Pratite nas

Intervju

HDZ će imati dovoljno mandata da formira stabilnu Vladu na čelu s premijerom Plenkovićem!

Objavljeno

na

Potpredsjednica HDZ-a Ivana Maletić dala je intervju za Večernji list (tjedni prilog Obzor).

Razgovor prenosimo u cijelosti, zajedno s uvodom novinarke Ive Puljić-Šego.

S Ivanom Maletić, prvom na listi u drugoj izbornoj jedinici i potpredsjednicom HDZ-a, razgovarali smo o predstojećim izborima. O tome zašto bi Plenković bio bolji premijer od Milanovića te zašto nema žena na listama. Maletić je vodila tim koji je izradio HDZ-ov izborni program te kaže da je on realan i ostvariv….

Prije godinu dana odbili ste biti ministrica u Vladi HDZ-a i Mosta, sada ćete, pretpostavljam, biti dio Vlade bude li je HDZ u poziciji formirati. Zašto ste to odbili nakon prošlih izbora?

Sudjelovala sam u programskim pregovorima s Mostom i vidjela da u predviđenom modelu suradnje nema kapaciteta da se ozbiljno i brzo odradi posao onako kako sam to zamišljala i onako kako je Hrvatskoj bilo potrebno. Pa kad se još formirala Vlada s premijerom koji nije imao izborni legitimitet, kojem je trebalo da se upozna s našom situacijom, shvatila sam da moj doprinos ne bi mogao biti stopostotni. Meni je najvažnije, kad se Vlada formira, ako sam u toj Vladi, da se do kraja napravi posao koji se od ministara i očekuje.

Hrvatska je na dnu svih ljestvica EU, a najveća je odgovornost na Vladi. U 2015. godini Milanovićeva Vlada bila je ocijenjena kao jedna od šest najgorih na svijetu, to je bila neučinkovita, neracionalna, spora i prevrtljiva Vlada. Zbog lošeg upravljanja kreditni rejting nam je dva puta padao, a cijenu toga, visoke kamate, plaćaju svi, država, građani i poduzetnici. Želim biti u Vladi koja funkcionira kao tim, ima jasan plan i ciljeve, kao i rokove, Vladi koja će Hrvatsku pozicionirati kao prepoznatljivu i aktivnu.

Što ako HDZ ponovno bude morao pregovarati s Mostom ako bude želio sastaviti Vladu?

Naš je stav jasan od početka. Premijer treba biti predsjednik stranke koja ima najviše mandata u Saboru. Sigurni smo da će to biti naš predsjednik g. Plenković i od toga nećemo odstupati. Za Hrvatsku i sve što trebamo odraditi najbolje bi bilo da HDZ, s novim vodstvom i kvalitetnim, cjelovitim programom gospodarskog razvoja i zapošljavanja, može samostalno formirati Vladu. Milanović i SDP u četiri su godine pokazali da nemaju znanja i kapaciteta. Naši građani na ovim izborima biraju između nerazvijene Hrvatske koja nazaduje na ljestvicama EU, što je smjer u kojem nas vodi Milanović, ili razvijene, moderne i gospodarski snažne Hrvatske, što je smjer u kojem nas vodi Plenković.

Dakle, po vama bi bilo najbolje da HDZ bez Mosta sastavi Vladu?

Takva bi Vlada bila za Hrvatsku najbolja s obzirom na političku stabilnost i željenu učinkovitost u svladavanju gospodarskih i socijalnih izazova koji su pred nama. HDZ-u je cilj pobjeda na izborima i većina koja jamči stabilnu Vladu.

Budući da je cilj pobjeda, kakve su projekcije, koliko bi mandata HDZ trebao osvojiti?

Dovoljno da imamo parlamentarnu većinu i stabilnu Vladu za učinkovitu provedbu našeg programa.

Kako gledate na Most kao novu pojavu na političkoj sceni?

Most je rezultat nezadovoljstva ljudi radom velikih stranaka, dakle i HDZ-a i SDP-a. Birači su pronašli nešto novo, a nama je to poruka i pouka. HDZ se s novim vodstvom okrenuo ljudima i njihovim potrebama, o čemu svjedoči i naša afirmativna, programska kampanja u kojoj je fokus na životnom standardu i stvaranju radnih mjesta. Nismo bitni mi kao pojedinci, nego ljudi kojima trebamo služiti i s puno truda i zajedničkog rada ostvariti rast i razvoj.

Sami kažete da je Most rezultat nezadovoljstva radom velikih stranaka, u čemu je bila greška HDZ-a da se dogodio taj disbalans između stranke i birača?

HDZ je, zaista, kao stranka u oporbi puno radio. Oformili smo stručne odbore s nizom izvanstranačkih eksperata, razgovarali sa svim segmentima društva, tražili i nalazili rješenja, međutim, u samoj kampanji naglasak nije stavljen na stvarne probleme, nego se sve svelo na gotovo isključivo ideološke teme i svađe koje razdvajaju hrvatski narod. Došlo je do polarizacije na političkoj sceni, a dio se ljudi odlučio da ne želi u tome sudjelovati pa su izabrali Most.

Hoće li HDZ ponovno pristajati na ultimatume Mosta budući da je Most stavljao veto na neke HDZ-ove kandidate za ministre?

Ne, ako ćemo tako razgovarati, onda je bolje da se uopće ne sastajemo. To je u startu odnos nepovjerenja i takva Vlada nema smisla. Vlada mora biti tim predvođen premijerom.

Kako ocjenjujete Božu Petrova kao čelnika Mosta?

Uza svu svježinu koju je donio i dosljednost u pojedinim pitanjima, smatram da mu treba još dosta znanja o funkcioniranju države te upravljačkih znanja i vještina, što je važno za donošenje odluka i funkcioniranje na principu partnerstva.

Zašto bi Andrej Plenković, osim što je šef HDZ-a, bio bolji premijer od Zorana Milanovića?

Zbog bezbroj razloga. Milanović je u četiri godine pokazao tko je i što može i zna. Odavno nisam vidjela osobu koja je tako sposobna u kratko vrijeme imati potpuno različite stavove o istim pitanjima. Velika zbrka vlada u glavi tog čovjeka. Posebno me šokiralo da netko kao premijer vodi Vladu i narod tako da se stalno s nekim svađa i potiče na podjele. Krivci su bili poslodavci, sindikati, radnici, učitelji, branitelji, Europska unija, susjedne države, profesori… Uvijek je netko bio na udaru, po sistemu razdijeli pa vladaj. Taj pristup nije i nikome ne može donijeti ništa dobro. Andrej je potpuno različit, on okuplja, spreman je na dijalog, dogovor, partnerstvo i konstruktivne rasprave. Ima znanje,iskustvo i potrebnu energiju za veliki posao koji je pred svima nama. Bit će uspješan premijer koji će Hrvatsku voditi u smjeru razvoja.

Ipak, potkraj mandata SDP-ove Vlade makroekonomski pokazatelji su rasli?

Kada promatramo makroekonomske pokazatelje poput kretanja BDP-a, stope zaposlenosti, industrijske proizvodnje, izvoza… važno je ne gledati samo sebe nego se uspoređivati s drugim zemljama u okruženju. Mađarska, Češka, Slovačka, Poljska, Bugarska, Rumunjska… to su zemlje iz petog vala proširenja EU od kojih je RH u prošlosti bila gospodarski razvijenija. Sve su nas one, osim Bugarske i Rumunjske, pretekle, zato što se kontinuirano mijenjaju i moderniziraju pa su i po svim makroekonomskim pokazateljima bolje od nas. Čitavo vrijeme kada smo padali, padali smo brže od njih, a rast u 2015. bio je najmanji u usporedbi s njima. To jasno pokazuje da kao država zaostajemo, i to u odnosu na manje razvijene države članice EU. Rumunjska zadnjih nekoliko godina raste po stopama od tri i četiri posto BDP-a pa će nas ove godine i ta država prestići. Ovakvim rezultatima nikako ne smijemo biti zadovoljni.

Vi HDZ-ovi europarlamentarci bili ste svojevrsna bruxelleska enklava, za dio parlamentaraca – Plenkovića, Stiera i Šuicu – činilo mi se da su poslani tamo da budu što dalje. A sad je bruxelleska ekipa preuzela HDZ.

Dubravka je bila potpredsjednica stranke i predsjednica Odbora za vanjsku politiku HDZ-a čiji su članovi bili Andrej i Davor, ja predsjednica Odbora za regionalni razvoj i fondove EU. U mom slučaju dogodilo se da je tematika fondova EU vrlo aktualna pa je i odbor i naš rad bio dosta vidljiv u javnosti. Preko Dubravke koja je i šefica naše delegacije u Europskom parlamentu znali smo sve aktualnosti u stranci i zajedno smo kao tim uvijek djelovali. Čitavo smo vrijeme obilazili Hrvatsku. Itekako upoznati s problemima naših ljudi, zastupali smo njihove interese i bili snažan hrvatski glas u Bruxellesu.

Što ako HDZ ne sastavi Vladu, dakle ostane u oporbi, vraćate li se vi, Stier i Plenković u Bruxelles? Vi i Stier ste prvi na listama, a Plenković je kandidat za premijera. Je li to pošteno prema biračima?

Europski parlament važan je za svakodnevni život naših građana jer se čak 70 posto odluka izravno primjenjuje u državi članici. I u Europskom parlamentu i u Hrvatskom saboru zastupnici predstavljaju svoj narod. Sve za što se borimo u Bruxellesu izravno utječe na RH. Ali loše je što od starta nismo bili povezani. Milanović se kao premijer trebao sastajati sa svim hrvatskim europarlamentarcima jer smo mogli tako još više pomoći našoj zemlji. A koliko sam čula, nije se baš sastajao ni sa SDP-ovim eurozastupnicima. U zapadnim demokracijama zastupnici u Europskom parlamentu često sudjeluju i na nacionalnim parlamentarnim izborima. Građani svojim glasovima jasno daju do znanja žele li ih u Vladi ili ne – pa će to tako biti i u našem slučaju.

U Hrvatskoj će se to uglavnom gledati kroz plaću koja je u Bruxellesu veća nego u Saboru.

Plaće su u Europarlamentu ujednačene za cijelu Uniju, jako ste puno vremena u avionu, radi se od jutra do kasno navečer. Meni bi, primjerice, osobno bilo možda bolje da sam ostala raditi na projektima i edukacijama koje sam vodila jer sam mogla bolje upravljati svojim vremenom, a i financijski je bolje od rada u Bruxellesu.

Neće li Plenkoviću biti problem ako se kao šef HDZ-a u oporbi, ne sastavite li Vladu, vrati u Bruxelles?

Plenković ima važnu i prepoznatljivu ulogu u Bruxellesu, a Hrvatska se kroz svoje predstavnike u Europskom parlamentu pozicionira u EU. Velika je stvar za našu cijelu zemlju, a ne samo za HDZ, to što je on potpredsjednik Odbora za vanjsku politiku EP-a i voditelj Parlamentarnog izaslanstva za Ukrajinu. No ponovit ću – sigurna sam da će Andrej postati premijer.

Bili ste jedna od rijetkih članica Predsjedništva (uz Brkića, Kovača i Anušića) koja se otvoreno suprotstavila Karamarku oko ideje rušenja Vlade i preslagivanja saborske većine.

Što je bilo, bilo je, ne volim se vraćati na to niti o tome posebno razglabati. A posebno ne skupljati političke poene zato što sam nešto napravila u skladu s vlastitom savješću. Svatko je na Predsjedništvu imao neki svoj stav, a završilo je tako da je tadašnji predsjednik uspio uvjeriti članove da idu putem koji je on planirao. Smatrala sam, unatoč tome što se Vlada nije temeljila na povjerenju pa je to utjecalo i na učinkovitost, da treba i dalje raditi na odnosima, svladati razlike i odraditi posao jer Hrvatska nema vremena za čekanje. Pojedini ministri pokazali su se jako kvalitetni, a i premijer se uhodao te sam smatrala da Vladu ne treba rušiti.

U drugoj su jedinici, gdje ste prvi na listi, i Zlatko Hasanbegović i Milijan Brkić, što očekujete – kakvi će biti rezultati?

Bit će jako zanimljivo, lista je živahno složena. Imamo različite ljude s različitim interesima, potencijalima. Na toj našoj listi se vidi kako bi bilo dobro da nemamo redne brojeve, nego da su kandidati abecednim redom poredani i da birači biraju potpuno u duhu preferencijalnog glasa. Milijan je, recimo, zamjenik predsjednika i 14. je na listi jer je sam odlučio biti posljednji kako bi poslao poruku svima da nije važno mjesto i da svi imaju jednake šanse budući da postoji preferencijalni glas. Očekujem pobjedu.

Kakav je vaš odnos s Brkićem, kako su se ljudi uvijek dijelili na Karamarkove i Brkićeve, vas se ubrajalo u Brkićevu ekipu?

Imamo odnos međusobnog poštovanja. On cijeni ono što ja radim, a ja neizmjerno cijenim njegov doprinos u Domovinskom ratu i trud koji je uložio u snaženje HDZ-a. On je jedan od ljudi koji su tijekom velikosrpske agresije svoje karijere i snove stavili po strani kako bismo danas imali slobodnu Hrvatsku, ja im to ne mogu zaboraviti. U stranci jako puno radi, čovjek je ogromne energije, entuzijazma, velikih organizacijskih sposobnosti, ljudski izuzetno kvalitetan, pošten… Ima sve karakteristike dobrog čovjeka, zbog toga ga poštujem. A ovo sve ostalo o podjelama na nečije ljude su naklapanja.

Smatrate li da će Brkić ostati zamjenik predsjednika, puno se pisalo da se ne uklapa u Plenkovićev HDZ?

To su isto neutemeljena nagađanja. Zašto se ne bi uklapao? Pročitajte samo u našem programu što piše o hrvatskim braniteljima i Domovinskom ratu.

HDZ na listama nije poštovao žensku kvotu, možda samo na dvjema listama. U čemu je problem?

Mene bi neizmjerno radovalo da smo na svakoj listi imali 40 posto žena. Kao društvo se moramo mijenjati i demokratizirati, a sigurna sam da će ti procesi utjecati i na veću zastupljenost žena. Nije nevažno spomenuti da na izbornim listama imamo dvije nositeljice, dok SDP ima samo jednu. Od šestero članova EP-a s naše koalicijske liste čak četiri su žene. HDZ je dao prvu hrvatsku predsjednicu – premda su slijeva mnogi tvrdili da u Hrvatskoj još nije sazrelo vrijeme za ženu na čelu države.

Je li vama kao ženi bilo teško u politici? Ako nisam indiskretna, imate li obitelj, djecu?

Supruga i tri kćeri.

Kako ste sve uklopili?

Najstarija kći ima 17 godina, srednja ima 14, a najmlađa će sada 9 godina. Muž je velika podrška. Navikli su na moja putovanja, još za vrijeme pregovora s EU. Nekako smo sve ukomponirali. Vrijeme kada smo zajedno nastojimo provoditi što kvalitetnije. Obećala sam kćerima da ćemo ovo ljeto biti zajedno, ali tko je mogao predvidjeti da ćemo ponovno na izbore, pa opet radim. A one su na moru.

Vodili ste tim za izradu HDZ-ova izbornog programa u kojem ste obećali 180.000 novih radnih mjesta, niži PDV, kredite mladima, je li to realno i ostvarivo?

Naravno, to je nešto što moramo ostvariti ako ne želimo biti posljednji u EU. Ovih 180.000 radnih mjesta znači 2020. stopu zaposlenosti od 68 posto, sad smo na 60 posto. Cilj je EU 2020. biti u prosjeku na 75 posto. Bilo bi idealno da je i naš cilj 75 posto, ali toliki skok nije realan. Prvi dio programa, a to su prva četiri poglavlja, posvećen je upravo mjerama za gospodarski rast i razvoj i nova radna mjesta. Istaknuli smo važnost reformi javne uprave i pravosuđa kako bi se ubrzali postupci izdavanja dozvola, rješenja, rješavanje sudskih postupaka, imovinskopravnih pitanja i slično. To je sve ključno za povoljno poslovno okruženje, naravno uz pravnu i poreznu stabilnost, sigurnost i predvidljivost.

Sve su mjere vrlo pažljivo definirane, računali smo fiskalne učinke i analizirali iskustva zemalja EU upravo kako bismo postavili realan okvir. Ali već se manipulira brojkama. Neki je dan Milanka Opačić izašla s izračunom delimitiranja rodiljnih naknada za koje smo najavili da je to trošak od 1,5 milijardi kuna. To je ukupni trošak jer već imamo izdvajanja od 860 milijuna za prvih šest mjeseci, a za drugih šest roditelj ima pravo na 2500 kuna. Dodatni trošak uvođenja prava na punu plaću za drugih 6 mjeseci, dakle, iznosi 400 milijuna kuna, a ne 1,5 milijardi. Jasno nam je da nema demografske obnove bez sigurnih i stabilnih radnih mjesta, bez rješavanja stambenog pitanja za mlade obitelji, rješavanja pitanja dostupnosti dječjih vrtića, boravka djece u školama, fleksibilnog radnog vremena i to je sve dio našeg programa. Ali bitne su i ove dodatne mjere kojima kao država pokazujemo da su nam roditelji i djeca na prvom mjestu.

Uz punu plaću za drugih šest mjeseci roditeljskog dopusta povisit ćemo i jednokratnu naknadu za novorođenče. Roditeljima s četvero djece omogućit ćemo status odgajatelja i plaću, što je dodatni trošak od 320 milijuna kuna, ali sigurni smo da će ova mjera smanjiti troškove bolovanja. Zato smo radili sve analize dodatnih i stvarnih troškova, sve što smo predložili realno je i ostvarivo. Dizanjem gospodarskog rasta omogućit ćemo porezna rasterećenja koja će potaknuti potrošnju. Jedna me gospođa pitala hoćemo li to stvarno sve napraviti. Moramo, Hrvatska nema izbora.

Najavili ste i smanjivanje PDV-a s 25 na 24, pa na 23 posto?

Da, smanjivanjem PDV-a za jedan posto u proračunu će biti 1,6 milijardi kuna manje, ali u porezima je često manje – više. Smanjivanje od jedan posto i dalje je malo, a Hrvatska dugoročno, prema mojem mišljenju, ne bi smjela imati PDV veći od 20 posto.

Imate li mjere za blokirane građane kojih je 330.000?

To je veliki problem koji treba riješiti prvenstveno radi zaštite naših ugroženih sugrađana, ali i zato što blokade povećavaju sivu ekonomiju. Prva mjera bit će otpis njihova duga do iznosa glavnice duga u visini jedne prosječne plaće uvećano za sve kamate. Tu je riječ o dugovima prema komunalnim i državnim poduzećima jer nije isto imati dug za mobitel ili za plin i vodu.

Najavili ste i zabranu ovrhe jedine nekretnine?

Kada je o tome riječ, važno je znati da se ta odluka ne može donositi retroaktivno, nego će se odnositi na buduće ugovore i odnose. Vezano uz postojeće odnose, uvest ćemo posebno praćenje kako bi se pomoglo osobama i obiteljima kada se aktivira ovrha nad jedinom nekretninom.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Berislav Vujeva, Generalni konzul BiH u Chicagu – Obični ljudi i ne primjećuju da su postali objektom opće manipulacije

Objavljeno

na

Objavio

Berislav Vujeva

Gosp. Berislav Vujeva, Generalni konzul B i H u Chicagu

Gospodine Vujeva, Vaša povijest je vezana za kraljevski grad Jajce?

Da, moji preci su se nekada davno doselili iz Livanjskog kraja. U Jajcu sam rođen, tamo sam odrastao, Jajce sam branio 1992 i oslobađao 1995. Iz Jajca sam se oženio. Jajcu se uvijek vraćam i ono je u punom smislu riječi moj jedini dom.

Rijetko je naći kutak na zemaljskoj kugli koji je tako darovan prirodnim ljepotama ali i bogatom poviješću kao Jajce. Grad Hrvoja Vukčića Hrvatinića diči se titulom posljednje prijestolnice srednjevjekovne Bosanke države. Grad krunidbe i pogubljenja posljednjeg Bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. U Podmilačju pored Jajca nalazi se i svetište svetog Ivana Krstitelja, koje je najstarije katoličko svetište u Bosni i Hercegovini i u ovom dijelu Europe. Mi jajčani ga zovemo jednostavno sveti Ivo. Jajce je i grad prelijepe prirode, grad Plive i Vrbasa i prelijepih bisera koje poznajemo po imenu Plivska jezera.Nažalost već godinama sam samo povremeni prolaznik kroz svoj grad i kako vrijeme prolazi ta odsutnost mi sve teže pada. Ljudi s godinama osjećaju sve snažnije veze sa rodnim krajem i čini se da ni ja nisam izuzetak. Ostaje mi da se nadam da ću povratkom u Bosnu i Hercegovinu više vremena provoditi u svom rodnom Jajcu.

Životni put Vas je vodio od ratnih dana do Europe i Amerike u raznim službama?

Svima koji smo rođeni u onom našem kutku svijeta po rođenju je  zagarantiran buran život sa krajnje neizvjesnim ishodom. Ratovi, bune, bure i oluje, sve se nekako uvijek sastane upravo na onom našem djeliću svijeta kojeg nazivamo svojom domovinom. Zato nemamo starih kuća i žene često nose crninu, a spomenici obiteljskih grobnica su puni imena predaka za koje se ne zna gdje su pokopani ali su ipak zapisani tu, da ih se spomenemo. Ali opet, na svijet dolazimo sa sposobnostima za preživljavanje na onoj našoj vjetrometini i uspijevamo tamo gdje drugi ne bi mogli.

Podrijetlom iz vjerničke radničke obitelji, život u socijalističkoj Jugoslaviji nije mi nudio previše optimističnu budućnost. Starija sestra Hrvojka je prekinula studij jer joj nismo mogli plaćati troškove a ja završavam srednju školu te 1991. godine. Počinju godine stradanja, patnje i muke, godine izbjeglištva i siromaštva, ali i godine koje s pravom zovemo godinama ponosa i slave. Otišao sam u rat, dragovoljno, i u vojsci ostao idućih 10 godina. Bez obzira koliko puta u sebi danas preispitivao tu odluku, uvijek na kraju zaključim da sam postupio ispravno. Tako je trebalo biti i tako je bilo. Da mi je netko pričao u nekom rovu, negdje u šumi ’92. ili ’93. da ću jednog dana biti diplomat u Americi, rekao bih mu da je lud. Prestanak rata je za vojnike uglavnom bio veliki šok. Rat je jedno vrlo jednostavan crno-bijeli svijet u kojemu imate dva stanja: da ste živi i tada je sve u redu ili da ste mrtvi, kada je valjda opet sve u redu. U svakom slučaju jedini posao kojim se vojnici bave u ratu je da se brinu da ostanu živi. Kada je završio rat, umjesto blagostanja nastupili su problemi. Odjednom su se pojavili računi, krediti, dugovanja, kirije, kašnjenje plaća, nestašica novaca…. Djeca koja su otišla u rat, vratili su se kao ljudi, ali o mirnodopskom životu nisu znali ništa. Vojska se smanjivala, mnogi su ostali bez posla. Dobar dio njih nije imao nikakve škole a vojne vještine, hrabrost, odvažnost i junaštvo nisu značile ništa novopečenim tajkunima.

Ja sam odlučio upisati fakultet još dok sam bio u vojsci. To se pokazalo kao jedna od najvažnijih odluka u mom životu. Pokazalo se se da za učenje imam dara i studiranje mi je išlo lako. Nevjerojatan je osjećaj nakon 10 godina skinuti uniformu, a ipak sam je se odrekao lako jer je vrijeme bilo da odem. Uvijek je lako otići kad čovjek shvati da mu je vrijeme da ide. Civilni život čovjeku daje brojne mogućnosti, daje mu slobodu izbora. Nakon nekoliko godina započela je moja diplomatska služba. Od golobradog vojnika iz smrznutog rova ispod Velebita, listopada 2010. godine stupio sam na dužnost 1. tajnika u veleposlanstvu BiH u Washingtonu. Recepta niti objašnjenja nemam, samo vjera, poštenje i upornost.

Stanje Bosne i Hercegovine je vrlo kompleksno. Kako Vi vidite te kompliciranu stvarnost Vaše države?

Postoje mjesta na svijetu na kojima su prepleteni brojni međunarodni interesi, bremenita povijest ali i sadašnjost, ratovi i revolucije, dugovi iz prošlosti koje nitno nije spreman oprostiti, te neizvjesna budućnost. Jedno od tih mjesta je i Bosna i Hercegovina. Posljednji trag Bosanske državnosti je nestao 1463. kada su Osmanski osvajači pogubili Bosanskog kralja a njegovu djecu odveli u Carigrad i poturčili. Kao zemljopisni prostor Bosna i Hercegovina idućih 500 godina prelazi iz ruke u ruku i tek 1992. godine postaje međunarodno priznata kao neovisna država. Osmanlijama je prostor Bosne i Hercegovine predstavljao isturenu zapadnu granicu i vojnu utvrdu odakle je regrutirala vojsku za svoje ratove po Aziji. Ulaganja u obrazovanje nije bilo jer okupatoru nije trebalo obrazovano i napredno stanovništvo, a cestovna infrastruktura je trebala biti što je moguće slabija kako bi se otežala moguća vojna napredovanja od strane kršćanskih zapadnih susjeda. Takva Bosna i Hercegovina s pravom se u to vrijeme nazivala „Tamni vilajet“. Nakon više od 400 godina Osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini je ostalo mnoštvo džamija, nekoliko mostova, javnih česmi i par kasaba. Bez tvornica, željeznice, cesta, školskog sustava, civilne uprave, civilnog društva, demokratskih institucija i svega drugog što nalazimo u tadašnjim Europskim zemljama. Godine Osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini su doslovno desetkovale naprednu inteligenciju i intelektualni razvoj društva uopće. Osmansko carstvo je u svojoj osnovi bilo teokratsko, a sultan je smatran Božjom sjenom na zemlji. Nemuslimansko stanovništvo je bilo niže kategorije u odnosu na muslimane. Civilne škole skoro da nisu postojale, a jedina mogućnost napredovanja je bilo sudjelovanje u osmanskim vojnim pohodima koji su bili nagrađivani zemljišnim posjedima. Prometno izolirana, BiH je značajno zaostajala za Europskim društvom koje je snažno grabilo pogonjeno industrijskom revolucijom, demokratskim procesima i znanstvenom otkrićima.

Austrougarskom aneksijom u Bosni i Hercegovini dolazi do industrijske revolucije, otvaraju se civilne škole, grade se ceste i željeznica, osniva se državni Sabor kao demokratsko zakonodavno tijelo, održavaju se izbori, uvodi se ravnopravnost svih građana pred zakonom bez obzira na vjeru i nacionalnost. Vrši se popis stanovništva, uvode se zemljoposjedničke knjige (tzv. Gruntovi) koje su i danas temelj za određivanje vlasništva nad zemljom. Kršćani prestaju biti građani drugog reda kakvim su bili u Osmanskom carstvu. Svi veći gradovi u BiH, od Sarajeva do Banjaluke svoj današnji izgled duguju Austrougarskim arhitektima koji su planski gradili infrastrukturu koja je i dan danas kralježnica gradskih središta. Većina velikih kompanija u BiH na ovaj ili onaj način vuče podrijetlo iz perioda austrougarske vladavine.

Kraljevina Jugoslavija provodi svoju politiku posrbljivanja društva a nakon nje komunisti ukidaju svaku slobodu mišljenja, zatiru naprednu politički misao i  na silu provode politiku bratstva i jedinstva, a sve se to prelama najviše na području Bosne i Hercegovine koja sa svojim mješovitim stanovništvom i središnjim zemljopisnim položajem zauzima važno mjesto u strateškim planovima za dominaciju.

Više od 500 godina pod tuđom upravom stvorilo je osjećaj otuđenosti između stanovništva i vlasti, a taj se osjećaj naročito vidljiv kod Hrvata. Tuđinska vlast, bila ona Osmanska, Austrougarska, Srpska ili Jugo-komunistička, uvijek je bila i ostala – tuđinska. Na vlast i državu se gledalo kao na nužno zlo sa kojim ne treba surađivati, već ju izbjegavati i zaobilaziti. Dok su drugi narodi u BiH kroz stoljeća nalazili načina kako bi se uključili u politički sistem, Hrvati su uvijek ostajali s kraja i nekako isključeni iz društva, čekajući kada će doći konačno oslobođenje i formiranje društva u kojemu će oni prestati biti potlačena i ugnjetavana skupina.

Sadašnja Bosna i Hercegovina je neovisna država tri konstitutivna naroda. Mirovnim sporazumom u Daytonu zaustavljen je užasni rat i uspostavljen mir. Nikako nije planirano da ovaj sporazum ostane vječan i nepromjenjiv, što se na kraju ipak dogodilo.

Svako društvo prirodno evolvira i mijenja se, a dio tih promjena je i zakonodavstvo koje se korigira i osuvremenjuje. Jedan od najvažnijih razloga koji BiH zakonodavce sprječava da vrše dopune i izmjene Daytonskog sporazuma je protivljenje iz Republike Srpske. Tamošnji su političari u potpunosti odbijaju svaku primisao da se ovaj sporazum mijenja jer samo njegova nepromjenjivost njima garantira sve pogodnosti kojima su u Daytonu uglavnom nezasluženo darovani. Srbi su u Dayton otišli kao vojno i ekonomski poraženi gubitnici a od tamo se vratili kao apsolutni pobjednici koji su za etničko čišćenje, koncentracione logore i genocid nagrađeni teritorijem kojeg su oružjem etnički potpuno očistili.

Uslijed ovoga, izmjene Daytonskog sporazuma su nasilno vršili stranci koji su jednostrano nametali svoja rješenja. Dayton je tako od svog potpisivanja na ovamo primijenjen preko 100 puta. Zanimljivo je i tragično da su skoro sve te izmjene išle na štetu položaja Hrvata. Hrvati su tako iz položaja vojnog pobjednika čije su briljantne vojne operacije bacile srpsku vojsku na koljena i prisilile na mirovne pregovore, dospjeli u poziciju da u svojoj domovini budu drugorazredni podstanari.

Glavno pitanje koje ostaje neriješeno je kako učiniti da se narodi u Bosni i Hercegovini osjećaju zadovoljnima, naročito kada sva tri naroda imaju potpuno različite predodžbe o tomu kako bi BiH u budućnosti trebala izgledati.

Već godinama je vrlo jasan loš položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini. Što vidite kao ključni problem i koja su rješenja?

Pitanje položaja Hrvata je ujedno i pitanje opstanka Bosne i Hercegovine kao države. Hrvati u BiH imaju puno veći značaj od njihovog prostog biološkog broja u sastavu stanovništva. Kao prvo, Hrvati predstavljaju regulatorni faktor koji balansira između vječno suprotstavljenih Bošnjaka i Srba koji su u stalnoj borbi za prevlast. Hrvati nemaju brojčanu snagu da bi sami stali na jednu stranu već se nalaze u presudnom položaju koji svojom ravnotežom preteže vagu na jednu ili drugu stranu. Druga uloga Hrvata je držanje smjera kojim se kreće bosanskohercegovačko društvo. Strateški gledano, ostala dva naroda svoje prirodne saveznike imaju u Rusiji odnosno Turskoj. Hrvati međutim, svoje saveznike mogu tražiti samo i isključivo u Europskoj zajednici i NATO savezu. Jedino Hrvati u sva tri naroda u BiH nemaju nikakve druge opcije nego slijediti put EU i NATO integracija. Zbog ovoga je politička uloga Hrvata u BiH nerazmjerno veća od njihovog postotka u broju stanovništva. Nije naodmet napomenuti i da su skoro svi Hrvati u BiH kao državljani i Republike Hrvatske već sada državljani i EU I NATO saveza. Figurativno govoreći, Hrvati kao treća noga tronoge stolice su neizostavni za njenu stabilnost. Stolica na dvije noge ne može stajati.

Ključni aktualni problem je politički položaj u koji su Hrvati dospjeli nakon nametnutih izmjena izbornog zakona 2000. godine. Ove izmjene je nametnuo američki diplomata i šef OESS-ove misije u BiH Robert Barry a one su omogućile da jedan narod drugome izabere predstavnike. Osim ovih izmjena, Dayton je promijenjen ukupno 108 puta i skoro svaki put na štetu Hrvata. Ove su izmjene imale katastrofalne posljedice na položaj Hrvata u BiH a dugoročno su zatrovale odnose između Hrvata i Bošnjaka čije je dotadašnje labavo savezništvo održavalo BiH u komadu.

Hrvati su se protiv ovih promjena pobunili, da bi za to bili žestoko kažnjeni i na dulji rok ušutkani. Međutim, ovaj problem se mora riješiti jer bez popravka položaja Hrvata u BiH nije moguće gledati dalje u budućnost.

Pored garantiranja prava izbora svojih predstavnika, drugi uvjet za trajan mir je i teritorijalni preustroj koji bi stvorio neku vrstu Hrvatske jedinice u BiH.

Da se možda ovo pitanje riješilo na pravi način još u Daytonu, Bosna i Hercegovina bi danas mogla biti prosperitetna zemlja zadovoljnih ljudi koji jedni pored drugih i jedni sa drugima žive u miru i suradnji.

Kakvo je Vaše iskustvo biti Generalni konzul BiH u Chicagu?

Iskustvo Generalnog konzula BiH u Chicagu je dvojako, odnosno različito je ono profesionalno od onog privatnog.

Naime, dok je profesionalno iskustvo ponekad obilježeno uspjesima i neuspjesima, teškoćama i problemima koji su sastavni dio svakog posla, privatno iskustvo rada i boravka u Chicagu je sasvim drukčije. Profesionalno, rad u konzulatu je jako odgovoran, a svaki konzularni službenik mora u svom svakodnevnom poslu iskazivati i svoju ljudsku stranu u radu sa našim državljanima. Generalni konzulat pokriva veliku teritoriju i potrebe za našim angažmanom su velike. Jako često smo angažirani u poslovima koji se izravno tiču ljudskih sudbina. U odnosu sa udrugama iseljenika iz BiH nikada u protekle 3 godine nismo imali nesporazuma ili konflikata.

Govoreći o privatnoj strani, boraveći u Chicagu moja obitelj i ja smo razumljivo ostvarili najbliže kontakte s hrvatskom iseljeničkom zajednicom. Od prvog trenutka su nas ti ljudi prihvatili kao svoje, jednako kao i mi njih, a taj odnos traje i danas. Mogu slobodno reći da se cijelo ovo vrijeme u Chicagu osjećamo kao da smo došli u posjetu rodbini koju nikada prije nismo vidjeli. Stekli smo puno dragih prijatelja s kojima želimo njegovati prijateljstvo i ugostiti ih u svom rodnom Jajcu onako kako su oni nas dočekivali u svojim domovima ovdje. Iz Chicaga se vraćamo obogaćeni za brojna iskustva naročito vezana uz vrijednosti obiteljskog života, napornog i poštenog truda i rada, poniznosti i skromnosti bez obzira na veličinu imetka. Hrvatsko iseljeništvo je uspjelo napraviti najbolju moguću kombinaciju urođene snalažljivosti i sposobnosti prilagođavanja s jedne strane i poštenja i marljivosti s druge strane. Čini se kao da su uspjeli postići savršenstvo. Jako bih volio kada bi se u ovo mogli uvjeriti i svi naši ljudi u domovini, točnije da se uz naporan i pošten rad može postići blagostanje i da je to najbolji recept za uspjeh. Kada bi se ova iskustva prenijela našim ljudima u domovini, vjerujem da bi se puno više njih odlučilo ostati na svojoj zemlji i svom rodnom kraju, umjesto da lutaju svijetom u nadi u brzo bogaćenje, sreću i boljitak.

Što je Vaša slijedeća životna postaja? Vi ste obiteljski čovjek! Kako se djeca prilagođavaju stalnim seljenjima i novim sredinama?

Već se skoro 9 godina neprekidno nalazimo daleko od svog doma i skoro cijelo to vrijeme smo proveli u Americi. Čini se da je vrijeme da se vratimo u svoj rodni kraj. Vrijeme prolazi i sa nama i bez nas. Puno toga se dogodilo posljednjih godina i lako se može osjetiti kako smo se distancirali od prijatelja, rodbine i naše sredine uopće. To je normalno i ne treba se tomu čuditi. Povratak će nam biti neobičan i zanimljiv ali se radujem starim prijateljima koje nismo vidjeli godinama. Zasigurno će naš povratak u Bosnu i Hercegovinu biti najveći izazov djeci. One su doslovno odrasle u Americi i navikle su se na ovu sredinu, ove škole i sustav vrijednosti i ponašanja. Kao i uvijek do sada, tu smo mi, njihovi roditelji, da im pomognemo i da ih uputimo u život. Neće biti lako, ali svaka promjena je ispočetka teška.

Svakako da je promjena životnih sredina jedan od izazova koji dolaze uz rad u diplomatskoj službi. Sve što proživimo, i dobro i loše nas obogaćuje, daje nam nova iskustva i oblikuje nas.

Civilizacija kao da je zbunjena u svojim vrijednostima. Kako vidite ulogu duhovnosti u osobnom i obiteljskom životu?

Već duže vremena se može osjetiti određena moralna kriza naročito u kršćanskom dijelu svijeta, u Europi i Americi. Otuđenost ljudi od temeljnih moralnih vrijednosti koje su oblikovale kršćansku civilizaciju postaje sve veća. Kroz duga stoljeća je zapadno društvo počivalo na općim kršćanskim vrijednostima koje su utkane u samu srž društva. Odredbe iz Svetog pisma su postale temeljne odredbe svakodnevnog civilnog života, korištene kao odrednice prilikom određivanja zakona, razdvajanja dobrog od zla, pozitivnog od negativnog. Živeći u takvom društvu, ljudi kao da su počeli smatrati da je vjera obavila svoju ulogu u moralnom oblikovanju društva i da društva kršćanske civilizacije slijedom stvari prelaze u post-kršćansku fazu, kada crkva i vjera jednostavno više nisu potrebne. Tomu je dodatno pomoglo i blagostanje i obilje u kojemu danas žive Europa, Amerika i veliki dio kršćanskog svijeta. Ljudi kao da su zaboravili da se ne treba u dobroti uzvisiti, pa su se počeli ponašati u skladu sa izrekom kako „sila Boga ne moli“.

Ovo svojevrsno gubljenje moralnog kompasa je idealna prilika za sve one koji maštaju postati mjerilo vrijednosti, suditi između dobrog i lošeg i na kraju ljudima zamijeniti Boga. Obični ljudi, zadivljeni svojim blagostanjem, živeći u organiziranom svijetu u kojemu im sustav sve servira na pladnju puštaju da ih sustav oblikuje i usmjerava. Mediji su postali mjerilo za dobro i loše, a vlasnici medija udruženo plasiraju propagandu koja usmjerava naše živote, određuje kao se ponašati i kako razmišljati. Obični ljudi i ne primjećuju da su postali objektom opće manipulacije sredstava javne komunikacije. Ljudi jednostavno previde činjenice da je sve što je objavljeno pisano ljudskom rukom sa nekom namjerom. Nama koji dolazimo iz nekadašnjeg totalitarnog socijalističkog sustava nije teško prepoznati trenutni sustav dominacije manjine nad većinom. Razlika je što sadašnji sustav umjesto slanja u zatvor koristi instrument javne osude koji „neposlušne“ obilježava i na njih stavlja anatemu zločinca.

Sve ovo je puno lakše uz jedan preduvjet, a to je da ljudi prestanu ići u crkvu. To se dogodilo postupno, sve bržim ritom života koji dovodi do toga da ljudi nemaju vremena nizašto pa tako niti za crkvu, vjeru, sebe i  Boga. Odlaskom u crkvu a pogotovo svakodnevnom molitvom vraćamo se na izvor, na vrelo istinskih moralnih vrijednosti, Božjih uputa o tomu kako voditi svoj život, odgajati djecu, voljeti jedni druge i možda ono najvažnije: kako prepoznati zlo kada ga vidimo. Tek povratkom na to vrelo dobivamo svoj orijentir, moralni kompas na uzburkanom moru života koji nam pokazuje kako upraviti svoj brod. Čovjek mora naći vremena zastati, promisliti o sebi kuda ide i otkud dolazi. Naročito se mora naći vremena u miru promisliti o trenutnom položaju, gdje se nalazi i u kakvom trenutku živi.

Interview za Hrvatski franjevački vjesnik Chicago

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Stevo Culej saborski zastupnik: ‘Dr. Šreter je ubijen u logoru Bučje’

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska povijest, sadašnjost i budućnost ovise o djelovanju nezinih sinova. Hrvatska ima svoje sinove koji će se uvijek boriti, koji će se uvijek izboriti za svjetlo, pravdu,sigurnost hrvatskog čovjeka, ali je nemoguće to postići u koliko ne budemo sakcionirali Milorada Pupovca, Branka Pavića i sve one koji su počinili zločin nad dr. Šreterom, jer gledajte jednu stvar. Ja se pitam:  da li je moguće da u slobodnoj Hrvatskoj, onaj koji je ubio dr. Šretera   živi negdje slobodan i priznat od svoje zajednice. To je nemoguće. I to je parodija stvarnosti.

Razgovarao: Anto Pranjkić/Kamenjar.com

Gospodine Culej, bili ste branitelj. Ovih dana prsijećamo se VRO Oluje. Čega se najviše Vi prisjećate iz tih slavnih dana?

– Najviše se iz tih dana prisjećam mojih poginulih suboraca kao što je bio Trpimir Bakarić, kojega sam našao na obroncima svetoga Roka, gdje je ležao prostrijeljen kroz trbušnu šupljinu. Pokrio sam ga šatorskim krilom. Mogu se prisjetiti i drugih suboraca koji su bili na istome mjestu, pored mrtvoga tijela Trpimira Bakarića, koji su se pripremali da uđu u Dračevac da oslobode Hrvatsku kroz svoju zadanu zadaću kako bi oslobodili djelić Hrvatske.

Postoje i oni ljudi protiv kojih smo se borili u Domovinskom ratu. Oni pokušavaju nešto “dokazati”. Pokušavaju nam nešto reći. Međutim, svi njihovi punjci pucaju u prazno zato što mi istinu uistinu znamo.

– Oni pucaju u prazno kao i uvijek. Nekada su pucali u puno. Jer su pucali u pune hrvatske duše, puna hrvatska srca  i ubijali hrvatski narod. Ali, njihova nastojanja da to drugačije prikažu jednostavno padaju u vodu.

Cijelo vrijeme u ovih 24 godine čujemo od predstavnika srpskoga  naroda da nisu ni zašto krivi. Vi gotovo na svim sjednicama Hrvatskoga sabora kad se zato ukaže potreba govorite o ubojstvu dr. Šretera.

– Gospodin dr. Šreter je ubijen u logoru Bučje. U logoru Bučju su bili zapovjednici Jovo Vezmar, Veljko Džakula i Branko Pavić. To su tri čovjeka koji su bili gospodari života  i smrti. A sa njima je bio na sastanku i gospodin, nazovimo ga gospodin, Milorad Pupovac za vrijeme nestanka gospodina Šretera. Kad se odlučivalo o ubojstvu Pupovac je bio na sastanku s egzekutorima. On je bio na sastanku u Čikotskoj Rijeci toga dana. Ja sam ga prijavio za njegovo sudjelovanje u mogućem ubojstvu.

Koja su Vaša saznanja oko ubojstva dr. Šretera?

– Vezmar i Pavić i drugi negativci znaju da je Ivan tamo bio utamničen i tamo su mu polomljene ruke. Međutim, u knjizi Slavka Degoricije se pojavljuje i  gospodin Pupovac koji je rekao da će riješiti njegovu sudbinu i otišao je tamo da ga oslobodi. Međutim, on nije oslobodio Šretera nego dvojicu srpskih časnika, koji su oslobođeni, a gospodin Šreter je bio ubijen.

Svojim svjedočanstvom i saznanjima ćete sigurno pomoći hrvatskim službenim istražiteljima i institucijama da se konačno rasvijetli ubojstvo dr. Šretera. Nalazimo se u vremenu sjećanja na događaje prije 24 godine. Gospodine Culej, postoji li razlika u životima Hrvata u vremenu kada smo ratovali i danas? U čemu se ona, ako postoji, ogleda?

Culej prijavio Pupovca zbog ‘prikrivanja ubojstva dr. Ivana Šretera’

– Hrvatska povijest, sadašnjost i budućnost ovise o djelovanju njezinih sinova. Hrvatska ima svoje sinove koji će se uvijek boriti, koji će se uvijek izboriti za svjetlo, pravdu,sigurnost hrvatskog čovjeka, ali je nemoguće to postići u koliko ne budemo sankcionirali Milorada Pupovca, Branka Pavića i sve one koji su počinili zločin nad dr. Šreterom, jer gledajte jednu stvar. Ja se pitam:  da li je moguće da u slobodnoj Hrvatskoj onaj koji je ubio dr. Šretera  negdje živi slobodan i priznat od svoje zajednice u nekom društvu. To je nemoguće. I to je parodija stvarnosti.

Evo, Vi danas živite u svojoj Jarmini. Naučili ste zajedno s hrvatskim narodom raditi i živjeti od svog rada, poštenja s vjerom u Boga. Fajferice u Slavoniji i ove godine su jako plodne?

– Ja upravo sjedim na svom salašu, gdje njegujem, vrjednujem i unaprjeđujem jedno pleme fajferica, ali moram priznati da je u hrvatskom društvu jako teško pomaknuti se i centimetar naprijed. Kada gledam da svaki natječaj u hrvatskom društvu, koji prolazi uz poticaj europske zajednice, gdje su oni koji su navodno bili okupirani u periodu prošloga rata, a to su isti oni koji su sami sebe okupirali, uživaju plodove rada ovog društva, teško ćemo mi naprijed. U tome je stvar. Ja se trudim  da pomaknem taj kotačić unaprijed, ali to je jako teško.

Postoji  li u hrvatskom društvu taj temelj, koji će jasno,  reći “ne” nepravdi i nepoštenju ili će to i dalje biti izraženo kroz onu narodnu “Ima li mene tu”?

– Zastupnici Hrvatskog sabora, koji trenutno kupi poene negativnosti i pomažu gubljenje  povjerenja u hrvatski državni Sabor, institucije i ministre,  ja mogu reći da u hrvatskom saboru još uvijek postoje zastupnici koji  potječu iz hrvatskoga naroda, koji zastupaju interese hrvatskoga naroda i koji nikada neće  izdati povjerenje i interese svojega naroda. Uistinu, ima još zastupnika koji će se zdušno boriti samo za dobrobit hrvatskog naroda. Dakle, povjerenje u hrvatske zastupnike ne može nestati, zbog par onih koji su zalutali tamo.

Anto Pranjkić/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari