Pratite nas

Razgovor

Hassan Haidar Diab: Gdje su migrantima dokumenti? Koja to država pušta ljude bez dokumenata?

Objavljeno

na

Prijeti li nam usred turističke sezone nova izbjeglička kriza? Zašto su migranti iz Bihaća preseljeni u kamp Vučjak uz samu granicu s Hrvatskom? Kako žive stanovnici gorskih krajeva na migrantskoj ruti?

Gosti emisije Otvoreno koju je vodio Mislav Togonal bili su načelnik Općine Mrkopalj Josip Brozović,zamjenik glavnog ravnatelja policije Josip Čelić, zamjenik župana Primorsko-goranske županije (SDP) Petar Mamula, saborska zastupnica HDZ-a Irena Petrijevčanin Vuksanović, novinar Večernjeg lista Hassan Haidar Diab i Sandra Benčić iz Političke platforme “Možemo”.

Prošle godine u BiH je zabilježeno 25.000 ilegalnih ulazaka, a od početka ove gotovo 11.000. Stanovnici Bihaća u kojem je nekoliko tisuća migranata prosvjeduju. Prosvjeduju i građani koji žive u nekoliko sela blizu Bihaća, većinom Hrvati, jer  na stotine migranata premješteno je na novu lokaciju, u improvizirani kamp i bivši ilegalni deponij – na Vučjaku.

UN-ova agencija za izbjeglice još prije je upozorila da taj prostor nije primjeren za zbrinjavanje – vode nema za sve, ne postoje sanitarni čvorovi, a blizu su i minska polja. Kamp na Vučjaku smješten je samo nekoliko kilometara od granice s Hrvatskom, pa granična policija, uz ionako pune ruke posla, sada mora dodatno paziti. Jer većini su cilj – zapadnoeuropske zemlje.

– Ljudi koji dolaze nakon dana provedenih u šumi provaljuju u domove, vikendice, obiteljske kuće jer su gladni. Nanose velike materijalne štete, a neki oskrnavljuju križeve. Gorski kotar je na pragu izumiranja trenutačno ima oko 18.000 stanovnika. Begovo razdolje ima 30-ak stanovnika, staračka domaćinstva, zaključavaju se čim zađe sunce, opisao je situaciju Brozović.

Višnja Starešina: Migranti između velike Njemačke, Velike Kladuše i male Hrvatske

Na pitanje hoće li policija zaštititi građane, Čelić je rekao da može, mora i hoće.

– Provale se prijavljuju sa zakašnjenjem jer su objekti inače prazni. Imamo informacije, organizirali smo službu tako da smo sada tamo stalno na terenu. Ako bude potrebe, aktivirat ćemo i pričuvni sastav policije. Prijave o nasilnosti policije se analiziraju, dosad nije utvrđeno nasilje, rekao je Čelić.

Benčić je rekla da o policijskoj brutalnosti na granici svjedoče izvještaji relevantnih organizacija, a ne samo migranti.

– Događa se da je politika tzv. odvraćanja od ilegalnog ulaska prerasta u nasilje. Ne možemo govoriti da u Hrvatskoj imamo legalan način dolaska na granicu i traženja azila. Stvorena je situacija koja je problematična i onda ilegalno prelaze granicu, gladni su. Ako se ljudima provaljuje u kuće i vikendice to je veliki problem, ali to je posljedica europske politike smatra Benčić.

Imamo puno pritužbi na policiju da tuku, uzimaju mobitele, uzimaju novce, ali to nije točno, uključio se Čelić. Nije točno da nema prostora za legalan ulazak u RH. Kao policija smo dužni štititi RH, rekao je.

Diab je rekao kako je nedavno bio u Vučjaku.

– Uvjeti su katastrofalni, tamo je deponija, 38°C u hladu. Migranti vjeruju da su ih tamo doveli da što prije prijeđu u Hrvatsku ili da se vrate u Sarajevo ili da se vrate doma jer je nemoguće živjeti u Vučjaku. Više se vjeruje migrantima nego hrvatskoj policiji. Većina migranata su Afganistanci, Pakistanci, Egipćani, dolaze iz Jemena, Libije, Alžira, Maroka, a svi tvrde da su iz Sirije. A ja znam jezik, nisu to Sirijci, sad dolaze neki u zadnje vrijeme. Gdje su im dokumenti? Koja to država pušta ljude bez dokumenata?, upitao je Diab.

Benčić je odgovorila kako oni kreću bez dokumenata ili im krijumčari uzmu dokumente, a Diab je odmah uzvratio kako dokumente ostavljaju u Bihaću.

– I sam sam vidio, rekao je Diab.

Ogromne su razlike u brojkama onih koji su zatražili azil od onih koji prelaze granicu. Zašto bi ilegalno prelazili granicu ako mogu tražiti azil, upitala je Benčić.

– Sustav azila nedostupan je u Hrvatskoj. Imamo potpunu dehumanizaciju migranata, kao da nisu ljudi. Primjenjuju se postupci koji nisu u skladu s Ustavom ni međunarodnim propisima o zaštiti ljudskih prava. Odvraćanje na granici ne postoji kao postupak. Ljude koje prelaze granicu treba prepratiti i pitati žele li zatražiti azil, smatra.

Vuksanović je rekla da bi Benčić trebala biti objektivna kao članica nevladine udruge. Na opasku voditelja Togonala da je u stranci a ne više u nevladinoj udruzi rekla je da joj je onda jasno zašto nije objektivna.

– Slažem se s gospodinom Diabom. Promijenila se paradigma migracije na razini EU. To više nije tzv. willkommen politika Njemačke koja je počela 2015. i trajala nekoliko godina. To je sada politika koja se drastično promijenila. Zapadne zemlje i Njemačka ne žele više takvu radnu snagu. Sada posežu za radnom snagom iz EU, pa i Hrvatske. RH nema problem, ako je netko tražitelj azila on će taj azil i dobiti. Ti migranti su većinom sada ekonomski migranti i Hrvatsku doživljavaju kao tranzicijsku rutu. Ne postoji više takva opasnost od migranata kao i 2015. U Turskoj ima oko 4 milijuna ljudi, dok je 2015. Njemačka dnevno primala 600 migranata, rekla je Vuksanović.

I ona je nedavno bila u Vučjaku.

Što se tiče Vučjaka, tamo se radi o nesposobnosti vlasti Unsko-sanskog kantona. Dva su kampa odlučili prebaciti 6 km uz hrvatsku granicu na područje koje je pogodno za ilegalne migracije. Namjerno su to napravili – to je “brigo moja prijeđi na drugoga”. U Velikoj Kladuši i Bihaću 20% stanovništva su migranti koji slobodno šeću. Nesposobni su se nositi s tim problemom, treba ima 10 milijuna eura za opremanje kampa u Vučjaku. Stavili su ga uz sam rub s granicom RH i žele pogurati te migrante prema Hrvatskoj. Nemamo problem s nekim tko želi legalno ući u Hrvatsku, No, t ljudi žele doći u Njemačku koja ih ne želi više primiti, rekla je Vuksanović.

Mamula je rekao da se svakodnevno susreće s ljudima s kojima priča i zna kakvo je stanje.

– Postoji strah ljudi koji žive u Gorkom kotaru. Strah je rezultat nepoznavanja i jedne i druge strane. Moramo puno više poraditi kao država da se u javnom prostoru što više govori o migrantima što je uzrok, koji su to ljudi, od kuda dolaze, koje su im želje, kamo idu. Treba razgovarati o uzrocima nego smo o posljedicama određenih ratova ili ekonomskih nepogodnosti u tim zemljama, rekao je Mamula.

 

Davor Domazet Lošo: Stižu migranti, a ovo je istina o kojoj se šuti

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Mandić: Dokazano je da su širokobriješki franjevci bili potpuno nedužni

Objavljeno

na

Objavio

Hrvoje Mandić, mladi znanstvenik iz Hercegovine, prvi je doktorirao s temom stradanja hercegovačkih franjevaca tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća

U sjeni obilježavanje 75.obljetnice jugokomunističkoga ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca ostala je vijest kako je mladi znanstvenik Hrvoje Mandić doktorirao na temi ‘Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću’. Mandić je doktorirao na Fakultetu hrvatskih studija, Sveučilišta u Zagrebu s najvišom ocjenom. Mentor disertacije bio je dr.sc. Mario Jareb, a u povjerenstvu za obranu doktorskoga rada bili su prof. dr. sc. Josip Jurčević, kao predsjednik, te članovi doc. dr. sc. Vlatka Vukelić i dr. sc. Zlatko Hasanbegović. Zbog toga smo odlučili razgovarati s ovim mladim znanstvenikom koji je 1987.godine rođen u Mostaru, a osnovnu školu i Gimnaziju fra Dominika Mandića završio je na Širokome Brijegu. Mandić je dosad objavio više stručnih radova i sudjelovao na brojnim simpozijima.

Zločin nad franjevcima planiran

Prošlo je gotovo tri desetljeća od stvaranja hrvatske države. Jedan ste od rijetkih znanstvenika koji je za doktorsku disertaciju odabrao temu ‘Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću’. Zbog čega je to tako? Je li to još tabu temu u hrvatskom društvu, posebno među znanstvenom zajednicom? Malobrojni su mediji o tomu pisali, a tek se prije nekoliko godina počelo o tomu govoriti i pisati. Možemo reći da taj led pomalo probija vicepostulator fra Miljenko Stojić.

Razlog tomu u činjenici je da je ta tematika bila svjesno prešućivana u komunističkoj Jugoslaviji zbog počinjenih zločina nad hercegovačkim franjevcima. Danas je znatno olakšan pristup arhivskim i drugim izvorima te je ova tematika ponovno aktualizirana. Vicepostulator fra Miljenko Stojić prvi je koji je ovu tematiku podigao na višu razinu u javnom prostoru jer marljivo radi na prikupljanju arhivskih izvora, istraživanju i saslušavanju svjedoka te dokumentiranju podataka vezanih za otkrivanje istine o pobijenim hercegovačkim franjevcima. Ovim putem želim mu izraziti zahvalnost jer mi je mnogo pomogao omogućivši mi uvid u dio Pismohrane Vicepostulature, što mi je znatno olakšalo izradu doktorske disertacije.

Je li zločin na širokobriješkim franjevcima bio planiran na višim razinama Avnoja?

Zapravo je zločin bio isplaniran u samoj vrhušci Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) od Josipa Broza Tita i njegovih bliskih suradnika poput Aleksandra Rankovića. U provođenju pokolja nad hercegovačkim franjevcima KPJ je angažirala Oznu, KNOJ, postrojbu 3. prekomorske brigade, 2. dalmatinske brigade i druge postrojbe u sastavu VIII. dalmatinskoga korpusa.

Tko je po Vašim saznanjima na terenu izvršavao odluke, odnosno vodio operacije i izvršavao zločine nad franjevcima? Postoje li o tomu pisani dokumenti?

Zapovjednik britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu NOVJ Fitzroy Maclean iz Beograda je britanskom ministarstvu vanjskih poslova (Foreign Officeu) poslao izvješće napisano 8. veljače 1945. (br. 164), u kojemu se osvrnuo na likvidaciju širokobrijeških franjevaca. U izvješću između ostaloga navodi kako mu je J. B. Tito ‘nedavno rekao da će iz vojnih razloga i razloga unutarnje sigurnosti, biti prisiljen poduzeti drastične akcije protiv tih franjevaca, iako se više no ikad žestoko suprotstavlja bilo kom obliku vjerskih progona’. Izvješće Fitzroya Macleana posredno dokazuje kako je Josip Broz Tito planirao pobiti širokobriješke franjevce mnogo prije, još u jesen 1944. godine. Mjesec dana nakon navedenih događanja, točnije 12. ožujka 1945., u Beogradu je britanski brigadir Maclean odlikovan ordenom partizanske zvijezde I. reda na prijedlog maršala Josipa Broza Tita za izvanredne zasluge i hrabrost u borbi protiv zajedničkoga neprijatelja Jugoslavije i Velike Britanije – fašističke Njemačke. Visoko odlikovanje predao mu je predsjednik Avnoja Ivan Ribar u nazočnosti predstavnika savezničkih misija. Dokumenti Ozne i KNOJ-a danas su u najvećoj mjeri nedostupni javnosti ili su pak selektivno arhivirani. Pretpostavlja se kako su naredbe za ubojstva hercegovačkih franjevaca u samostanu u Širokom Brijegu i mjesnoga pučanstva bile usmene zapovijedi partizanskoga Vrhovnog štaba upućene Ozni. Postoji iznimka, a to je slučaj ubojstva fra Valentina Zovka i fra Andrije Topića u Kočerinu u svibnju 1945., koje je organizirao časnik Ozne Danilo Pecelj. Ovakva pretpostavka dijelom je odgovor na upit zašto toliko desetljeća nakon pokolja hercegovačkih franjevaca nemamo dokumente prema kojima bi se otkrilo tko su sve bili ostali izvršitelji pokolja hercegovačkih franjevaca u samostanu na Širokom Brijegu, Izbičnu, Bleiburgu i Križnom putu te ostalim mjestima.. Ostaju nam samo iskazi bivših pripadnika NOVJ koji su bili očevidci pokolja, kao i brojni ratni dokumenti na temelju kojih možemo rekonstruirati operativno kretanje postrojba koje su sudjelovale u napadima i u osvajanju franjevačkog samostana. Shodno tomu možemo utvrditi na kojem su operativnom pravcu postrojbi NOVJ izvršena ubojstva političkih neistomišljenika.

Mnogi su mi pobijeni franjevci uzor

Koliko je ovaj zločin vođen nacionalnom mržnjom, a u kojoj su mjeri njegovi korijeni ideološki?

Jugoslavenska historiografija i publicistika nakon 1945. konstruirala je stvarnost tako da je širokobriješke franjevce označila monolitnom skupinom ustaških suradnika, što oni nisu bili. Činjenice ukazuju na to da širokobriješki franjevci nisu ubijeni zato što su navodno podržavali ustaški režim. Za komunistički režim franjevci su bili potencijalni neprijatelji, anglofili, odnosno pristaše demokracije zapadnoga tipa i uz to odani Katoličkoj crkvi koja je bila istinski ideološki neprijatelj novoga režima. Potencijalni su neprijatelji bili i zato što se tijekom rata nisu kompromitirali ni na koji način. Surađivali su s protivnicima ustaškoga režima, mnoge od njih spasili su od pogibelji i štitili čitavo vrijeme rata ostavši tako vjerni uputama Katoličke crkve. Za nekolicinu hercegovačkih franjevaca koji su se povukli s oružanim snagama NDH u proljeće 1945. možemo pretpostaviti da su surađivali s vlastima NDH. I jedne i druge bez ikakva su suđenja ubili jugoslavenski partizani. U vremenima koja su uslijedila ubijenim se hercegovačkih franjevcima naknadno dokazivala krivnja i tako se pokušalo opravdati ratni zločin.

Kako komentirate činjenicu da je Vrhovni sud Srbije 70-ih godina prošloga stoljeća potvrdio da se radilo o nepravednom zločinu nad franjevcima, a današnji političari u Hrvatskoj opravdavaju ovaj zločin?

Činjenica je da su pojedini Hrvati i Srbi iz Dalmacije, visokopozicionirani oficiri u strukturama NOVJ, počinitelji ubojstava širokobrijeških franjevaca. U toj činjenici leže sva nastojanja pojedinih političara, sljedbenika komunističkoga totalitarnog režima, da se opravdava ovaj zločin.

Kako ste doživjeli izjave bivšeg predsjednike Ive Josipovića, da su franjevci u Širokom Brijegu ubijeni iz opravdanih razloga, kao legitiman vojni cilj? Josipović je s tim izašao vani, iako su dvije splitske patologinje u svojim nalazima otkrile da su franjevci ubijeni bez ikakvog vojnog otpora?!

Medijska izjava dr. Ive Josipovića, bivšeg predsjednika Republike Hrvatske i profesora kaznenoga prava na Sveučilištu u Zagrebu ukazuje na to koliko je jugoslavenska propaganda bila moćna i kako je dubok trag ostavila. Josipović je u riječkom Novom listu 13. travnja 2019. izjavio da su fratri na Širokom Brijegu, koje su likvidirali partizani nakon zauzeća samostana, bili „legitiman vojni cilj“. Nakon brojnih kritika, Josipović je žestoko odgovorio (Večernji list, 14. svibnja 2019., 28) ustrajući u svojoj optužbi. Izbjegao je dati odgovor na dosadašnja znanstvena istraživanja o borbama za Široki Brijeg. U članku „Borbe za Široki Brijeg od početka studenog 1944. do 7. veljače 1945.“ dekonstruirao sam mit da su širokobriješki samostan i crkva bili vojno utvrđenje. Između ostalo, to istraživanje nedvojbeno pokazuju da širokobriješki franjevci nisu sudjelovali u borbama niti je kod njih pronađeno bilo kakvo oružje, iz čega je jasno da nisu mogli niti su smjeli biti tretirani kao „legitiman vojni cilj“. Ovakve konstrukcije stvarnosti bivšeg profesora kaznenog prava na Sveučilištu u Zagrebu svjedoče o ideološkoj zaslijepljenosti pojedinih znanstvenika pri tumačenju pojedinih povijesnih događaja. Ta je izjava ukazala i na problem sustavnog zanemarivanja najnovijih historiografskih istraživanja koja su raskrinkala brojne krivotvorine, konstrukcije stvarnosti i ukazala da su jugoslavenski partizani ciljano pripremali zločine hercegovačkih franjevaca još od jeseni 1944. godine.

Smatrate li da će hercegovački franjevački mučenici jednoga dana postati blaženici, umoreni zbog mržnje prema vjeri?

Smatram da su hercegovački franjevci ubijeni nedužni, a pitanje postupka mučeništva prepustio bih Katoličkoj crkvi. Mogu samo reći da su mi mnogi pobijeni franjevci uzor, a prije svega mislim na provincijala fra Lea Petrovića koji je živio po franjevačkom geslu ‘Mir i dobro’.

Smatram da fra Leo Petrović zaslužuje spomenik i Trg u gradu Mostaru s natpisom- „Prijatelj, zaštitnik, mirotvorac i graditelj istinskih mostovima prema potlačenima i progonjenima grada Mostara.

U planu monografiju o Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji

Posebno ste se osvrnuli na fra Radoslava Glavaša, načelnika Ministarstva bogoštovlja u NDH, kojega su partizani strijeljali krajem lipnja 1945. Fra Radoslav Glavaš je, naime, oštro kritizirao talijanske okupatore kojima je zamjerao da su prisvojili hrvatski teritoriji s ciljem da ga unište, ali i talijanske vojne svećenike koji su, kako navodi, gledali ubijanje Hrvata i paljenja crkava. S druge strane, neki kažu da je osnovao i Hrvatsku pravoslavnu crkvu, a jedan dio ljudi poput bivšega predsjednika Stjepana Mesića tvrde da je bio čuvar ustaškoga blaga. Koji je vaš sud kao znanstvenika o njegovu životu i radu tijekom Drugoga svjetskog rata i za vrijeme NDH?

U doktorskoj disertaciji napisao sam poglavlje ‘Fra Radoslav Glavaš i NDH’ o imenovanju fra Radoslava Glavaša, njegovu djelovanju u Vladi NDH, te pomoći koju je osigurao hercegovačkim franjevcima i biskupijskom svećenstvu u Mostaru u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Planiram objaviti monografiju o Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji i detaljno obraditi ulogu fra Radoslava Glavaša u Vladi NDH. Iz tog razloga ciljano ću preskočiti odgovoriti na ovih nekoliko pitanja.

Mate Primorac
Hrvatski tjednik/HKV

PRVI DOKTORAT O POBIJENIM HERCEGOVAČKIM FRANJEVCIMA

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Koronavirus je Kalvarija našeg života, ali nije sve završilo na Velikom Petku

Objavljeno

na

Objavio

Sanja Pažin

Trebamo se znati smijati i smiješiti u trenucima patnje. Lako se smijati kad sve ide kako treba, ali kad patimo i prolazimo kroz teška vremena teško je izmamiti samima sebi, ali i drugima osmijeh na lice. Ipak, važno se sjetiti da osmijeh liječi. Divno mi je vidjeti kako su ljudi maštoviti ovih dana pa smišljaju svakakve fore da nasmiju druge. I mislim da im stvarno uspijeva. Dobivam svakodnevno od svojih prijatelja takve poruke s pratećom porukom koja glasi “evo da se malo nasmiješ”. Bogu dragom hvala što imam takve prijatelje! Mislim da bismo svi sad trebali biti prijatelji jedni drugima. Jednostavne male stvari nekome mogu puno značiti i izmamiti toj osobi osmijeh na lice.

 Sanja Pažin je naša mlada, ali renomirana književnica. Studira na II. godini Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta. No, iako je mlada, mnogi bismo mi stariji mogli dosta naučiti od nje.

Živimo u teškom vremenu. Snašao nas koronavirus. Kako to izgleda iz pozicije studenta?

-Pa mislim da je svakom studentu ovo vrlo neobična situacija, ali zar nije svima nama? Navikli smo imati neku svoju svakodnevnu rutinu, a sada smo morali izaći iz zone comforta na koju smo navikli i shvatiti da se naš život mijenja i da gotovo ništa nije kao prije. Profesori se, bar na mom faksu, a čini mi se i na drugima, trude poslati materijale na vrijeme da se stignemo pripremiti, ali svima nam je ovo jedna velika nepoznanica i treba vremena da se svi naviknemo na novonastalu situaciju.

Kao mlada, ali već renomirana književnica kršćanskoga pristupa, kako ti gledaš na novonastalu situaciju?

-Mnogi će ljudi ovo gledati kao “kaznu” za naše grijehe, opomenu za ono što činimo krivo i, istina doista je, da smo kao ljudi; kao čovječanstvo mnoge stvari radili krivo. Ali ja to ne gledam na takav način. Dok proživljavamo sve ovo, svakodnevno gledajući vijesti i potresne događaje prvo s koronavirusom, onda s potresima u Zagrebu mogli bismo pomisliti navedene stvari, ali ja ne gledam na našeg Boga kao nekoga tko gleda odozgo dolje na nas i samo traži način da nas kazni. Pomalo me ovo razdoblje kroz koje sad prolazimo podsjeća na Veliki petak, muku koju je Isus prolazio dok je hodio putem Kalvarije. Moguće da je ovo Kalvarija našeg života. Ali nije sve stalo na Velikom petku i toga moramo u svakom trenu biti svjesni – jer nakon muke i smrti, kad se činilo da je svemu došao kraj, Isus je uskrsnuo na život. Tako da duboko vjerujem kao mlada djevojka odrasla u katoličkoj sredini da neće sve stati na ovome, nego će doći dan kada će sve ovo proći i kada ćemo izaći ponovno iz svojih kuća i vratiti se normalnom životu. Ipak, voljela bih naglasiti kako ćemo kao i Krist biti preobraženi nakon što sve ovo prođe – preobraženi u bolje osobe, koje će se vratiti onim istinskim vrijednostima.

Kako ljudima vratiti osmjeh u ovom vremenu?

-Mislim da je ovo idealno vrijeme da se svima nama vrati osmijeh na lice. Trebamo se znati smijati i smiješiti u trenucima patnje. Lako se smijati kad sve ide kako treba, ali kad patimo i prolazimo kroz teška vremena teško je izmamiti samima sebi, ali i drugima osmijeh na lice. Ipak, važno se sjetiti da osmijeh liječi. Divno mi je vidjeti kako su ljudi maštoviti ovih dana pa smišljaju svakakve fore da nasmiju druge. I mislim da im stvarno uspijeva. Dobivam svakodnevno od svojih prijatelja takve poruke s pratećom porukom koja glasi “evo da se malo nasmiješ”. Bogu dragom hvala što imam takve prijatelje! Mislim da bismo svi sad trebali biti prijatelji jedni drugima. Jednostavne male stvari nekome mogu puno značiti i izmamiti toj osobi osmijeh na lice. Nazovite nekoga, recite dragim ljudima da ih volite, pošaljite neki smiješan gif prijateljima u inbox, neki video, sliku, budite zajedno (naučimo cijeniti to zajedništvo) – sve su to stvari koje ljudima mogu vratiti osmijeh na lice.

Pored nas živi veliki broj bolesnih i ljudi u potrebi kako pristupiti tim ljudima. Uče li danas o tim stvarima na našim fakultetima?

-Da, mnogo je potrebitih ljudi u našem okruženju, pogotovo u ovim teškim vremenima. Ipak, ne mislim da bi uopće smjelo biti potrebe da o tome i sličnome uče na našim fakultetima jer mišljenja sam da od malih nogu trebamo imati usađeno poštovanje prema svakom čovjeku, a osobito prema onome u potrebi. I mislim da to današnja naša mladež ima u sebi. To pokazuju mnogim primjerima volontiranja i nesebičnog davanja, osobito u vremenima krize kao što je ova. Kako pristupiti tim ljudima, pitate? Onako kako je Isus prilazio bolesnima, ljudima u potrebi i grešnicima – s poštovanjem i samilošću; Pažljivo i s puno ljubavi. I naravno bez ikakvog osuđivanja.

Koliko ti fali Sveta misa?

– Iskreno, ovo pitanje me pogađa ravno u srce. Sad shvaćam koliko sam zapravo uzimala Euharistiju zdravo za gotovo. Iako, bilo bi mi još teže da nema ove moderne tehnologije. Bogu hvala na našim svećenicima – pastirima koji znaju da nama – stadu Kristovom – fali Euharistija pa pronalaze sve moguće načine da nam donesu Krista. Svaki dan imamo priliku pratiti svetu misu online i duhovno se pričestiti. To puno pomaže sad kad ne možemo fizički prisustvovati na misi. Don Damir je u svom vjeronauku ove srijede rekao da sad moramo naučiti čeznuti za Isusom. Mislim da ovo vrijeme uistinu možemo i moramo iskoristiti upravo za to – da čeznemo i time jačamo i produbljujemo našu vjeru i povjerenje u Isusa. Biblija, obiteljska molitva, praćenje svete mise online, čitanje duhovnog štiva – sve to može biti način da se baš u ovo vrijeme korizme približimo Isusu i tako blizu njemu dočekamo Uskrs. Istina je bolna da nam svima sad fali jako Sveta misa, ali upravo je to onda razlog da idući put kad se svi okupimo u crkvi na misi budemo pripravni i da shvatimo da je uistinu Krist ondje prisutan; onaj Krist za kojim sad toliko čeznemo. Jedva čekam taj trenutak.

Razgovarao: Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari