Pratite nas

Analiza

Hassan Haidar Diab: Samo je pitanje dana kad će izbiti rat između Izraela i Hezbollaha

Objavljeno

na

Osim što čekaju kraj mjeseca ramazana i dolazak najvećeg muslimanskog praznika Ramazanskog bajrama, Libanonci očekuju i formiranje nove libanonske vlade koja bi stabilizirala zemlju i poboljšala uvjete života.

Međutim, polaganje nada Libanonaca u stabilnost njihove zemlje ne ovisi o njihovim političarima, nego ponajprije o međunarodnim i regionalnim faktorima.

Šetajući ovih dana glavnim libanonskim gradom Bejrutom, koji je još podijeljen na etničke i vjerske skupine, sjetio sam se riječi koje mi je, još dok sam imao deset godina i kada je počeo građanski rat u Bejrutu, rekao jedan stari i mudri čovjek: „Sine, kad pada kiša u Washingtonu, Moskvi, Riyadu ili Teheranu, Libanonci nose kišobrane jer ta kiša koja ondje pada više šteti nama nego njima“.

Libanon se, nakon parlamentarnih izbora i velike pobjede Hezbollaha, našao u opasnom političkom vrtlogu.

Analitičari su uvjereni da je samo pitanje dana kada će izbiti rat između Izraela i Hezbollaha, jer prema tome vode reakcije koje su stigle iz Washingtona, Tel Aviva i Riyada, koji pobjedu Hezbollaha smatraju opasnim presedanom koji će destabilizirati ne samo Libanon nego cijelu regiju.

Odmah nakon objave rezultata, Trump i saudijski princ Bin Salman uveli su nove sankcije Hezbollahu i najavili još drastičnije, piše Hassan Haidar Diab / Večernji list

Osovina otpora

Hezbollah, libanonska politička stranka i militantni šijitski pokret, doživio je velik izborni uspjeh na posljednjim libanonskim parlamentarnim izborima održanima početkom svibnja i imat će glavnu riječ u budućoj vlasti te države.

Zbog stalnog sukobljavanja s izraelskim interesima u regiji, kao i otvorene borbe protiv izraelske vojske tijekom izraelske okupacije Libanona, Izrael i SAD, a nedavno su im se pridružile i Zaljevske zemlje na čelu sa Saudijskom Arabijom, Hezbollah su proglasile terorističkom organizacijom. A koalicija Amal-Hezbollah osvojila je 41 od 128 mjesta u libanonskom parlamentu.

Jedan od koalicijskih partnera Hezbollaha je i SSNP, Sirijska socijalistička narodna stranka koja, poput Hezbollaha, ima oružano krilo koje se bori u Siriji na strani sirijskog režima.

Druga stranka po snazi je Slobodni patriotski savez, libanonska najveća kršćanska stranka, koja je još 2006. godine potpisala sporazum o međusobnom razumijevanju s Hezbollahom, koji uključuje „obrambenu strategiju zaštite Libanona od izraelske prijetnje“.

Stranka aktualnog premijera Saada Haririja, koji ima potporu Washingtona i Riyada, osvojila je 21 zastupničko mjesto. Kompliciran libanonski politički i izborni sustav praktički garantira da će te stranke morati surađivati kao poslijeizborna koalicija vladajućih stranaka.

Na izborni uspjeh Hezbollaha osvrnuli su se i neki izraelski dužnosnici pa je tako ministar obrazovanja Naftali Bennett poručio: „Rezultati izbora u Libanonu znače sljedeće – Hezbollah jednako Libanon.

Država Izrael neće praviti razliku između suverene države Libanon i Hezbollaha te će Libanon smatrati odgovornim za svaku akciju koja krene s njegova teritorija.“ Tu Bennettovu izjavu analitičari su protumačili najavom rata Libanonu.

S druge strane, Hezbollah svoju pobjedu smatra potporom libanonskog naroda sudjelovanju u ratu u Siriji na strani režima Bashara Al-Assada te pružanje otpora američkoj, saudijskoj i izraelskoj politici u Libanonu.

“Ovo je jedna velika moralna i politička pobjeda za naš pokret otpora”, kazao je vođa Hezbollaha šeik Hassan Nasrallah ističući da se “danas može reći da je cilj ostvaren te da sastav novog parlamenta predstavlja jamstvo i veliku snagu u zaštiti jednadžbe zapisane zlatnim slovima: vojska, narod, otpor”.

Hezbollah i njegovi politički saveznici osvojili su 67 od 128 zastupničkih mjesta. Nakon takvih rezultata parlamentarnih izbora u Libanonu kao i izlaska Sjedinjenih Država iz iranskog nuklearnog sporazuma, mijenja se odnos snaga u korist “osovine otpora” koju čine Iran, veći dio Iraka, Sirija, Hezbollah i palestinske militantne islamističke skupine.

Iako je Libanon mala zemlja, u njemu se prelamao utjecaj ne samo velikih sila SAD-a i Rusije, nego i velikih regionalnih i neprijateljskih sila Saudijske Arabije i Irana. Nema dileme za analitičare koji smatraju da Iran protiv SAD-a i Saudijske Arabije vodi 3:0. Naime, u Iraku, Iran je povećao svoj utjecaj, u Siriji uz Rusiju vodi glavnu riječ, a u Libanonu pobijedili su njihovi saveznici.

Zasigurno, najveći politički gubitnik je Saad Hariri, dosadašnji premijer i mandatar za formiranje nove libanonske vlade. Haririjev Pokret za budućnost osvojio je samo 21 zastupničko mjesto, što je velik pad uzmemo li u obzir da je na prošlim izborima dobio 34 mandata.

Posebno je znakovito da je Hariri, sin premijera Rafika Haririja ubijenog u atentatu 2005. godine, za čiju su smrt optuženi Hezbollah i sirijski režim, od Hezbollaha i Amala izgubio okruge u kojima su u Bejrutu, Saidi i Tripoliju, glavnim uporištima muslimanskih sunita, tradicionalno pobjeđivali sunitski kandiddati.

Analitičari navode da je Hariri izgubio glasove i zbog iznenadne najave ostavke iz Riyada gdje je bio jedno vrijeme i zatočen, da bi je povukao nakon povratka u Libanon. To je u libanonskim medijima protumačeno kao otmica premijera koju je počinila Saudijska Arabija. Iako je Saad Hariri gubitnik izbora, ipak je od libanonskog predsjednika Michaela Aouna dobio mandat za formiranje nove libanonske vlade. Po ustavu, u Libanonu predsjednik mora biti maronitski kršćanin, premijer sunitski musliman, a predsjednik parlamenta šijit.

Politička scena u Libanonu duboko je podijeljena i pitanje je može li bilo koja vlada dovesti do ujedinjenja, s obzirom na to da se njihove razlike čine nepremostive, jer tu su dva glavna suprotstavljena politička bloka, pokret 8. ožujka naklonjen Iranu i Assadu s proiranskim Hezbolahom kao i pokret 14. ožujka koji predvodi Saad Hariri a podržavaju ga Saudijska Arabija i SAD te neke europske zemlje, poput Francuske i Velike Britanije.

Samer: Gorjet će cijela regija

Krizu je pojačalo i to što je u Libanon došlo više od milijun i pol sirijskih izbjeglica, tako da se broj stanovnika Libanona u kratko vrijeme povećao za petinu.

Međutim, iako je neko vrijeme izgledalo kao da je zemlja na rubu ponora i građanskog rata zbog velikih tenzija koje su nastale zbog rata u Siriji jer su dvije suprotstavljene libanonske političke opcije u Siriji međusobno ratovale, jedna na strani režima, druga na strani opozicije, odnosno džihadista, Libanon je ostao stabilan i zasad je izbjegao krvavi građanski i vjerski rat.

Prema mišljenju analitičara, Libanonci to mogu zahvaliti upravo sirijskim izbjeglicama. Naime, analitičari, smatraju da Libanon, zasad, nije zahvaćen građanskim i vjerskim ratom jer velike sile, a prije svega EU, tu zemlju vide kao veliki izbjeglički kamp pa žele sačuvati njezinu stabilnost i podržavaju je i financijski te na različite načine rade pritisak na političke aktere u Libanonu kako ne bi došlo do sukoba i ratova koji bi prouzročili novi veliki val izbjeglica prema Europi, što bi dodatno moglo stvoriti problem s izbjeglicama i dovesti do destabilizacije zemalja Europske unije.

Koliko je libanonsko društvo podijeljeno uvjerili smo se i sami dok je obilazao Bejrut i cijelu zemlju te razgovarao s ljudima različitih političkih opcija. Gotovo nijedna osoba s kojom smo razgovarali nije obznanila da su Libanonci već umorni od ratovanja koje njihova zemlja trpi još od davnih 70-ih godina 20. stoljeća.

U Tarik Al Jadidu, glavnom uporištu Saada Haririja, gdje su na svakom koraku plakati a u svakoj trgovini i po nekoliko njegovih slika, izrazili su zabrinutost pobjedom Hezbollaha na parlamentarnim izborima. Vlasnik slastičarnice Samer kaže da pobjeda Hezbollaha na izborima neće pogoditi samo Libanon nego i cijelu regiju.

Zbog Hezbollaha Libanonci svakih nekoliko godina trpe veliku štetu. U prosjeku svakih pet godina Izrael napada Libanon upravo zbog djelovanja libanonskog Hezbollaha. Svaki rat iznova razori Libanon gotovo do temelja – kazao je Samer ističući da ne vidi nikakvu perspektivu ni budućnost u Libanonu jer je svaki dan život sve teži.

I Omer dijeli Samerovo mišljenje.

– Svaki dan očekujemo novi izraelski napad na Libanon. Ali, ovaj put taj će rat zasigurno potpuno razoriti Libanon. Hezbollah je od Irana dobio naoružanje kojim može gađati gotovo sve dijelove Izraela. Tko zna, možda će ovaj put Izrael upotrijebiti i atomsku bombu – zabrinut je Omer koji, kako kaže, pod svaku cijenu želi svoju obitelj odvesti u neku od europskih zemalja.

Dok u Tarik Al Jadidu nemaju dobre riječi za Hezbollah i smatraju ga krivim za sve nevolje koje pogađaju Libanon, u predgrađu Bejruta, gdje se nalazi glavno uporište Hezbollaha, slika je potpuno drukčija. U tom dijelu Bejruta još vlada slavljeničko raspoloženje iako je gotovo dva mjeseca prošlo od parlamentarnih izbora.

Za razliku od zapadnog dijela Bejruta gdje se vide samo slike Haririja ili saudijskog kralja, predgrađe Bejruta oblijepljeno je slikama glavnog tajnika Hezbollaha šeika Hassana Nasrallaha, iranskog vjerskog vođe Alija Hamneija ili vođe iranske revolucije imama Homeinija. Svuda su polijepljene i slike mučenika, boraca Hezbollaha, poginulih u ratu u Siriji u kojoj su pomagali sirijskoj vojsci.

Upravo zahvaljujući ulasku Hezbollaha u rat u Siriji, prema mišljenju mnogih analitičara, Assad je opstao na vlasti do ruske vojne intervencije. Prema procjenama, u ratu u Siriji poginulo je između dvije i tri tisuće boraca Hezbollaha. Jafar, vlasnik automehaničke radionice, pristaše Haririja smatra izdajnicima jer su se prodali Trumpu i Netanyahuu.

– Svi pristaše Haririja saudijski su pijunčići koji slave kad neprijatelj, Izrael ili Trump, bombardiraju Siriju. Kakva je to sramota! Bez obzira na to koliko smo mi puno žrtava dali u Siriji i Libanonu braneći svoju čast i vjeru, spremni smo to ponoviti – energično govori Jafar naglašavajući da je veliki američko-izraelski i zapadni projekt u Siriji, koji su provodile zemlje Zaljeva, pao u vodu, i to zahvaljujući upravo borcima Hezbollaha i njihovoj krvi koja je tekla u Siriji.

Vozač taksija Ali, koji nas je vozio iz predgrađa Bejruta do zapadnog dijela grada, cijelo vrijeme slušao je motivacijski govor vođe Hezbollaha šeika Nasrallaha.

– To je pravi borac i revolucionar, a ne ovi u zemljama Zaljeva koji su prodali Jeruzalem i Palestinu ni za što. Svijet je imao mnogo revolucionara, od Che Guevare do vašeg Tita, ali naš je revolucionar veći od svih njih. Ako Bog da, s njim ćemo osloboditi glavni grad svih muslimana Jeruzalem – uvjeren je Ali.

Iako tenzije i podjele vise u zraku, stanovnici glavnoga libanonskoga grada Bejruta pokušavaju živjeti uobičajenim životom. Bejrut je postao simbol rata, ali ga još nazivaju i Parizom Bliskog istoka.

Njegovo moderno središte smješteno je na obali Sredozemlja, a poznat je i pod nazivom “Majka zakona” jer je upravo ondje otvorena prva biblioteka zakona na svijetu te je jedan od najmodernijih gradova Bliskog istoka s poviješću duljom više od tisuću godina, grad u kojem na istome trgu možete vidjeti kršćansku crkvu i islamsku džamiju.

Unatoč političkim nesuglasicama, Libanon je poznat kao najtolerantnija zemlja na svijetu u kojoj živi više od 28 različitih vjerskih i etničkih skupina, a zakonom su svi zaštićeni i žive u ravnopravnosti. Papa Ivan Pavao II. uvijek je znao istaknuti kako treba učiti ljubav i toleranciju od Libanonaca.

Sunce da grije, a ne da ubija Bejrut je danas impresivan grad u kojem stanovnici žive punim životom. Premda je čak sedam puta strašno oštećen u razornim potresima (najrazorniji pogodio je grad 555. godine) te je u svojoj burnoj povijesti pretrpio i mnoga druga razaranja (najveća u 15-godišnjem građanskom ratu), Bejrut je brzo ponovo obnavljan i opet je postao pravi ljepotan i privlačna destinacija. Usprkos ratu u Siriji i upozorenjima turističkih agencija i zapadnih vlada građanima da ne putuju u Bejrut zbog opasnosti, taj je grad pun stranih turista, najviše baš iz zemalja članica EU.

U najatraktivnijim četvrtima, kao što je Hamra, stara jezgra grada u kojoj je mnogo suvenirnica, restorana i pubova, teško je naći slobodno mjesto, pogotovo navečer. Isto vrijedi i za Downtown, novi dio grada, koji vrvi trgovačkim centrima i novim stambenim građevinama.

Najatraktivnije šetalište za turiste je Rouche, mjesto gdje ćete pronaći najljepši prirodni fenomen Bejruta – litice Rouche. Iako gotovo svi Libanonci očekuju veliki rat između Hezbollaha i Izraela koji će se, uvjereni su, zasigurno proširiti i na Siriju a možda i na Iran, 90-godišnji Khalid, moj nekadašnji učitelj matematike u osnovnoj školi, ipak se nada nekom čudu.

– Možda Bog ovaj veliki tmurni oblak koji je već prekrio Libanon ipak otpuše dalje i podari nam sunce koje će nas grijati, a ne ubijati – tiho je, ali riječima punim nade, prozborio stari profesor Khalid.

Hassan Haidar Diab / Večernji list

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

‘Nema rata, nema pravog mira’ – Analiza laži Carmela Agiusa

Objavljeno

na

Objavio

“Vidi ovog masonskog sorosevskog egzekutzora, rasističkog fundamentalista koji nije bio kadar osigurati pošteno suđenje generalu Praljku i ostalima, i po tome su on i njegov sud gori od suda Hitlerovog trećeg reicha, jer je sud tog istog Hitlerovog trećeg reicha osigurao poštenije suđenje za paljenje Reichstaga nego što su ga u Haagu imali Prlić, Stojić, Praljak, Petković, Ćorić i Pušić. pa je tako čelnik bugarskih komunista Georgi Dimitrov dobio oslobađajuću presudu, a što u slučaju šestorke jednostavno nije bilo moguće, i to samo iz razloga jer je haški sud rasistički a s pravdom ima manje veze nego sud Hitlerova zločinačkog režima”, piše Predrag Nebihi u Analizi članka (https://www.vecernji.ba/vijesti/nema-rata-ali-ni-pravog-mira-posebno-u-bih-1260281) kojeg je objavio večernji list.

Analizu donosimo u nastavku:

Počnimo od početka secirati navedeno u ovom članku:

1. Činjenica da je ovaj sorosevski egzekutor dobio nekakvu nagradu od udruge koja se zove “Centar za mir i multietničku saradnju”. Na prvi pogled, sve divno i politički korektno, a kad se zagrebe ispod površine vidi se da je riječ o jednoj ekstremno islamsko-fundamentalističkoj grupaciji ne čijem čelu se nalazi notorni muslimanski ratni zločinac Safet Oručević. Kako to da su mu baš oni dali nagradu? Činjenica da je ista ta udruga prošle godine, 14. srpnja, dodjelila ovu nagradu Stjepanu Mesiću govori dovoljno sam za sebe.

2. Agius kaže: . Godinama je Tribunal bio meta sustavnih i negativnih kampanja, motiviranih izričito politikom i nacionalizmom”

I hop, evo nas opet u pohodu protiv “hudog” nacionalizma.

Nacionalizam je inače, najprirodnija i najplemenitija ideologija današnjeg čovječanstva, a ovakvi poput Agiusa koji u sebi imaju i nešto komunističko i nešto nacističko i nešto kvaziliberalno namjerno taj pojam brkaju s pojmovima koji su puno prispodobiviji upravo njima, rasizam, šovinizam, nacizam, komunizam. Po haškom sudu, gdje su oni zapravo sudili Hrvatima iz BiH za nacionalizam, kao lajt-motiv tih presuda proteže se teza “Oni su nacionalnom davali prednost pred univerzalnim”. Po toj definiciji svi vi koji ste na zadnjem svjetskom prvenstvu navijali za Hrvatsku zato jer ste Hrvat i Hrvatica ste “nacionalisti” po onome kako oni tumače taj pojam. Na istom toim svjetskom prvenstvu vidjeli smo kompletnu brazilsku reprezentaciju kako drži ruku na srcu dok svira brazilska himna
(Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=EE3HqjFulak )

Po jednom drugom Sorosevcu, suradniku haškog tužiteljstva i svjedoku-krivokletniku Žarku Puhovskom, držanje ruke na srcu dok se intonira nacionalna himna znak je pripadnosti HDZ-u. E sad, valjalo bi pročešljati registar članova HDZ-a pa vidjeti kad su se to Neymar, Paulinho, Willian, Marcelo, Jesus, Couthino i ostali upisali u HDZ. ije nemoguće da je obavijest o članstvu Neymara i društva u HDZ-u Puhovskom dostavio još jedan “istinoljubac” Stjepan Mesić, koji je 1992. bio glavni tajnik HDZ-a i kao takav za Puhovskog vjerojatno relevantan izvor informacija.

Što tek reći o pozdravu koji prati izvođenje meksičke nacionalne himne na velikim turnirima?
(Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=A3vZrtHStaA )

Po Puhovskom, ovo je valjda ekstremno krilo HDZ-a, i još samo fali da uskrsne Josip Boljkovac i da kaže kako su tri Meksikanca 1991. ispaliliu armbrust na Borovo selo pa je eto tako počeo rat, ili da Sefer Halilović u Direktivi patriotske lige od 25. veljače 1992. navede Meksikance kao neprijatelje muslimanskog naroda.

Dakle, u ovom intervjuu antihrvatskog rasista i šovinista Carmela Agiusa možda je bitnije ono što se ne spominje nego ono što se spominje. Naime, nigdje nema termina “prihvaćanje presuda” nego postoji, i to samo na jednom mjestu, termin “prihvaćanje pravde”. Dakle, ja ne smjeram upadati u takve fiškalske zamke, jer je jasno da je ono što Agius smatra “pravdom” zapravo ono što je zapisano u haškim presudama. Među tim presudama je i nepravomoćna Šešelju, iz čijeg obrazloženja jednostavno strši jedna rečenica:

” Prije svega, Vijeće je prihvatilo da širenje nacionalističke ideologije nije samo po sebi zločinačko.”
(Izvor: str 11. http://www.icty.org/…/seselj/tjug/bcs/160331_judgement_summ… )
S obzirom na činjenicu da nigdje u pravomoćnoj presudi Šešelju ova rečenica nije stavljena van snage, ona je postala pravomoćno dosuđena činjenica. A Agius koji svojim napadom na nacionalizam kao takav, koji sam po sebi nije zločinački, zapravo ni sam ne priznaje hašku “pravdu”, odnosno, očito je priznaje do one mjere koja njemu odgovara.

3. Agius kaže: Nažalost, bilo je i ostaje teško za neke da prihvate da osude pojedinaca za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti nisu značile osuđivanje njihove zemlje ili vlade, a još manje ljudi ili iste etničke grupe”

Ovo je totalno bolesna laž. Naime, već presudom u predmetu Naletilić-Martinović Republika Hrvatska i Hrvatska vojska peroiglašeni su “okupacijskom silom u BiH”. Presudom šestorci haški sud je samo potvrdio ti prijesnu i bolesnu laž. Još puno prije toga, u žalbenom procesu u predmetu Aleksovski, žalbeno vijeće kojem je na čelu bio britanski liberal i još jedan anti-hrvatski rasist io šovinist Richard May, preinačilo je stav raspravnog vijeća o međunarodnom sukobu, odnosno donijelo zaključak da se postupanje u zatvoru Kaonik odigralo u kontekstu rata između Hrvatske i BiH. Kasnije je taj nalaz samo dalje prenesen u predmete Blaškić, Kordić-Čerkez, Naletilić-Martinović i Prlić i ostali. U isto vrijeme, haški sud koji je u predmetima Tadić i Brđanin (nepravomoćne presude) utvrdio da je postojao međunarodni sukob između Srbije/SRJ i BiH, barem do svibnja 1992. (Tadić) odnosno do kraja 1992. (Brđanin) u kasnijim suđenjima, u bitnim predmetima (Krajišnik, Plavšić, Karadžić, Mladić), povukao je taj nalaz, i praktički je dosuđeno da Srbija nema veze ne samo sa zločinima u BiH, nego uopće s ratnim sukobom u BiH.

I sve se to dogodilo dok je Agius bio na čelu suda, koji je jednostavno prikrio činjenicu o umješanosti Srbije u rat u BiH, a iz čega je vidljivo da tadašnji predsjednik suda Carmel Agius ne samo što nije poštovao praksu, odnosno ranije presude haškog suda u međunarodnom sukobu između Srbije i BiH, nego ni svoju vlastitu presudu, jer je upravo on, Carmel Agius, bio na čelu raspravnog vijeća koje je u predmetu Brđanin donijelo zaključak o međunarodnom sukobu između Srbije i BiH i to “najmanje do kraja 1992. a izvjesno i kasnije”.

Osim navedenog, Hrvatska je u presudi šestorci presuđena za pokušaj secesije a zatim i aneksije dijela BiH.
Dakle, Agius besramno laže, jer kad kaže “… nisu značile osuđivanje njihove zemlje ili vlade, a još manje ljudi ili iste etničke grupe..” onda je morao dodati “osim ako govorimo o Hrvatskoj kao državi, hrvatskoj vladi, Hrvatima kao takvima i hrvatskom narodu u cjelini”. Tek tad to bi bila istina.

A o tome da ovakvi anti-hrvatski rasisti i šovinisti nemaju nikakvog srama govori i zadnja izjava:

4. Agius kaže: “Vidio sam također kako se kontinuirano negiraju najteži zločini iako ih je Tribunal više puta utvrdio”

Jedini koji je negirao najteže zločine bio je upravo haški sud na čijem čelu od prvog do zadnjeg dana sjede anti-hrvatski rasisti i šovinisti, a u čijem tužiteljstvu od prvog dana sjede teški i zadrti anti-hrvatski rasisti i šovinisti.
Isti su negirali najteže zločine nad Hrvatima u Hrvatskoj: Vukovar, Voćin, Baćin, Škabrnja, Nadin, Široka Kula, Četekovci, Čojlug, Balinci, Glinsko Novo Selo, Joševica i još cijeli niz hrvatskih gradova i sela u kojima su Hrvati ubijani na najsvirepije načine, kao ni progon pola milijuna Hrvata sa svojih ognjišta uništavanje i bezobzirno razaranje hrvatskih gradova, pljačku i uništavanje kulturnog blaga itd.

Niti jedan general tzv. JNA kojin je odgovoran za ove zločine uopće nije ni izveden kao optuženik pred taj rasistički i šovinistički anti-hrvatski sud.

Isto tako, ovaj sud je totalno negirao brutalne genocidne zločine koje su nad Hrvaima u BiH počinili Muslimani u mjestima:
Trusina, Grabovica, Uzdol, Doljani, Hudotsko, Gračanica, Križančevo selo, Jurići, Stipića livade, Orlište, Buščak, Jukići, Bjelovčina, Vrca, Radešine, Mrkosoci, Žitače, Čelebići, Donja Orahovica, Trešnjevica, Rodoč, Bistrica, Bojska, Sebešić, Vučipolje-Kaići, Crnići, Kandija, Garački Podovi, Kloster, Goruše, Humac, Zanesovići, Rosulje, Udurlije, Miletići, Maline-Bikoši, Podovi, Ovnak, Grahovčići, Dolac-Bila, Čukle, Brajkovići, Krpeljići, Orašac, Zenepići, Pribilovići, Šenkovići, Petačići-Budačići, Kasapovići, Kopila, Dusina, Fojnica, Buhine Kuće, Kiseljak, Prosje, Putiš-Kuber, Busovačke staje, Šarići, Orahovo, Bilalovac, Gojkovac, Nezirovići, Tomići., Hasanbari, Novakovići, Šušanj i još na desetine ovakvih mjesta koje je teško sve nabrojati, a uz sve to etničko čišćenje od Hrvata općina Vareš, Kakanj, Zenica, Travnik, Bugojno, Fojnica, Jablanica, Konjic, pa 331 logora u kojima su bile zatočena 14 444 Hrvata, ubijeno 121 malodobno dijete, ubijeno najmanje 1051 civila i najmanje 632 ratna zarobljenika HVO-a.

Činjenica koju sam spomenuo je da je u suđenjima Hrvatima za zločine protiv Muslimana (a kojih je bilo bar 5 puta manje nego zločina Muslimana nad Hrvatima) u 5 predmeta dosuđeno postojanje međunarodnog sukoba između Hrvatske i BiH. A postojanje međunarodnog sukoba uvjet je za primjenu članka 2 statuta, odnosno da se optuženicima može suditi za kršenje Ženevske konvencije iz 1949. godine, odnosno da se žrtvama prizna status žrtvama povrede Ženevske konvencije koja ih samim time štiti. Isto tako je činjenica da u suđenjima Muslimanima za zločine nad Hrvatima (Hadžihasanović-Kubura-Alagić, Halilović, Delić) nije dosuđeno postojanje međunarodnog sukoba, štoviše, u presudi u predmetu Hadžihasanović-Kubura (Alagić je u međuvremenu umro) u paragrafima 27. i 28. izrijekom stoji da je riječ o unutarnjem sukobu. Ove neoborive činjenice dovele su do rasističkog i šovinističkog zaključka koji je postao praksom haškog suda, a prema kojoj:

a) Hrvatima se može suditi za povredu Ženevske konvencije dok se Muslimanima ne može suditi za istu stvar unutar istog sukoba
b) Muslimanski civili su subjekti koje štiti Ženevska konvencija dok u isto vrijeme, u istom sukobu, hrvatski civili nisu subjekti koje štiti Ženevska konvencija.

Ovo je rasizam po definiciji, i pitanje je bi li ga se čak i zloglasni Hitler usudio ovako jasno i otvoreno definirati kao što je to učinila rasistička žgadija s haškog suda.

Kad bi Agius bio normalan, odnosno kad bio bio nacionalist, tad bi shvaćao da po kriterijima nacionalizma svaka nacija vrijedi jednako, i da se prema svakoj naciji treba odnositi s istim poštovanjem i prema jednakim kriterijima, a ne ovako rasistički, za jedne jedan a za druge drugi kriterij.

Jer, kad se sudi Hrvaima iz BiH onda je osnovna teza da su “Tuđman i Milošević htjeli djeliti Bosnu” a kad se sudi Srbima iz BiH onda je razlog rata drugi, onaj pravi “Srbi su htjeli stvoriti veliku Srbiju na zapadnim, granicama Karlobag – Karlovac – Virovitica”.
Muslimani i Hrvati zarate u BiH i Muslimani pobiju najmanje 5 puta više civila i ratnih zarobljenika, na najmanje pet puta svirepiji način, i protjeraju najmanje pet puta više Hrvata nego suprotno, i onda za to dobiju ukupno 5 i pol godina zatvora, a Hrvati ukupno 268 godina zatvora.

Na kraju krajeva, sama Carla Del Ponte u svojoj knjizi “Lov” navodi da je u haškom tužiteljstvu bila praksa Srbe nazivati “kurvinim sinovima” a Hrvate “podlim kurvinim sinovima” dok se Muslimane uopće ne spominje, pa i to dovoljno govori o jednon rasističkoj i šovinističkoj anti-hrvatskoj histeriji u tom sramnom sudištu.

A sve zato jer haški sud vode liberali a ne nacionalisti. Vidjeli smo na svjetskom prvenstvu zašto je nacionalizam najbolja i najprirodnija ideologija čovječanstva. Svi sjede ne tribinama u dresovima svojh nacionalnih boja, pomješani, jedni kraj drugih, i sve bez jednog incidenta. Vidjeli smo nerjetko scenu dvojice ljudi, jedan kraj drugog, u različitim dresovima gdje jedan od radosti vrišti a drugi u suzama tuguje. Vole ljudi svoju državu i svoju naciju, kao svi pravi nacionalisti, a isto tako poštuju tuđu državu i tuđu naciju, također kao svi pravi nacionalisti.

Netko će pitati, pa zašto onda ima toliko ratova, sukoba, nepravde, gladi, zla općenito?

Pa upravo zato jer nacionalizam nije glavna ideologija čovječanstva. Jer, kao što kaže jedna presuda haškog suda, širenje nacionalističke ideologije samo po sebi ne predstavlja zločin”. Zločine proizvode oni koji su orijentirani anti-nacionalistički, a to su u prvom redu sotonisti i ateisti, i to svih vrsta, rasisti i šovinisti, nacisti i komunisti, fašisti i socijalisti, pseudo-liberali i anarhisti i slična žgadija…

Predrag Nebihi

>-https://www.vecernji.ba/vijesti/nema-rata-ali-ni-pravog-mira-posebno-u-bih-1260281

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Prijedlog zakona koji okupi baš sve bošnjačke političke stranke zaslužuje detaljnu analizu

Objavljeno

na

Objavio

Na okupu su svi, od prikriveno islamističke SDA, navodno lijevo-građanskog SDP-a potpomognutog otpalim šovinističkim strančicama, a sliku nacionalne homogenizacije do kraja upotpunjuje privatna stranka SBB i unitaristički hipsteri iz Naše stranke koji su se također priklonili šprdanju Ustavnog suda BiH.

Kao što znate, riječ je o „Zakonu o izbornim jedinicama i broju mandata Parlamenta Federacije BiH“ koji su u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH izglasale tzv. „probosanske snage“ SDA-SBB-SDP-DF-NS.

Analitički tim portala Poskok.info usporedio je broj izaslanika svakog od konstitutivnih naroda i ostalih iz svakog kantona, prema neustavnim odredbama Izbornog zakona BiH, s rasporedom izaslanika prema bošnjačkom zakonu o Izbornim jedinicama.

Ispod je tablica u kojoj je prikazan raniji neustavni način popunjavanja Doma naroda Parlamenta Federacije BiH, koji je Ustavni sud BiH proglasio neustavnim zato što nije osiguravao legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda.

Druga tablica prikazuje popunjavanje Doma naroda prema prijedlogu Zakona tzv. „probosanskih snaga“ kojim bi se, kako kažu, ispunila presuda Ustavnog suda BiH.

Raspored mandata je u potpunosti isti.

Namjera kreatora bošnjačkog Zakona o izbornim jedinicama i mandatima u Parlamentu FBiH je da se presuda Ustavnog suda implementira na način da raspored izaslanika po narodima i po županijama ostane isti onaj koji je Ustavni sud proglasio neustavnim. Čisto ismijavanje i izrugivanje presude Ustavnog suda!

Poskok podsjeća kako je Ustavni sud BiH je uočio da su odredbe Izbornog zakona BiH kojima se „svakom konstitutivnom narodu daje jedno mjesto u svakom kantonu“ pri popunjavanju Doma naroda u izravnoj suprotnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine, te naložio njihovo korigiranje, a zbog izostanka reakcije političkih aktera, naložio je i samo brisanje takvih neustavnih zakonskih odredbi. Ustavni sud BiH jasno je naveo da načelo konstitutivnosti naroda u Federaciji BiH, u kontekstu Doma naroda, može biti ostvareno samo ako se popunjavanje Doma naroda temelji na jasno preciziranim kriterijima koji trebaju dovesti do što potpunijeg predstavljanja svakog od tri konstitutivna naroda u Federaciji BiH. To znači da ne može istim brojem izaslanika (jedan) biti predstavljeno 33.600 Hrvata Posavske županije i 24 Hrvata Bosansko-podrinjske županije.

Jedini smisao navedenog prijedloga svebošnjačke koalicije (SDA-SBB-SDP-DF-NS) je da po svaku cijenu zadrže mogućnost da izbornim inženjeringom popune trećinu Kluba Hrvata (6 od 17) i onemoguće Hrvatima zaštitne mehanizme koji su ustavna svrha postojanja Doma naroda. „Probosanske snage“ ne žele propustiti mogućnost da naprave izvršnu vlast u Federaciji od bošnjačke većine i hrvatskih fikusa, zaključuje se u analizi.

Državni ili entitetski zakon ?

Koji dio izbornog zakonodavstva JE moguće regulirati na entitetskoj razini?

Zastupnički dom Parlamenta Federacije BiH i Narodna skupština Republike Srpske imaju mogućnost definiranja višečlanih izbornih jedinica, te broja izravnih i kompenzacijskih mandata pri biranju zastupnika u Zastupnički dom Parlamenta Federacije BiH i Narodnu skupštinu Republike Srpske, sukladno poglavlju 10.A i poglavlju 11 Izbornog zakona BiH.

Poglavlje 10.A. Izbornog zakona BiH se odnosi na Zastupnički dom Parlamenta Federacije BiH i u njemu je jasno propisana mogućnost da Zastupnički dom Parlamenta Federacije BiH utvrdi granice višečlanih izbornih jedinica, te broj izravnih i kompenzacijskih mandata pri biranju zastupnika u Zastupnički dom Parlamenta Federacije BiH. Dodatno, propisana je i obveza da svake 4 godine Parlament Federacije BiH preispita te izborne jedinice i broj mandata iz njih pazeći pri tome posebno na proporcionalnost broja mandata i broja birača upisanih u Središnji birački popis.

Znači, prijedlog tzv. „probosanskih snaga“ (SDA-SBB-SDP-DF-NS) koji definira drugačiju razdiobu mandata po višečlanim izbornim jedinicama pri biranju zastupnika u Zastupnički dom Parlamenta Federacije BiH nije sporan i ima utemeljenje u odredbama Izbornog zakona BiH.

Poskok navodi kako je „probosanski“ pisac ovog prijedloga definirao izbornu jedinicu 12 koja bi davala 2 člana, zanemarujući pri tome odredbu Izbornog zakona BiH (članak 10.2 stavak 3) koja propisuje da svaka višečlana izborna jedinica daje od 3 do 15 članova. S obzirom na razinu „aljkavosti“ trebalo bi provjeriti i sve ostale brojke u prijedlogu, iako zbog mehanizma kompenzacijskih mandata te brojke za Zastupnički dom i nisu toliko bitne.

Iste odredbe su u poglavlju 11. Izbornog zakona BiH definirane i za Narodnu skupštinu Republike Srpske koja ima mogućnost definiranja višečlanih izbornih jedinica, te broja izravnih i kompenzacijskih mandata pri biranju u Narodnu skupštinu Republike Srpske.

Tu prestaje svaka usporedba Federacije BiH sa Republikom Srpskom jer entitet Republika Srpska nije sastavljen od federalnih jedinica (županija) koje imaju svoje ustave i zakonodavna tijela (županijske skupštine) iz kojih se biraju izaslanici u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH, a iz kojeg se onda biraju hrvatski i bošnjački izaslanici u Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH.

Koji dio izbornog zakonodavstva NIJE moguće regulirati na entitetskoj razini? Poglavlje 10.B. Izbornog zakona BiH se odnosi na Dom naroda Parlamenta Federacije BiH. Pročitajte pažljivo poglavlje 10.B! Jeste li uočili neke odredbe koje propisuju da entitetska razina (Federacija BiH) može na drugačiji način propisati način popunjavanja Doma naroda Parlamenta Federacije BiH. Niste! Pa niste niti mogli, zato što toga u Izbornom zakonu BiH i nema!

Dom naroda se ne bira na izravnim izborima, nego se popunjava posredno kroz izbore u županijskim skupštinama i taj način biranja i popunjavanja Doma naroda je definiran poglavljem 10.B Izbornog zakona BiH, kojeg jedino može korigirati Parlamentarna skupština BiH.

Način popunjavanja Doma naroda je definiran člankom 10.12. Izbornog zakona BiH. Tu je jasno propisana i odredba Središnjem izbornom povjerenstvu da nakon svakog provedenog popisa stanovništva izvrši ponovnu raspodjelu broja mandata.

Navodno su se u Središnjem izbornom povjerenstvu „usudili“ nešto i izračunati (sukladno članku 10.12.), ali se te brojke nisu svidjele „probosanskim patriotskim snagama“ pa su uz popratni medijski linč optužili članove SIP-a da ne kontaju osnovne matematičke operacije, pa će zato oni to sve izračunati na „probosanski kalkulator“ i definirati prijedlog kojeg smo eto svjedoci ovih dana.

Prijedlog „probosanskih snaga“ (SDA-SBB-SDP-DF-NS) u dijelu u kojem propisuje drugačiju popunu Doma naroda Parlamenta Federacije BiH u suprotnosti je s odredbama Izbornog zakona BiH, a u suprotnosti je i s odlukom Ustavnog suda BiH koji je jasno naložio Parlamentarnoj skupštini BiH definiranje drugačijih odredbi o načinu popunjavanja Doma naroda Parlamenta Federacije BiH znajući da je to jedino moguće riješiti na razini Izbornog zakona BiH.

Zaključimo. U pitanju je dvostruko izrugivanje presude Ustavnog suda BiH od strane „probosanskih patriotskih snaga“ (SDA-SBB-SDP-DF-NS):

Pokušava se donijeti entitetski Zakon koji je u izravnoj suprotnosti s državnim zakonom (Izbornim zakonom BiH) unatoč jasnoj uputi Ustavnog suda BiH. Sadržaj predloženog zakona u cijelosti ponavlja odredbe koje je u svojoj presudi Ustavni sud proglasio neustavnim.

Inače, politički pokrovitelji ovog Zakona barem jednom mjesečno prijave nekoga Tužiteljstvu BiH za kršenje Ustava BiH, pa bi i u ovom slučaju trebalo aktivirati Tužiteljstvo BiH za jasno i nedvosmisleno nepoštivanje i izrugivanje odluka Ustavnog suda BiH./HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari