Pratite nas

Povijesnice

HAŠKI SUD: Napad na Mostar izvršili su muslimanski dezerteri iz HVO-a

Objavljeno

na

Nakon svečanosti Lipanjske zore koju priređuju bivši pripadnici HVO-a, u Mostaru su u tijeku brojni događaji, a koje organiziraju boračke organizacije nekadašnje Armije BiH. Kraj lipnja i početak srpnja 1993. godine iz ovih boračkih organizacija obilježavaju kao dane deblokade istočnog Mostara, piše Dnevni list.

Međunarodni promatrači: Cilj spajanje Mostara s Jablanicom i Konjicom. No, u prvostupanjskoj presudi u predmetu ‘Prlić i ostali’ pred haškim sudom protiv nekadašnjih visokih političkih i vojnih dužnosnika nekadašnje Herceg-Bosne, konkretno kada je u pitanju Mostar i zbivanja iz ovog perioda, stoje nešto drukčiji zaključci.

Naime, haško sudsko vijeće zaključilo je da je u pitanju napad, a ne deblokada Mostara, a takav zaključak, između ostalog, temelji i na izvješćima Međunarodnih promatrača prisutnih na mjestu događaja. Oni su u svojim izvješćima naglasili da je “po svemu sudeći, vojni cilj ove akcije ABiH bio spajanje područja Mostara s područjem Jablanice i Konjica”.

U paragrafu 103 Optužnice, spominje se da je 30. lipnja 1993. ABiH napala i zauzela kasarnu HVO-a “Tihomir Mišić” (poznatu i pod nazivom Sjeverni logor) u Sektoru Sjever grada Mostara, a u brojnim dokazima uvrštenim u spis, uključujući izvješća i naređenja HVO-a i ABiH, izvješća predstavnika međunarodne zajednice prisutnih na mjestu događaja, kao i iskaze međunarodnih promatrača, stanovnika mostarskog područja i nekadašnjih pripadnika HVO-a, tijek događaja 30. lipnja 1993. u Sektoru Sjever, grada Mostara, opisuje se na sličan način.

Dnevni list prenosi dijelove prvostupanjske presude u predmetu ‘Prlić i ostali’, a koji se odnose na Mostar iz navedenog perioda.

“…Napad na vojarnu “Tihomir Mišić” 30. lipnja 1993. godine. U paragrafu 103 Optužnice, spominje se da je 30. lipnja 1993. ABiH napala i zauzela kasarnu HVO-a “Tihomir Mišić” (poznatu i pod nazivom Sjeverni logor) u Sektoru Sjever grada Mostara.

U brojnim dokazima uvrštenim u spis, uključujući izvještaje i naređenja HVO-a i ABiH, izvještaje predstavnika međunarodne zajednice prisutnih na mjestu događaja, kao i iskaze međunarodnih promatrača, stanovnika mostarskog područja i nekadašnjih pripadnika HVO-a, tijek događaja 30. lipnja 1993. u Sektoru Sjever grada Mostara opisuje se na sličan način. Rano ujutro 30. juna 1993. između 3:00 i 3:45 sati, snage ABiH su krenule u ofenzivu na kasarnu “Tihomir Mišić” HVO-a, poznatu i pod nazivom Sjeverni logor ili Sjeverna kasarna, koja se nalazila u sjevernom dijelu grada Mostara, da bi u daljem tijeku napada udarile na položaja HVO-a, naročito na području Bijelog Polja”, stoji u prvostupanjskoj presudi haškog sudskog vijeća u predmetu ‘Prlić i ostali’.

Dezertirali iz HVO-a u ArmijuTakođer se navodi da je 30. lipnja i tijekom nekoliko sljedećih dana ABiH tako uspjela staviti pod svoju kontrolu zonu sjeverno od istočnog Mostara, u pravcu Drežnice i Jablanice pa sve do brane u Salakovcu, a naročito kasarnu “Tihomir Mišić”, Bijelo Polje, Raštane, Vrapčiće i Salakovac kao i nekoliko drugih mjesta u pojasu od 26 km sjeverno od Mostara, uključujući i područje Potoka.

“Vijeće ističe da je ABiH izvršila napad 30. lipnja 1993. godine u suradnji s vojnicima HVO-a muslimanske nacionalnosti koji su dezertirali iz HVO-a i stupili u redove ABiH, naročito sa muslimanskim vojnicima 1. i 3. brigade HVO-a, kao i 2. brigade, uključujući 1. bojnu

“Bijelo Polje” i 2. bojnu. Međunarodni promatrači prisutni na mjestu događaja su naglasili da je, po svemu sudeći, vojni cilj ove akcije ABiH bio spajanje područja Mostara s područjem Jablanice i Konjica”, zaključuje se u prvostupanjskoj presudi Jadranku Prliću, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću, Slobodanu Praljku, Bruni Stojiću i Berislavu Pušiću.

VAŽNO VJEŠTAČENJE Armija naložila napad na HVO u Mostaru sa šifrom ‘RAK-625’

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Jean Michel Nicolier – simbol hrabrosti i mučeništva Vukovara

Objavljeno

na

Objavio

Autor: Damir Kukavica (Ulje na platnu)

Jean Michel Nicolier, francuski dragovoljac Domovinskog rata, vukovarski borac i mučenik sa Ovčare.

Pogubljen je od srpske vojske u noći s 20. na 21. studenoga 1991. na Ovčari zajedno sa ostalim ranjenicima, civilima i zarobljenicima vukovarske bolnice.

Jean-Michel Nicolier rodio se u Vesoulu u Francuskoj, 1966. godine. Bio je jedan od 481 stranih dragovoljaca domovinskog rata (od kojih je 72 poginulo a 88 ih je ranjeno) iz 35 zemalja koji su branili Hrvatsku.

Iako Francuz po nacionalnosti, krajem kolovoza 1991. godine, pristupio je redovima HOS-a u Mejaškom Selu, općina Barilović kod Duge Rese, s kojima je kasnije dragovoljno otišao braniti Hrvatsku u Vukovaru, potaknut televizijskim snimkama i nepravdom prema braniteljima.

Bio je mlad i neiskusan u ratovanju, ali se pokazao vrlo dobrim i hrabrim bojovnikom koji nije odstupao u borbi te je ostao do kraja u Vukovaru. Jean-Michel ratovao je na vukovarskom Sajmištu, a ranjen je 9. studenoga te je morao ostati u bolnici.

Nakon pada Vukovara i ulaska JNA u Opću bolnicu Vukovar (iako je JNA potpisala sporazum s hrvatskom stranom da neće ulaziti u bolnicu) odveden je zajedno s ostalim ranjenicima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima i pogubljen na Ovčari u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine.

Dragutin Berghofer-Beli, jedan od sedmorice preživjelih, svjedoči kako su četnici Francuza tukli, kao i Sinišu Glavaševića, a polumrtvoga Jean-Michela izvukao je iz mučionice logora na Ovčari Spasoje Petković zvani “Štuka” i ubio metkom. U podrumu vukovarske bolnice, nekoliko sati pred smrt, u kratkome intervjuu francuskim reporterima rekao je:

“Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu. Što za vas zapravo simbolizira Vukovar? Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu.”

Još uvijek se ne zna gdje su pokopani njegovi posmrtni ostatci jer su tijela iz skupne grobnice prijeko puta hangara na Ovčari odvezena na nepoznato mjesto

Kamenjar.com

Dragutin Berghofer: Gledao sam kako tuku Sinišu Glavaševića i onog Francuza

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

20. studenog 1991. Velepromet (Vukovar) – Pakao na zemlji i mjesto smrti za 800 ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Nakon pada Vukovara u srpske ruke, za Hrvate i ostale stanovnike lojalne domovini Hrvatskoj tek tada počinje prava Golgota. Mučenja, logori, ubijanja, progoni. Sati provedeni u Vukovaru tih dana činili su se kao godine.

Smrt je vrebala svaki trenutak, iz sekunde u sekundu koje su se činile kao vječnost.

Svakovrsna poniženja, nezamisliva mučenja i ubojstava Vukovaraca osobito su se očitovala u brojnim logorima koje je država Srbija osnovala za hrvatske civile i vojnike u okupiranim dijelovima Hrvatske i u samoj Srbiji. Begejci, Stajićevo, Niš, Srijemska Mitrovica, Šid, VIZ Beograd bili su samo neki od logora na tlu države Srbije.

U svakom aspektu svog djelovanja ti logori su podsjećali na (ne)davno zaboravljena mučilišta nacističkih logora i komunističkih gulaga. Ako postoji nešto što se zove pakao na zemlji, to su upravo bili logori dvaju najvećih zala ljudske povijesti – nacizma i komunizma.

A srbijanski logori su imali uzor i nadahnuće upravo u njima.

Velepromet – mjesto smrti nevinih

Jedan od najvećih logora na tlu Europe poslije II. svjetskog rata, a o kojemu se (namjerno) malo zna u javnosti, bio je upravo Velepromet u Vukovaru.

Bilo je to pravo mučilište i mjesto iz kojeg su otišli u smrt brojni nevini ljudi.

Prema svjedočenju zatvorenika i web stranice Društva logoraša zatočenika srpskih koncentracijskih logora taj logor bio je smješten u Vukovaru, u istočnoj Slavoniji, Republika Hrvatska. Donedavno do 1991. bio je to skladišni je prostor istoimenog poduzeća.

Sastojao se od skladišnih zgrada zidanih i šest limenki u kojima je prije pada Vukovara (već krajem rujna 1991.) osnovan logor u kojem, kako su padali rubni dijelovi grada, tako su se punili objekti Veleprometa. Od 18. studenoga do 20. studenoga 1991. u tom koncentracijskom logoru je zatočeno cca 10.000 ljudi, žena i djece.

Neki su bili par dana, a neki više mjeseci.

Cijeli kompleks Veleprometa bio je ograđen visokom ogradom od žice, a dio zidanih zgrada ujedno čine ogradu, dok je s prednje strane kapija i zidana ograda.

S vanjske strane ograde bili su razmješteni naoružani čuvari, a unutar žice su se kretali naoružani čuvari logora: vojnici JNA, TO domaćih Srba, četnici, šešeljevci i drugi. U prva tri dana od pada Vukovara stalno su se izvodili ljudi i tada im se gubi svaki trag. Ispitivanja su se vršila u prve dane 24 sata na dan, tako da su iz svakog objekta izvodili ljude na ispitivanja, neki su se vraćali krvavi, a neki nisu. U sve objekte ulazili su uniformirani ljudi i prozivali pojedince ili ih samo prepoznavali i odvodili, poslije su se čuli jauci, zapomaganja, a i pucnjava, kako pojedinačna tako i rafalna.

U ovome je koncentracijskom logoru vladao strah, jeza, smrt.

U jednoj limenci bilo je smješteno više od 1000 ljudi, bez vode, WC i bilo čega na podu od betona. Nije se moglo ništa nego stajati. Ljudi, žene i djeca su mokrili ispod sebe, jer su objekti zaključani, a pred njima vojni stražari. Vrata su otvarali samo kako bi u hangare puštali uniformirane osobe, koje su stalno izvodili zatočene, i koga su izveli taj se uglavnom više nije vraćao natrag.

Dok su zatočenike vodili na ispitivanja bile su prave strahote doći do ispitivača, jer svi koji su šetali po krugu Veleprometa izrazili bi želju da isprobaju svoje čizme, kundake, palice, lance i druge predmete na zatočenicima. Desetak zatočenika izbodeno je po nogama, rukama i tijelu s bajunetima.

Krvnici su to komentirali ovako: « Kad vas ne možemo klati, bar vam možemo malo krv pustiti.»

U ovom koncentracijskom logoru je ubijeno oko 800 zatočenika, a nestalo je oko 1200. Logor je otvoren polovinom rujna mjeseca 1991., a zatvoren u ožujku mjesecu 1992. Zapovjednik logora: M. Cvjetičanin

Sve o srbijanskim logorima smrti možete naći na stranicama Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora: hdlskl.hr/svjedočanstva

Narod.hr

Željka MARKIĆ: Zar nije žalosno da niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji

26. obljetnica stradanja Borova naselja

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari