Pratite nas

Intervju

HDZ će imati dovoljno mandata da formira stabilnu Vladu na čelu s premijerom Plenkovićem!

Objavljeno

na

Potpredsjednica HDZ-a Ivana Maletić dala je intervju za Večernji list (tjedni prilog Obzor).

Razgovor prenosimo u cijelosti, zajedno s uvodom novinarke Ive Puljić-Šego.

S Ivanom Maletić, prvom na listi u drugoj izbornoj jedinici i potpredsjednicom HDZ-a, razgovarali smo o predstojećim izborima. O tome zašto bi Plenković bio bolji premijer od Milanovića te zašto nema žena na listama. Maletić je vodila tim koji je izradio HDZ-ov izborni program te kaže da je on realan i ostvariv….

Prije godinu dana odbili ste biti ministrica u Vladi HDZ-a i Mosta, sada ćete, pretpostavljam, biti dio Vlade bude li je HDZ u poziciji formirati. Zašto ste to odbili nakon prošlih izbora?

Sudjelovala sam u programskim pregovorima s Mostom i vidjela da u predviđenom modelu suradnje nema kapaciteta da se ozbiljno i brzo odradi posao onako kako sam to zamišljala i onako kako je Hrvatskoj bilo potrebno. Pa kad se još formirala Vlada s premijerom koji nije imao izborni legitimitet, kojem je trebalo da se upozna s našom situacijom, shvatila sam da moj doprinos ne bi mogao biti stopostotni. Meni je najvažnije, kad se Vlada formira, ako sam u toj Vladi, da se do kraja napravi posao koji se od ministara i očekuje.

Hrvatska je na dnu svih ljestvica EU, a najveća je odgovornost na Vladi. U 2015. godini Milanovićeva Vlada bila je ocijenjena kao jedna od šest najgorih na svijetu, to je bila neučinkovita, neracionalna, spora i prevrtljiva Vlada. Zbog lošeg upravljanja kreditni rejting nam je dva puta padao, a cijenu toga, visoke kamate, plaćaju svi, država, građani i poduzetnici. Želim biti u Vladi koja funkcionira kao tim, ima jasan plan i ciljeve, kao i rokove, Vladi koja će Hrvatsku pozicionirati kao prepoznatljivu i aktivnu.

Što ako HDZ ponovno bude morao pregovarati s Mostom ako bude želio sastaviti Vladu?

Naš je stav jasan od početka. Premijer treba biti predsjednik stranke koja ima najviše mandata u Saboru. Sigurni smo da će to biti naš predsjednik g. Plenković i od toga nećemo odstupati. Za Hrvatsku i sve što trebamo odraditi najbolje bi bilo da HDZ, s novim vodstvom i kvalitetnim, cjelovitim programom gospodarskog razvoja i zapošljavanja, može samostalno formirati Vladu. Milanović i SDP u četiri su godine pokazali da nemaju znanja i kapaciteta. Naši građani na ovim izborima biraju između nerazvijene Hrvatske koja nazaduje na ljestvicama EU, što je smjer u kojem nas vodi Milanović, ili razvijene, moderne i gospodarski snažne Hrvatske, što je smjer u kojem nas vodi Plenković.

Dakle, po vama bi bilo najbolje da HDZ bez Mosta sastavi Vladu?

Takva bi Vlada bila za Hrvatsku najbolja s obzirom na političku stabilnost i željenu učinkovitost u svladavanju gospodarskih i socijalnih izazova koji su pred nama. HDZ-u je cilj pobjeda na izborima i većina koja jamči stabilnu Vladu.

Budući da je cilj pobjeda, kakve su projekcije, koliko bi mandata HDZ trebao osvojiti?

Dovoljno da imamo parlamentarnu većinu i stabilnu Vladu za učinkovitu provedbu našeg programa.

Kako gledate na Most kao novu pojavu na političkoj sceni?

Most je rezultat nezadovoljstva ljudi radom velikih stranaka, dakle i HDZ-a i SDP-a. Birači su pronašli nešto novo, a nama je to poruka i pouka. HDZ se s novim vodstvom okrenuo ljudima i njihovim potrebama, o čemu svjedoči i naša afirmativna, programska kampanja u kojoj je fokus na životnom standardu i stvaranju radnih mjesta. Nismo bitni mi kao pojedinci, nego ljudi kojima trebamo služiti i s puno truda i zajedničkog rada ostvariti rast i razvoj.

Sami kažete da je Most rezultat nezadovoljstva radom velikih stranaka, u čemu je bila greška HDZ-a da se dogodio taj disbalans između stranke i birača?

HDZ je, zaista, kao stranka u oporbi puno radio. Oformili smo stručne odbore s nizom izvanstranačkih eksperata, razgovarali sa svim segmentima društva, tražili i nalazili rješenja, međutim, u samoj kampanji naglasak nije stavljen na stvarne probleme, nego se sve svelo na gotovo isključivo ideološke teme i svađe koje razdvajaju hrvatski narod. Došlo je do polarizacije na političkoj sceni, a dio se ljudi odlučio da ne želi u tome sudjelovati pa su izabrali Most.

Hoće li HDZ ponovno pristajati na ultimatume Mosta budući da je Most stavljao veto na neke HDZ-ove kandidate za ministre?

Ne, ako ćemo tako razgovarati, onda je bolje da se uopće ne sastajemo. To je u startu odnos nepovjerenja i takva Vlada nema smisla. Vlada mora biti tim predvođen premijerom.

Kako ocjenjujete Božu Petrova kao čelnika Mosta?

Uza svu svježinu koju je donio i dosljednost u pojedinim pitanjima, smatram da mu treba još dosta znanja o funkcioniranju države te upravljačkih znanja i vještina, što je važno za donošenje odluka i funkcioniranje na principu partnerstva.

Zašto bi Andrej Plenković, osim što je šef HDZ-a, bio bolji premijer od Zorana Milanovića?

Zbog bezbroj razloga. Milanović je u četiri godine pokazao tko je i što može i zna. Odavno nisam vidjela osobu koja je tako sposobna u kratko vrijeme imati potpuno različite stavove o istim pitanjima. Velika zbrka vlada u glavi tog čovjeka. Posebno me šokiralo da netko kao premijer vodi Vladu i narod tako da se stalno s nekim svađa i potiče na podjele. Krivci su bili poslodavci, sindikati, radnici, učitelji, branitelji, Europska unija, susjedne države, profesori… Uvijek je netko bio na udaru, po sistemu razdijeli pa vladaj. Taj pristup nije i nikome ne može donijeti ništa dobro. Andrej je potpuno različit, on okuplja, spreman je na dijalog, dogovor, partnerstvo i konstruktivne rasprave. Ima znanje,iskustvo i potrebnu energiju za veliki posao koji je pred svima nama. Bit će uspješan premijer koji će Hrvatsku voditi u smjeru razvoja.

Ipak, potkraj mandata SDP-ove Vlade makroekonomski pokazatelji su rasli?

Kada promatramo makroekonomske pokazatelje poput kretanja BDP-a, stope zaposlenosti, industrijske proizvodnje, izvoza… važno je ne gledati samo sebe nego se uspoređivati s drugim zemljama u okruženju. Mađarska, Češka, Slovačka, Poljska, Bugarska, Rumunjska… to su zemlje iz petog vala proširenja EU od kojih je RH u prošlosti bila gospodarski razvijenija. Sve su nas one, osim Bugarske i Rumunjske, pretekle, zato što se kontinuirano mijenjaju i moderniziraju pa su i po svim makroekonomskim pokazateljima bolje od nas. Čitavo vrijeme kada smo padali, padali smo brže od njih, a rast u 2015. bio je najmanji u usporedbi s njima. To jasno pokazuje da kao država zaostajemo, i to u odnosu na manje razvijene države članice EU. Rumunjska zadnjih nekoliko godina raste po stopama od tri i četiri posto BDP-a pa će nas ove godine i ta država prestići. Ovakvim rezultatima nikako ne smijemo biti zadovoljni.

Vi HDZ-ovi europarlamentarci bili ste svojevrsna bruxelleska enklava, za dio parlamentaraca – Plenkovića, Stiera i Šuicu – činilo mi se da su poslani tamo da budu što dalje. A sad je bruxelleska ekipa preuzela HDZ.

Dubravka je bila potpredsjednica stranke i predsjednica Odbora za vanjsku politiku HDZ-a čiji su članovi bili Andrej i Davor, ja predsjednica Odbora za regionalni razvoj i fondove EU. U mom slučaju dogodilo se da je tematika fondova EU vrlo aktualna pa je i odbor i naš rad bio dosta vidljiv u javnosti. Preko Dubravke koja je i šefica naše delegacije u Europskom parlamentu znali smo sve aktualnosti u stranci i zajedno smo kao tim uvijek djelovali. Čitavo smo vrijeme obilazili Hrvatsku. Itekako upoznati s problemima naših ljudi, zastupali smo njihove interese i bili snažan hrvatski glas u Bruxellesu.

Što ako HDZ ne sastavi Vladu, dakle ostane u oporbi, vraćate li se vi, Stier i Plenković u Bruxelles? Vi i Stier ste prvi na listama, a Plenković je kandidat za premijera. Je li to pošteno prema biračima?

Europski parlament važan je za svakodnevni život naših građana jer se čak 70 posto odluka izravno primjenjuje u državi članici. I u Europskom parlamentu i u Hrvatskom saboru zastupnici predstavljaju svoj narod. Sve za što se borimo u Bruxellesu izravno utječe na RH. Ali loše je što od starta nismo bili povezani. Milanović se kao premijer trebao sastajati sa svim hrvatskim europarlamentarcima jer smo mogli tako još više pomoći našoj zemlji. A koliko sam čula, nije se baš sastajao ni sa SDP-ovim eurozastupnicima. U zapadnim demokracijama zastupnici u Europskom parlamentu često sudjeluju i na nacionalnim parlamentarnim izborima. Građani svojim glasovima jasno daju do znanja žele li ih u Vladi ili ne – pa će to tako biti i u našem slučaju.

U Hrvatskoj će se to uglavnom gledati kroz plaću koja je u Bruxellesu veća nego u Saboru.

Plaće su u Europarlamentu ujednačene za cijelu Uniju, jako ste puno vremena u avionu, radi se od jutra do kasno navečer. Meni bi, primjerice, osobno bilo možda bolje da sam ostala raditi na projektima i edukacijama koje sam vodila jer sam mogla bolje upravljati svojim vremenom, a i financijski je bolje od rada u Bruxellesu.

Neće li Plenkoviću biti problem ako se kao šef HDZ-a u oporbi, ne sastavite li Vladu, vrati u Bruxelles?

Plenković ima važnu i prepoznatljivu ulogu u Bruxellesu, a Hrvatska se kroz svoje predstavnike u Europskom parlamentu pozicionira u EU. Velika je stvar za našu cijelu zemlju, a ne samo za HDZ, to što je on potpredsjednik Odbora za vanjsku politiku EP-a i voditelj Parlamentarnog izaslanstva za Ukrajinu. No ponovit ću – sigurna sam da će Andrej postati premijer.

Bili ste jedna od rijetkih članica Predsjedništva (uz Brkića, Kovača i Anušića) koja se otvoreno suprotstavila Karamarku oko ideje rušenja Vlade i preslagivanja saborske većine.

Što je bilo, bilo je, ne volim se vraćati na to niti o tome posebno razglabati. A posebno ne skupljati političke poene zato što sam nešto napravila u skladu s vlastitom savješću. Svatko je na Predsjedništvu imao neki svoj stav, a završilo je tako da je tadašnji predsjednik uspio uvjeriti članove da idu putem koji je on planirao. Smatrala sam, unatoč tome što se Vlada nije temeljila na povjerenju pa je to utjecalo i na učinkovitost, da treba i dalje raditi na odnosima, svladati razlike i odraditi posao jer Hrvatska nema vremena za čekanje. Pojedini ministri pokazali su se jako kvalitetni, a i premijer se uhodao te sam smatrala da Vladu ne treba rušiti.

U drugoj su jedinici, gdje ste prvi na listi, i Zlatko Hasanbegović i Milijan Brkić, što očekujete – kakvi će biti rezultati?

Bit će jako zanimljivo, lista je živahno složena. Imamo različite ljude s različitim interesima, potencijalima. Na toj našoj listi se vidi kako bi bilo dobro da nemamo redne brojeve, nego da su kandidati abecednim redom poredani i da birači biraju potpuno u duhu preferencijalnog glasa. Milijan je, recimo, zamjenik predsjednika i 14. je na listi jer je sam odlučio biti posljednji kako bi poslao poruku svima da nije važno mjesto i da svi imaju jednake šanse budući da postoji preferencijalni glas. Očekujem pobjedu.

Kakav je vaš odnos s Brkićem, kako su se ljudi uvijek dijelili na Karamarkove i Brkićeve, vas se ubrajalo u Brkićevu ekipu?

Imamo odnos međusobnog poštovanja. On cijeni ono što ja radim, a ja neizmjerno cijenim njegov doprinos u Domovinskom ratu i trud koji je uložio u snaženje HDZ-a. On je jedan od ljudi koji su tijekom velikosrpske agresije svoje karijere i snove stavili po strani kako bismo danas imali slobodnu Hrvatsku, ja im to ne mogu zaboraviti. U stranci jako puno radi, čovjek je ogromne energije, entuzijazma, velikih organizacijskih sposobnosti, ljudski izuzetno kvalitetan, pošten… Ima sve karakteristike dobrog čovjeka, zbog toga ga poštujem. A ovo sve ostalo o podjelama na nečije ljude su naklapanja.

Smatrate li da će Brkić ostati zamjenik predsjednika, puno se pisalo da se ne uklapa u Plenkovićev HDZ?

To su isto neutemeljena nagađanja. Zašto se ne bi uklapao? Pročitajte samo u našem programu što piše o hrvatskim braniteljima i Domovinskom ratu.

HDZ na listama nije poštovao žensku kvotu, možda samo na dvjema listama. U čemu je problem?

Mene bi neizmjerno radovalo da smo na svakoj listi imali 40 posto žena. Kao društvo se moramo mijenjati i demokratizirati, a sigurna sam da će ti procesi utjecati i na veću zastupljenost žena. Nije nevažno spomenuti da na izbornim listama imamo dvije nositeljice, dok SDP ima samo jednu. Od šestero članova EP-a s naše koalicijske liste čak četiri su žene. HDZ je dao prvu hrvatsku predsjednicu – premda su slijeva mnogi tvrdili da u Hrvatskoj još nije sazrelo vrijeme za ženu na čelu države.

Je li vama kao ženi bilo teško u politici? Ako nisam indiskretna, imate li obitelj, djecu?

Supruga i tri kćeri.

Kako ste sve uklopili?

Najstarija kći ima 17 godina, srednja ima 14, a najmlađa će sada 9 godina. Muž je velika podrška. Navikli su na moja putovanja, još za vrijeme pregovora s EU. Nekako smo sve ukomponirali. Vrijeme kada smo zajedno nastojimo provoditi što kvalitetnije. Obećala sam kćerima da ćemo ovo ljeto biti zajedno, ali tko je mogao predvidjeti da ćemo ponovno na izbore, pa opet radim. A one su na moru.

Vodili ste tim za izradu HDZ-ova izbornog programa u kojem ste obećali 180.000 novih radnih mjesta, niži PDV, kredite mladima, je li to realno i ostvarivo?

Naravno, to je nešto što moramo ostvariti ako ne želimo biti posljednji u EU. Ovih 180.000 radnih mjesta znači 2020. stopu zaposlenosti od 68 posto, sad smo na 60 posto. Cilj je EU 2020. biti u prosjeku na 75 posto. Bilo bi idealno da je i naš cilj 75 posto, ali toliki skok nije realan. Prvi dio programa, a to su prva četiri poglavlja, posvećen je upravo mjerama za gospodarski rast i razvoj i nova radna mjesta. Istaknuli smo važnost reformi javne uprave i pravosuđa kako bi se ubrzali postupci izdavanja dozvola, rješenja, rješavanje sudskih postupaka, imovinskopravnih pitanja i slično. To je sve ključno za povoljno poslovno okruženje, naravno uz pravnu i poreznu stabilnost, sigurnost i predvidljivost.

Sve su mjere vrlo pažljivo definirane, računali smo fiskalne učinke i analizirali iskustva zemalja EU upravo kako bismo postavili realan okvir. Ali već se manipulira brojkama. Neki je dan Milanka Opačić izašla s izračunom delimitiranja rodiljnih naknada za koje smo najavili da je to trošak od 1,5 milijardi kuna. To je ukupni trošak jer već imamo izdvajanja od 860 milijuna za prvih šest mjeseci, a za drugih šest roditelj ima pravo na 2500 kuna. Dodatni trošak uvođenja prava na punu plaću za drugih 6 mjeseci, dakle, iznosi 400 milijuna kuna, a ne 1,5 milijardi. Jasno nam je da nema demografske obnove bez sigurnih i stabilnih radnih mjesta, bez rješavanja stambenog pitanja za mlade obitelji, rješavanja pitanja dostupnosti dječjih vrtića, boravka djece u školama, fleksibilnog radnog vremena i to je sve dio našeg programa. Ali bitne su i ove dodatne mjere kojima kao država pokazujemo da su nam roditelji i djeca na prvom mjestu.

Uz punu plaću za drugih šest mjeseci roditeljskog dopusta povisit ćemo i jednokratnu naknadu za novorođenče. Roditeljima s četvero djece omogućit ćemo status odgajatelja i plaću, što je dodatni trošak od 320 milijuna kuna, ali sigurni smo da će ova mjera smanjiti troškove bolovanja. Zato smo radili sve analize dodatnih i stvarnih troškova, sve što smo predložili realno je i ostvarivo. Dizanjem gospodarskog rasta omogućit ćemo porezna rasterećenja koja će potaknuti potrošnju. Jedna me gospođa pitala hoćemo li to stvarno sve napraviti. Moramo, Hrvatska nema izbora.

Najavili ste i smanjivanje PDV-a s 25 na 24, pa na 23 posto?

Da, smanjivanjem PDV-a za jedan posto u proračunu će biti 1,6 milijardi kuna manje, ali u porezima je često manje – više. Smanjivanje od jedan posto i dalje je malo, a Hrvatska dugoročno, prema mojem mišljenju, ne bi smjela imati PDV veći od 20 posto.

Imate li mjere za blokirane građane kojih je 330.000?

To je veliki problem koji treba riješiti prvenstveno radi zaštite naših ugroženih sugrađana, ali i zato što blokade povećavaju sivu ekonomiju. Prva mjera bit će otpis njihova duga do iznosa glavnice duga u visini jedne prosječne plaće uvećano za sve kamate. Tu je riječ o dugovima prema komunalnim i državnim poduzećima jer nije isto imati dug za mobitel ili za plin i vodu.

Najavili ste i zabranu ovrhe jedine nekretnine?

Kada je o tome riječ, važno je znati da se ta odluka ne može donositi retroaktivno, nego će se odnositi na buduće ugovore i odnose. Vezano uz postojeće odnose, uvest ćemo posebno praćenje kako bi se pomoglo osobama i obiteljima kada se aktivira ovrha nad jedinom nekretninom.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Jesmo li svi ponekad plagijatori?

Objavljeno

na

Objavio

PLAGIJAT JE „SMRTNI GRIJEH“  naglašava filozof prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Predlaže osnivanje nacionalnog tijela koje bi se bavilo problemima plagiranja i bilo cehovski oblikovano. Sudionici ili članovi bili bi predstavnici javih i privatnih, sveučilišnih i visokoučilišnih sustava koji su objavili dovoljno izvornih znanstvenih radova u svjetskim publikacijama.

­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­


U javnosti države lexova, memoranduma, krivotvorenih diploma i sličnih pojava, gotovo ritmički se pojavljuju i slučajevi plagiranja. Stoga i dojam da sam 14. 04., komentirajući status Fejsprijatelja malone trebao biti „blokiran“. Za izbjegavanje te vrste mrežnog prijateljskog kažnjavanja izabrao sam ad hoc blitz-intervju, klasičan, s pitanjima i odgovorima, kao  način ne samo rasprave ili raspre između filozofa i novinara (taj sam, umirovljeni), nego i moguće  duela. Našli smo se. U novinarstvu se to opisuje kao copy&paste novinarstvo, a novine traju, poznato je – jedan dan… Pitanje plagijata, njegove strogosti i nijansa i u novinarstvu je, ipak od praktične koristi, opisano u zakonima i statutima. Slično kao i u znanosti, pogotovo glede vlasništva autorskih prava, a filozofi o tomu imaju svoje stroge znanstvene stavove s, i u kojima je nefilozofima, prilično teško ne samo snalaziti se nego i s njima baratati. Dobro su „naoružani“ filozofijom, logikom, etikom, i ostalim misaonim alatima. Sačuvao sam prijateljstvo.

Razgovaram s filozofom, prof. dr. sc. Kristijanom Krkačem.

Prije razgovora pojašnjenje. Prof. dr. Kristijan Krkač je (u nedjelju, 14. 04. 2019.) na FB objavio svoj post u kojem je naznačio, oko aktualne raspre o izboru za rukovoditeljicu Nacionalnog parka Krka, da je izabrana kandidatica u svojim natječajnim dokumentima plagirala predloženi program rada. Moj komentar je bio pitanje: je li materijal, koji je bio plagiran, bio zaštićen autorskim pravom. Bratoljub Klaić, naime, tumači sljedeće: plagijat je literarna krađa, prisvojenje tuđeg autorstva, izdanje tuđeg djela pod svojim imenom (od plagium – otmica čovjeka).

U čemu je, profesore, bio plagijat, dokumenta ili više njih, koji se ne bi baš mogli strogo tretirati kao znanstveni, više kao praktični?

Međunarodno priznat i u praksi korišten opis plagijata postoji (koji nije i sam plagijat iako ih postoji nekoliko desetaka različitih u manje važnim sitnicama, formi i stilu). Također i mjerilo plagijata koje se primijenjuje u praksi otkrivanja. Postoje računalni programi koji to otkrivaju. Postoji više njih i neki su precizniji od drugih ovisno o tome s koliko baza podataka raspolažu, tj. s koliko tekstova u njima mogu usporediti tekst koji provjeravaju. Ovdje govorim o znanstvenim radovima, dakle, člancima i knjigama. Slično je i s drugim dokumentima, napose tehničkim poput planova, prijedloga i sl. Tako dugo dok su takvi dokumenti izraženi tekstualno pa čak i raznim slikovnim, brojčanim i ostalim sredstvima i dok su potpisani imenom i prezimenom oni su podložni provjeri plagijata. Drugačija je situacija primjerice s patentima, tj. inovacijama, izumima, s umjetničkim djelima i sl., ali i ovdje postoje jasna pravila pod kojima se npr. neki stroj drži krađom nekog registriranog i zaštićenog patenta  temeljenog na izumu autora ili neko umjetničko djelo palgijatom ili pak citiranjem uzora ili učitelja. Iako se čini da mjerilo plagijata slabi kad se mičemo od znanosti prema tehnici ili primijenjenim praktičnim modelima, npr. prijedlozima upravljanja sustavima, situacija je nasuprot intuiciji još rigoroznija. Naime, takvi su modeli još strože podložni provjeri na krađu jer ne sadrže samo pozivanja na znanstvene rezultate, koje svakako treba navoditi, nego i pozivanja na razne praktične modele, načine i mjerenja uspješnosti primjene. Situacija s praktično primjenjivim stvarima je dakle, čini se, dvostruko ozbiljnija da štetu koju loša primjena lošeg modela može proizvesti i ne spominjemo.

RAČUNALNI PROGRAMI OTKRIVAJU PLAGIJAT

 Je li spomenuti program rada autorsko djelo?

 Ne znam, ali ako nije, trebao bi biti. Naime, prijedlog programa rada neke institucije, koji se tim više ocjenjuje na nekom natječaju, treba biti napisan vrlo oprezno. Prvo se treba referirati na sve zahtijevane međunarodne i nacionalne pravne akte koji postavljaju legalni okvir plana. Zatim na sve gospodarske varijable koje instituciju čine u najmanju ruku poslovno održivom, ako ne i profitabilnom. Treće, potrebno je jasno navesti specifičnosti djelovanja s obzirom na stvar u pitanju, tj. temeljnom djelatnošću kojom se institucija bavi, opisima poslova kojima se ostvaruje ta djelatnost i očekivanom učinkovitošću, ostvarivošću i mjerljivošću ciljeva. Sve to skupa počiva na nečemu što je negdje istraženo znanstveno, modelirano u praksi, itd., i svi ti dokumenti i procedure imaju autore i odgovorne osobe i njih je autor plana dužan navesti. Uz to dakako autor je dužan navesti i neku novost što autorov plan čini poredbeno boljim od ostalih s kojima svoj plan uspoređuje. Dakako, ovdje treba navesti, barem okvirno, plan poslovanja institucije, mislim na marketinški koji se tiče temeljnog proizvoda ili usluge, ali i istraživanja tržišta, financijski, poslovni i sve ostale elemente koji su nužni u cjelini poslovnog plana. Ovo je abeceda pa ne bih više o tome. Naime, s onim tko nikad u životu ništa nije stvorio kao svoj osobni rad ma koliko nemušt, traljav, neprimjenjiv ili ružan bio, o ovoj se temi nema o čemu razgovarati. Pogledajmo kako se Hrvati odnose prema svojim svjetski priznatim izumiteljima, inovatorima, umjetnicima i sl.

 Treba li biti strog?

 Poznata politika „čelične ruke u baršunastoj rukavici“ ovdje treba biti primjenjena bez iznimke, napose u RH koja je na, ili pri bijednom dnu, EU po mnogim parametrima pri čemu iz područja svojih struka ističem plagiranje radova, korupciju, nepotizam, sukob interesa, sivu ekonomiju, dominantno poslovanje s državnim i javnim institucijama u području javne nabave koja je leglo zla, itd. Osjetljivost na posebnosti treba bez daljnjeg postojati, ali ona se ne odnosi na snižavanje mjerila, nego na primjenu mjerila na različite stvarnosti. Krajnje je iracionalno, neučinkovito i dugoročno štetno ne postupati uopće i postupati jednako prema svima bez obzira npr. koliko su veliki, važni za lokalnu zajednicu, itd.

POLITIKA „ČELIČNE RUKE U BARŠUNASTOJ RUKAVICI“

Jesmo li svi mi ponekad, ali i češće, „“plagijatori“, jer se koristimo znanjima koja smo dobili od nekoga tijekom školovanja kroz udžbenike, literaturu, lektiru i ostale pisane materijale. Interpretiramo naučeno?

 Postoji nešto što se naziva opće znanje i specifično stručno znanje. Istina, tijelo općeg znanja (engl. common knowledge) iz godine se u godinu mijenja, ali ne prestaje postojati zato što se mijenja. Nešto ulazi, nešto ispada. Smiješna je situacija dostupna u kratkom video snimku u kojem bakica govori unuci da se javi majci s bakinog fiksnog telefona, jer se je njezina baterija ispraznila i unuka doslovno ne zna kako koristiti stari fiksni telefon s rotirajućim brojčanikom. To je znanje – kako –  ispalo iz općeg znanja, a služenje pametnim telefonom je ušlo. Primjerice, to da ljudi imaju 5 prstiju na ruci, nazivi prstiju i npr. specifičnost palca je opće znanje, ali to da se tijekom evolucije zbila rotacija palca, kada, gdje, kako i zašto se zbila je stvar znanstvenog otkrića i objašnjenja za koje je netko s imenom i prezimenom zaslužan. Na svu sreću danas imamo mnoge online enciklopedije koje možemo koristiti kao pretraživače i koje nas pouzdano dovode do takvih otkrića, izuma i sl., i imena njihovih otkrivača, izumitelja, autora, i sl. Postoji i cijeli niz teorijskih problema općeg znanja, tj. sadržaja, granica i promjene tog znanja i radi li se uopće o znanju, ali to nije tema. Uzmimo primjer paljenja vatre korištenjem kres-kamena. Znamo za to znanje – kako, imamo tu vještinu i manje-više smo sposobni prepoznati takvo kamenje i njime proizvesti iskru na zapaljivom materijalu i, uz dodavanje zraka, zapaliti vatru. To je opće znanje – kako –  koje nema autora, tj. izumitelj je nepoznat, ali za pretpostaviti je kako je to netko ipak prvi učinio u povijesti. Zamislimo, što je znanstvena fantastika, da doznamo konkretnu osobu koja je zapalila prvu vatru tim načinom. Je li ta osoba izumitelj tog načina? Jest.

 Je li cijeli sustav školovanja u stvari piramida plagiranja, od dna prema vrhu ili obratno. Svi ponavljamo ono što smo naučili i prihvatili kao svoje znanje, usvojili znanje?

Imao sam više sreće nego pameti raditi na svim razinama obrazovanja, od osnovne i srednje škole pa do preddiplomske, diplomske i doktorske razine na visokoobrazovnim institucijama u RH i EU i imam malo širi pogled na temu. Pregledni prikaz odgovora koji glasi nedvosmisleno – DA – vjerojatno ima nekoliko uzroka, motiva i razloga koje nisam istraživao pa se ne bih bavio nagađanjima.  Zdrav razum sugerira nekoliko elemenata koji bi mogli kao radna hipoteza figurirati kao suuzroci sveopćeg plagijatorskog miljea i kulture. Neki od njih su: podcjenjivanje izvornih doprinosa u teoriji i praksi, napose onih koji čine opće dobro cijeloj zajednici uz to što donose zaradu autorima, čemu je u podlozi opće nerazumijevanje izvornosti. Sjetimo se da originalnost u korijenu znači izvor pa bi originalan bio izvoran, a izvoran onaj koji je svojim učinkom blizu izvoru kako je svojevremeno poluironično komentirao A. Gaudi (arhitekt Bazilike Sagrada Familia u Barceloni za koju se nadamo kako ju neće sustići sudba katedrale Notre Dame de Paris koju gledam u plamenu dok ovo pišem), neznanje o tome što jest nečiji izvoran doprinos, a što nije i na koncu nekultura, kako znanstvena i autorska u pojedinim profesijama, tako i opća nekultura. Ne znam podatke, ali pretpostavljam i ovdje govorim za svoju usku struku ili struke, tj. filozofiju i poslovnu etiku, kako najmanje 50 posto izvornih znanstvenih članaka u tim područjima, objavljenih na hrvatskom u tuzemnim časopisima,  nemaju nikakvu izvornu znanstvenu novost i da su uglavnom manje-više spretne kompilacije, ili de facto plagijati, prethodno objavljenih tekstova najčešće svjetskih autora. Što se pitanja tiče, mislim da je obiteljski odgoj u ranoj dobi važan, što sugeriraju i neka istraživanja, napose kreativnost i vrijednost stvaranja. Ništa ne pridonosi razvoju senzibiliteta na autorstvo koliko vlastito stvaranje pa time i poštivanje stvaranja kod drugih. Ako su inženjeri ljudi koji razumiju kreativnu, tehničku, praktičnu i teorijsku stranu inovacije, izuma i stvaranja, pitajmo se nije li ni čudno zašto takvih kretativnih ljudi skoro pa uopće nema među npr. političarima?

NIŠTA NE PRIDONOSI RAZVOJU SENZIBILITETA NA AUTORSTVO, KOLIKO VLASTITO STVARANJE

Trebamo li uvijek navoditi – to me, primjerice, naučila moja teta u vrtiću, učiteljica, profesori raznih razina?

Ziher je ziher, tj. bolje navoditi više nego manje, naravski, s obzirom na zadanu temu, način, cilj i rezultat. I to je pravilo. Uvijek se u slučaju znanstvenog rada u svjetskom časopisu nađe dobar recenzent koji kaže kako je neke stvari suvišno navoditi, jer ih se, zamislimo, sve spominje u nekom uvodu ili sl., što je dovoljno. Ovdje su dvije poteškoće. Prva je trivijalna. U mnogim područjima, napose društvenim i humanističkim znanostima, dobar dio studenata ne uči se, primjerice, kako istražiti literaturu i napisati pregled literature kojim najčešće započinje svaki tekst nakon uvoda. Tu se treba jasno vidjeti koji su središnji autori, djela, članci, tvrdnje i argumenti za i protiv. I ovdje postoje mjerila, npr. indeksiranost časopisa u kojem je koji članak objavljen, broj citata članka ili nakladnik kod kojeg je kakav uvod u kakvo područje objavljen, itd.

Imali smo primjer ministra koji je bio označen, etiketiran kao plagijator. Više nije ministar. Je li i dalje plagijator ili je lišen te stigme ?

 Plagijatore imamo na svim razinama. Počnimo od toga da djeca prepisuju lektire koje nikad nisu, niti će ikad pročitati, npr. 500-tinjak straničica ruskog klasika. Na akademskoj razini, Bogu fala, postoje pametni ljudi koji su sposobni u preglednim člancima vrlo jasno, sustavno, pregledno i s druge strane razumno sažeti vrlo složene probleme, rješenja, rasprave koje se mogu protezati desetljećima. Vrijednost je tih radova u tome što skraćuju istraživanje ako su pouzdani i nepristrano napisani. Imamo plagijatore na najmanje 5 visokoobrazovnih institucija u RH. Ne samo da niti jedan nije dobio otkaz, da nikome nije zabranjen rad u RH, da nitko nije javno osramoćen, nego suprotno. Neki su branjeni u neobranjivim situacijama koje očito potpadaju pod pravilo plagiranja koje vrijedi u cijelom svijetu, ali očito ne i u RH, neki su ponovno pisali rad na istoj instituciji umjesto da su ekspresno izbačeni, neki su plagirali s interneta, neki pak cijeli niz različitih članaka, itd. Ne više od 2-3 sata dovoljno je da se konačna verzija teksta npr. članka „provuče“ kroz računalni program za provjeru plagijata, da se poprave sumnjiva mjesta, doslovne tiskarske pogreške (npr. autor je zaboravio napisati završne znake navoda i sl.), da se dodaju predložene reference i da se vlastiti tekst napiše koristeći sinonime tako da nije plagijat (uz dakako navod izvora) itd. U RH ne postoji ta kultura i usprkos svemu još dugo neće postojati. Ta je nekultura dijelom uzrokovana time da je u nekim strukama, u kojima imamo recimo 150-200 stručnjaka, teško napisati izvoran rad, jer nema ga tko recenzirati, zbog toga jer se nitko ne bavi s tom temom. Posljedica je da su recenzije formalne i loše. Uzrokovana je i time da je dijelom šire nekulture krađe, varanja, obmanjivanja i sl. Pretpostavljam kako najmanje 50 posto članaka u nekim strukama, koji su u RH,  na hrvatskom jeziku objavljeni kao izvorni, kad bi ih se prevelo na engleski ili drugi svjetski jezik ne bi mogli biti objavljeni čak niti u prvih 100 svjetskih časopisa u toj struci. To je hipoteza za istraživanje. Što se spomenutog čovjeka tiče najgora sramota ostaje tekst sveučilišta na kojem je doktorirao, a u kojem, ako se dobro sjećam, stoji da je prema pravilima doktorata, u vremenu kad je doktorirao, njegov doktorat prihvatljiv, ali da bi danas bio neprihvatljiv, tj. ne bi doktorirao prema današnjim pravilima.

PLAGIJATORE IMAMO NA SVIM RAZINAMA

 Kao kaugumu, rastezao se plagirani diplomski rad na policijskoj akademiji. Treba li stigmatizirati na taj način dobrog policajca, ili kazniti ga i dati mu prigodu za popravak? Kinezi (u trendu smo) kažu da za mačku nije važno koje je boje, nego lovi li i kako miševe?

Spomenuti čovjek je potpredsjednik Sabora RH i time je sama činjenica da je dva puta pisao diplomski rad na istom fakultetu sasvim dovoljna za potpunu javnu sablazan i povlačenje s te pozicije. Taj je čovjek taj rad pisao kao student i samo kao student. Ako su mu pri pisanju rada pomogla i ne-studentska znanja i iskustva, tim bolje, ali rad je studentski i šlus. Potreba visokog obrazovanja u RH napose kod tuzemnih sitnih politikanata često je motivirana time da na neke državne i javne službe ne mogu biti niti kandidirani ako nisu visoko obrazovani, a ponekad i osjećajem manje vrijednosti, krizom srednjih godina, i sl. Koliko je to dobro ne znam. Tako smo svojevremeno imali poplavu diplomiranih na Prometnom fakultetu, a danas imamo poplavu završenih stručnih diplomskih studija na ponekad dvojbenim poslovnim školama od kojih neke ne samo da nemaju tuzemnu akreditaciju, koju po zakonu trebaju imati, nego nemaju ni bilo kakvu međunarodnu pa je upitna kakvoća cijele institucije, jer se nikako ne može dokazati, čak niti na minimalno objektivan način.

Uozbiljujemo se. Plagiranje je osuđujuća pojava, važno za akademsku zajednicu, u institucijama, među znanstvenicima i praksi u znanstvenim radovima. Strogost je dobro došla. Kako se ta strogost „tretira“?

 Počeo bih s time da postoji niz plagijata u znanstvenim člancima, novinskim tekstovima, kolumnama istaknutih kolumnista kojekakvih portala (plagiranje Wikipedije je česta pojava). Ti ljudi nisu snosili nikakve posljedice. Krenimo od toga kako ne postoji nadležno nacionalno tijelo koji bi se bavilo tim problemima. Ono ne mora biti državno niti javno. Oni koji misle da to treba, najčešće misle iz perspektivne objektivnosti države, ali koliko je razumno državu poput RH koja je, kako sam spomenuo vrlo korumpirana, itd., držati državom u kojoj su se u tom moru korupcije stisnuli i opstali atoli, otočići i grebeni poštenja i iskrenosti? Nimalo i njihovi su motivi često i sami bitno nemoralni. Nema ništa loše u tome da se takvo nacionalno tijelo oblikuje kao cehovsko. Sasvim je dovoljno da u njemu sudjeluju najmanje po predstavnik javih i privatnih, sveučilišnih i visokoučilišnih sustava koji su objavili dovoljno izvornih znanstvenih radova u svjetskim publikacijama koje izlaze izvan RH i njoj bliskih država, dakle, ljudi koji nemaju mrlju što se etike znanosti i visokog obrazovanja tiče, a i imaju mjerljive međunarodne dokaze kakvoće rezultata rada. Članstvo bi se dakako moglo cirkularno mijenjati, a kako takav posao zahtijeva najmanje 40 sati rada tjedno te bi se ljude plaćalo članarinom svih, koji žele sudjelovati u radu i biti podvrgnuti rezultatima rada takvog etičkog tijela. Vrlo jednostavno.  Plaćamo ih da nas kritiziraju, gaze, napadaju i ispravljaju s ciljem da se kakvoća rezultata podigne, recimo, na neki svjetski prosjek i da se tu barem održava, možda i malo popravi. No, to nitko niti želi niti je spreman učiniti, jer pretpostavljam, mnogima bi se tad počeo njihati stolac na kojem sjede, kojekakve akademske i druge sinekure i dodatni izvor financiranja javnim novcem. O tome najbolje svjedoči odnos rada Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju i sličnih tijela na sveučilištima i fakultetima u nedavno živo raspravljanim slučajevima.

Postoje li domaći ili inozemni podatci o učestanosti znanstvenog plagiranja?

 Znam da postoji cijeli niz međunarodno istraženih i dokazanih slučajeva. Što se sveučilišta tiče, to se može zaključiti iz činjenice kako je određen broj ljudi, studenata i nastavnika, de facto izbačen s navodom kako je to učinjeno jer su uhvaćeni u plagiranju koje im je dokazano. Što se tiče plagijata u vezi s politikom može se, smije, a vjerojatno i treba reći kako je to dvostruka obmana. Naime, ako političar kao političar plagira nešto kako bi profitirao kao političar, kad se to otkrije i dokaže u skladu s međunarodnim mjerilima i s dokaznim materijalom, onda to šteti i politici, jer zloupotrebljava znanost i obrazovanje za vlastiti probitak, ali i znanosti jer je time srozana i pretvorena u sredstvo za nešto što sa znanošću izvorno nema nikakve veze. Jedini lijek u znanosti je strogost, ali treba imati na umu da znanost nije ni otok ni poluotok u društvu pa ako je društvo sustavno i planski korumpirano, teško je očekivati kako će se znanost otrgnuti od tog tsunamija politike. Međunarodna mjerila, objavljivanje u međunarodnim publikacijama, itd., zasigurno je bolji način od onog koji se u nizu javno raspravljanih slučajeva pokazao zadnjih nekoliko godina. Plagijat je smrtni grijeh. Ne samo da je to bezočna krađa s ciljem prisvajanja nečega što plagijatoru ne pripada, ne samo da je poniženje autora izvornog rješenja, nego je to, prije svega, poricanje samog predloška i morfologije studija, istraživanja i izvorno ljudskog poriva za otkrićem i izumom, pa je poricati tako nešto u srži neljudski. No, ne treba se u RH danas nadati bilo kakvom pomaku kada se radi o pitanju plagijata. Hrvati su u, eto, skoro 30 godina svoje samostalnosti uspjeli plagirati sami sebe, postati plagijat plagijata, plagirati sebe kao neplagijatore u slučaju očitog plagiranja i kao nacija, ali i kao skup pojedinaca s imenima i prezimenima, bilo da su plagirali, bilo da su šutjeli o tome, a profesionalna dužnost im je bila govoriti ne samo javno, jasno i glasno, nego i odlučno. U takvom društvu tražiti jednog koji će stati pred to društvo i, počevši od sebe, tražiti promjene nasuprot plagiranoj naciji, a pred očitom propašću u koju ona srlja na sve moguće načine, propašću koja ne bira sredstva njezinog uništenja, nije samo naivno nego je i neinteligentno i nerazborito, jer ne ćemo naći nikoga (parafraziram Izajiju 22:30).

Jeste li sigurni, pokušajmo se na kraju našaliti, da u odgovorima, u ovom intervjuu, niste uporabili neku misao, tezu, tvrdnju i sl., koja nije izvorno vaša, a niste naveli izvor, odnosno, jeste li nekog, ali ne svjesno plagirali?

 Nisam siguran, ali provukao sam ove odgovore kroz nekoliko online programa za provjeru plagijata pa je time vjerojatnost kako sam plagirao manja, vjerujem manja od 0,5. No jesam li time izbjegao svaku sumnju ne znam. Znam kako sam poduzeo sve razborite korake u smjeru izbjegavanja plagijata. Zanimljivo bi moglo biti kako sam, kad je slučaj plagiranja bivšeg ministra znanosti bio aktualan, izvukao 50-ak različitih definicija i/ili mjerila plagijata, usporedio ih i pokušao svojim riječima iskazati to mjerilo koje sam tad provukao kroz 10-ak programa za provjeru plagijata. Trebalo mi je oko sat vremena da sklopim kratak, jasan i neplagiran kriterij plagijata kojeg su tih 10-ak programa označili kao 100% izvoran, ali uspio sam. To mjerilo glasi ovako. Osoba A je pod vidom teksta T, kojem je autor osoba B, plagira T ako i samo ako: (1) A preuzima T bez navođenja B, (2) A navodi A, a ne B kao autora T i (3) A objavljuje ili pokušava objaviti T pod vlastitim imenom.

Intervjuirao Antun Drndelić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Plenković – Komemoracije u Bleiburgu će biti – ona mora biti uz puno poštovanje prema žrtvama

Objavljeno

na

Objavio

Nakon summita u Dubrovniku, premijer Andrej Plenković dao je intervju za Hrvatski radio. S njim je u emisiji Intervju tjedna razgovarala Jasmina Popović, koja ga je odmah na početku pitala o konkretnim rezultatima razgovora i summita, kako za brodogradilišta, tako i općenito.

– Stavili smo naglasak na teme budućnosti, na teme gospodarstva. Budućnosti, mislim na memorandume koji se tiču Ministarstva znanosti, istraživanja, digitalnog društva, daljnje jačanje turizma, daljnje jačanje investicija. Konkretni sporazumi koje je HŽ infrastruktura potpisala s dvije kineske kompanije koje se bave izgradnjom infrastrukture su sporazumi koji će etablirati radne skupine i koji će nastojati vidjeti što možemo učiniti. Kad je riječ i o investicijama u luke, i u investicijama u željezničku prugu, uključujući za nas stretešku nizinsku prugu, detaljno smo na Jadrolinijinom katamaranu od Dubrovnika do Brijeste objašnjavali premijeru Liju i njegovim ministirma, suradnicima što bi to značilo u krajnjoj liniji i za kineski transport. Iz njihovih najvećih luka, koliko bi se skratio put prema Europi ukoliko bi njhovi veliki tankeri s robom za Europu završavali u Rijeci, išli nizinskom prugom prema Europi, prema srednjoj Europi, u odnosu na dodatnih 7 dana i vremena i troška ukoliko dolaze u luke sjeverne Europe. Bilo da je riječ o Hamburgu, Rotterdamu, Antwerpenu… Na taj način mislim da su osvijestili značaj Hrvatske kao potencijalnih mediteranskih vrata za kineske i azijske proizvode, rekao je Plenković.

– Što se tiče brodogradilišta, budući da je to bilo jedno od vaših pitanja, i tu smo temu otvorili, vrlo detaljno. Već su do sada predstavnici kineske državne kompanije koja se bavi brodogradnjom imali neke prve kontakte. Mi očekujemo dolazak izaslanstva na najvišoj razini. Ja u ovom trenutku ne želim podizati previše očekivanja, ali smo, vodeći računa o tome da u odnosu na vrijeme od prije 30-40 godina, kada Kina nije postojala ni u pogledu izgrade brodova među prvih 10 zemalja svijeta, ni u pogledu narudžbi, danas Kina proizvodi 45 posto svjetskih brodova – željeli ispitati i tu mogućnost. Premijer Li je razumio tu poruku. Doći će ovdje izaslanstvo na najvišoj razini, razgovarat ćemo i posjetiti i jedno i drugo brodogradilište. Nakon toga ćemo donositi zaključke, izjavio je premijer.

Novinarka ga je zatim pitala koji su rokovi u kojima bi se moglo radnicima posrnulih škverova dati nadu.

– Mi smo dali jamstva prošle godine, to je bilo tzv. međufinanciranje. Jamstvo je to koje je trebalo omogućiti restrukturiranje. Na žalost, taj prvi plan restrukturiranja nije prošao jer jednostavno nije bio dovoljno dobar niti za naše ministarstvo, niti za Europsku komisiju. Vlada je omogućila lani sve plaće, svim radnicima i u Rijeci i u Puli. Nakon toga i one tri mininalne plaće. Našli smo čak rješenje i u srpnju i kolovozu. Dakle, što se nas tiče, mi smo napravili sve što možemo, a radimo i dalje. Ovo je sada jedan pokušaj pronalaženja novog partnera. Bilo bi čudno da ovakvu prigodu, koja se danas otvorila i to zahvaljujući, mogu reći slobodno, kontaktima koje smo ostvarili premijer Li i ja – ne pokušamo iskoristiti na taj način. Vidjet ćemo nakon posjeta izaslanstva kineske kompanije, kazao je.

Potvrdio je i da je kineski premijer osobno zvao kineske brodograditelje kako bi se uključili u rješavanje krize u Uljaniku. Prema neslužbenim informacijama, jedan poziv je uputio u 4 ujutro.

– Ne želim podizati velika očekivanja. Ja kada vodim razgovore, vodim ih tako da onda kad dođemo do nekakvog zaključka – on drži vodu, što bi se reklo u političkom smislu. On je jako dobro razumio objašnjenje koje sam mu dao. Pojasnili smo sve do najsitnijeg detalja, dali im sve potrebne informacije. I kada oni dođu onda ćemo vidjeti, a da je on kontaktirao predsjednike uprava – je.

Novinarka je premijera pitala i zašto misli da će baš njegova vlada biti ta koja će realizirati projekt nizinske pruge.

– Moram priznati da je to kazao kineski premijer. On je razgovrao s nekim mojim prethodnicima na ovu temu, i doživio sve te razgovore neozbiljnima. Temeljem razgovora koje smo imali, nemojte zaboraviti da sam posjetio Peking i Šangaj u studenome, da smo i tada vodili razgovore, susreli se s predstavncima niza kompanija, otvorili smo vrstu dijaloga kakva do sada možda intenzivno nije postojala. U tome nam pomaže ovaj format 16+1, odnosno sada 17+1. Mislim da smo sada puno pripravniji. Uostalom, kineske su kompanije već uzele dokumentaciju koja je izšla na natječaj glede Luke Rijeka. Tu su stvari vrlo konkretne, a što se tiče modernizacije željezničke infrastrukture, dakle ambicija Vlade da se do 2030. uloži 3 milijarde u željezničku infrastrukturu – milsim da smo jako puno učinili na cestovnoj infrastrukturi i modernizaciji zračnih luka. Puno se ulaže i u luke. Dodana vrijednost europskih sredstava vidi se gdje god krenete. Očekujem da jednim kvalitetnim i ozbiljnim pristupom svih nadležnih resora i političkom voljom Vlade napravimo više nego što se do sada učinilo, rekao je Plenković.

Na koji način će se Hrvatska pripremiti za eventualni pojačan interes kineskih investitora?, glasilo je sljedeće pitanje.

– Bit politike EU u odnosima s Kinom je da igramo ravnopravnu utakmicu, a ne da ima ogrničenja na tržištu ili pak da postoje snažne subvencije koje onda čine tu tržišnu utakmicu nepravednom. Upravo je na tom tragu i dosadašnji interes Kine prema Hrvatskoj, a osobito od kad je CRBC dobio posao gradnje Pelješkog mosta na transparentnom natječaju. I činjenica da grade infrastrukturni projekt od strateškog interesa i najvidljiviji pojedinačni projekt koji se sufinancira EU sredstvima – to je poruka svima onima koliko je članstvo u EU Hrvatskoj važno. Kineske kompanije prepoznaju i osjećaju kakva je Hrvatska i u poslovnom smislu i u mentalitenom smislu. Mi smo se za sastanke u Zagrebu i Dubrovniku jako dobro pripremili, posebice oni resori na koje se to odnosi – promet, infrastruktura i gospodarstvo, kazao je Plenković.

U nastavku emisije komentirao je i oštre poruke upućene prema Vladi s komemoracije u Jasenovcu.

– Nisam imao vremena detaljno vidjeti što je sve kazano na ovoj, ja bih rekao neformalnoj komemoraciji koja je održana, u petak u Jasenovcu. Rekao sam predstavnciima i Židova i Roma i Srba i antifašističkh udruga u Hrvatskoj, kada smo razgovarali nekoliko puta – da smatram da je dobro i zdravo za društvo da postoji jedna, jedinstvena komemoracija. I dalje čvrsto stojim na tome, a da bi to ostvarili potrebno je dvoje. Vodili smo te razgovore i bilo bi dobro da dođemo do konsenzusa, rekao je.

Novinarka mu je zatim rekla da je ocjena svih onih koji su u petak bili u Jasenovcu da država nije poduzela sve da se zaustavi ili smanji negiranje holokausta i revizionizam te da je to ocjena i SDSS-a, no premijer je i na to odgovorio da ne zna što je u Jasenovcu rečeno.

– Ne znam što su oni kazali, ali što se tiče hrvatskih zakona, politike Vlade, HDZ-a – ne vidim iz kojeg se segemta mogla protumačiti, otkad sam ja na čelu HDZ-a i najmanja natruha revizionizma ili negiranja holokausta. Izjave koje smo kao Vlada dali u siječnju kad je bilo obilježavanje holokausta bile su toliko jasne i nedvosmislene…, rekao je Plenković dodajući da se revizionizam i negiranje holokausta mogu vidjeti samo kod ‘marginalnih aktera’ u hrvatskom društvu koji nemaju, kako je dodao, nikakve veze s HDZ-om i njegovom Vladom te on, napominje, takve stavove ne dijeli ni na kakav način.

Osvrnuo se i na komemoraciju u Bleiburgu.

– Naša je pozicija tu sasvim principijelna i jasna. Kao i što kod Jasenovca moramo imati jedinstvenu komemoraciju. Komemoracije u Bleiburgu će biti. U odluku koju su donijeli u Koruškoj ne bih ulazio. To je stvar između dvije crkve, a što se tiče komemoracije – ona mora biti uz puno poštovanje prema žrtvama, rekao je.

U nastavku ga je novinarka pitala i o navodnim špijunskim aferama te koliko one mogu utjecati na odnose sa Slovenijom i BiH.

– Apsolutna je besmislica, a to sam rekao i ranije, to da je SOA imala neke ambicije da se bavi, ne znam kakvim podmetanjima, pa u to upetljavati i našeg generalnog konzula. Meni je malo čudno da kad odem u BiH baš se na taj dan nešto tako dramatično izmisli, pa onda o tome treba pričati. O tome ja kao predsjednik Vlade ne želim niti trošiti riječi. Što se tiče Slovenije i tu sam jasno rekao da Vlada RH ne pretendira da utječe na medije u Hrvatskoj, a kamoli u susjednoj zemlji. Vraćamo se uvijek na istu temu, a to je pitanje arbitraže. Hrvatska je napustila arbitražni proces jer ga je Slovenija kompromitirala. Imate dogovor između agenta Slovenije i suca u procesu, na način da se utječe na druge suce. To da se dogodilo u nekakvoj trgovačkoj arbitraži u Parizu ili čak pred HGK – garantiram vam da bi svi suci i agenti odvjetnici izgubili svoj status i dok god žive ne bi mogli sudjelovati u bilo kojoj arbitraži. Vratimo se na bit – Hrvatska i Slovenija su susjedne zemlje koje imaju nekoliko otvorenih pitanja nakon raspada bivše SFRJ. S naše strane postoji dobra volja da ih rješavamo. Možemo ih riješiti, treba samo malo dobre volje, smatra Plenković.

Na kraju je prokomentirao i najavu srbijanske premijerke Ane Brnabić da će učiniti prvi korak i pozvati ga u službeni posjet Beogradu.

– Hrvatska će dogodine predsjedati Vijećem EU. Unazad godine i pol smo predsjedali Odborom ministara VE gdje je naša ministrica kandidatkinja za glavnu tajnicu i ako bude izabrana bit će to najveći uspjeh bilo kojeg hrvatskog dužnosnika u smislu izbora na neku dužnost u međunarodnim institucijama. Predsjedali smo SEI-jem i organizirali smo Summit 17+1. U procesu priprema za predsjedanje Vijećem EU obići ću sve zemlje jugoistoka Europe tako da će to uključivati i posjet Beogradu. U svibnju 2020. bit ćemo domaćini velikoga summita između članica EU i zemalja jugoistoka Europe.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari