Pratite nas

Kolumne

Hajka po metodama komunističke Borbe

Objavljeno

na

Stariji će se čitatelji lako sjetiti imena i naročito metodologije rada tjednika „Borbe“osnovanog (još malo pa) prije stotinu godina, davne 1922. u Zagrebu i to kao organa i stranačkog glasila Komunističke partije Jugoslavije. Prisjetimo se kako je taj tjednik zakonom zabranjen već 1929. uvođenjem šestosiječanjske diktature srpskog kralja Aleksandra I. Karađorđevića (tzv. šestojanuarska diktatura) da bi na početku Drugog svjetskog rata, u jesen 1941. bio ponovno pokrenut. Novu borbenost s oporim zamahom kao srpom nastavlja od 1944. na ćirilici i latinici i ubrzo postaje (beogradsko) glasilo ondašnje Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ). Od 1948. izdaje se i u Zagrebu, a od ljeta 1954. postaje glasilo Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije. Do tada su već na stranicama Borbe proskribirani, stigmatiziranini i pripremno pokazno pogubljeni (u cijelom nizu harangi) brojni hrvatski novinari (i ne samo oni)o kojima se detaljno govori u knjizi „Uništeni naraštaj – tragična sudbina novinara NDH“ tiskane godine 2000. u Zagrebu.

Autor je, ovih mjeseci vrlo često spominjani, prerano preminuli publicist i dugogodišnji novinar Večernjeg lista prof. dr. Josip Grbelja, koji je prvi progovorio o strijeljanim novinarima, onima kojima je doživotno zabranjen rad, o protjeranim ili izbjeglim novinarima pred komunističkim pogromom, o novinarima koji da bi preživjeli silom su mijenjali profesiju. Tako je od 330 novinara samo njih podobnih 27 (niti 9 %) dobilo dopuštenje rada, ali među njima je bilo i fotoreportera koji uopće nisu pisali… U pobjedničkoji slavnoj i demokratski federativnoj Hrvatskoj tako je godine 1945. strijeljano više novinara nego u svim zemljama koje su izgubile Drugi svjetski rat – zajedno! Zato danas imamo to što imamo: većinske drugove koji nastavljaju komesarski ljevičariti i koji se još nadaju da će trajno samo oni moći pisati, a bez konkurencije. Baš kao što je bez nje bila i borbina bitka u pedesetim i šezdesetim godinama.

Borbine metode

Borba

Izostanak te, naravno štetne, konkurencije „Borbi“, pokazalo se osnovnim preduvjetom života svih njezinih drugarskih borbi, kao i Titovih. Naime, brojni dnevni listovi tada se tek započinju (mimo snažnog partijskog pokroviteljstva) tržišno potvrđivati. No, unatoč takvom pokroviteljstvu, i danas bismo rekli moćnom sponzorstvu, ta borbina borba pred konkurencijom posustaje već 1964… Krajem tog desetljeća tjednik već živi od pretplate državnih tijela… Koncem 70-ih godina ta se divna borba rahitično naslanja na otužno besplatno dijeljenje po kasarnama JNA… Da bi joj glave došle devedesete godine. I tada je još, ta svjetla borba (za)ostala usred mraka i u kavernama revolucije, hitala nastavljati optimistički dalje, krupnim koracima, sve do pobjede…, ali bez čitatelja. Tu sudbinu, hvala međumrežju, već su zaradile i odnarođene dnevne novine u Hrvatskoj koje uporno nastavljaju žutjeti i neiskreno uglavnom proljevičariti.

Metode su im borbine, pa ni njima ništa više ne može pomoći.

Odmah nakon popodnevnog gostovanja na HRT 1 u emisiji „Dobar dan Hrvatska“ revolucionarna je iskra opet upaljena. Na istoj razini i platformi. Treba između ostaloga prekriti krvoločje koje gledamo i slušamo gotovo svake od posljednjih godina u i oko Bleiburga, Maclja, Jazovke… Treba skriti krvoločje biciklista navodno zvanog Neša, monopedaliste Nenada Stazića koji objavljuje pa još i brani tvrdnju: „Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika!“ U duhu zloglasnoga Rankovića koji je iz tog nedoba napadao zagrebačke komuniste jer da nisu dovoljno masovno provodili likvidacije, Stazić se svrstao uz one koji bi ponovno otvorili Goli otok, one koji nas vide kao „mi ili oni“ ili one sveučilišne profesore koji bi se defecirali na Bleiburgu te otvarali nove fronte. Uz one nakošene koji traže da im se dokaže da je Hrvatska 90-ih bila žrtva agresije te okupirana. Svakako, druga Stazića treba hitno obraniti. Jer sâm se, iskreno i rado, što dalje to dublje, sramno usosio. Stazića „odbraniti“!

Zadatak poslijeratnog proboja

Tako je odmah 31. svibnja, nekakav zapjenjeni G. D., anonimni pamfletist notornog index.hr, portala, koji se skriva iza nepotpisanog članka, napao istraživačkog novinara, dipl. politologa, publicista i tajnika „Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac“ Igora Vukića. Istureni novo-komesar, iskorišten mladac, ovdje na zadatku poslijeratnog proboja, prvo se istakao otvorenim vrijeđanjem HRT-a i voditeljskog para, a zatim se najprimitivnijim i najtežim mogućim uvrjedama okomio prvenstveno na samoga gosta, koji je govorio o dokumentima pronađenim u pismohranama, a o Jasenovcu. Pozdrav povodom odobrenog govora mržnje na kvadrat Hrvatskom novinarskom društvu i njihovu sudu časti te posebno Vijeću za elektroničke medije.

Ubrzo se istim tim starim borbinim metodama javio i portal net.hr, a njega je pak u najvjernijoj metodi odanosti jednoumlju prenio i vecernji.hr. Pogađate, sva tri internetska portala (još uvijek) donose nepotpisane članke iza kojih, da stvar bude bjednija, znači stoji redakcija. Jasno i izvanredno, odmah je reagirao i sam HRT. Isprikama i prigodnim posipanjem pepelom te osudama novinara… baš kao nekada. Famozni i drugarski HRT. Koji tako rado šuti kad se vrijeđaju žrtve. Tako je nedavno pred samu sedamdeset i treću komemoraciju na Bleiburgu istu vezao uz smeće na Karepovcu. Vijest uz vijest. Slučajno. Ali bez isprike. Vidi vraga, nisu se „ogradili od sadržaja“.

Strjeljački vod

Kao ova najnovija, upravo su tako započinjale hajke iz vremena „Borbe“: one poslije 1945., one za vrijeme i poslije 1971. i u među-nevremenu, svaki put po potrebi od pravovjernosti. Prvo bi se javio anonimni strjeljački vod te su objavljeni udarnički uradci primitivnih čekičara, njima se sondiralo teren, dizale su se temperature, stvarala bi se afera i atmosfera linča, te ona znana bolesna predigra: rasprava – bez rasprave. Frcale su kao i danas uvrjede i pejorativi kad, jednako kao i u jednoumlju, nitko ne pobija pronađene, a citirane dokumente već se kukavički i sa svih strana (čete partizana) napada – I. Vukić.

Naime, već duže u ideoloških novinara, a naročito ideoloških povjesničara (što im je naravno oksimoron) vlada panika od i zbog rada „Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac“. Mahnito i panično traže se dokumenti kako se jugoslavenska partijska historiografija ne bi urušila već nastavila živjeti nam vječno. Zato komunističke pure i monopolizatori povijesti izbjegavaju svako medijsko suočavanje s istraživačima „Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac“. Po onoj, kad već ne mogu pronaći pobijajuće dokumente – to gore po postojanje svih onih važećih dokumenata.

Naravno sada (im) nedostaje ono partijsko glasilo pa se javljaju partijska glasila. Nedostaje im „Borba“ jasnog partijskog pedigrea i jedinoga nam kursa pa su bijesni što niti hajkom ne će uspjeti zaustaviti istinu. Nekada, kad bi se hajka zakuhala, s konačnim obračunima izlazila su podobna partijska odstrjelna pera, kao na pozornicu. Ispravni, a srditi drugovi komesari, zlokobni politički egzekutori u komunizmu, koji su onda odmah jasno i glasno i partijski smjelo tražili glave i zatvorske kazne. Doslovno, kroz medije. A ostali su mediji odrađivali pravovjernost i spremno citirali „Borbu“. Sve do noćna dolaska milicije. Tako citiraju i danas, a policajci duha tek će stići… Koliki su (i među njima zatim) stradali.

Cinkaroš

Razotkrivajući i zlurado i istovremeno i jadno tako se pohvalio i taj neki G. D. rečenicom s kraja svoga pamfleta kako će i „ovaj slučaj“ naći mjesta u izvješću State Departmenta sljedeće godine. Kako se lijepo potvrdio cinkarošem vlastite domovine, kao nekada „informatorom“ i doušnikom Ozne. Samo tada je sve ostajalo u okviru države u kojoj su ti bijednici živjeli, a ovi današnji je cinkaju stranim obavještajnim zajednicama koje se i tim (neupitnim!) izvješćima služe ne bi li ostvarili neki svoj partikularni interes (stalnog ucjenjivanja). Nažalost,i nakon toliko godina – ali (još jedna) potvrda glasovite izjave o „crnim, zelenim i žutim vragovima“…

Kako se medijska hajka i lavina nastavlja, možemo očekivati još partijskih filistarskih zgražanja, još pravovjernih vrijeđanja i slobodno-žestokih pljuvanja, ali još ne i običnih utemeljenih razgovora unutar struke, a pred javnošću: o činjenicama i dokumentima. Sine ira et studio. Ptičje gripozni komunistički purani i pure, svi graditelji bolje prošlosti, trebaju još vremena, prvo da nađu „protu-dokumente“, a kako su u tome verzirani naravno da im ne ide. Oni su navikli stvarati buku a činjenice su manje važne. Svakako i naravno oni ne bi htjeli čitati pronađene dokumente. Jako im smetaju jer oni jasenovačku, baš kao i svaku drugu povijesnu sliku, više ne tretiraju crno-bijelo, nego znanstveno i povijesno. A to drugovi ne smiju ni vidjeti, nekmoli shvatiti, inače ode i katedra i karijera. Odatle fibra, odatle nas je Goldstein umalo unesrećio napuštanjem tv-studija. Konačno, trebamo žrtvovati Vukića, to. A ne osuditi Stazića.

Uostalom drugovi, čemu panika, hrvatska javnost očekuje običnu demokratsku raspravu, ako ste ju u stanju izdržati. O svim dostupnim povijesnim dokumentima i činjenicama. Čemu dakle primitivna larma? Uostalom drugovi, čemu panika, vaši su partijski bilteni, ovi pamfleti, rado čitani u Beogradu i u njihovim kasarnama. Znači ipak. Uostalom drugovi, pa vaši kameradi imaju dokaze kojima mogu zanijekati istinitost predočenih dokumenata, samo vam treba još malo vremena da ih proizvedete. Već čujem: Noova „Borba“! Kupiitee „Borbu“! Do tada, raspalite mimo merituma – svim sredstvima: ma neka hajka traje!

Javor Novak/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVO LUČIĆ: Kardinal Stepinac već je odavna svetac

Objavljeno

na

Objavio

Nastavni plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni predmet povijest ponovno je bio tema rasprave među stručnjacima, što je proteklih dana imalo odjeka i u široj javnosti.

Naime, njegova prethodna verzija ocijenjena je lošom i trebalo ju je zamijeniti boljom i prihvatljivijom. Osobno mislim da je pogrešno loše napravljen materijal takve važnosti uopće pokušavati popravljati, ali i da radna skupina zaslužuje pohvalu zbog uloženog truda, piše Ivo Lučić / Globus

Popravljeni “Prijedlog predmetnog kurikuluma povijesti” počinje opisom svrhe i opisa predmeta čemu je kao uvod postavljen citat Stefana Zweiga:

“Želimo li da nova generacija bude bolja, humanija i prije svega sretnija nego što je to naša generacija, onda se nju mora odgajati i obrazovati bolje i humanije od naše. U okviru novog odgoja i obrazovanja čini mi se najvažnijim novi oblik i drugačije poimanje povijesti od onoga kako smo to mi učili u školi. Jer povijest o nastanku čovječanstva, te povijest vlastite nacije i svih drugih nacija stvara u mladom čovjeku njegovu buduću sliku svijeta. Ništa tako odlučujuće ne oblikuje politički, individualni i ćudoredni stav prema životu kao način na koji se povijest uči i razumijeva.”

Neobično je da se kao autoritet za učenje i razumijevanje povijesti uzima književnik, koliko god on bio dobar, a ne profesionalni povjesničar ili barem filozof povijesti. Posebno ako je taj isti svoje školovanje opisao kao vrlo teško i traumatično.

Zweig je u svojoj autobiografskoj knjizi “Jučerašnji svijet” napisao da je jedini doista sretni trenutak za koji može zahvaliti školi bio onaj kada je “jednom zauvijek za sobom zatvorio njena vrata”. Nadajmo se da učenici koji će učiti povijest, ali i druge predmete po predloženim “kurikulumima” neće doživjeti školu na sličan način.

Bilo bi sjajno i kada bi ta djeca u skladu s izabranim citatom bila “bolja, humanija i sretnija” od prethodnih generacija. Samo, teško će to postati tako što će u školi učiti povijest, bez obzira na “kurikulum”.

Ako ipak prihvatimo tezu po kojoj je moguće biti barem “bolji i humaniji” ako ne i “sretniji” od svojih prethodnika učeći neku “bolju i humaniju”, da ne kažem “sretniju”, verziju povijesti, onda se nameće pitanje koja je i kakva je ta verzija i od čega se sastoji ta “sreća”.

Jednako je važno znati i to tko tu i takvu verziju odnosno “kurikulum” određuje i tko postavlja kriterije što je to “bolje i humanije” od plana i programa odnosno interpretacije povijesti kakvu danas imamo. Po čijim će se mjerama mjeriti humanost, boljitak i sreća?

Ta se mjerila uvijek tiču identiteta, povezana su s određenim svjetonazorom, a posljedično i s političkim opredjeljenjem ako ne djece onda svakako njihovih roditelja.

Konačno, i Zweig je u citiranom tekstu najprije spomenuo “politički stav prema životu” koji se odlučujuće oblikuje učenjem i razumijevanjem povijesti. Da je to doista tako komunistički bi režimi vječno trajali jer dobro znamo kakvu smo “povijest” učili do 1990. godine. Osim toga, upitno je hoće li novi ili bilo koji kurikul povijesti učiniti nove generacije “sretnijima” i za početak spriječiti nasilje u školama i na ulici što sve više uzima maha i mnoge čini nesretnima.

Žigosanje kolegica ili kolega nema puno veze s brojem sati učenja o “proljeću naroda”, “socijalističkom samoupravljanju”, fašističkim ili komunističkim zločinima. Nije valjda nasilnik u Zadru ili bilo gdje drugo pretukao djevojku zbog loše koncipiranog sadržaja nastave povijesti.

Gotovo sam siguran da vaterpoliste Crvene zvezde nisu u Splitu napali i pretukli frustrirani studenti povijesti. Uzalud je jedan od njih, koji se spašavao skokom u more, vikao da nije Srbin nego je Crnogorac iz Kotora – huligani nisu pokazali da znaju ili da ih je briga za razliku.

Možemo li zaključiti da su manijaci koji gotovo svakodnevno nasrću na spomenike ili ispisuju grafite po zidovima zgrada nezadovoljni nastavom povijesti umjetnosti, urbanističkim planovima ili arhitektonskim rješenjima.

Naravno da se ni u jednom spomenutom i pomalo karikiranom slučaju ne radi o obrazovanju, radi se prije svega o odgoju ili bolje reći o nedostatku odgoja. O još važnijim stvarima kao što su odnos prema bližnjemu, zajedničkom dobru, državi i slično ne treba ni govoriti. Tu ćemo još dugo trpjeti posljedice stoljetne destrukcije, loših državno-političkih sustava i režima te još gorih “kurikuluma”.

Teško je odgojiti i dijete, a kamoli učiniti narod ili barem njegove buduće generacije “boljim, humanijim i sretnijima”. Znamo da su za odgoj djeca najvažniji uzori i primjeri koji im pružaju roditelji. Slično je i s “odgojem” šire zajednice. Zato je važno vidjeti tko su nama uzori i koje su to vrijednosti na kojima se kao narod odnosno nacija “odgajamo”. Tu nam svakako može pomoći i povijest.

U nedjelju je Katolička Crkva obilježila spomendan blaženog Alojzija Stepinca koji je umro 10. veljače 1960. Ni šest desetljeća poslije njegove smrti nisu utihnule laži niti je splasnula mržnja, kako prema njemu, tako ni prema Katoličkoj Crkvi u Hrvata – namjerno koristim taj mrziteljima omrznut i provokativan naziv.

Svaki totalitarni režim, pa i onaj komunistički u Jugoslaviji, temeljio se na dihotomiji. Slika tog svijeta je crno-bijela, postoje samo apsolutno dobro i apsolutno zlo, odnosno “mi” i “oni”.

Mi uvijek i bez ostatka mrzimo njih i oni nas. Takav odnos nadživio je komunistički režim i Jugoslaviju. To se najbolje vidi iz hrvatsko–srpskih političkih odnosa. Iz većinske hrvatske perspektive Srbi su ako ne zli a ono svakako sumnjivi i trebali bi stalno dokazivati da nisu “velikosrbi”, “četnici” ili nešto slično.

Bilo bi poželjno da malo glasnije pjevaju himnu i malo mirnije stoje dok se ona izvodi. Iz većinske srpske pozicije Hrvati su jednostavno “ustaše”, i to svi, osim onih koji “dokažu” da to nisu. Upravo je u tom duhu glasnogovornik Srpske pravoslavne crkve episkop bački Irinej poručio hrvatskim biskupima: “Dokažite da među vama nema ustaša.” Najlakše bi to dokazali kada bi prešli na pravoslavlje ili se barem izjasnili Srbima katoličke vjeroispovijesti. Jer kako ponovno reče drugi Irinej, onaj koji je patrijarh – gdje god žive Srbi, tamo je Srbija.

Inače, Hrvatima je najlakše dokazati da nisu ustaše ako dokažu da zapravo i nisu Hrvati nego su Jugoslaveni ili barem građani “regije” koji ni najmanje ne mare za hrvatski identitet, tradiciju ili povijest. Oni Hrvati koji doista žele dokazati da nisu ustaše trebali bi valjda najprije potpisati “deklaraciju o zajedničkom jeziku” i proglasiti se “antifašistima” jer je općepoznato da su ustaše, a to u zadanom kontekstu znači i Hrvati, fašisti.

Bilo bi korisno pretplatiti se na tjednik srpske nacionalne manjine s radikalno jugoslavenskom, što znači i “antifašističkom”, uređivačkom politikom. Onima koji nisu dovoljno dobro upućeni ili su ostali zarobljeni nekim starim “prevaziđenim” paradigmama važno je napomenuti da su u Jugoslaviji postojala dva antifašistička pokreta.

To znači da su sljedbenici čiča Draže, “prvoga gerilca Evrope”, jednako “antifašisti” kao i poklonici Josipa Broza Tita, drugog, ali ubojitijeg gerilca. Ovo je važno znati kako ne bi došlo do nesporazuma kao što je to bilo 1942. godine. Ako im je to ipak previše, Hrvati koji žele dokazati da nisu ustaše trebali bi barem jasno i glasno govoriti kako je ideja samostalne hrvatske države “propao projekt” i otvoreno i javno prijetiti iseljenjem u Irsku ili Njemačku.

Prije nego što odu, mogli bi išarati spomenik Franji Tuđmanu, prvom predsjedniku Republike Hrvatske, a ako ostanu, svakako bi bilo važno osnovati ili se učlaniti u neku strančicu ili udrugu koja traži izbacivanje vjeronauka iz škola i raskidanje “ugovora s Vatikanom”.

Oni među Hrvatima kojima je sve to ipak previše komplicirano mogu i lakše “dokazati da nisu ustaše”, i to tako što će se usprotiviti kanonizaciji blaženog Alojzija Stepinca. Ako ne znaju što bi mu prigovorili uvijek mogu reći kako je “mogao više”.

Naime iz jugoslavensko–srpske perspektive nevažno je to što je Stepinac spašavao ljude, javno osuđivao zločine i čvrsto se držao svojih moralnih načela. Njegov temeljni “grijeh” očit je iz izjave koju je dao 2. listopada 1946. na suđenju pred revolucionarnim komunističkim sudom:

“Nisam bio persona grata ni Nijemaca ni ustaša; nisam položio njihovu zakletvu, kako su to učinili neki vaši činovnici, koji su ovdje. Ali bio bih ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.

Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijeni vjeru ili oženi inovjerku. To je faktična baza i pozadina i mojih poslanica i mojih propovijedi.

Što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s moralnim principima i nitko to ne može hrvatskom narodu braniti.” Napad na Stepinca je zapravo napad na one Hrvate koji nisu i ne žele biti ustaše, ali nisu ni antihrvati odnosno Jugoslaveni. On je uz mnoge druge hrvatske domoljube negacija klevete i potvrda mogućnosti da se može željeti i podupirati hrvatsku državu a da se pritom ne mora biti zločinac (kako se to desetljećima zlobno i lažno imputira) nego se naprotiv može biti svetac, a on to već odavno jest.

Naime, Stepinac je blaženik na čijem je grobu molio svetac – Ivan Pavao Drugi koji je tom prigodom za njega rekao da je “najsvjetliji lik i istinski čovjek Crkve”.

Zato će svaki plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni predmet povijest morati biti utemeljen na činjenici da se on radi za učenike u Republici Hrvatskoj u skladu s njezinim Ustavom, interesima, vrijednostima, identitetom i tradicijom. Dio tog identiteta i te tradicije svakako je i zagrebački nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac.

Ivo Lučić / Globus

 

Dr. Esther Gitman: Stepinac je predstavljao hrvatske vrijednosti i vrijednosti zapadne civilizacije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Je li ponovno došlo vrijeme za izlazak iz hrvatske šutnje?

Objavljeno

na

Objavio

Vjerujem da mnogobrojni građani naše zemlje, koje zanima što im se u Domovini događa prate medijska izvješća, a poneki i javne direktne prijenose događanja u našoj zemlji. Vjerujem da mnogi gledaju sjednice najvišeg zakonodavnog tijela, državnoga Sabora na isto tako državnoj “dalekovidnici”. Vjerujem da se mnogi čude, narodski rečeno, i “kad kod očiju ne vide” silna prepucavanja, fizičke nasrtaje i dobro orkestrirane i danima pripremane političke govore od kojih narod nema baš ništa osim poticaja na istu takvu mržnju i isto takvo necivilizirano ponašanje.

Neki dan, kaže mi susjed,  kako je nakon sjednice Sabora jednostavno eksplodirao na vlastitu suprugu, ni krivu ni dužnu. Kasnije joj se danima ispričavao i govorio kako ga je ponio Pupovac pričom o pederima na sjednici hrvatskoga Sabora. Ne spominju  se samo “pederi” danas u Saboru. Spominju se i “lisice”, “ miševi”, “mačke” itd…  Društvo je šaroliko. Slušajući takve priče zapitao sam se, da li je svrha nas branitelja i žrtva koje su podnijele obitelji poginulih i ranjenih  uzaludna ili netko iskorištava zbunjenu hrvatsku javnost?

Ne, definitivno, žrtva koju su platili naši poginuli branitelji i njihove obitelji, brojni branitelji koji su ostali bez dijelova tijela, nije uzaludna. Sve dok se u Saboru tipovi poput vječitih zastupnika sjede i ubiru masnu lovu za “pljuvanje” po hrvatskoj žrtvi, a hrvatski vojnici su se borili iza Crkvu i za moral, koje se sočnim riječnikom časte, borba još uvijek traje. Ne borba protiv zastupnika koji to govore. Oni će i onako u ropotarnicu povijesti u grob jednoga dana, kao i svi mi drugi i sigurno neće ponijeti milijune kuna, zarađenih   saobrskim govorima protiv hrvatskoga čovjeka i njegovih vrijednosti. Tada im sigurno neće smetati “pederi” koji se bore za tradicionalne hrvatske vrijednosti i katolička Crkva. Tada će biti u grobu u zemlji, bez obzira da li govorili  jesu li im  Srbija ili Hrvatska matična zemlja i njima će tada matična zemlja biti crnica ili mekuša s dva metra bez geometra kao i svima nama.

No, vrlo će zanimljivo biti poslušati što će se 28. veljače u Društvu hrvatskih književnika reći, kada se bude spominjao svojevrsni hrvatski politički bum “izlazak iz hrvatske šutnje”, događaj Tribine društva hrvatskih književnika, kada su ustali članovi Inicijativnoga kruga Hrvatske demokratske zajednice i najavno nastupili u Klubu književnika na Trgu Republike na broju 7 toga dana 1989. godine. Neki od njih, većina, i danas su živi. Zanima me što će reći i imaju li što reći? Koliko su zadovoljni stanjem nakon 30 godina? Hoće li se osvrnuti na Pupovčeve političke i verbalne napade na katoličku Ckrvu i hrvatske tradicionalne vrijednosti a koje su zagovarali te 1989. godine i nakon govora koje su izrekli?

Hoće li reagirati na sustavno “pljuvanje” po žrtvi hrvatskoga čovjeka u Domovinskom ratu i hoće li konačno stati u kraj samovolji onih koji danas predstavljaju demokraciju najnižim primitivnim mehanizmima koji od demokracije nemaju niti “d”? Zanima me hoće li idejni pratitelji predsjednika dr. Franje Tuđmana, Dubravka Horvatića, Drage Stipca, Dalibora Brozovića, pa i samih i danas živih, aktivnih sudionika “izlaska iz hrvatske šutnje” Nevena Jurice, Ante Kotrljana, Ivana Gabelice, Hrvoja Hitreca, Stjepana Šešelja i poglavito Vladimira Šeksa imati što reći svojim nasljednicima?  Zanima me jesu li oni zadovoljni ovakvim Saborom i ovakvom politikom države koju su stvarali i kojoj su udarili temelje? Snose li i oni dio odgovornosti što se saborski zastupnici tobože iz malih manjina, ali s ogromnom političkom moću verbalno sukobljavaju s stotinama tisuća hrvatskih građana? Je li došlo vrijeme da Hrvatska ponovno izađe iz šutnje?

U Starom zavjetu čitamo kako je 40 godina bilo vrijeme u kojem su Izraelci mirno živjeli a onda su dolazile promjene. Možda nama Hrvatima deset godina manje ne bi ništa značilo da revidiramo ono što se dade revidirati i da konačno, kao pravi nasljednici puta ljudi koji su nam stvarali ovu državu, jasno i čvrsto, unatoč prijetnjama i pritiscima, konce uzmemo u svoje ruke i krenemo naprijed. Možda je 30 godina, koje su prošle od 28. veljače 1989. do danas, donijelo dovoljno muke, jada, bijede i žrtve hrvatskoga naroda. Uvjeren sam da pokojni predsjednik i utemeljitelj moderne Hrvatske dr. Franjo Tuđman ne bi imao ništa protiv da se ova država i njezina vladajuća politika okrenu onim vrijednostima koje su nas krasile u periodu borbe za riječ, borbe za identitet, borbe za goli ljudski život, borbe za suverenu i jasnu Hrvatsku… Uvjeren sam da bi bio ponosan i na svoju Hrvatsku ali i na svoju Hrvatsku demokratsku zajednicu, koja nam je bila misao vodilja i smjernica pravog istinskog života na krvlju i muci stvorenoj rodnoj grudi u danima ponosa i slave. Da, nama je Domovinski rat bio “biti ili ne biti”. Jesmo, tu smo i ponosni smo i slavimo hrvatsku državu, ma koliko to određenim partnerima bilo krivo. I uvjeren sam da i da nas tako gledamo, istinski i riječju i djelom,  onda nam ne bi trebali niti referendumi, niti saborska galama, jer bi jasno i glasno znali reći ono što treba i kako spada, po hrvatski,  na svakom  mjestu i u svako vrijeme. I jedinstveni, a ne da nam tople političke fotelje čuvaju oni koji javno prozivaju naše tradicionalne vrijednosti.

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari