Pratite nas

Istaknuto

Hasanbegovićev, domoljubni, antifašistički poučak

Objavljeno

na

Stevan Mesić zvani Burduš, osebujni pjevač sa širokim repertoarom pjesama od „Jure i Bobana“ pa sve do „Po šumama i gorama“, filantrop i sakupljač čekova hrvatske dijaspore, prijatelj Korejskog diktatora  Kim Jong Una, ljubitelj lika i djela zločinca Tita, u svom prepoznatljivom stilu, grabeći novac naših Hrvata iz dijaspore lakonski   je izjavio:

„Hrvatska je u drugom svjetskom ratu pobijedila dva puta. Prvi put 10.travnja 1941, usopostavom NDH-a, koju su priznale sile osovine, a drugi puta 1945. kad smo sjeli za stol sa Staljinom i antifašistima.“

Druga izjava osebujnog Burduša je još znakovitija! U emisiji kod svog dragog prijatelja, svog kučnog ljubimca i hvalospjevca   Romana Bolkovića u emisiji 2u9, na pitanje što mu je najveći politički uspjeh u njegovoj političkoj karijeri Mesić spremno odgovara:

„Vrhunac moje političke karijere bio je kad sam sjeo u Titovu fotelju, u kabinetu  predsjednika  predsjedništva Jugoslavije“!

Stvaranje  hrvatske države u Domovinskom ratu, uvođenje parlamentarizma, demokracije, osamostaljenje, Burduš nije ni spomenuo na ljestvici svojih političkih uspjeha, to su za njega marginalani  povijesni događaji. Čak štoviše, ono što prešućuješ vjerojatno ni ne postoji, vjerojatno nisi nikada želio, vjerojatno si se protiv toga i borio.

U stvari nema nagađanja, nema „vjerojatno“, ako želim svjedočiti istinu i ako želimo  biti vjerodostojni. Mesić je uvijek želio i želi novu konfederalnu Jugoslaviju!

 Mesić se sigurno fanatično borio protiv uspostave slobodne i nezavisne hrvatske države sanjajući „region“, a kad je Hrvatska  konačno napravila prve novorođene  korake , onda se fanatično borio kako bi tu državu srušio. Mesić-Manolićev „antifašistički“ kružook  svima je dobro poznat!? Priprema rušenja Tuđmana i državni udar svima su znani, progon Hercegovaca, branitelja, umirovljenje  generala, utmničenje hrvatskih generala, lažno svjedočenje protiv svoje vlastite zemlje na Haškom sudu, optužbe vlastite zemlje za agresiju na BiH, svima je to poznato i dokazano.

HRVATSKO NACIONALNO ETIČKO SUDIŠTA zbog toga je Mesića etički osudilo za veleizdaju nacionalnih interesa!

Nije do kraja istražen monstruozni plan fizičke likvidacije Tuđmana i to u više navrata. Raketiranje Banskih dvora samo je dobra indikacija za osnovanu sumnju kako su postojali  možebitno dobro razrađeni planovi likvidacije Tuđmana u najperfidnijoj udbaškoj maniri. Postoje i osnovane sumnje da Tuđman nije preminuo kad ga je dragi Bog pozvao k sebi, već se to moguće dogodilo  voljom „antifašističkih“udbaških bogova, koji su Tuđmana prisilno poslali na onaj Svijet. A ako se to dogodilo, to ne bi  bilo ništa čudno ni novo u moru nerazjašnjenih udbaško-antifašističkih  likvidacija!?

Dr.sc. Zlatko Hasanbegović, novi ministar kulture u hrvatkoj novoj Vladi, dokazani znanstvenik, humanist, autor brojnih znanstvenih radova iz područja povijestnih znanosti  ima posve suprotan stav , suprotan Mesić-Manolićevom stavu, suprotan stavu odnarođenih koji su samo  privremeno i prividno sišli sa hrvatske političke pozornice.

Dr.sc. Zlatko Hasanbegović , nasuprot Mesiću tvrdi, kako Hrvatska nije dva puta pobijedila u drugom svjetskom ratu, već naprotiv, dva puta teško je poražena, fizički, moralno i mentalno.

Prvi puta Hrvatska je poražena nakon 10.travnja 1941. godine , jer se NDH pod vodstvom poglavnika Pavelića, nedugo nakon proglašenja koje je hrvatski narod sa oduševljenjem dočekao,  vrlo brzo pretvorila u nedemokratsku i totalitarnu državu, potpuno ovisnu o dominaciji sila osovine. Nedemokratsku i totalitarnu zbog toga što je ukinuta demokracija, ukinute su parlamentarne stranke, potpuno su derogirane ustavne ovlasti Hrvatskog državnog sabora koji je postojao samo fiktivno, dok je Pavelić vladao manirom diktatora po diktatu Hitlera i Gestapa.

Drugi puta Hrvatska je poražena još teže, sa nesagledivim posljedicama 1945. kada je postala sastavnica komunističko-staljinističke Jugoslavije, svojevrsne tamnice naroda i narodnosti. I baš tu pobjedu Mesić glorificira, a Hasanbegović s pravom i s neoborivim argumentima ponidaštava.

Pod doktrinarnim plaštem tek rođenog,  Titovog antifašizma,  stasala je i rasla komunističko-staljinistička Jugoslavija. Pod „floskulom“ antifašizma  temelji Jugoslavije udareni su prvo  zločinima  na Bleiburga i bio je to tek početak te „antifašističke“ borbe koja je strateški provedena   zbog genocidnog i  biološkog uništenja potencijalnih ideoloških  protivnika. Titov antifašizam pretvorio se u fašistički ubilački stroj u miru nakon poraza nacizma i fašizma.

 Osveta, uklanjanje neprijatelja u ratovima i nakon njih je poznata stvar, ali dokidanje svake slobodoumne misli, dokidanje demokratskih dosega, višestranačje, parlamentarizam, dokidanje onih dosega sloboda na kojima zapravo u dubokom smislu počiva i istinski antifažizam nije ništa drugo doli klasična diktatura. Oduzimanje slobode, neprocijenjivog  Božjeg dara, nema nikakve veze ni sa antifašizmom niti s opće ljudskom humanošću, sa socijalizmom s ljudskim licem, kako se znaju dičiti drugovi.

Klasičnu diktaturu sila osovine  koja je provođena u Drugom svjetskom ratu porazili su istinski antifašisti predvođeni zapadnim demokratskim politikama , a oni koji su nakon tih događaja uveli novu komunističku diktaturu kao što bijaše  Titova Jugoslavija,  nisu ništa drugo nego novi fašisti s antifašističkim predznakom!  Ta dva pojma okrenuta  jedno prema drugom, u samom svom biću, u dubokoj su  suprotnosti. Svaki istinski, općeljudski, humanitarni i globalni antifažizam uvijek  bi se borio protiv svakog oblika diktature, borio bi se protiv komunističke zločinačke filozofije, borio bi se protiv dokidanja demokratskih dosega, borio bi se protiv svakog oblika dokidanja ljudske slobode, borio bi se za parlamentarizam. Umjesto borbe za te opipljive i dokazane globalne političke vrijednosti, jugoslavenski antifašisti petvorili su se u najgore fašiste, organizatore i pomagače u počinjenju najgorih zločina protiv čovjeka i demokracije od 1945. sve do 1990.godine. Provodili su teror i zločine isto kako ih je provodio i sam Hitler. Na žalost, oni su i dan danas vladari Hrvatske!

Istinski hrvatski i ini antifašisti , koji su znali šta riječ antifašizam  znači, pogubljeni su poput AndrijeHebranga, a njihove obitelji „ubijane“ su stvarno i fiktivno kroz cijelo vrijeme postojanja bivše Jugoslavije, dugih 45 godina.

 Iskreni hrvatski antifašisti pokazali su svoje lice i svoje hrvatsko srce „maspokom“ 1971. god. za vrijeme „hrvatskog proljeće“  i doživjeli su strahoviti pogrom pod plaštem Jugoslavenskog antifašizma iza kojega se zlokobno skrivao tipičan fašizam! Doživjeli su pogrom,  bili su prokazani kao najgori fašisti i nakon toga su osjetili svu moć i torturu malja  tog demagoškog  jugoslavenskog „antifašizma i socijalizma s ljudskim licem“. Stotine tisuća godina robije zapravo jasno otkrivaju lice tog „antifašizma“ koji se koristio najgorim fašističkim nedemokratskim metodama.

Jednostavno nije ni teoretski moguće biti istovremeno i fašist i antifašist. Ili si jedno ili si drugo? To čak nije moguće ni u formuli „alter ega“, to je čisti psihijatrijski slučaj, koji se toliko izopačio da su i sami uvjereni „antifašisti“ , aktivirajući svoj psihološki obrambeni mehanizam, uvjerili sami sebe kako  je komunistička diktatura zapravo jedan humani oblik antifašizma. Ti zabluđeni „antifašisti“ ponašaju se kao Munchaussen koji sam sebe pokušava isčupati iz močvarnog živog blata  vukući  se za vlastitu  kosu. Tako i oni sebe žele izvući iz septičke jame prepune morbidnih zločina, ali ne mogu. Ne mogu dok ne priznaju istinu, ne mogu dok ne zatraže oprost, ne mogu dok ne prođu katarzu, ne mogu dok ne budu lustrirani.

Još uvijek se nadaju kako će neki imaginarni novi svjetski poredak, neka nova Jugoslavija zauvijek prikriti njihov fašistički antifašizam, njihovu povijesnu prijevaru koja preko ZAVNOHA stoji i u hrvatskom Ustavu, što je navodno dokaz njihovog istinskog antifašizma. Nažalost njihov mentalno-komunistički antifašizam se ne može mijenjati, jer je mentalan, nepopravljiv, a Ustav Republike  Hrvatske  itekako se može mijenjati unošenjem pravog, humanog, općeljudskog,  globalnog  antifašizma, unošenjem jedinog i pravog antifašističkog temelja nastanka i opstanka hrvatske države, a to je antikomunistički  Domovinski rat koji nas je obranio od komunističke Jugoslavije. Znak jednakosti između fašizma i komunizma danas ni jedan ozbiljniji teoretičar ne dovodi u pitanje!

Istinsko domoljublje i istinski antifašizam u punom značenju tih riječi jedno je te isto. Fašist ne može biti domoljub, kao što fašist ne može biti istovremeno i antifašist. Jedno i drugo su u dubokom moralnom, božjem i ljudskom sukobu i tako će biti dok bude Svijeta i Vijeka!

Pravi hrvatski domoljubi i pravi hrvatski antifašist, oni koji su bili skriveni u krilu totalitarne  zločinačke  diktaturi bivše Jugoslavije, oni koji su bacili partijske knjižice, i oni koji nikada nisu imali partijske knjižice pokazali su svoje zajedništvo, prihvatili su šansu demokracije i neviđenom hrabrošću na krilima vizije Franje Tuđmana krenuli su protiv klasičnog jugoslavensko-srpskog fašizma braniti i stvarati , slobodno i demokratsko društvo. Hrvatski branitelji jedini su istinski pobjednici u povijesti Hrvatske, jedini su pravi i istinski državotvorci, a to su djelatno pokazali kad su porazili najgore oblike komunističkog, Jugoslavenskog, Titovog  fašizma.

Jesu li domoljubne snage  istinski  porazili mentalno-komunističke-„antifašiste“ do kraja? Nisu, jer kako svjedočimo iz dana u dan, to baš i nije tako jednostavan zadatak.

Piramida jugoslavenskog komunističko-diktatorskog zla pod plaštem lažnog antifašizma strateški je građena  dugih 45 godina, strateški je savršeno isplanirana, a u temeljima te piramide  duboko su zazidani zločini, istina i svjetlo iza bezbroj pregradnih zidova kakve su istraživači zločina našli u Hudoj jami. Posljedice tog strateškog plana zla osjećamo i dan danas, a u sva tkiva hrvatskih institucija infiltrirali su se čuvari smrti, čuvari lažnog antifašizma.

Otkrivanje „Istina“ o svim zločinačkim ideologijama  prvi je i najvažniji preduvjet za ostvarenje „hrvatskog sna“ , drugi preduvijet je priznanje počinitelja, ideologa i sakrivača zločina iz kojega izlazi katarza! Treći preduvjet je demokratizacija medija, kao nužnog alata kako bi se istina u kratkom roku mogla iskomunicirati s običnim narodom kojemu je ispran mozak do te mjere da još uvijek, zabluđeni,  gotovo u 50%-tnom broju glasuju upravo za svoje jedine i istinske neprijatelje, za zatirače sloboda, za otimače vjekovnih snova našoj dragoj naciji.

Istina, ta univerzalna Kristova poruka, jer bez istine nema „ni puta ni života“, temelj je svakog humanog demokratskog ustroja kako ga žive i poštuju gotovo sve demokratski ustrojene zemlje Svijeta! Istina je ta koja osobađa stvaralački duh, koja pokreće ekonomiju, gospodarstvo, kulturu, pisanu i izgovorenu rijeć. Inzistiranje na lustraciji nije „lov na vještice“, inzistiranje na istini univerzalan je doseg čovječanstva i jedino na temeljima istine može  biti izgrađeno svako demokratsko društvo koje imalo drži do sebe, koje drži  do svoje zemlje, do svojih nacionalnih interesa.

Potrebno je lustrirati mentalno komunistički sustav razmišljanja i zakonski zabraniti veličanje Titovog komunističkog režima i svih njegovih sastavnica i slijednika!

Antifašistički poučak dr.sc. Zlatka Hasanbegovića tek je „friška“ boja na startnoj  crti u utrci za istinom, a put do cilja je dalek, trnovit i mukotrpan. Nedavno smo tome svjedočili u najprljavijoj saborskoj noči otkako pamtim hrvatski parlamentarizam, nedavno smo svjedočili pripremi „ubojstva“ Hasanbegovića, glavnog trkača prema ciljnoj ravnini na kojoj piše ISTINA. Trebalo ga je ubiti, moralno i ljudski diskreditirati,  dok još nije napravio ni prvi korak. Tako to rade ubojice, „bolje sprečiti nego lečiti“!

Piramida mentalno-komunističkog  zla još uvijek stoji netaknuta, još uvijek imaju novac i sve alate u svojim rukama, pozivajući se na demokratska prava i procedure kojima do beskraja žele produžiti svoju dominaciju nad hrvatskim društvom u svim segmentima.

Samo hrvatska hrabrost, srce, pamet, razum, istančan osjećaj za pravdu i strpljivost mogu nas dovesti do cilja istine, jer kad prijeđemo tu zadanu ciljnu ravninu više nikada ništa  ne će  biti isto, nestat će ugroze  Hrvatske, bit će oslobođena hrvatska državotvorna misao, nacija i demokracija.

Isplati se raditi na tome svaki dan sve više, isplati se obuzdavati emocije, isplati se kontrolirano trpjeti! Na pravom smo putu! Imamo Hrvatsku, imamo Predsjednicu, imat ćemo Premijera, predsjednika Hrvatskog državnog sabora. Imat ćemo sve političke poluge moči i u jednoj demokratskoj plimi, koja će na površinu, iz dubina uzburkanog mora izjedriti istinu, a zbog toga, zbog te istine,  moramo svi biti na istom valu te plime.

Idemo zajedno, svi na istom plimnom demokršćanskom valu,  svi oni iskreni antifašisti koji duboko razumiju i žive domoljubni  antifašistički poučak  Zlatka Hasanbegovića, hrvatskog ministra kulture.

Gospodin Zlatko Hasanbegović i gospođa Bruna Esih, oboje relevantni znanstvenici sa instituta Ivo Pilar, oboje na listama HDZ-a, imaju znanje, kompetencije, viziju, domoljublje i hrabrost suočiti se sa najvažnijom povijesnom zadaćom. Imaju hrabrosti osvijetliti tamne strane hrvatske povijesti! Za demokršćanski korpus hrvatskog naroda relaksirajuća je spoznaja da Hasanbegović i Esih imaju punu podršku gospodina Andreja Plenkovića koji razumije da suočavanje s prošlošću nije samo svjetonazorsko ni ideološko pitanje. Rušenjem mitova komunizma otvorit će se novi prostor dokidanja mentalno komunističkog gospodarskog kartela, otvorit će se prostor demokratskoj pravnoj državi bez koje ni ekonomija ne može napraviti ni jedan značajniji korak naprijed. Pravna sigurnost osnova je za svaki ekonomski napredak, a pravne sigurnosti ne će biti ukoliko tim aparatom i nadalje  budu upravljali netaknuti elementi na doktrini bivšeg komunističkog sustava.

Na toj političkoj platformi, na kombinaciji ekonomsko-svjetonazorskih pitanja mogu se dobiti ovi izbori, na kombinaciji brojaka i emocija, na toj platformi Hrvatska će dobiti snažan zamah i pobjednicima izbora osigurati i sljedeći mandat. Ovo je bitka za duhovnu i ekonomsku  budućnost Hrvatske i toga treba biti duboko svjestan svaki glasač na predstojećim izborima.

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Istaknuto

HODAK: Oni koji nisu imali za kruzer otišli su iz Hrvatske 1995. na traktorima

Objavljeno

na

Objavio

U Lijevoj i desnoj našoj koplja se i dalje lome oko Istanbulke. Dok u “naprednoj“ Švedskoj dječacima od 5 do 7 godina u školama oblače haljinice kako bi se u najranijoj dobi priviknuli na svoj pravi spol, na brdovitom Balkanu spektar zanimanja puno je širi i maštovitiji.

Recimo, rođendan Jože Manolića, i koliko to košta. Zlobnici tvrde da su ga svjećice na torti koštale puno više nego torta. Nacionalni sindikat policije piše ministru Božinoviću i tvrdi da su “policijski službenici, kojima je to struka i koji redovito sudjeluju u organiziranju i provođenju mjera osiguranja javnih okupljanja, u svezi predmetnog okupljanja, prvotno utvrdili kako u istom javnom okupljanju sudjeluje oko 50.000 ljudi da bi 15-ak minuta poslije tog prvog priopćenja, nakon intervencije iz političkog vrha, taj broj bio smanjen na 5.000 sudionika prosvjeda… što Vam ne ide na čast“. Kako to već ide u razvijenim demokracijama pismo je potpisao Nacionalni sindikat policije, a njih ima previše za bilo kakovu eventualnu “nagradu za hrabro držanje“. Malo mi je nategnuto ono “nakon intervencije iz političkog vrha“. Gdje bi u EU državi politički vrh intervenirao zbog pedesetak tisuća klerofašista. A možda sindikalci misle na KGK i Pantovčak koji je zasigurno najviši “politički vrh“ u Hrvatskoj. Možda misle na 500 metara iznad Banskih Dvora.

Zgodna je vijest iz Lijeve njihove koja je promakla hrvatskoj medijskoj falangi. Naime, na zgradu hrvatskog koncerna Agrama u Banja Luci ispaljen je protutenkovski projektil i to oko ponoći kada, u pravilu, nema Hrvata na poslu. Srećom srpski čuvar nije ozlijeđen. Inače bi u Zagreb hitno doletio GREVIO na čelu sa Carlom de Ponte. Sad zamislite da je neki ustašoid u Mostaru iz praćke pogodio prozorsko staklo na nekom srpskom predstavništvu. Koja bi to vijest bila! Indeks, Telegram, Jutarnji, Slobodanka, Novi list… Puhovski bi grmio na “Otvorenom“, a Dragan Zelić bi se vjerojatno potužio samom Sorošu. Svi bi se sramili. K’o Peđa Grbin. Onako jako muški. Dobro je u nedjelju u Koloseumu Papa Franjo rekao da ga je sram zbog općeg nedostatka srama. Sreća da nije ispaljena raketa iz ruskog sustava S-400 koja ima domet do 600 km. Ta bi preletjela preko Zagreba. A možda i ne bi.

Kada sam već spomenuo Dragana Zelića, zanimljiv je njegov prelazak iz GONG-a u “ligu prvaka“ odnosno u SDP. Dragan me je u neku ruku iznenadio. I to pozitivno. GONG je k’o fol nevladina udruga koja po svojim pogledima i sastavom prije spada u Kapovićevu Radničku frontu nego u sadašnji mlohavi SDP. Srećom da je prelazni rok završen jer bi, ako srce povuče i preostale “neovisne“ gongiće, to moglo označiti kraj jedne važne “nevladine i ne stranačke“ ljevičarske udruge u Hrvata. Sjećam se “skandala“, kolutanja očima, krštenja s tri prsta kada je prilično davno sindikalac Boris Kunst prešao u HDZ. Javnost je bila zgranuta. Rat je bio počeo. HDZ je bio na vlasti. Tuđman – diktator, kojeg se nitko nije bojao. I umjesto u ‘Jugoslavensku sintezu’ nesretni Kunst je otišao ravno na Trg žrtava antifašizma. Jeleni Lovrić, Butkoviću, Feralovcima, “demokratskoj“ ljevici tlak je skočio preko 300 pa je Kunstova zvijezda brzo nestala s hrvatskog političkog neba. Ali Zelićeva tek počinje sjati. ‘Neutralni’ GONG sad zvoni kako već imaju nekoliko gongovaca u raznim strankama. Vi sad pogađajte jesu li te “razne stranke“ na lijevom ili desnom političkom spektru. Uglavnom GONG je bio i bit će ljevičarsko “kukavičje jaje“ u hrvatskom političkom ringu kojeg sve hrvatske vlade uporno hrane iz proračuna vjerujući u fatamorganu kako je riječ o nestranačkoj, objektivnoj i nepolitičnoj udruzi. Uz živog Soroša. I sad je Zelić našao starog prijatelja za novog.

”Amicus certus in re incerta cernitur” napisao je Erazmo Roterdamski. Pravi se prijatelj u nevolji poznaje.

Stalno me svrbi desni kažiprst kojim vas uspješno gnjavim sve ove godine. Ne dam se navući. Barem ne potpuno. Dosta je Istanbulske konvencije. Od sada samo Istanbulska nevjesta. Ja čvrsto držim do svoje riječi. Naime, sva paljba prema dragoj, pastoralnoj i kompromisnoj Konvenciji pada na EU. Nezasluženo. Ona je, međutim, čedo Vijeća Europe, međunarodne organizacije koja nema veze s EU, bavi se ljudskim pravima, sjedište joj je u Strasbourgu, a ima 47 članica, od čega je samo 24 ratificiralo Istanbulku. Od 28 članica Europske Unije ratificiralo je tu musaku 14 članica!!! O tom spektakularnom fijasku naši mediji muče k’o zaliveni. Đakić iz HDZ-a je uvjeren da je od 47 članova Vijeća Europe Konvenciju ratificiralo svih 150 članova. Valjda i Rusija. Žarko Puhovski ne voli reciklirane teme, a što u naravi, Istanbulka i predstavlja. Kako je rekao Zoki za kojim svi pomalo žalimo – ili mi ili oni. Naravno grah se okrenuo “na mi“. Stalni gost ”Otvorenog“ naš Žarko uslišao je uporne pozive Zorana Šprajca i ukazao se na RTL-u. Iz njega je izbijala, kao i obično, ljevičarska blagost, dobrota i pastoralnost. Ne trepnuvši progresivnim jugo-okom, on je proglasio treću generaciju iseljenih Hrvata u Argentini ”ustašama”. Točnije, trećom generacijom ustaša. Treća generacija partizanskih koljača kraj Hude jame otišla je u Argentinu na kruzeru. Oni koji nisu imali za kruzer otišli su iz Hrvatske 1995. na traktorima. A neki nisu otišli nikuda. Evo ih u Zagrebu. Na RTL-u, na HRT-u, u Večernje itd. Tako Goran Gerovac, naš Gero, u svojoj kolumni “Nikad robom“ nariče nad mlakonjama iz njegovog Karlovca. “Intelektualna pustoš…“ Nitko da se hrabro javi. Plevnik… da, na Danka Plevnika misli naš Gera. Bivši novinar Komunista i Borbe još se nije stigao odazvati Gerinom pozivu. Možda za odlazak u šumu… A zadnji urednik Komunista, a danas kolumnist, iako uvijek komunist, Novog lista Branko Mijić pozvan je iz crvene Rijeke na HRT 4 da nas obdari istinom o broju prosvjednika protiv IK. Branko se malo zamislio, počeo brojati na prste, zakolutao progresivnim očima i izbacio brojku 10.000 tisuća – klerofašista. Ostalih 50.000 do 70.000 tisuća čekali su tramvaj. Prije bi dočekali “Tramvaj zvan čežnja“ Tennesseeja Williamsa iz 1951. s Marlonom Brandom kao vozačem, nego ZET-ova bojna kola koja su se jedva uspjela probiti kroz 5.000 tisuća“ zaslijepljenih desničara“ na Jelačić placu.

RH snažno osjeća potrebu za liječnicima i bivšim urednicima Komunista koji se još nisu uspjeli “uhljebiti“ u Večernjaku i Jutarnjem. Strateška podrška Mijiću bila je Jasmina Popović tako da smo ostali na disidentskoj brojci od 10.000 “grla“. Uredničkim propustom Mijića i Jasminu nisu podržali Branimir Pofuk, Igor Mandić, Boris Vlašić, Jelena Lovrić, Matija Babić, Roby Bajruši itd. Stvarno tko je urednik na HRT 4? Google kaže Denis Latin! Morat će Denis drugarskom samokritikom objasniti drugovima što je Mijić htio reći s tih 10.000…

Javio se i obožavatelj IK Krešo Beljak. Okom stručnjaka proglasio je kupnju F-16 totalnim promašajem. Nemaju ugrađen auto-radio i zato ne valjaju! Hoće li se jedan s drugim dovikivati kroz one ogromne kacige? Zašto nismo sklopili posao sa Švedskom? U slučaju rata pomogao bi nam stari prijatelj i vikendaš s Korčule – Carl Bildt. On kuži avione. Toliko je letio ”avijunima” da nije nikada završio fakultet. Kao ni njegov ljevičarski kolega Martin Schulz iz njemačkog SPD-a, s tom razlikom da Martin nije uspio ni maturirati. No, u svakom slučaju prošlotjedne demonstracije protiv IK su raritetne u novijoj hrvatskoj povijesti. Protiv onih koji su na vlasti digli su se njihovi najtvrđi birači. Na jednoj strani gubiš, ali na drugoj dobivaš. Koja je strana važnija u političkom pokeru? Samo da ne prođemo kao Srbija. Dobila je sa 2:0 Nigeriju, a izgubila Kosovo. Treba samo pročitati strastveni komentar Slavice Lukić u Jutarnjem: “Svi uzaludni Plenkovićevi ustupci“. Naša Slavica je srcem i jezikom za Plenkija. I ne treba tome neki poseban komentar. Kad su uz tebe Slavica Lukić, Boris Vlašić, Robert Bajruši, Branimir Pofuk i ostali lijevi falangisti koji za HDZ i Plenkija ne bi dali ni pola trule jabuke onda je to tema za ozbiljnu analizu. Jednom je navodno Toma Bebić napisao (po Anti Gugi) “Trku dobiva konj, a nagradu osvaja jahač“. Možda se trenutno tako osjećaju birači HDZ-a. Oni su dobili zadnjih šest – što lokalnih što državnih izbora. Nagradu su odnijeli drugi – njihovi “jahači“ kao Slavica, Rada, Sanjasvraka, HNS (koji je tradicionalni “jahač“ bez konja za utrku).

Lukička je zgrožena. “Odlazi iz HDZ-a! Izdaja, izdaja!” “Ultra konzervativni prosvjed“. Iza koga stoji katolički kler u Hrvatskoj? Slavica je sigurna da katolici u Italiji i Vatikanu ne stoje iza ovog prosvjeda. Za one u Argentini nije sigurna. Slavica nas blago i majčinski pita zašto nitko nije pročitao IK i njenih 12 poglavlja. IK treba jednostavno “pročitati“, a to su katolici u RH i učinili. Jedna mudra HNS-ovka pročitala je Konvenciju 20 puta, a da je nije uspjela “pročitati“ što sve u njoj piše. I na kraju, kad se podvuče zajednički nazivnik što ostaje? Ljevičari i liberali su za Plenkovića i ratifikaciju. Ali kad dođu izbori ni HDZ ni Plenković njihov glas neće dobiti. A što je dobila Hrvatska? Cinici na fejsu kažu “Hrvatska je postala duševna bolnica otvorenog tipa“. Dubravka Šuica nas tješi “I Tuđman bi tako postupio!“ Što je onda s obitelji koja je protiv IK. Dvije Tuđmanove unuke su bile na prosvjedu. Jedna je čak zbog IK izašla iz HDZ-a. Studentski kapelan Don Stojić kaže: “Ako za naše novinare i političare muško može biti ženko i žensko muško, onda i 50.000 može biti 5.000.“

William Shakespeare je napisao: ”Ako nekog mrzi mnogo ljudi, to mora da je dobar čovjek.“ I ja mislim da je Plenković jako dobar čovjek.

Željko Trkanjec misli da se Hrvatska pokazala vjerodostojnim saveznikom. Naravno, riječ je o Velikoj Britaniji. Hrvatska i vjerodostojnost. Britanci nas vole i cijene. Odmah nakon Srbije, BiH, Slovenije, Makedonije, Kosova dolazimo mi. Zato su nas i razoružavali. Smislili su genijalan plan Z4 kojeg Srbi nisu željeli prihvatiti jer je bio toliko povoljan za Miloševića da je isti mislio kako se radi prijevari i klopki. Čuveni lordovi kroatofobi Owen i Carrington otvoreno su simpatizirali Miloševića. Svaka mirovna inicijativa RH i BiH u svom sastavu je imala bar jednog britanskog diplomata. Sjetite se Paddya Ashdowna i njegove izmišljene salvete na kojoj je Tuđman tobože nacrtao podjelu BiH. Da je taj jeftini trik prošao, naš Paddy pronašao bi još par salveta u kojima je Tuđman “dijelio“ Sloveniju, Austriju i Vatikan.

U Britaniji je otrovan bivši ruski špijun. Munjevitom istragom Englezi su zaključili “da je vrlo visoki stupanj vjerojatnosti kako su to učinili Rusi”. Možda čak i Putin osobno. Nešto slično atomskom oružju koje je posjedovao Sadam Husein. I tko je odmah skinuo gaće? Hrvatska. Vidjela žaba da se konj potkiva pa i ona digla nogu. RH je protjerala trećeg tajnika ruskog veleposlanstva. No, tim vazalskim odnosom prema EU i Britaniji te ubodom komarca pljucnuli smo na sve što su nam Rusi učinili za vrijeme rata. Najviše oružja, najbolje cijene i najbrži rok isporuke. Dok je London slušao Budu Lončara i strogo se držao embarga Vijeća sigurnosti, Moskva je otvorila skladišta bivšeg SSSR-a i dobro nas naoružala. Šimecki u tur trećeg tajnika iz Bosanske ulice je beznačajna gesta s diplomatskog aspekta, ali je u isto vrijeme i znak vazalskog odnosa prema Londonu. A Putin, osim što je sposoban, u isto je vrijeme i zlopamtilo. Ne čudi me što Slovenija nije sudjelovala u tom “plovećem kazalištu“. U njihovom MVP – u ne sjede đaci Mate Granića. To je pokazala i arbitraža oko Savudrijske vale. Još kad pridodamo skoro 25% duga Agrokora dvjema ruskim bankama onda je očito, kako kažu Bračani, da smo ‘debelo falili’. I ne treba nam više neprijatelja. Dosta smo sami sebi, a sada su nam i Rusi. Dobro, da ne bi ispao neki rusofil moram priznati da i Englezi imaju dosta dobrih stvari. Tamo je na snazi Istanbulska konvencija pa je jedna žena stupila u brak sa psom. Ne kaže se je li pas njen ili susjedov. Na fejsu imate zgodne slike s njihovog “vjenčanja“. Ona izgleda sretno, a mladenac je nekako savio rep. Ili se to meni samo čini.

Svojedobno je Madelaine Albright predlagala da se Slobodanu Miloševiću, umjesto u Haagu, sudi u Beogradu. Na pitanje hoće li se isti kriteriji primijeniti onda i na Gotovinu i osumnjičene Hrvate, odgovorila je: “Kako ne, neka i njima sude u Beogradu“.

I na kraju spominjem još samo jedan naslov u Večernjaku. Sebastian Kurz Savezni kancelar Austrije je rekao: “Mir u Europi možemo imati samo s Rusijom, a ne bez nje“. Možda preko Kurza malo zatoplimo naše odnose sa Rusima.

Evo nama Uskrsa! Stoga želim svako dobro i sretan Uskrs svima koji čitaju ovo moje štivo! Neka vas ne ljuti nestašica jaja. Važnije je da naša Vlada napokon pronađe svoja jaja. K’o što su ih pronašli Slovenci. Na Trgu Svetog Petra papa Franjo održao je uskršnju misu pred 5.000 vjernika. Ostalih 150.000 tisuća našlo se tu u šetnji, hranjenju golubova i čekajući “Tramvaj zvan čežnja”. Nazočne su, naime, brojili drugovi iz osiguranja hrvatskog veleposlanstva…

Zvonimir Hodak/7dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Istaknuto

Srami se haški sude, svake suze s našeg lica

Objavljeno

na

Objavio

Pogni glavu haški sude
i sram nek te bude,
zločincima slobodu daješ
a ubijaš časne ljude!

Srami se haški sude,
svake suze s našeg lica,
umjesto da sudiš pravo
postao si ubojica!

Ubio si samo tijelo
al duša se ubit ne da,
što se nekad pravdom zvalo
to je sada jad i bijeda!

Pravda je na koljenima,
ako to se pravda zove
al istinu ti ne možeš
nikad bacit u okove.

Istina ne umire
nit će poražena biti,
ne može se ona sakrit
nit se može zatvoriti!

Istina je sad u nama,
nikad neće umrijet slika,
ubili ste generala
a oživjeli besmrtnika!!!

Velimir Raspudić / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori