Pratite nas

BiH

HAZU je predaleko od toga da reagira na primitivizam jugonostalgičara

Objavljeno

na

Zamislite npr.: da je Stipe Mesić napisao knjigu o tome kako je rušio (navodno) Jugu, koliko bi se akademika, na čelu sa Silobrčićem i Rudanom, našlo na tom predstavljanju.

Večernjak ima dvije sjajne novinarke koje imaju misiju omekšati i relaksirati nas tvrde ognjištare. Naime, i light ognjištari su bolji od onih sasvim tvrdih, zatucanih koji broje na prste koliko ima Srba u Vukovaru ili Hrvata u Sarajevu. U nedjeljnom broju od 27. travnja 2014.g., Ivanka Toma i Silvana Perica predstavljaju nam lik i djelo Peđe Grbina i Emira Hadžihafizbegovića, najvišeg političara i najtraženijeg glumca na “našim prostorima” što god to značilo! Ivanka Toma je pragmatična.
Nedavno joj je na glavu pala ljupka ideja. Vrijeme je da Milanović i Karamarko popiju kavicu, kaže Toma. Ideja kao ideja nije sasvim loša. Ali tko će platiti? Obzirom na presudu Županijskog suda u Zagrebu, HDZ danas sigurno teško može skupiti za kavu.

HAZUDa je Ivankina ideja odlična dokazuje i naš Predsjednik. I on traži konsenzus oko bitnih stvari u državi. Sjećam se kako je svojedobno i Karamarko bio tražio konsenzus oko gradnje Pelješkog mosta. To su bili dani hrvatskog humora! Na Karamarkovo traženje ljevičari su se lovili za trbuh od smijeha. Sada, kad su se karte okrenule, Ivanka i Predsjednik bi ipak kafenisali s Karamarkom. Sve je to na tragu Nikice Valentića i Davora Butkovića kao i njihovog sna o velikoj koaliciji (nesposobnih koji bi onda vječno vladali). Ma to je stvarno jednostavno, a genijalno! Zbližiti dvije vodeće stranke u Hrvatskoj oko nekih vrućih krumpira, onda ih možda čak i ujedinimo tako da napokon dobijemo jednu stranku. Tako ćemo napokon opet imati: jedan narod, jedan pravopis, jednu stranku i jednu granicu – onu prema Mađarskoj. Onda ćemo napokon opet dobiti jednu stabilnu vladu koja će vladati zemljom bar narednih 45 godina. Tko će onda razj …. tu privlačnu ideju da svi vladaju (gotovo bez opozicije kao i demokracijama) ako ne Karamarko. Nikome od tih vrlih političkih vizionara nije jasno zašto je on protiv.

Vratimo se mi Peđi i njegovim nepročešljanim mislima. Na pitanje Ivanke je li naš politički dvometraš vjeruje u bilo što, npr: Boga, zvijezde, horoskope, Peđa partijski iskreno odgovara: “Ne skrivam se i jasno kažem da sam ateist. Potpuni bezbožac.” Mišljenja sam kako je baš Pedja trebao 27. travnja o.g., otići u Rim. Josipović je samo agnostik pa postoji opasnost da ga masa od milijun zatucanih klerikalaca preobrati, zaredi i smjesti u samostan sv. Jerolima. Što ćemo onda? Njega, po ideološkom profilu, može na mjestu Predsjednika RH zamijeniti Stipe Mesić, ali on ne svira tako lijepo klavir. Zato Pedju treba svakako poslati u Rim na proglašenje svetima dvojice papa Ivana XXIII i Ivana Pavla II. Osim što bi kao dvometraš bio uočljiv, on bi i dostojno predstavio onih oko 7% hrvatskih bezbožnika koji su na vlast izabrani glasovima 93% hrvatskih vjernika. Ili kako je to lijepo sročio Vuk Karadžić: “Brat je mio koje vjere bio, po mogućnosti da je Srbin!”

Zanimljiv je razgovor vodila Silvana Perica sa Emirom Hadžihafizbegovićem (nadalje samo Emirom) o aktualnoj političkoj situaciji u BiH. On je nekim svojim ranijim istupima pokazao izuzetne simpatije prema Hrvatima. To je i očekivano obzirom da je dobio hrvatsko državljanstvo, igrao u 12 hrvatskih filmova, dobio četiri nacionalne nagrade u okviru hrvatskog glumišta, a i sad nas svakodnevno oduševljava reklamnim spotovima na svim hrvatskim televizijama. Emir voli Hrvatsku kao što ju vole Oliver Frljić, Zoran Pusić, Savo Štrbac, Vesna Teršelić, Rade Šerbedžija itd. Svi oni imaju hrvatsko državljanstvo koje su valjda dobili zbog svoje osebujne, ali fanatične ljubavi prema Hrvatskoj. Zato me začudilo pomalo drsko pitanje naše Silve Emiru: “Jeste li vi jugonostalgičar?” Naravno, Emir to sigurno nije! On se samo ljut jer živi u “zombi ambijentu”, neprirodnom ambijentu koji je srušio sistem vrijednosti u privredi, zdravstvu, kulturi i sportu.

Skoro da bih se s njim složio, ali Silva je nastavila s pitanjima: “Zašto je onda problem da Hrvati u BiH dobiju svoj entitet?” Odgovor glumca s “naših prostora” je ujedno i paradigma njegovih političkih stavova:

emir_hadzihafizbegovic

“Ja se već pet godina ne bavim politikom.” “Ali član ste Stranke demokratske akcije?” neda se Silva. Ali ni Emir se ne da pa odgovori: “Član sam stranke, ali apstiniram… Tu i tamo popijem kafu sa Bakirom Izetbegovićem.” Misli Emir kako je priča o trećem entitetu izlišna i nepotrebna obzirom da unutar ovakove Federacije Bošnjaci i Hrvati mogu sjajno surađivati. Emir ipak smatra kako bi trebalo mijenjati ustav Federacije kako bi se “relaksirao” položaj Hrvata u tom entitetu. Alal’ ti vera, Emire! Svaka ti je na mjestu! Ne znam samo kako relaksirati onog jedinog Hrvata koji je zaposlen u desetak sarajevskih javnih ustanova? Kako relaksirati Bandića koji je ostao bez titule počasnog građanina Sarajeva jer se zalagao za treći entitet u BiH? A Emir, koji je protiv trećeg entiteta u BiH dobiva odmah hrvatsko državljanstvo. Sad je ponosni hrvatski državljanin na “ovim prostorima”.

Anraham Lincoln je rekao: “Bolje je šutjeti i biti smatran budalom nego progovoriti i odagnati svaku sumnju!”

Dana 24. travnja o.g., nazočio sam prezentaciji nove knjige akademika Pečarića “Hrvatski genocid: napravili zečeve od Srba”. Predstavljanju knjige u dvorani Udruge specijalne policije nazočio je veliki broj onih koji se nisu preplašili već samog naslova akademikove knjige. Naime, dio naslova nije proustaška provokacija, kako bi to mogli pomisliti Zoran Pusić i Vesna Teršelić, nego doslovni citat blagopočivajućeg Slobodana Miloševića izrečen na sjednici Vrhovnog savjeta obrane Jugoslavije 14. 08. 1995.g., nakon operacije Oluja.

Meni je upalo u oči kako na prezentaciju knjige akademika Pečarića nije došao nijedan član HAZU, nijedan od akademika, čak ni oni koji se prikazuju kao osobe koje misle slično kao akademik Pečarić. Zamislite npr.: da je Stipe Mesić napisao knjigu o tome kako je rušio (navodno) Jugu, koliko bi se akademika, na čelu sa Silobrčićem i Rudanom, našlo na tom predstavljanju. Svojedobno je Stipe, kao renomirani gospodarstveni stručnjak, održao svoje legendarno predavanje pred prepunom dvoranom HAZU o putevima izlaska Hrvatske iz gospodarskih problema. Svi nazočni akademici su otvorenih usta slušali Stipino predavanje, sigurno zbog novih pogleda, a nikako zbog ideološkog istomišljeništva ili ne-daj-Bože poltronstva. Očekivali su možda da ih Stipe nauči ponekom gospodarskom triku, kao recimo kako pozajmiti lovu od Slovenca, kojeg prije toga odlikuješ najvišim hrvatskim odlikovanjima, za kupnju stana na elitnoj lokaciji u Zagrebu. Znam neke prijatelje koji bi također, da su bili na Stipinoj poziciji, odlikovali Slovenca i za znatno manji iznos pozajmice.

Uglavnom Pečarićevim kolegama akademicima-zečevima ni traga ni glasa. Međutim, zato je predsjednik JAZU, oprostite HAZU, dao mega intervju novinarima Večernjeg lista. Kusić je uredno nabrojao što je sve lani naša draga Akademija imala na meniju. Kaže da su održali 399 događanja, 114 znanstvenih skupova, 95 predavanja, 74 predstavljanja knjiga … (među kojima se nikako ne može naći knjiga s tako kompromitirajućim sadržajem kao ova akademika Pečarića). Ostao sam tronut kvantitetom djelovanja naše Akademije. Je li itko ikada primijetio da se HAZU odredio i o jednom gorućem problemu Lijepe naše? Je li se HAZU oglasila o ogromnom broju nezaposlenih, o referendumima koji niču kao izraz narodnog nezadovoljstva politikom ove zemlje, o proglašavanju fašistima onih koji su branili Vukovar?

Nije li netko iz HAZU trebao reagirati na sramotni stav Branimira Pofuka: “eto i onda, u vrijeme uspona nacizma, taj se pokret hranio nezadovoljstvom veterana iz Prvog svjetskog rata, eto i ovaj uzlet hrvatskog nacizma hrani se nezadovoljstvom veterana Domovinskog rata.” HAZU je očito predaleko od toga da reagira na primitivizam svakog jugonostalgičara. U pravu su da je to ispod nivoa jedne nacionalne Akademije.

Ipak, kad takva elitna institucija preferira Mesićeve nepročešljane misli o ekonomiji u odnosu na faktografski vrijednu knjigu svog kolege akademika Pečarića, onda pokazuje sav svoj smisao za humor. Ostaje nam, na žalost, SANU koja iz Francuske 2 u Begradu redovito reagira i utječe na kreiranje mišljenja i stavova o svim srpskim problemima. Njima sigurno ne bi bilo ispod časti reagirati na nekog svog Pofuka kad bi srpske branitelje nazvao nacistima. Možda je naš problem u tome što je najveći dio naših akademika izabran u tu časnu instituciju još davno, davno, još u doba Juge. A tko te primi u “kuću besmrtnih” taj te zaduži do smrti! Možda otuda i takva skromnost i nezainteresiranost naših akademika za probleme Hrvatske, a možda pritajena tuga za prošlim vremenima.

Abraham Lincoln je rekao: “Skromnost bi morala biti vrlina onih koji nemaju drugih vrlina.”

Aleksandar Vučić, novi srpski premijer, bivši je šešeljevac, brzo uči i dlaku mijenja. Da li i ćud, to ćemo tek vidjeti! U trosatnom ekspozeu u beogradskoj Skupštini izrekao je zanimljive poruke. Od 19 ministara, samo je sedam iz njegove vladajuće Napredne stranke. Usporedite to s HDZ-om i SDP-om! Mirovine neće dirati, ali je rekao slijedeće: “Već sutra se možete pozdraviti sa svojim službenim automobilima. Imate velike plate, pa ili si kupite aute ili se vozite svojima.” Neću dalje nabrajati Vučićeve najavljene poteze jer svaka usporedba s našom situacijom je na našu štetu. Bože, čak nas i Srbi šiju! Sreća da imamo bar Cibonu i Cedevitu!

Javljaju mi ognjištari kako je jučer Ante Tomić viđen na granici sa Slovenijom. Znancu je rekao kako ide u Rim na proglašenje svetima dvojice papa. Još mu se potužio kako je morao kupiti vinjete za Sloveniju i Austriju. Zatim se pozdravio sa znancem i ušao u autobus za Rim.

Ugledavši se na štedljivu Srbiju, i hrvatska je vlada odlučila podzemnu željeznicu u Zagrebu, zbog uštede, izgraditi nad zemljom.

Zvonimir Hodak

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Na Jaklićkoj planini snimani kadrovi filma o ”Duvandžijama”

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ramski vjesnik

Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale teški život duvandžija i borbu za preživljavanje stanovništa.

Na Jaklićkoj planini i Makljenu u Rami, proteklog su vikenda snimani kadrovi dokumentarnog filma o duhanskim putovima koji su vodili iz Hercegovine prema Bosni i obrnuto, kada se iz Bosne išlo u Hercegovinu po duhan.

Već ranije, snimani su dijelovi filma u Grudama tijekom sadnje duhana, zatim misa za ”Duvandžije” na Blidinju, obavljeno je niz razgovora sa još uvijek živućim  Duvandžijama.

U subotu su snimljene zanimljive scene na Blidinju.  Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale taj teški život i borbu za preživljavanje. U tim scenama  širem gledateljstvu bit će vidljive ne samo teškoće duvandžijskog puta, nego i života stanovništva Rame i drugih mjesta kuda su se kretale duvandžijske družine na svojoj ruti.

U Jaklićkoj planini snimane su scene u autohtonoj obiteljskoj kući Tadića i njezinu okruženju.  Ta ambijentalnost dat će sigurno posebnost igranim scenama ovog dokumentarnog filma.

Projekt snimanja filma o Duvandžijama ideja je Ivice Perića Maradone iz Ždrimaca, Uskoplje. Perić je dobio zanimljiv nadimak Maradona ne zato što svojim izgledom podsjeća na njega, nego zato što je baratao nogometnom loptom kao Maradona. Nažalost, u ratu je ranjen u nogu te se morao oprostiti od nogometa.

Za Ramski vjesnik Perić je o svojoj produkciji za film kazao: ”Ideja za film je došla od mojih djedova i oca, jer su i oni išli u Hercegovinu po duhan kako bi ga dalje preprodavali i tako zarađivali za život. Zanimljivo je da su do sada uglavnom snimani filmovi o švercu duhanom u Hercegovini. Ovo je prvi slučaj da je Bosna vezana za taj duhan. Ljudi su odavde iz Bosne išli u Hercegovinu i vraćali se sa duhanom. Zamolio sam Josipa Mlakića da napiše scenarij i projekt je dobro podržan od Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i HAVC-a iz Republike Hrvatske.

Ljudi su ovdje preživljavali od šverca duhanom, a mlađi to ne znaju. U filmu ćemo vidjeti kroz koja su sve područja ljudi prolazili i što su sve doživljavali. Započeli smo snimanje u Grudama gdje se najviše duhana i sadilo te smo obavili niz razgovora sa živućim švercerima duhana iz Hercegovine, ali i iz Bosne.

Snimali smo upravo taj put kuda se nosilo duhan. Najviše materijala za film dobili smo upravo od samih sudionika šverca duhanom i pokušavamo praviti rekonstrukciju njihova putovanja i svega što su na tim putovima proživjeli.” Scenarij za film je napravio naš poznati književnik i scenarista Josip Mlakić, također iz Uskoplja.

O svom radu na scenariju Mlakić je za Ramski vjesnik rekao: ”Što se tiče ove teme dosta sam je istraživao. Ali to nije trebalo puno istraživati jer mit o švercu duhanom živi u svim ovim krajevima, od Hercegovine, pa preko Rame i sve do Srednje Bosne odakle su ljudi odlazili u Hercegovinu po duhan i krijumčarili ga, jer je to jedno vrijeme bio jedini način opstanka za pojedine ljude. U tim istraživanjima naišao sam na dosta zanimljivih podataka. Jedan od takvih je da je tog hercegovačkog duhana koji se švercao bio ljubitelj i Staljin.

Nedavno sam čuo i da je ministar vanjskih poslova Rusije Lavrov ljubitelj hercegovačkog duhana”. Za pripremu scenarija Mlakić je istraživao povijest sadnje duhana na ovim prostorima, dolazak duhana u Europu i ove krajeve u 17. stoljeću kada se pojavio. Zanimljivo je da je u tim prvim danima pojave duhana u nekim europskim zemljama bila propisana smrtna kazna za uživanje u njemu.   ”Do sada je snimljeno sve od samog početak, od sadnje, branja i sušenja duhana i razgovaralo se sa jako puno sudionika tih događanja.

To su mahom ljudi u kasnoj životnoj dobi i čini mi se da smo se za ovaj film odlučili u posljednji čas. Sniman je također i dio razgovora u Uskoplju s ljudima koji su se time bavili. Završne scene su ovdje, jer su putovi išli preko Vrana, Draševa, Raduše i Vranice, a odatle dalje”, kazao je Josip Mlakić o dosadašnjem snimanju filma. Projekt snimanja filma duhanskih putova dobio je podršku iz Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i dio sredstava stigao je iz Hrvatskog audio-vizualnog centra.

Na taj način financijska konstrukcija za ovaj film je zatvorena. Snimatelj filma je većim dijelom Mirko Pivčević, poznati hrvatski snimatelj koji radi sa Kristijanom Milićem, Arsenom Oremovićem i nizom drugih hrvatskih i svjetskih redatelja. Određene scene je snimao i Zdenko Jurilj koji je do sada snimio cijeli niz dokumentarnih filmova među kojima se izdvaja Bijeli put. Ovaj film je nedavno premijerno prikazan. Tu je i njegov film Dom koji je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu dobio specijalno  priznanje žirija. Statisti za film su uglavnom iz Uskoplja.

Drugi dio ekipe je iz producentske kuće Kadar iz Širokog Brijega gdje će se film, najvjerojatnije i montirati sa kompletnom postprodukcijom. Budući da je riječ tek o snimanju još se ne može govoriti o tome gdje će biti i kada prikazan ovaj film. Ovo snimanje na Jaklićkoj planini još jednom je pokazalo da ovakve lokacije u Rami mogu ponuditi originalnu scenografiju bez bilo kakvih kulisa. Dodajmo ovome da je na Draševu snimljen jedan od najvećih filmskih kadrova u duljini od pet kilometara koji je napravi Veljko Bulajić u filmu ”Neretva”.

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari