Pratite nas

Komentar

Haaški sud – odraz truleži Zapada

Objavljeno

na

haški sud

Je li Haaški sud nanio mnogo više štete nego koristi?

Dvadeset i tri godine nakon osnivanja Haaškog sudišta – ako uzmemo u obzir cijeli njegov dosadašnji rad – postavlja se pitanje je li taj sud, zapravo, nanio mnogo više štete nego koristi. U vezi s time, nameće se i pitanje nije Haaški sud zapravo samo odraz stanja na Zapadu, za koji mnogi pisci i analitičari tvrde da se nalazi u stanju propadanja, pa slijedom toga nije bio u stanju osigurati niti pravni okvir za pravno valjano djelovanje u sankcioniranju ratnih zločina na prostoru bivšeg Jugoslavije.

[ad id=”93788″]

Ova pitanja Portal HKV-a komentiraju: Josip Jović, Stipe Kutleša, Damir Pešorda, Matko Marušić, Mate Knezović i Mile Prpa.

Jović: Ludilo koje nije bez sistema

U trenutku kad je iz Haaga pušten Vojislav Šešelj pod izgovorom da boluje od teške bolesti, on je faktički bio LudostNitko apsolutno nitko, bez obzira na sve rezerve koje ima prema ovom međunarodnom sudištu, nije mogao očekivati oslobađajuću presudu po svim točkama optužnice. A posebno su šokantna obrazloženja koja smo slušali ne vjerujući vlastitim ušima, a koja proturječe mnogim ranijim presudama i svim poznatim činjenicama. Do sada se znalo govoriti kako je Vojislav Šešelj lud, no sada se pokazalo da je lud, ali na jedan sistemski način, sam Sud.oslobođen. Prvostupanjska presuda Haaškoga tribunala samo je potvrda te očito političke odluke. Sa Srbije su skinute sve neugodne obveze i odgovornosti prije njezina ulaska u EU, što je strateški interes Zapada u kojemu bi trebala participirati i Hrvatska. Ipak, nitko apsolutno nitko, bez obzira na sve rezerve koje ima prema ovom međunarodnom sudištu, nije mogao očekivati oslobađajuću presudu po svim točkama optužnice. A posebno su šokantna obrazloženja koja smo slušali ne vjerujući vlastitim ušima, a koja proturječe mnogim ranijim presudama i svim poznatim činjenicama. Do sada se znalo govoriti kako je Vojislav Šešelj lud, no sada se pokazalo da je lud, ali na jedan sistemski način, sam Sud.

Od samog početka predsjedatelj Raspravnog vijeća Jean Claud Antonetti žestoko se okomio na optužnicu pa je prijetila opasnost da same tužitelje pošalje u zatvor. Spočitnuo joj je „maksimalistički pristup“, „zamagljivanje“, „vrludanje“ i „dvosmislenosti“ uz dodatak kako je sve to skupa „za žaljenje“. Vijeće se, s izuzetkom jednoga člana, otvoreno stavilo na stranu optuženoga, djelujući upravo kao njegov kolektivni braniteljski tim, valjda zato što se ni sam s Šešelj nije ni pokušao braniti, umjesto čega je izabrao vrijeđanje Suda.

Tu i tamo, proizlazi iz presude, srbijanski dobrovoljci, koji su se nazivali Šešeljevcima, koje je on sam formirao, te neke druge paravojne jedinice možda su i počinili neke zločine, o čemu nema jasnih dokaza, ali sam Šešelj nije im bio nadređen niti je znao da će se oni dogoditi. Bilo je huškanja ali to samo po sebi nije zločin. Primjerice, Šešelj jest nekoliko dana prije pada Vukovara izjavio kako ni jedan ustaša ne smije izići živ iz tog grada, ali Sud ne nalazi „izvan svake razumne sumnje“ kako je to bilo u kontekstu ratnih sukoba s ciljem ubijanja i potjerivanja stanovništva, već tek kao podizanje ratnog morala.

Ostali dijelovi obrazloženja presude nose moguće vrlo teške političke implikacije. Na određeni način sam Sud ideju stvaranja velike Srbije ili njezina proširenja na teritorij drugih država smatra legitimnom! Tako smo čuli kako su plan i kampanja za veliku Srbiju legalni i tek politički, a ne zločinački. Četnički dobrovoljci su regrutirani radi zaštite Srba i očuvanja Jugoslavije, a ne radi masovnih napada na civile radi njihova protjerivanja, čega inače nije ni bilo, kao što nije bilo ni rušenja gradova i sela. I nisu se naoružavali samo Srbi, nego i drugi. A sve se događalo u kontekstu odcjepljenja pojedinih republika, koje su očito glavni krivci za ratna zbivanja.

U tom smislu su išle optužnice i prvostupanjska presuda generalima Gotovini Markaču, koji su za dlaku izbjegli konačnu presudu i to ne zbog pravde, nego zbog političkog utjecaja prije svega američkog. U presudi Radovanu Karadžiću nigdje se ne spominju ni Srbija ni JNA, dok je u presudi Slobodanu Praljku i ostalima, koja još čeka pravomoćnost, jasno istaknuta odgovornosti Tuđmana, Šuška i Bobetka. To znači kako su Milošević i kompanija imali otvorene ruke za agresiju, samo što su malo pretjerali.

Sve u svemu, Šešelj, skupa s njim i njegovi suborci, vojvoda Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić, to je najvažnije što se da isčitati iz odluke Haaškoga suda, mogu nastaviti sa svojom kampanjom širenja Srbije na susjede ili obnavljanja Jugoslavije, a mogu računati i na stanovitu međunarodnu potporu. To je trajna karakteristika srpske politike od Garašanina, preko Vuka Karadžića, Jovana Cvijića i Jovana Skerlića do današnjih političara i političkih institucija, uključujući Pravoslavnu crkvu, Srpsku akademiju, beogradske medije i hrvatske Srbe.

Vidjeli smo kako vojni analitičar Miroslav Lazanski gorko žali što JNA nije dobro osigurala granice tzv. Republike Srpske Krajine. Šešelj, dakle, nije luđak, on je samo dio sustava, nije eksces nego pravilo. To ni jedna hrvatska politika ni jednog trenutka ne smije smetnuti s uma, što inače počesto i svako malo čini.

Stipe Kutleša: Zapad je toliko moralno, pravno i društveno urušen da nije više u stanju zaštititi samoga sebe

Kada je tzv. Haški sud prije godinu i pol dana, točnije uoči 23. godišnjice pada Vukovara, pustio iz pritvora četničkog vojvodu i ratnog zločinca Vojislava Šešelja, onda je već tada poslao jasnu poruku što misli o zločinima, o Srbiji, o bivšoj Jugoslaviji, o Hrvatskoj. A poruka je: zločini su dopušteni, možda i poželjni, samo morate imati „prave mentore“ koji će to dijalektički opravdati tako da će zločinci postati glavni heroji, sve nepravde najveće pravde, sva laž istina i sl. „Mentori“ dobro znaju što je njihov politički interes i nitko ne može spriječiti provođenje njihovih zamisli i ostvarenje njihovih interesa.

Danas kada je Šešelja taj isti tzv. Haški sud oslobodio, u prvostupanjskoj presudi, on je ujedno potvrdio ono što je već prije bilo odlučeno, a to je da će Šešelj biti proglašen nedužnim. A svi znamo, a to zna i tzv. Haški sud, da je Šešelj odgovoran za mnoštvo zločina. Nazivamo ga tzv. Haški sud jer to nije sud/sudište nego je to politička institucija koja nema nikakve veze ne samo s pravdom nego s pravnom kao pravnom znanosti. Ta je politička institucija presudu o oslobađanju Šešelja donijela ne proteklih dana (iako je ona proteklih dana formalno obznanjena) nego prije godinu i pol kada ga je pustila iz pritvora na slobodu.

U sadašnjoj situaciji kada se pregovara o ulasku Srbije u EU, proglašenje Šešelja krivim moglo bi imati posljedice i za Srbiju kao državu bez obzira na to što tzv. Haški sud ne sudi državama nego pojedincima. Oslobađajuća presuda Šešelju zapravo je presuda državi Srbiji. Opravdanje Šešeljevih zločina jest opravdanje srpskih zločina u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Pa nije Šešelj pao s Marsa. On je u službi srpske politike i države. To znaju i haški (ne)časni suci. Oni njegovo huškaško djelovanje, koje je odnijelo toliko ljudskih života, smatraju samo određenom bezazlenom političkom doktrinom tzv. Velike Srbije, što naravno po nauku „slobodarskog“ i „demokratskog“ Zapada, nije nikakav grijeh koji bi trebalo sankcionirati. Ma na Zapadu vlada velika sloboda mišljenja i izražavanja (sic!). Kao npr. u slučaju J. Šimunića. Taj njegov „govor mržnje“ iskazan pozdravom „Za dom spremni“, ali bez ijedne žrtve, prikazan je kao daleko veći grijeh koji zaslužuje veliku kaznu nego što su dokazani zločini V. Šešelja.

Ergo, promicanje političkih ideja koje izravno vode zločinima i genocidnim radnjama nije nikakvo kažnjivo djelo, ali zato jest kažnjiva i sama pomisao na bilo kakav govor u smislu tzv. „političke nekorektnosti“. Pozivanje na zločine (koji su se i dogodili u Šešeljevu slučaju) čini se jest “Dosljednost”Promicanje političkih ideja koje izravno vode zločinima i genocidnim radnjama nije nikakvo kažnjivo djelo, ali zato jest kažnjiva i sama pomisao na bilo kakav govor u smislu tzv. „političke nekorektnosti“. Pozivanje na zločine (koji su se i dogodili u Šešeljevu slučaju) čini se jest „politička korektnost“, ali jedan povijesni pozdrav ili osuda npr. „seksualnih siležija u Kölnu i drugim europskim gradovima nije „politički korektno“? To je ta dosljednost tzv. Haškoga suda i svih „demokratskih snaga Zapada“.„politička korektnost“, ali jedan povijesni pozdrav ili osuda npr. „seksualnih siležija u Kölnu i drugim europskim gradovima nije „politički korektno“? To je ta dosljednost tzv. Haškoga suda i svih „demokratskih snaga Zapada“.

Danas kada je Hrvatska članica EU i kada postoji makar minimalna mogućnost da Hrvatska oteža ulazak Srbije u EU zbog neispunjavanja istih uvjeta za ulazak u EU koje je imala i Hrvatska, spas Srbiji dolazi od političke organizacije nazvane tzv. Haški sud. Je li to samo odraz trulog stanja na Zapadu? Svakako i to. Zapadni je svijet zasigurno trulež u mnogim aspektima iako se ne smiju zanemariti i dobre strane „trulog“ Zapada. Propast Zapada najavljena je već prije gotovo sto godina (O. Spengler). Zapad je toliko moralno, pravno i društveno urušen da nije više u stanju zaštititi samoga sebe (treba li za to navoditi dokaze?), a kamoli dijeliti pravdu drugima, tj. osigurati pravni okvir za rješavanje pitanja ratnih zločina. On se, nažalost, sve više srozava na djelovanje bez načela.

Je li tzv. Haški sud napravio više štete nego koristi? Ovisno o tome tko to procjenjuje. Srbiji i Šešelju je napravio neizmjernu ali nepravednu korist, ali Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini veliku štetu. Ali je neizmjerna šteta napravljena samoj pravnoj znanosti. Ovako nešto skandalozno je za zapadnjačku civilizaciju. A nije to prvi put, vjerojatno ni posljednji. To je jedan od pravih zaloga propasti Zapada.

Zapravo je pravu sliku Haškoga suda najadekvatnije ocrtao sam Šešelj koji ga je na svoj divljački i primitivan način izvrijeđao ukazavši mu na to da je to sud bez časti i da je to politički sud. I to je doista prava slika toga suda. Šešelj je jasno artikulirao to što su mnogi drugi mislili i znali odavno, ali su svi bili uglavnom pristojni i „politički korektni“. Jedino je Šešelj prostački izrekao ono što je najbliža kvalifikacija toga (ne)časnoga tzv. suda. I upravo je zbog toga Šešelj nagrađen slobodom.

Suci dobro znaju da je istina što im je on govorio s prezirom i ponižavajući ih, a to je da nisu kvalificirani donositi pravne presude, ali političke jesu. I to im je glavna uloga. Takva kvalifikacija ostati će važiti čak i onda ako bi drugostupanjska presuda bila nepovoljna za Šešelja. Tzv. Haški sud već se „iskazao“ u prilično velikom broju slučajeva i pokazao se nedostojnim da valjano i profesionalno sankcionira ratne zločine na prostoru bivšeg Jugoslavije.

Dr. sc. Damir Pešorda: Haaški sud je odigrao upravo onu ulogu koja mu je bila i namijenjena

Haaški sud je odigrao upravo onu ulogu koja mu je bila i namijenjena, na žalost to nipošto nije uloga donositelja PreispitivanjePriču s Haaškim sudom treba privoditi kraju. Pri tomu je Hrvatskoj kudikamo važnije kakva će biti konačna presuda Praljku i ostalim iz BiH od presude Šešelju. A uskoro će, bojim se, doći na red i preispitivanje isplativosti članstva u Europskoj uniji. Tek u svjetlu tog razočaranja, a gotovo sam siguran da će biti razočaranje, vidjet će se koliko je promašeno bilo hrvatsko samoponižavanje u odnosu s Haaškim sudom.pravde i zadovoljštine žrtvi. Sud je, sada je to prilično bjelodano, osnovan da bude sredstvo za poslijeratne političke manipulacije u državama nastalim nakon raspada Jugoslavije. On je bio, da tako kažem, batina u europskim rukama, dok je članstvo u Europskoj uniji bila mrkva. Hrvatska je, na žalost, dvostruko nasjela: previše se bojala batine i previše je željela mrkvu.

No, i sama zamisao da će neki ad hoc međunarodni sud donijeti pravdu onima koji su bili žrtve rata naivna je. Međunarodni sudovi provode volju onih sila koje su ga osnovale, a zemlje kojima se sudi u toj su priči tek objekt, nevažno radi li se o Hrvatskoj, Srbiji ili Ruandi. S tim da se Srbija, ipak sa znatnim diplomatskim iskustvom u odnosu na Hrvatsku, u toj igri s međunarodnim centrima moći puno bolje snalazila.

Bilo kako bilo, priču s Haaškim sudom treba privoditi kraju. Pri tomu je Hrvatskoj kudikamo važnije kakva će biti konačna presuda Praljku i ostalim iz BiH od presude Šešelju. A uskoro će, bojim se, doći na red i preispitivanje isplativosti članstva u Europskoj uniji. Tek u svjetlu tog razočaranja, a gotovo sam siguran da će biti razočaranje, vidjet će se koliko je promašeno bilo hrvatsko samoponižavanje u odnosu s Haaškim sudom.

Prof. dr. sc. Matko Marušić: Tvrdim da je Haški sud Vojislavom Šešeljom kaznio Srbiju

Pravo je u načelu stvoreno zbog slabih, ali to ne znači da se slabi trebaju pouzdati da će im pravo donijeti pravdu na tanjuru. Pravdu u pravu dijele ljudi, a oni nisu bolji od nas. Sjetite se, na primjer, kako i sami sudite, formalno ili neformalno.

Zato mi Hrvati ne bismo trebati cviljeti nad nepravdama koje nam se čine. Ima li i jedna povijesna nepravda koja je učinjena Hrvatima, a potom bila ispravljena za sudničkim stolom? Čak i nekoliko Hrvatskih stranaka prava nije nam donijelo prava ni pravdu.

Koliko smo dugo željeli svoju državu i na to polagali pravo, a kad smo je i SudNe treba se žestiti ni na Haaški sud niti na Srbiju. Haški sud sam sebi stvara ugled i za to mu ne trebamo mi, a politički Srbija nije naša liga. Što možete očekivati od države koja je izgubila ratove od Slovenaca, Hrvata i Kosovara, a kliče tračku „pobjede“ u liku – Vojislava Šešelja? Pustimo mi Srbiju, pustimo i Haški sud, učvrstimo mi našu državu, napravimo je jakom. Država se ne dobiva suđenjem za vlastitim kuhinjskim stolom. Država se mačem dobiva. I u miru.kako dobili? Da nakon srpskih barikada 1990. nismo stvorili vojsku, ne bi nam u stvaranju države pomogao ni Badinter ni Gencher, pa niti, oprostite, Sveti otac. Država se na bojnom polju dobiva.

Da Haški sud pošteno sudi Srbiji, sve bi europske zatvore krivcima napunio. Ne može to Haški sud učiniti! Pa im je dao tog trbušastog klauna, a oni se vesele, kliču mu… Kakvi su to ljudi koji tom jadniku kliču? Koji su njihovi politički ciljevi? Što oni mogu ostvariti?

Tvrdim da je Haški sud Vojislavom Šešeljom kaznio Srbiju.

Mislite da nije? A biste li vi sebi htjeli Vojislava Šešelja, hrvatskoga, u Hrvatskoj? Ne treba se žestiti ni na Haaški sud niti na Srbiju. Haški sud sam sebi stvara ugled i za to mu ne trebamo mi, a politički Srbija nije naša liga. Što možete očekivati od države koja je izgubila ratove od Slovenaca, Hrvata i Kosovara, a kliče tračku „pobjede“ u liku – Vojislava Šešelja? Pustimo mi Srbiju, pustimo i Haški sud, učvrstimo mi našu državu, napravimo je jakom. Država se ne dobiva suđenjem za vlastitim kuhinjskim stolom. Država se mačem dobiva. I u miru.

Potpuno je jasno kakvu politiku treba voditi prema toj i takvoj Srbiji: s najboljim željama, ali i s najtvrđim poštenim odnosom prema svim prijeporima. Cijela knjiga neriješenih pitanja preostaje, i treba je do kraja napisati i napisano provesti: Knjiga za Srbiju, , Vijenac, 11. prosinca 2014. str. 542 – 543.

U njoj nema mjesta za Vojislave Šešelje.

Mate Knezović: Haški sud je proizvod moćnih da bi pokorili slabe

Valja podsjetiti da je Kazneni sud za bivšu Jugoslaviju osnovan 25. svibnja 1993., a što znači u tijeku rata, kada se nije znao ishod rata. On je osnovan da se sudi pojedincima. Kasnije je on sebi uzeo za pravo da sudi živima i OdjeliMislim da trebamo uspostaviti posebne istražne odjele u policiji i sigurnosnim službama koji će biti zaduženi za istrage. Također treba osnovati posebno tužiteljstvo i sud koji će progoniti ratne zločince ma gdje oni bili. To Hrvatskoj nitko ne može zabraniti. Hrvatska se treba uozbiljiti, shvatiti što se događa i sama uzeti pravdu u svoje ruke. Kao narod moramo odbaciti iluzije o tome da će nam netko donijeti pravdu i istinu na pladnju. Uostalom, to dugujemo sami sebi, a ne onima kojima je Hrvatska srušila njihove vizije.mrtvima, znanima i neznanima, politikama i državama. Haški sud je proizvod moćnih da bi pokorili slabe, velikih da bi sudili malima, nepravednih da bi sudili pravednicima. On je roba s namjerno postavljenom greškom i kvazi pravda da ne bi slučajno pobijedila pravda. Svakako da bi bilo bolje da nikada nije osnovan. On je sam utvrđivao svoje proceduralne ovlasti i tumačio svoju ulogu kao mjeru “koja doprinosi ponovnom uspostavljanju i održavanju mira u bivšoj Jugoslaviji”.

Drugim riječima, njega ne zanima širi kontekst sukoba. Ne zanima ga tko je agresor a tko žrtva. Ne zanima ga pravo naroda, nego je on za uspostavljanje i održavanje mira. Mir se očito, po njegovom tumačenju, može uspostaviti samo ako su svi krivi onoliko koliko je to nužno da se uspostavi i održi mir. Ovaj sud i nije sud, nego politički bič protiv pravde. Sili ne treba pravda i međunarodno ratno ili drugo pravo.

Puno je važniji odnos Republike Hrvatske i hrvatskog naroda u cjelini prema tom “sudištu”, a još više prema sebi, činjenicama i svojoj budućnosti. Valjda smo dovoljno shvatili da nam nitko pravdu neće donijeti. Onima koji dobro znaju što se dogodilo nije u interesu nikakva pravda. Upravo suprotno. Stoga Hrvatska mora ojačati svoje institucije i uspostaviti one institucije koje će razotkrivati karakter srbijanske agresije i srpske politike.

Mislim da trebamo uspostaviti posebne istražne odjele u policiji i sigurnosnim službama koji će biti zaduženi za istrage. Također treba osnovati posebno tužiteljstvo i sud koji će progoniti ratne zločince ma gdje oni bili. To Hrvatskoj nitko ne može zabraniti. Hrvatska se treba uozbiljiti, shvatiti što se događa i sama uzeti pravdu u svoje ruke. Kao narod moramo odbaciti iluzije o tome da će nam netko donijeti pravdu i istinu na pladnju. Uostalom, to dugujemo sami sebi, a ne onima kojima je Hrvatska srušila njihove vizije.

[ad id=”93788″]

Mil Prpa: Opći osvrt na Haaški sud i njegovo djelovanje

U kontekstu nastojanja HKV-a da se istraži mišljenje o ulozi Haaškog tribunala, donosimo predavanje gospodina Mile Prpe dipl. pravnika koje je održano u organizaciji HKV-a dana 4. prosinca 2009.g. na Tribini „Zajednički zločinački pothvat“ – Što je to?, a koje predavanje je i danas aktualno donošenjem osloađajuće presude Vojislavu Šešelju)

Poštovani prijatelji istine o Domovinskom ratu! Evo, po četvrti, a nadam se i zadnji put imam tu čast da u organizaciji Hrvatskog kulturnog vijeća branim Istinu o našem Domovinskom ratu, da branim povijest koja se prevrće, pretaka, mijenja, unakazuje pred našim očima i pred očima cijelog istinoljubivog svijeta. Moj govor nosi naslov Opći osvrt na haaški sud i njegovo djelovanje. Haški sud kao međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području ex Jugoslavije kojeg je osnovalo Vijeće sigurnosti UN-a trenutno se nalazi u fazi traženja ili iznalaženja svoje izlazne strategije. Ako bi se ta misao pojednostavnila tada bismo kazali – nalazi se u fazi upita – kako okončati suđenja ili još jasnije – kako izići iz totalne zamuljenosti pravde koju je kao politički, sud dosad dijelio. Dijelio ju je po sustavu – „Ponesite i pravdu kad ste sudili, pravdu što je niste htjeli, a drugima je nudili.“ (Citat iz Kralja vjekova M.P.)

Hrvatska je postala članica UN-a, pa je bila i predlagateljica osnivanja Haaškog Tribunala. A taj prijedlog je proizišao iz tragedije koju smo tada doživljavali, ali je nažalost proizišao i iz hrvatskog idealističkog gledanja na tijela i politiku međunarodne zajednice – tada ni najmanje ne pomišljajući na moguće dvostruke aršine njene pravde. Taj sud nije osnovala Opća skupština UN-a, sastavljena od svih njenih članica, već njeno opertivno tijelo Vijeće sigurnosti i to s vrlo ograničenim ovlastima. Osnovan je kao ad hoc sud za područje bivše Jugoslavije i osnovan je za suđenje samo pojedincima, bez ovlasti da sudi organizacijama ili za agresiju. Kao što vidite unaprijed je programiran, ne na način da bude mehanizam pravde, mehanizam međunarodnog prava, mehanizam istinoljubivosti, već da bude mehanizam u rukama tajne politike, da bude mehanizam tzv. pacifikacije politički nepoćudnih pojedinaca, ali i pacifikacije pojedinih nepoćudnih naroda, a takav status Hrvati imaju još od vremena Bana Jelačića pa sve do danas, da i ne spominjem ono otprije.

Kod osnivanja Haaškog tribunala, ni najpronicljivije političko oko nije moglo predvidjeti u kojem će se pravcu njegov rad odvijati, da će uvesti dvostruke pravne, da ne kažem političke standarde, da će na neki način izjednačavati žrtvu i krvnika ili agresora i napadnutog. A sve samo s jednim ciljem da se nametne sam po sebi zaključak – Svi ste vi divlja balkanska plemena, i svi ste jednako krivi. Mi Hrvati nismo divlje balkansko pleme, nismo barbari jer smo imali renesansu stotinu godina prije i Francuske i Engleske, i nismo jednako krivi – jer jedni su bili agresori , a mi smo bili i još smo ostali žrtve. Na ovim prostorima barbarska je samo europska politika još od vremena Berlinskog kongresa koja je uvijek podržavala politički neprirodna i nepravedna rješenja, prvenstveno teritorijalna. I danas Balkan najviše je takav kakav jeste – upravo kao rezultat te i takve politike. Takvom početnom postavom Haaškog tribunala otvorila su se sva vrata potencijalnom utjecaju i miješanju politike u rad suda, pa i na samo suđenje.

Pojedine politike, da ne kažem pojedine države, odmah su uskočile sa svojim interesima, sa svojim tajnim službama i tome sudu dale ruho političkog sudišta na samome startu trećeg milienija, što je rezultiralo takvim postupcima i osudama od kojih se naprosto zgrozio čitavi demokratski svijet, a posebno pravna struka, na sramotu međunarodne pravde koja se inače mukotrpno već decenijama gradi, ali i na sramotu pravne struke u cjelini. No, u hrvatskom slučaju i u suđenju hrvatskim generalima i časnicima HVO-a, nije samo sud kriv, ili bolje kazano njegova expozitura Tužiteljstvo, već dobar dio krivice snosi i hrvatska politika, svih dosadašnjih hrvatskih vlasti koje su se izmijenjivale u Banskim dvorima, bez obzira kojoj političkoj stranci ili opciji pripadale.

Kao prvo, s hrvatske strane je napravljena velika, slobodno bih kazao i najveća greška što je hrvatska vlast kao sugovornika suradnje Hrvatske sa Haškim tribunalom prihvatila Tužiteljstvo tog suda, a ne sami sud. Zaredale su brojne posjete Haških tužitelja Hrvatskoj, koja ih je primala sa svim počastima kao da su ugledni svjetski državnici i bezuvjetno udovoljavala svim njihovim zahtjevima, premda je većina tih zahtjeva bila i protupravna, a da ne kažem i nemoralna, a u svakom slučaju suprotna nacionalnim interesima i interesima opstanka Hrvatske kao države.

Svojevremeno u svojoj mladosti radeći kao odvjetnik, u nekoliko navrata od strane protivne stranke u postupku, bio sam zamoljen za izravnu dostavu nekih dokumenata. Moj odgovor je uvijek bio dostava da, ali samo ako to sud službeno zatraži. Poznato mi je i kao pravniku u privredi, da nikakav dokument ili dokaz nismo dostavljali protivnoj stranci izravno već samo na pismeni zahtjev suda. Ovo je samo ilustracija hrvatskog ponašanja, jer je Hrvatska kao sudionik u postupku (ako ne i formalno, ali zacijelo suštinski) i bez najmanje je protivbe prihvaćala dostavu svih traženih dokumenata i dokaza izravno Tužiteljustvu, a koji dokazi su bili usmjereni ne samo na štetu hrvatskih haaških zatočenika već na štetu nacionalnih interesa, pa i na štetu same istine. Što je suprotno i nepoznato u bilo kojem sudskom procesu, bilo građanskopravne ili krivične naravi, pred međunarodnim sudovima. To je suprotno civilizacijskom dostignuću – pravednosti suđenja, suprotno principu kontradiktornosti.

Ovdje se mora i otvoreno kazati da je u Hrvatskoj dobrano zakazala i sama pravna struka. Osim ovih naših skupova, koji su po nekima gotovo poluilegalni, niti jedna pravna institucija koja predstavlja pravnu struku nije reagirala, poput pravnih fakulteta, odvjetničkih komora, visokih hrvatskih sudova, udruženja pravnika i sl. osim pojedinaca iz tih institucija koji nisu službeno predstavljali te institucije. Druga velika greška hrvatske vlasti je ta što nikako nije smjela prihvatiti pravnu kvalifikaciju da se radi o „Zajedničkom zločinačkom pothvatu“ (što je obuhvatilo cijeli politički i vojni vrh države s neograničenim brojem sudionika). Dosad nikada u povijesti međunarodnog prava i međunarodnog sudovanja nije postavljena teža i za neki narod opasnija pravna kvalifikacija kao ova u slučaju Hrvatske koja je vodila nametnuti oslobodilački rat, protiv brutalnog agresora.

Hrvatska ni pod koju cijenu nije smjela pristati na ovu kvalifikaciju, pa ni pod cijenu suradnje sa samim tribunalom. Istoga dana kad je ta pravna kvalifikacija službeno objelodanjena, trebalo je podignuti svu Hrvatsku na noge, i otvoreno kazati međunarodnim čimbenicima, mi smo žrtve, a ne zločinci. Gdje vam je moral? Ali poput oboljelog ljudskog tijela od leukemije, hrvatska politika izgleda boluje od sluganskog mentaliteta prema inostranom političkom faktoru, od kojeg se ni do dan danas nije izliječila. Brojne su i druge pravne greške hrvatskih vlasti, ali zbog ograničenosti vremena izlaganja neću ih spominjati, osim još jedne. Slučajno je koincindirala sjednica Vijeća sigurnosti koju je vodila Hrvatska sa Izvještajem Glavnog haaškog tužitelja, koji je tada potegnuo i pitanje topničkih dnevnika. Naši političari koji su vodili sjednicu – unaprijed su odlučili da će šutjeti.

Da se ponovno vratim na opću sliku Haškog tribunala i njegovog djelovanja. Kao izričiti dokaz da je riječ o političkom sudu jest i činjenica da Izvještaj o suradnji sa sudom Vijeću Sigurnosti ne podnosi Predsjednik tog suda već protivna stranka u postupku – Tužiteljstvo suda. (Dakle, nije riječ o suradnji sa sudom, već je riječ o suradnji sa Tužiteljstvom, dakle nije riječ o izvještaju o radu suda već je riječ o izvještaju o radu i uspjesima ili neuspjesima samog Tužiteljstva). To je ključni momenat iz kojeg su proizišli svi nesporazumi. Tužiteljstvo je gurnuto u prvi, nažalost i politički plan, a ne Tribunal kao medjunarodna institucija. Tužiteljstvo samo po sebi, koliko mi je poznato, nema ni svojstvo pravne osobe, već to svojstvo ima samo Tribunal kao cjelina. Već prvi dan vojnoredarstvene akcije Oluja, gospodin Karl Billt je otvoreno rekao našem predsjedniku Dr. Franji Tuđmanu – Bit ćete svi suđeni pred Haaškim sudom, samo zato što ste pokrenuli akciju oslobađanja zemlje vojnim putem.

Nažalost to njegovo prejudiciranje krivnje, prije samoga bilo kakvog kriminalnog djela – naišlo je na plodno tlo u radu Haaškog tribunala, a posebno Tužiteljstva. Ali zapravo indoktrinirano je u te institucije iz tajnih ili barem nejavnih političkih centara ponajprije iz Europe, ili konkretnije pojedinih njenih moćnih država. Kao što se politika pojedinih zapadnoeuropskih zemalja izravno uplitala u sami tijek ratnih operacija pomažući agresorskoj strani, a žrtvama nije dozvoljavala ni legalno naoružanje, a radilo se o cijelim narodima kao žrtvama, kao što ta politika tad nije bila na strani žrtve, jednako tako Haški tribunal, a poglavito njegovo Tužiteljstvo kao instrument te politike danas nije na strani ni prava ni pravde. Gotovo nebrojeni su dokazi koji to materijalno potkrepljuju. Konačno i slučaj nekadanje glasnogovornice tog suda gospođe Florance Hartman.

Njen slučaj je indikator, lakmus papir koji govori o tom sudištu više nego bilo kakav izvještaj podnesen Vijeću sigurnosti od strane Tužiteljstva ili Predsjednika suda.. Međunarodna politika predvođena od par europskih, politički vrlo utjecajnih država, kakav je odnos imala prema ovim prostorima tijekom ratnih operacija, takav isti odnos je nastavila i kroz Haaški tribunal. Osnovna odrednica te politike je politički nemoral, kao na primjer: Najduža opsada u povijesti svijeta nekog grada, bila je opsada grada Sarajeva koja je trajala puna 44 mjeseca. Sa svim strahotama koje su se unutar olovnog obruča događale, a koje strahote su kao tv slika svakodnevno ulazile u stotine milijuna domova diljem svijeta. Ali službena politika EU i svijeta izražavana kroz UN, u to vrijeme slavila je pedeset godina pobjede nad fašizmom, a o trenutnom dugotrajnom i brutalnom fašizmu u samom srcu Europe nisu htjeli niti čuti. Samo u Sarajevu je u to vrijeme ubijeno preko 1.500 djece.

Jednako tako višekratni dolazak vukovarskih i srebreničkih majki pred Haaški tribunal, u njemu samom nije imao nikakvog odjeka, pa se nitko od Suda nije niti udostojio da im se obrati ili da ih dostojno primi na razgovor. Ovdje je do punog izražaja došla stara misao da se politika i pravda ne nadopunjuju, već se najčešće međusobno isključuju. Ako i mogu sjesti za isti stol, nikako ne mogu jesti iz iste zdjele. Da se istim aršinom sudilo u Nurnbergu, kao što se sudi Hrvatima u Haagu, tada bi vjerojatno suđenjem bila obuhvaćena i Velika Britanija i Fracuska, a i neke druge zemlje bile bi optužene za Zajednički zločinački pothvat koji je prouzrokovao poraz Hitlerovog Trećeg Reiha i progon Njemaca na nacionalnoj i rasnoj osnovi. Ali kao što vidite Qvod licet Jovi, non licet bovi, kaže stara latinska izreka.

Suđenje je karikatura pravde, ponekad bi bila smiješna da nije tragična. Na pr. Radovan je u zatvoru u susjednoj sobi do suda i sud ne može do njega doći i dovesti ga u sudnicu, jer on ne želi doći u sudnicu i vuče za nos sav sud. To je moguće jer je ponašanje sudaca iracionalno, što se normalnim zdravim rezoniranjem ne može uopće shvatiti. U svim krivičnim postupcima svijeta optuženike, zatvorenike pred sud dovodilo se mimo njihove volje, u lisicama, ponekad i u okovima uz prethodnu fizičku obradu. Nedefiniranost cilja i načina djelovanja suda u osnivačkom dokumentu, i neuspostavom efikasnog kontrolnog mehanizma njegovog rada, ostavila je manevarskog prostora da dođe do potpunog njegovog izobličenja kako u kriterijima dijeljenja pravde, jednako tako i u mogućnosti i vanjskog i unutrašnjeg političkog utjecaja. A posebno treba spomenuti da je sud postao mehanizam brzog, ničim opravdanog, a najmanje rezultatima, učinkovitog bogaćenja gotovo svih struktura uposlenika koji rade u sudu i za sud. Princip ekonomičnosti rada suda je u cijelosti dokinut.

Svima, osim optuženicima, odgovaralo je što duže trajanje i razvlačenje pojedinih predmeta radi enormnih zarada koje su time omogućene. U svakom slučaju trebalo je pronaći i trajno pronalaziti sirovinu za obradu, a ona je najlakše pronalažena medju hrvatskim braniteljima jer je tu bilo najmanje otpora za izručenje, a Hrvatska se sama obvezala na apsolutnu kooperativnost koja počesto nema nikakve veze sa zdravim razumom, već samo odražava mentalitet sluganstva i nekritričkog prihvaćanja svega onoga što dolazi iz i od tog suda, ali nažalost i od onih političkih struktura u Europi koje nam nikada nisu bile sklone.

Gledano povijesno unatrag, u mnogim sudskim slučajevima kršena je pravda, ali u korist diktatora, autokrata, ili tuđinske kolonijalne vlasti, kao inkvizicija i slično. A nikada, baš nikada u povijesti međunarodne pravne i sudbene institucije nisu tako drastično i svjesno radile na rušenju principa pravičnosti, na zamjeni uloge žrtve i krvnika. Jedan naš znameniti znanstvenik nedavno govoreći o Haaškom sudu i njegovom radu izričito je ustvrdio da je to sramotan politički sud. Kad to ne bi bio politički sud – reče – tada bi na temelju istih pravila sudio svima u svijetu koji su počinili ratni zločin, kao što zakoni gravitacije jednako vrijede u svim mjestima na zemlji.

U povijesti sudstva i svjetske pravde kao najeklatantniji primjeri kršenja i prava (što znači i postupovnog i materijalnog), ali kršenja i pravde – bila su suđenja za vrijeme inkvizicije, potom suđenja u montiranim komunističkim političkim procesima. I za ta prva i druga suđenja povijest je davno i nedvojbeno utvrdila da se nije radilo o primjeni prava, da se nije radilo o primjeni pravde, već da je jedini i pravi zločinac u tim suđenjima bila – sama sudbena vlast. Evo, gotovo bi se moglo reći da se na samome početku dvadeset i prvog stoljća toj povijesnoj sramoti pridružilo i haaško sudovanje, izvrćući činjenice, preokrećući hipoteze, zamjenom krvnika u žrtvu i žrtve u krvnika, i to na sramotu Ujedinjenih naroda, na opću sramotu cjelokupne pravne struke u svijetu, na sramotu moralnih i filozofsko-humanističkih dostignuća ljudske civilizacije. Što će o tome suđenju kazati buduće generacije pravnika? Što bi mogle drugo kazati nego ono isto što mi danas govorimo o Inkviziciji ili o staljinističkim procesima.

Vjerujem da je ovo danas naš zadnji nastup na temu haaškog sudovanja – Zajednički zločinački poduhvat – što je to? Mislim da je ovaj skup obavio veliki posao uz činjenicu da se sve što je ovdje kazano objavljuje i u zbornicima, što znači da je trajno sačuvano, i ostavlja se u nasljeđe budućim generacijama pravnika, istraživača i povjesničara. Ako bi netko za sto ili možda za dvjesto godina istraživao rad i djelovanje Haaškog tribunala, on ni u kojem slučaju ne može mimoići pisane dokumente koje je ostavio ovaj skup, a u kojim dokumentima se posve oprečno govori i potkrepljuje suđenje Hrvatima kao braniteljima od onog iznošenja i potkrepljenja kako se to obrazlaže u istupanjima Haaškog tužiteljstva i u obrazloženjima presuda, ali i nepojmljivu blagonaklonost sudišta prema brutalnom agresoru i njegovim zlodjelima, tj. prema okrivljenicima iz redova agresora. Zato otvoreno moram kazati da se bojim za naše generale.

Međunarodna pravda je u pravilu pravo jačega. U svim svojim odnosima prema Europi, a prema Haaškom tribunalu posebno – Hrvatska je u položaju janjeta koje vuku muti vodu iako pije nizvodno od njeg. Politika moćnika nije ni pravda, nije ni moral. Ona je istina sa stotinu lica koje može izabrati prema svojoj trenutnoj želji. Od samog početka od strane europske obitelji držva, hrvatska država se doživljava kao neželjeno dijete, pa se na svakom koraku i odbacuje. Zahvaljujem se Hrvatskom kulturnom vijeću što mi je omogućilo da još jednom stanem na branik Domovinskog rata, na branik istine, pravde, čovječnosti, a protiv svih zala kojima nas se kao narod, kao nijedan narod u Europi doživljava kao neželjene u europskoj obitelji država, pa nas se treba na razne načine poniziti i „opametiti“. Samo ne znam zbog čega, a teško da znaju i oni koji nam to čine.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Zbog embarga je pao Vukovar, zbog toga smo imali puno žrtava, jer se nismo imali čime braniti

Objavljeno

na

Objavio

Buda Lončar masti i laže, naravno, kao i obično, pomaže mu “desnica” svojim nemuštim napadima.

Prvo, nije nama Lončar uveo embargo nego Vijeće sigurnosti, i to tako što su se najveći zagovornici opstanka jugoslavije Amerikanci udružili s pro-srpskim Francuzima i Britancima i oni su nam odlučili uvesti embargo.

A zadaća Bude Lončara, inače ratnog i poratnog zločinca iz vremena ww2 bila je da kao ministar vanjskih poslova Jugoslavije izlobira kod Rusa, a pogotovo kod Kineza, da ne ulože veto na tu Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a od 25. rujna 1991.

Dakle, to je Budin tal u tom zločinu kad su dva naroda ostavljena u jednom masakru brahijalne srpske sile.  Drugo, kad se to 2006. otkrilo u knjizi Carole Hodge, Mesić, čiji je Buda bio savjetnik u prvoj reakciji je rekao da to plasiraju “ustašoidi iz Večernjaka”, jer je Mesićevo stanje svijesti tad b ilo jednako kao i 1992. kad je u Americi svjedočio o embargu i rekao otprilike da je to “kao da zaključate silovatelja i žrtvu u istu sobu i kažete im da ste im osigurali jednake uvjete”, dakle da je embargo za Hrvatsku štetan.

Međutim, kad su vidjeli da je to objavila ugledna britanska znanstvenica, kojoj se nije mogla lijepiti etiketa “ustašoida” prešlo se na plan B, i izmislila se laž kako je “embargo nama pomogao a ne odmogao”.

Još kasnije plasirana je laž da je Kadijević, kad je u ožujku 1991. išao u Moskvu od Jazova (tadašnjeg zapovjednika vojske SSSR-a) tražiti potporu za izvršenje vojnog udara u jugoslaviji, ugovorio i kupnju novog oružja od Rusa u vrijednosti od 2 milijarde dolara. Za ovu tezu nikad nitko nije ponudio niti jedan jedini konkretni dokaz, a ovu tezu je inače u jednu od svojih knjiga, na moje veliko iznenađenje, uvrstio i Ante Nazor. Tu jednostavno stvari ne štimaju.

Prije svega, rasprave radi, uzmimo da je ta teza točna i da je JNA stvarno naručila od Rusa oružja u vrijednosti od 2 milijarde dolara, i da dođu Ameri, Britanci i Francuzi i urote se uništiti Rusima taj posao, a Rusija ima pravo veta koje ne koristi? Tko je to toliko imberlan da može progutati jednu takvu laž?

Prava istina je da će vam bivši branitelji Vukovara reći kako u Vukovar nije stigao ni metak nakon 1. listopada 1991. I to je istina. Ali ne zato jer je Tuđman izdajnik, kao što će Buda, Mesić i njjihovi pijunčići po medijima tipa Krile, Boris Pavelić, Pilsel i slični tvrditi, nego upravo zato jer nam je 6 dana prije toga uveden embargo i uvoz koji se do tad vršio preko Mađarske je prekinut. Nakon toga JNA napada selo Marince između Vukovara i Vinkovaca i kida komunikaciju Vinkovci-Nuštar-Marinci-Bogdanovci-Vukovar i tad se Vukovar na lazi u totalnom obruču, a dalje je sve poznato.

JNA i Srbi ne samo da nisu trebali uvoziti nikakvo naoružanje, nego su ga mogli izvoziti i izvozili su ga. Vi ćete u dijamantskim ratovima devedesetih u Sierra Leoneu, LIberiji i sličnim afričkim zemljama često vidjeti fotografiju afričke djece od 13-14 godina kako poziraju s automatima firme “Crvena zastava” iz Kragujevca.

Lončar je, pokušavajući se obraniti, pozvao na Tuđmana, jer mu je to vjerojatno savjetovao Mesić koji je u više navrata posezao za strategijom posezanja za mrtvim svjedocima (na primjer kad je oklevetao Dunju Zloić – Gotovina da je ukrala torbu s novcem iz hrvatske dijaspore, pa kad ga je Dunja tužila on je rekao da mu je to rekao Fra Tomislav Pavao Duka koji je bi mrtav, ili kad ispalio laž da smo u Maslenici !izgubili 185 ljudi a nismo se makli ni milimetra” pa kad su branitelji reagirali onda je rekao da mu je to rekao Tuđman), međutim, danas je Budu upravo HDZ matirao i prenio djelove izjave upravo Predsjednika Tuđmana od 27. rujna 1991. dakle dva dana nakon usvajanja Rezolucije VS UN-a kojom je uveden embargo. Predsjednik Tuđman tad je rekao slijedeće:

“Budimir Lončar kontinuirano zastupa politiku izjednačavanja agresora Srbije i JNA i napadnutu Republiku Hrvatsku. (…) Lončar je propustio izraziti lojalnost Republici Hrvatskoj, čime se stavio na stranu protivnika mirnog demokratskog i pravednog rješenja jugoslavenske političke krize”.

Dakle, tu je sve jasno. Amerikanci, Francuzi i Britanci uveli su nam embargo, Buda Lončar je uspio uvjeriti Ruse i Kineze da ne stavljaju veto, zbog toga je pao Vukovar, zbog toga smo imali puno žrtava, jer se nismo imali čime braniti, dok su Srbi i JNA imali tenkova, topova, zrakoplova, bojnih brodova, raketnih sustava. raketnih lansera, VBR-ova, streljiva, granata, logističke opreme, inžinjerijskih pomagala i svih mogućih tvarno tehničkih sredstava potrebitih za ratovanje da su mogli ratovati 50 godina uzastopno bez obnavljanja zaliha i to protiv protivnika puno jačeg od razoružanog golrukog hrvatskog naroda.

I to je prava istina, a ovo što govori Buda Lončar, što pišu Pilsel i slični to su takve laži u koje ne vjeruju ni njihovi ukućani, jedini možda oni sami, jer oni svi imaju Mesićevski sindrom, kad nešto izmisle i ta laž koju su izmislili im koristi i onda oni polako s vremenom počnu vjerovati da je ta laž istina, iako im je u podsvijesti jasno da su je oni sami izmislili, ali za takvo što bi valjalo imati obraza, a kakvog obraza mogu imati likovi poput Mesića koji su i u Beogradu radili za KOS i s Vasiljevićem ugovarali uhićenje Tuđmana ili jedan Buda Lončar, koji je svojim lobiranjem, to je Davor Ivanković dobro napisao 2006. godine, osudio Hrvatsku na smrt!

Budimir Lončar ne želi primiti priznanje Grada Zagreba: Ovo je žalosni igrokaz koji sramoti moju domovinu

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Igor Vukić: ‘Prema Golom otoku i Gulagu, Jasenovac je bio sanatorij’

Objavljeno

na

Objavio

Danas kada čitam o Gulazima i o Golom otoku čini mi se da Jasenovac bio sanatorij prema tim logorima. Uzmite me za svjedoka.

Tako je u prosincu 1998. godine napisao Ivan Šoštarić, bivši jasenovački logoraš, u božićnoj čestitki upućenoj Dinku Šakiću, bivšem zapovjedniku logora Jasenovac.

Šakić je u tom trenutku u pritvoru u Remetincu čekao početak sudskog procesa, za koji se nadao da će biti pošteno proveden. Ove godine navršava se dvadeset godina od tog suđenja.

Tekst o Ivanu Šoštariću, koji se na kraju nije pojavio na prostoru za svjedoke, objavljen je u Hrvatskom tjedniku u listopadu 2015., a može se pročitati na web stranici Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac.

Jasenovac je bio sanatorij u odnosu na Goli otok i Gulag

Tekst o bivšem jasenovačkom logorašu Ivanu Šoštariću koji je 1998. htio svjedočiti u korist Dinka Šakića, objavljen u Hrvatskom tjedniku 15. listopada 2015.

Danas kada čitam o Gulazima i o Golom otoku čini mi se da Jasenovac bio sanatorij prema tim logorima. Uzmite me za svjedoka.
Tako je u prosincu 1998. godine napisao Ivan Šoštarić, bivši jasenovački logoraš, u božićnoj čestitki upućenoj Dinku Šakiću, bivšem zapovjedniku logora Jasenovac. Šakić je u tom trenutku u pritvoru u Remetincu čekao početak sudskog procesa, za koji se nadao da će biti pošteno proveden.
Unatoč trudu njegovih odvjetnika, Ivana Kerna i Branka Šerića, proces je okončan osuđujućom presudom. Ivan Šoštarić na kraju se nije pojavio kao svjedok pred sudom. U materijalu koji je prikupljan u pripremi tog sudskog procesa, nalazi se rukom pisana rečenica o Šoštariću: Nije htio svjedočiti, iako se prvo ponudio.
Nismo za sada uspjeli rekonstruirati tko je napisao tu rečenicu, koja sugerira da je Šoštarić zbog nekog razloga izgubio volju za svjedočenjem. Moguće je da je bio izvrgnut pritiscima iz političkih krugova kojima je nekoć pripadao.
Ivan Šoštarić, rođen 1924. godine, bio je u ratno vrijeme tajnik srednjoškolskog vodstva USAOH-a, Ujedinjenog saveza anfašističke omladine Hrvatske. Ta je skupina organizirala propagandno-terorističke akcije protiv Nezavisne Države Hrvatske i njezinih saveznika, poput dijeljenja letaka, rušenja telefonskih stupova, postavljanja eksploziva pod pruge i slično.
Šoštarić je u travnju 1944. upućen kao delegat u Drvar na 2. zasjedanje USAOJ-a, jugoslavenske krovne organizacije mladih sklonih komunizmu. Na putu je uhićen i doveden u pritvor u Đorđićevoj ulici u Zagrebu. Nakon kraće istrage, donesena je odluka o njegovoj internaciji u sabirni logor, na maksimalnu zakonsku kaznu od tri godine. U svibnju je redovnom linijom vlaka prevezen u Okučane pa odatle autobusom na izdržavanje kazne u Staru Gradišku.
U logoru je nove kažnjenike dočekao ustaški poručnik koji ga je pitao zašto je interniran. „Kažem da sam član antifašističke omladine Hrvatske, a on kaže da ustaše nisu fašisti. Lista moje papire i vidi da sam gimnazijalac i da sam tri godine bio u sjemeništu na Šalati u Zagrebu, a on je nesvršeni đak sa Širokog Brijega kod Mostara. Tako on gleda cijelu našu skojevsku grupu pa se okrene, i ode“, ispričao je Šoštarić u sjećanjima koje je napisao 1987. godine.
U Staroj Gradiški radio je u ličilačkom odjelu građevinske grupe. Primao je pakete od kuće i pisao pisma. Opisujući vrijeme provedeno u Gradiški, ne spominje nikakvo nasilje nad zatočenicima ili ubojstva.

Ivan Šoštarić, čestitka DInku Šakiću

Božićna čestitka Ivana Šoštarića upućena Dinku Šakiću

Najviše zatočenika iz Zagreba, Zagorja, Slavonije…

U kolovozu 1944. zatočenici su, kaže, pripremali pobunu. No umjesto toga u rujnu je stigla zapovijed uprave da svi zatočenici pokupe svoje stvari jer slijedi preseljenje u Jasenovac. „Invalidi bez nogu i s protezama stavljeni su na seljačka kola. Svaki logoraš nosi sa sobom svoju jadnu imovinu, neki vuku i perine, jastuke, vojničke kofere…“, opisivao je Šoštarić.
U Jasenovcu je također radio u građevinskoj grupi. Kopali su drenažu za veliku garažu koja se gradila u mjestu, preuređivali željeznički most na Savi kako bi ga mogli prelaziti i kamioni i slično. U siječnju 1945. obolio je od tifusa, a izliječen je u logorskoj bolnici. U veljači 1945. zajedno s velikim brojem jasenovačkih logoraša otpremljen je vlakom u logor Strasshof kod Beča, a potom u jedan logor kraj Linza. Prije toga su u Jasenovcu svi logoraši fotografirani za putovnice, a dobili su i njemačke radne ugovore s visinom nadnice i brojem dana godišnjeg odmora.
U svibnju 1945. logor u Linzu oslobodili su američki vojnici. Logoraši su se potom uputili u sovjetsku vojnu zonu, veoma uzbuđeni „zbog skorog susreta s ljudima iz prve zemlje komunizma“. Tu je uslijedilo prvo razočaranje. Sovjetski satnik vidio je među njima grupu od desetak logorašica rodom iz Slovenije. Zapovijedio je: mi vas oslobodili, davajte djevuške… Naišla je neka vojna patrola pa je taj put inicident spriječen.
Čini se da je Ivan Šoštarić svijest o tome da bi trebalo realno prikazati stanje u logorima Stara Gradiška i Jasenovac počeo razvijati u kasnim osamdesetima, kad su velikosrpski propagadisti počeli još snažnije koristiti jasenovački mit za obračune u Jugoslaviji. Vjerojatno su ga u tom stavu učvrstili i događaji iz Domovinskog rata. U pismu Večernjem listu 1995. godine opisao je kako su se bivši jasenovački logoraši redovito sastajali u klubu jednog zagrebačkog poduzeća. Neka novinarka im je tada rekla: „Pa to je nemoguće da ste vi kao Hrvati bili u Jasenovcu jer meni su moji Kordunaši pričali da su samo Srbi bili po logorima“. U drugom pismu Šoštarić citira svog prijatelja koji je kao gimnazijalac bio u zatvorima kraljevske Jugoslavije, kao student u Jasenovcu, a kao profesor na Golom otoku. „Na moje pitanje gdje je bilo najgore, odgovorio mi je: Jasenovac je bio sanatorij prema Golom otoku“, napisao je Šoštarić.
U osvrtu na logor iz 1987., Šoštarić je istaknuo da je u Gradiški i Jasenovcu bilo najviše zatočenika iz Zagreba, Hrvatskog zagorja, Slavonije, Podravine, a tek onda iz Bosne, Banije i Korduna. U Jasenovcu je vidio jednu likvidaciju, u listopadu 1944. godine. Riječ je bila o vješanju trojice zatočenika koji su u logor donijeli novine i poticali ostale na pobunu jer su Rusi ušli u Jugoslaviju. O tome su iskazivali i drugi zatočenici iz tog vremena, opisujući da je o sudbini trojice uprava logora provela disciplinski postupak.
Usput, Dinko Šakić u to vrijeme više nije bio u Jasenovcu, jer je 1. listopada otišao u Zagreb na drugu dužnost i u logor se više nije vraćao.
Svjedočenje Ivana Šoštarića moglo je ipak biti vrlo značajno za Šakićevu obranu, jer bi dalo dosta informacija o tome kakvi su bili stvarni uvjeti života zatočenika. Drugi svjedoci koji su saslušavani na suđenju, bili su mahom pripadnici komunističkih poslijeratnih struktura i o logoru su govorili u stilu poratnih propagandnih brošura. Njihova svjedočenja prihvaćalo i vijeće Županijskog suda u Zagrebu i uvrštavalo u presudu, a s time su se slagali i viši sudovi, koji su razmatrali Šakićeve žalbe.

Ivan Šoštarić, Jasenovac, Dinko Šakić

Ivan Šoštarić

Sud tražio da se ‘ne muče svjedoci’

Odvjetnici Dinka Šakića učinili su što su mogli u tim okolnostima. U završnim su riječima uravnoteženo prikazali prilike u jasenovačkom logoru, no njihovi govori nisu dopirali do šire javnosti. Pitanje je bi li to mogli i danas.
Nije im bilo dopušteno ni da obave suočavanje svjedoka koji su iznosili potpuno suprotna „osobna“ sjećanja o istim događajima. U nekim ispitivanjima odvjetnicima je uspjelo poljuljati iskaze svjedoka. Primjerice, svjedok bi govorio o teškim uvjetima života u logoru, a onda bi ga neki od Šakićevih odvjetnika pitao je li popravljao zube u logoru? „Kakvi zubi pa mi smo tamo bili bez ikakve zdravstvene njege“, glasio je odgovor. Onda bi odvjetnik izvadio autentični logorski dokument u kojem stoji da je taj svjedok prvo bio na pregledu, zatim na plombiranju pokvarenog zuba a potom i na kontroli.
Na kraju bi svjedok priznao da mu ta plomba još stoji u zubu, 55 godina nakon što je stavljena u logorskim uvjetima.
Obično bi pri takvim unakrsnim ispitivanjima uskakao sud s opaskom da ne treba mučiti svjedoke, koji su u poodmakloj dobi. A i oni bi se, pritisnuti pitanjima, odjednom počeli pozivati na slabo pamćenje i želju da zaborave logorske strahote.
Šoštarić je, čini se, bio čovjek drukčijeg karaktera. Po povratku iz Austrije 1945. odbio je ponuđena radna mjesta (mnogi bivši logoraši zaposleni su u vojsci, policiji, diplomaciji, državnim poduzećima, itd.) i nastavio se sam školovati i probijati kroz život. Završio je Fakultet za vanjsku trgovinu, radio u nekoliko poduzeća, a najdulje u Plivi od 1967. godine. U izjavi iz 1987. godine usudio se reći da je ustaškinja Maja Buždon u Staroj Gradiški bila vrlo elegantna i za njegove pojmove dosta fizički zgodna. U čestitki za Božić zaželio je svom bivšem čuvaru u logoru, Dinku Šakiću i njegovoj supruzi Nadi, puno zravlja i sreće. Šoštarićev nastup pred zagrebačkim sudom sigurno bi bio vrlo zanimljiv, ali već i njegova ponuda za svjedočenje u korist obrane dužnosnika sabirnog logora iz Drugog svjetskog rata, zasigurno spada među svjetske raritete.

Ivan Šoštarić, Jasenovac

Putovnica s kojom je Šoštarić iz Jasenovca upućen na rad u Njemačku

U logoru u Staroj Gradiški postojao i muški i ženski zbor

Nije samo Ivan Šoštarić bio potencijalno nezgodan svjedok za optužbu. U pripremi suđenja, policija i državni tužitelji 1998. saslušavali su niz bivših logoraša, a na kraju su na glavnu raspravu odlučili pozvati samo neke. Među njima nije bio Mijo Topljak, koji je tužiteljima ispričao da je u logoru radio u kulturnoj ekipi i pjevao u crkvi. To se odnosilo na logor u Staroj Gradiški, gdje je Dinko Šakić također jedno vrijeme bio u upravi. Topljak je rekao da je u logoru postojao i muški i ženski zbor. Za Šakića je čuo „da je bio poštenjak“. Ljuba Blazina je detaljno opisivala poljoprivredne radove na ekonomijama Stare Gradiške i Jasenovca. U logorima je bila od 1942. do 1944. U Staroj Gradiški nije vidjela nikakva zlostavljanja logoraša. Na izričito pitanje županijskog državnog odvjetnika ima li saznanja o masovnim likvidacijama, svjedokinja je odgovorila da o tome ništa nije čula, niti vidjela. Jedino se sjeća da je jedna logorašica uspjela pobjeći iz crkve jedne nedjelje kad su imali misu.
Na glavnu raspravu nije pozvana ni Pava Molnar koja je radila u krojačnici u Staroj Gradiški i krpala ustaške uniforme, koje su bile pune ušiju. Radila je i u magazinu robe i ponekad pretresala nove zatvorenike koji su dolazili u logor. Nije vidjela niti čula za masovne likvidacije. Nije neobično da nije pozvan ni Andrija Tomašek, koji je kao pripadnik komunističkog pokreta u Staru Gradišku interniran 1943. godine. Ondje je svirao u crkvi i pisao note za zbor, sve dok nije pušten kući u svibnju 1944. s još 110 zatočenika. Ivan Vuk opisao je nekoliko slučajeva u kojima su strijeljani zatočenici, ali je i objasnio da su to bile kazne zbog bijega i sličnih razloga, a redovito su prije strijeljanja pročitene presude.

Igor Vukić

Govor Igora Vukića na predstavljanju knjige ‘Razotkrivena jasenovačka laž’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari