Pratite nas

Razgovor

Hasanbegović: Hrvatska država je sama po sebi negacija Jugoslavije, moramo je rasteretiti zloduha prošlosti

Objavljeno

na

Hasanbegović: Hrvatska država je sama po sebi negacija Jugoslavije, moramo je rasteretiti zloduha prošlosti

Zlatko Hasanbegović, povjesničar i politički tajnik stranke Neovisni za Hrvatsku, gostovao je prije nekoliko dana u emisiji Gradska posla na Hrvatskom radiju.

Neka od postavljenih pitanja bila su i zašto je podršku Milanu Bandiću uvjetovao preimenovanjem Trga maršala Tita, što zamjera gradonačelnikovom vraćanju biste Ivi Loli Ribaru i na čemu još namjerava inzistirati u Gradskoj skupštini, prenosi narod.hr

Prošlo je skoro 100 dana od osnivanja Gradske skupštine kako ste zadovoljni, upitao je voditelj Ivan Hlupić.

“Zadovoljan sam i u političkom smislu jer smo se kao mlada stranka Neovisni za Hrvatsku uspjeli afirmirati upravo na prostoru lokalne politike u Gradu Zagrebu. Imamo pet zastupnika u skupštini Grada Zagreba i u ovom trenutku činimo skupštinsku većinu zajedno s Hrvatskom demokratskom zajednicom i strankom gospodina Milana Bandića. Imamo potpredsjednika Skupštine i sukladno našem udjelu u skupštinskoj većini imamo i mjesta u svim skupštinskim odborima.”, rekao je Zlatko Hasanbegović.

Na pitanje je li promjena naziva Trga maršala Tita bila najvažnija točka njegova programa, Hasanbegović je odgovorio:

“Ona je važna točka našega političkoga programa kojeg smo jasno artikulirali prekidom s jugoslavenskom komunističkom prošlošću i nasljeđem. To nije najvažnije suvremeno, nacionalno pitanje, ali to je bio naš jasno istaknuti zahtjev uoči početka pregovora. Neki su to nazivali ultimatum, to nije bio ultimatum, to je bio politički zahtjev kojega je gospodin Milan Bandić mogao prihvatiti ili ne.”

Ono što vam se u ovoj Gradskoj skupštini unazad tri mjeseca nekoliko puta prigovaralo iz oporbenih redova jest da se uopće ne bavite lokalnim temama, rekao je voditelj.

“To je neutemeljen prigovor. Stekao se potpuno površan dojam kod onih koji ne prate rad skupštine a posebice skupštinskih Odbora koje prethode zasjedanju Gradske skupštine kada smo sukladno i našem programskom sporazumu u suradnji ali i našem javno objavljenom programu za Grad Zagreb djelovali.

Upravo zahvaljujući našoj inicijativi, nekoliko važnih pitanja je skinuto s dnevnog reda, poput problematičnog aneksa ugovora o nogometnom kampu na Sveticama ili onog o spalionici koje je nekome možda promaklo, jednom zauvijek skinuto s dnevnog reda. Riječ je o tome da je i našom intervencijom uklanjanje otpada putem te spalionice, zauvijek uklonjeno.

U eter je puštena snimka gradonačelnika Zagreba Milana Bandića gdje se obraća Hasanbegoviću: “Ivo Lola Ribar je kao sekretar skoja od 41.- 45. zaslužan što je Hrvatska došla na stranu pobjedničke, antifašističke koalicije. To bi gospodin Hasanbegović trebao znati kao i svi ostali. Ja sam ponosan na to i kao gradonačelnik Grada Zagreba. Ja sam antifašist, univerzalni, a ne samo Hrvatski jer je to pitanje slobode.”, rekao je Bandić obrativši se Hasanbegoviću s napomenom kako će citirati Bibliju: “Mržnja ubija i razara, oprost je smiraj duše, a zaborav je gubljenje identiteta (…) Kad god nejde zapošljavanje, nejdu prioriteti mi se vraćamo u povijest. Imate Tita koji je kontroverzna povijesna ličnost, heroja i zločinca. To je istina. Ljevičari neće nikad te zločine priznati, a Ustaše neće nikad priznati ovaj antifašistički karakter.”, rekao je Bandić prije mjesec dana.

“Ovo su više puta ponovljene dosjetke gospodina Bandića, posebice je komično kada nastupa kao tumač povijesti kompliciranih povijesnih procesa a da o tome ne zna ništa ili se sjeća s nekog od kurseva sa ONO i DSZ koje je pohađao.

Mogu se složiti s njime da kada čovjek nema rješenja za sadašnjost vraća se u prošlost što upravo čini g. Bandić vraćanjem biste Ive Lole Ribara i najavom vraćanja bista takozvanih sedam sekretara SKOJ-a koji ne da nemaju nikakve veze s ratnim antifašizmom već su kao takvi zapravo simboli najgore boljševičke tradicije koja je potpuno nespojiva sa svim vrijednostima na kojima počiva ne samo moderna Hrvatska, već i Europa i svijet.”, objasnio je Hasanbegović.

Zastupnik stranke Naprijed Hrvatska je također održao jednu presicu uoči postavljanja biste Ive Lole Ribara i optužio vas da blokirate određene prijedloge koje je uputio u skupštinsku proceduru, a tiče se imenovanja ili preimenovanja ulice te je rekao da Hasanbegović ugrožava antifašizam. Ugrožavate li vi antifašizam g. Hasanbegoviću?, upitao je voditelj.

“Naravno da ne ugrožavam, ja ugrožavam jugoslavensku komunističku baštinu, a to ću nastaviti činiti i dalje. Gospodin Renato Petek uopće ne poznaje proceduru. Skupštinskom odboru kojem predsjedam dnevno dolazi na desetine različitih prijedloga i jasno je da se ne mogu sva pitanja naći na dnevnom redu ali učinit ću iznimku i inicijativa g. Peteka će se naći na dnevnom redu.

Dokle god Neovisni za Hrvatsku čine skupštinsku većinu, simboli propale Jugoslavenske prošlosti se neće vraćati u Grad Zagreb. Ako smo vrhovni simbol te propale baštine – Trg maršala Tita promijenili, apsurdno je očekivati da ćemo sada afirmirati drugorazredne ili trećerazredne izdanke te propale baštine.”, odgovorio je Hasanbegović.

Gradonačelnik to radi, rekao je voditelj.

“Radi u konkretnom slučaju. To je čin uzurpacije vlasti. Pokrenut ćemo odgovarajuću proceduru. Javnost treba biti upoznata o tome kako je došlo do premještanja toga spomen obilježja u Hrvatski povijesni muzej odgovarajućom procedurom 1996. godine. To nije bio čin nasilja, već komunalne odluke tadašnjega nadležnog gradskog ureda uz suglasnost gradskog Zavoda za zaštitu spomenika kulture. Ta bista je deponirana u Hrvatski povijesni muzej i tamo joj je mjesto.”, rekao je Hasanbegović.

“Neki prigovaraju zašto se uopće time bavim. Pa zato što postoji Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova. To je statutarna zadaća toga skupštinskoga Odbora. To nisu beznačajna pitanja. Pitanja imena ulica i trgova u svim gradovima na svijetu su važna, identitetska i vrijednosna pitanja.”, objasnio je Zlatko Hasanbegović.

Ulica Janko Bobetko

Hasanbegović je spomenuo kako je na prošloj sjednici skupštinskoga Odbora donesena odluka da će ulica u novom naselju Podbrežje nositi ime Janko Bobetko što je, kako je rekao, opet izazvalo potpuno neutemeljene prigovore.

“Raspravljati o tome treba li imati jedan od ratnih generala Hrvatske vojske i ratnih načelnika glavnog stožera HV-a ulicu ili ne u Zagrebu je potpuno apsurdno. Takva pitanja se ne mogu postavljati niti jednoj normalnoj sređenoj zemlji koja drži do svojeg dostojanstva i nacionalnog ponosa.”, jasan je bio Hasanbegović.

Na zadnjoj sjednici neočekivano ste govorili o rodu, rekao je voditelj i pustio snimku tog govora: “Dok ovdje sjede zastupnici Neovisni za Hrvatsku, sve dok čine skupštinsku većinu, ideološka kolonizacija takozvane rodne ideologije neće proći u bilo kojem obliku. Dakle, poštovana gospođo Borić, ili osobo Borić, kako god vam drago, drugarice i drugovi, no pasaran.”, rekao je Hasanbegović na sjednici.

“Toj temi uopće nije mjesto u gradskoj skupštini, ali je mi nismo nametnuli. Mi smo jasno ukazali da je potpuno neprihvatljivo da se elementi te kvazi ideologije provlače kroz strateške dokumente Grada Zagreba gdje im nije mjesto. Gradonačelnik je to prihvatio, podnio je amandman, ti sadržaji su uklonjeni.”, rekao je Hasanbegović.

Gospođa Borić je rekla da je to civilizacijsko dostignuće. Zbog čega vi smatrate da nije?

“To nije civilizacijsko dostignuće, to je jedna vrsta ideološke intervencije, zapravo manipulacije pojmom roda, o tome se u Europi i svijetu vode različite rasprave, sukobi. Iz tog razloga nije jasno hoće li se famozna Istanbulska deklaracija uopće naći na dnevnom redu, tj., njezina ratifikacija u Hrvatskom saboru.”, rekao je Hasanbegović.

Slušatelji koji su se javili u emisiju o povijesnim pitanjima izjasnili su se kao nebitnima, ‘bitno je da nama bude bolje’ rekao je jedan slušatelj.

“Ja se potpuno slažem sa sugrađanima. Ja ne razumijem zašto se uopće stvorila kontroverza oko promjene Trga maršala Tita ako je to nevažno.” kazao je Hasanbegović.

Zašto ste se time bavili, upitao je voditelj.

“Zato što su to važna pitanja. Narodi, društva nisu slučajno zajednice potrošača i poreznih obveznika već počivaju na temeljnim vrijednostima i na određenom nacionalnom, društvenom suglasju. Zapravo i ovo društvo počiva na određenim vrijednostima. One se trebaju zrcaliti između ostalog i u imenima ulica i trgova.

To vam je isto kao da je netko rekao 90-ih godina ma koga briga je li Jugoslavija ili Hrvatska, važno je da dobro živim. Ljudi imaju svoja uvjerenja i ova država počiva na određenim vrednotama. To nisu najvažnija pitanja, to su važna pitanja.”, rekao je Hasanbegović.

Kakvi smo onda bili 27 godina kada smo morali čekati 2017. godinu?

“Nažalost to govori o utjecaju tih jugoslavenskih komunističkih struktura. Utjecaju koji nažalost iz više ili manje poznatih razloga nije demontiran iz našega vremena. Zadaća našega naraštaja je to učiniti i konačno rasteretiti Hrvatsku državu i Grad Zagreb zloduha prošlosti.”, odgovorio je Hasanbegović.

O ‘Lex šerifu’ Hasanbegović je rekao: “Nažalost to je nešto što je najavljeno i što će imati katastrofalne posljedice i pretvoriti već sada gradonačelničke figure koje imaju jednu nesrazmjernu moć u odnosu na Gradsku skupštinu u lokalne faraone. Mi se tome protivimo. Bit ćemo protiv toga, ali o tome će odlučiti saborska većina.”

Jedan slušatelj upitao je Hasanbegovića ima li on ili njegova obitelj kakve traume iz Jugoslavije kada se toliko posvetio stvarima poput uklanjanja jugoslavenskih simbola.

“Ne, nemam nikakve posebne traume. Naravno, moja obitelj, kao gotovo svaka hrvatska obitelj nosi određene traume ovoga ili onoga razdoblja. Ovdje se radi o jasnom vrijednosnom stavu. Sve vrijednosti, jugoslavenske komunističke baštine su u suprotnosti s temeljima na kojima počiva moderna Hrvatska država.

Demokratski poredak koji nam je omogućio da ovako razgovaramo je u savršenoj suprotnosti s komunističkom diktaturom koja je ovdje vladala do 1990. godine. Hrvatska država je sama po sebi negacija svake Jugoslavije i to je moj jasan stav. O pitanju tko je od kud, ja sam rođeni Zagrepčanin.

Gospođa (koja se javila u eter) inzistira na tome da je rođena Zagrepčanka a s druge strane smatra da Trg Republike Hrvatske, današnji Trg bana Jelačića treba nositi ime Republike Hrvatske, to je potpuno apsurdno. Zna se o kojoj je republici bilo riječ, o Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, a ne Hrvatskoj državi.

Javio se i slušatelj koji je upitao što bi bilo kada bi za nekoliko godina postalo upitno ime zračne luke Franjo Tuđman.

Hasanbegović je odgovorio: “Franjo Tuđman je utemeljitelj moderne države Hrvatske. Zračne luke diljem svijeta se nazivaju po državnicima utemeljiteljima i ne vidim u čemu je ovdje problem. Onog trenutka kada bi bilo promijenjeno ime toj zračnoj luci, to bi značilo da više ne postoji Hrvatska država. Ljudi imaju različite uspomene i prepustimo to uspomenama, a maknimo iz javnog prostora.”

Voditelj je upitao Hasanbegovića je li kuna nacionalna vrijednost i što kaže na najavu uvođenja eura?

“Pa naravno, to je službena valuta. To su monetarno politička pitanja, nisam siguran da će to biti tako brzo. Hrvatska je članica EU pa će dijeliti sudbinu toga projekta.”, rekao je Hasanbegović, prenosi narod.hr

Hasanbegović: Podizanje biste je uzurpatorski i nasilnički potez Bandića (VIDEO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Dr. sc. Ilija Protuđer: Naš hrvatski zatrovan je s 30.000 srbizama!

Objavljeno

na

Objavio

Razgovor s jezikoslovcem dr. sc. Ilijom Protuđerom

Dr. sc. Ilija Protuđer jezikoslovac je iz Splita. Objavio je 23 knjiga, 45 podsjetnika, 20 stručnih ili znanstvenih radova. Bio je gostujući profesor na Sveučilištu u Grazu, u Austriji. Deset je godina bio mentor studentima filozofskog fakulteta iz Splita i Zagreba. Piše u novinama, nastupa na radiju i TV, zatim na Facebooku i dr. Protuđerovi se naslovi navode (citiraju) u našoj i svjetskoj literaturi. Cijeli staž predaje hrvatski jezik u OŠ i gimnaziji, a bio je i novinar HRT i Sl. Dalm. kao dopisnik s Lastova i suradnik iz Splita. S dr. sc. Ilijom Protuđerom za Hrvatski Tjednik, Davor Dijanović razgovarao je o hrvatskome jeziku i aktualnim jezičnim pitanjima:

Pred nekoliko mjeseci izjavili ste da hrvatski standardni jezik stalno kopni. Na što ste mislili? Kako se očituje to kopnjenje?

Nažalost, nastavlja se kopnjenje hrvatskoga standardnog jezika na što utječu mnoge okolnosti. Najveća je nebriga nas Hrvata jer mislimo da smo dobili državu, međunarodno smo priznati i ušli u EU i sl. pa da će se rashrvaćeni hrvatski jezik sam po sebi izgraditi i u konačnici mi njime pravilno govoriti. Drugo je nejedinstvo među nama jezikoslovcima i neučinkovitost mjerodavnih ustanova koje bi o tomu trebale najviše skrbiti: svi filozofski fakulteti, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, HAZU, Matica hrvatska, razni mediji, ozbiljne nakladničke kuće i dr.

Sljedeći razlog kopnjenju je nezaustavljiv prodor i uporaba tuđica na svim razinama, posebice anglizama. Kažu mi da u Ilici gotovo nema natpisa na hrvatskom jeziku, a takvo je stanje i u mene ovdje u Splitu. Ovomu treba dodati potpuno nezanimanje za učenje hrvatskoga standardnog ili književnoga jezika, bar trećine pučanstva, jer je riječ o hrvatskom jeziku; možda da je riječ o srpskom, učili bi ga. Teško je vjerovati da je to tako što kažem, ali ja to pratim, vidim i osjećam. Ima još puno razloga kopnjenju hrvatskoga jezika.

Po njemu si sve što jesi

U okviru globalizacijskih procesa svjedočimo sveopćoj navali engleskoga jezika. Mogu li se jezici s malim brojem govornika tome oduprijeti i kako?

Ne možemo jer ne želimo. Mnogi civilizirani narodi koji drže do sebe, najviše poštuju jezik, kao prvu i glavnu odrednicu identiteta. Uzmimo Francuze, iako im je svakim danom sve teže zbog puno došljaka i onih koji nisu francuskoga podrijetla, oni drže do jezika i imaju zakon o jeziku. Mi objeručke prihvaćamo tuđe riječi, posebice engleske. Mislimo da smo ”sveskiji i pametniji”! Nisam ja protiv učenja tuđih jezika, dapače, prihvaćam onu narodnu da čovjek vrijedi onoliko koliko znade jezika. Ali svoj jezik voli, štiti i uči jer po njemu si sve što jesi, reče naš pjesnik P. Preradović.

Znali ste upozoravati na srbizme u hrvatskome jeziku. Koliko ih još uvijek ima u hrvatskome jeziku?

Puno, zapravo previše. Još se službeno izdaje uvjerenje o nekažnjavanju umjesto potvrde, sva su nadležna ministarstva umjesto mjerodavna ili ovlaštena, i dalje dobivamo uputstva, umjesto uputa ili naputaka, a pozdrav dobro veče, umjesto dobra večer u gotovo je svih TV novinara i tako trideset tisuća srbizama, bolje reći nehrvatskih, nestandardnih riječi koje govorimo, a ne bismo ih trebali govoriti jer za njih imamo hrvatske istoznačnice, često dvije pa i tri riječi.

Ja ne mrzim nikoga i moja me kršćanska vjera uči opraštanju. Ali ono što su Srbi napravili hrvatskomu jeziku i narodu i još uvijek čine, to je neoprostivo. Nismo smjeli zagovarati sveslavensku ideju (panslavizam) za Gaja i ilirskoga pokreta, niti potpisati Bečki književni dogovor 1850, niti Novosadski dogovor 1954., niti što drugo. Zašto? Oni u današnjem vremenu globalizacije, europskog ujedinjenja i dalje govore da smo im mi ukrali i jezik i pravopis i da su još ”Srbi svi i svuda”. Prvi njihov pismeni čovjek je Dositej Obradović (1739. ili 1742. – 1811.) i Vuk S. Karadžić (1787. – 1864.) koji je većinu naučio od Hrvata i njihovih djela i puno toga preuzeo i prepisao, što je i logično. Od koga bi mogao? To je opće poznato.

Usporedbe radi, Hrvati imaju: Bašćansku ploču (oko 1100.), Vinodolski zakonik (1288.), Povaljsku listinu (1184.), Poljički statut (1444.), Zapis popa Martinca o bitci na Krbavskom polju 9. rujna 1493., Misal po zakonu rimskoga dvora (1483.). U XVI. st. važno je spomenuti Vrančićev Rječnik pet najplemenitijih europskih jezika, zatim Menčetića, Držića, Marulića, Hektorovića, Zoranića i dr. U XVII. st. nastaje Kašićeva prva gramatika o hrvatskom jeziku, ali na latinskom, ili/te prijevod Biblije koji odmah nije objavljen, zatim Belestenčev i Habdelićev rječnik, jednako tako važno je istaknuti zasluge Vitezovića, Barakovića, Gundulića i dr. U XVIII. st., istaknut ću Belline zasluge, kao i Katančićeve, Grabovčeve, Miošićeve, Brezovačkog dok su XIX. i XX. st. puno poznatiji, a već sam ponešto ovdje rekao.

Jugoslavenski recidivi

Iako je hrvatski poseban jezik, od vremena do vremena javljaju se jezikoslovci poput Snježane Kordić koji promiču hrvatsko-srpski jezik. Tu je i tzv. Deklaracija o zajedničkom jeziku. Kako komentirate takve napade na hrvatski jezik? Jesu li oni recidiv neprežaljenih jugoslavenskih geopolitičkih eksperimenata?

Pomislih da me pitate u svezi s Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. To je drugi važan događaj, iza hrvatskoga proljeća, u okrutnom razdoblju od 1945. do 1990. Ona je utjecala i na sve ostalo, i na hrvatsko proljeće i na ustavne amandmane iz 1972. te Ustav iz 1974., i nije nevažan događaj kao što, nažalost, govore ovih dana neki hrvatski jezikoslovci.

Dobro ste rekli, ta tzv. Deklaracija o zajedničkom jeziku, sa Snježanom Kordić na čelu, višestruka je njezina sramota, najprije što su joj korijeni moji hercegovački, onda što je na papiru Hrvatica, i što je jedna od rijetkih koja stalno radi protiv svoga jezika i svoga naroda. To nema nigdje. Bilo je još tih jezikoslovaca, nažalost, poput pojedinih iz Splita ili iz Zagreba, ali su im se neki burno usprotivili, i ja osobno, pa su se sakrili u mišju rupu. Od tada ih nema. Ta njihova suluda ideja o jednom jeziku nije prošla ni u razdoblju Druge Jugoslavije, posebice ne će danas. Naravno, kako vi kažete, to su recidivi neprežaljenih jugoslavenskih geopolitičkih eksperimenata. Znate, mnogi od toga nikada ne će odustati. Ali uzalud im trud svirači.

Svojedobno ste govorili o memorandumskim idejama o jednome jeziku?

Sve ozbiljne, a to znači najviše srpske institucije, ne odustaju o toga da su svi štokavci Srbi i da svi govore srpskim jezikom. Kajkavci su, po njima, isto Srbi katoličke vjeroispovijesti, a jedino malo Hrvata ima po otocima i u malomu priobalnom dijelu. To nije, rekla-kazala. U svome velikom Rečniku srpskog jezika (Novi Sad, 2007.), koji je objavila Matica srpska, navedene su sve hrvatske riječi, jer je to, po njima, sve srpski jezik i riječi koje Srbi nikada nigdje nisu govorili. Evo nekih: vlak, uho, kruh, tisuća, suvremen, šutjeti, pričekati, počekati, minuta, tjedan, sav, svemir, akvatorij, novac i dr. Jedino nema brzoglasa za telefon jer su mislili da je to ustaška riječ, iako ju je Dragutin Parčić zapisao još 1901., ali imaju brzojav (znači telegraf) koja je nastala u približno istom razdoblju kad i telefon i po istom je načelu tvorena. Koje gluposti, ali je tako.

Ne odustaju ni od toga da su Hrvati Srbima ukrali jezik i pravopis pisan po fonološkomu načelu, iako ga je napisao Ivan Broz 1892. i ostao je do danas preko Boranićevih izdanja, izuzme li se razdoblje NDH-a kada se pisalo korijenskim pravopisom. Istina, sličan Brozovu pravopisu, napisao je Josip Partaš Pravopis jezika ilirskoga, 1850., ali na njega se ne pozivaju. Naglasit ću da je hrvatski morfonološki pravopis ili načelo pisanja (razumljivije korijenski), a srpski je fonološki. Istaknut ću da je i hrvatsko fonološko načelo jer su Hrvati u svojoj povijesti pisali fonološkim, samo na manjemu prostoru i u manjemu postotku. U Srba je Vukov (1787. – 1864.) pravopis prihvaćen tek tri godine nakon njegove smrti, a prvi mu je put posebno tiskan kad i Brozov 1892.

Imamo li u osnovnim i srednjim školama dovoljnu satnicu predmeta Hrvatskog jezika?

To je rastezljiva tema. Trebalo bi više, bar u nekim školama, Jednom se davno govorilo da se uvede na sve studije svih fakulteta jedan – prvi semestar hrvatskoga standardnog jezika, što bilo dobro, ali do toga nije došlo. To bi bilo (puno) korisnije jer čovjek drukčije shvaća važnost standardnoga jezika na prvoj godini studija nego prije. To znači da bi uspješnije savladao potpunu i točnu komunikaciju standardnim hrvatskim jezikom u svakomu poslu.

Hrvatski jezik kod novinara i političara

Kako ocjenjujete korištenje hrvatskog jezika kod novinara?

Mnogi za novinare kažu da su svestrane neznalice u svemu pa to vrijedi i za jezik. To je tako jer sam i sam novinar bar 30 godina. Malo je novinara koji prate jednu granu i tako nauče njezino stručno nazivlje – terminologiju, ali je stanje na terenu da većina novinara radi na više polja i nije lako naučiti sve hrvatske stilove: književno-umjetnički, publicistički, administrativni, znanstveni i razgovorni. Uz sve stilove najviše upada razgovorni stil sa svojim kolokvijalizmima, vulgarizmima i žargonizmima.

Svaki stil ima nekoliko podstilova i često su na granici između dvaju funkcionalnih stilova pa se nazivaju hibridni podstilovi. Esejistički podstil pripada književno-umjetničkome i publicističkome stilu.

Rekoh, novinari su jezične neznalice jer ih nikada nitko nije naučio pravilnome standardnom hrvatskom jeziku, bez obzira u kojoj su školi i gradu učili. Istina, rijetki su hrvatski profesori koji su smjeli i uspjeli naučiti svoje učenike pravilan hrvatski književni jezik.

Kakvo je pak stanje kod političara? Koliko su oni svjesni važnosti jezika za svaki narod? Govore li političari ispravan hrvatski jezik?

Ima političara koji se trude naučiti i govoriti standardnim hrvatskim jezikom, što je najnormalnije. Sjećam se Drage Krpine koji se trudio i naučio ga u najvećem postotku. Većina ih se ne trudi i ne žele. Nitko ih do sada nije naučio i nisu oni krivi zbog toga, ali jesu što sada ne uče.

Pravi i slobodni razvitak standardnoga jezika imamo tek 1990. Iako znademo da se hrvatski jezik standardizirao stoljećima, još od dubrovačkih pisaca, preko Marulićeva vremena, uradcima koje su napisali Kašić, Belostenec, Habdelić, Gundulić, zatim Miošić, Brezovački i dr., pod Gajevim utjecajem i utjecajem drugih iliraca, ali i ”nesretnih vukovaca” Broza, Ivekovića, Maretića i dr. koji su imali zasluge za stoljetnu hrvatsku standardizaciju. Međutim, uvijek je nad njima bio ”srpskohrvatski” mač, da ne kažem srpski.

Mrzitelji svega hrvatskoga

Često, među ostalim i putem Facebooka, dajete jezične savjete i upućujete na ispravnu uporabu riječi. Neki, međutim, u takvim savjetima kao i kod novotvorenica govore o jezičnom purizmu, a nerijetko svjedočimo i izrugivanjima novih riječi. Kako to komentirate?

Nije purizam stvarati, tvoriti, izmišljati i sl. dobre hrvatske zamjene za tuđice. Njima smeta sve hrvatsko! To su oni orjunaši, komunisti, mrzitelji svega hrvatskoga, jugonostalgičari i sl. Ove je godine nagrađena izvrsna, logična, značenjski razumljiva, tvorbeno dobro stvorena i sl. nova riječ zapozorje za beckstage, ili prije uspješnica za bestseler, ali njima smeta. S druge strane, dobra im je nakaradna skupina riječi za jedno značenje mašina za pranje veša (četiri riječi), dok im perilica ne valja, štoviše, tomu su se smijali, izrugivali, a da ne govorim za isto dobre riječi – tvorenice uspornik za ležeći policajac ili smećnjak za kontejner za smeće. U svakom se jeziku stvaraju, tvore ili izmišljaju zamjenske riječi za tuđice i to je svugdje normalna jezična pojava, jedino nije u nas Hrvata, ali samo za onu već spomenutu skupinu.

Dakle, vi ste dobro uočili to kao i ja da se neki izruguju, ali ja ne ću odustati, i dalje ću savjetovati jer svuda oko sebe na službenim mjestima, u glasilima i dr. slušam ili čitam nepravilan standardni hrvatski jezik i zato moram pisati i savjetovati svoj hrvatski narod, na čemu mi je većina zahvalna.

Institutski Pravopis daje prednost srpskoj inačici

Kako komentirate peripetije oko Hrvatskog pravopisa posljednjih sedam-osam godina?

Volio bih da me to niste pitali. Prvi puta javno govorim o Hrvatskom pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. pravopisŠutio sam zbog dobrog i poštenog čovjeka i pravog znanstvenika Željka Jozića, vjerujući da će iduća izdanja biti bolja, sustavnija, ”hrvatskija”, ali kako do toga nije došlo, sad moram reći svoje mišljenje nakon objavljivanja 2013. Prije toga, samo sljedeće. Nedavno je jedan od vodećih hrvatskih jezikoslovaca rekao kako mi Hrvati imamo četiri pravopisa u uporabi i naveo ih: ”Babić-Finka-Mogušev (odnosno Babić-Mogušev), Anić-Silićev, Matičin i Pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.” Nije naveo ”najhrvatskiji” koji je napisan prema naputcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika, a to je Hrvatski školski pravopis Babić-Ham-Moguš, dva izdanja (2005. i 2008.) i za koje je MZOŠ izdalo preporuku za uporabu u OŠ i SŠ. Vidite, ni on ne zna ili ne želi znati. Svejedno.

Imati pet pravopisa suludo je. U ozbiljnoj državi i jeziku može postojati samo jedan pravopis. Može biti više gramatika, rječnika, jezičnih savjetnika, ali samo jedan pravopis! Za njega je to normalno stanje pa kaže da nema ”nikakve potrebe za objavljivanjem nekog novog pravopisa”, jer imamo četiri. Istina, 2013. ministar Željko Jovanović u SDP-ovoj vladi nametnuo je Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje kao službeni u osnovnim i srednjim školama i prema njemu su od tada pisani i školski udžbenici, ali se njega malo tko u praksi pridržava jer nije proizašao iz hrvatske tradicije i načina pravopisanja. Taj pravopis gotovo sve dopušta, vrlo malo propisuje; ako je tako, onda kao takav ne treba postojati. Može se i bez takvoga pravopisa. U tom Institutovu pravopisu, razlikama između hrvatskog i srpskoga načina pravopisanja dana je (gotovo isključiva) prednost srpskoj inačici, primjerice: neću (309. str.), nema hrvatskog načina pisanja ne ću … (Istina, na str. 121. u Napomeni ”Zbog tradicijskih razloga dopušteno je pisati i ne ću) – to se vrlo malo gleda jer svatko gleda u rječnik. Upravo bi tradicijski razlozi trebali presuditi i samo tako bi se trebalo pisati!

Ili izvadak, “preporučena rješenja” su izvadci, a “dopuštena rješenja” i izvaci (252. str.) ili zadatak, “preporučena rješenja” zadatci, a “dopuštena rješenja” i zadaci, što nije baš najgore (468. str.). To i drugo je loše, zbrka, zapravo užas. U tim i sličnim inačicama nema “preporučena i dopuštena rješenja”, tu treba biti jasan propis temeljen na hrvatskoj tradiciji! Dvojnost može biti dopuštena samo u iznimnim primjerima i u najmanjem postotku, a ne gotovo cijeli spomenuti pravopis ili u kojem već postotku jest? Zbog toga i niza drugih nehrvatskih tradicijskih načina pisanja nije u većini prihvaćen jer Hrvati u ovoj državi ne žele tuđinski pravopis.

Odmah se sjetim nametnutoga pravopisa i nije zločesta usporedba sa sljedećim, slijedi navod: ”Pravopis PRAVOPISNO UPUTSTVO za sve osnovne, srednje i stručne škole Kraljevine S. H. S. [»Prosvetni glasnik«, Beograd 1929] U svima se školama naše zemlje upotrebljava jedan pravopis, zasnovan na velikoj jezičkoj i pravopisnoj reformi Vuka Karadžića… Ministar prosvete Bož. Ž. Maksimović s. r.”

Treba li nam Zakon o hrvatskom jeziku ili možda neka nova deklaracija kao što je bila ona iz 1967.?

Preduhitrili ste me, baš sam htio napisati i predložiti Zakon o hrvatskomu jeziku jer drukčije u mnogih Hrvata ne ide, a i zbog one trećine ili jamačno jedne četvrtine pučanstva koji jezik s pridjevom hrvatski ne žele! Jedino ih zakon može primorati, jer oni su naučili priznavati samo ”zakone komunističke partije”! Ova bi put morali poštovati i hrvatski zakon koji bi sadržavao i globe zbog nepoštovanja zakona o jeziku. Znam da će mnogi biti protiv, ali ću biti malo neskroman i zločest i reći da to ne razumiju. Za gotovo sve postoje zakoni. Zašto onda ne bi bio i za jezik? Uostalom, mnogi civilizirani europski narodi imaju zakon o jeziku. Nažalost, ima hrvatskih jezikoslovaca, među kojima ima i akademika, koji drže da ne treba zakon o jeziku i da je sve u redu. Podsjetit ću ih samo na već spomenutu Deklaraciju o zajedničkom jeziku koju je potpisalo tristotinjak hrvatskih pisaca, novinara, intelektualaca, znanstvenika… i to nije šačica kako ih naziva naš jezikoslovni akademik. Njih je znatno više, ali se nisu izjasnili ili nisu smjeli. Uvijek je bilo, ako ne će milom, hoće silom. Zbog blagog stajališta nekih hrvatskih jezikoslovaca i onih koji podmuklo rade protiv nestajanja hrvatskoga jezika, imamo stanje u hrvatskoj neovisnoj državi na standardološkoj razini slično onom iz 1990. Dapače, puno smo gori u mnogo čemu, primjerice u već rečenim uličnim natpisima na engleskom jeziku, zatim nazivima tvrtki i svekolikoj službenoj komunikaciji. Najprije treba vratiti Vijeće za normu hrvatskoga jezika ili slično tijelo koje su slijednici komunističke partije ukinuli. Onda usvojiti Zakon o jeziku.

Razgovarao: Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Ministar branitelja Tomo Medved: Dan pobjede treba obilježiti u svakom mjestu i gradu, a poglavito u Kninu

Objavljeno

na

Ministar branitelja Tomo Medved: Dan pobjede treba obilježiti u svakom mjestu i gradu, a poglavito u Kninu

Jedan od najboljih ministara hrvatskih branitelja general Tomo Medved ovih dana, iako je ljeto, ima pregršt posla. A kako i ne bi kad nam već uskoro „kuca na vrata“ obilježavanje još jedne obljetnice Vojno-redarstvene operacije Oluja95., odnosno Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja.

– Središnja svečanost bit će, kao i svake godine, u Kninu – rekao je. Pri završetku smo programa, kojeg ćemo u suradnji s braniteljima, Ministarstvom obrane i Ministarstvom unutarnjih poslova vrlo brzo predočiti javnosti. Zalažemo se da se taj dan obilježi i diljem Hrvatske ili bolje rečeno da u tome sudjeluju braniteljske Udruge, ali i lokalne i područne jedinice. Ministarstvo je do danas, samo u ovoj godini putem natječaja za Udruge proistekle iz Domovinskog rata (javnim pozivom) podržalo, i to izvan Knina, 17 aktivnosti koje će biti vezane uz ovaj značajan blagdan. Raduje nas što ima sve više sredinama u kojima će se svečano i dostojanstveno obilježiti „dan koji se pamti“. Na nama je da sve dobre i kvalitetne programe podržimo.
Kad smo ga pitali, što je sa spomenicima vezanim uz stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, tko ih treba i mora održavati, zašto o njima ne vodi skrb sredina gdje su postavljeni, Medved je objasnio:

– Čuvanje, održavanje i zaštita tih i takvih spomen-obilježja u nadležnosti je pravne ili fizičke osobe koja ih je izgradila ili na čijem području su oni postavljeni, odnosno na čijem se zemljištu nalaze. Ministarstvo hrvatskih branitelja je pokrenulo inicijativu kojom bi se utvrdili zakonski instrumenti uređenja, čuvanja i zaštite spomenika vezanih uz Domovinski rat. To je trenutačno u izradi.

A kakve su aktivnosti vezane uz pronalaženje masovnih grobnica iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata? Ima li tu nekih pomaka?

– Na tome neprestano radimo. To nam je jedna od prvih zadaća. Nastojat ćemo pronaći sve nestale, ali i u tome ima mnogo poteškoća. Kontinuirano prikupljamo saznanja, podatke i informacije o osobama nestalim u Domovinskom ratu, tražimo kako pojedinačne tako i masovne grobnice. Sva zaprimljena saznanja se analiziraju i provjeravaju na terenu. Ništa ne prepuštamo slučaju. Na razini države također se neprestano vode razgovori, pregovori i drugo u svezi možebitnih masovnih i inih grobnica u Srbiji, BiH i Republici Srpskoj. Bez suradnje nema rezultata, i stoga se i mi trudimo da do njih dođemo što brže. Nadležna tijela su dužna razmjenjivati informacije o nestalim osobama…Ovim prigodom ponovno pozivam sve koji bilo što znaju o nekoj nestaloj osobi iz Domovinskoga rata da nam jave.

Poznato je da je u tzv. „propalom“ Registru branitelja čak oko pola milijuna ljudi. Međutim, neka se nitko ne ljuti, ali ipak su „najznačajniji“ dragovoljci i branitelji iz 1991. Tada je stvarno bilo „ili oni ili mi“, odnosno to je godina u kojoj nije bilo nikakvih kalkulacija, tim prije kad se nije znalo hoćemo li napokon biti svoji na svome. Možemo li znati, koliko je 1991. bilo hrvatskih branitelja?
– Zašto da ne! Prema našoj evidenciji, 1991., Hrvatsku je branilo i obranilo 263.099 branitelja! – istaknuo je ministar Tomo Medved.

MLADEN PAVKOVIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari