Pratite nas

Analiza

Hassan Haidar Diab: Samo je pitanje dana kad će izbiti rat između Izraela i Hezbollaha

Objavljeno

na

Osim što čekaju kraj mjeseca ramazana i dolazak najvećeg muslimanskog praznika Ramazanskog bajrama, Libanonci očekuju i formiranje nove libanonske vlade koja bi stabilizirala zemlju i poboljšala uvjete života.

Međutim, polaganje nada Libanonaca u stabilnost njihove zemlje ne ovisi o njihovim političarima, nego ponajprije o međunarodnim i regionalnim faktorima.

Šetajući ovih dana glavnim libanonskim gradom Bejrutom, koji je još podijeljen na etničke i vjerske skupine, sjetio sam se riječi koje mi je, još dok sam imao deset godina i kada je počeo građanski rat u Bejrutu, rekao jedan stari i mudri čovjek: „Sine, kad pada kiša u Washingtonu, Moskvi, Riyadu ili Teheranu, Libanonci nose kišobrane jer ta kiša koja ondje pada više šteti nama nego njima“.

Libanon se, nakon parlamentarnih izbora i velike pobjede Hezbollaha, našao u opasnom političkom vrtlogu.

Analitičari su uvjereni da je samo pitanje dana kada će izbiti rat između Izraela i Hezbollaha, jer prema tome vode reakcije koje su stigle iz Washingtona, Tel Aviva i Riyada, koji pobjedu Hezbollaha smatraju opasnim presedanom koji će destabilizirati ne samo Libanon nego cijelu regiju.

Odmah nakon objave rezultata, Trump i saudijski princ Bin Salman uveli su nove sankcije Hezbollahu i najavili još drastičnije, piše Hassan Haidar Diab / Večernji list

Osovina otpora

Hezbollah, libanonska politička stranka i militantni šijitski pokret, doživio je velik izborni uspjeh na posljednjim libanonskim parlamentarnim izborima održanima početkom svibnja i imat će glavnu riječ u budućoj vlasti te države.

Zbog stalnog sukobljavanja s izraelskim interesima u regiji, kao i otvorene borbe protiv izraelske vojske tijekom izraelske okupacije Libanona, Izrael i SAD, a nedavno su im se pridružile i Zaljevske zemlje na čelu sa Saudijskom Arabijom, Hezbollah su proglasile terorističkom organizacijom. A koalicija Amal-Hezbollah osvojila je 41 od 128 mjesta u libanonskom parlamentu.

Jedan od koalicijskih partnera Hezbollaha je i SSNP, Sirijska socijalistička narodna stranka koja, poput Hezbollaha, ima oružano krilo koje se bori u Siriji na strani sirijskog režima.

Druga stranka po snazi je Slobodni patriotski savez, libanonska najveća kršćanska stranka, koja je još 2006. godine potpisala sporazum o međusobnom razumijevanju s Hezbollahom, koji uključuje „obrambenu strategiju zaštite Libanona od izraelske prijetnje“.

Stranka aktualnog premijera Saada Haririja, koji ima potporu Washingtona i Riyada, osvojila je 21 zastupničko mjesto. Kompliciran libanonski politički i izborni sustav praktički garantira da će te stranke morati surađivati kao poslijeizborna koalicija vladajućih stranaka.

Na izborni uspjeh Hezbollaha osvrnuli su se i neki izraelski dužnosnici pa je tako ministar obrazovanja Naftali Bennett poručio: „Rezultati izbora u Libanonu znače sljedeće – Hezbollah jednako Libanon.

Država Izrael neće praviti razliku između suverene države Libanon i Hezbollaha te će Libanon smatrati odgovornim za svaku akciju koja krene s njegova teritorija.“ Tu Bennettovu izjavu analitičari su protumačili najavom rata Libanonu.

S druge strane, Hezbollah svoju pobjedu smatra potporom libanonskog naroda sudjelovanju u ratu u Siriji na strani režima Bashara Al-Assada te pružanje otpora američkoj, saudijskoj i izraelskoj politici u Libanonu.

“Ovo je jedna velika moralna i politička pobjeda za naš pokret otpora”, kazao je vođa Hezbollaha šeik Hassan Nasrallah ističući da se “danas može reći da je cilj ostvaren te da sastav novog parlamenta predstavlja jamstvo i veliku snagu u zaštiti jednadžbe zapisane zlatnim slovima: vojska, narod, otpor”.

Hezbollah i njegovi politički saveznici osvojili su 67 od 128 zastupničkih mjesta. Nakon takvih rezultata parlamentarnih izbora u Libanonu kao i izlaska Sjedinjenih Država iz iranskog nuklearnog sporazuma, mijenja se odnos snaga u korist “osovine otpora” koju čine Iran, veći dio Iraka, Sirija, Hezbollah i palestinske militantne islamističke skupine.

Iako je Libanon mala zemlja, u njemu se prelamao utjecaj ne samo velikih sila SAD-a i Rusije, nego i velikih regionalnih i neprijateljskih sila Saudijske Arabije i Irana. Nema dileme za analitičare koji smatraju da Iran protiv SAD-a i Saudijske Arabije vodi 3:0. Naime, u Iraku, Iran je povećao svoj utjecaj, u Siriji uz Rusiju vodi glavnu riječ, a u Libanonu pobijedili su njihovi saveznici.

Zasigurno, najveći politički gubitnik je Saad Hariri, dosadašnji premijer i mandatar za formiranje nove libanonske vlade. Haririjev Pokret za budućnost osvojio je samo 21 zastupničko mjesto, što je velik pad uzmemo li u obzir da je na prošlim izborima dobio 34 mandata.

Posebno je znakovito da je Hariri, sin premijera Rafika Haririja ubijenog u atentatu 2005. godine, za čiju su smrt optuženi Hezbollah i sirijski režim, od Hezbollaha i Amala izgubio okruge u kojima su u Bejrutu, Saidi i Tripoliju, glavnim uporištima muslimanskih sunita, tradicionalno pobjeđivali sunitski kandiddati.

Analitičari navode da je Hariri izgubio glasove i zbog iznenadne najave ostavke iz Riyada gdje je bio jedno vrijeme i zatočen, da bi je povukao nakon povratka u Libanon. To je u libanonskim medijima protumačeno kao otmica premijera koju je počinila Saudijska Arabija. Iako je Saad Hariri gubitnik izbora, ipak je od libanonskog predsjednika Michaela Aouna dobio mandat za formiranje nove libanonske vlade. Po ustavu, u Libanonu predsjednik mora biti maronitski kršćanin, premijer sunitski musliman, a predsjednik parlamenta šijit.

Politička scena u Libanonu duboko je podijeljena i pitanje je može li bilo koja vlada dovesti do ujedinjenja, s obzirom na to da se njihove razlike čine nepremostive, jer tu su dva glavna suprotstavljena politička bloka, pokret 8. ožujka naklonjen Iranu i Assadu s proiranskim Hezbolahom kao i pokret 14. ožujka koji predvodi Saad Hariri a podržavaju ga Saudijska Arabija i SAD te neke europske zemlje, poput Francuske i Velike Britanije.

Samer: Gorjet će cijela regija

Krizu je pojačalo i to što je u Libanon došlo više od milijun i pol sirijskih izbjeglica, tako da se broj stanovnika Libanona u kratko vrijeme povećao za petinu.

Međutim, iako je neko vrijeme izgledalo kao da je zemlja na rubu ponora i građanskog rata zbog velikih tenzija koje su nastale zbog rata u Siriji jer su dvije suprotstavljene libanonske političke opcije u Siriji međusobno ratovale, jedna na strani režima, druga na strani opozicije, odnosno džihadista, Libanon je ostao stabilan i zasad je izbjegao krvavi građanski i vjerski rat.

Prema mišljenju analitičara, Libanonci to mogu zahvaliti upravo sirijskim izbjeglicama. Naime, analitičari, smatraju da Libanon, zasad, nije zahvaćen građanskim i vjerskim ratom jer velike sile, a prije svega EU, tu zemlju vide kao veliki izbjeglički kamp pa žele sačuvati njezinu stabilnost i podržavaju je i financijski te na različite načine rade pritisak na političke aktere u Libanonu kako ne bi došlo do sukoba i ratova koji bi prouzročili novi veliki val izbjeglica prema Europi, što bi dodatno moglo stvoriti problem s izbjeglicama i dovesti do destabilizacije zemalja Europske unije.

Koliko je libanonsko društvo podijeljeno uvjerili smo se i sami dok je obilazao Bejrut i cijelu zemlju te razgovarao s ljudima različitih političkih opcija. Gotovo nijedna osoba s kojom smo razgovarali nije obznanila da su Libanonci već umorni od ratovanja koje njihova zemlja trpi još od davnih 70-ih godina 20. stoljeća.

U Tarik Al Jadidu, glavnom uporištu Saada Haririja, gdje su na svakom koraku plakati a u svakoj trgovini i po nekoliko njegovih slika, izrazili su zabrinutost pobjedom Hezbollaha na parlamentarnim izborima. Vlasnik slastičarnice Samer kaže da pobjeda Hezbollaha na izborima neće pogoditi samo Libanon nego i cijelu regiju.

Zbog Hezbollaha Libanonci svakih nekoliko godina trpe veliku štetu. U prosjeku svakih pet godina Izrael napada Libanon upravo zbog djelovanja libanonskog Hezbollaha. Svaki rat iznova razori Libanon gotovo do temelja – kazao je Samer ističući da ne vidi nikakvu perspektivu ni budućnost u Libanonu jer je svaki dan život sve teži.

I Omer dijeli Samerovo mišljenje.

– Svaki dan očekujemo novi izraelski napad na Libanon. Ali, ovaj put taj će rat zasigurno potpuno razoriti Libanon. Hezbollah je od Irana dobio naoružanje kojim može gađati gotovo sve dijelove Izraela. Tko zna, možda će ovaj put Izrael upotrijebiti i atomsku bombu – zabrinut je Omer koji, kako kaže, pod svaku cijenu želi svoju obitelj odvesti u neku od europskih zemalja.

Dok u Tarik Al Jadidu nemaju dobre riječi za Hezbollah i smatraju ga krivim za sve nevolje koje pogađaju Libanon, u predgrađu Bejruta, gdje se nalazi glavno uporište Hezbollaha, slika je potpuno drukčija. U tom dijelu Bejruta još vlada slavljeničko raspoloženje iako je gotovo dva mjeseca prošlo od parlamentarnih izbora.

Za razliku od zapadnog dijela Bejruta gdje se vide samo slike Haririja ili saudijskog kralja, predgrađe Bejruta oblijepljeno je slikama glavnog tajnika Hezbollaha šeika Hassana Nasrallaha, iranskog vjerskog vođe Alija Hamneija ili vođe iranske revolucije imama Homeinija. Svuda su polijepljene i slike mučenika, boraca Hezbollaha, poginulih u ratu u Siriji u kojoj su pomagali sirijskoj vojsci.

Upravo zahvaljujući ulasku Hezbollaha u rat u Siriji, prema mišljenju mnogih analitičara, Assad je opstao na vlasti do ruske vojne intervencije. Prema procjenama, u ratu u Siriji poginulo je između dvije i tri tisuće boraca Hezbollaha. Jafar, vlasnik automehaničke radionice, pristaše Haririja smatra izdajnicima jer su se prodali Trumpu i Netanyahuu.

– Svi pristaše Haririja saudijski su pijunčići koji slave kad neprijatelj, Izrael ili Trump, bombardiraju Siriju. Kakva je to sramota! Bez obzira na to koliko smo mi puno žrtava dali u Siriji i Libanonu braneći svoju čast i vjeru, spremni smo to ponoviti – energično govori Jafar naglašavajući da je veliki američko-izraelski i zapadni projekt u Siriji, koji su provodile zemlje Zaljeva, pao u vodu, i to zahvaljujući upravo borcima Hezbollaha i njihovoj krvi koja je tekla u Siriji.

Vozač taksija Ali, koji nas je vozio iz predgrađa Bejruta do zapadnog dijela grada, cijelo vrijeme slušao je motivacijski govor vođe Hezbollaha šeika Nasrallaha.

– To je pravi borac i revolucionar, a ne ovi u zemljama Zaljeva koji su prodali Jeruzalem i Palestinu ni za što. Svijet je imao mnogo revolucionara, od Che Guevare do vašeg Tita, ali naš je revolucionar veći od svih njih. Ako Bog da, s njim ćemo osloboditi glavni grad svih muslimana Jeruzalem – uvjeren je Ali.

Iako tenzije i podjele vise u zraku, stanovnici glavnoga libanonskoga grada Bejruta pokušavaju živjeti uobičajenim životom. Bejrut je postao simbol rata, ali ga još nazivaju i Parizom Bliskog istoka.

Njegovo moderno središte smješteno je na obali Sredozemlja, a poznat je i pod nazivom “Majka zakona” jer je upravo ondje otvorena prva biblioteka zakona na svijetu te je jedan od najmodernijih gradova Bliskog istoka s poviješću duljom više od tisuću godina, grad u kojem na istome trgu možete vidjeti kršćansku crkvu i islamsku džamiju.

Unatoč političkim nesuglasicama, Libanon je poznat kao najtolerantnija zemlja na svijetu u kojoj živi više od 28 različitih vjerskih i etničkih skupina, a zakonom su svi zaštićeni i žive u ravnopravnosti. Papa Ivan Pavao II. uvijek je znao istaknuti kako treba učiti ljubav i toleranciju od Libanonaca.

Sunce da grije, a ne da ubija Bejrut je danas impresivan grad u kojem stanovnici žive punim životom. Premda je čak sedam puta strašno oštećen u razornim potresima (najrazorniji pogodio je grad 555. godine) te je u svojoj burnoj povijesti pretrpio i mnoga druga razaranja (najveća u 15-godišnjem građanskom ratu), Bejrut je brzo ponovo obnavljan i opet je postao pravi ljepotan i privlačna destinacija. Usprkos ratu u Siriji i upozorenjima turističkih agencija i zapadnih vlada građanima da ne putuju u Bejrut zbog opasnosti, taj je grad pun stranih turista, najviše baš iz zemalja članica EU.

U najatraktivnijim četvrtima, kao što je Hamra, stara jezgra grada u kojoj je mnogo suvenirnica, restorana i pubova, teško je naći slobodno mjesto, pogotovo navečer. Isto vrijedi i za Downtown, novi dio grada, koji vrvi trgovačkim centrima i novim stambenim građevinama.

Najatraktivnije šetalište za turiste je Rouche, mjesto gdje ćete pronaći najljepši prirodni fenomen Bejruta – litice Rouche. Iako gotovo svi Libanonci očekuju veliki rat između Hezbollaha i Izraela koji će se, uvjereni su, zasigurno proširiti i na Siriju a možda i na Iran, 90-godišnji Khalid, moj nekadašnji učitelj matematike u osnovnoj školi, ipak se nada nekom čudu.

– Možda Bog ovaj veliki tmurni oblak koji je već prekrio Libanon ipak otpuše dalje i podari nam sunce koje će nas grijati, a ne ubijati – tiho je, ali riječima punim nade, prozborio stari profesor Khalid.

Hassan Haidar Diab / Večernji list

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Analiza presude ‘Šestorki’

Objavljeno

na

Objavio

Akademija pravnih znanosti RH ukazuje na različit pristup Suda u Haagu u presudi za Prlića i ostale i u presudama za Šešelja, Karadžića i Mladić – Večernji list je objavio analizu pod naslovom: Haaški “žurnalizam”: Katastrofalno suđenje, aljkavost ili… (Pogledati ovdje)

Popratni komentar piše Predrag Nebihi:

Ovo poentiranje je jako dobro, i dobro je da je ovakav elaborat sačinjen bez obzira na to što neće proći.

Oni naravno ne mogu napisati, ali mogu postaviti ovakvo pitanje: “Je li riječ samo o katastrofalnom načinu utvrđivanja činjenica, aljkavosti ili nečem trećem”?

Riječ je o nečem trećem. Jer, za kvalifikaciju međunarodnog sukoba potrebno je dokazati ili direktnu intervenciju ili test sveobuhvatne kontrole, a Srbija bi trebala pasti već na prvom testu, jer, čitav svijet je vidio kako u egzekucijama u okolici Srbenice sudjeluj “Škorpioni”, to je postrojba srbijanskog MUP-a i tu je sve jasno. Da postoji snimka kako pripadnici ATJ Lučko ili Alfe ili Poskoci ili neka druga postrojba hrvatske policije ubija muslimanske ratne zarobljenike, pa nas bi bombardiralo, poubijalo, izvršilo nad nama genocid.
Jučer sam čitao ponovo taj dio presude o krajnjem cilju UZP-a i kao da su mi pročitane misli, u ovom novom tekstu ističe se ono što je i meni posebno zapelo za oko, a to je tvrdnja one lažljive neljudske gnjide Herberta Okuna da su Hrvati potpisali Vance-Owen s figom u džepu, ne nastojeći ga primjeniti, već da su znali da ga srpska strana neće potpisati odnosno da će tražiti njegove izmjene koje će onda taj plan učiniti potpuno prihvatljivim za Hrvate. To je samo još jedna u nizu bolesnih konstrukcija koje nikad ne bi prošle nijedan kazneno-pravni sud, jer može proći samo na ovakvom političkom sudu.

Kao prvo, Hrvati nisu mogli znati da će Srbi odbiti taj mirovni plan, a pogotovo kad se post hoc pogleda kako se to dogodilo. Naime, Srbija je bila pod sankcijama, i Milošević je svim silama pritisako Srbe s Pala da to potpišu. Karadžić je pootpisao plan, i samo se čekalo da skupština RS-a potvrdi potpis. Na tu skupštinu Milošević dolazi osobno, a sa sobom dovodi Dobricu Ćosića i tadašnjeg grčkog premijera Konstantina Mitsotakisa koji vrše pritisak na Karadžića i uspjevaju ga slomiti. Jedini koji je Miloševiću mogao omesti planove bio je Mladić. Zato su Miloševićevi ljudi minirali cestu kojom je Mladić trebao stići na pale i izvalili neko ogromno kamenje i na taj način zapriječili Mladiću prolaz. I tad na scenu stupa ona žgadija sa CNN-a koja je došla s nekim snažnim terencem koji je imao i sajlu, i s tom sajlom su uspjeli ukloniti to kamenje dok kamera hvata Mladića kako se smije i govori “Ovo je prvi put da mi CNN pomaže”. Sve ovo možete vidjeti u jednoj od epizoda BBC-eve serije “smrt jugoslavije”.

Kad je Mladić došao gore, stavio je kartu na kojoj je bila trenutna situacija na bojišnici, a preko nje prozirni paus-papir na kojem je bila iscrtana mapa Vance-Owen plana. Tad je počeo govoriti nešto u stilu “Ovo je rezultat rada vojske i naroda a ovo drugo ono šta nam daju političari”. Nakon toga skupština RS-a odbila je plan, a Milošević, Ćosić i Mitsotakis otišli su s Pala pokisli kao kokoši o ljuti kao risovi.
Dakle, ako su Tuđman i Boban bili toliko vidoviti da su znali da će CNN sajlom potegnuti stjene i očistiti Mladiću put na Pale kako bi ovaj mogao spriječiti ratifikaciju Vance-Owen plana, onda Tuđman i Boban nisu zločinci, nego genijalni proroci prema kojima se Ilija. Jeremija i Izaija čine kao amateri a Muhamed kao rezerva šestoligaškog sastava kakovog proročkog tima.

A osim ovoga, vi ste jedno vrijeme imali u Feralu na tjednoj bazi izmenjivanje neobrijanog Ivančića, bezmudog Dežulovića i rahmetlog Lucića koji su gurali sliku iz Ženeve gdje pregovarači stoje nad mapom, jer je to kao, krimen, (kud češ većeg krimena od sudjelovanja na mirovnoj konferenciji) pa su pisali tekstove kako je “tog dana Mate Boban pobjednosno izašao iz velike dvorane u Ženevi šireći ruke od veselja i govoreći Tuđmanu kako su tim sporazumom dobili sve što su htjeli”. Takva rupetina od deskrapancije promjera Grand Canyona uopće nije neuobičajena za detuđmanizatorske montirače montiranog političkog procesa protiv Prlića i ostalih.

Osim ovoga, vi imate Okunovu tezu da su Hrvati krivo shvatili Vance-Owen plan kao plan etničke podjele, a da provincije nisu bile skrojene po etničkom ključu. Međutim, tu se onda postavlja pitanje kako je tužitelj Bos u uvodnoj riječi u predmetu Blaškić mogao tvrditi isto što i hrvatska strana, da je Vance-Owen planom BiH podjeljena na srpski, hrvatski i muslimanski dio odnosno da su 3. 8. i 10. provincija pripale Hrvatima? Evo video isječka sa službenog you tube kanala haškog suda, namjestio sam video pa pogledajte samo prvih 30-ak sekundi u kojima tužitelj Bos izričito kaže kako su svaku od provincija trebali kontrolirati bilo Srbi, Muslimani ili Hrvati.

I onda, više od 10 godina kasnije, pojavi se kao svjedok tužiteljstva Herbert Okun i kaže kako to nije tako, i onda mu to prođe u presudi.
Inače, ja sam davno napisao 4 velika teksta upravo o Okunovom svjedočenju, odnosno o dijelu svjedočenja tijekom protuispitivanja koje je vršio general Praljak pa koga zanima nudim mu linkove da to pročita:

1. https://hrvatskonebo.com/…/uzp-kroz-svjedocenje-herberta-o…/
2. http://hrvatskonebo.com/…/uzp-kroz-svjedocenje-herberta-ok…/
3. https://hrvatskonebo.com/…/uzp-kroz-svjedocenje-herberta-o…/
4. https://hrvatskonebo.com/…/uzp-kroz-svjedocenje-herberta-o…/

Šteta što je haški sud naložio da se s web-stranica generala Praljka moraju ukloniti svi video-materijali iz sudnice, pa ne možete vidjeti Okunov izraz lica dok bezočno laže čak i o nebitnim detaljima, kao na primjer kad ga je general Praljak pitao zna li da je general Klein posvjedočio da je Izetbegović nudio Tuđmanu odcjepljenje zapadne Hercegovine i pripojenje Hrvatskoj, da bi Okun mrtav-hladan ispalio prijesnu i sasvim nepotrebnu laž o tome da Jacques Paul Klein nije general!!??

Ali unatoč tim činjenicama većina u raspravnom vijeću, naravno, uz suprotno mišljenje suca Antonettia, u presudu stavlja da je Tuđman htio Hrvatskoj pripojiti samo zapadnu Hercegovinu, a pozivajući se na svjedočenje Manolića koji upravo tijekom tog svjedočenja nije mogao sakriti svoju ostrašćeno bolesnu mržnju prema Hercegovini i Hercegovcima.

Naravno, sad bih mogao danima pisati o ovome, ali imam svog posla pa ću kratko navesti još samo par crtica.

latinski termin “nullum crimen sine lege” znači “Nijedan zločin, nijedna kazna bez prethodnog kaznenog zakona”. Činjenica je da je ovdje suđeno po zakonima i pravnim oblicima koje je uvodio sveprisutni Šabahudin, a kasnije tvrdio kako to uopće ne postoji u međunarodnom kaznenom pravu. Dakle, to je takva religija, prvo nešto uvede, kasnije kaže da to ne postoji, ali to što takvo što ne postoji, a pogotovo nije postojalo u vrijeme počinjena navodnih kaznenih djela koje se pripisuju optuženicima, nije haški sud spriječilo da postupa po tim nepostojećim normama.

Što se tiče usporedbe s predmetom Šešelj, to je nešto što ja govorim od prvog dana, dakle sam projekt velike srbije nije u startu označen kao zločinački nego kao politički cilj, kao što je u istoj presudi Šešelju navedeno kako “širenje nacionalističke ideologije samo po sebi ne predstavlja kriminalan čin “.

Ti navodi nisu pobijeni u pravomoćnoj presudi pa su sami postali pravomoćni. I to je ispravan stav, jer ICTY nema mandat suditi politikama već isključivo kaznenim djelima.

Shodno tome, ako plan stvaranja velika srbije sam po sebi nije zločinački nego politčki, zašto bi plan stvaranja Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne bio zločinački, pogotovo kad se uzme u obzir notorna činjenica, koju ne negiraju čak ni Ribičić, Manolić, Galbraith itd, da je Herceg-Bosna utemeljena radi obrane od te iste velikosrpske agresije? Druga je stvar što navedeni trojac nije ostao na tome, nego je tvrdio da to nije bio jedini cilj osnivanja HZ HB, nego da je bio još jedan cilj, secesija pa aneksija, ali takva teza ponovo spada u gatanje onog tipa da su Hrvati znali da Srbi neće potpisati Vance-Owen plan.

I zato je general Praljak bio apsolutno u pravu kad je rekao sucu Antonettiu, da je ovakva optužnica podignuta protiv nekih francuskih časnika i političara, da bi se 60 milijuna Francuza grohotom smijalo na takvu optužnicu. Ja bih dodao, a da vide ovakvu presudu, 60 milijuna Francuza bi afanalo, palo u komu, grunulo od smijeha. A kako smo mi mali, onda smjeh možemo zamjeniti samo gorčinom, tugom i nemoći nad ovim čudovištem od suda i presuda, gdje je zgažena svaka logika, gdje je umrlo međunarodno pravo, i gdje je isto međunarodno prava svedeno na tešku grotesknu karikaturu…

Predrag Nebihi

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Pokušaj zataškavanja i moralnog opravdavanja zločina

Objavljeno

na

Objavio

Pobjednici, pogotovo kada trijumfiraju na izborima, euforično slave pobjedu. U izbornom stožeru Željka Komšića, nakon što je postalo jasno da će on uvjerljivo pobjediti Dragana Čovića, bar na osnovu onog što se vidjelo na ekranu za vrijeme njegovog televizijskog obraćanja, ne samo da nije bilo euforije, već se uopće nije slavilo. Što više vladala je komorna atmosfera dok se “pobjednik obraćao javnosti”.- Nemate razloga brinuti se, ja ću biti i vaš predsjednik, bez obzira što vi niste glasali za mene, poručio je Komšić svojim sunarodnjacima, dok je iza njeg stajao Hrvatofob Reuf Bajrović jedan od arhitekata Komšićevog uspijeha temeljenog na mržnji prema Hrvatima i sotoniziranje Čovića. Iz obraćanja kojeg mu je, vjerojatno koncipirao dvojac Bajrović- Suljagić, nedvosimsleno  se može isčitati Komšićevo priznanje kako je on nametnut Hrvatima, s kojima osim imena nema ničeg zajedničkog.

Iz onog što se vidjelo na televizijskim ekranima stekao se dojam kao da su i on sam i njegovi sljedbenici bili zatečeni, bolje reći zaprapašteni izbornom “pobjedom”. Kao da su se pitali što uradismo, ili tko ovo uradi? Kako što se pita zločinac, nakon što iz mržnje usmrti žrtvu, ili organizira ubojstvo. Zatečenost “uspjehom” Željka Komšića, razumnjiva je zbog činjenice kako je po broju osvojenih glasova, njegov “izborni trijumf” višestruko nadmašio rezultat njegove Demokratske fronte. Što će reći kako je “u zločinu” netko sa strane imao prste, presudio žrtvi.

U isto vrijeme kolone automobila sa zalenim zastavama su trubile ulicama Sarajeva slaveći pobjedu Stranke demokratske akcije, dok je lider ove stranke pravdao preglasavanje Hrvata u izboru za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, tvrdeći kako je Komšićeva pobjeda u skladu s ustavom i zakonom, te da se u ovom zemlji “neće raditi po željama Dragana Čovića”. S kolikim brojem glasova je SDA sudjelovala u prljavoj raboti nametanja Komšića Hrvatima, teško je reći, ali izjave Bakira Izetbegovića u izbornoj noći i tijekom predizborne kampanju, jasno ukazuju- sigurno ne mala.

Dvostruka igra

Poglavar Islamske zajednice reis-ul-lema Husein efendija Kavazović nekoliko dana prije izbora u intervju Večernjem listu poručio je, međutim, kako “nije dobro da jedan narod bira zastupnike iz drugog naroda”.

Ta njegova izjava među Hrvatima u BiH dočekana je s odobravanjem i olakašenjem. Znatan dio Hrvata vjerovao je kako će resova izjava muslimanske vjernike odvratiti od namjere da Hrvatima određuju tko će ih predstavljati. Efendijine riječi, istovremeno su, na Hrvate djelovale apaurinski, kao i kampanja HDZ BiH, kojom se “prijateljima Bošnjacima pružala ruka”, klelo u ljubav prema Domovini”, kako bi se omekšala odioznost koju su Komšić, i njegovi politički i medijski pomagači stvarala prema Čoviću i HDZ-u. Zbog toga je, uz ostalo, izostao masovni izlazak Hrvata na birališta, kako bi spriječili majorizaciju. Uljujani su bili u uvjerenje, kako se ovaj (treći) put to neće dogoditi.

Oni koji su sumnjali u iskrenost reisovih riječi, ispostavilo se, bili su u pravu, nakon što su mediji objavili da su imami na džumama vjernicima preporučivali da glasaju za Džaferovića i za Komšića.- Pa, ako su u porodici tri člana s pravom glasa, neka dva glasa idu Džaferoviću, a jedan Komšiću”, glasio je, prema medijskim objavama, naputak imama vjernicima.Jesu li oni to radili bez znanja reisa Kavazovića, ili po njegovoj instrukciji, ostaje da nagađamo?

Zataškavanje i moralno opravdavanje zločina

Nakon tjedan dana šutnje političkog i medijskog Sarajeva, tjedan u kojem su hrvatski mediuji i političari iskazivali ogorčenost nametanjem Komšića, uslijedit će “kontranapad iz Sarajeva- “zataškavanje i moralno opravdavanaje zločina”. Kada izgovaramo zločin obično mislimo na onaj najgori- ubojstvo čovjeka, lišavanje života. No, kada razložimo tu riječ, vidjet ćemo njezino jasno zanačenje: zlo-činiti. A zlo činiti, nedvojbeno znači i drugima oduzimati prava. Nema sumnje kako je odzimati pravo Hrvatima da izaberu svog predstavnika u Predsjedništvo BiH, preglasavajući ih, zlo-učinjeno, ili učinjen zločin prema jednom narodu.

Novinarka Dženana Karup Druško, koja je stekla slavu medijskim istraživanjima zločina kojeg su počinili pripadnici HVO-a nad Armijom BiH, ne i višesruko brojnijih zločina ARBiH nad Hrvatima, likujući zbog pobjede Komšića koji je, “pomeo Čovića” pokušala je moralno opravdati gaženje izborne volje Hrvata tvrdnjom “kako su za Komšića glasali građani, dok Čović nema legitimitet predstavljati Hrvate, jer većina Hrvata za njega nije glasovala”. Piscu ovih redaka nedavno je novinar u dopisništvu BHRT-a u Mostaru prenio pitanje urednice iz Sarajeva, “kako komentiram to što je Komšić pobjedio u urbanim sredinama, dok su za Čovića glasali Srbi”? Izbjegavanje spominjanja nacionalnog određenja Komšićevih glasača i osporavanje uvjerljive pobjede Čovića, među hrvatskim biračima, nije ništa drugo do pribavljanje alibija za učinjeni zločin.

Na isti način se može tumačiti i tvrdnja kako će Komšić u tročlanom Predsjedništvu BiH u kojem po Ustavu trebaju sjediti Bošnjak, Hrvat i Srbin, predstavljati građane, dok će Džaferović, i Dodik predstavljati Bošnjake i Srbe. Na tu tvrdnju dužnosnika DF-a izrečenu u emisiji Zabranjeni forum, Nove bh televizije (bivša Pink BiH) izostalo je logično pitanje, a tko će onda predstavljati Hrvate? I tko im to pravo oduze?

No, pobornici zločina majorizacije Hrvata i na to imaju lakonski odgovor: “Sve je po Ustavu i zakonu”.

Tko god pažljivo pročita Ustav jasno mu je kako su ustavotvorci, potpisnici Daytonskog sporazuma, predvidjeli da će Hrvata, Bošnjaka i Srbina, birati Hrvati, Bošnjaci i Srbi. Nametnutim Izbornim zakonom, to što u Ustavu nije jasno definirano, omogućeno je da se zloupotrijebi, odrednicom da se iz, izvorno, hrvatsko bošnjačke Federacije, kao jedne izborene jedinice s višestruko brojnijim Bošnjacima, biraju dva člana Predsjedništva, jedan iz reda Bošnjaka i jedan iz reda Hrvata- u Predsjedništvo BiH.

To što pisac ovih redova, ili bilo tko drugi, tvrdi kako je nešto neustavno, nema, međutim, nikakvu pravnu snagu. To treba reći Ustavni sud BiH, kao vrhovni tumač Ustava, i zato je neobično važno uputiti zahtjev Ustavnom sudu BiH, da ocjeni ustavnost odredbe Izbornog zakona BiH o izboru članova Predsjedništva BiH iz Federacije BiH, jer je očito da ona omogućava gaženje prava jednog naroda.

Jedanako tako i tvdnja kako je izbor Željka Komšića u skladu sa zakonom, ne znači kako je to ispravno i dobro. Jer, kao što reče premijer Zapadnohercegovačke županije Zdenko Ćosić i masovna pogubljenja Židova, Roma i drugih obavljana su po zakonima nacističke Njemačke, pa nitko normalan neće reći kako to nije zločin, samo zato jer je činjen u skladu sa zakonom.

Osim moralnog opravdavanju zločina, pobornici majorizacije Hrvata idu korak dalje, pa oduzimanje prava Hrvatima u političkom zastupanju, njihovim preglasavanjem, nastoje predstaviti kao moralni imperativ “građana i patriota”, svaljivanjem krivnje za to na Čovića i HDZ.

Kažu Čović se grlio s ratnim zločincem (Dariom Kordićem) i slavio udruženi zločinački podhvat ( obljetnice uspostave HR HB). Zato smo mi, hoće reći,  zahvaljujući našoj brojnosti i moralnoj superiorniji, preglasali vas fašiste. Oduzeli vam pravo birati, jer vi to ne zaslužujete. Čisti nacizam.

To je tipično obrazloženje nasilnika, koji za premlaćivanje ili ubojstvo žene, nastoji opravdati zločin prebacujući krivnju za svoj postupak na žrtvu: “Pa, sama je to tražila”. “Ona je kriva zato što sam ju ubio.” Usput govoreći jedan od arhitekata Komšiševog uspijeha- Emir Suljagić, kakve li slučajnosti, i jeste obiteljski nasilnik- čovjek koji je tukao vlastitu suprugu.

Zlo činiti- a dobru se nadati?

Bošnjaci koji su glasajući za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, oduzeli Hrvatima pravo izabari svog predstavnika u najviši organ države BiH, trebali bi se zapitati, kako bi se osjećali kada bi Hrvati, kao, hipotetski govoreći, brojniji narod u FBiH, izabrali Fikreta Abdića za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, uz objašnjenje da su Bošnjaci sami zato krivi, ili drugi kandidati za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, jer su odavali počast ratnom zločincu Rasimu Deliću i slavili zločine Armije RBiH nad Hrvatima, kao vojne pobjede.

Da zaključimo. Nametanjem Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, suprotno većinskoj izbornoj volji Hrvata, Hrvatima su oduzeta prava političkog predstavljanja. Zlo je učinjeno i zlo se ne može opravdati. Na narodna mudrost kaže- ne može se zlo činiti, a dobru se nadati.

Milan Šutalo/hms.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari