Pratite nas

Analiza

Hassan Haidar Diab: Samo je pitanje dana kad će izbiti rat između Izraela i Hezbollaha

Objavljeno

na

Osim što čekaju kraj mjeseca ramazana i dolazak najvećeg muslimanskog praznika Ramazanskog bajrama, Libanonci očekuju i formiranje nove libanonske vlade koja bi stabilizirala zemlju i poboljšala uvjete života.

Međutim, polaganje nada Libanonaca u stabilnost njihove zemlje ne ovisi o njihovim političarima, nego ponajprije o međunarodnim i regionalnim faktorima.

Šetajući ovih dana glavnim libanonskim gradom Bejrutom, koji je još podijeljen na etničke i vjerske skupine, sjetio sam se riječi koje mi je, još dok sam imao deset godina i kada je počeo građanski rat u Bejrutu, rekao jedan stari i mudri čovjek: „Sine, kad pada kiša u Washingtonu, Moskvi, Riyadu ili Teheranu, Libanonci nose kišobrane jer ta kiša koja ondje pada više šteti nama nego njima“.

Libanon se, nakon parlamentarnih izbora i velike pobjede Hezbollaha, našao u opasnom političkom vrtlogu.

Analitičari su uvjereni da je samo pitanje dana kada će izbiti rat između Izraela i Hezbollaha, jer prema tome vode reakcije koje su stigle iz Washingtona, Tel Aviva i Riyada, koji pobjedu Hezbollaha smatraju opasnim presedanom koji će destabilizirati ne samo Libanon nego cijelu regiju.

Odmah nakon objave rezultata, Trump i saudijski princ Bin Salman uveli su nove sankcije Hezbollahu i najavili još drastičnije, piše Hassan Haidar Diab / Večernji list

Osovina otpora

Hezbollah, libanonska politička stranka i militantni šijitski pokret, doživio je velik izborni uspjeh na posljednjim libanonskim parlamentarnim izborima održanima početkom svibnja i imat će glavnu riječ u budućoj vlasti te države.

Zbog stalnog sukobljavanja s izraelskim interesima u regiji, kao i otvorene borbe protiv izraelske vojske tijekom izraelske okupacije Libanona, Izrael i SAD, a nedavno su im se pridružile i Zaljevske zemlje na čelu sa Saudijskom Arabijom, Hezbollah su proglasile terorističkom organizacijom. A koalicija Amal-Hezbollah osvojila je 41 od 128 mjesta u libanonskom parlamentu.

Jedan od koalicijskih partnera Hezbollaha je i SSNP, Sirijska socijalistička narodna stranka koja, poput Hezbollaha, ima oružano krilo koje se bori u Siriji na strani sirijskog režima.

Druga stranka po snazi je Slobodni patriotski savez, libanonska najveća kršćanska stranka, koja je još 2006. godine potpisala sporazum o međusobnom razumijevanju s Hezbollahom, koji uključuje „obrambenu strategiju zaštite Libanona od izraelske prijetnje“.

Stranka aktualnog premijera Saada Haririja, koji ima potporu Washingtona i Riyada, osvojila je 21 zastupničko mjesto. Kompliciran libanonski politički i izborni sustav praktički garantira da će te stranke morati surađivati kao poslijeizborna koalicija vladajućih stranaka.

Na izborni uspjeh Hezbollaha osvrnuli su se i neki izraelski dužnosnici pa je tako ministar obrazovanja Naftali Bennett poručio: „Rezultati izbora u Libanonu znače sljedeće – Hezbollah jednako Libanon.

Država Izrael neće praviti razliku između suverene države Libanon i Hezbollaha te će Libanon smatrati odgovornim za svaku akciju koja krene s njegova teritorija.“ Tu Bennettovu izjavu analitičari su protumačili najavom rata Libanonu.

S druge strane, Hezbollah svoju pobjedu smatra potporom libanonskog naroda sudjelovanju u ratu u Siriji na strani režima Bashara Al-Assada te pružanje otpora američkoj, saudijskoj i izraelskoj politici u Libanonu.

“Ovo je jedna velika moralna i politička pobjeda za naš pokret otpora”, kazao je vođa Hezbollaha šeik Hassan Nasrallah ističući da se “danas može reći da je cilj ostvaren te da sastav novog parlamenta predstavlja jamstvo i veliku snagu u zaštiti jednadžbe zapisane zlatnim slovima: vojska, narod, otpor”.

Hezbollah i njegovi politički saveznici osvojili su 67 od 128 zastupničkih mjesta. Nakon takvih rezultata parlamentarnih izbora u Libanonu kao i izlaska Sjedinjenih Država iz iranskog nuklearnog sporazuma, mijenja se odnos snaga u korist “osovine otpora” koju čine Iran, veći dio Iraka, Sirija, Hezbollah i palestinske militantne islamističke skupine.

Iako je Libanon mala zemlja, u njemu se prelamao utjecaj ne samo velikih sila SAD-a i Rusije, nego i velikih regionalnih i neprijateljskih sila Saudijske Arabije i Irana. Nema dileme za analitičare koji smatraju da Iran protiv SAD-a i Saudijske Arabije vodi 3:0. Naime, u Iraku, Iran je povećao svoj utjecaj, u Siriji uz Rusiju vodi glavnu riječ, a u Libanonu pobijedili su njihovi saveznici.

Zasigurno, najveći politički gubitnik je Saad Hariri, dosadašnji premijer i mandatar za formiranje nove libanonske vlade. Haririjev Pokret za budućnost osvojio je samo 21 zastupničko mjesto, što je velik pad uzmemo li u obzir da je na prošlim izborima dobio 34 mandata.

Posebno je znakovito da je Hariri, sin premijera Rafika Haririja ubijenog u atentatu 2005. godine, za čiju su smrt optuženi Hezbollah i sirijski režim, od Hezbollaha i Amala izgubio okruge u kojima su u Bejrutu, Saidi i Tripoliju, glavnim uporištima muslimanskih sunita, tradicionalno pobjeđivali sunitski kandiddati.

Analitičari navode da je Hariri izgubio glasove i zbog iznenadne najave ostavke iz Riyada gdje je bio jedno vrijeme i zatočen, da bi je povukao nakon povratka u Libanon. To je u libanonskim medijima protumačeno kao otmica premijera koju je počinila Saudijska Arabija. Iako je Saad Hariri gubitnik izbora, ipak je od libanonskog predsjednika Michaela Aouna dobio mandat za formiranje nove libanonske vlade. Po ustavu, u Libanonu predsjednik mora biti maronitski kršćanin, premijer sunitski musliman, a predsjednik parlamenta šijit.

Politička scena u Libanonu duboko je podijeljena i pitanje je može li bilo koja vlada dovesti do ujedinjenja, s obzirom na to da se njihove razlike čine nepremostive, jer tu su dva glavna suprotstavljena politička bloka, pokret 8. ožujka naklonjen Iranu i Assadu s proiranskim Hezbolahom kao i pokret 14. ožujka koji predvodi Saad Hariri a podržavaju ga Saudijska Arabija i SAD te neke europske zemlje, poput Francuske i Velike Britanije.

Samer: Gorjet će cijela regija

Krizu je pojačalo i to što je u Libanon došlo više od milijun i pol sirijskih izbjeglica, tako da se broj stanovnika Libanona u kratko vrijeme povećao za petinu.

Međutim, iako je neko vrijeme izgledalo kao da je zemlja na rubu ponora i građanskog rata zbog velikih tenzija koje su nastale zbog rata u Siriji jer su dvije suprotstavljene libanonske političke opcije u Siriji međusobno ratovale, jedna na strani režima, druga na strani opozicije, odnosno džihadista, Libanon je ostao stabilan i zasad je izbjegao krvavi građanski i vjerski rat.

Prema mišljenju analitičara, Libanonci to mogu zahvaliti upravo sirijskim izbjeglicama. Naime, analitičari, smatraju da Libanon, zasad, nije zahvaćen građanskim i vjerskim ratom jer velike sile, a prije svega EU, tu zemlju vide kao veliki izbjeglički kamp pa žele sačuvati njezinu stabilnost i podržavaju je i financijski te na različite načine rade pritisak na političke aktere u Libanonu kako ne bi došlo do sukoba i ratova koji bi prouzročili novi veliki val izbjeglica prema Europi, što bi dodatno moglo stvoriti problem s izbjeglicama i dovesti do destabilizacije zemalja Europske unije.

Koliko je libanonsko društvo podijeljeno uvjerili smo se i sami dok je obilazao Bejrut i cijelu zemlju te razgovarao s ljudima različitih političkih opcija. Gotovo nijedna osoba s kojom smo razgovarali nije obznanila da su Libanonci već umorni od ratovanja koje njihova zemlja trpi još od davnih 70-ih godina 20. stoljeća.

U Tarik Al Jadidu, glavnom uporištu Saada Haririja, gdje su na svakom koraku plakati a u svakoj trgovini i po nekoliko njegovih slika, izrazili su zabrinutost pobjedom Hezbollaha na parlamentarnim izborima. Vlasnik slastičarnice Samer kaže da pobjeda Hezbollaha na izborima neće pogoditi samo Libanon nego i cijelu regiju.

Zbog Hezbollaha Libanonci svakih nekoliko godina trpe veliku štetu. U prosjeku svakih pet godina Izrael napada Libanon upravo zbog djelovanja libanonskog Hezbollaha. Svaki rat iznova razori Libanon gotovo do temelja – kazao je Samer ističući da ne vidi nikakvu perspektivu ni budućnost u Libanonu jer je svaki dan život sve teži.

I Omer dijeli Samerovo mišljenje.

– Svaki dan očekujemo novi izraelski napad na Libanon. Ali, ovaj put taj će rat zasigurno potpuno razoriti Libanon. Hezbollah je od Irana dobio naoružanje kojim može gađati gotovo sve dijelove Izraela. Tko zna, možda će ovaj put Izrael upotrijebiti i atomsku bombu – zabrinut je Omer koji, kako kaže, pod svaku cijenu želi svoju obitelj odvesti u neku od europskih zemalja.

Dok u Tarik Al Jadidu nemaju dobre riječi za Hezbollah i smatraju ga krivim za sve nevolje koje pogađaju Libanon, u predgrađu Bejruta, gdje se nalazi glavno uporište Hezbollaha, slika je potpuno drukčija. U tom dijelu Bejruta još vlada slavljeničko raspoloženje iako je gotovo dva mjeseca prošlo od parlamentarnih izbora.

Za razliku od zapadnog dijela Bejruta gdje se vide samo slike Haririja ili saudijskog kralja, predgrađe Bejruta oblijepljeno je slikama glavnog tajnika Hezbollaha šeika Hassana Nasrallaha, iranskog vjerskog vođe Alija Hamneija ili vođe iranske revolucije imama Homeinija. Svuda su polijepljene i slike mučenika, boraca Hezbollaha, poginulih u ratu u Siriji u kojoj su pomagali sirijskoj vojsci.

Upravo zahvaljujući ulasku Hezbollaha u rat u Siriji, prema mišljenju mnogih analitičara, Assad je opstao na vlasti do ruske vojne intervencije. Prema procjenama, u ratu u Siriji poginulo je između dvije i tri tisuće boraca Hezbollaha. Jafar, vlasnik automehaničke radionice, pristaše Haririja smatra izdajnicima jer su se prodali Trumpu i Netanyahuu.

– Svi pristaše Haririja saudijski su pijunčići koji slave kad neprijatelj, Izrael ili Trump, bombardiraju Siriju. Kakva je to sramota! Bez obzira na to koliko smo mi puno žrtava dali u Siriji i Libanonu braneći svoju čast i vjeru, spremni smo to ponoviti – energično govori Jafar naglašavajući da je veliki američko-izraelski i zapadni projekt u Siriji, koji su provodile zemlje Zaljeva, pao u vodu, i to zahvaljujući upravo borcima Hezbollaha i njihovoj krvi koja je tekla u Siriji.

Vozač taksija Ali, koji nas je vozio iz predgrađa Bejruta do zapadnog dijela grada, cijelo vrijeme slušao je motivacijski govor vođe Hezbollaha šeika Nasrallaha.

– To je pravi borac i revolucionar, a ne ovi u zemljama Zaljeva koji su prodali Jeruzalem i Palestinu ni za što. Svijet je imao mnogo revolucionara, od Che Guevare do vašeg Tita, ali naš je revolucionar veći od svih njih. Ako Bog da, s njim ćemo osloboditi glavni grad svih muslimana Jeruzalem – uvjeren je Ali.

Iako tenzije i podjele vise u zraku, stanovnici glavnoga libanonskoga grada Bejruta pokušavaju živjeti uobičajenim životom. Bejrut je postao simbol rata, ali ga još nazivaju i Parizom Bliskog istoka.

Njegovo moderno središte smješteno je na obali Sredozemlja, a poznat je i pod nazivom “Majka zakona” jer je upravo ondje otvorena prva biblioteka zakona na svijetu te je jedan od najmodernijih gradova Bliskog istoka s poviješću duljom više od tisuću godina, grad u kojem na istome trgu možete vidjeti kršćansku crkvu i islamsku džamiju.

Unatoč političkim nesuglasicama, Libanon je poznat kao najtolerantnija zemlja na svijetu u kojoj živi više od 28 različitih vjerskih i etničkih skupina, a zakonom su svi zaštićeni i žive u ravnopravnosti. Papa Ivan Pavao II. uvijek je znao istaknuti kako treba učiti ljubav i toleranciju od Libanonaca.

Sunce da grije, a ne da ubija Bejrut je danas impresivan grad u kojem stanovnici žive punim životom. Premda je čak sedam puta strašno oštećen u razornim potresima (najrazorniji pogodio je grad 555. godine) te je u svojoj burnoj povijesti pretrpio i mnoga druga razaranja (najveća u 15-godišnjem građanskom ratu), Bejrut je brzo ponovo obnavljan i opet je postao pravi ljepotan i privlačna destinacija. Usprkos ratu u Siriji i upozorenjima turističkih agencija i zapadnih vlada građanima da ne putuju u Bejrut zbog opasnosti, taj je grad pun stranih turista, najviše baš iz zemalja članica EU.

U najatraktivnijim četvrtima, kao što je Hamra, stara jezgra grada u kojoj je mnogo suvenirnica, restorana i pubova, teško je naći slobodno mjesto, pogotovo navečer. Isto vrijedi i za Downtown, novi dio grada, koji vrvi trgovačkim centrima i novim stambenim građevinama.

Najatraktivnije šetalište za turiste je Rouche, mjesto gdje ćete pronaći najljepši prirodni fenomen Bejruta – litice Rouche. Iako gotovo svi Libanonci očekuju veliki rat između Hezbollaha i Izraela koji će se, uvjereni su, zasigurno proširiti i na Siriju a možda i na Iran, 90-godišnji Khalid, moj nekadašnji učitelj matematike u osnovnoj školi, ipak se nada nekom čudu.

– Možda Bog ovaj veliki tmurni oblak koji je već prekrio Libanon ipak otpuše dalje i podari nam sunce koje će nas grijati, a ne ubijati – tiho je, ali riječima punim nade, prozborio stari profesor Khalid.

Hassan Haidar Diab / Večernji list

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Analiza nastupa Ive Goldsteina u TV emisiji Nedjeljom u 2

Objavljeno

na

Objavio

ilustracija Kamenjar.com

Dana 17. lipnja 2018. nastupio je u emisiji Aleksandra Stankovića Nedjeljom u 2 (NU2) sveučilišni profesor povijesti g. Ivo Goldstein.

Nastup je izazvao brojne negativne komentare, ali oni nisu bili dovoljno analitični i detaljni. G. Goldstein je važna osoba i njegov se nastup ne smije podcijeniti. On nije nekakav subnorovski zanesenjak koji govori jezikom 1946., nego uljuđen čovjek koji svjesno, promišljeno i akademski samouvjereno, s pozicije redovnog sveučilišnog profesora u trajnom zvanju, govori (i piše) o neizrecivo važnim temama. Pritom on a) iskrivljuje istinu i b) promiče komunističku kulturu zabrane drukčijih mišljenja, pa i samih povijesnih istraživanja. Njegovo djelovanje, ovdje u okviru rečene TV emisije, traži pomniju analizu, jer potencijalno ima dalekosežne posljedice za društvene i političke odnose u Hrvatskoj, a navlastito na povijesne istine koje su protuhrvatski izobličene, a on ih nastoji takvima i održati. Tu je on u 1946. godini: isti stavovi, samo finiji jezik i nevoljka ali nužna popuštanja.

No, I. Goldstein je potpisao je „Dokument dijaloga“ Vijeća za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima koji inzistira na povijesnim istraživanjima i dijalogu o predmetima prijepora (https://www.braniteljski-portal.com/matko-marusic-napadi-na-igora-vukica-i-karolinu-vidovic-kristo-su-komunisticki-napad-na-slobodu-znanstvenoga-istrazivanja-i-slobodu-govora) i više ne može tražiti zabranu istraživanja hrvatskih povijesnih istina. Vjerujem da je zato došao u NU2 – da sada drugim riječima spriječi istinu i razobličavanje laži. To se razaznaje iz onoga što je govorio. I otkriva novu taktiku očuvanja povijesnih laži o Hrvatima.

  1. KAKO JE GOVORIO I ŠUTIO, A KAKO DANAS GOVORI I ŠUTI IVO GOLDSTEIN

G. Goldstein je u emisiji nastojao ostaviti dojam upućena a iskrena čovjeka. Pa je vješto prješao preko nevjerojatnih laži koje su se decenijima pisale, učile i govorile o Jasenovcu i općenito o ustaškom režimu. To je bilo zabašurivanje laži, a ne govorenje istine.

Na primjer, kako god Goldstein objasnio strašnu laž o 700.000 žrtava logora u Jasenovcu, a objasnio ju je površno neuvjerljivo i jasno lažno, ostaje pitanje, njemu i njegovu pokojnom gospodinu ocu Slavku: bili ste živi i bavili ste se temom Jasenovca i u vremenu kad se ta laž učila u školama. Zašto ste onda šutjeli ako ste znali da je strašna laž?

Jeste li prosvjedovali, ili ikad poslije to spomenuli kao strašan komunistički grijeh, da je (npr.) Franjo Tuđman osuđen na zatvorsku kaznu jer je rekao da je taj broj barem deset puta uvećan?

Kažete da ste pisali o Bleiburškoj tragediji, ali kada ste pisali? Kad je o tome pisao Vaš g. otac, a znao je istinu? Je li se bunio da se uzapćuju ljudi koji su o tome govorili? Je li prosvjedovao kad je o tome lagao general Basta na HTV rekavši da je „na Bleiburgu poginulo oko 5.000 ustaša, (ali) u borbama s partizanima“?

Kako ste mogli reći na HTV („Otvoreno“) da žene na Bleiburgu nisu ubijane, a objavljene su slike pletenica djevojaka ugušenih u Hudoj Jami i pismo ubijene trudnice svojemu djetetu koje je umrlo u njezinoj utrobi?

Kad povjesničar poput Vas govori o jasenovačkim žrtvama, onda ne smije i ne može izbjeći barem nekoliko znanstveno neizbježnih istina:

– GDJE JE SADA JASENOVAČKA DOKUMENTACIJA? U Srbiji.

Kad je oteta iz Jasenovca? 1991. Zar ona ne pripada Hrvatskoj, barem kao preslika? Zašto to ne tražite od Srbije – svojim autoritetom povjesničara i svjetskoga čovjeka?

Je li ta dokumentacija prije bila dostupna? Nije, režim i vođa koje toliko slavite to nisu dopuštali. Jeste li Vi i Vaš otac imali pristup toj dokumentaciji? Jeste li je ikad vidjeli? Što tamo piše? Koliko su to vjerodostojni dokumenti? Koji su dokumenti vjerodostojniji od tih?

– ZAŠTO NE KOMENTIRATE IZVJEŠĆE CIA-E O JASENOVAČKOM LOGORU? Ako je laž ili lažno, recite to. Direkt’ CIA-i.

– ZAŠTO NE KOMENTIRATE STRAŠNU LAŽ O „20.000 DJECE UBIJENE U JASENOVCU“? Je li dnevnik gđe Diane Budisavljević relevantan dokument o toj temi? Gđa Budiavljević je umrla 1978.; je li Vaš g. otac, koji se bavio jasenovačkim žrtvama ikad s njom razgovarao (i to objavio)? Na primjer o tom dnevniku, te čemu je osobno svjedočila na terenu? Svaki bi iole ozbiljan istraživač to napravio – Beč je blizu, a od 1945. do 1978. g. Slavko ju je stvarno mogao susresti. I Vi, zar ne?

Evo što ste radili i radite: tolerirali ste laži o ustaškim zločinima, zatim ste morali popustiti pred očitim luđaštvom luđačkih pretjerivanja, pa ste došli na broj s današnjega jasenovačkoga popisa o 83.811 žrtvi. Zašto bismo Vam, nakon što ste tolike godine pristajali uz 700.000, sada vjerovali da je 83.811 istina?? (O tom broju malo poslije, dolje.)

  1. FINOĆA ILI IPAK NE?

U jednom je momentu g. Goldstein na NU2 rekao “…i ti đubretari i ti smrdljivci koji tvrde da nitko tamo nije stradao nek izvole mom stricu objasniti gdje su ti ljudi….”. To je nečuveno za svakoga, a napose za veleposlanika i redovnog profesora u trajnom zvanju!

On se odmah opravdavao emocijama, ali se nije ispričao. Uostalom, privatne emocije nemaju mjesta u ozbiljnim TV emisijama. A ako imaju, kako bi se onda g. I. Goldstein osjećao da je netko to za njega rekao, npr. zato što tvrdi da na Bleiburgu nisu ubijane žene, a njemu (njoj) je u Hudoj Jami ugušena bakina sestra, još kao djevojka s pletenicama? Takvih primjera mogu nabrojiti na tisuće, na stotine tisuća! Jer stotinama tisuća ljudi u to su vrijeme ubijeni najbliži i – ako svi imaju ista prava i istu ljudsku vrijednost – onda imaju pravo to reći na HTV kao g. Goldstein. A kud bi nas to odvelo?

„Gdje su ti ljudi?“, pita Goldstein implicirajući da su (ubijeni) u Jasenovcu. Poštujemo gubitak i bol g. strica Danka, ali to pitanje treba odgovoriti I. Goldstein, kao povjesničar i član obitelji kojoj je to učinjeno. I to na osnovi valjane dokumentacije. Ta dokumentacija mora postojati. I mora je se moći razmotriti i dobiti odgovor. Važna je indikacija knjiga Antuna Miletića „Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945.“, u kojoj se popis osoba na stranici navedenoj u napomenama odnosi na osobe koje su nestale u Jasenovcu, ali se ne kaže jesu li tamo i stradale.

g. Goldstein je na NU2 svjedočio da je osuđen na oko šezdeset tisuća kuna kazne za uvredu g. Antuna Vrdoljaka. U Globusu je napisao recenziju Vrdoljakova serijala o Titu i osuđen ja za uvredu. Ne ulazimo u meritum te osude. I sam osuđenik kaže da više ne želi o tome govoriti. Međutim, ustvrdio je da mora reći imena sutkinja koje su ga našle krivim. Nije istina da mora, nego je istina da ne smije! Od toga se i g. Stanković ogradio. Tko je to vidio da gospodin, sveučilišni redovni profesor u trajnom zvanju i veleposlanik u Parizu – na televiziji s negodovanjem iznosi imena sudaca koji su ga našli krivim??? Imena sudaca nije govorio ni g. Zdravko Mamić kad je bio najljući i najneprimjerenije se ponašao!

Tko je zapravo taj gospodin Ivo Goldstein?

  1. PRLJANJE DANAŠNJE HRVATSKE

Priča o partizanima i ustašama je i priča o Hrvatskoj 2018. godine, odnosno o Hrvatskoj danas”, izjavio je I. Goldstein u NU2.

I to je, čini mi se i pravi cilj njegovog javnoga nastupa. Prljanje današnje Hrvatske. On je prljanje, sve kao da ne bi, nego je zabrinut, ipak cijelo razvio i izgovorio. Lako ga je bilo prepoznati:

Čitava priča o ustašizaciji, blajburgologiji, povijesnom revizionizmu koji cvjeta oko nas, nametnuta (time bi htio da laži ostanu) je tema Hrvatskoj i hrvatskom društvu da bi se njome bavilo, a da bi se negdje “iza ugla” promovirala nazadna, zatvorena, konzervativna, antiimigrantska ideologija i njezina provedbena politika… Postoje dvije Hrvatske, otvorena i zatvorena, jedna mrzi, druga želi komunikaciju.“

Sve je to izvrtanje istine i laž na laž!

– „Priča o ustašizaciji, blajburgologiji… je nametnuta…“

Da, nametnuta je, ali nametnuo ju je on i slični njemu! Evo kako: dok su bili na vlasti lagali su i stvorili mitove, a onda o tome nisu dali ni jednu upitnu riječ reći. Onda je došla sloboda i demokracija i ljudi su počeli govoriti, istraživati, svjedočiti i propitivati. I onda Goldstein i njegovi to NE DAJU, nego tvrde da je to „povijesni revizionizam, ustašizacija i BLAJBURGOLOGIJA (osobno tražim da se javno ispriča za taj izraz!)“. On i njegovi dvaput nameću ustašizaciju! I tvrde da su oni otvoreni, a oni koji traže znanstvenu istinu – zatvoreni! Goldstein i  njegovi bi htjeli da njihovi mitovi i laži ostanu povijesna istina. U tome je stvar. Nastave li se istraživanja i svjedočenja, otkrit će se strahota njihovih laži, a time i sve ostalo – od političke moći (lažni antifašizam) do utemeljenosti akademskih pozicija.

– “Oko 2012. ili 2013. je krenula konzervativna revolucija. Ona nužno mora imati povijesni kontekst, povijesnu utemeljenost. Povijesni revizionizam u nekim drugim državama ima neke druge manifestacije, a u Hrvatskoj je to ustašizacija“, kaže Goldstein.

Kakve veze ima „konzervativna revolucija“ i ustašizacija?! Za njega ima, jer jednim udarcem ubija dvije muhe – ostavlja svoje laži živima, a one koji misle drukčije klasificira kao ustaše. Osim toga, izjednačava konzervativnost i „ustašizaciju“, dakle jača svoj komunizam. Jača ga jer ga proglašava naprednim i jer one koji nisu za komunizam svrstava u nazadne, pa onda i u ustaše.

Istodobno ističe da se o ustašizaciji MORA danas govoriti  “upravo zato jer hodaju dečki i mladi s ustaškim kapama”. Prvo, to nije istina. Na svim masovnim događanjima, od komemoracija do koncerata, tijekom mnogo godina HTV je nadljudskim naporom uspjela snimiti dvoje mladih i troje starih s ustaškim kapama. Koliki je to postotak od svih ljudi koji su tamo bili?

A ne kritizira (ne brine ga) kad mladi (Filozofski fakultet u Zagrebu, Parade ponosa, SDP mladež) stupaju s komunističkim zastavama, krilaticama i kapama. U čemu je razlika? I. Goldstein zna za Europske i hrvatske rezolucije i deklaracije protiv SVIH totalitarnih sustava, ali onaj svoj ne spominje, iako je više ljudi ubio od ustaškoga!

Dapače, on se poziva se na hrvatsko članstvo u EU – s idejom da nas Europa natjera da prihvatimo laži. A pritom „zaboravlja“ EU-ovu osudu i njegova ljubljenog komunizma. Taj „zaborav“ je namjeran.

– Goldsteinova rečenica da se to sve (ustašizacija i blajburgologija“) radi „da bi se negdje “iza ugla” promovirala nazadna, zatvorena, konzervativna, antiimigrantska ideologija i njezina provedbena politika“, otkriva njegovu izvanjsku transformaciju iz komunista u „liberala“: on je za prihvat svih migranata koji dođu. To pitanje, međutim, nema veze s ustašama, ni s konzervativizmom ni s Hrvatskom. Njegove su riječi podilaženje određenoj političkoj opciji i dodatno, aktualno, prljanje države u kojoj živi.

  1. ZNANSTVENI RAD I KAKO GA STEĆI

G. Goldstein o Jasenovcu piše, nakon što je, s ocem, završio knjigu „Tito“. Kaže da je s ocem o Jasenovcu već pisao, pa sada radi copy-paste…, jer „iz Pariza može raditi“.

Kako to da on u Parizu može raditi na istraživanjima jasenovačkoga logora, a Igor Vukić, rođen u selu kraj Jasenovca, čije je otac prošao Jasenovac, i koji radi s arhivama u Zagrebu – ne može (ne smije) to raditi? Po čemu bi Goldsteinovi dokazi o Jasenovcu bili bolji od Vukićevih?

Na osnovi čega HTV Goldsteinovu knjigu o istoj temi, Jasenovcu, promovira, a Vukićevu osuđuje??? Zašto sada A. Stanković ne pozove I. Vukića u NU2?

Na pitanje g. Stankovića koje nove spoznaje I. Goldstein donosi u toj knjizi o Jasenovcu na 900 stranica, I. Goldstein kaže „Pa ima ih“, ali ih ne navodi… Otkriva. međutim, nešto drugo, vrlo važno: nije ga briga za čitatelje, „piše za budućnost, ali i o sadašnjosti“, računa na pretraživače na internetu. To znači da, nakon što je eliminirao „revizioniste“, piše što hoće i u svrhu „svjedočenja“ u budućnosti i u inozemstvu. Učvršćuje laži!

Tko nije znao svrhu njegova pisanja, sada zna. Sam je rekao.

(Onaj tko poznaje znanost, prepoznao bi i da se uopće ne radi o znanosti, ali za dokazivanje toga trebalo bi previše prostora. A ako nije znanost, znamo što je! Može biti i mit.)

  1. KOJA JE VRSTA LOGORA BIO LOGOR U JASENOVCU?

Iako (u novoj knjizi) g. Goldstein nema novih saznanja, on ipak stidljivo priznaje da je jasenovački logor bio radni logor! Ma nemoj, radni logor; a mene učili da je bio logor smrti! Ma, bio je i logor smrti, popravlja se Goldstein u NU2, bio je radni logor, ali to ne umanjuje njegovu smrtnost. Kaže da je Maks Luburić od Nijemaca naučio osnivanje logora, tako da budu radni ali i smrtni. Ubijali su glađu, jer su logoraši dobivali 600-700 kalorija dnevno, a trebalo bi barem triput više. Tu je pogriješio, jer bi trebalo barem tri tisuće puta više. Energijska (kalorijska) vrijednost hrane izražava se, naime, u kilokalorijama. Možemo to shvatiti kao pogrješku čovjeka koji se bavi drugim pitanjima (povijesti), ali redovni sveučilišni profesor u trajnom zvanju, koji količinu kalorija rabi kao dokaz smrtnosti logora ipak bi morao biti upućen u mjernu jedinicu svojega glavnoga dokaza.

Ukratko, više nema dvojbe da je Jasenovac bio radni logor, kako to višestruko dokazuje g. Igor Vukić i bezbroj službenih dokumenata s isplatama plaća (za logoraše i vanjske radnike), računi za proizvedeni materijal i slike jednostavnih tvornica koje su tamo radile. I priznaje g. Ivo Goldstein. Pa se sada može govoriti i o radnim i životnim uvjetima u tom radnom logoru, ali ne više o osnovnoj namjeni logora.

Ljudi su zacijelo i umirali od iscrpljenosti i rada po hladnoći (da, bile su hladne zime 1941./2. i 42./3., to kaže i Vukić – pa je Sava smrzla i leševi se tih dvaju zima nisu mogli bacati u Savu). O stanju u tom logoru svjedoči Bugarin Petar Lungov, u povjerljivom izvješću od 7. veljače 1942. Jordanu Mečkarovu o posjeti stranih dužnosnika akreditiranih u Zagrebu hrvatskom koncentracijskom logoru Jasenovac (Dokument br. 81, Br. 40/ Т. А., Povjerljivo, Predmet: Koncentracijski logori u Hrvatskoj; CDA (Središnji državni arhiv Republike Bugarske), F. 176 к, оp. 8, а.е. 1153, str. 46-55.). On kaže da je Jasenovac bio vrlo stog logor, u barakama je bilo vrlo hladno, ali radni je logor i nema govora o smaknućima. Postoje i izvješća Međunarodnoga Crvenoga križa. Zašto njih ne komentira g. Goldstein? Goldstein kaže da je 1942. u Jasenovcu bilo najviše zločina, a Lungov ih ne spominje. Kako je to moguće?

Postoje osude ustaškoga prijekoga suda, na smrt, ustašama koji su u Jasenovcu ubili ili opljačkali logoraše. Jesu li te presude stvarne? Što one znače? Što g. povjesničar Goldstein misli o njima? Ne spominje ih, čak ni u negativnom svjetlu…

  1. GDJE SU NESTALE KOSTI 83.000 JASENOVAČKIH ŽRTAVA?

G. Goldstein je u NU2 komentirao i nekoliko sada već jasnih prijepora.

Upravo na Gradini, koju je spomenuo i Goldstein, a Srbijanci kažu da su tamo pobijene STOTINE TISUĆA ljudi (v. Dodikova obilježavanja), u tri kopanja (Titova) iskopano je „premalo“ kostura, 481 ukupno. (V. znanstveni članak Pilić S i Matković B. Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru. 2014;56:323-408. (UDK: 343.819.5(497.5 Jasenovac)). Na to Goldstein kaže da su u godinama kopanja 1964./65., provedena samo sondiranja terena, a ne sustavna iskopavanja. Ustvrdio je da kostura nema zato što su početkom travnja 1945., nakon instrukcija u Njemačkoj kako se uništavaju leševi, doše ustaše, pa su leševi iskopavani iz masovnih grobnica, spaljivani i vraćani u grobnice!

O toj apsurdnoj konstrukciji već je pisao M. Jurič (https://kamenjar.com/marko-juric-ivo-goldstein-kronicni-manjak-cinjenica-i-argumenata-nadoknaduje-mastom/), pa ću njega citirati, jer se više od toga teško može reći bez ružnih riječi:

Dobar je Goldstein Ivo. Kaže da su ustaše u travnju 1945. godine od Nijemaca posudili i donijeli “strojeve koji uništavaju kosti” pa da zato nema ljudskih ostataka na prostoru nekadašnjega logora Jasenovca.

Zanimljivo!

Kako to da nikad do sada u proteklih sedamdeset godina, nitko od stotina i stotina raznih domaćih i stranih istraživača logora u Jasenovcu nikada nije spomenuo takve strojeve? Zar je moguće da takvu jednu, vrlo zanimljivu i pomalo senzacionalnu informaciju, kao što je nacistički stroj za uništavanje kostiju, nikada, nitko, nigdje do sada nije spomenuo u kontekstu logora Jasenovac?

Goldstein mlađi spominje i spaljivanje kostiju na rešetkama gdje su se one pretvarale u pepeo. To je također izuzetno zanimljiva informacija. Bilo bi korisno da tu tehniku Goldstein ispriča djelatnicima Krematorija na Mirogoju. Naime današnjom naprednom tehnikom spaljivanje tijela preminulih u krematoriju, pomoću snažnih plinskih plamenika i u hermetičkoj komori traje gotovo tri sata. Tek tada kosti postaju dovoljno krhke da bi ih se potom moglo mehaničkom drobilicom smrviti. Dakle, ni današnjom tehnologijom ne uspijevaju se kosti pretvoriti u pepeo. E sad kako su to Goldsteinovi ustaše 1945. godine uspjeli razviti tehnologiju spaljivanja kostiju i pretvaranja u pepeo u ondašnjim primitivnijim uvjetima i ratnom stanju? To bi bilo zanimljivo čuti. Naime kosti nisu zapaljive i jednostavno ne gore, ne oksidiraju, nego dugotrajnim spaljivanjem na vrlo visokoj temperaturi (800ºC-1000ºC) postanu krhke. E sad, kako su ustaše uspjele na nekakvim rešetkama, dakle ne u komori, nego na otvorenoj vatri postići višesatnu visoku temperaturu? Tko se imalo razumije u tehnološke procese spaljivanja leševa, bez kreamtorija kakve su imali Njemci a u Jasenovcu ih nije bilo, zna da na otvorenoj vatri postići dugotrajnu tako visoku temperaturu jednostavno nije moguće. I onda još sve to ponoviti nekoliko desetaka tisuća puta, kako bi se uklonili svi leševi i još cijeli taj proces izvesti u samo nekoliko preostalih ratnih dana travnja 1945. godine.

g. Goldstein je potom g. Stankoviću rekao da je u Jasenovcu naplavni teren – pa su iskopavanja našla žućkastu smjesu koja je bila – kosti. No najvažnije je da je USTVRDIO DA SE OTKOPAVANJEM NE MOŽE NAĆI NIŠTA. To je posebno neobično čuti od osvjedočenog povjesničara, a napose zato što postoje indicije da su (Titova) otkopavanja među kosturima našla ustaško i domobransko vojno znakovlje… (v, gore spomenuti članak Pilić-Matković i Vukićevu knjigu „Radni logor Jasenovac, te ostalu „revizionističku“ literaturu, v. i http://hu-benedikt.hr/?p=108953).

  1. KOLIKO JE LJUDI STRADALO U JASENOVCU?

Goldstein odustaje od notornoga broja od 700.000 žrtava u Jasenovcu, a „krivnju“ za taj nevjerodostojan popis žrtava Jasenovca pripisuje “boračkim organizacijama” koje su radile popis stradalih, a one su “bile potpuno nespremne”. Ipak, Goldstein tvrdi da u tome “nije bilo zle namjere”. Ako je tome tako, zašto se to onda četrdeset godina upravo to učilo u školama i bilo u svim enciklopedijama, uključivši i inozemne – u koje su ti podatci službeno poslani? Kolike su samo knjige napisane u kojima se objašnjavalo i opisivalo kako je pobijeno tih 700.000 ljudi! Srbija i danas barata tim brojem i o njemu radi izložbe po svijetu. Zašto je I. Goldstein ne upozori? I nju i svijet. I ispriča im tu pričicu o „boračkim organizacijama“?

Nešto manje jasno Goldstein odustaje i od broja od oko 590.000 koji navodi Jasenovac Research Institute u New Yorku. Kaže da je njujorški popis zapravo popis iz 1964., i da tamo ima krivih navoda, ali na današnjem jasenovačkom danas ih NEMA“. Pao je na deseterostruko niži broj – sadašnjega jasenovačkoga popisa od 83.811, a nikome se ne ispričava za strahotu toga priznanja! I tvrdi da danas u jasenovačkom popisu pogrješaka nema, da je „taj broj čvrst kao što je čvrsto da je Zemlja okrugla“. Zašto bismo mu vjerovali kad nikad nije negirao ni 700.000 niti 590.000 – dok „revizionisti“ nisu donijeli dokaze da su to idiotski brojevi. (Usput rečeno: kako to da Žerjavić nije bio, a Vukić i Matković jesu „revizionisti“? Ja znam odgovor, ali volio bih da ga dade I. Goldstein – pa ćemo onda dodatno upoznati njegovu metodologiju.)

Prvo treba uočiti da je razlika od 590.000 i 83.000 tolika da se nikako ne može govoriti o pogrješkama, nego o strašnoj laži (preuveličavanja), koja se vidi i iz aviona. No, to Goldstein ne će reći, a da ne govorimo da bi kao hrvatski povjesničar koji drži do sebe i do istine trebao pisati u New York i pitati jesu li oni poludjeli.

Nadalje I. Goldstein njujorški popis datira u komunistički popis iz 1964., što znači da je i taj iz 1964. jako kriv. A onda i on i današnji dužnosnici u Jasenovcu manje ili više otvoreno kažu da je današnji jasenovački, onaj s 83.000 žrtava – napravljen prema popisu iz 1964. (Strašno!)

Današnji popis žrtava u Jasenovcu jako je ugrožen barem trima činjenicama:

– u njemu je nađeno 14.000 duplih imena, stranica je zatvorena na mjesec dana (navodno „hakirana“!), a onda su ta imena maknuta i dodana druga imena – iz popisa iz 1964.! (Razum S. Logor Jasenovac je komunističko-velikosrpski mit. Nn: Nova znanstvena istraživanja. U: Hrvatska vjernost. Časopis za hrvatski martirologij. Gospić, 10./2015., br. 11, kolovoz 2015., str. 55-58.).

– N. Banić i M. Koić našli su da oko 3% imena na popisu ni danas ne odgovara istini;.

– Banić i Koić našli su, vrlo stručnom analizom godina rođenja navedenih žrtava, da dodatno a generalno postoji velik broj neistina na popisu (https://narod.hr/hrvatska/banic-koic-evo-dokaza-da-javna-ustanova-sp-jasenovac-lazirala-cak-jugoslavenski-popis-zrtava-iz-1964-joj-sluzi-izvor; http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/22397-n-banic-zastrasujuce-manipulacije-uprave-jasenovca.html; http://narod.hr/hrvatska/skriva-li-slavko-goldstein-namjerno-istinu-ili-nije-dovoljno-sposoban-za-njezino-otkrivanje; http://croatiarediviva.com/2018/01/14/n-banic-m-koic-pregled-2017-godine-s-obzirom-jasenovacki-popis/ i druge analize istih autora). Ukratko, iz analize matematičke raspodjele godina rođenja žrtava s popisa vidi se da je dio tih godina (neznalački) izmišljen.

Jadna je samohvala I. Goldsteina da se (iz Pariza) bavio „psihološkim profilom“ ustaša u Jasenovcu. Pa banalno kaže da je i među ustašama bilo svakakvih likova, i to naziva „banalnost zla“. Daje primjer nekog Ante Vrbana, prije rata opskrbljivača planinarskih domova, koji je pomalo zakidao mušterije jer je bio sirotinja a onda, odjednom – postao monstrum u logoru. Kakve to veze ima s istinom o Jasenovcu ili pak sa samom psihologijom?

 

  1. OPET NA SLOBODNU I DEMOKRRATSKU REPUBLIKU HRVATSKU

Goldstein kaže da u preambuli hrvatskoga Ustava piše da je današnja Hrvatska stvorena na odlukama ZAVNOH-a 1943. (a TO NE PIŠE, v. npr., http://kamenjar.com/zlatko-hasanbegovic-je-dodirnuo-sredisnju-tajnu-hrvatske-antifasisticke-prijevare/!). U preambuli Ustava, međutim, IZRIČITO PIŠE DA SE DANAŠNJA HRVATSKA TEMELJI NA DOMOVINSKOM RATU! To Goldstein uopće ne spominje! Kakav je to čovjek, kakav povjesničar, kakva osoba koja na HTV govori o hrvatskom Ustavu? Navodi da u Ustavu piše „usuprot“ NDH, što i piše, ali u istoj rečenici piše i „odbacivanje komunizma“, ali to Goldstein ne citira! I sve to da bi mogao reći da su „samo partizani (bili) u pravu, svi ostali u krivu“.

A po čemu su to partizani bili u pravu ako su se borili za Jugoslaviju i komunističku vlast? Za to su im na putu stajali i Nijemci i ustaše (četnici, Talijani), ali to ih ne čini ni antifašistima niti osloboditeljima, nego jednom frakcijom koja se borila za vlast, prema uputama Komunističke Internacionale (http://kamenjar.com/pupovac-saboru-izrekao-veliku-laz-koja-vodi-jos-vecu-istinu/http://croative.net/?p=43637).

Iako je sveučilišni profesor povijesti, I. Goldstein ne dopušta razgovor o Jasenovcu nakon 1945. (I.Z. Čičku). Nedopuštanje razgovora je komunistički teror, a ne znanost ili javni nastup u demokratskoj državi. Stav Goldsteina oca o tom pitanju (napisao knjigu), razorila je B. Matković (http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/23884-mr-sc-blanka-matkovic-hrvatska-je-zatrovana-lazima-o-jasenovcu-i-o-drugome-svjetskom-ratu.html), i sada sin – o toj temi ne da govoriti. (A onda će se predstavljati kao demokrat i redovni sveučilišni profesor u trajnom zvanju.)

G. Goldstein ponosno otkriva da je njegov otac govorio (i on ponavlja) da Hrvati nisu ustaše, i da je to najveće hrvatstvo. Međutim – nije. I bez njih smo znali da Hrvati nisu ustaše. Za to nam ne treba njihova ocjena. Ni za što nam ne trebaju njihove ocjene. A vidjeli smo i zašto.

  1. GOLDSTEIN I SVEHRVATSKO POMIRENJE

Na kraju Goldstain jadikuje nad nemarom današnje Hrvatske prema „antifašizmu“ iz II. svjetskoga rata. Navodi da nitko nije došao na obilježavanje 75. obljetnice bitke na Sutjesci. Poginuli Hrvati tamo „Zaslužuju pijetet barem kao Bleiburg“.

Ta njegova jadikovka zaslužuje barem tri komentara:

– naveo je brojeve partizana na Sutjesci po nacionalnosti i otkrio da se tamo borilo nekoliko desetaka puta više Hrvata nego Srbijanaca. Iako je Sutjeska mnogo, mnogo bliže Srbiji nego Hrvatskoj. Pitam ga zašto se to nije učilo u školama u Titovo vrijeme.

– Navest ću, ali bih popustio u ime pomirbe, da su na Sutjesci izginuli ljudi u borbi, a na Bleiburgu su pobijeni zarobljenici, i to na strašne načine. Ipak bih bio sretan da se jednako obilježava i Jasenovac i Sutjeska i Bleiburg.

– To znači da bi svi išli na sva (tri) mjesta, dakle i Goldstein i njegovi na Bleiburg.

To bi bilo lijepo, dirljivo i ispravno. Koliko se sjećam, to je predlagao Franjo Tuđman, a sjećam se da su to svi drugi odbili. Možda se vrijeme dovoljno promijenilo da se ipak pomirimo. U istini i dobroj volji, naravno.

Sada smo i mi obrazovani i vjerujemo u demokraciju i to više ne ćemo dopustiti.

Matko Marušić, profesor emeritus

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Marko Ljubić: Kako se boriti i pobijediti protiv prijevara, laži i stečenog prava na zlo? (I. dio)

Objavljeno

na

Objavio

Pogrješne sintagme kao polazišta na kojima se grade realni društveni odnosi

Jako dugo se u hrvatskom javnom, političkom i na žalost stručnom diskursu koristi čitav niz posve pogrješnih sintagmi, koje ne bi bile toliki problem da ljudi podrazumijevaju njihovo stvarno značenje. Kao kad se pogrješno izgovara neka riječ ili umjesto imena koristi nadimak čovjeku, čije značenje u svijesti ljudi ostaje nepromijenjeno i označava konkretnog čovjeka ili sadržaj. Problem nastaje kad se upravo te pogrješne sintagme uzimaju kao polazišta na kojima se i prema kojima se grade realni društveni odnosi, a nerijetko i kreiraju najvažnije nacionalne politike i usmjerenje hrvatske državnosti. A to je u Hrvatskoj postala opasna praksa, svojevrsna epidemija s razornim posljedicama. Iako mnogima ne treba isticati esencijalno značenje pojma „hrvatske državnosti“ za svaki ću slučaj istaknuti još jednom, da je to – upravljanje i usmjeravanje razvoja hrvatskoga naroda. Jer države su dobre ili loše onoliko koliko uspješno kormilare razvojem svoga naroda i njegovih ukupnih ljudskih potencijala. Ni jedna dobra država se ne odriče ni jednoga jedinoga svoga čovjeka, nikada, a to se posebno odnosi na države kršćanskih naroda kao što je hrvatski. Ovdje moram naglasiti da riječ „politike“ u realnom sadržajnom smislu znači – svakodnevni život konkretnih ljudi. Jer politike su, kako ih god umotavali, izgovarali, osmišljavali, deklarirali – upravljanje realnim životom stvarnih ljudi.

Floskule, netočnosti i laži u obrani lošega poretka

U zadnjih mjesec dana učestalo se ponavljaju neki od tih izraza i sintagmi, pa čak i teza, koje izazivaju dvojbe, nose prjevaru, stvaraju interpretativni kaos i razaraju po definiciji minimum prepoznatljivih društvenih regulativa, bez kojih društvo ne može funkcionirati na ljudsku sliku i priliku. Vjernici bi rekli i na – Božju.

Prilikom promoviranja namjere da će se neposredno ratificirana Istanbulska konvencija pokušati osporiti i opozvati referendumom hrvatskoga naroda, u javnosti su se odmah pojavila tumačenja, poruke i teze, s navodno stručnih stajališta – da se ne može referendumom odlučivati o ljudskim pravima, da se međunarodni dokumenti ili ugovori ne mogu osporavati referendumom, te da postoje političke odluke, koje usvaja Sabor, a koje se ne mogu usvajati ili osporavati referendumom.

Pa pođimo od najrazvikanijega pitanja – stečenog prava nacionalnih manjina.

Može li se steći legalno pravo – činiti zlo?

Potpuno je pogrješan stav da se referendumom ili na bilo koji drugi izvorno izraženi politički način većinskoga naroda ne mogu mijenjati „stečena prava“ bilo koga u Hrvatskoj ili bilo kojoj drugoj zemlji i državnom poretku.

Mogu.

I moraju, ako je to nužno za uspostavljanje boljih društvenih standarda.

U javnosti je tragom aktualnih referendumskih inicijativa nametnuta floskula kako se ne mogu referendumom mijenjati „stečena prava“ nacionalnih manjina.

Zbog stečenih prava političkoga srpstva u Hrvatskoj, koja su srpsku manjinu, a za vrijeme Jugoslavije narod u neslobodnoj SR Hrvatskoj, činila posve povlaštenim i nadmoćnim većinskom hrvatskom narodu u svim usporedivim kategorijama, hrvatski narod je, prvo izborima, zatim referendumom, a zatim, zbog srpske agresije i puškom, uz teške žrtve – odlučio vratiti svoju slobodu oduzimanjem tako stečenih političkih prava srpskoj nacionalnoj manjini.

To je civilizacijski čin.

Nadriznanstveno mudrovanje u funkciji političkog srpstva u Hrvatskoj

I to nije borba protiv „srpskih prava“ nego – za hrvatsku slobodu. Upravo na tome je sadržajno i promotivno posrnula inicijativa o promjeni izbornog sustava, jer je umjesto promoviranja političke jednakosti hrvatskih državljana kao isključivog načela izbornoga sustava i ponuđenih izmjena s ciljem potpune integracije hrvatskoga naroda, s defanzivnih i trgovačkih pozicija, prvo dopustila interpretaciju o „smanjivanju“ nečega što je nužno eliminirati upravo radi afirmacije jednakosti i ravnopravnosti, drugo, pristala na segregaciju polovice hrvatskoga naroda, čija se dramatična politička obespravljenost i neravnopravnost ni ne spominje, ili se o njoj laže ističući povijesno jedinstvo „iseljene i domovinske Hrvatske“, koje je osporeno golemim ustavnim i zakonskim zidinama. Tim propustom je inicijativa “Narod odlučuje“ dala istovremeno izravan povod i pragmatičan, pa i logičan, alat u ruke upravo strukturama i establišmentu potiv čijih se nevaljalosti navodno ili stvarno i osmišljavala ta inicijativa, za dodatnu reafirmaciju, pa i cementiranje javne legalizacije izrazito opasnoga paradoksa u izbornom i ustavnom poretku. Navodim to ovdje kao klasičan primjer kako se nedostatci pokušavaju sakriti lažnim tvrdnjama i lažnim promoviranim ciljevima, s naglaskom – na laž u komunikaciji.

Ali, o tom po tom.

Model stjecanja prava određuje svako pravo

Prava se mogu steći na više načina, a svi ti načini najčešće niti jesu, niti moraju biti – pošteni, legitimni, politički opravdani i sa izvorištem u samome temelju države, koja je to dopustila ili omogućila. Ustav je društveni ugovor hrvatskoga naroda. Ostvarivanje prava bilo kome u okviru korekcija takvoga ugovora izvan izvorne volje hrvatskoga većinskoga naroda, pogotovo prava koja omogućuju destrukciju poželjnih društvenih standarda u zemlji, kao što je slučaj s tzv. srpskim manjinskim pravima u ovome trenutku, pri čemu agresivna parapolitička skupina oko Pupovca i SPC-a upravo ta prava koristi za otvoreno, legalno i s pozicija državne vlasti nastavak provođenja otvorene agresije na hrvatski narod, nametanja, prijetnji i nasilja (HRT- Karolina Vidović Krišto, ranije Marko Jurič, aktualni Bilten 14 s javnom kriminalizacijom desetina intelektualaca, medija i novinara) te arbitriranja društvenim standardima na temelju velikosrpskih povjesnih krivotvorina i o hrvatskom narodu i njegovoj povijesti. Nevolja s tim „stečenim pravima“ na političku srbizaciju hrvatske politike i društva je i s potencijalnim razvojem tako osmišljenih „stečenih prava“ ostalih nacionalnih manjina u istoj ravni i s istim destruktivnim ciljem, što je izravno neuvažavanje izvorne političke volje većinskoga naroda, oduzimanje većinskome narodu političke osobnosti, osporavanje političke osobnosti pripadnicima toga naroda i otvoreni akt podčinjavanja većinskoga naroda – manjinskoj zajednici.

Tako se razara integrativni temelj svakoga društva.

Povijesni paradoksi ne mogu biti kvalitetan model

To je povijesni i politički paradoks, koga svaka slobodna i uređena ljudska i društvena zajednica mora odmah riješiti, otkloniti i uspostaviti nužnu ravnotežu, koja počiva na izrazu volje i osobnosti većinskoga naroda. Izbjegavati eksplicitan iskaz volje većinskoga naroda znači izravno pristajati na kvalifikaciju da taj većinski narod povijesno i civilizacijski – ne valja. Jedini ispravan način verifikacije političkih težnji hrvatskih Srba, Bošnjaka, pripadnika svih mogućih socijalnih i inih manjina jest da svoje zahtjeve, ciljeve i interese traže i ostvaruju u okviru programskih i društvenih načela većinskoga naroda. Jedino tako i nikako drugačije.

To je jedini model integracije društva, a suprotnost je siguran pravac dezintegracije.

Ima li se što onda tu birati?

Tumači ustavnosti, nadriznanstveni aktivisti ili ključari režima!

Nažalost, čitatelji će se prisjetiti da je prvu poruku o neustavnosti referendumske inicijative protiv Istanbulske konvencije, pozivajući se na neimenovane „stručnjake“ u javnost priopćenjem poslala inicijativa „Narod odlučuje“, što je stvorilo vrlo ružan dojam, da inicijatori referenduma za promjenu izbornoga sustava otvoreno zagovaraju neuspjeh i nepotrebnost referenduma protiv Istanbulske konvencije. Taj dojam je dodatno pojačalo puno realnih događaja nakon toga, ali, to je tema za neku drugu priliku. U nastavku ćemo se pozabaviti sintagmama i porukama, koje su sadržajno u prilično suprotstavljenom odnosu s golemom nacionalnom vjerom, nadom i očekivanjima nekoliko stotina tisuća ljudi, koji su iskazali iskrenu vjeru u dobro i golem stvaralački potencijal, makar i pod prijetvornim sadržajima i ciljevima.

Totalitarno tumačenje granica slobode – primjeri rasprava o ustavnosti referendumskih inicijativa

Stavovi o neustavnosti pokušaja deratifikacije međunarodnih dokumenata su potpuno pogrješni, jer su utemeljeni na totalitarnom tumačenju slobode i društvenih standarda.

A na žalost, iz akademskih krugova ih nitko ni ne pomišlja ozbiljno dekonstruirati i osporiti, a kad ih se, i ako ih se tumači, onda se polazi od krajnje mehaničkoga i potpuno površnoga iščitavanja postojećih dokumenata i to po klasičnom komunističkom i totalitarnom modelu – da je zabranjeno sve što nije eksplicitno odobreno. Valja istaknuti da se nekolicina provikanih ustavnih stručnjaka u Hrvatskoj ponašaju kao ustavni sudci, a ne kao znanstvenici čiji je poziv promišljati najdublji smisao ustavnih normi u funkciji razvoja nacionalne državnosti i osiguravanja najefikasnije moguće države i javnih institucija, pri čemu otvoreno robuju od interpretativne pozicije zaštite političke klase i postojećega stanja, a ne smisla i svrhe državnosti u njenoj esencijalnoj ulozi i povijesno-teorijskoj funkciji.

Ustavni stručnjaci, umjesto znanstvenu, primjenjuju sudačku metodologiju

Formalna zaštita političke klase je i predviđena radi osiguranja razvoja efikasnosti i sprječavanja kaotičnoga utjecaja, a ne radi eliminacije mogućnosti poboljšanja države s narodnim inicijativama, pogotovo kada politička struktura svoje odluke donosi ne uvažavajući razum, mudrost, znanje i dobre običaje. To polazište kod većine hrvatskih znanstvenika i stručnjaka, koji su se očitovali o spomenutim referendumskim inicijativama je izrazito – totalitarističko, sa snažnim naslijeđenim refleksom komunističko-provincijalnoga mentaliteta, gdje je sve što čovjek iskazuju u društvu dobro, ako je u funkciji nedodirljive države, ili nedodirljivoga autoriteta izvan zemlje, naroda i ljudi, a loše ili opasno ako to propitkuje ili osporava. Pogotovo naglašavam pojam „provincijalnog“, jer u svojim tumačenjima, uporište umjesto u znanju, specifičnostima hrvatske relanosti i primjeni postignutih znanja na konkretne realitete, posežu za – iskustvima i posve neprimjerenim usporedbama iz svijeta.

Ne valjaju pismoznanci, a ne narod

Sjetite se samo dugogodišnjih priča i legendi o finskim, irskim, francuskim, njemačkim ili izraelskim iskustvima u svim područjima života u Hrvatskoj, kao uzorima, koji se prilikom separatne ili mehaničke primjene pokažu – katastrofalnim, iako su u tim narodima i zemljama bili – efikasni modeli ili instrumenti. Pa gotovo sve zakone i norme smo prepisali, najčešće od Njemačke, a imamo zastrašujuće neefikasnu državu, jer se nekritički i mehanički primjenjuju po modelu prepisivača švercera, koji za prepisani test dobije peticu, a padne na usmenom ispitu jer je prepisao i ne razumije to što je prepisao. Na temelju toga se izvlači, prvo pojedinačni zaključak, a onda kasnije i cijela teorija da kao – narod ne valjamo.

Ne valjaju tumači, pismoznanci, a ne narod.

Model tumačenja standarda slobodnih društava je upravo suprotan od modela koji primjenjuju stručnjaci iz ove priče.

Dopušteno je sve što eksplicitno nije zabranjeno, a pogotovo je i dopušteno i poželjno sve što ukazuje na namjeru ljudi da aktualni politički poredak ili realitet dovedu u ravnotežu s isitinskim narodnim interesima i očekivanjima.

Model tumačenja dopuštenoga

Prvo, neistina je da se međunarodni ugovori ne smiju osporavati referendumom, jer ako se mogu i smiju usvajati referendumom, kao primjerice ugovor o pristupanju Europskoj uniji, onda ne postoji ni jedna jedina zaprijeka da se takvi ugovori ne osporavaju na isti način. Jer, načelo je načelo, pa se ne može u jednom slučaju primjenjivati i tumačiti na jedan, a u drugom na drugi način, jer na taj način se potiče kaos u standardima, a to unosi nesigurnost u društvene odnose i ponašanje ljudi, a svaka nesigurnost spriječava, a ne potiče slobodu, dajući arbitrarnu mogućnost onome tko u datom trenutku ima umjesto racionalnih argumenata – golu moć. Istanbulska konvencija je međunarodni ugovor koji je ratificirao Sabor i na taj način mu je pristupila Republika Hrvatska.

Pobuna naroda protiv Sabora nije zakonski ili ustavni, nego moralni imperativ

Politički legitimitet Sabora je snažno i legitimno osporen, što prosvjednim aktivnostima hrvatskoga naroda, što akademskim i intelektualnim raspravama, kolumnama, jasnim stavovima Katoličke Crkve, što prikupljenim potpisima, pri čemu je sa stajališta zakonskih standarda bitno je li prikupljen dovoljan broj potpisa, ali je s političkoga stajališta i stajališta poruke o legitimitetu saborske odluke gotovo nebitna tisuća potpisa iznad ili ispod zadatog praga, jer je svakoj razumnoj politici nezanemarivo to što četiristo tisuća ljudi ne odobrava njene postupke ili što u devedeset postotnom kršćanskom društvu misli Katolička Crkva, pa bi svaka aktivnost svakoga saborskoga zastupnika prema referendumskom zahtjevu morala biti – izraz najvišega mogućega poštovanja. To je granica moralnoga imperativa, koji je važniji od pisanih zakona, a koji su besmisleni bez te granice, jer potiče dobru vjeru, odgovornost i reafirmira dobre običaje bez kojih, usprkos svim normativima – civlizirano društvo ne može dobro funkcionirati. Nitko ne može sve normirati, niti smije, jer prenormiranost prelazi u otvoreni čin neslobode i nehumanih ograničenja. Jednako se odnosi na obje referendumske inicijative, bez obzira što one kao sadržaj stvarno nose, jer obje iskazuju nesumnjiv otpor naroda. Pri tome je manje više jasno što nosi inicijativa protiv Istanbulske konvencije, jer tu nije moglo biti dvojbenih interpretacija nakon polugodišnje javne polemike i rasprava, dok je sadržaj inicijative za promjenu izbornoga sustava prilično sigurno miljama daleko od proklamiranih teza i ciljeva.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori