Pratite nas

Analiza

Hassan Haidar Diab: Samo je pitanje dana kad će izbiti rat između Izraela i Hezbollaha

Objavljeno

na

Osim što čekaju kraj mjeseca ramazana i dolazak najvećeg muslimanskog praznika Ramazanskog bajrama, Libanonci očekuju i formiranje nove libanonske vlade koja bi stabilizirala zemlju i poboljšala uvjete života.

Međutim, polaganje nada Libanonaca u stabilnost njihove zemlje ne ovisi o njihovim političarima, nego ponajprije o međunarodnim i regionalnim faktorima.

Šetajući ovih dana glavnim libanonskim gradom Bejrutom, koji je još podijeljen na etničke i vjerske skupine, sjetio sam se riječi koje mi je, još dok sam imao deset godina i kada je počeo građanski rat u Bejrutu, rekao jedan stari i mudri čovjek: „Sine, kad pada kiša u Washingtonu, Moskvi, Riyadu ili Teheranu, Libanonci nose kišobrane jer ta kiša koja ondje pada više šteti nama nego njima“.

Libanon se, nakon parlamentarnih izbora i velike pobjede Hezbollaha, našao u opasnom političkom vrtlogu.

Analitičari su uvjereni da je samo pitanje dana kada će izbiti rat između Izraela i Hezbollaha, jer prema tome vode reakcije koje su stigle iz Washingtona, Tel Aviva i Riyada, koji pobjedu Hezbollaha smatraju opasnim presedanom koji će destabilizirati ne samo Libanon nego cijelu regiju.

Odmah nakon objave rezultata, Trump i saudijski princ Bin Salman uveli su nove sankcije Hezbollahu i najavili još drastičnije, piše Hassan Haidar Diab / Večernji list

Osovina otpora

Hezbollah, libanonska politička stranka i militantni šijitski pokret, doživio je velik izborni uspjeh na posljednjim libanonskim parlamentarnim izborima održanima početkom svibnja i imat će glavnu riječ u budućoj vlasti te države.

Zbog stalnog sukobljavanja s izraelskim interesima u regiji, kao i otvorene borbe protiv izraelske vojske tijekom izraelske okupacije Libanona, Izrael i SAD, a nedavno su im se pridružile i Zaljevske zemlje na čelu sa Saudijskom Arabijom, Hezbollah su proglasile terorističkom organizacijom. A koalicija Amal-Hezbollah osvojila je 41 od 128 mjesta u libanonskom parlamentu.

Jedan od koalicijskih partnera Hezbollaha je i SSNP, Sirijska socijalistička narodna stranka koja, poput Hezbollaha, ima oružano krilo koje se bori u Siriji na strani sirijskog režima.

Druga stranka po snazi je Slobodni patriotski savez, libanonska najveća kršćanska stranka, koja je još 2006. godine potpisala sporazum o međusobnom razumijevanju s Hezbollahom, koji uključuje „obrambenu strategiju zaštite Libanona od izraelske prijetnje“.

Stranka aktualnog premijera Saada Haririja, koji ima potporu Washingtona i Riyada, osvojila je 21 zastupničko mjesto. Kompliciran libanonski politički i izborni sustav praktički garantira da će te stranke morati surađivati kao poslijeizborna koalicija vladajućih stranaka.

Na izborni uspjeh Hezbollaha osvrnuli su se i neki izraelski dužnosnici pa je tako ministar obrazovanja Naftali Bennett poručio: „Rezultati izbora u Libanonu znače sljedeće – Hezbollah jednako Libanon.

Država Izrael neće praviti razliku između suverene države Libanon i Hezbollaha te će Libanon smatrati odgovornim za svaku akciju koja krene s njegova teritorija.“ Tu Bennettovu izjavu analitičari su protumačili najavom rata Libanonu.

S druge strane, Hezbollah svoju pobjedu smatra potporom libanonskog naroda sudjelovanju u ratu u Siriji na strani režima Bashara Al-Assada te pružanje otpora američkoj, saudijskoj i izraelskoj politici u Libanonu.

“Ovo je jedna velika moralna i politička pobjeda za naš pokret otpora”, kazao je vođa Hezbollaha šeik Hassan Nasrallah ističući da se “danas može reći da je cilj ostvaren te da sastav novog parlamenta predstavlja jamstvo i veliku snagu u zaštiti jednadžbe zapisane zlatnim slovima: vojska, narod, otpor”.

Hezbollah i njegovi politički saveznici osvojili su 67 od 128 zastupničkih mjesta. Nakon takvih rezultata parlamentarnih izbora u Libanonu kao i izlaska Sjedinjenih Država iz iranskog nuklearnog sporazuma, mijenja se odnos snaga u korist “osovine otpora” koju čine Iran, veći dio Iraka, Sirija, Hezbollah i palestinske militantne islamističke skupine.

Iako je Libanon mala zemlja, u njemu se prelamao utjecaj ne samo velikih sila SAD-a i Rusije, nego i velikih regionalnih i neprijateljskih sila Saudijske Arabije i Irana. Nema dileme za analitičare koji smatraju da Iran protiv SAD-a i Saudijske Arabije vodi 3:0. Naime, u Iraku, Iran je povećao svoj utjecaj, u Siriji uz Rusiju vodi glavnu riječ, a u Libanonu pobijedili su njihovi saveznici.

Zasigurno, najveći politički gubitnik je Saad Hariri, dosadašnji premijer i mandatar za formiranje nove libanonske vlade. Haririjev Pokret za budućnost osvojio je samo 21 zastupničko mjesto, što je velik pad uzmemo li u obzir da je na prošlim izborima dobio 34 mandata.

Posebno je znakovito da je Hariri, sin premijera Rafika Haririja ubijenog u atentatu 2005. godine, za čiju su smrt optuženi Hezbollah i sirijski režim, od Hezbollaha i Amala izgubio okruge u kojima su u Bejrutu, Saidi i Tripoliju, glavnim uporištima muslimanskih sunita, tradicionalno pobjeđivali sunitski kandiddati.

Analitičari navode da je Hariri izgubio glasove i zbog iznenadne najave ostavke iz Riyada gdje je bio jedno vrijeme i zatočen, da bi je povukao nakon povratka u Libanon. To je u libanonskim medijima protumačeno kao otmica premijera koju je počinila Saudijska Arabija. Iako je Saad Hariri gubitnik izbora, ipak je od libanonskog predsjednika Michaela Aouna dobio mandat za formiranje nove libanonske vlade. Po ustavu, u Libanonu predsjednik mora biti maronitski kršćanin, premijer sunitski musliman, a predsjednik parlamenta šijit.

Politička scena u Libanonu duboko je podijeljena i pitanje je može li bilo koja vlada dovesti do ujedinjenja, s obzirom na to da se njihove razlike čine nepremostive, jer tu su dva glavna suprotstavljena politička bloka, pokret 8. ožujka naklonjen Iranu i Assadu s proiranskim Hezbolahom kao i pokret 14. ožujka koji predvodi Saad Hariri a podržavaju ga Saudijska Arabija i SAD te neke europske zemlje, poput Francuske i Velike Britanije.

Samer: Gorjet će cijela regija

Krizu je pojačalo i to što je u Libanon došlo više od milijun i pol sirijskih izbjeglica, tako da se broj stanovnika Libanona u kratko vrijeme povećao za petinu.

Međutim, iako je neko vrijeme izgledalo kao da je zemlja na rubu ponora i građanskog rata zbog velikih tenzija koje su nastale zbog rata u Siriji jer su dvije suprotstavljene libanonske političke opcije u Siriji međusobno ratovale, jedna na strani režima, druga na strani opozicije, odnosno džihadista, Libanon je ostao stabilan i zasad je izbjegao krvavi građanski i vjerski rat.

Prema mišljenju analitičara, Libanonci to mogu zahvaliti upravo sirijskim izbjeglicama. Naime, analitičari, smatraju da Libanon, zasad, nije zahvaćen građanskim i vjerskim ratom jer velike sile, a prije svega EU, tu zemlju vide kao veliki izbjeglički kamp pa žele sačuvati njezinu stabilnost i podržavaju je i financijski te na različite načine rade pritisak na političke aktere u Libanonu kako ne bi došlo do sukoba i ratova koji bi prouzročili novi veliki val izbjeglica prema Europi, što bi dodatno moglo stvoriti problem s izbjeglicama i dovesti do destabilizacije zemalja Europske unije.

Koliko je libanonsko društvo podijeljeno uvjerili smo se i sami dok je obilazao Bejrut i cijelu zemlju te razgovarao s ljudima različitih političkih opcija. Gotovo nijedna osoba s kojom smo razgovarali nije obznanila da su Libanonci već umorni od ratovanja koje njihova zemlja trpi još od davnih 70-ih godina 20. stoljeća.

U Tarik Al Jadidu, glavnom uporištu Saada Haririja, gdje su na svakom koraku plakati a u svakoj trgovini i po nekoliko njegovih slika, izrazili su zabrinutost pobjedom Hezbollaha na parlamentarnim izborima. Vlasnik slastičarnice Samer kaže da pobjeda Hezbollaha na izborima neće pogoditi samo Libanon nego i cijelu regiju.

Zbog Hezbollaha Libanonci svakih nekoliko godina trpe veliku štetu. U prosjeku svakih pet godina Izrael napada Libanon upravo zbog djelovanja libanonskog Hezbollaha. Svaki rat iznova razori Libanon gotovo do temelja – kazao je Samer ističući da ne vidi nikakvu perspektivu ni budućnost u Libanonu jer je svaki dan život sve teži.

I Omer dijeli Samerovo mišljenje.

– Svaki dan očekujemo novi izraelski napad na Libanon. Ali, ovaj put taj će rat zasigurno potpuno razoriti Libanon. Hezbollah je od Irana dobio naoružanje kojim može gađati gotovo sve dijelove Izraela. Tko zna, možda će ovaj put Izrael upotrijebiti i atomsku bombu – zabrinut je Omer koji, kako kaže, pod svaku cijenu želi svoju obitelj odvesti u neku od europskih zemalja.

Dok u Tarik Al Jadidu nemaju dobre riječi za Hezbollah i smatraju ga krivim za sve nevolje koje pogađaju Libanon, u predgrađu Bejruta, gdje se nalazi glavno uporište Hezbollaha, slika je potpuno drukčija. U tom dijelu Bejruta još vlada slavljeničko raspoloženje iako je gotovo dva mjeseca prošlo od parlamentarnih izbora.

Za razliku od zapadnog dijela Bejruta gdje se vide samo slike Haririja ili saudijskog kralja, predgrađe Bejruta oblijepljeno je slikama glavnog tajnika Hezbollaha šeika Hassana Nasrallaha, iranskog vjerskog vođe Alija Hamneija ili vođe iranske revolucije imama Homeinija. Svuda su polijepljene i slike mučenika, boraca Hezbollaha, poginulih u ratu u Siriji u kojoj su pomagali sirijskoj vojsci.

Upravo zahvaljujući ulasku Hezbollaha u rat u Siriji, prema mišljenju mnogih analitičara, Assad je opstao na vlasti do ruske vojne intervencije. Prema procjenama, u ratu u Siriji poginulo je između dvije i tri tisuće boraca Hezbollaha. Jafar, vlasnik automehaničke radionice, pristaše Haririja smatra izdajnicima jer su se prodali Trumpu i Netanyahuu.

– Svi pristaše Haririja saudijski su pijunčići koji slave kad neprijatelj, Izrael ili Trump, bombardiraju Siriju. Kakva je to sramota! Bez obzira na to koliko smo mi puno žrtava dali u Siriji i Libanonu braneći svoju čast i vjeru, spremni smo to ponoviti – energično govori Jafar naglašavajući da je veliki američko-izraelski i zapadni projekt u Siriji, koji su provodile zemlje Zaljeva, pao u vodu, i to zahvaljujući upravo borcima Hezbollaha i njihovoj krvi koja je tekla u Siriji.

Vozač taksija Ali, koji nas je vozio iz predgrađa Bejruta do zapadnog dijela grada, cijelo vrijeme slušao je motivacijski govor vođe Hezbollaha šeika Nasrallaha.

– To je pravi borac i revolucionar, a ne ovi u zemljama Zaljeva koji su prodali Jeruzalem i Palestinu ni za što. Svijet je imao mnogo revolucionara, od Che Guevare do vašeg Tita, ali naš je revolucionar veći od svih njih. Ako Bog da, s njim ćemo osloboditi glavni grad svih muslimana Jeruzalem – uvjeren je Ali.

Iako tenzije i podjele vise u zraku, stanovnici glavnoga libanonskoga grada Bejruta pokušavaju živjeti uobičajenim životom. Bejrut je postao simbol rata, ali ga još nazivaju i Parizom Bliskog istoka.

Njegovo moderno središte smješteno je na obali Sredozemlja, a poznat je i pod nazivom “Majka zakona” jer je upravo ondje otvorena prva biblioteka zakona na svijetu te je jedan od najmodernijih gradova Bliskog istoka s poviješću duljom više od tisuću godina, grad u kojem na istome trgu možete vidjeti kršćansku crkvu i islamsku džamiju.

Unatoč političkim nesuglasicama, Libanon je poznat kao najtolerantnija zemlja na svijetu u kojoj živi više od 28 različitih vjerskih i etničkih skupina, a zakonom su svi zaštićeni i žive u ravnopravnosti. Papa Ivan Pavao II. uvijek je znao istaknuti kako treba učiti ljubav i toleranciju od Libanonaca.

Sunce da grije, a ne da ubija Bejrut je danas impresivan grad u kojem stanovnici žive punim životom. Premda je čak sedam puta strašno oštećen u razornim potresima (najrazorniji pogodio je grad 555. godine) te je u svojoj burnoj povijesti pretrpio i mnoga druga razaranja (najveća u 15-godišnjem građanskom ratu), Bejrut je brzo ponovo obnavljan i opet je postao pravi ljepotan i privlačna destinacija. Usprkos ratu u Siriji i upozorenjima turističkih agencija i zapadnih vlada građanima da ne putuju u Bejrut zbog opasnosti, taj je grad pun stranih turista, najviše baš iz zemalja članica EU.

U najatraktivnijim četvrtima, kao što je Hamra, stara jezgra grada u kojoj je mnogo suvenirnica, restorana i pubova, teško je naći slobodno mjesto, pogotovo navečer. Isto vrijedi i za Downtown, novi dio grada, koji vrvi trgovačkim centrima i novim stambenim građevinama.

Najatraktivnije šetalište za turiste je Rouche, mjesto gdje ćete pronaći najljepši prirodni fenomen Bejruta – litice Rouche. Iako gotovo svi Libanonci očekuju veliki rat između Hezbollaha i Izraela koji će se, uvjereni su, zasigurno proširiti i na Siriju a možda i na Iran, 90-godišnji Khalid, moj nekadašnji učitelj matematike u osnovnoj školi, ipak se nada nekom čudu.

– Možda Bog ovaj veliki tmurni oblak koji je već prekrio Libanon ipak otpuše dalje i podari nam sunce koje će nas grijati, a ne ubijati – tiho je, ali riječima punim nade, prozborio stari profesor Khalid.

Hassan Haidar Diab / Večernji list

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Prof. Ante Nazor o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja RH

Objavljeno

na

Objavio

Potaknut intervjuom u kojem gospodin Budimir Lončar reagira na reakcije na Odluku o dodijeli medalja grada Zagreba („Tuđman mi je čestitao na obavljenom poslu kad je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju“, Jutarnji list, srijeda, 13. veljače 2019., str. 13), navodim neke izvore kao prilog za raspravu o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja i međunarodne afirmacije Republike Hrvatske, ali i za podsjećanje kako su na njegovo djelovanje te 1991. reagirali pojedini hrvatski političari. U tekstu se ne navodi izvor koji svjedoči o čestitki predsjednika Tuđmana Budimiru Lončaru „na obavljenom poslu kad je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju“, jer na takav još nisam naišao. Ako ga netko posjeduje, molim da mi ga dostavi, kako bi moja spoznaja o tom događaju bila cjelovitija. Unaprijed zahvalan!

Dan prije proglašenja suverene i samostalne Republike Hrvatske, 24. lipnja 1991., u Zagrebu je na sjednici Hrvatskog sabora, na poziv predsjednika Tuđmana i u dogovoru s predsjednikom Sabora, tadašnji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (jugoslavenski „premijer“) Ante Marković (s potpredsjednicima i saveznim sekretarima iz Hrvatske) iznio stavove i prijedloge jugoslavenske vlade za rješavanje krize i za uređenje odnosa u jugoslavenskoj zajednici. Nakon njegova izlaganja, Vladimir Šeks je, sudjelujući u raspravi o prijedlozima SIV-a, iznesenim u izvješću saveznog premijera, ustvrdio da – „od premijera nismo čuli ništa novo“. U svojoj knjizi o tome je zapisao:

Bilo bi korektno i pošteno da se savezni premijer, ovdje pred Saborom, očituje i izjasni, odnosno da imenuje odgovornog (tu sam u prvom redu ciljao na Slobodana Miloševića). Isto tako Saboru je važan i odgovor koje garancije Vlada (savezna) može dati Republici Hrvatskoj, uz dobra rješenja u svojem prijedlogu za razrješenje državne i svekolike krize, da će se zaustaviti imperijalna politika Srbije? Očevidci smo već nekoliko godina unatrag da Republika Srbija jednostavno nasilno, agresivno ide prema svojem cilju – preustrojavanju Jugoslavije, njezinom razbijanju i pretvaranju u Veliku Srbiju. Kada bi za to savezna vlada imala neka jamstva, onda bi se i ovaj Sabor mogao drugačije odnositi prema prijedlogu i izvješću premijera Markovića.

Isto tako savezni premijer trebao bi se očitovati i na stajališta Budimira Lončara, saveznog ministra vanjskih poslova, kojima se izričito vrijeđa ono što vi, gospodine Markoviću, govorite. Vi kažete da savezna vlada priznaje legalitet i legitimitet vlasti u Republici Hrvatskoj. A vaš ministar Budimir Lončar kaže da bi Republika Hrvatska bila nesposobna, u slučaju osamostaljenja, funkcionirati kao demokratska država. A na berlinskom savjetu ministara KESS-a (Berlin, 19. i 20. lipnja 1991.) ministar Lončar stremljenje Hrvatske i Slovenije i njihovo oživotvorenje (za samostalnošću) naziva tempiranom bombom koja bi zapalila cijelu Europu. Time nas izravno denuncira pred cijelom međunarodnom javnošću i utječe na međunarodnu politiku suprotno legalitetu i legitimitetu vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji.

Lončar govori na konferenciji za tisak da su prava Albanaca zaštićena i da nisu ugrožena; to je poruga cijeloj Europi, cijelom demokratskom svijetu. Govori o ubojstvima povampirenih bandi u Hrvatskoj, ubojstvima redarstvenika, teškom narušavanju ustavnog poretka, mira i sigurnosti svih građana Republike, ali ne imenuje tko je za to odgovoran. On je bio na čelu diplomacije koja je podržavala međunarodni terorizam, od grupe Baader-Meinhof do raznih terorističkih skupina. (…)

Zaključio sam svoju „tiradu“ o B. Lončaru zatraživši da premijer Marković iznese svoje stajalište prema istupima ministra Lončara i predložio Saboru da donese odluku prema kojoj izjave i postupci ministra Lončara, kao šefa savezne diplomacije, ničim više ne obvezuju Republiku Hrvatsku. Prethodno je uime kluba zastupnika HDZ-a, u još oštrijem tonu, govorio Ivan Vekić, koji je predložio da Sabor zaduži nadležna tijela da pokrenu postupak za utvrđivanje odgovornosti ministra Lončara “zbog neistinitog i zlonamjernog informiranja svjetske javnosti, zbog otvorenog unitarističkog i hegemonističkog stava u raspletu krize i konačno zbog stvarnog protivljenja interesima građana Hrvatske”.

Beogradska Politika iz pera svojeg zagrebačkog dopisnika Radoja Arsenića nije propustila u članku “Oštar napad na Lončara zbog govora u Berlinu” zabilježiti da su Šeks i Vekić napali Lončara i predložili da se donese odluka o pokretanju postupka utvrđivanja odgovornosti i irelevantnosti njegovih postupaka. Naravno, „Politika“ je u svojem promidžbenom, protuhrvatskom stilu propustila navesti razloge ovako oštrih reakcija na istupe B. Lončara u Berlinu. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 1, Zagreb, 2015., 90-91)

O spomenutom Lončarovom nastupu u Berlinu, u svom govoru u Hrvatskom saboru 25. lipnja 1991., negativno se izjasnio i predsjednik Tuđman:

U svezi sa saveznom vladom potrebno je spomenuti da se u posljednje vrijeme iz redova savezne vlade, njenog ministra za inozemne poslove, pa i samog predsjednika, poduzimaju koraci koji doduše prihvaćaju ideju o rješavanju državno-političke krize na osnovama saveza suverenih republika, ali u praksi čine korake, osobito u informiranju inozemne javnosti, na način da stvaraju takvo raspoloženje koje je u biti protiv i onakvog saveza kakav naša Republika Hrvatska i Republika Slovenija predlažu, a pogotovo su protiv osamostaljenja i pune suverenosti republika. U tom pogledu bilo je znakovito izlaganje saveznog sekretara za inozemne poslove, Budimira Lončara, na konferenciji KESS-a u Berlinu 19. i 20. lipnja ove godine, pred neki dan. A, usput rečeno, veoma je zanimljivo da na toj konferenciji gdje se posebno raspravljalo o Jugoslaviji nije bilo predstavnika republika, dok su na prethodnoj konferenciji KESS-a u Parizu, gdje se nije raspravljalo o Jugoslaviji, bili uključeni i predstavnici republika.

A, način na koji je savezni sekretar (B. Lončar, op.a.) – koji je, kako nam to predstavnici drugih republika stalno spočitavaju u saveznoj vladi tobože predstavnik Republike Hrvatske – na toj konferenciji europskim i svjetskim čimbenicima iznio svoje viđenje državno-političke krize u Jugoslaviji, već je dobio ocjenu u ovome Saboru. Ja se na njemu zadržavam samo zato da bih ukazao s kakvih se pozicija potiče suprotstavljanje priznanju samostalnosti Hrvatske u Jugoslaviji i u svijetu. Po njemu Jugoslavija se danas nalazi, citiram, “između realne mogućnosti da pronađe mirno i demokratsko rješenje za izlazak iz krize i opasnosti da dođe do takvih unutrašnjih sukoba čije se različite posljedice mogu reflektovati i izvan njenog užeg geopolitičkog prostora”. Jer što bi se dogodilo u slučaju raspada Jugoslavije, pita se savezni ministar, a evo što odgovara: – Osnovna hipoteza je da bi nastale države koje bi bile u nesamostalnom međusobnom konfliktu, već bi svaka od njih bila iznutra etnički potrošena. Svaka bi bila onesposobljena da bude istinski demokratska i europski kvalificirana. Sve zajedno bile bi tempirana bomba u srcu Europe, ako već i prije toga ne bi pokrenule lančanu reakciju na kontinentu, na kojem već tinja 46 potencijalno opasnih etničkih sukoba. I, u nastavku zaključuje da “treba očuvati cjelovitost zemlje (Jugoslavije, op.a.), jer je to preduslov demokratskog razvoja u istoj mjeri u kojoj je demokracija imperativ cjelovitosti”. (Domovinski rat – pregled političke i diplomatske povijesti, ur. Ante Nazor i Tomislav Pušek, Nakladni zavod Globus – HMDCDR, Zagreb, 2018., str. 105)

U Šeksovoj knjizi je i odlomak o govoru Budimira Lončara na 123. sjednici Predsjedništva SFRJ, održanoj 4. srpnja 1991., koji Vladimir Šeks preuzima iz knjige Stjepana Mesića Kako smo srušili Jugoslaviju (str. 80-82), a čiji kontekst se može prepoznati u gore spomenutom Lončarovom intervjuu Jutarnjem listu (13. veljače 2019., str. 13):

Lončar je govorio o međunarodnom položaju zemlje, posebno o zalaganjima Europske zajednice i dijelu KESS-a. Bilo je i riječi o pokretanju jugoslavenskog pitanja na Vijeću sigurnosti, o čemu sam i ja razgovarao s nekim međunarodnim osobama 3. srpnja. Savezni sekretarijat se toj inicijativi suprotstavljao. Lončar nas je obavijestio da je upravo „poslana instrukcija stalnoj misiji SFRJ u New Yorku i Ženevi i ambasadorima SFRJ u 15 zemalja članica Vijeća sigurnosti da Jugoslavija nema namjeru pokretati ovo pitanje u Vijeću sigurnosti“, a to su uglavnom svi članovi Predsjedništva prihvatili. Jović je bio – i to je oštrim tonom rekao – krajnje nezadovoljan „Lončarovom diplomacijom“. Tvrdio je da predstavnici Hrvatske i Slovenije u diplomaciji ne zastupaju interese Jugoslavije, već samo interese svojih separatističkih republika. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 1, Zagreb, 2015., 159)

Međutim, izvori nakon donošenja Rezolucije 713 (25. lipnja 1991.) uglavnom ne govore u prilog tezi da su predsjednik Tuđman i većina tadašnje hrvatske vlasti bili čestitarski raspoloženi prema Budimiru Lončaru, zbog njegova nastupa u raspravi o Jugoslaviji na sjednici VS UN-a, na kojoj je donesena spomenuta rezolucija. Primjerice, na donošenje Rezolucije 713 o uvođenju embarga i prigodni govor Budimira Lončara osvrnuo se predsjednik Hrvatske vlade dr. Franjo Gregurić, u govoru na zasjedanju Hrvatskog sabora 8. listopada 1991.:

U Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda održana je 25. rujna 1991. rasprava o Jugoslaviji i prihvaćena Rezolucija broj 713. Napori da se jugoslavenska politička kriza internacionalizira urodili su punim plodom, čime su napokon srušena nastojanja jugoslavenske diplomacije da se zapravo radi o unutrašnjim stvarima Jugoslavije i da svijet tu nema što da traži. Zasjedanje je, uz ostalo, zapamćeno i po skandaloznom istupu saveznog sekretara za vanjske poslove (Jugoslavije, op. a.) gospodina Budimira Lončara. Vlada je prihvatila Rezoluciju kao potporu naporima za mir i dijalog u Jugoslaviji. Tijek događaja ide protiv Srbije i armije pa su se oni odlučili za kombinirani državni prevrat, koji su udruženi izveli predstavnici Srbije, Crne Gore i Armije. (“Istekao moratorij, zbogom, Jugoslavijo”, Večernji list, srijeda, 9.10.1991.; Domovinski rat – pregled političke i diplomatske povijesti, ur. Ante Nazor i Tomislav Pušek, Nakladni zavod Globus – HMDCDR, Zagreb, 2018., str. 140)

U svojoj knjizi V. Šeks objašnjava da je Hrvatska vlada prihvatila Rezoluciju 713 kao potporu u naporima za mir i dijalog u Jugoslaviji „vjerojatno stoga što Hrvatska nije bila za ‘zelenim stolom’ u Vijeću sigurnosti UN-a, a SFRJ je predstavljao savezni ministar B. Lončar“, kao i „stoga što osporavanje ili odbacivanje te Rezolucije 713 ne bi donijelo nikakvu korist već samo štetu za RH jer je već bila na snazi“. Pritom navodi da britanska premijerka Margareth Thatcher ispravno zapaža da je „embargo proizveo obrnut učinak od onog koji se njime želio postići“ i citira njezinu izjavu:

Uvijek je opasno dopustiti bezočnu agresiju, čak i ako se njezine neposredne posljedice čine neznatnima zbog presedana koji se time postavlja. Zapad je intervenirao kako bi pokušao održati staru Jugoslaviju na okupu i izvršio je pritisak u javnosti na one koji su se drznuli iz nje izići. Zapadne su države, između ostaloga, nametnule embargo na oružje, čime je agresor stavljen u neusporedivo povoljniji položaj, a to je potaknulo agresiju … Nije to bio nikakav ‘veliki trenutak za Europu’, kako je ustvrdio luksemburški ministar vanjskih poslova Jacques Poos, bio je to trenutak europske sramote. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 2, Zagreb, 2015., 112)

Rezoluciju 713 prokomentirao je i Francuz Paul Garde, profesor slavenskih jezika i književnosti na Sveučilištu u Aix-en-Provenceu, koji je u travnju 1992. objavio knjigu Život i smrt Jugoslavije. U njoj je jasno imenovao glavnoga krivca za rat u Hrvatskoj – “srpske vlasti koje su planirale politiku s ciljem postizanja potpunog preoblikovanja etničke karte” i naveo da je „srpski tabor planirao sukob (u Hrvatskoj) kao osvajački rat u kojem na osvojenome teritoriju mora nestati svaka hrvatska prisutnost, čak i civili“, te naglasio da se „ne radi, kao što krivo prenose francuski mediji o ‘građanskom ratu’”. Posljedice odluke o uvođenju embarga iz Rezolucije 713 razumio je na isti način kao i Margareth Thatcher:

Nestašica naoružanja bila je dramatična. Rijetko se u europskoj povijesti mogao vidjeti takav nesrazmjer snaga. … Što se tiče embarga na oružje koji je nametnut u početku sukoba, on uopće ne smeta agresoru, ali sprječava žrtve da se brane. (Žarko Domljan, Visoko podignimo zastavu, Zagreb, 2010., 357)

O ulozi Budimira Lončara raspravljalo se i na sjednici Hrvatskog sabora, 5. prosinca 1991., na kojoj je zatraženo da se – „sa stajališta Hrvatske“ – Hrvatski sabor odredi prema političkoj sudbini, Ante Markovića i Budimira Lončara. U raspravi je sudjelovao i Vladimir Šeks:

Hrvatska je u niz navrata tražila od njih da bar objektivno u svojim nastupima u svijetu prezentiraju političko stanje u Republici Hrvatskoj. Nikada to nisu učinili i s time su se, kao i stanoviti krugovi u svijetu, objektivno stavili na stranu neprijatelja Hrvatske i svojim djelovanjem su kočili i proces međunarodnog priznanja Hrvatske, proces jasnog označavanja tko je žrtva, a tko je agresor. (…) Stoga predlažem da se donese zaključak (što je Sabor i usvojio) da Marković i Lončar, koje Hrvatski sabor nije birao, niti delegirao, da Republika Hrvatska osporava njima pravo da bilo gdje predstavljaju i govore i zastupaju uime RH i da bilo kakav njihov politički i javni nastup ne proizvodi nikakve pravne i političke učinke za RH. Nisam za to da im se zabrani povratak na teritorij Hrvatske.

Potom se Saboru obratio i Stjepan Mesić, koji je između ostaloga rekao:

Ja mislim da je teži problem (od Markovića i Lončara, op. V.Š.) za nas general Kadijević, koji je također hrvatski kadar u Saveznom izvršnom vijeću. On je ratni zločinac i protiv njega treba pokrenuti postupak kao ratnog zločinca jer on planira i provodi rat protiv Hrvatske. I ako ikoga moramo goniti, onda Hrvatska mora goniti Kadijevića kao ratnog zločinca. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 2, Zagreb, 2015., 417-418)

* Izv. prof. dr. sc. Ante Nazor ravnatelj je Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Godine 1991. odlazi kao dragovoljac na istočno-slavonsko bojište i bio je pripadnik 122. đakovačke “R” brigade. Napisao je više znanstvenih radova – većinom s problematikom iz hrvatske vojne povijesti. Urednik je više knjiga, autor izložbe o početcima suvremene hrvatske države, autor scenarija za dokumentarni film “Vukovar 1991.”.

prof. dr. sc. Ante Nazor/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Jan Ivanjek – U kojem smjeru ide europska obrambena politika

Objavljeno

na

Objavio

Njemačka je prije dva tjedna objavila da odbacuje F-35 Lightning II iz utrke za nasljednika oko 85 pouzdanih nadzvučnih jurišnik Tornado IDS/ECR. To je zasigurno bolan udarac za Lockheed Martin, a u natječaju je sada ostao samo Eurofighter Typhoon i Boeingov F/A-18 Super Hornet.

Njemačka je među najčešćim metama Trumpovih napada da parazitira na američkoj vojnoj moći, dok vlastita izdvajanja za obranu drži na minimumu.

Svakako je činjenica da su njemačke oružane snage već godinama u ozbiljnim problemima, od borbenih sposobnosti do operativne raspoloživosti tehnike i oružanih sustava, a posebno se nepouzdanim pokazao upravo Eurofighter, pa je sredinom prošle godine iscurio podatak da su tada samo 4 od 128 Eurofightera bila u potpunosti borbeno spremna.

Premda bi Eurofighter olakšao logističke i obučne potrebe, Super Hornet je daleko svestraniji višenamjenski borbeni avion, a nudi i EA-18G Growler verziju za elektroničko ratovanje, kakve Eurofighter nema.

To je također važno jer će zadaća 90 novih aviona biti udari na kopnene ciljeve i PZO, te elektroničko ratovanje, što znači i probijanje u branjeni zračni prostor. Još jedna ključna zadaća koja će se preuzeti od Tornada je nuklearni udar, u sklopu NATO dijeljenja taktičkog nuklearnog oružja.

Operativno se Super Hornet nameće kao bolji izbor za spomenute zadaće no zahtjevati će zasebnu logistiku, obuku i infrastrukturu, dok za Eurofighter sve to već postoji. K tome bi se njime nastavilo jačati europsku zrakoplovnu industriju, što je posebno važno kada se uzme u obzir francusko-njemački razvoj lovca 6. generacije.

Politička dimenzija će također biti izuzetno važna, jer Njemačka ne leti na ni jednom američkom borbenom avionu, a odabir Super Horneta bi zasigurno kupio mir od Trumpovih napada, barem na neko vrijeme.

U svakom će slučaju biti zanimljivo popratiti i ovaj postupak odabira borbenog aviona, iako je riječ o drugoj vrsti nabave od one hrvatske, ne samo zbog daleko većeg broja aviona, već zbog specifičnih zadaća za koje se nabavljaju.

Konačni odabir dati će i naznaku budućeg smjera europske obrambene politike, hoće li se ići na udobrovoljavanje SAD-a ili će se njihov utjecaj u najvećim europskim članicama NATO-a pokušati marginalizirati kao odgovor na učestale napade.

Jan Ivanjek

 

Španjolska ulazi u francusko-njemački projekt s borbenim zrakoplovima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari