Pratite nas

Razgovor

Hassan Haidar Diab: Gdje su migrantima dokumenti? Koja to država pušta ljude bez dokumenata?

Objavljeno

na

Prijeti li nam usred turističke sezone nova izbjeglička kriza? Zašto su migranti iz Bihaća preseljeni u kamp Vučjak uz samu granicu s Hrvatskom? Kako žive stanovnici gorskih krajeva na migrantskoj ruti?

Gosti emisije Otvoreno koju je vodio Mislav Togonal bili su načelnik Općine Mrkopalj Josip Brozović,zamjenik glavnog ravnatelja policije Josip Čelić, zamjenik župana Primorsko-goranske županije (SDP) Petar Mamula, saborska zastupnica HDZ-a Irena Petrijevčanin Vuksanović, novinar Večernjeg lista Hassan Haidar Diab i Sandra Benčić iz Političke platforme “Možemo”.

Prošle godine u BiH je zabilježeno 25.000 ilegalnih ulazaka, a od početka ove gotovo 11.000. Stanovnici Bihaća u kojem je nekoliko tisuća migranata prosvjeduju. Prosvjeduju i građani koji žive u nekoliko sela blizu Bihaća, većinom Hrvati, jer  na stotine migranata premješteno je na novu lokaciju, u improvizirani kamp i bivši ilegalni deponij – na Vučjaku.

UN-ova agencija za izbjeglice još prije je upozorila da taj prostor nije primjeren za zbrinjavanje – vode nema za sve, ne postoje sanitarni čvorovi, a blizu su i minska polja. Kamp na Vučjaku smješten je samo nekoliko kilometara od granice s Hrvatskom, pa granična policija, uz ionako pune ruke posla, sada mora dodatno paziti. Jer većini su cilj – zapadnoeuropske zemlje.

– Ljudi koji dolaze nakon dana provedenih u šumi provaljuju u domove, vikendice, obiteljske kuće jer su gladni. Nanose velike materijalne štete, a neki oskrnavljuju križeve. Gorski kotar je na pragu izumiranja trenutačno ima oko 18.000 stanovnika. Begovo razdolje ima 30-ak stanovnika, staračka domaćinstva, zaključavaju se čim zađe sunce, opisao je situaciju Brozović.

Višnja Starešina: Migranti između velike Njemačke, Velike Kladuše i male Hrvatske

Na pitanje hoće li policija zaštititi građane, Čelić je rekao da može, mora i hoće.

– Provale se prijavljuju sa zakašnjenjem jer su objekti inače prazni. Imamo informacije, organizirali smo službu tako da smo sada tamo stalno na terenu. Ako bude potrebe, aktivirat ćemo i pričuvni sastav policije. Prijave o nasilnosti policije se analiziraju, dosad nije utvrđeno nasilje, rekao je Čelić.

Benčić je rekla da o policijskoj brutalnosti na granici svjedoče izvještaji relevantnih organizacija, a ne samo migranti.

– Događa se da je politika tzv. odvraćanja od ilegalnog ulaska prerasta u nasilje. Ne možemo govoriti da u Hrvatskoj imamo legalan način dolaska na granicu i traženja azila. Stvorena je situacija koja je problematična i onda ilegalno prelaze granicu, gladni su. Ako se ljudima provaljuje u kuće i vikendice to je veliki problem, ali to je posljedica europske politike smatra Benčić.

Imamo puno pritužbi na policiju da tuku, uzimaju mobitele, uzimaju novce, ali to nije točno, uključio se Čelić. Nije točno da nema prostora za legalan ulazak u RH. Kao policija smo dužni štititi RH, rekao je.

Diab je rekao kako je nedavno bio u Vučjaku.

– Uvjeti su katastrofalni, tamo je deponija, 38°C u hladu. Migranti vjeruju da su ih tamo doveli da što prije prijeđu u Hrvatsku ili da se vrate u Sarajevo ili da se vrate doma jer je nemoguće živjeti u Vučjaku. Više se vjeruje migrantima nego hrvatskoj policiji. Većina migranata su Afganistanci, Pakistanci, Egipćani, dolaze iz Jemena, Libije, Alžira, Maroka, a svi tvrde da su iz Sirije. A ja znam jezik, nisu to Sirijci, sad dolaze neki u zadnje vrijeme. Gdje su im dokumenti? Koja to država pušta ljude bez dokumenata?, upitao je Diab.

Benčić je odgovorila kako oni kreću bez dokumenata ili im krijumčari uzmu dokumente, a Diab je odmah uzvratio kako dokumente ostavljaju u Bihaću.

– I sam sam vidio, rekao je Diab.

Ogromne su razlike u brojkama onih koji su zatražili azil od onih koji prelaze granicu. Zašto bi ilegalno prelazili granicu ako mogu tražiti azil, upitala je Benčić.

– Sustav azila nedostupan je u Hrvatskoj. Imamo potpunu dehumanizaciju migranata, kao da nisu ljudi. Primjenjuju se postupci koji nisu u skladu s Ustavom ni međunarodnim propisima o zaštiti ljudskih prava. Odvraćanje na granici ne postoji kao postupak. Ljude koje prelaze granicu treba prepratiti i pitati žele li zatražiti azil, smatra.

Vuksanović je rekla da bi Benčić trebala biti objektivna kao članica nevladine udruge. Na opasku voditelja Togonala da je u stranci a ne više u nevladinoj udruzi rekla je da joj je onda jasno zašto nije objektivna.

– Slažem se s gospodinom Diabom. Promijenila se paradigma migracije na razini EU. To više nije tzv. willkommen politika Njemačke koja je počela 2015. i trajala nekoliko godina. To je sada politika koja se drastično promijenila. Zapadne zemlje i Njemačka ne žele više takvu radnu snagu. Sada posežu za radnom snagom iz EU, pa i Hrvatske. RH nema problem, ako je netko tražitelj azila on će taj azil i dobiti. Ti migranti su većinom sada ekonomski migranti i Hrvatsku doživljavaju kao tranzicijsku rutu. Ne postoji više takva opasnost od migranata kao i 2015. U Turskoj ima oko 4 milijuna ljudi, dok je 2015. Njemačka dnevno primala 600 migranata, rekla je Vuksanović.

I ona je nedavno bila u Vučjaku.

Što se tiče Vučjaka, tamo se radi o nesposobnosti vlasti Unsko-sanskog kantona. Dva su kampa odlučili prebaciti 6 km uz hrvatsku granicu na područje koje je pogodno za ilegalne migracije. Namjerno su to napravili – to je “brigo moja prijeđi na drugoga”. U Velikoj Kladuši i Bihaću 20% stanovništva su migranti koji slobodno šeću. Nesposobni su se nositi s tim problemom, treba ima 10 milijuna eura za opremanje kampa u Vučjaku. Stavili su ga uz sam rub s granicom RH i žele pogurati te migrante prema Hrvatskoj. Nemamo problem s nekim tko želi legalno ući u Hrvatsku, No, t ljudi žele doći u Njemačku koja ih ne želi više primiti, rekla je Vuksanović.

Mamula je rekao da se svakodnevno susreće s ljudima s kojima priča i zna kakvo je stanje.

– Postoji strah ljudi koji žive u Gorkom kotaru. Strah je rezultat nepoznavanja i jedne i druge strane. Moramo puno više poraditi kao država da se u javnom prostoru što više govori o migrantima što je uzrok, koji su to ljudi, od kuda dolaze, koje su im želje, kamo idu. Treba razgovarati o uzrocima nego smo o posljedicama određenih ratova ili ekonomskih nepogodnosti u tim zemljama, rekao je Mamula.

 

Davor Domazet Lošo: Stižu migranti, a ovo je istina o kojoj se šuti

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Miroslav Tuđman: Nema spasa za BiH ako ne bude ravnopravnosti Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

Foto: MORH / J. Kopi

Razgovor s prof. dr. sc. Miroslavom Tuđmanom

Relativno kratko nakon posljednje vrlo zapažene knjige “Druga strana Rubikona” (2017.) prof. dr. sc. Miroslav Tuđman objavio je još jedno zanimljivo djelo – prvu kritičku analizu iskonstruiranoga pravnog instituta zajedničkoga zločinačkog poduhvata (ZZP) u svezi s presudom šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata. U povodu predstavljanja knjige razgovarali smo s autorom, prof. dr. sc. Tuđmanom.

Kako ste došli na ideju da knjigu nazovete Haški krivolov?

Radni je naziv rukopisa bio Vrijeđanje pravde. No,tijekom razgovora s ljudima kojima je bio poznat sadržaj nametnuo se kao logičan naslov Haški krivolov. Naslov implicira ne samo da su nedužni ljudi „ulovljeni“ završili u Haagu, nego da su i Tužiteljstvo i suci kršili pravne norme i standarde, kako bi opravdali svoj „krivolov“.

U knjizi analizirate pravni institut ZZP u predmetu IT-04-74, odnosno šestorici bosansko-hercegovačkih Hrvata. Do kojih ste spoznaja u svezi s time došli i što se, gledajući iz današnje perspektive, htjelo sa ZZP-om?

U knjizi analiziram presudu u onome dijelu koji se odnosi na ciljeve ZZP-a. Šestorica Hrvata nisu ni optuženi da su osobno počinili zločin ili da su zapovjedili zločin, već da su mogli znati, ili da su imali informacije, kako su počinjeni neki zločini. Zato je Haški tribunal usvojio do tada nepostojeći institut ZZP-a, kako bi ih mogao optužiti. Već sama ta činjenica da se oni optužuju za ZZP, koji kao pravni institut nije postojao u vrijeme na koji se odnosi optužnica, pravno je neodrživa. Pogotovo jer to ima za posljedicu da i optužnica i presuda nužno poprimaju političku konotaciju i poruku. Svjedoci smo da Bošnjaci presudu tumače da je HZ HB (Hrvatska zajednica Herceg-Bosna), odnosno HR HB jednako ZZP. Kad bi to bilo tako, onda su pripadnici ZZP-a i J. Cutiliero, C. Vance, D. Owen, T. Stoltenberg, odnosno i EU i VS UN-a.

Jeste li pretpostavljali na što sve u tom opsežnom poslu možete naići? Što Vas je najviše iznenadilo?

Po struci nisam pravnik. Možda su me zato najviše iznenadile činjenice da Raspravno vijeće nije htjelo prihvatiti kao dokaze one dokumente koji opovrgavaju optužnicu, a dokaze koji su tijekom 13 godina procesa prihvaćeni, a u suprotnosti su s optužnicom o ciljevima ZZP-a, ni Raspravno i  Žalbeno vijeće nije se u svojim presudama odredilo prema njima. Takvi su dokazi jednostavno  prešućeni. Također iznenađuje činjenica da se Tužiteljstvo koristilo dokazima do kojih je došlo na nelegalan način. Tužiteljstvo ICTY-a raspolagalo je s dokazima koji su u suprotnosti s optužnicom u predmetu IT-04-74, ali ih je odbilo uvesti i u ovaj predmet. Sve to čini optužnicu neutemeljenom, a presudu neodrživom.

Stavovi veleposlanika Galbraitha oprečni su lobistu Galbraithu

Tko su bili glavni svjedoci Tužiteljstva ICTY u čitavom konstruktu ZZP?

Glavni svjedoci Tužiteljstva o ciljevima ZZP-a su Robert Donia, Ciril Ribičič, veleposlanik Herbert Okun, Josip Manolić i veleposlanik Peter Galbraith. To su glavni svjedoci na koje se presuda poziva o ciljevima ZZP-a. Podrobno sam analizirao njihove izjave. Začuđuje s kojom su lakoćom ti svjedoci govorili o događajima i procesima o kojima su tako malo znali. Osim toga, njihove su izjave međusobno kontradiktorne i u pravilu bez poznavanja osnovnih političkih i povijesnih činjenica.

U početku knjige, u glavi – Vijeđanje pravde, bavite se presudom i samoubojstvom generala Praljka. Tko su oni koji će ga nositi na savjesti jer su vehementno odbacili njegovu obranu, koju je sam nazvao „Arhimed-Praljkov zakon”?

General Praljak je svjedočio na sudu tri mjeseca. Svjedočio je 12 posto od ukupnoga vremena zasjedanja Raspravnoga vijeća. Ništa nije skrivao, nije glumio gubitak pamćenja, na sva je pitanja imao izravne i otvorene odgovore. Očekivao je poštenu i pravednu presudu. Nije je dobio i zadnje su mu riječi bile: „Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prezirom odbacujem vašu presudu“. Ne znam imaju li tužitelji i suci Raspravnoga i Žalbenoga vijeća savjest. Vjerojatno će odbacivati svoju odgovornost, ili skrivati se iza direktiva po kojima su radili. Na to ukazuje i činjenica da su neki suci i tužitelji dolazili nakon izrečene presude u Sarajevo i Mostar po priznanja koja su im uručivali Bošnjaci. Upravo zbog takvoga ponašanja tužitelja i sudaca, koje bi u nekim uređenim pravnim sustavima bilo dostatni razlog za preispitivanje presude, naša nas savjest prema šestorici i posebno prema Praljku obvezuje da se izborimo za istinu i pravdu.

Manolićevo svjedočenje obradili ste u posebnome poglavlju “Judin poljubac”. U kršćanstvu je taj poljubac simbol izdaje. Što je Josipa Manolića motiviralo da se pred Haškim sudom na taj način postavi spram prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana?

Manolića je pregazilo vrijeme već početkom 1990-ih. On je išao rušiti predsjednika Tuđmana 1994., a kada nije uspio, pokušao je to „zaboraviti“. U vrijeme detuđmanizacije pojavio se kao svjedok u Haagu. Potvrdio je sve što je tužitelj Kenneth Scott od njega tražio, a potom i što je obrana tražila. Odvjetnik Karnavas otvoreno mu je rekao „da laže u zapisnik“. Manolić je u sudnici izravno optužio šestoricu da bi odmah potom tvrdio da on to nije rekao. Vjerujem da metafora s Judom dobro opisuje Manolićevo ponašanje, kojemu su negativne strasti zamračile potrebu da iznese činjenice i istinu.

Nekadašnji američki veleposlanik Peter Galbraith jedan je od onih koji je podupro tezu Tužiteljstva o ZZP-u. Je li to bio rezultat tadašnjih pogleda američke politike, ili je to bila njegova osobna “dionica”?

Peter Galbraith došao je u lipnju 1993. za američkoga veleposlanika u Hrvatsku. Slijepo je slijedio direktive State Departmenta do te mjere da je došao u sukob s djelatnicima svojega veleposlanstva koji su radili za CIA-u i Pentagon. Bez znanja o realnim odnosima i bez diplomatskoga iskustva, smatrao je da će svojim medijskim nastupima, s kojima se hvalio i u Haagu, odigrati ključnu političku ulogu. Vjerujem da je njegov osobni angažman bio i veći od očekivanja službenoga Washingtona. To dokazuje i ono što je tijekom njegova svjedočenja rečeno: Galbraith je kao lobist Kurda u Iraku zagovarao njihovu autonomiju preciznijom argumentacijom nego što je HZ HB tražila od Sarajeva. Stavovi veleposlanika Galbraitha i lobista Galbraitha potpuno su oprečni.

Izdvojeno mišljenje suca Antonettija na 500 stranica

U široj hrvatskoj javnosti manje je poznato kako je jedan od eksperata kojeg je forsiralo Tužiteljstvo u konstruiranju ZZP-a bio Ciril Ribičić. U osnovnim crtama kako se “proslavio” taj slovenski ustavno-pravni stručnjak?

Ciril Ribičič napisao je svoju „Ustavnopravnu analizu formiranja i djelovanja HZ H(R)B“ već 1999. godine, a na zahtjev tužitelja u predmetu Kordić i Čerkez. Od tužiteljice Susan Somers dobio je predsjednički transkript od 27.12.1991. (razgovor predsjednika Tuđmana s delegacijom HZ HB). Taj transkript koji je nelegalno završio u Haagu, Ribičiču je bio dovoljan da i 2007. potvrdi sve što je od njega Tužiteljstvo očekivalo. Kada je svjedočio u predmetu protiv šestorice rekao je 2007. da ništa ne bi mijenjao. Svoje je svjedočenje objavio već u formi knjige 2000. pod naslovom „Geneza jedne zablude“, a hvali se da je ponosan što su predgovore toj knjizi napisali Stjepan Mesić i Alija Izetbegović. Na sudu je predstavljen kao ustavnopravni stručnjak, tražio da ga se oslovljava sa profesore, ali ostao je ono što je bio: (bivši) predsjednik SK Slovenije, nespreman priznati pravo i drugim narodima bivše Jugoslavije na slobodu i demokraciju.

Više manje sva svjedočenja u predmetu IT-04-74 koje je pripremilo Tužiteljstvo, Haški je sud prihvaćao vrlo benevolentno. Druga, koje je predlagala obrana, među njima i svjedočenje generala Kleina, odbacivana su. Kakav je to Sud kojem nisu bile problem ni krivotvorine, ako su se uklapale u zadani koncept?

Raspravno i Žalbeno vijeće nisu razmotrili izjavu J.P. Kleina da je Izetbegović nudio predsjedniku Tuđmanu pripojenje Hercegovine Hrvatskoj, nisu prihvatili „tajni“ sporazum (14.9.1993) Tuđman-Izetbegović o federaciji hrvatske i bošnjačke republike (prema Owen-Stoltenbergovom planu) u konfederaciji s Hrvatskom, nisu prihvatili ni jedan dokaz Islamska deklaracijao napadnim operacijama Armije BiH i etničkom čišćenju Hrvata u srednjoj Bosni; nisu prihvatili Islamsku deklaraciju kao dokaz političkih ciljeva Alije Izetbegovića, nisu prihvatili ciljeve i zločine mudžahedina u BiH; potpuno su zanemarili humanitarnu i vojnu pomoć Hrvatske Muslimanima i Armiji BiH itd… Jedino je predsjednik Raspravnoga vijeća sudac Antonetti bio protiv takvog odnosa prema dokumentima i dokazima, i u svojem izdvojenom mišljenju na 500 stranica odbacio je optužnicu koja je građena na institutu ZZP-a. Međutim ostao je nadglasan sa 2: 1.

U knjizi navodite kako je Alija Izetbegović s Momčilom Krajišnikom potpisao “zajedničku srpsko-muslimansku deklaraciju” kojom pristaje da se Republika Srpska može izdvojiti iz BiH. S druge strane hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu nudio je Hercegovinu, što je on odbacio. Kakvu je BiH zamišljao autor Islamske deklaracije?

Alija Izetbegović nikada se nije odrekao Islamske deklaracije u kojoj je iznio svoju političku filozofiju i ciljeve svojega, tj. muslimanskoga političkog programa. On je samo radi međunarodne zajednice (MZ) zagovarao „građansku državu“, međutim ni u teoriji ni u praksi nije htio priznati konstitutivnim narodima BiH, dakle Hrvatima i Srbima, pravo na suverenost i ravnopravnost. Smatrao je da je nacija izmišljotina kojom Zapad želi kolonizirati i razjediniti islamski svijet. Zato je bio protiv „etničke“ podjele BiH. Nikada nije govorio o tronacionalnoj BiH. Potpisivao je sve mirovne planove međunarodne zajednice za ustavno rješenje BiH, ali nikada nije imao namjeru pristati na federalni ustroj BiH, bilo ustroj na kantone, provincije ili republike. Nikada nije htio ustrojiti zajedničko zapovjedništvo Hrvatskoga vijeća obrane (HVO) i Armije BiH iako je potpisao pet, šest sporazuma o tome. Sve do srpnja 1995., dakle tek nakon Srebrenice potpisao je vojni savez sa Hrvatskom.

HVO je spasio BiH i Hrvatsku    

Ako međunarodna zajednica ima negativan stav o HZ Herceg-Bosni, zašto je prihvatila Republiku Srpsku. Zna li uopće što će s BiH?

Bošnjačka politika tvrdi da je međunarodna zajednica imala negativan stav o HZ HB. Europski mirovni planovi zagovarali su teritorijalno razgraničenje BiH koje polazi od ustroja kantona, provincija i republika prema nacionalnom kriteriju. Na toj je osnovi priznata RS i na toj je osnovi potpisan Washingtonski sporazum, kao federacija hrvatske i bošnjačke republike re-organizirane u deset kantona. Do takvih rješenja se došlo 1994. i 1995. primarno zbog kompromisa američke politike, s jedne strane, te interesa britanske i francuske politike s druge strane. Ravnopravnost i interesi Hrvata u Federaciji trebali su biti zajamčeni postojanjem Doma naroda te posebnim odnosima Federacije (odnosno BiH) s Republikom Hrvatskom.

Godišnjica osnivanja HZ Herceg-Bosne, zbog istog nadnevka u sjeni je velike hrvatske ratne rane nastale srbijanskim razaranjem i okupacijom Vukovara. Treba li snažnije obilježavati osnivanje te zajednice?

Potrebno je podsjetiti da do formiranja HZ HB 18. studenog 1991. nije došlo slučajno, nego kao odgovor na okupaciju i razaranje Vukovara. Taj je datum i onda bio snažna poruka da će se Hrvati boriti protiv agresije te da sami žele odlučivati o svojoj sudbini. HVO je spasio ne samo BiH od totalne okupacije, nego je početkom 1992. spriječio prodor jugo-komunističke armije prema Splitu i Zadru. Taj datum i danas je poruka i muslimanskome hegemonizmu i srpskome secesionizmu da bez Hrvata kao ravnopravnoga konstitutivnoga i suverenoga naroda u BiH, BiH nema budućnost. Bez Hrvata kao ravnopravnoga političkoga čimbenika BiH će se raspasti.

Nema spasa za BiH ako ne bude ravnopravnosti Hrvata

Kakvi se zadatci nameću pred hrvatskom državnom vlašću nakon ove opsežne i sustavne analize – Haški krivolov?

Haški krivolov analiza je presude IT-04-74. Knjiga se ne bavi političkim programima ili analizom političkih prilika u BiH danas. No, čitatelji mogu lako doći do zaključka. Presuda je neodrživa, a zločini koji su počinjeni krivo su adresirani na optuženu šestoricu. Hrvatska državna politika, pak, mora zagovarati da BiH, ako želi pristupiti euroatlantskim integracijama, mora osigurati punu ravnopravnost i sigurnost hrvatskome narodu u BiH.

Postoji li mogućnost da se knjiga prevede na engleski, odnosno kad smo kod toga je li netko pokazao interes za prijevod Vaše posljednje knjige Druga strana Rubikona?

Na žalost, hrvatska službena politika nema sustavnu politiku prezentiranja znanstvenih publikacija međunarodnoj javnosti. Bilo bi normalno i poželjno da se svake godine objavi nekoliko knjiga na engleskom i drugim jezicima, koje bi na znanstveni, a to znači argumentirani i objektivni način prezentirale događaje i povijest nastanka hrvatske države, Domovinskoga rata, politiku prema BiH itd. Sada je međunarodna znanstvena javnost uskraćena za takve knjige, tiskaju se krivotvorine ili pristrane rasprave autora kojima istina nije na prvome mjestu. Ako se to promijeni, možda će biti interesa i za ove knjige o kojima govorimo.

Sud nije utvrdio tko je srušio Stari most u Mostaru

U knjizi ne spominjete rušenje Staroga mosta u Mostaru za koje iz godine u godinu bošnjačka strana uporno optužuje HVO. Što je Haški sud s tim u svezi odlučio?

Bez obzira na to što se u knjizi tim pitanjem ne bavim, smatram ga važnim. Haški sud odbio je utvrditi tko je srušio most. Prihvatio je gledište da je most bio legitimni vojni cilj. Tako je ostao “i vuk sit i koza cijela”.

Marko Curać
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Herman Vukušić: Severina i rat spolova kao oružje lijevo-liberalne ideologije u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

U Podcastu Velebit gost je psihijatar Herman Vukušić

► Je li u Hrvatskoj izbio rat između muškaraca i žena?
► Zašto ljevičarska neoliberalna ideologija nameće rat spolova u Hrvatskoj?
► Kada statistike o nasilju u obitelji prestaju biti važne?

► Je li slučaj Severine i presude o skrbništvu nad njenim djetetom iskorišten za neke druge ciljeve?
► Zašto se hrvatskoj javnosti nameće sukob nepostojećeg svjetonazora i tradicije?
► Jesu li muškarci ravnopravni ženama kada se vode brakorazvodne parnice?

► Jesu li brakorazvodne parnice i parnice o skrbništvu nad djetetom postale unosan biznis u Hrvatskoj?
► Što znači fraza ‘majka je majka’ i koja je njena praktična upotreba?
► Čemu usporedba Severininog slučaja s ‘bombaškim procesom’ J. B. Tita?

► Vodi li se u Hrvatskoj rat protiv obitelji?
► Zašto je u medijima prošla nezapažena informacija da je Ustavni sud RH ukinuo mjeru pritvora za osumnjičene u slučaju tzv. grupnog silovanja u Zadru?

► Jesu li građanske inicijative poput akcije ‘Spasi me’ uvele zakon ulice?
► Kako to da građanske inicijative za obranu ljudskih prava u konačnici imaju političke ciljeve?
► Koliko su borbe za skrbništvo motivirane interesom djeteta, a koliko motivima osvete prema drugom roditelju?

► Kakve posljedice sadašnja pravosudna praksa u brakorazvodnim rješenjima ima na stvaranje novih obitelji?
► Je li na djelu instrumentalizacija privatnih sporova za ideološke i političke procese?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari