Pratite nas

Razgovor

Hassan Haidar Diab: Gdje su migrantima dokumenti? Koja to država pušta ljude bez dokumenata?

Objavljeno

na

Prijeti li nam usred turističke sezone nova izbjeglička kriza? Zašto su migranti iz Bihaća preseljeni u kamp Vučjak uz samu granicu s Hrvatskom? Kako žive stanovnici gorskih krajeva na migrantskoj ruti?

Gosti emisije Otvoreno koju je vodio Mislav Togonal bili su načelnik Općine Mrkopalj Josip Brozović,zamjenik glavnog ravnatelja policije Josip Čelić, zamjenik župana Primorsko-goranske županije (SDP) Petar Mamula, saborska zastupnica HDZ-a Irena Petrijevčanin Vuksanović, novinar Večernjeg lista Hassan Haidar Diab i Sandra Benčić iz Političke platforme “Možemo”.

Prošle godine u BiH je zabilježeno 25.000 ilegalnih ulazaka, a od početka ove gotovo 11.000. Stanovnici Bihaća u kojem je nekoliko tisuća migranata prosvjeduju. Prosvjeduju i građani koji žive u nekoliko sela blizu Bihaća, većinom Hrvati, jer  na stotine migranata premješteno je na novu lokaciju, u improvizirani kamp i bivši ilegalni deponij – na Vučjaku.

UN-ova agencija za izbjeglice još prije je upozorila da taj prostor nije primjeren za zbrinjavanje – vode nema za sve, ne postoje sanitarni čvorovi, a blizu su i minska polja. Kamp na Vučjaku smješten je samo nekoliko kilometara od granice s Hrvatskom, pa granična policija, uz ionako pune ruke posla, sada mora dodatno paziti. Jer većini su cilj – zapadnoeuropske zemlje.

– Ljudi koji dolaze nakon dana provedenih u šumi provaljuju u domove, vikendice, obiteljske kuće jer su gladni. Nanose velike materijalne štete, a neki oskrnavljuju križeve. Gorski kotar je na pragu izumiranja trenutačno ima oko 18.000 stanovnika. Begovo razdolje ima 30-ak stanovnika, staračka domaćinstva, zaključavaju se čim zađe sunce, opisao je situaciju Brozović.

Višnja Starešina: Migranti između velike Njemačke, Velike Kladuše i male Hrvatske

Na pitanje hoće li policija zaštititi građane, Čelić je rekao da može, mora i hoće.

– Provale se prijavljuju sa zakašnjenjem jer su objekti inače prazni. Imamo informacije, organizirali smo službu tako da smo sada tamo stalno na terenu. Ako bude potrebe, aktivirat ćemo i pričuvni sastav policije. Prijave o nasilnosti policije se analiziraju, dosad nije utvrđeno nasilje, rekao je Čelić.

Benčić je rekla da o policijskoj brutalnosti na granici svjedoče izvještaji relevantnih organizacija, a ne samo migranti.

– Događa se da je politika tzv. odvraćanja od ilegalnog ulaska prerasta u nasilje. Ne možemo govoriti da u Hrvatskoj imamo legalan način dolaska na granicu i traženja azila. Stvorena je situacija koja je problematična i onda ilegalno prelaze granicu, gladni su. Ako se ljudima provaljuje u kuće i vikendice to je veliki problem, ali to je posljedica europske politike smatra Benčić.

Imamo puno pritužbi na policiju da tuku, uzimaju mobitele, uzimaju novce, ali to nije točno, uključio se Čelić. Nije točno da nema prostora za legalan ulazak u RH. Kao policija smo dužni štititi RH, rekao je.

Diab je rekao kako je nedavno bio u Vučjaku.

– Uvjeti su katastrofalni, tamo je deponija, 38°C u hladu. Migranti vjeruju da su ih tamo doveli da što prije prijeđu u Hrvatsku ili da se vrate u Sarajevo ili da se vrate doma jer je nemoguće živjeti u Vučjaku. Više se vjeruje migrantima nego hrvatskoj policiji. Većina migranata su Afganistanci, Pakistanci, Egipćani, dolaze iz Jemena, Libije, Alžira, Maroka, a svi tvrde da su iz Sirije. A ja znam jezik, nisu to Sirijci, sad dolaze neki u zadnje vrijeme. Gdje su im dokumenti? Koja to država pušta ljude bez dokumenata?, upitao je Diab.

Benčić je odgovorila kako oni kreću bez dokumenata ili im krijumčari uzmu dokumente, a Diab je odmah uzvratio kako dokumente ostavljaju u Bihaću.

– I sam sam vidio, rekao je Diab.

Ogromne su razlike u brojkama onih koji su zatražili azil od onih koji prelaze granicu. Zašto bi ilegalno prelazili granicu ako mogu tražiti azil, upitala je Benčić.

– Sustav azila nedostupan je u Hrvatskoj. Imamo potpunu dehumanizaciju migranata, kao da nisu ljudi. Primjenjuju se postupci koji nisu u skladu s Ustavom ni međunarodnim propisima o zaštiti ljudskih prava. Odvraćanje na granici ne postoji kao postupak. Ljude koje prelaze granicu treba prepratiti i pitati žele li zatražiti azil, smatra.

Vuksanović je rekla da bi Benčić trebala biti objektivna kao članica nevladine udruge. Na opasku voditelja Togonala da je u stranci a ne više u nevladinoj udruzi rekla je da joj je onda jasno zašto nije objektivna.

– Slažem se s gospodinom Diabom. Promijenila se paradigma migracije na razini EU. To više nije tzv. willkommen politika Njemačke koja je počela 2015. i trajala nekoliko godina. To je sada politika koja se drastično promijenila. Zapadne zemlje i Njemačka ne žele više takvu radnu snagu. Sada posežu za radnom snagom iz EU, pa i Hrvatske. RH nema problem, ako je netko tražitelj azila on će taj azil i dobiti. Ti migranti su većinom sada ekonomski migranti i Hrvatsku doživljavaju kao tranzicijsku rutu. Ne postoji više takva opasnost od migranata kao i 2015. U Turskoj ima oko 4 milijuna ljudi, dok je 2015. Njemačka dnevno primala 600 migranata, rekla je Vuksanović.

I ona je nedavno bila u Vučjaku.

Što se tiče Vučjaka, tamo se radi o nesposobnosti vlasti Unsko-sanskog kantona. Dva su kampa odlučili prebaciti 6 km uz hrvatsku granicu na područje koje je pogodno za ilegalne migracije. Namjerno su to napravili – to je “brigo moja prijeđi na drugoga”. U Velikoj Kladuši i Bihaću 20% stanovništva su migranti koji slobodno šeću. Nesposobni su se nositi s tim problemom, treba ima 10 milijuna eura za opremanje kampa u Vučjaku. Stavili su ga uz sam rub s granicom RH i žele pogurati te migrante prema Hrvatskoj. Nemamo problem s nekim tko želi legalno ući u Hrvatsku, No, t ljudi žele doći u Njemačku koja ih ne želi više primiti, rekla je Vuksanović.

Mamula je rekao da se svakodnevno susreće s ljudima s kojima priča i zna kakvo je stanje.

– Postoji strah ljudi koji žive u Gorkom kotaru. Strah je rezultat nepoznavanja i jedne i druge strane. Moramo puno više poraditi kao država da se u javnom prostoru što više govori o migrantima što je uzrok, koji su to ljudi, od kuda dolaze, koje su im želje, kamo idu. Treba razgovarati o uzrocima nego smo o posljedicama određenih ratova ili ekonomskih nepogodnosti u tim zemljama, rekao je Mamula.

 

Davor Domazet Lošo: Stižu migranti, a ovo je istina o kojoj se šuti

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Ministar branitelja Tomo Medved: Dan pobjede treba obilježiti u svakom mjestu i gradu, a poglavito u Kninu

Objavljeno

na

Ministar branitelja Tomo Medved: Dan pobjede treba obilježiti u svakom mjestu i gradu, a poglavito u Kninu

Jedan od najboljih ministara hrvatskih branitelja general Tomo Medved ovih dana, iako je ljeto, ima pregršt posla. A kako i ne bi kad nam već uskoro „kuca na vrata“ obilježavanje još jedne obljetnice Vojno-redarstvene operacije Oluja95., odnosno Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja.

– Središnja svečanost bit će, kao i svake godine, u Kninu – rekao je. Pri završetku smo programa, kojeg ćemo u suradnji s braniteljima, Ministarstvom obrane i Ministarstvom unutarnjih poslova vrlo brzo predočiti javnosti. Zalažemo se da se taj dan obilježi i diljem Hrvatske ili bolje rečeno da u tome sudjeluju braniteljske Udruge, ali i lokalne i područne jedinice. Ministarstvo je do danas, samo u ovoj godini putem natječaja za Udruge proistekle iz Domovinskog rata (javnim pozivom) podržalo, i to izvan Knina, 17 aktivnosti koje će biti vezane uz ovaj značajan blagdan. Raduje nas što ima sve više sredinama u kojima će se svečano i dostojanstveno obilježiti „dan koji se pamti“. Na nama je da sve dobre i kvalitetne programe podržimo.
Kad smo ga pitali, što je sa spomenicima vezanim uz stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, tko ih treba i mora održavati, zašto o njima ne vodi skrb sredina gdje su postavljeni, Medved je objasnio:

– Čuvanje, održavanje i zaštita tih i takvih spomen-obilježja u nadležnosti je pravne ili fizičke osobe koja ih je izgradila ili na čijem području su oni postavljeni, odnosno na čijem se zemljištu nalaze. Ministarstvo hrvatskih branitelja je pokrenulo inicijativu kojom bi se utvrdili zakonski instrumenti uređenja, čuvanja i zaštite spomenika vezanih uz Domovinski rat. To je trenutačno u izradi.

A kakve su aktivnosti vezane uz pronalaženje masovnih grobnica iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata? Ima li tu nekih pomaka?

– Na tome neprestano radimo. To nam je jedna od prvih zadaća. Nastojat ćemo pronaći sve nestale, ali i u tome ima mnogo poteškoća. Kontinuirano prikupljamo saznanja, podatke i informacije o osobama nestalim u Domovinskom ratu, tražimo kako pojedinačne tako i masovne grobnice. Sva zaprimljena saznanja se analiziraju i provjeravaju na terenu. Ništa ne prepuštamo slučaju. Na razini države također se neprestano vode razgovori, pregovori i drugo u svezi možebitnih masovnih i inih grobnica u Srbiji, BiH i Republici Srpskoj. Bez suradnje nema rezultata, i stoga se i mi trudimo da do njih dođemo što brže. Nadležna tijela su dužna razmjenjivati informacije o nestalim osobama…Ovim prigodom ponovno pozivam sve koji bilo što znaju o nekoj nestaloj osobi iz Domovinskoga rata da nam jave.

Poznato je da je u tzv. „propalom“ Registru branitelja čak oko pola milijuna ljudi. Međutim, neka se nitko ne ljuti, ali ipak su „najznačajniji“ dragovoljci i branitelji iz 1991. Tada je stvarno bilo „ili oni ili mi“, odnosno to je godina u kojoj nije bilo nikakvih kalkulacija, tim prije kad se nije znalo hoćemo li napokon biti svoji na svome. Možemo li znati, koliko je 1991. bilo hrvatskih branitelja?
– Zašto da ne! Prema našoj evidenciji, 1991., Hrvatsku je branilo i obranilo 263.099 branitelja! – istaknuo je ministar Tomo Medved.

MLADEN PAVKOVIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Zlatko Žagmeštar – Žaga – Bio je slavan kao Podravkina Vegeta!

Objavljeno

na

Veliki intervju Mladena Pavkovića s legendom hrvatskog rukometa – Zlatkom Žagmeštarom-Žagom

Bio je slavan kao Podravkina Vegeta!

Ime Zlatka Žagmeštara Žage ostat će zlatnim slovima upisano u hrvatskom, europskom i svjetskom rukometu. Iznimnom darovitošću, snagom i voljom, u vrijeme bivše, propale Jugoslavije, rušio je sve pred sobom. Bio je sjajan igrač. Uvijek poseban, kako u sportu, tako i u životu.

Kad bi se radila svjetska rukometna reprezentacija svih vremena, Žaga bi i tamo imao svoje mjesto, iako se relativno rano oprostio od aktivnog igranja. Po utakmicama je, često i s pola igrališta, znao zabijati i po 14-15 golova, što je recimo danas nezamislivo.

U rukometu je postigao sve što se moglo postići, osvajao prvenstva, turnire, sve moguće medalje, pa i proglašavan najboljim igračem svijeta.

Igrao je u Dinamu, Prvomajskoj, Medveščaku, Zagrebu, Solingenu, Muthousu i u drugim europskim klubovima.

U devet godina postigao je oko 5000 golova. Tko se može pohvaliti takvom statistikom?

Strašno su ga boljele i bole nepravde. To nije podnosio. Nikada, pa ni danas. Oko toga nije bilo kompromisa. Rekao je svakome što ga ide, a to ljudi ne vole. Zbog toga, uz ostalo, često su ga marginalizirali, pa i izostavljali iz najboljih rukometnih vrsti. No, njega ništa nije moglo pokolebati. Uvijek je bio i ostao svoj, na što je iznimno ponosan.

Kad ga pitamo, tko je u bivšoj Jugoslaviji, kada je bio slavan kao Podravkina Vegeta, bio najbolji hrvatski rukometaš, kao iz topa odgovara: pa, ja, većeg  nije bilo!

Zbog njegove vrhunske kvalitete i popularnosti često su i treneri i igrači smišljali razloge da ga maknu od sebe. Nisu mogli podnijeti da godinama žive u sjeni najboljeg i najvećeg, a Žaga je to bio.

Kod nekih mojih suigrača iz reprezentacije, bez obzira što je tamo bilo i velikih igrača, najviše me smetalo što su bili ljudi bez kičme, poltroni. Svaka čast iznimkama. Ulizivali su se svakom treneru samo da ne budu na klupi. Kad smo jednom izgubili neku utakmicu trener je nakon toga na jednom treningu bio jako ljut i rekao nam da sjednemo. Sjeli smo. Onda on kaže: ustanite. I mi ustanemo. I tako pet-šest puta svi izvršavaju njegovu zapovijest, a jedino sam ja ostao stajati, i usprotivio se njegovoj gluposti. Pita me trener: zašto ne sjednem. Odgovorio sam da nisam njegova „pudlica“, kao što su ovi drugi, jer tako se treniraju ti mali kućni ljubimci. Ni jedan me suigrač nije podržao, pa su za mene bili i ostali – „pudlice“! – rekao je.

O izbornicima i trenerima nema nekih velikih riječi, jer misli da većina slavu nakon neke pobjede uzimaju sebi, iako je najveća istina da ni jedan od njih ne može bez igrača, pa su stoga igrači ti koji su najviše zaslužni, i za pobjede i poraze. Međutim, jednog izbornika poglavito pameti – Vladu Stenzela – jer ga kao najboljeg nije želio voditi na Olimpijske igre u Munchen 1972. Mnogo godina kasnije mu je priznao da je razlog bio taj što se njegova kći tada zaljubila u njega, pa mu je rekao: „Ti ne ideš, jer si star!“ A u ekipi je bilo čak četiri-pet starijih od njega! Na taj način mu je pobjegla zlatna medalja s tog svjetskog natjecanja!

Zadnju, pravu utakmicu, odigrao je u dresu RK Zagreba i to protiv beogradske Crvene zvezde. Tada su ga Srbi doslovce slomili. Tukli su ga s loptom i bez nje. Slomili su mu rebra… Kad je po tko zna koji put tada pao na parket i viknuo: „jao“,  sudac ga je zbog toga  izbacio iz igre. Prljavo da prljavije ne može biti. Tako slomljen još je igrao nekoliko utakmica i onda se oprostio od aktivnog igranja.

Kad je to bilo, pitamo ga, a on nonšalantno kaže – nemam pojima, ne pamtim godine.

U Zagrebu je stanovao u jednoj kući, u Šenoinoj ulici, gdje su živjeli i neki drugi sportski velikana, poput braće Kocijan,  Zlate Bebe Rebernjak i Vlaste Nikler, (rukomet), Davora Merčeja (motka)…

„Trenirao sam kao životinja, tri puta više nego drugi – kaže. Sam sam si napravio i neke sprave. Za mene je postojao samo život i sport. Da nisam uspio u rukometu, sigurno je da bih bio odličan i u atletici, borilačkim vještinama, tenisu, vaterpolu, stolnom tenisu…Nije bilo sporta s kojim se nisam uspješno bavio.“

Zbog njegove istinske ljubavi prema sportu i velikih, gotovo nedostižnih rezultata, kaže da ga kolege nisu baš voljele, da su bili ljubomorni i jalni poput pasa.

„Što ćete, ne vole najbolje“ –kratko je rekao.

Ovih dana na njegovu adresu pristigla je i neka velika poštanska kuverta i to iz Njemačke. Kad je otvorio pošiljku, imao je što vidjeti. Jedan obožavatelj poslao mu je veći broj vrhunskih fotografija, koje su snimljene na rukometnim utakmicama negdje po toj državi, i zamolio ga da mu ih vrati i potpiše. Čak mu je poslao i deset eura za poštansku marku! Pokazao nam je i neka pisma njegovih obožavatelja koja mu još uvijek pristižu.

Žagu se naprosto  ne može zaboraviti!

Priča da su u njegovo vrijeme na sve načine „forsirali Hrvoje Horvata iz Bjelovara, inače također velikog rukometnog znalca. No, Zlatko za njega veli da je bio dobar, ali da nije u redu što se hvali da je bio najbolji na svijetu, kad je to bio – on, dok za najboljeg rukometnog vratara drži Arslanagića, koji je tada osim za banjalučki Borac branio i za reprezentaciju. No, i Arslanagiću je jednom dao gol gotovo s pola igrališta, iako su ga čuvala dva igrača.

Za aktualnog hrvatskog izbornika Linu Červara misli da je uspješan trener, dok za Lackovića   kaže da je  mogao biti veliki svjetski igrač, poglavito „golgeter“, ali se s njime, kao i nekim drugima, nije radilo kako treba. Od sadašnjih imena u hrvatskom rukometu poglavito mu se dopadaju Štrlek  i Čupić, pa Stepanić…

Jedno vrijeme bio je on i igrač i trener. Čak je jedan klub iz pete njemačke lige dovukao u prvu! Kad je bio u RK Zagrebu neki su molili da ga ne otpuste da trenira neke druge, jer su dobro znali tko je i što je.

A jel bilo u njegovo doba namještanja rezultata, jel netko i njega potkupio za neku utakmicu?

„O, bilo je i toga, kao što ima i danas. I mene su htjeli, ali me nikada nisu mogli Pobjeda je za mene bila svetinja.“

Sve što je zaradio u rukometu, zaradio je pretežno u Njemačkoj. Nudili su mu da bude i pomoćnik Stenzlu u tamošnjoj reprezentaciji, ali ljubav prema Zagrebu i Hrvatskoj bila je puno jača.

Jednom je, nema tome dugo, tv voditelj i reporter Božo Sušec u emisiji Nedjeljom u 2 uz ostalo izjavio da su ga u karijeri željeli tući samo dva sportaša: Žagmeštar i nogometaš Tomo Šokota.

– Za Šokotu ne znam, ali ja nisam sigurno. Sušec je tu nešto pobrkao. On je za mene, kao i većina ostalih sportskih tv reportera, među kojima ima i vrhunskih, bio relativno loš. Prenašao je i prenaša utakmice na televiziji kao – radio prijenos. Viče: aut, aut, a svi vide da je – aut! Kad on i takvi prenašaju ja obvezno isključim ton. U tom poslu po meni su briljirali Mladen Delić i Ivan Tomić te još neki. S obzirom da sam se u mladosti bavio i novinarstvom, Delić me u svoju tv-redakciju prije zvao nego Sušeca. On je također u Stankovićevoj emisiji rekao da su sportaši u Jugoslaviji dobivali i stanove i tome slično, što je bila čista laž. Na taj način, ako se ne varam, govorio je i Horvat. Dobivali su stanove, ali na određeno vrijeme, dok je danas normalno da vrhunski sportaš dobije od države, odnosno grada ili općine, sve, od stana do kafića.

Prije 11 godina, doživio je tešku nesreću,od koje se još do danas nije oporavio. Priča:

U svojem zagrebačkom kvartu zajedno sa dva psa, jednim velikim i jednim malim, želio sam prijeći preko zebre na cesti. Kako su moji psi dobro istrenirani, naredio sam im da ostanu na početku zebre, a ja sam krenu preko. Ne znam ni sam kako sam to tada uspio. Negdje na pola zebre u mene se velikom brzinom zaletio neki džip. Razbio me. Nisam znao jel sam živ ili mrtav. Bio sam u bolnici na više operacija. Sve mi je bilo slomljeno.

Kakav ste tada kao bivši vrhunski sportaš imali tretman u bolnici, jeste li imali privilegije?

„Ma kakvi. Ostavljali su me u bolovima. Jaukao sam, ali ništa se nije događalo. Tada sam pozvao gradonačelnika Milana Bandića da vidi što od mene rade, odnosno kakav imam tretman. Došao je sa „stotinu ruža“ i puno darova. Liječnici su se okupili oko njega, ali kad je otišao, opet je bilo sve po starom. Htjeli su me čak ionako teško ranjenog, bolesnog i nikakvog otpremiti kući. Jedva sam ih uspio u tome spriječiti. Nakon što sam se pribrao, kako se kaže, ostao sam i bez financijske i druge potpore. Pomogao mi je Zoran Gobac, obitelj Kostelić. Kupili su mi i invalidska kolica, platili apartman u bolnici. Dva i pol mjeseca nakon ovako teškog udesa počeo sam vježbati. I to na svoju ruku. Svi su se čudili.“

I što je bilo kad ste ozdravili?

„Nikada se nisam potpuno oporavio, a izgleda da i neću. Ali, kad sam mislio da sam najgore prošao, dobio sam tumor ili bolje rečeno – rak. I opet sve ispočetka. Sada je i to iza mene. Često se pitam, što je slijedeće na redu?“

Pa, možda, kažemo mu, – Nagrada Grada Zagreba!

Ako je tko zaslužio ovo priznanje, onda je to sigurno – Zlatko Žagmeštar –Žaga, kojeg smo snimili s Antunom Vrdoljakom, počasnim predsjednikom Hrvatskog olimpijskog odbora i članom Međunarodnog olimpijskog odbora!

Razgovarao: Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari