Pratite nas

Kolumne

Haaški sud je necivilizirana izmišljotina protivna dosezima ljudske uljudbe

Objavljeno

na

Hrvatske Kronike: Po sredini studenoga 2014.

Vrijeme je toliko nestabilno da u tomu ima neke stabilnosti. Posljedice klimatski katastrofalne godine osjećaju se vrlo dramatično, hrane s domaćega zemljišta vrlo je malo, osiromašeno pučanstvo grebe po dnu, a glad kuca na vrata. Ponegdje je već i ušla u kuće. Zgrabila je djecu, a da mnogo djece doista gladuje prepoznato je u školama. Ne u socijalnom ministarstvu i podružnicama, ne na razini idiotske Vlade na odlasku koja se oglašava preko Milanovića i negira glad, savjetuje djeci da ne jedu nekvalitetnu hranu, a djeca nikakvu nemaju.

Premijerova supruga (našla krpa zakrpu) drži tečaj rezanja crnoga kruha na tanke šnite. Još samo fale savjeti siromasima kako kremšnitu razrezati na tanke šnite, kako ovrhom razrezati obitelji na komadiće koji se ne će moći spojiti ni za nekoliko naraštaja, a Josipovićev će Ustav objasniti kako se Hrvatsku može razrezati na pet tankih šnita i servirati susjedima i udaljenijim državama i narodima gladnim hrvatskoga teritorija i neospornih ljepota.

Sve je lijepo što se lijepo svrši

Časni Haaški sud koji je bio započeo rad na nelegitiman način jer ga je osnovalo Vijeće sigurnosti koje za takvu odluku nema ovlasti, završava svoj pravno i moralno upitan život vrlo bijedno – puštanjem na slobodu navodno bolesnog zločinca, manijaka Šešelja. Podsjetimo: plemeniti razlog za osnivanje Haaškoga suda bila je pomirba među „zaraćenim stranama” na način da sud pravedno kazni zločince „na svim stranama” kako bi takav pravorijek smirio strasti i obeshrabrio nove potencijalne zločince.

U svemu nije bilo važno tko je agresor a tko žrtva, jer agresija nije tema Haaškog suda. Nije važna ni istina, nisu važni ni dokazi – da jesu, ne bi Dario Kordić toliko puste godine proveo u zatvoru. Ako ama baš nikakvih pa ni nobilovski proizvedenih dokaza za krivnju nije bilo (Markač, Gotovina), sud je Hrvate zadržavao u beskrajnom pritvoru zbog zabave i razonode tužitelja i tajništva proviđenog engleskim kadrovima, kao što sada do u beskraj oteže sa žalbenim postupkom i drži u uzama Slobodana Praljka i njegove suborce koje je nepravomoćno osudio za zločinački pothvat pod vodstvom dr. Franje Tuđmana.

Haaški je sud necivilizirana izmišljotina protivna dosezima ljudske uljudbe, uhljebljenje za pravno i moralno vrlo upitne pravnike (uz časne iznimke poput Merona koji se bio odlučio na gotovo samoubilački solo prodor u kaznenom prostoru), politički sud koji je i samoj politici napravio medvjeđu uslugu, sud koji podiže optužnice i protiv pokojnika. Nesposoban ili namjerno nesposoban sud, koji je po svemu nalik na aktualnu vlast u Hrvatskoj. Sadistički sud prema nevinima, mazohistički prema prononsiranim zločincima poput Šešelja koji je tako razdragano vrijeđao suce videći da mu ide od ruke, a oni u uvredama uživaju.

Jesu li dakle Šešeljevi suci popušili? Jesu. Zapleli su se u vlastitu nesposobnost kao pile u kučine i bijahu vrlo sretni spoznavši da četnički crikusant ima (navodno) „kancere” , te su ga se elegantno riješili, brišući znoj sa čela. Desetak dana su doduše strijepili hoće li im on izaći u susret i izaći jer kakav jest mogao je i odbiti, no kada je preko volje pristao – vjerojatno su otvorili šampanjac.

Neka ide gdje takvi spadaju, naime u Srbiju. Po Srbiji može gdje hoće, može držati političke govore, može okupljati četnike za nove zločine – sve može, samo da nije u Haagu i da ga ne vide. Taj ispusni haaški čin u režiji francuskoga suda ima dimenziju (još jednog) aboliranja Srbije od krivnje, no možda ima i drugu dimenziju posebno suptilnu: zapad bespomoćno gleda kako ga Srbija vuče za nos, ispovijeda prisnost s Unijom i želi navodno ući, a s druge strane otvoreno šuruje s Rusima. To ekvilibriranje na dva stolca može biti dokončano jedino izazivanjem kaosa u Srbiji pod vodstvom Šešelja, nakon kojega bi mogao biti projektiran neki novi Đinđić kojega je ustrijelila četnička banda, a zatim došla na vlast.

Brutalno izbačen iz haaškoga pritvora, opasni cirkusant Šešelj našao se za dva sata u Beogradu i odmah održao govor, zaključivši ga povikom „Živela velika Srbija”. Informativni biro HTV-a (Alfier) izrezao je u Dnevniku taj gromki povik da ne našteti suživotu i regionalnom orjunaškom ljigarenju, ali je sutradan, začudo, urednica i voditeljica Dnevnika HTV-a pustila dobar i poučan povijesni prilog o trojici krvavih mušketira – Šešelju, Nikoliću i Vučiću s isto tako povijesnim i zemljopisnim snimkama njihovih hrvatoždernih pustolovina.

Mi koji o svemu tome uglavnom sve znamo, ponovili smo gradivo, ali je mlađim gledateljima vjerojatno zastao dah. Ma molim vas, pitao je mlađi gledatelj, zar taj Nikolić koji je po dokazima iz srbijanskih izvora ubijao u Antinu „dede i babe” – zar nije to onaj isti koji se triput ljubio s Josipovićem. „Jeste, dete”, velim ja, nema između njih velike razlike, osim što Josipović nije zločinac. I jedan i drugi sanjaju isto, samo jedan taj san zove Jugoslavijom u kojoj bi bila neka druga Hrvatska, a drugi sanja o velikoj Srbiji u kojoj bi bila isto tako druga Hrvatska, ona istočno od linije Karlobag-Karlovac- Virovitica.

Vojvoda VojoNovine koje izlaze u Hrvatskoj, svjesne da bi Šešeljev povratak mogao narušiti jugoslavensku politiku ove vlasti, odmah su poduzele mjere da smanje štetu. Jedne su angažirale istu onu Snježanu koja je uoči izricanja pravomoćne presude Gotovini i Markaču prognozirala „kraj Tuđmanove Hrvatske”. Snježana se trebala obrušiti na puštanje Šešelja, što joj očito nije bilo lako, pa je napis započela – čime? Nekim hrvatskim zločinom za koji javnost do sada nije čula, te se nad njim zgražala pune dvije kartice, a tek zatim prešla na Šešelja, sva zgrožena.

Seselj pistoljIsti je list sutradan potegnuo Uniju tvrdeći da ona „ne će dopustiti pritisak na Beograd”. Hrvatski cirkusanti na vlasti, to jest hrvatsko-srpska aktualna Vlada, neko je vrijeme šutjela i pravila se blesavom (bez razloga), a onda dala izjavice Milanovića i Josipovića koje niti smrde niti mirišu, kao da tu ne tako davno nije bio strašan rat koji su isprva verbalnom agresijom, a onda i stvarnom potaknuli ne samo Šešelju slični, nego baš Šešelj osobno, njegovi pakleni đaci Vučići i Nikolići, te naravno Milošević koji je uspio umrijeti u Haagu – a da je bio boljega zdravlja i njega bi pustili jer je čovjek započeo agresiju na Hrvatsku i BiH uvjeravan od „beloga sveta” da će agresiju blagosloviti, samo da bude brza i učinkovita.

Vesna Pusić je izrazila sućut Srbiji, donekle ironično, ali tako se mogu ponašati humorom obdareni kolumnisti, ali ne i ministrica vanjskih poslova RH. U toj je izjavi skrivena opaka neodgovornost i relativiziranje „slučaja Šešelj”, što se dalo opaziti i s druge strane, te je neki srbijanski dužnosnik uvjeravao da „nitko više u Srbiji ne misli da je Split srpski grad”. Nije govorio o Dubrovniku, što je simptomatično, nego o Splitu. Taj umjereni dečko vjerojatno ima novu crtu Omiš – Karlovac – Virovitica, što nas čini sretnim jer u Hrvatskoj ostaju i Split, i Šibenik i Zadar…pa možemo trljati ruke.

U svemu, Edi Rama, umjetnik i albanski predsjednik, pokazao je hrvatskim političkim patuljcima i ljubiteljima Srbije i Srbijanaca, kako se treba držati prema Srbiji i kako se drži u posjetu Beogradu, te kako se dostojanstveno i hladnokrvno kaže što treba reći.

Dodatak o relativiziranju: Alfier se vraća u Dnevnik (subota) vrlo nekoncentriran jer se valjda pokvario blesimetar, a čitanje mu ne ide. I on se ipak zgražao nad Šešeljem i njegovim zločinima, te pustio prilog o prodavaču novina u Biogradu kojemu su šešeljevci opljačkali stan u Zemunu i ondje smjestili tajnicu. Nitko nije ubijen u cijeloj (inače po sebi tužnoj) priči, niti mu je dlaka pala s glave. Ali je prilog bio dug i zamoran, kako bi ponestalo vremena za Šešeljeve krvave zločine nad Hrvatima, za slike mrtvih, masakriranih Hrvata. U nastavku slučaja Šešelj vjerojatno će nastupiti V. Teršelič i govoriti o užasnim zločinima Hrvata nad šešeljevcima.

Zašto ne treba relativizirati?

Srem 2014Zato jer su se kao slučajno poklopili mnogi događaji, a da i nisu – svaki bi i pojedinačno bio pozivom na oprez. S namjerom ili bez nje, Haag je pustio zločinca Šešelja upravo u trenutku kada su srbijansko-ruske snage imale vojnu vježbu u blizini hrvatske granice. U Nikincima kraj Rume, u Srijemu. Pedesetak kilometara od Vukovara! U isto je vrijeme stigao u Beograd patrijarh Ruske pravoslavne crkve, da ohrabri Srbiju glede Kosova.

No vojna vježba nije održana blizu granice Kosova, nego, eto, blizu hrvatske granice. Nije održana blizu bugarske granice, jer naši prijatelji Bugari ne bi sjedili skrštenih ruku, što je Srbiji znano. Ali je Srbiji znano i to da je u Hrvatskoj na vlasti izdajnička klatež kojoj je takva vježba zabavna i ne vidi u tome ništa loše, štoviše. Jedina osoba koja je reagirala državnički jest Kolinda Grabar Kitarović, koja je tražila se se hrvatski veleposlanik u Beogradu povuče na konzultacije, što je razborit potez umjerene jačine, a prethodi oštrijim koracima ako se druga strana odluči tjerati mak na konac.

Vjerojatno nije povezano, ali se trening rusko-srbijanski nekako poklapa s Kolindinom izjavom da treba pritisnuti Srbiju u svezi s granicom na Dunavu, odnosno i dalje okupiranim hrvatskim teritorijem na lijevoj obali Dunava. (Povežite to slobodno s režimskom jutarnjim zovom Uniji da ne dopusti pritisak na Beograd.)

Aktualna hrvatska vlast dvadesetak godina poslije počinje okupaciju Vukovara obratnim nizom – ćiriličnim pločama, ali i policijskim terorom u kojemu nije bilo mrtvih, ali je bilo teško ranjenih. Ta ista vlast je lani u Vukovaru grdno namagarečena i ismijana, a ubrzo je zatim ustala u u obranu Vukovara jedina hrvatska institucija koju hrvatska država još ima, to jest Ustavni sud. Tako je izdajnička vlast izdajom Vukovara pokopala samu sebe za vječna vremena, a onaj tko bude glasovao za josipoviće i milanoviće, neka zna da će nositi sramni biljeg cijeli život.

Šešelj i Vukovar

Seselj kacigaMnogo se toga poklopilo, pa i skori datum sjećanja na žrtvu Vukovara. U tom sjećanju četnički ubojica Šešelj ima istaknuto mjesto, kao vojvoda na licu mjesta, krvava suluda životinja ispunjena psihopatskom mržnjom prema Hrvatima. Što su njegovi krvnici učinili kada su smucajući se iza tenkova jugoslavenske armije napokon ušli u Vukovar? Poubijali su što im je došlo pod ruku, ranjenike strijeljali i poklali na Ovčari, bolnicu je preuzeo budući zastupnik u Hrvatskom saboru Stanimirović kao doktor za ustaše, a odmah zatim postavljene su ćirilične ploče, ne baš odmah jer se nisu imale na što pričvrstiti.

Aktualna hrvatska vlast dvadesetak godina poslije počinje okupaciju Vukovara obratnim nizom – ćiriličnim pločama, ali i policijskim terorom u kojemu nije bilo mrtvih, ali je bilo teško ranjenih. Ta ista vlast je lani u Vukovaru grdno namagarečena i ismijana, a ubrzo je zatim ustala u u obranu Vukovara jedina hrvatska institucija koju hrvatska država još ima, to jest Ustavni sud. Tako je izdajnička vlast izdajom Vukovara pokopala samu sebe za vječna vremena, a onaj tko bude glasovao za josipoviće i milanoviće, neka zna da će nositi sramni biljeg cijeli život.

U stvari, sada smo u takvoj situaciji da bi glasovanje trebalo biti javno, baš kao u Saboru kada je uređaj pokvaren pa se dižu ruke i to je dobro jer gledatelj zna tko je tko. Ako mogu zastupnici naroda glasovati javno, zašto ne bi i narod? Ukoliko mislite da je tehnički neizvedivo, uglavnom ste u pravu. No tajno mi glasovanje sve više ide na živce, jer budale ostaju u tajanstvenoj tajnosti i uvijek mogu reći, što i kažu, da nisu glasovali za pokvarene glupane, a jesu.

Proglas Stožera za obranu Vukovara, u kojemu se spominje peta kolona, vrlo je lijepo sročen i uzrokovao je lijepu paniku pa sada klatež pokušava na brzinu nešto smutiti i naći nešto pravovjernih koji će proglas popljuvati. Sama sintagma (mrzim tu riječ, to jest sintagmu) „peta kolona” prvi put se pojavila – ako se dobro sjećam, upravo u mojoj rubrici, to jest u izvješću s Kolone sjećanja prije godinu dana. Ako sam u krivu, slobodno me demantirajte, i tako autorska prava nitko ne šljivi. Bit ću u Vukovaru i 18. studenoga ove godine kao vaš izvjestitelj, poštovani čitatelji.

Postoji li peta kolona?

Postoji. Na vlasti i u nevlasti, u medijima, u institutima, svugdje. Jedan primjer: Vojislav Šešelj ruga se hrvatskoj imenici „točka”, pa kaže da je mislio kako se radi o ženskom obliku imenice „točak”. Tako ilustrira svoje opće negiranje hrvatskoga jezika. Da točka nije samo neka tamo riječ, o tome sam već pisao podsjećajući na novosadski pravopis koji u slučaju točke nije imao „zapadnu i istočnu verziju”, nego samo i jedino tačku. Pa se u Hrvatskoj počelo tačkati, ali nije trajalo dugo – tačnije rečeno nekoliko godina, a onda smo ih poslali u vražju mater.

Ako netko danas u Hrvatskoj piše „tačka”, kao što piše kolumnist Jergović (a „lektori” mu dopuštaju, to jest urednici), onda je riječ o petoj koloni, to više što taj godinama zagađuje hrvatski jezik odurnim balkanizmima i upravlja prema nepostojećem srpskohrvatskom i sanjanom jugoslavenskom jeziku. Ako Vesna Teršelič koja djeluje uz pomoć hrvatske blagajne, govori da se Domovinski rat ne bi smio tako zvati – da se Vlasi ne uvrijede – nego „rat devedesetih”, onda je to petokolonaška rabota.

Ako predsjednik Hrvatskoga sabora izjavi da smo „imali agresiju”, onda je to blizu (jer ako ja imam automobil, kao što ga imam, onda je to moj automobil, ako imam agresiju, to je moja agresija, znači jednostavno: Hrvati su napali sami sebe). Ako neki kazališni umnik poput Frljića zasjedne voljom ministarstva u riječko kazalište koje ima pridjev HNK pa od njega umah stvori jugoslavensku, dotično velikosrpsku tvrđavu iz koje se puca po hrvatskim umjetnicima i Hrvatskoj, onda je to izrazito petokolnonaško djelovanje.

Ako država to dopušta, to jest vlast, ako jugoslavensko djelovanje financira i podupire, uz pomoć loklane vlasti, onda je ta vlast petokolonaška i treba ju maknuti na žurnim prijevremenim izborima – dok nekomu ne popuste živci. (Usput: ni Rijeka nije više toliko čvrst crveni bastion s obersnelovskim unterhoznama, mjesni izbori pokazali su da HDZ i ostale domoljubne stranke imaju prevlast.) Ako u Zagrebu izlaze srpske „Novosti” koje nisu okrenute prema problemima srpske manjine nego prema vrijeđanju Hrvatske i Hrvata, onda je to petokolnaški posao.

Nikako ne bih htio u nabrajanju pete kolone propustiti moga ljubimca Čedomira Višnjića, koji je nesmotreno opet došao u prvi plan. Kako, zna se. Ušao je , ili je predložen da uđe (a predložila ga je peta kolona) nigdje drugdje nego u Hrvatski memorijalni centar Domovinskoga rata, onaj centar što ga izvrsno vodi Ante Nazor. Za Višnjića je pogubno upravo to što Centar dobro radi i skuplja dokumentaciju, a u toj se dokumentaciji našlo – kako je rečeno i na saborskom Odboru – da je Čedomir surađivao s okupatorom.

I tek se tada digla kuka i motika, izvijestili o tome čak i djelatnici strogo kontrolirane orjunaške informativke na HRT-u, pa tako čuo i ja. Ubogi srpski književnik iz Hrvatske, Čedomir Višnjić, našao se na tapetu ne samo domoljubnih članova Odbora nego i SDP-a čiji je predstavnik ipak zlobno pitao kako to da se tek sada sve zna, a Višnjić je bio pomoćnik ministra kulture (!) u vrijeme Sanaderove Vlade?

Nije točno da se „tek sada zna” jer sam upravo ja i upravo na ovim stranicama pisao o nesretnom Višnjiću baš u to doba, upravo sam ja tužio DORH-u i Višnjića i njegovog malog, okruglog ministra jer su sufinancirali knjigu „Jezik i nacionalizam” u kojoj se Hrvatima zabranjuje da hrvatski jezik nazivaju tim, svojim imenom. (A strogo kontrolirani DORH odgovorio mi je nemušto, kao što je poznato. Barem se mogao raspitati tko je taj Višnjić i što je radio u vrijeme „rata devedesetih” kako bi rekla Teršelička.)

Znači, pokušaj ubacivanja Višnjića u Hrvatski memorijalni centar Domovinskoga rata, jest djelo petokolonaša kojima je Hrvatska premrežena. Usput: sutradan nakon što je Hrvatski radio, a potom i Hrvatska televizija brujala o slučaju Višnjić – u dvjema visokotiražnim novinama ni riječi o tome. Pišem ovo u subotu. Jesu li proradili višepostavljeni petokolonaški tuneli i telefoni, ne znam. Je li intervenirao Pupovac? Ne znam.

Pupovac je usporedo imao svoju predstavu u Saboru i vrlo uzrujano vikao na prijedlog izmjena kaznenog zakona, po kojim (izmjenama) bi se moglo suditi u odsutnosti mogućeg počinitelja zločina. Da. „Bit će frikcije!”, galamio je frikovski, što bi u prijevodu na hrvatski značilo da će biti trljanja iliti trenja između njega i vladajućih. A trljat će se (bez seksualnih primisli) zato što taj prijedlog unosi nemir u izbjegle Srbe, pa se ne će vraćati u Hrvatsku. Koje Srbe? One koji imaju putra na glavi. Oni i trebaju biti nemirni, s izmjenom zakona ili bez nje. Ali mene više brine što se ne sudi onima koji nisu odsutni. Jesu li doista svi zločinci s Banovine pobjegli u Srbiju ili RS? Nisu. Pa zašto im se ne sudi u prisutnosti?

Kolinda u Westinu

Bio sam ondje, u utorak čini mi se. Tolika navala da mi koji kao i obično stižemo u zadnji čas (i po Hrvatsku) nismo imali gdje sjesti, ali sam srećom uzurpirao jedno rezervirano mjesto i nasjeo. Stotine ljudi je stajalo, ali oni su gotovo bolje prošli jer su sjedeći ljudi stalno ustajali i pljeskali, zato što su imali razloga pljeskati, ali i zato što od stojećih ništa nisu vidjeli – no spasio ih je ekran na kojemu je Kolinda djelovala snažno i odlučno, a sve što je kazala bijaše na mjestu (premda se o kulturi moglo reći nešto više).

Ubogoga Josipovića spustila je na zemlju, a spustila mu je ionako već oslabljenu potporu onoga dijela naroda koji, Gospode, ne zna što čini. Pozivanjem generala za savjetnike odigrala je pravu loptu, na užas Josipovića i njegova mentora Mesića (Smrt fašizmu, sloboda narodu) koji je, međutim, bio okupiran pokopom Boljkovca.

Kad sam bio vrlo mlad, to jest dijete od deset godina najviše, živio sam ljetom u Dugoj Resi, kamo su moju majku liječnicu instalirali komunisti nakon izbacivanja iz stana i Zagreba, te nakon ličke epizode 1945. (Otočac). Premda nevelik, zapamtio sam to prezime: Boljkovac. Jer se izgovaralo često, ispod glasa, kao nešto čega se treba čuvati. Četrdeset godina poslije ja sam se našao u istoj hrvatskoj Vladi (ako se ne varam) s istim tim Boljkovcem. Eto, što ti je….

Šator ne smije pasti

Rekao je gospodin Glogoški. Pametna odluka, jer transport stopostotnih invalida, hrvatskih branitelja, može izmučenim ljudima donijeti samo nove patnje, a njihova nazočnost u Savskoj znak je da se ne predaju. Prazni šator mogao bi lukave vlastodršce navesti na bludnu pomisao da ga maknu, sruše, noću. Možda i ne, možda bi samo postavili ćiriličnu ploču na šator. Noću. Ova mračna vlast se boji danjega svjetla. Zaključite sami.

Označavanje mete

Kao što sam zadnji put pisao, Josipović (valjda školovan za to u Titovoj gardi) označuje mete. Napisao sam bio isto tako da je metom označio jednoga od silnih junaka Domovinskoga rata, Josipa Klemma, rata u kojemu Josipović i Milanović nisu sudjelovali (Izetbegović: To nije naš rat). Čim je Josipović izjavio da u Šatoru vidi i neke situirane, a k tomu nisu vidljivi invalidi – znalo se da je označio metu, Klemma. I doista, u drugom činu zagrebačke predstave našlo se mjesta i za Klemma, pa ga se počelo cimati za ugovor u svezi s Cibonom, odnosno malim Šarićem.

Koliko je javnost razumjela, taj ugovor koji je trebao pomoći Ciboni, Gradska skupština nije blagoslovila. Znači, nije bilo ni štete, koliko je javnost razumjela. Ali Klemma policija i Ostojić ipak cimaju, ne radi Cibone nego zato što se drznuo biti stalno s hrvatskim braniteljima, stopostotnim invalidima iz Domovinskoga rata, pa je postao metom Pantovčaka. (Usput: i na Lovrića padaju nejasne objede, a sve su krhkije i optužbe na račun Bandića.)

Nešto poslije, Josipović je metom označio Milijana Brkića, glavnoga tajnika HDZ-a, prijetvornim riječima da se (otprilike citiram) Brkić ponaša kao netko pod teretom istraga. Tako je Ostojić dobio novu domaću zadaću: pronaći nešto protiv Brkića, bilo što. Ako nema ništa, smisliti. Osim toga, i Milijan Brkić je hrvatski branitelj, što samo po sebi josipovićima zvuči sumnjivo.

Mi, gospođe i gospodo, tonemo sve dublje u mrak policijske države. Ili, kako bi rekao Pupovac, došlo je do frikcije između demokracije (ha) i diktature , s naglaskom na zadnju.

Nagrade i pohvale

Moju je radoznalost pobudila neka nagrada, ne znam koja, Institutu za jezik i jezikoslovlje. Nagradu valjda daje vlast koja je od toga Instituta napravila krpu za brisanje, a tekst kojim su mediji popratili nagradu, kao papige, jest više nego mračan – da je Institut donio jedinstveni (!) pravopis, „koji su jezikoslovci odavno željeli.”

Eto, tako se od jezikoslovaca i javnosti pokušavaju načiniti budale. Nema, naime, ni jednoga jedinog uglednog hrvatskog jezikoslovca koji bi se slagao s Institutovim (Jovanovićevim) smećem od pravopisa. Jedino po tomu je rečeni pravopis doista jedinstven – svi su hrvatski lingvisti jedinstveni u ocjeni da je riječ o kukavičjem jajetu, bolje rečeno o jugoslavenskom podmetanju. Nisam ovu opasku uvrstio u tekst o petoj koloni, valjda sam zaboravio.

Pobačaj

Da sve više ginekologa i kirurga odbija i pomisao na pobačaj, da im se probudila savjest, poznato je. Da im državna vlast SDP-ove koalicije prijeti izravno i neizravno, poznato je. Uključio se i novi ministar zdravstva Varga koji samo što nije eksplodirao od taštine i ambicija, a pobačaj naziva „medicinskim zahvatom”. Kad se već ide u izmjene kaznenoga zakona, trebalo bi termin ubojstvo zamijeniti nekim prihvatljivijim. Recimo – zahvatom. Obrazloženje suda: „Optuženi je izvršio zahvat pištoljem nad pokojnim B. B. što je kod oštećenoga izazvalo smrtne posljedice.”

Vrlo sam siguran u ono što govorim već desetljećima: pobačaj izveden nasilno, usmrćivanje ljudskoga bića, bit će u budućnosti izjednačeno s čedomorstvom i ubojstvom općenito, te na isti način kažnjavano. A o sadašnjoj „praksi” ljudi će čitati u jezivim feljtonima, s nevjericom i osjećajem srama što pripadaju istoj vrsti.

Hrvoje Hitrec/HKV.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Nepristrani novinar zove se – imbecil!

Objavljeno

na

Objavio

Ovu rečenicu u naslovu, koja može biti nekome uvredljiva, nisam izrekao ja. To su riječi koju je izgovorio jedan od, jamačno, najvećih novinarskih pera, ne samo u Italiji, već i u Europi, pokojni Indro Montanelli.

Gorostas Indro nije volio riječi poput “neutralnost”, “nepristranost” jer, kako je obrazlagao, nepristran novinar ili ne poznaje dovoljno ono o čemu piše ili izvještava, ili je indiferentan.

Onaj tko zna, onaj tko je proučio ono o čemu piše i izvještava, nakon što je pomno sve proučio, mora biti pristran, mora biti na strani istine ili onog njenog dijela do kojeg je došao. Iza nepristranosti često se krije i (auto)cenzura, nedostatak građanske i profesionalne hrabrosti, a nerijetko se radi i o podvali, manipulaciji. Tako u Dodikovoj Banja Luci čak mogu postojati novine koje se zovu – Nezavisne. Dobar vic.

Mućnite svojom glavom

Kada ovo govorim ne mislim samo na komentare ili kolumne, već i na vijest. Kod mnogih vijesti, ne samo u našem medijskom prostoru, sama oprema teksta i naglasak zapravo je komentar podmetnut pod vijest. I sama selekcija vijesti za TV dnevnik ili novine ne može se raditi “nepristrano”. Postoji nešto što se zove uređivačka politika, koja ima, što je legitimno, sasvim jasnu svjetonazorsku boju, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Zato postoji pluralizam, šarolikost uređivačkih politika i autora, pa neka čitatelj – gledatelj na temelju argumentacije i selekcije vijesti te naglasaka koju donosi pojedini mediji ili autori mućne svojom glavom, a ne da mi u medijima mislimo i zaključujemo za njih.

Na nama je da budemo pristrani, ali argumentirano i razložno, nakon što smo fenomen proučili, kako je radio pristrani Montanelli – da donesemo široku lepezu informacija i mišljenja i onda pustimo čitatelju/gledatelju da sam zauzme stav.

Kada se pak neki čitatelj/gledatelj žali na pristranost nekog medija ili novinara, onda uglavnom to čini zato što nije pristran u njegovu stranu a ne zbog “objektivnosti”.

Zato ću uvijek braniti jednako pristup novinarstvu i Velimira Bujanca i Ace Stankovića, osim kada lažu ili puštaju laži. S tim da mi je Bujanec puno draži, prihvatljiviji, zanimljiviji i kvalitetniji. To je zato što sam pristran – jer Bujanac zarađuje i djeluje na tržištu, Stanković u sigurnosti socijalističkog mastodonta zvanog HRT, zaštićen k’o lički međed.

Problem je, inače, kod mnoštva ljudi, “konzumenata” medija, što svoje ideje ili ideologije žele nadrediti činjenicama i istini, pa sve što se ne uklapa u njihove unaprijed formirane stavove nazivaju “pristranošću” samo zato jer nisi pristran u njihovu stranu.

Govoreći, na tragu Montanellija, da se nepristrani novinar naziva imbecil, ne zagovaram relativizam, u smislu Nietzscheove maksime kako ne postoje činjenice, veće samo interpretacije. To je postmoderna papazjanija. Kao ni nukati na laž, neprofesionalnost ili manipulaciju, već sasvim suprotno. To činim u ime istine, zbilje, jer me strah medija i autora koji su u posjedu apsolutne istine.

Takvi su mediji i novinari u Sjevernoj Koreji, a ne u pluralnim, demokratskim društvima gdje se istina traži, a ne posjeduje. Umjesto Nietzscheova relativizma, baš zato što nitko od nas nije Bog, niti posjeduje cijelu istinu, zagovaram Pareysonov “hermeneutski krug” koji kaže: “Nema istine koja ne bi bila interpretacija, niti ima interpretacije koja ne bi radila o istini.”

Nije problem u novinarstvu “pristranost”, jer tko traži istinu (u pluralnom društvu, naglašavam, a ne u Sjevernoj Koreji, ili Titovoj Jugoslaviji u kojoj je istina bila propisana) mora biti, baš zbog istine pristran, i otvoren za dijalog i polemiku, svejedno.

Nije problem, dakle, pristranost već – sektaštvo! To je ona epizoda sa bivšim šefom Hrvatskog novinarskog društva koji je, vezano uz dodjelu novca medijima, onima “s druge strane” rekao: “Uskoro će vaši doći na vlast i onda ćete vi dobiti novce.”

Treba li bolji komentar o stanju jednog znatnog dijela novinarstva u Hrvatskoj? Ali, ne brinite se, zato će Etički kodeks Hrvatskog novinarskog društva spominjati nužnost “nepristranosti”, “objektivnosti”, da bi se sam “nepristrani” Duka tom izjavom popiškio na vlastiti etički kodeks, i implicitno rekao da je na čelu sekte.

Vrijeme je sudac

Prošli je tjedan Europska komisija u Tirani okupila novinare tzv. zapadnog Balkana s nakanom, koju već ostvaruje, da ulože novac u “neovisno i objektivno novinarstvo”. Mo’š si mislit, ta samodostatna sekta u Bruxellesu daleko od života građana daje ti novac, plaća te da budeš – “neovisan”!!?? I “nepristran”!!??

Taj film smo u RH već vidjeli sa Sorošem koji je plaćao medije i novinare koji su potom obilato “neovisno i objektivno” pisali o njegovim financijskim zločinima i malverzacijama. Kada pak ovim novinarima sjedne lova od Europske komisije, budite sigurni da će vas “nepristrano” i “neovisno” izvješćivati o radu Komisije.

Tko još vjeruje da je nepristranost put ka istini, od znanosti do novinarstva? Samo imbecili koji čekaju da “njihovi” dođu na vlast. Nama pristranima ostaje radost nesigurnosti i strah od suca koji se zove – Vrijeme.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari