Pratite nas

Kolumne

Hajka po metodama komunističke Borbe

Objavljeno

na

Stariji će se čitatelji lako sjetiti imena i naročito metodologije rada tjednika „Borbe“osnovanog (još malo pa) prije stotinu godina, davne 1922. u Zagrebu i to kao organa i stranačkog glasila Komunističke partije Jugoslavije. Prisjetimo se kako je taj tjednik zakonom zabranjen već 1929. uvođenjem šestosiječanjske diktature srpskog kralja Aleksandra I. Karađorđevića (tzv. šestojanuarska diktatura) da bi na početku Drugog svjetskog rata, u jesen 1941. bio ponovno pokrenut. Novu borbenost s oporim zamahom kao srpom nastavlja od 1944. na ćirilici i latinici i ubrzo postaje (beogradsko) glasilo ondašnje Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ). Od 1948. izdaje se i u Zagrebu, a od ljeta 1954. postaje glasilo Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije. Do tada su već na stranicama Borbe proskribirani, stigmatiziranini i pripremno pokazno pogubljeni (u cijelom nizu harangi) brojni hrvatski novinari (i ne samo oni)o kojima se detaljno govori u knjizi „Uništeni naraštaj – tragična sudbina novinara NDH“ tiskane godine 2000. u Zagrebu.

Autor je, ovih mjeseci vrlo često spominjani, prerano preminuli publicist i dugogodišnji novinar Večernjeg lista prof. dr. Josip Grbelja, koji je prvi progovorio o strijeljanim novinarima, onima kojima je doživotno zabranjen rad, o protjeranim ili izbjeglim novinarima pred komunističkim pogromom, o novinarima koji da bi preživjeli silom su mijenjali profesiju. Tako je od 330 novinara samo njih podobnih 27 (niti 9 %) dobilo dopuštenje rada, ali među njima je bilo i fotoreportera koji uopće nisu pisali… U pobjedničkoji slavnoj i demokratski federativnoj Hrvatskoj tako je godine 1945. strijeljano više novinara nego u svim zemljama koje su izgubile Drugi svjetski rat – zajedno! Zato danas imamo to što imamo: većinske drugove koji nastavljaju komesarski ljevičariti i koji se još nadaju da će trajno samo oni moći pisati, a bez konkurencije. Baš kao što je bez nje bila i borbina bitka u pedesetim i šezdesetim godinama.

Borbine metode

Borba

Izostanak te, naravno štetne, konkurencije „Borbi“, pokazalo se osnovnim preduvjetom života svih njezinih drugarskih borbi, kao i Titovih. Naime, brojni dnevni listovi tada se tek započinju (mimo snažnog partijskog pokroviteljstva) tržišno potvrđivati. No, unatoč takvom pokroviteljstvu, i danas bismo rekli moćnom sponzorstvu, ta borbina borba pred konkurencijom posustaje već 1964… Krajem tog desetljeća tjednik već živi od pretplate državnih tijela… Koncem 70-ih godina ta se divna borba rahitično naslanja na otužno besplatno dijeljenje po kasarnama JNA… Da bi joj glave došle devedesete godine. I tada je još, ta svjetla borba (za)ostala usred mraka i u kavernama revolucije, hitala nastavljati optimistički dalje, krupnim koracima, sve do pobjede…, ali bez čitatelja. Tu sudbinu, hvala međumrežju, već su zaradile i odnarođene dnevne novine u Hrvatskoj koje uporno nastavljaju žutjeti i neiskreno uglavnom proljevičariti.

Metode su im borbine, pa ni njima ništa više ne može pomoći.

Odmah nakon popodnevnog gostovanja na HRT 1 u emisiji „Dobar dan Hrvatska“ revolucionarna je iskra opet upaljena. Na istoj razini i platformi. Treba između ostaloga prekriti krvoločje koje gledamo i slušamo gotovo svake od posljednjih godina u i oko Bleiburga, Maclja, Jazovke… Treba skriti krvoločje biciklista navodno zvanog Neša, monopedaliste Nenada Stazića koji objavljuje pa još i brani tvrdnju: „Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika!“ U duhu zloglasnoga Rankovića koji je iz tog nedoba napadao zagrebačke komuniste jer da nisu dovoljno masovno provodili likvidacije, Stazić se svrstao uz one koji bi ponovno otvorili Goli otok, one koji nas vide kao „mi ili oni“ ili one sveučilišne profesore koji bi se defecirali na Bleiburgu te otvarali nove fronte. Uz one nakošene koji traže da im se dokaže da je Hrvatska 90-ih bila žrtva agresije te okupirana. Svakako, druga Stazića treba hitno obraniti. Jer sâm se, iskreno i rado, što dalje to dublje, sramno usosio. Stazića „odbraniti“!

Zadatak poslijeratnog proboja

Tako je odmah 31. svibnja, nekakav zapjenjeni G. D., anonimni pamfletist notornog index.hr, portala, koji se skriva iza nepotpisanog članka, napao istraživačkog novinara, dipl. politologa, publicista i tajnika „Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac“ Igora Vukića. Istureni novo-komesar, iskorišten mladac, ovdje na zadatku poslijeratnog proboja, prvo se istakao otvorenim vrijeđanjem HRT-a i voditeljskog para, a zatim se najprimitivnijim i najtežim mogućim uvrjedama okomio prvenstveno na samoga gosta, koji je govorio o dokumentima pronađenim u pismohranama, a o Jasenovcu. Pozdrav povodom odobrenog govora mržnje na kvadrat Hrvatskom novinarskom društvu i njihovu sudu časti te posebno Vijeću za elektroničke medije.

Ubrzo se istim tim starim borbinim metodama javio i portal net.hr, a njega je pak u najvjernijoj metodi odanosti jednoumlju prenio i vecernji.hr. Pogađate, sva tri internetska portala (još uvijek) donose nepotpisane članke iza kojih, da stvar bude bjednija, znači stoji redakcija. Jasno i izvanredno, odmah je reagirao i sam HRT. Isprikama i prigodnim posipanjem pepelom te osudama novinara… baš kao nekada. Famozni i drugarski HRT. Koji tako rado šuti kad se vrijeđaju žrtve. Tako je nedavno pred samu sedamdeset i treću komemoraciju na Bleiburgu istu vezao uz smeće na Karepovcu. Vijest uz vijest. Slučajno. Ali bez isprike. Vidi vraga, nisu se „ogradili od sadržaja“.

Strjeljački vod

Kao ova najnovija, upravo su tako započinjale hajke iz vremena „Borbe“: one poslije 1945., one za vrijeme i poslije 1971. i u među-nevremenu, svaki put po potrebi od pravovjernosti. Prvo bi se javio anonimni strjeljački vod te su objavljeni udarnički uradci primitivnih čekičara, njima se sondiralo teren, dizale su se temperature, stvarala bi se afera i atmosfera linča, te ona znana bolesna predigra: rasprava – bez rasprave. Frcale su kao i danas uvrjede i pejorativi kad, jednako kao i u jednoumlju, nitko ne pobija pronađene, a citirane dokumente već se kukavički i sa svih strana (čete partizana) napada – I. Vukić.

Naime, već duže u ideoloških novinara, a naročito ideoloških povjesničara (što im je naravno oksimoron) vlada panika od i zbog rada „Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac“. Mahnito i panično traže se dokumenti kako se jugoslavenska partijska historiografija ne bi urušila već nastavila živjeti nam vječno. Zato komunističke pure i monopolizatori povijesti izbjegavaju svako medijsko suočavanje s istraživačima „Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac“. Po onoj, kad već ne mogu pronaći pobijajuće dokumente – to gore po postojanje svih onih važećih dokumenata.

Naravno sada (im) nedostaje ono partijsko glasilo pa se javljaju partijska glasila. Nedostaje im „Borba“ jasnog partijskog pedigrea i jedinoga nam kursa pa su bijesni što niti hajkom ne će uspjeti zaustaviti istinu. Nekada, kad bi se hajka zakuhala, s konačnim obračunima izlazila su podobna partijska odstrjelna pera, kao na pozornicu. Ispravni, a srditi drugovi komesari, zlokobni politički egzekutori u komunizmu, koji su onda odmah jasno i glasno i partijski smjelo tražili glave i zatvorske kazne. Doslovno, kroz medije. A ostali su mediji odrađivali pravovjernost i spremno citirali „Borbu“. Sve do noćna dolaska milicije. Tako citiraju i danas, a policajci duha tek će stići… Koliki su (i među njima zatim) stradali.

Cinkaroš

Razotkrivajući i zlurado i istovremeno i jadno tako se pohvalio i taj neki G. D. rečenicom s kraja svoga pamfleta kako će i „ovaj slučaj“ naći mjesta u izvješću State Departmenta sljedeće godine. Kako se lijepo potvrdio cinkarošem vlastite domovine, kao nekada „informatorom“ i doušnikom Ozne. Samo tada je sve ostajalo u okviru države u kojoj su ti bijednici živjeli, a ovi današnji je cinkaju stranim obavještajnim zajednicama koje se i tim (neupitnim!) izvješćima služe ne bi li ostvarili neki svoj partikularni interes (stalnog ucjenjivanja). Nažalost,i nakon toliko godina – ali (još jedna) potvrda glasovite izjave o „crnim, zelenim i žutim vragovima“…

Kako se medijska hajka i lavina nastavlja, možemo očekivati još partijskih filistarskih zgražanja, još pravovjernih vrijeđanja i slobodno-žestokih pljuvanja, ali još ne i običnih utemeljenih razgovora unutar struke, a pred javnošću: o činjenicama i dokumentima. Sine ira et studio. Ptičje gripozni komunistički purani i pure, svi graditelji bolje prošlosti, trebaju još vremena, prvo da nađu „protu-dokumente“, a kako su u tome verzirani naravno da im ne ide. Oni su navikli stvarati buku a činjenice su manje važne. Svakako i naravno oni ne bi htjeli čitati pronađene dokumente. Jako im smetaju jer oni jasenovačku, baš kao i svaku drugu povijesnu sliku, više ne tretiraju crno-bijelo, nego znanstveno i povijesno. A to drugovi ne smiju ni vidjeti, nekmoli shvatiti, inače ode i katedra i karijera. Odatle fibra, odatle nas je Goldstein umalo unesrećio napuštanjem tv-studija. Konačno, trebamo žrtvovati Vukića, to. A ne osuditi Stazića.

Uostalom drugovi, čemu panika, hrvatska javnost očekuje običnu demokratsku raspravu, ako ste ju u stanju izdržati. O svim dostupnim povijesnim dokumentima i činjenicama. Čemu dakle primitivna larma? Uostalom drugovi, čemu panika, vaši su partijski bilteni, ovi pamfleti, rado čitani u Beogradu i u njihovim kasarnama. Znači ipak. Uostalom drugovi, pa vaši kameradi imaju dokaze kojima mogu zanijekati istinitost predočenih dokumenata, samo vam treba još malo vremena da ih proizvedete. Već čujem: Noova „Borba“! Kupiitee „Borbu“! Do tada, raspalite mimo merituma – svim sredstvima: ma neka hajka traje!

Javor Novak/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Bernardića ne ruše partijski drugovi nego YUTA

Objavljeno

na

Objavio

Ne ruše Davora Bernardića partijski aktivisti, svi ti “hajdaši i dončići” redom i na preskok usijane boljševičke glave, “ušutkani stazići i drčni marasi”, “krezubi Arsen Bauk i Slovenac Obersnel” – nije riječ o partijskim frakcijskim sukobima niti ga u tom žalosnom igrokazu doista brani partijski brončani odljevak Zlatko Komadina.

I Rajko Ostojić je posve mala i nevažna faca iz sjene koja čak i pod političkim reflektorima izgleda jadno i nemoćno. Sve je to samo smišljena predstava s hrpom jadnika na jednoj ili drugoj strani u režiji i po scenariju pravih partijskih tajkuna, onih što udbinim novcem na inozemnnim računima doista upravljaju SDP-om, a za vrijeme Ivice Račana i Zorana Milanovića uz svesrdnu potčinjenost Stjepana Mesića i Ive Josipovića bili su potvrdili svoj status gospodara Hrvatske. Ni pod Andrejom Plenkovićem im uopće ne ide tako loše.

Vladarima partijskog novca, izvučenog u vrijeme bivše države na inozemne račune, se u studenom 2016. dogodio Davor Bernardić i od tada ga pokušavaju srušiti. Zadaću je dobio gubitnik unutarpatijskih izbora čuveni ljubitelj Sutjeske i Tjentišta, Ranko Ostojić, ali bez većih uspjeha.

No nije Bero prvi takav slučaj; Partiji se prije toliko godina, točnije u lipnju 2007., dogodio i Zoran Milanović, ali je Partija uspjela Zokiju podmetnuti Ranka Ostojića za Ministra unutarnjih pitanja i potpredsjednika Partije i Slavka Linića za ministra finacija – a njih dvojica dobro su upućeni u „partijsku omertu“ o novcu, partijskom novcu na inozemnim računima. Izborna unutarstranačka demokracija dvaput je uzastopce dovela na čelo Partije ljude koji nisu bili dio zločinačke udbaške organizacije poznate pod imenom YUTA i upaljen je crveni (nego kakav) partijski alarm.

Na Beru se otvoreno i žestoko okomila YUTA, organizirana zločinačka organizacija Titine Jugoslavije, svi oni koji su partijskim novcem, tj. državnom pljačkom na računima off-shore kompanija sklanjali velike sume novca. Procjenjuje se svake godine na račune takvih off-shore kompanja sklanjalo deset posto BDP bivše Jugoslavije, i tako godinama. Riječ je o desecima milijarda ondašnjih US dolara. To je novac od državnog šverca droge: heroina i konoplje (Alkaloid Skopje i Droga Portorož), šverca naoružanja Nesvrstanima preko raznoraznih „Genexa“, „Inexa“, „Jugometala“, „Astre“ slovenskog „Smelta“ „Privredne banke“ a velikim velikim djelom i kroz INA-u. Zato velika povika na MOL, jer INA više nije partijska “kasica-prasica”.

U tom „poslu“ sudjelovala su i jugoslavenska, tj. hrvatska brodogradilišta, s tim su poslom ispumpavanja novca nastavila i u samostalnoj Republici Hrvatskoj. To je razlog zašto Danko Končar želi biti strateški partner Uljanika i 3. maja – želi uništiti dokumente takvog načina „poslovanja“.

YUTA je tim novcem krenula u privatizaciju najvrednije hrvatske imovine bilo da se radi o tvrtkama ili nekretninama ili hrvatskim bankama. Bezvrijedni dio privatizacije, onaj oslonjen na poslovanje s SSSR-om, ostavili su HDZ-ovim novopečenim tajkunima. Tipičan primjer je razvikani Miroslav Kutle, a sve s namjerom da bi se ljevičarski mediji mogli iživljavati na lošoj hrvatskoj privatizaciji i pretvorbi, i za to prozivati HDZ i Franja Tuđmana. YUTA-in novac na inozemnim računima netaknut je preživio Domovinski rat. Bitna sastavnica YUTA-e je i HRT, uvijek Radio televizija Zagreb, i danas partijski bastion, predvodnik ljevičarsko-komunističkih medija.

Lista „odabranih i zakletih“, jamaca tvrdog partijskog kontinuiteta nije dugačka, uvijek je to bila mala skupina, ali se svodi na provjerene „skojevce“ drugog naraštaja, generalske sinove i na nekolicinu udbaško-partijskih osoba od najvećeg povjerenja.

Sve su to poznata javna imena pripadnika “duboke države” koja se u privatizaciji i hrvatskim vladama sa svojim mrežama pouzdanika pojavljuju od samog početka suverene i samostalne Republike Hrvatske, zapravo koju godinu prije – od Markovićeve privatizacije: Goran Štrok, Emil Tedesci, Vanja Špiljak, Davor Štern, Anto Nobilo, Slavko Linić, Danko Končar, Franjo Gregurić… neizostavni Božo Prka i Franjo Luković, i da se ne nabraja. Njihove su banke, ministarstva, uprave, a nakon privatizacije i najzdraviji komadi hrvatskog gospodarstva.

Naravno tu je i politički i imovinski vlasnik Istre i Končarov lokalni zakrilnik, Ivan Jakovčić, koji upravo gostuje kao predavač na „Međunarodnom institutu za bliskoistočne i balkanske studije“ (IFIMES) u Ljubljani s temom „Zapadni Balkan i europske integracije“. On kao iskusni europski parlamentarac tlapit će o zapadnom Balkanu, ali o svom položaju „don Jakovcicha“ u kriminalnoj organizaciji IDS-a vjerojatno neće spomenuti.

YUTA je neprikosnoveni gospodari situacije u SDP-u, po njenom je nalogu Milorad Pupovac shvatio da je najbolje vezati konja tamo gdje ti gazda kaže. U tom kontekstu treba promatrati i kooptiranje HNS-a u Plenkovićevu vladu, jer nije bila u pitanju izdaja dotadašnjeg koalicijskog partnera nego je iz YUTA-e stigao takav naputak.

Zato nije bilo dovoljno pustiti niz vodu Davora Bernardića; samo ga sramotno umočiti u katram i uvaljati u perje, već ga je trebalo onako zaplotinički, komunistički smjeniti i SDP prepustiti provjerenom kadru kontinuiteta, streljnikovu poput Ranka Ostojića, koji je čovjek YUTA-ina povjerenja i kontinuiteta. Ili pak ostatke partijskih ostataka predati klaunovima poput Gordana Marasa i SDP prepustiti povijesti?

Partijski novac je već dobro opran i još bolje sklonjen, tragovi udbaškog novca pometeni i staru majku Partiju treba pospremiti u ropotarnicu prošlosti, jer im ovako „demokratiziranog“ unutarpartijskog izbora ne jamči kontinuitet. Mogao bi se Partiji u budućnosti dogoditi neki novi Bero. Jer Davor Bernardić sigurno nije ništa znao o milijardskim količinama kuvajtskih dinara sklonjenih u Jugoslaviji na pranje nakon invazije Iraka na Kuvajt u kolovozu 1990. kao ni o tiskanju kuvajtskih dinara na Topčidaru originalnim klišejima iz Kuvajtske emisione banke. To je tada bila YUTA-ina operacija pod vodstvom Anta Markovića, tada predsjednika SIV-a, i njegove desne ruke Budimira Lončara. Davor Bernardić je, istina, na čelu Partije, ali nije bio niti je do sada upućen u bitne stvari i zato je postao i te kako opasan.

Na hrvatsku političku scenu došle su nove kulise kao mogući zakrilnici starih grijehova. Umjesto prije popularnih yugohrvata, npr. HNS-a i „reformiranih“ HDZ-ovaca, sada u glavnoj ulozi na hrvatskoj političkoj sceni nastupaju eurohrvati. To je razlog zašto u Hrvatskoj (i svim bivšim republikama) nije učinjena lustracija, jer bi YUTA i njezini pouzdanici bili maknuti s javnog prostora i ne bi mogli držati Republiku Hrvatsku kao taoca svojih osobnih planova.

Davora Bernardića se pokušava smjeniti kako bi prestala pitanja ne samo gdje je udbaško-partijski novac na inozemnim računima i tko je njegov ključar, nego gdje je partijsko zlato te kako je završila i u čijim je rukama ogromna partijska imovina, ovdje u Hrvatskoj?

Jugoslavija je na neki način napravila sukcesiju s bivšim republikama a danas suverenim državama, ali YUTA kao jugoslavenska krim-tvorevina nije između sebe napravila sukcesiju, isto kao ni Partija. Drugovi se još nisu dokraja dogovorili, čekaju tzv. regijon.

U Sloveniji kompletno gospodarstvo, pogotovo onaj „uspješno“ privatizirani dio, kontrolira YUTA, na njenom je čelu Milan Kučan. YUTA-ni pouzdanici iz svih bivših republika nisu definitivno podijelili plijen, drže se one da „vrana vrani ne kopa oči“ i odgađaju osjećajući uzajamnu privrženost i zajedništvo u kriminalu. Nadaju se da bi koroz tzv. regijon obnovili svoje stare aktivnosti i ojačali negdašnju mrežu.

SDP, HNS i HDZ svojim postupcima često pokažu da su zapravo spojne posude, pogotovo od dolaska na stranačku i državnu vlast Andreja Plenkovića. Pod nadzorom YUTA-e bratstvo i jedinstvo partijskih političkih opcija, koje pod izlikom „Bruxelles tako traži“, želi drmati hrvatskom dogovornom ekonomijom, naravno po uvjetom da su upravo oni ti koji kontroliraju i dogovaraju cijeli sustav dogovorene ekonomije. To je razlog zašto u Hrvatskoj nema pravih privatnih investicija (bez državnih jamstva) – jednostavno se ne uklapaju u dogovornu ekonomiju i zato dolazak inozemnog suverenog privatnog kapitala hrvatska država na svaki način opstruira. Na isti je način lakše pritisnuti hrvatskog reprezentativca Dejana Lovrena, nego pravosuđu dati nalog da se ozbiljno pozabavi srpsko-srbijanskim zločinima za vrijeme Domovinskog rata.

Na koncu, nije Davor Brnardić nikakav političar od formata, čak ni za ovu „čaršijsku“ Hrvatsku i urušeni SDP, ali nije se dao i ne želi se podvrgnuti pritiscima YUTA-e. I to je njegov jedini i najveći “grijeh”. Bero nije pristajao na krstarenje atraktivnom, četrdeset matara dugačkom, jahtom „Follow me 5“ stalno vezanoj u riječkoj luci: YUTA-inom jahtom koja se vodi na ime Herberta Palfingera, ali su se neki SDP-ovi ministri i ugledni „simpatizeri“ godinama izmjenjivali kao njezini gosti.

L. C./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Što je SDSS-ov dožupan Ćurčić radio na Ovčari?

Objavljeno

na

Objavio

Za zločine u Vukovaru nikada nitko nije odgovarao. Samo za Ovčaru. I to nebitne osobe, a ne nalogodavci i arhitekti tog zločina, i to vrh JNA i KOS-a te vlasti u Beogradu. To je zasluga Carle del Ponte, i domaćih izdajnika, koja je svojom politikom optuživanja odvojila zločin u Vukovaru i masakr na Ovčari.

Ni hrvatske vlasti u ovih 27 godina nisu ništa poduzele. Šokantna je spoznaja da ove godine nije postojala policijska radna skupina za zločine na Ovčari koja bi istraživala srpske zločine, ali su zato postojale iste policijske skupine za istraživanje zločina u Varivodama, Gospiću, Medačkom džepu… koje su istraživale zločine koje su počinili Hrvati. Vukovarom se i danas šeću silovatelji, ubojice, a žrtve ih gledaju, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Takvo ignoriranje od strane hrvatskih institucija jednog od najvećih zločina u Europi, uz Srebrenicu, nakon Drugog svjetskog rata je nevjerojatno, neobjašnjivo, pa budi sumnje u zataškavanje od strane struktura “naše države”, koje to nisu učinile ili što nisu željele, ili što nisu smjele.

Bilo je tu i apsurda kada je bivši državni odvjetnik Mladen Bajić procesuiranje za zločine na Ovčari prepustio – Beogradu!? Opet su presuđene nebitne osobe.

Njegov nasljednik Dinko Cvitan govorio je kako za istraživanje tog zločina nema novca!? Ali bilo je za bizarne optužnice poput one protiv Bandića, bilo je novca za procesuiranje hrvatskih branitelja koji su prosvjedovali na Markovu trgu, bilo je…

Neusporediv krimen

Onda se dogodio preokret. Počelo se istraživati. Policijski inspektor Nikola Kajkić dolazi na čelo skupine i kreće s istragom na Ovčari.

Sve je bilo divno i krasno dok nije došao do istaknutog člana Pupovčeva SDSS-a, Plenkovićeva koalicijskog partnera, aktualnog dožupana Vukovarsko-srijemske županije Đorđa Ćurčića, koji je također tamo u koaliciji s HDZ-om. Ćurčić je u vrijeme zločina bio na Ovčari i tamo jamačno nije okopavao papriku, tamo su se radile druge “radnje”.

Kajkić ga je krenuo obrađivati, da bi ubrzo bio smijenjen s obrazloženjem da je sačinio neki dokument “s poduzetim radnjama koje u stvarnosti nije poduzeo”. I policajac istražitelj zločina je procesuiran, no SDSS-ovac Ćurčić nije.

Nastupila je šutnja. U redu, Kajkić je munjevito maknut i optužen, najednom su se sjetili da nešto nije dobro radio, našli su najednom i da mu žena navodno nije plaćala porez.

Ali ako su Kajkića, policajaca koji je istraživao zločin, brzopotezno istražili i šutnuli, zašto ne istraže do kraja što je SDSS-ov dožupan Ćurčić radio na Ovčari kada se tamo ubijalo ranjenike i civile i bacalo u jamu?

Ako su optužbe protiv Kajkića točne (u što sumnjam), zašto se munjevito reagiralo na navodno falsificiranje dokumenta, a nije na počinjenje ratnog zločina, na pucanje u leđa izmasakriranim ranjenicima i civilima, što je u usporedbi s navodnim Kajkićevim falsificiranjem dokumenata neusporediv krimen?

Javnost, a prije svega žrtve i njihove obitelji imaju pravo na odgovor kojeg već 27 godina nema, a čim je netko, poput Kajkića, malo dublje zagrebao, eto najednom falsifikatora. Gradonačelnik Penava s razlogom je najavio prosvjed.

Cijela Vlada ustala je na noge, lupeta se o politizaciji, o nekakvim mračnim silama koje bi u Vukovaru rušile Vladu, digli su braniteljske udruge koje čine HDZ-ovci koji su protiv prosvjeda, kao i velečasni ministar Medved.

Čuvanje koalicije

Hrvatski branitelj koji nije vidio fronte, ministar Božinović, staje pred kamere i maše jednim slučajem, ali nitko ne ulazi u meritum. Prvo, je li Pupovčev, SDSS-ov dožupan Ćurčić počinio zločin ili nije?

Drugo, tko je odgovoran za to da se 27 godina nije učinilo gotovo ništa, da nije bilo radne skupine sve donedavno, kao da su zločini u Vukovaru nešto što nije jedna od najdubljih trauma Hrvata?

Dakle, govoriti o politizaciji prosvjeda, a ne primijetiti da nije bilo Penavine reakcije i slučaja dožupana Ćurčića, šutnja, prikrivanje zločina i nepoduzimanje i dalje bi se nastavili.

HDZ je stranka koja je cijelo to vrijeme najdulje na vlasti. I to najviše u koaliciji s SDSS-om, još od Sanadera. Zašto se onda Vukovar i Ovčara nisu istraživali na način radne skupine, kao u drugim mjestima?

Je li problem politizacija o kojoj govori Plenković, “stabilna većina”, politička trgovina…, preko leđa žrtava? Čim je Kajkić dublje zagrebao, odmah je stradao nakon susreta s jednim ministrom kojem je priopćio rezultate svoje istrage.

Budući da je, u trenutku dok ovo pišem, previše nejasnoća, većina ljudi ovdje na istoku Hrvatske, s pravom ili ne, sumnja da je Vukovar (opet) žrtva politike i dugogodišnje koalicije HDZ-a i SDSS-a, kojem pripada i dožupan Ćurčić.

Da, tu je razlog nečinjenja 27 godina, kao i puno šira priča o starim udbaškim strukturama na ključnim mjestima ove države i društva.

Očito je važnije ekspresno procesuirati istražitelja zločina, policajca Nikolu Kajkića, nego pitati SDSS-ova dožupana što je radio na Ovčari.

Opet će se sve skupa zataškati, kao i u zadnjih 27 godina. Jer, treba čuvati koaliciju kao zjenicu oka.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari