Pratite nas

Kolumne

„HAŠKI TRIBUNAL“ – NEPROFESINALNA I NESAVJESNA POLITIČKA INSTITUCIJA!

Objavljeno

na

Duboko potreseni smrću dragog generala Slobodana Praljka ipak ne smijemo potonuti u depresiju već moramo ostati pribrani i sagledati mnoge činjenice vezane za ovaj tragičan događaj. Jasno je kako je to vrlo teško jer je bol radi ovog gubitka izuzetno traumatična no sjetimo se njegove čvrstine i sabranosti u svim trenutcima teškog i krvavog Domovinskog rata.

Sretan sam što sam imao čast upoznati ga jer je bio čovjek koji je govorio samo istinu, pošten i osjećajan no čvrst i veliki domoljub. Bio je spreman priznati svoje pogreške, saslušati svakoga i donositi vrlo teške i odgovorne odluke. To kako je bio pravi erudita govori i sama činjenica o završena tri fakulteta. Gospodin Praljak nije bio  samo puko akademski obrazovana osoba već stvarni intelektualac. Svakako odvojite malo vremena i pogledajte ovaj video:

https://vimeo.com/244124117

Osobno mislim kako je on žrtva političkog sudovanja Haškog tribunala  kao i neprofesionalnog te nesavjesnog postupanja te institucije  što je rezultiralo njegovom smrću. Ako napravimo vrlo jednostavnu i kratku analizu uočit ćemo kako se ta neprofesionalnost i nesavjesnost očituje se u slijedećim točkama:

Povreda Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda članak 5.1  točke 3. i 5.

  1. Pretres osoba lišenih slobode.

Osobe lišene slobode moraju se detaljno pretresti pri dolasku u zatvorski prostor kao i pri svakom izvođenju i vračanju u zatvorsku sobu. Sve ono čime bi mogao ugroziti vlastiti ili život drugih osoba mora se izuzeti. Sigurnost “čistoće osobe i prostora“ može se i mora kontrolirati pretresom prostorije u kojoj osoba lišena slobode boravi. Očito je da je u načelu i slučaju generala Slobodana Praljka ova radnja propuštena, što se može smatrati nesavjesnim i neprofesionalnim obavljanjem službe čija je posljedica smrt osobe lišene slobode.

  1. Vođenje osoba lišenih slobode

 

Za vođenje osoba lišenih slobode mora se osigurati onaj broj djelatnika pravosudne policije koji jamči punu sigurnost osobe koja se vodi (vanjski napad) kao i mogućnost sprječavanja bijega osobe lišene slobode. Pri izricanju presude generalu Slobodanu Praljku i ostalim okrivljenicima određen je nedovoljan broj pravosudnih policajaca koji su bili postavljeni tako da nisu mogli kontrolirati čuvane osobe, kako od pravljenja nereda i međusobnog sukoba, tako i od pokušaja suicida. Svakog okrivljenika trebala su voditi po dva pravosudna policajca , jedan s lijeve, a drugi s desne strane okrivljenika. U sudnici su trebali sjediti tako i da lijeva i desna strana završavaju pravosudnim policajcem, a između okrivljenika trebali su također sjediti pravosudni policajci.

Drugim riječima za ovo privođenje trebalo je biti  osigurano 12 pravosudnih policajaca. Pri čitanju presude 7 pravosudnih policajaca sjedilo bi pored okrivljenika, dva bi stajala iza njih sa svake strane, a troje bi bilo pripravno ispred sudnice. Da je ovaj uvjet bio zadovoljen policajci bi mogli reagirati i spriječiti suicid koji se nažalost dogodio.

  1. Potrebne prateće službe

Pri visoko-rizičnim suđenjima, a osobito pri izricanju presuda starijim i zdravstveno ugroženim osobama  nužno je osigurati hitnu zdravstvenu službu. Kako se u ovom slučaju radilo o osobama lišenim slobode u starijoj životnoj dobi koje mogu imati određenih zdravstvenih tegoba, svakako se o tome trebalo voditi računa. Da je to učinjeno gospodinu Pralju bi se moglo odmah pružiti pomoć.

 

  1. Davanje lažne izjave

Već nekoliko minuta nakon ispijanja otrova general Slobodan Praljak je potpuno sigurno preminuo jer je otrov bio u tekućem stanju pa je tako vrlo brzo djelovao. Jano je da djelovanje ovisi o tipu i snazi otrova. U točno neutvrđeno vrijeme, negdje oko 30 minuta nakon incidenta, jedan od djelatnika suda izvijestio je kako se poduzimaju sve potrebite mjere i kako je general Praljak živ. Ova izjava sramotna je i  trebala bi biti kazneno sankcionirana.

Kola hitne pomoći došla su gotovo sat vremena nakon incidenta što je potpuno nedopustivo. U direktnom televizijskom prijenosu bilo je vidljivo kako osoblje kola hitne pomoći još dugo nakon dolaska nije postupalo. Zašto? Vjerojatno zato što je general Praljak već bio mrtav.

Ako je ova laž o stanju generala Praljka trebala poslužiti kako bi se dovršilo izricanje presude dok je on još navodno živ, onda je to stravično i to jednako tako kao i ova nakaradna politička presuda svim okrivljenima. Takav postupak ne zaslužuje samo moralnu već i vrlo strogu kaznenu odgovornost.

 Povrede Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Članak 6.1 pravo na pošteno suđenje točka 1. 3. stavak d.

  1. Pravo na pravednu presudu u razumnom roku.

Je li ovaj postupak morao trajati tolike godine? Sasvim sigurno nije. Duljina procesa je bitno utjecala na psihičko stanje okrivljenika, a naročito na ponos generala Slobodana Praljka, što je na koncu pokazao njegov postupak.

Ne prihvaćanjem  relevantnih činjenica i izvedenih dokaza obrane od strane Tribunala rezultiralo je nepravednom presudom. Time je direktno povrijeđeno pravo na pošteno suđenje izrečeno u članku 6. točci 3. stavku d) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Sud u presudi spominje UZP (udruženi zločinački poduhvat) koji je imao za cilj osvajanje bošnjačkog teritorija. Kolika je to neistina dokazuje činjenica kako je Hrvatska prema podacima Ureda Republike Hrvatske za prognanike i izbjeglice primila i zbrinjavala 670.000 izbjeglica i prognanika Muslimana – žena, djece i muškaraca – starijih od 55 godina. Kad se tome pridoda činjenica kao je Hrvatska obukla, opremila, naoružala bošnjačke postrojbe te izvršila njihovu obuku onda je sigurno suludo govoriti o tame kako je Hrvatska nakon sveg tog htjela i napravila sukob s Bošnjacima   ili   kako to tvrde neki primitivni mozgovi izvršila agresiju na BiH.

HVO je dopustio prolaz mnogih konvoja s oružjem preko svog teritorija, a i sam je naoružao dio Bošnjaka kako bi se mogli suprotstaviti srpskoj agresiji. Bilo bi dobro da taj „ČASNI „ tribunal kaže barem jedan primjer u kojem je netko naoružao svog neprijatelja pa onda krenuo u napad protiv njega. To ne može biti logično ni najvećoj budali, pa se onda s pravom pitam kako je sud mogao donijeti takav zaključak. Spada li to u postupak poštenog i pravednog sudovanja?

Gospodo iz Tribunala morat će te preuzeti odgovornost za ovu presudu, a isto tako za smrt časnog i poštenog čovjeka koji nije mogao podnijeti teret nepravde koju ste mu nanijeli.

Ponekad treba biti i malo ironičan i reći ono što se nekom ni malo neće sviđati. Ovu presudu donio je  sud koji je osnovan 25. svibnja 1993. godine, a presudu generalima HV-a i HVO-a iznio  29. studenog 2017. Koje li znakovitosti???

Bez obzira na ovu lakrdijašku presudu i sramotu koja se želi nametnuti našim generalima oni će za nas i dalje biti heroji. Posebnu čast u povijesti Hrvata imati će zauvijek general Slobodan Praljak koji je odlučio radije umrijeti no nepravedno biti proglašen ratnim zločincem. Poput nepravedno osuđenog Sokrata ispio je otrov.

Imaju li i miligram takve časti svi oni zastupnici koji su nedolaskom izbjegli odavanje počasti pokojnom generalu i svim drugim u ratu stradalim hrvatskim vojnicima. To je ideološka paradigma onih koji su napustili sabornicu 25. lipnja 1991. kad je Hrvatski državni sabor usvajao povijesnu odluku o osamostaljenju Republike Hrvatske. Oni nisu zaslužili biti zastupnici Hrvatskog sabora.

Gospodo –  sram vas bilo!

Zoran Čapalija Čaplja/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Jurič: Politička cenzura uživo ili zašto su ugasili Thompsona?

Objavljeno

na

Objavio

Vlast koja je zanemarila puls naroda i njegove emocije, počela je odbrojavati vrijeme svog odlaska. A pogotovo kada se ide inatiti tom narodu kao što je bio slučaj sa sramotnim isključivanjem mikrofona Thompsonu usred pjesme. Potom su još potjerali nogometaše s pozornice kao da su to neki šmrkavci i tako ih poniziti.

Zaista vrhunac političkog amaterizma i gluposti. Tako se ne “vlada” ljudima, tako se ne ponaša odgovorna uprava, vlast, a pogotovo ne ona koja želi trajati i opstati. Emocije su sila, snaga ljudi, a pogotovo naroda. Tko to ne razumije i ne prepoznaje, plaća mu je u porazu, izbornom ili još drastičnijem. Tako je bilo u prošloj državi, tako je bilo svim vlastima ovoga svijeta i vremena. Tako će biti i ovim filistrima koji misle da mogu napraviti neku nacionalnu koheziju s malo patriotizma, onda red zloćudnog antifašizma, pa malo slatkorječivog manipuliranja. “I svi sretni.”

Ne ide to tako. Ljudi vide, pamte nepravde, nepravde stvaraju emocije, emocije se skupljaju i dođu do kritične točke kada postanu problem nacionalnih razmjera.

Planetarni sjaj nogometaša se ne može preuzeti ako se provede malo vremena u njihovoj blizini ili svlačionici. Svjetlo nije prelazno, ono nastaje unutarnjim procesima. Potrebno je prihvatiti izazov, krenuti u bitku, izložiti se naporima, porazu, da bi se postalo pobjednikom. Tek tada se pali svijetlo u čovjeku. Sve ostalo je kozmetika u cilju prikupljanja političkih bodova. A kada se Luki Modriću, Zlatku Daliću i pobjedničkoj ekipi onako uvali vritnjak na pozornici ti bodovi postaju jalovi.

I zato to ne može na dobro izaći.

Potom još slušati Krešimira Dolenčića koji izjavljuje kako je predstava bila gotova jer je isteklo vrijeme jest vrhunac političke gluposti i slijepila. Dolenčić je takav kakav jest. Problem je u onima koji velikom narodu nametnu patuljke s dirigentskom palicom da im vode slavlje. A Hrvati doista jesu veliki narod kad iz njih mogu narasti ovakvi divovi koji u mjesec dana osvoje svijet, nogometni.

Osim patuljaka koji ne razumiju svijet divova, tu je i priličan broj klimavaca koji misle “da nije trebalo pozivati Thompsona i kvariti narodu veselju”. Uljuđeni malograđanski establišment misli da nam ne treba ono što nas dijeli nego ono što nas ujedinjuje. Dakle ne Thompson, nego Dolenčić.

Ta uljuđena intelektualna scena domaćih palamudaša biranim riječima objašnjava kako može “Lijepa li si”, ali “Čavoglave” ne jer je to fašizam i crnokošuljaštvo. Doduše i u “Lijepa li si” im je sporno spominjanje Herceg Bosne, ali, eto kalkulantski su spremni na taj ustupak.

Međutim, žive ljude nije moguće secirati, a da ostanu živi i da ostanu ljudi, pa tako ni Luku Modrića ili Zlatka Dalića koji su poželjeli Thompsona sa izborom iz cijelog njegovog repertoara. To jednostavno ne ide. Jednako je i s narodom. Ili ga prihvatiti sa svim njegovim pjesmama ili biti siguran da će narod odbaciti one koji nameću svoje pjesme.

Uostalom, ima li i jedan uspješni hrvatski sportaš, koji postiže svjetske rezultate slušajući “Let 3” ili Milu Kekina? Nisam čuo za takvog.

To je zato što te pjesme ne pokreću, što u njima nema života, nema onoga što daju snagu?

Hrvatsku nije moguće secirati pa iz nje nešto uzeti, a nešto zakopati duboko u zemlju. To ne ide. To su mnogi pokušali i propali. Samo glup čovjek misli da je to moguće, da je Hrvatsku moguće odvojiti od Bleiburga, križnih putova, komunističkih zločina. Takva Hrvatska ne postoji, niti će ikada postojati. Svatko tko misli da je to moguće, nije za političke utakmice. Može pokušati na silu, pomoću raznih manipulacija, veza, korupcije, zaigrati neku utakmicu, ali će brzo pasti u svojem neznanju, ne poznavanju pravila igre, ali i zbog prezira ostalih igrača i publike prema sili koja ga je nametnula i postavila u igru.

Emocije i pamćenje naroda je prirodni refleks održanja, uvjet postojanja. One se bude i jačaju kada se nameće zaborav užasa i nepravdi. Užasi i nepravde imaju svoje uzroke i silnice koje su ih provele i ljudi ih pamte kako bi ih slijedeći puta preživjeli. To iskustvo i znanje prenose na svoje mlade naraštaje.

Kada je pisana predaja iskustva narodu oduzeta, onda se to iskustvo prenosi usmenom predajom ili pjesmom. Tako je uvijek bilo pa i te večeri slavlja

Slaba je korist to osuđivati, tome se izrugivati, kako to antife čine iz svojih sigurnih utvrda i s pozicija moći.

Želja nogometaša i simbolika Thompsona jest bila upravo zbog toga. Sjetiti se u trenutku slavlja i pobjede svih onih koji su zaslužni za to, a nema ih više jer su pali od ruke moćnika čiji krvni ili ideološki slijednici i danas vladaju Lijepom našom.

Ali još važnija od te bila je predaja tog nacionalnog iskustva, tog nacionalnog pamćenja na teror, na opasnost mladima. A mladih je te večeri bilo najviše. S onakvim lopovskim isključivanjem razglasa ta je poruka postala još snažnija. Kratka i jasna kao i to stišavanje zvuka. Jer tamo gdje se tišina silom utjeruje, tamo nastaje najjača buka. Logično, zar ne?

Marko Jurič/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Veliki uspjeh nogometaša predstavlja teški poraz mainstreama

Objavljeno

na

Objavio

Za mnoge je Hrvatska svjetski nogometni prvak 2018. Ne samo za Hrvate. O igri naše reprezentacije u finalu, pa i prije, piše se u superlativima, premda smo finale popušili na jedan čudan način – uz nepostojeći kobni prekršaj, pa kad ni to nije bilo dovoljno za pokoravanje Hrvata onda i uz krajnje dvojbeni kazneni udarac, kakav se sudi samo u seoskim ligama u korist domaćina za sto eura. Bolji u pravilu pobjeđuje, ali ne uvijek. Za me je, ovako i onako, Prvenstvo u simboličkom smislu završilo u polufinalu kad su poslije hrvatske pobjede nad Britancima na teren uletjeli mali bosi Hrvatići, limači naših igrača obučeni u nacionalne, „kockaste“, dresove.

U tom trenutku Juga je u Hrvata i mentalno umrla, vjerojatno i u Velikoj Britaniji – što je jednako važno. Mentalna smrt točno sto godina poslije geganja gusaka u maglu. Da smo, naime, poput našega posttuđmanovskoga režima (za)ostali „na ovim prostorima“, nikad službeno i neslužbeno ne bismo bili treći, drugi i prvi na svijetu. Kad smo gegali za „ove prostore“ naši prethodni Modrići i Rakitići sjedili su na jugoslavenskoj klupi, a mnogi ni to. Igrali su Aćimovići i Šestići. Umjesto organizacije i izgaranja na igralištu vladala je balkanska taktika – snađi se druže. S takvim je pristupima sada definitivno gotovo.

Poraz jugoantifašističkoga mentaliteta

Ovo je Svjetsko prvenstvo pokazalo da je Hrvatska najjača kad je svoja. Uspjeh reprezentacije, međutim, porazio je i unutarnji antifašistički ustanak, pritisak i gnjavažu. Doček reprezentacije suorganizirao je, primjera radi, poretku duboke države lojalan zagrebački gradonačelnik, koji podiže, glanca i liže bistu Ive Lole Ribara, hoteći da ovaj pripadnik saveza komunističke omladine Jugoslavije bude uzor hrvatskoj mladeži. A kad ono, uzorima postaše Manđo, Luka, Lovren, Suba, Raketa… „Sinovi Oluje“ (V. Starešina) nemaju, nisu imali i nikad ne će imati nikakav identifikacijski dodir s partijskim jugoantifašističkim mitovima koje nam servira duboka država. Ali imaju nacionalni naboj kakav su imali hrvatski branitelji! Dalić je pritom suvremeni nogometni Tuđman.

Uspjeh u Rusiji, dakle, mentalni je raskid s Jugom „u bilo kom obliku“ i jugokomunističkim antifašizmom kao jedinom dopuštenom i pravovjernom vrjednotom. Oba ova preživjela dinosaurusa vode gerilski, „institucionalni i vaninstitucionalni“ rat protiv hrvatskih uspjeha, kradući nam budućnost. Osobito su se okomili na Hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Podmetnuli su joj kukasti križ. „Isušivali“ su „močvaru“. Olajavali doma i vani. Vukli ključne igrače, klubove i nogometne djelatnike po sudovima. Upregnuli sve elemente agitacije i propagande ne bi li hrvatskom narodu ogadili nacionalnu vrstu, dres i onemogućili globalni uspjeh, jer su znali da imamo „resurse“ za svjetski uzlet. Na putu do vrha nisu mogli izdržati izljeve jugobolja. Usred Prvenstva za mišljenje su tražili irelevantne beogradske komentatore. Bezbroj puta zavrtjeli su kroz medije lažnu tvrdnju da je za hrvatski uspjeh zaslužan Srbin, koji to nije, a sve i da jest – pa, kaj onda. Sve je to naša momčad pobijedila, porazila i digla samosvjesnu Hrvatsku na vrh svijeta. Ne samo nogometnoga. Sad pak režimske sluge ne zovu i ne kontaktiraju bivše nogometne velikane u svijetu i brojne uspješne trenere, koji slobodni od politkorektnosti tvrde u najutjecajnijim svjetskim medijima da je Hrvatska u finalu pokradena.

Vatreno ujedinjenje nacije, unatoč režimskim nastojanjima

Primijetio sam kako, režimu unatoč, na dočeku reprezentacije nije pjevala Fahreta Jahić, poznatija „na ovim prostorima“ kao Lepa Brena – nju inače režimska HTV poziva i dočekuje s crvenim tepihom. Ruku na srce, „svečani doček“ nisu vodili Milojko Pantić i Željko Jovanović. Režim je, međutim, nedavno omogućio „kapetanu Draganu“ da prisustvuje dočeku na Trgu bana Jelačića. Trgu kojega stanoviti Arkan nije stigao „osloboditi“, premda je svojedobno obećao (dok su naši zlatni nogometaši bili djeca) da će, kad sruši spomenik banu Jelačiću (po drugi put!) na „oslobođenom“ Trgu otvoriti „poslastičarnicu“.

Nevjerojatno, ali po slijetanju zrakoplova s reprezentativcima režim nije uhitio Luku Modrića i Dejana Lovrena! Oni, naime, „na ovim prostorima“ mogu biti netko i nešto samo kad su u „neprijateljskoj emigraciji“, ali na domaćem terenu trajno su sumnjivi, opasni po poredak i „otadžbinu“ okvira „ovih prostora“, kad su već kao djeca preživjeli progonstvo zbog genocidnoga udruženoga zločinačkoga pothvata kokarde i petokrake.

Sad kad smo, ponajviše zahvaljujući inozemnim medijima, donekle upoznati s biografijama naših zlatnih momaka i nevjerojatnoga Dalića, možemo reći da su naši nogometaši počinjali odozdo, korak po korak, marljivo radeći i trpeći posljedice velikosrpske agresije. U reprezentaciju nisu nametnuti odozgo. Čini mi se da je to pravi, vatreni, neuništivi put i prema rehabilitaciji politike i promjeni režima duboke države. Prema njezinim kriterijima, ključni je krimen uspjeha u Rusiji činjenica da je nogomet Vatrenih ujedinio naciju. A toliko je toga uloženo u razdor. Stoga očekujem daljnje koprcanje režima, čim se slavlje malo stiša.

Nepismeni populisti poručuju: Tako se bori za Hrvatsku

Kad je, međutim, jučer sletio zrakoplov sa zlatnim reprezentativcima, u Zagrebu se u tom trenutku spojilo nebo i zemlja. Narod je režirao predstavu kakvu samo on zna i može. Poredak se usukao u se čim je skužio kako je više od pet tisuća čekača tramvaja izašlo pozdraviti tramvaj zvan čežnja. A onda je i više od pola milijuna hrvatskoga naroda izašlo van s porukom – „Tako se bori za Hrvatsku“. Pola milijuna šutljive, strpljive hrvatske većine koju nitko ne zastupa u Hrvatskome saboru. O tome je riječ i otud trta režima.

Pola milijuna, a nijednoga incidenta tih „fašista“, u blažoj inačici – „populista“ i „marginalaca“ za koje Plenković drži da ne znaju čitati. HTV se oportunistički snašao, pa je izašli dio hrvatskoga naroda prozvao – „navijačima“. I jesu, navijači za bolju Hrvatsku.

Službena inačica „svečanoga dočeka“, koji naravno nije uključivao Thompsona, pao je u vodu već na uzletno sletnoj pisti dr. Franjo Tuđman, jer se Marko od prvoga trenutka službeno vozio u službenom autobusu službenih svjetskih doprvaka – neslužbenih prvaka. Do skretanja za Veliku Mlaku postalo je razvidno kako je u pitanju možda i više od jednodnevnoga narodnoga pokreta iz ukiseljenoga stolca na živahnu ulicu. Jednostavno – narod je prepoznao svoj trenutak. I nije dopustio da mu ga itko ukrade. Dobro je odlučio kad Sinove Oluje nije isporučio „svečanom dočeku“. Igrači i izbornik odlično su reagirali prihvativši narodnu volju koja se uvjerila da Hrvatska može, da nismo rođeni gubitnici, kako nam to režim perfidno nameće.

Elitisti, kako vas nije sram?

S obzirom na to da se poredak duboke države usudio i u najsvečanijem trenutku ignorirati želju Vatrenih o tome da im na nepokorenome Trgu pjevaju legende – Thompson, Prljavci i Grdović, osjećam da će se prema njima i njihovom uspjehu odnositi kao i prema hrvatskim braniteljima i njihovim uspjesima. Ponajviše zbog toga odnosa, podsjećam u ovom svečanom trenutku da se preko 3.000 hrvatskih pobjedničkih branitelja ubilo. Da, u tom segmentu Hrvati su, nažalost, prvaci svijeta i tu im pobjedu ne želi, niti može, nitko ukrasti za razliku od finala na Svjetskome prvenstvu.

Ukratko – uspjeh hrvatskih nogometaša poraz je uspostavljenoga mainstreama, inkluzivizma i politstabilnosti. Razgolitio je nesposoban poredak i njegove „uspjehe“ u posljednjih osamnaest godina. Stoga je bilo degutantno vidjeti elitistu Sanadera kao „navijača“ (populistu) u Moskvi, pa ga je jedna Hrvatica u finalu podno moskovskih tribina dobro isprašila višekratno ponovljenim pitanjem: „Kako te nije sram doći ovdje“?

Službena fešta bez ijedne obične gitare?

Na doček je prema slobodnoj mi procjeni izišlo toliko naroda koliko je režim uspio iseliti svojim „reformama“, „strategijama“ i „akcijskim planovima“. A da su i oni bili u prilici dočekati Sinove Oluje, njihov autobus još bi se i danas strpljivo probijao do Trga. Vrhunac režimskoga sranja bilo je oduzimanje mikrofona Thompsonu na minijaturnoj pozornici bez ikakvoga benda – što znači da je službeni doček predviđao feštu bez fešte, formu bez sadržaja, maglu s puno balona i dvije dvorske lude na tribini. Srećom, pa je narod spontano napravio onu pravu feštu, pa su očigledni propusti i smicalice pali u drugi plan.

Da je režim osigurao barem dvije obične, akustične gitare, pjevalo bi se do jutra, pa nije valjda da se od Dalića očekivalo još i to da iz Rusije donese razglas?! Ključni organizatori „svečanog dočeka“ bili su Bandić i Šuker. Gospodo, gdje je zapelo? Zašto ste traljavo organizirali jedan od najvećih skupova Hrvata? Veličanstveni skup naprasno je prekinut u trenutku kad je fešta trebala početi narodnim veseljem. Navodno su režimlije, ne samo istrgnule mikrofon, već i isključile struju usred Thompsonove pjesme, koju je pjevao „na suho“, bez glazbe. Pa to je rankovićevština koju predugo trpimo i koja vapi za unutarnjim oslobođenjem Hrvatske. U tom smislu Sinovi Oluje su svoje napravili. Sad je red na odgovornoj i slobodnoj hrvatskoj inteligenciji, da se okupi i jednom zauvijek riješe problem neslobodne Hrvatske.

PS

Preminuo je veliki Šurbek

U općem nacionalnom veselju, vatrenom ponosu i nacionalnom zajedništvu nekako je nezapaženom ostala jedna tužna vijest. Preminuo je velikan hrvatskoga športa, svjetska marka, jedan od najboljih stolnotenisača svih vremena, Dragutin Šurbek, moj športski uzor u djetinjstvu. Mislim si kak bi bilo lijepo i pošteno prema Šurbi i Tovi, da se socijalistički Dom sportova na Trgu Krešimira Čosića u Zagrebu preimenuje u Hrvatski dom športa Dragutin Šurbek i Anton Stipančić. Odmah bi dobio narodnu inačicu – Dom Šurbe i Tove. Valja steći uvjete i za takvu promjenu.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori