvoru.

Slobodan Praljak bio mu je sušta suprotnost: trošio je vlastiti novac kako bi obranio Hrvatsku i Herceg-Bosnu, nerijetko u probleme uvaljivao sebe da bi (o)branio Hrvatsku i Herceg-Bosnu, čime je postao crvena krpa i Haaškome sudu i svim nositeljima politike regiona, uključujući i one u hrvatskoj vlasti. Zato su ga kažnjavali i prije prvostupanjske presude: sud mu je više puta uskraćivao pravo na plaćanje obrane, jer navodno (jedino) on to može sam, Hrvatska je njegove knjige originalnih dokumenata o ratu u BiH oporezovala kao šund, svako malo su mu pripisivali rušenje Starog mosta za što ga naposljetku čak niti tužitelj nije teretio…

Najkratkovidnijim se pokazao Milivoj Petković, koji se pred sam kraj suđenja pokušao izvući JNA štosevima, kako on kao zapovjednik nije nikome zapovijedao već su to činili političari… I dakako nije prošlo.

Zadaća Predsjednice Kolinde Grabar Kitarović

Pouka je bila jedinstvena za sve: bez obzira na međusobne razlike svi su krivi i sukladno funkcijama koje su obnašali postali su dioničari udruženog zločinačkog projekta. Hrvatski politički predstavnici u BiH još uvijek nisu upamtili tu pouku – da su u konačnici svi jednaki – otpisani. U prvostupanjskoj presudi, izglasanoj u omjeru 2:1, predsjednik HZ/HR Herceg-Bosne Jadranko Prlić , kao najveći dioničar, dobio je 25 godina zatvora, Bruno Stojić, šef odjela za obranu, Slobodan Praljak i Milivoj Petković kao zapovjednici HVO-a po dvadeset godina, Valentin Čorić kao šef vojne policije 16 godina i Berislav Pušić kao šef komisije za razmjenu zapovjednika 10 godina zatvora.

Da bi se razumjela presuda i količina međunarodnog projektnog rada na njoj treba imati na umu što je sve činjeno kako bi ona uspjela: prilagođene su činjenice tako što su s bojnog polja potpuno izbačeni islamski borci-mudžahedini, prema potrebi su izuzimani ratni ciljevi i ofenzivne operacije bošnjačke Armije BiH, dodijeljene su nadljudske zapovjedne mogućnosti optuženima, prema kojima bi oni mogli zaustaviti i američku Šestu flotu, samo ako to požele. A kad sve to nije bilo dovoljno, onda je još prihvaćen i taj dioničarski oblik zločinačkog pothvata u kojem si kriv samim time što si član.

I sve se to radilo kako bi se Bošnjacima sudskim putem omogućilo ono što nisu uspjeli postići vojnim – (polu)državu s izlazom na more. No, u međuvremenu su se stvari promijenile. Danas sve ozbiljne sigurnosne službe znaju da današnja Islamska država ima svoj probni model u ratu devedesetih u središnjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini, da tamo leže korijeni ubrzane islamizacije BiH iz koje se danas izvozi džihad. Danas je zapadni imperativ da se takvim skupinama spriječi izlaz na more i kontrola nad europskim lukama. Jedino se još u haaškom sudu i to samo na suđenju hercegovačkim Hrvatima, tužitelj, a i suci prvostupanjskog vijeća prave da to ne postoji. Uz to, potvrđivanje takve prvostupanjske presude, uz ovako široko postavljen zločinački pothvat, značilo bi stvaranje presedana prema kojem bi svako državno vodstvo država antiterorističke koalcije, a osobito njezina anglo-američka osovina, mogli postati dioničari zločinačkog pothvata.

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović ima mogućnost skrenuti pozornost na ta pitanja tamo gdje treba. Razotkrivanjem te podvale skrivanja islamskog radikalizma iza statusa žrtve, učinila bi mnogo, ne samo za afirmaciju međunarodnog kaznenog prava i za opstojnost Hrvata u BiH, već i za unaprijeđenje i hrvatske i euro-američke sigurnosti. Vesna Pusić to ne mora znati.

[ad id=”40551″]

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari