Pratite nas

Razgovor

HASANBEGOVIĆ: Riječ je o stanovitom pamfletu, nazvao bih ga neojugoslavenskim pamfletom

Objavljeno

na

“Ako se misli poput onoga što je insinuirao g. Hasanbegović da smo mi politički idioti korišteni u projektu nekog geopolitičkog maga koji će ovdje napraviti neku buduću Jugoslaviju – ja vam ne mogu pomoći, vi živite u tim iluzijama, moje su namjere čiste, plemenite”, poručio je Drago Pilsel jedan od potpisnika deklaracije o zajedničkom jeziku.

“Nisam koristio taj pojam, ali sadržajno ga možda ne bih ni odbacio”, odgovorio mu je Zlatko Hasanbegović.

“Ovdje treba jasno reći, ovdje nisu iznesena nikakva altruistička načela, ovo nije pamflet protiv segregacije ili različitih zloporaba, jer bih ga ja prvi potpisao, u tom slučaju. Ovdje se radi o ambicioznom teorijskom predlošku kojim se izrijekom niječe koncept hrvatske jezične samobitnosti i hrvatskoga standardnoga jezika koji je standardni jezik sam po sebi i nije varijanta bilo kojeg drugog standardnog jezika što izrijekom piše u ovoj deklaraciji”, upozorio je Hasanbegović u emisiji Hrvatskoj radija.

Urednik i voditelj emisije Mislav Togonal u uvodom dijelu podsjetio je da je prije pola stoljeća u Zagrebu potpisana Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika. Bio je to krik hrvatskih intelektualaca, hrvatskih jezikoslovaca, protiv nasilne srbizacije, protiv jezičnog unitarizma u bivšoj Jugoslaviji.

Deklaraciju je potpisao i Miroslav Krleža, a potpisnici su proglašeni hrvatskim nacionalistima i progonjeni. No, njihova ideja nije nestala. Danas, 50 godina kasnije, Hrvatska je neovisna i suverena država, hrvatski standardni jezik je službeni i ravnopravni jezik Europske unije. U četvrtak je u Sarajevu potpisana jedna deklaracija koja tvrdi drugačije. Deklaracija o zajedničkom jeziku koja je nastala kao rezultat regionalnog projekta ‘Jezici i nacionalizam’.

Ona ističe kako se u ‘regiji’ govori jednim policentričnim jezikom, i da uporaba četiri naziva hrvatski, srpski, bošnjački i crnogorski ne znači da su to četiri različita jezika. Jedni su dokument nazvali provokacijom, nastavkom velikosrpske memoranduma SANU, drugi tvrde kako ovaj projekt sprječava razdvajanje različitih nacionalnosti u školama, prije svega u BiH i doprinosi smanjivanju netrpeljivosti među narodima.

Povodom toga u emisiju Poligraf na Hrvatskom radiju pozvani su povjesničar Zlatko Hasanbegović, bivši ministar kulture, Drago Pilsel, urednik portala Autograf, potpisnik deklaracije o zajedničkom jeziku i Marko Alerić, profesor s odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Voditelj je napomenuo da je u emisiju zvao redom potpisnike deklaracije, ali od svih je pristao doći samo Pilsel. Upitan zašto ju je potpisao, Pilsel odgovara da je pročitao knjigu Snježane Kordić Jezik i nacionalizam, objavljenu 2010., i tvrdi da je tada puno toga bolje razumio nego što je naslućivao.

Navodi da ga smeta maltetiranje djece u BiH, da primjećuje kako djecu na području Vukovara smetaju odvojene škole, mišljenja je da je loše segregirati djecu na temelju jezika. Ističe da je odrastao u policentričnom jeziku kao što je španjolski, a često ide u Beograd. Na početku se začudio kako to razumije Srbe kada je počeo dolaziti u Srbiju.

Deklaraciju je potpisao, kaže, zbog solidarnosti prema mladim ljudima koji su predmet segregacije i nekakve političke mržnje, koja se događa zbog zlouporabe jezika. Dodaje da glumimo da se ne razumijemo, da su potrošeni silni novci na Haaškome sudu na prijevode hrvatskoga, srpskoga i bošnjačkoga.

Napominje da svoj jezik zove hrvatskime, da ga voli, a Deklaracija je njihov pokušaj da budu dobrohotni prema jeziku i da učine nešto dobro, a to je priznati pravo svake osobe da svoj jezik naziva kako ga osjeća.
No, Pilsel tvrdi da je to jedan jezik, kao onaj što ga govore Nijemci, Austrijanci, 60 posto Švicaraca, dio Belgijaca.

“U početku nisam želio pretjerano komentirati ovu deklaraciju”, naglasio je Zlatko Hasanbegović. “Poslužio sam se jednom dosjetkom koja mi je prva pala na pamet da je riječ o vukovskom vapaju jugoslavenskih nacionalista za izgubljenom domajom. No kada sam podrobno proučio sadržaj Deklaracije, kada sam vidio potpisnike, shvatio sam da nije riječ o bezazlenoj izjavi već ju vidim kada se maknu svi ovi argumenti koje je iznio g. Pilsel koji su neka vrsta dodatnoga obrazloženja kako je ipak riječ o stanovitom pamfletu, nazvao bih ga neojugoslavenskim pamfletom. Platformom koja propalo jugoslavenstvo kao državni koncept i državnu ideologiju smješta na izvorno područje, gdje je nastalo na područje filologije i kulturne ideologije.

Ovo trebamo gledati u širem političkom i geopolitičkom kontekstu. Ova Deklaracija nije nastala u zrakopraznom prostoru i drago mi je da je ovdje spomenuta gospođa Snježana Kordić. Ova Deklaracija počiva na njezinom traktatu Jezik i nacionalizam, koji je teorijska podloga ne samo za nijekanje koncepta hrvatske jezične samobitnosti, već za stvaranje jedne šire teorijske podloge novoga koncepta jugoslavenskoga kulturnoga jedinstva koje sada treba biti neka vrsta podloge za rješavanja nedovršenih političko-nacionalnih procesa na prostoru bivše jugoslavenske države, prostorima koji su ostali izvan EU. Mislim u prvom redu na BiH, Crnu Goru.

Hrvatska jezična situacija je kolateralni cilj iz vizure hrvatske jezične samobitnosti, iz vizure Hrvatske države, članice EU, ovo je ubod komarca. Glavna meta ove Deklaracije su nedovršeni procesi jezične i nacionalne identifikacije Bošnjaka i Crnogoraca. Ovdje se želi potkopati početak procesa bošnjačke i crnogorske jezične i nacionalne samobitnosti.

Ono što je ovdje ključno, među potpisnicima ove Deklaracije, bez obzira što je ona predstavljena u Sarajevu, što je na moju žalost bio i gospodin Balša Brković, književnik i sin od jednog od prvoboraca crnogorske nacionalne samobitnosti, gospodina Jevrema Brkovića. Među potpisnicima nema niti jedne relevantne osobe koja je sudjelovala ili sudjeluje u procesu crnogorske i bošnjačke jezične emancipacije. Riječ je uglavnom o književnicima, javnim radnicima, aktivistima, poput Dejana Jovića, Snježane Banović, Ante Tomića i još stotina drugih”, ističe Hasanbegović.

Upitan o tvrdnji potpisnika deklaracije koji tvrde da ona teži prihvaćanju drugih naroda i da iritira nacionaliste svih boja profesor Alerić kaže da je teza pogrješna.

“Svaki narod ima pravo svoj jezik zvati svojim imenom. Time da mi prihvaćamo ono što je cilj ove deklaracije da se jezici na neki način ujedine, odnosno, tako sam shvatio, da Hrvati prihvate dio srpskog, Bošnjaci dio hrvatskog, dio srpskog, ne bi se učinilo ništa u ovom smislu borbe protiv, ono što je rekao gospodin Pilsel – segregacije, ili nekakvog omalovažavanja djece koja npr. idu u hrvatske ili srpske škole, nego potpuno suprotno.

Činjenica koja tome ide u prilog najbolje bismo mogli objasniti time da ako se želi izbjeći segregaciju, svi bismo na svijetu trebali upotrebljavati jedan jezik i da bismo time utjecali na to da se postigne bratstvo, suradnja i nekakav trajniji mir. To naravno ne dolazi u obzir. Moramo biti svjesni toga da je jezik ono što nas na neki način najbolje prezentira i upravo poštovanjem drugog jezika, prihvaćanjem da drugi narod ima svoj jezik, da se taj jezik više ili manje razlikuje od našeg, koji mi govorimo, ali učenjem tog jezika mi ćemo najbolje pokazati poštovanje upravo prema tom narodu.

Iznimno poštujem sve strance, osobito, diplomate koji dolaze u Hrvatsku i osjećaju potrebu da bez obzira na kratko vrijeme koje ovdje borave imaju potrebu i želju naučiti upravo hrvatski jezik i pokazati nam time svoje poštovanje. Možda ovi potpisnici deklaracije ne razumiju bit o kojoj je govorio gospodin Hasanbegović i možda misle da bi se time mogao riješiti problem kada bi se stvorio jedan jedinstveni jezik, međutim nas Hrvate to vrijeđa. Mi ne želimo upotrebljavati drugi jezik, nego upravo svoj jezik, koji je normiran, propisan i već je u uporabi više od 120-130 godina. Mislim da povijest ima vrlo važnu ulogu.

Činjenica je da smo oko 1900. godine dobili temeljne normativne priručnike zahvaljujući kojima mi danas možemo upotrebljavati hrvatski standardni jezik koji je naš drugi komunikacijski sustav u odnosu na onaj materinski u užem smislu koji predstavlja neke mjesne govore”, podsjeća Alerić.

Slaže se da bi ovo moglo biti po vukovskom načelo, na tragu i novosadskog dogovora, protiv kojega se pobunio Miroslav Krleža i ostali potpisnici Deklaracije. “I Bečki književni dogovor također je imao taj cilj. To nas Hrvate boli i na neki način nas vrijeđa jer se sjećamo što se propagiralo sve ovo vrijeme”. Ne sumnja da se netko može od toga odmaknuti, ali “mi koji se bavimo jezikom znamo da je teza bila – svi štokavci su zapravo Srbi i mora postojati jedan jedinstveni jezik. I onda se to opravdavalo činjenicom da mi kao upotrebljavamo isti jezik. Situacija u BiH je možda malo drugačija.

Možda je taj problem najviše problem BiH. BiH čine tri konstitutivna naroda. Trebaju li oni stvoriti jedan svoj zajednički standardni jezik ili će svaki od tih naroda upotrebljavati svaki svoj – to ne znam i to je pitanje koje se tiče isključivo BiH. U Švicarskoj je riješeno na način da za tri naroda, odnosno četiri, postoji četiri standardna jezika, koja se ravnopravno upotrebljavaju. Ono što sam siguran i mogu potvrditi kao jezičar je da rješavanje nacionalnih problema jezikom – to nikako ne dolazi u obzir.

Čitao sam u ovom pamfletu, deklaraciji, da je cilj možda stvoriti i neke škole koje bi bile izdvojene iz nacionalnog korpusa i u kojima bi se onda poučavao taj jezik koji bi bio mješavina svega. To bi značilo izdvajanje osobe iz njezinog nacionalnog bića. Kao da stvarate nekakav novi narod. Ovdje jest problem što svaki jezik služi svome narodu. Mi se najbolje možemo izraziti hrvatskim jezikom, Srbi srpskim. Kada se stvara novi jezik postavlja se pitanje – za koji je narod taj jezik? To je onda novi narod. Asocijacije su, barem u mojem slučaju, negativne”, ističe Alerić.

Reagirao je Pilsel tvrdnjom da se čitajući Alerićev razgovor za Večernji list on osjetio uvrijeđenim, dodajući ako može razumijeti da Alerić zastupa hrvatski jezik jer je čitav svoj život posvetio poučavanju i izučavanju hrvatskog jezika ne može razumijeti da Alerić govori u ime svih Hrvata i da govori u ime hrvatstva. Citiravši odlomke iz razgovora i Alerićevu ocjenu da je deklaracija novi pokušaj buđenja ideje jugoslavenstva, Pilsel to odbacuje.

Dodaje da se njegovi tekstovi u Srbiji objavljuju na hrvatskome, a on na svom portalu objavljuje na srpskome tvrdeći da se međusobno potpuno razumiju. “Naučio sam tih 20-30 važnih riječi koje su različite u našim jezicima, u našim varijantama jezika”, kaže Pilsel.
“Od 1991. godine naovamo dogodila se jedna nasilna politika prema jeziku, mi smo mnogi reagirali protiv toga”. Citiravši ponovno prof. Alerića gdje kaže da se standardni jezici i oblikuju zato da bi bili normirani i da bi se što manje mijenjali, Pilsel je napravio usporedbu s engleskim jezikom i da engleski prihvaća sve moguće novosti.

Alerić se pozvao na ono što je Goethe rekao o njemačkom: “svi govorimo njemačkim jezikom, ali ne možemo o njemačkom jeziku govoriti svi”. Ističe da gospodin Pilsel ovdje pristupa ne poznajući činjenice i da ovakvih pokušaja ujednačavanja jezika bilo je više.

“Bili smo oko 1830-ih godina zaluđeni tom ilirskom idejom stvaranja zajedničkog jezika. Poslije je bila ta ideja jugoslavenstva koja je utjecala na to da svi mi upotrebljavamo vrlo sličan jezik. Ne sporim da su hrvatski, srpski, bošnjački i crnogorski vrlo slični jezici.

Znamo da su naši profesori Silić i Pranjković autori crnogorske gramatike i crnogorskog pravopisa. Hrvati su na neki način odgovorni za oblikovanje crnogorskog jezika, i to smatram vrlo pozitivnim. Nije sporno da su jezici vrlo slični i da se sa Srbima, Crnogorcima ili Bošnjacima razumijemo, već je sporno da se pokušava u 21. stoljeću oblikovati jezična politika na način da se u hrvatski standardni jezik ili u srpski standardni jezik uzimaju elementi onog drugog i da se to opravdava činjenicom da će onda biti manje nacionalizama (u negativnom smislu) i da će postojati nekakva tolerancija među tim narodima”, upozorava Alerić.

“Dakle, hrvatski standardni jezik je oblikovan, on jest takav kakav jest, on ima svoju jezičnu politiku ali ta jezična politika se svodi isključivo na jedno od osnovnih načela standardnog jezika, a to je gipka postojanost ili elastična stabilnost, odnosno minimalne promjene u standardnom jeziku, jer je on već oblikovan.

To što se tiče engleskog jezika, g. Pilsel je rekao, ja znam mnoge Engleze, koji mi kažu da upravo ta činjenica, oni se bore protiv toga, smeta im i da im se kvari jezik na neki način. Činjenica, što mi mislimo da je Englezima vrlo stalo, zbog toga što svi govore engleski jezik i što je engleski jezik “lingua franca” odnosno drugi, zajednički jezik, oni kažu da to najviše šteti upravo engleskom jeziku”, podsjeća Alerić.

Voditelj se vratio na regionalna pitanja, podsjećajući da je dr. Hasanbegović spomenuo Crnu Goru, “rekli ste da je to u stvari jedan od ključnih ciljeva ove deklaracije, u političkom smislu, u Crnoj Gori, znamo da postoji taj sukob između “Bjelaša” koji su prosrpski orijentirani i “Zelenaša” koji su za neovisnost i suverenitet Crne Gore, sad dolazi do normiranja jezika, evo čuli smo da su i hrvatski znanstvenici u tome surađivali, poput prof. Silića, koliko je to u političkom smislu neugodno za one koji vide Crnu Goru kao produženu ruku Srbije, a onda i produženu ruku Rusije?

U političkom smislu gledano, nedavno je bio veliki skandal s otkrivenim pokušajem državnog udara upravo na dan parlamentarnih izbora u Crnoj Gori, stranci su pisali o tome, govorili su o ruskim obavještajnim službama, srpskim. Što se tu događa?”

“Ovo se ne može gledati kao nijedan dokument ili bilo koja deklaracija izvan specifičnoga povijesnog i političkoga konteksta, ipak, da slušateljima ne bi ostalo nejasno, dakle motivi za ovu deklaraciju među onima koji su je osmislili, ipak nisu altruistički u smislu motiva o kojima je govorio g. Pilsel, protiv segregacije i slično, napose u BiH što bi prvi prihvatio, jer kada pozorno iščitamo Deklaraciju ovdje se jasno iznose teorijska stajališta koja su u izravnoj suprotnosti sa konceptom hrvatske jezične samobitnosti i hrvatskoga jezika kao posebnoga standardnog jezika.

Dakle g. Pilsel je spomenuo, a i ovdje se to može nazrijeti kroz ovu deklaraciju takozvano “nasilje i nasilno razdvajanje” koje se dogodilo 1991. Valja jasno reći nikakvog nasilja i nasilnog razdvajanja nije bilo.

Zatečeni koncept hrvatske jezične samobitnosti postignut i u razdoblju SR Hrvatske i mračnim, olovnim 1980-im godinama je samo produbljen, i dobio je svoje konačno uozbiljenje oko jasnog isticanja da je jedini naziv za jezik kojim govore Hrvati – hrvatski jezik. Ova deklaracija ide ispod zatečenoga jezičnog standarda hrvatske jezične samobitnosti u razdoblju komunističke Jugoslavije. Ovdje se jasno govori da je riječ o zajedničkom standardnom jeziku tzv. policentričnog tipa, a hrvatski standardni jezik pa time i svi ostali se svode na varijante.

Koncept varijanata je koncept jugoslavenskog jezičnog unitarizma, to je koncept jezika JNA i ideal sastavljača i većine potpisnika ovoga pamfleta, je da ono što se postiglo u JNA vezano uz jezik, sada postane standard i nekakva kulturna podloga jezične politike u svim državama koje su nastale na području bivše Jugoslavije izuzev Slovenije, Makedonije, Kosova.

I kao što je primijetio g. Pilsel, da kolega Alerić ili ja ne možemo govoriti u ime hrvatskoga naroda, g. Pilsel ne može govoriti u ime svih potpisnika kojih ima više od 2.000. Kada malo bolje pogledamo tko su ti ljudi, među njima ima mnogo onih koji smatraju da je jugoslavenska država i jugoslavenstvo državni, nacionalni i kulturni normativ, a da je ovo postjugoslavensko stanje, kako ga oni nazivaju, jedna vrsta povijesnoga ekscesa.

Ako smo izgubili jugoslavensku državnu paradigmu obnovimo jugoslavensku kulturnu paradigmu, krenimo u kulturnu i političku akciju, pa ćemo ako budu povoljne međunarodne okolnosti kroz određeno razdoblje ponovno obnoviti izgubljeni jugoslavenski državni ideal. To je jedina i ona se može braniti i elaborirati satima pomnom raščlambom javnog političkog, društvenog djelovanja pojedinih potpisnika. S druge strane ovdje ne treba zanemariti stanovite vanjske pokrovitelje ovoga projekta, to su određene njemačke zaklade”, upozorio je Hasanbegović.

“Zaklada Allianz i podsjetite me g. Pilsel još jedna, koje su financijeri i mi sve ovo trebamo promatrati u kontekstu jednog zrakopraznog prostora koji je nastupio nakon prestanka procesa priključivanja zemalja EU ovdje je stvorena jedna praznina koju čine BiH, Srbija i Crna Gora. Sada se javljaju zamisli o stvaranju jedne mini-EU na Balkanu, naravno sa žarišnom točkom u Beogradu.

Ovo gledam kao stvaranje jedne kulturne, jezične paradigme za integraciju tog prostora. G. Vučić je u Berlinu prije nekog vremena jasno rekao da sve nas, a tu nije mislio na Hrvatsku, spaja isti jezik, on ga naravno vidi kao srpski i svi oni koji bi doveli to u pitanje sa zanovijetanjima poput Crnogoraca ili Bošnjaka, njima treba izbiti argumente i zapravo ova deklaracija daje teorijsku podlogu za taj proces.

Da je ovo ostalo na razini altruizma, pozivanja na prestanke segregacije itd. ja bih to prihvatio. Ovo je konkretna teorijska podloga koja izravno niječe koncept na kojem uopće počiva zamisao i stvarnost o hrvatskoj jezičnoj samobitnosti. G. Pilsel ovdje nije živio 1980-ih godina, dakle mi smo mlađi, tada smo se školovali.

Ono što on smatra nepotrebnim prevođenjem, bila je norma novinska i kulturna u javnom životu SR Hrvatske. Dakle, ne postoji nijedna hrvatska novina u razdoblju komunističke Jugoslavije u kojoj se srpski sugovornik, srpski autor nije prevodio na hrvatski jezik, dakle u Vjesniku i Večernjem listu 1980-ih godina ili bilo kojim hrvatskim novinama je nemoguće bilo pronaći članak u kojem se govornika nije prevodilo na hrvatski jezik”, podsjetio je Hasanbegović.

Pilsel je na to dobacio da zahvaljuje “g. Hasanbegoviću, osobito se zahvaljujem predsjednici Grabar-Kitarović na reklami…”

Alerić se nadovezao “G. Pilsel ne zna o čemu se radi. To se znalo da će imati takvu reakciju, jer time što vi dirate hrvatski jezik i što ga na neki način dovodite u pitanje, ne vi konkretno nego ova deklaracija, to mora izazvati reakciju, jer se zapravo dira u temelj nacionalnog bića.”

Uslijedila su pitanja i emotivni komentari slušatelja koji su mahom branili hrvatski jezik.

Na komentare je reagirao Pilsel rekavši da on nije sponzoriran i da je nezavisan, te ih pozvao da pročitaju tekst deklaracije tvrdeći da tu nema nikakve želje za omalovažavanjem ni Hrvata ni hrvatske države, ni hrvatskog jezika. “Ako se misli poput onoga što je insinuirao g. Hasanbegović da smo mi politički idioti korišteni u projektu nekog geopolitičkog maga koji će ovdje napraviti neku buduću Jugoslaviju – ja vam ne mogu pomoći, vi živite u tim iluzijama, moje su namjere čiste, plemenite”, zaključio je Pilsel.

“Nisam koristio taj pojam, ali sadržajno ga možda ne bih ni odbacio”, odgovorio mu je Hasanbegović, te dodao “Ovdje treba jasno reći, ovdje nisu iznesena nikakva altruistička načela, ovo nije pamflet protiv segregacije ili različitih zloporaba, jer bih ga ja prvi potpisao, u tom slučaju.

Ovdje se radi o ambicioznom teorijskom predlošku kojim se izrijekom niječe koncept hrvatske jezične samobitnosti i hrvatskoga standardnoga jezika koji je standardni jezik sam po sebi i nije varijanta bilo kojeg drugog standardnog jezika što izrijekom piše u ovoj deklaraciji”, upozorio je Hasanbegović.

Alerić je zaključno ocijenio da je moguće da je ovaj pamflet i kukavičje jaje, da se tu nešto krije što ne možemo na prvi pogled prepoznati, “ali u svakom slučaju moramo štititi hrvatski standardni jezik i hrvatski jezik općenito kao dio svog nacionalnog identiteta.

Čitao sam mnoge reakcije, nije neobično da sada postoje rekacije, jer time što se dovodi u pitanje, na bilo koji način, izravno ili neizravno, postojanje hrvatskog standardnog jezika, što nam se na neki način najavljuje opet miješanje sa srpskim, i nekim drugim, time se nas Hrvate vrijeđa i na neki način nam se najavljuje, što je vrlo pogubno, možda neka nova asocijacija protiv koje smo svakako.”

‘ANTIDEKLARACIJA’ – Otvoreno pismo autorima i potpisnicima Deklaracije o zajedničkom jeziku

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

EGZODUS KOJI NE PRESTAJE!?

Objavljeno

na

Objavio

stock photo

Stvara se slika da su uspjeli oni koji su otišli, a da su gubitnici oni koji ostaju!

Rezultati istraživanja predstavljeni u knjizi “Iseljavanje Hrvata u Njemačku: Gubimo li Hrvatsku?” doista su alarmantni. Tim povodom, a izravno vezano uz knjigu o kojoj je riječ, razgovarali smo s njezinim autorom, dr. sc.Tadom Jurićem, docentom na Odjelu za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu.

U jednom sažetom zaključku – koji su uzroci i posljedice iseljavanja Hrvata u Njemačku unatrag pet godina otkako je RH u EU-u?

– Kako je moguće da se iseli više od 300 tisuća Hrvata i nikomu ništa? Što stoji iza svega ovoga? Vrlo je moguće da političke elite namjerno ne povlače prave poteze i mjere kako bi se iseljavanje smanjilo. Prema percepciji samih iseljenika (uzorak 1200 ispitanika u Njemačkoj), glavni motivi za iseljavanje nisu ekonomski. Analiza stajališta iseljenika pokazala je kako hrvatski iseljenici imaju predodžbu da u Hrvatskoj nisu institucionalizirane vrijednosti radne etike i poštenja te smatraju da se hrvatsko društvo moralno slomilo. Dakle, poštenje i rad se ne isplate. Hrvati se stoga iseljavaju zbog nepravde, a ne zbog siromaštva. Istraživanja pokazuju jasnu vezu između političke etike, slabih institucija i iseljavanja. Iseljeni Hrvati svojim odlaskom nedvojbeno kažnjavaju loše politike i političare, no – ne želeći to – kažnjavaju zapravo i sve koji ostaju. Jer taj val odlazaka vrlo frustrirajuće utječe na ljude koji ostaju. Oni koji ostaju počinju se pitati jesu li u zabludi, jesu li pogriješili što ostaju, jesu li kukavice. Neki idu i korak dalje pa kažu: “On je otišao u Njemačku bolje živjeti, a moje će se dijete morati brinuti o njegovim roditeljima ili plaćati zdravstvo za njih.”

ODLASCI I DOLASCI

Dok se Hrvatska socijalno, moralno i gospodarski lomi, u populacijski oslabljenoj Njemačkoj Hrvati su i više nego dobrodošli jer je cijena njihova uključivanja u njemačko društvo vrlo mala ili nikakva, što pak nije slučaj s useljenicima iz drugih kultura. Sa svakim iseljenim Hrvatom Hrvatska ne gubi samo svoj socijalni kapital, mogućnost biološke obnove društva i kapital uložen u njihovo obrazovanje, nego nastaje i visok trošak integracije useljenika koji će doći na njihovo mjesto.

U Republici Hrvatskoj sve je manje Hrvata, demografska slika svake je godine sve lošija; može li i kako tom pogubnom ‘trendu‘ hrvatska država stati na kraj i početi demografsku obnovu zemlje? Dojam je da smo u tom pitanju već dobrano zakasnili…

doc. dr. sc. Tado Jurić Odjel za povijest Hrvatsko katoličko sveučilište

– Nama je tijekom istraživanja ključno pitanje bilo tko odlazi. No, u jednom smo trenutku shvatili da je zapravo jako važno pogledati tko ostaje. A ostaju oni koji dobro žive od sustava koji su stvorili po svojoj mjeri. Ostaju oni koji su državu pretvorili u svoj plijen. Ostaju poslušnici. Ostaju djeca elita. Ostaju uhljebljeni. Ostaju oni koji će glasovati za iste političke elite bez obzira na to što se događalo. Jedni dobivaju na svim izborima 800.000 glasova, drugi 300.000 i to je tako bez obzira na sve. Kritična masa koja je u stanju promijeniti sve, odlazi. Odlaze oni koji bi mogli stvarati novu Hrvatsku. Njihov odlazak stoga vladajućoj i oporbenoj političkoj eliti i odgovara i ide joj u korist. Kod političke elite nema pravog interesa da se iseljavanje zaustavi. Jer odlaze upravo oni koji bi mogli ugroziti njihov položaj moći. A zanimljivo je i pogledati tko dolazi…

Tko dolazi, migranti…?

– Znamo da je pokrenuto nekoliko desetaka milijuna ljudi prema granicama Europe. I koliko god treba imati srca za migrante, koji su iskorišteni u cijelom procesu, toliko ne treba tolerirati manipulaciju migracijama. U svezi s ovim problemom treba i naglasiti da je čovjek biće civilizacije i kulture, pripadnik kulturno-civilizacijskog kruga i kao takav je uvjetovan od rođenja do smrti. Cjelokupna drama ljudske egzistencije svodi se na odnos ja – svijet, ja – kultura, ja – civilizacija, ili zaoštrenije: ja – drugi i drukčiji, ja – ti drugi meni strani, meni nepripadajući. Globalizacija je omogućila da se svjetovi dodiruju, oni koji prije nisu dijelili ništa zajedničko niti imaju što zajedničko. Sve radi profita. I sada te krajnosti zbog potreba turbokapotalizma treba nasilu pomiriti.

BOSNA ŠAPTOM PADE

Tko misli da je to izvedivo?

– Ni nakon brojnih radova ne znamo što su pravi motivi pokrenutih migracija. Ne možemo znati ni što je cilj kad se skupi pet ljudi na ulici, a kamoli kad se skupi nekoliko milijuna. Ono što znamo je da se migracijama mogu osvajati prostori.

S ovim stavom u vezi je i danas popularna izjava “Domovina je tamo gdje mi je dobro”. Naše istraživanje pokazuje da se mnogi mladi vode upravo tom idejom kad odlaze u Njemačku. Istom analogijom stoga ne treba iznenaditi da slično pomisle i npr. Pakistanci, kojih je 200 milijuna, ili Nigerijci (također 200 milijuna). Da ih samo 1% dođe pred vrata Hrvatske, to je četiri milijuna ljudi. Jean Ziegler je pak stava: “Svatko se treba boriti tamo gdje je rođen”… i svijet će postati bolje mjesto.

Dramatično je stanje s Hrvatima i u Bosni i Hercegovini, što nam o tome možete reći?

– U BiH neupitno svjedočimo povijesnom odlasku Hrvata, nakon kojega više nema povratka. Očito je riječ o strateškom pomicanju hrvatskog naroda iz etnički hrvatskih krajeva u etnički njemačke krajeve te svjedočimo zapravo velikoj seobi hrvatskog naroda. Dok se vodila borba hrvatskih političara u BiH za fotelje, Hrvati su potiho iseljavali iz BiH. Tako smo danas doista došli do situacije da “Bosna šaptom pade”. Nitko od naših ispitanika iz BiH nije kao razlog iseljavanja naveo nepostojanje trećeg entiteta ili političku majorizaciju Hrvata u BiH, nego korupciju političkih predstavnika, nepravdu i nesigurnost. Uz pitanje konstitutivnosti hrvatskog naroda u BiH s iseljavanjem u vezi je i očekivati zamjenu hrvatskih prostora s muslimanskom populacijom. Jer Hrvati su iselili u najvišem postotku. I dok naše elite i dalje pričaju o navodnom povratku protjeranih 90-ih, odlaze i posljednji koji su mnogi nešto promijeniti. Sve ovo ponovno pokazuje da hrvatske elite uopće nikada nisu razumijevale probleme Hrvata u BiH. Zar je zaista netko mogao misliti da će otvaranjem kladionica, kafića i sakralnih objekata zadržati ljude u zemlji?

Kako se čini, sve to nije slučajno, i postoji čitav niz indicija da je riječ o dugoročno postavljenoj strategiji pražnjenja hrvatskih krajeva i pomicanja Hrvata iz njihovih matičnih krajeva. Tko i kako ju je točno osmislio ne možemo dokučiti. No osnovni je problem u tome što će, kada budemo točno mogli mjeriti te fenomene, biti već kasno.

Ukupno uzevši, nije li pretjerano zaključiti da se radi o velikoj seobi hrvatskog naroda?

knjiga “Iseljavanje Hrvata u Njemačku: Gubimo li Hrvatsku?”

– Puno toga upozorava da se radi o izvanrednoj situaciji kojom se suptilnim metodama upravlja. Ovakvo pokretanje stotina tisuća Hrvata izvan svojih etničkih krajeva vrlo teško može biti spontan događaj. Hrvatskim političkim elitama očito odgovara apatija u društvu. Njihova podsvjesna poruka narodu je da nije više ostalo ništa za što se vrijedi boriti. Namjerno se širi beznađe te se u društvu stvara slika da su uspjeli oni koji su otišli, a da su gubitnici oni koji ostaju. Tako vladajući i jedan dio medija stvaraju ozračje “spašavaj se tko može”. A čini se da EU-u odgovara čak i zamjena stanovništva u Hrvatskoj. U svakom slučaju EU baš briga za Hrvate. Dokaz tomu je i odgovor na naše pitanje EU Komisiji iz rujna 2018.

Prema percepciji 350.000 hrvatskih iseljenika, čije smo stavove u našem istraživanju ispitivali, političari su dio problema i oni ne mogu biti dio rješenja. Sve navedeno dovelo je do toga da je hrvatski narod rezigniran, izgubio je povjerenje u sebe, u vlast, u institucije, u državu i ideju hrvatstva. No, treba se podsjetiti da je narod veća vrijednost od države. Pogotovo od države koju su uzurpirale anacionalne i korumpirane elite. Nama je danas potrebna mobilizacija hrvatskog duha, kako nam je bila potrebna mobilizacija vojske za vrijeme agresije na Hrvatsku. Danas ponovno imamo agresiju na Hrvatsku – ta agresija očituje se kroz anacionalne elite, zatiranje nacionalnog duha te podmetanje novog identitetskog koncepta Hrvatima. Trebamo se podsjetiti da nismo ni tako mali ni jadni kako nas se želi prikazati te da bi se u Hrvatskoj moglo jako lijepo živjeti.

Koliko god mislili da nam je loše, pripadamo među 5 posto zemalja u kojima se najbolje živi na svijetu – kada uzmemo sve kriterije u obzir (sigurnost, klima, itd.). Tako ni jedan Hrvat ne bi trebao imati plaću manju od 10.000 kuna, s obzirom na to kakvim resursima raspolažemo. Ali radi nesposobnih i korumpiranih političkih elita imamo 3000 kuna. Potrebno je osvijestiti da to do nekog stupnja ima veze i s tim tko je na vlasti, ali je mnogo važnije koliko su oni pod pritiskom javnosti. Stoga, potrebna nam je pobuna savjesti. Na svakom je pojedincu da se “odmetne” i da probudi svoju savjest. Kako je rekao pjesnik: “Oni, naši neprijatelji, mogu posjeći svo cvijeće, ali će proljeće ponovno doći!” Za dodati je još – hrvatsko proljeće!

doc. dr. sc. Tado Jurić

Razgovarao: Darko JERKOVIĆ/glas-slavonije.hr

Kamenjar.com

Tado Jurić ‘Iseljavanje Hrvata u Njemačku: Gubimo li Hrvatsku?’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Željko Pervan: Zašto su ambiciozni i polutalentirani ljudi najopasniji?

Objavljeno

na

Objavio

U Podcastu Velebit je gostovao komičar Željko Pervan.

♦ Koliko je Hrvatska lijepa, ali koliko je naša?
♦ Zašto se mladi iseljavaju iz Hervatske?

♦ Hoće li tako ispražnjenu Hrvatsku netko drugi naseliti?
♦ Tko su Apači i Sijuksi u Hrvatskoj?

♦ Koji su planovi Englezića i Niskozemaca?
♦ Zašto je Berlingo u Istri najprodavaniji auto?

♦ Mogu li Hrvati biti direktori svemira?
♦ Je li vlast pala s neba ili su je ljudi izabrali?

♦ Što znači kada čovjek umjesto postignuća bira atrakciju?
♦ Zašto Slovenci više drže do svoje države nego Hrvati?

♦ Zašto se Hrvati s drugim državama sude oko svojega?
♦ Treba li Sloveniji dati pola Savudrijske vale uz određeno obeštećenje?

♦ Je li Orban fašist?
♦ Je li HNS najsposobnija stranka zato što je uvijek tamo gdje treba?

♦ Zašto je ekipa dođoša najopasnija?
♦ Kako se na prisluškivanjima očituje slabost demokracije?

♦ Kako struja utječe na natalitet?
♦ Je li jednakost protuprirodni blud?

♦ Što su političke elite u Hrvatskoj?
♦ Što je u podlozi hrvatskih sportskih uspjeha?

♦ Zašto se ruše spomenici partizanima?
♦ Treba li Ivo Lola Ribar imati spomenik u Zagrebu?

♦ Gdje je 45-e bilo iz šume na posao?
♦ Zašto su pobjednici opasniji od okupatora?

♦ Je li humor nasljedan?

Odgovore na ova i druga pitanja poslušajte u Podcastu Velebit.

 

Željko Pervan: Europska unija je debela laž, horor je pasti pod njihovu kapu

 

 

 

VIDEO! SENZACIONALNI ŽELJKO PERVAN U BUJICI

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari