Pratite nas

Kolumne

HDZ i SDP boje se kad ‘narod odlučuje’

Objavljeno

na

Sigurno vam je poznat onaj osjećaj kada navečer sjednete i upalite Dnevnik. Gledate i slušate, i ne možete vjerovati što čujete i vidite. Samo par minuta je dovoljno da vam se sve toliko smuči, pa ne preostaje ništa drugo osim da ugasite TV. Pomislite, šetnja će vam pročistiti misli.

Dok se tako probijate kroz sumrak nerijetko vam se ukaže prizor koji vas podsjeti zašto vam je bilo mučno gledati vijesti.

Prizor čovjeka izmučenog od života, koji umjesto da uživa u plodovima svoga rada, u starosti prebire po smeću, otvara vrećicu, odmotava nekakav smotuljak i zagriza.

Jedan od onih prizora pred kojim bi kamen proplakao.
 To su slike očaja koje se svakodnevno valjaju našim ulicama, slike ostavljenih i zaboravljenih ljudi, ljudi kojima je ukradena nada i kojima je oteto dostojanstvo.

Mi smo kao društvo vezani tim očajem, jer se ništa ne može napraviti bez politike. Svaka pa i najsitnija odluka je vezana tim talačkim odnosom. Odnosom u kojemu smo zarobljenici privida.

Ovom narodu je ukradena nada. Tu nadu su nam ukrali i dostojanstvo unizili oni koji stalno traže naše povjerenje kako bi nas poveli u bolji život, da bi to povjerenje uvijek iznova iznevjerili – naši političari. Zato je ljudima puna kapa takve politike, piše Borislav Ristić / Večernji list

Ovaj je narod je toliko puta izdan, ali nitko ga nije izdao kao oni kojima je najviše vjerovao. Ako ste svoj glas povjerili HDZ-u, pa imate osjećaj kako su vas izdali, vi ste taj narod. Ili ste svoj glas povjerili SDP-u, pa imate isti taj osjećaj da su vas izdali, vi ste taj narod.

Ako pripadate tihoj većini onih koji nemaju svoje predstavnike u Saboru, jer su odavno od svih izdani, vi ste taj narod. Ako vas je sram i ne želite imati ništa s polusvijetom koji sebe naziva političarima, vi ste taj narod.
Svi ti političari nebrojeno su puta izdali svoje birače, a svi zajedno su izdali vjeru u bolju budućnost.

Ovaj su narod političari gurnuli u očaj. Ovom narodu je dosta politike i političara. Ako ste otac i majka čiji su sin i kći otišli raditi u Irsku, vi ste taj narod. Ako ste baka i djed čiji su unuci otišli na rad u Njemačku, vi ste taj narod. Ako ste unuci čiji djed i baka pod pritiskom malih mirovina jedva spajaju kraj s krajem, vi ste taj narod.

To je narod koji je na vlastitoj koži naučio kako je put u pakao popločan obećanjima političara.
Unatoč svim tim poniženjima, ovo je narod koji oprašta. Oprašta onima koji su ga tukli. Oprašta onima koji su ga pokrali. Oprašta onima koji su ga izdali. Oprašta onima koji su ga ponižavali. Oprašta onima koji ga godinama prave budalom.

Oprašta onima koji mu stalno govore da ne zna i što mora i kako treba. Oprašta onima koji nemaju srama i vraćaju se uvijek po još.
Govore nam da šutimo i trpimo, i da će biti bolje.

Govore nam da ćemo biti slobodni ako oni umjesto nas budu donosili odluke. Govore nam da je demokracija kada oni između sebe izaberu onog koji će nas predstavljati. Tako govore jer se plaše odluke naroda. Njihov je najveći strah da se narod probudi, da progleda i vidi kako drži sve konce u svojim rukama.

Politika je otvoreno protiv toga da narod direktno odlučuje. Najglasniji su u tome oni koji se inače hvale kako imaju najveću podršku naroda. Pojave se kad im je potreban vaš glas, a onda vas uvjeravaju kako vi sami o sebi ne znate i ne smijete odlučivati. E pa, kad su oni protiv, mi konačno možemo biti za.

Osjećate se izdano od politike? Dosta vam je izgovora i opravdanja kako je uvijek za sve kriv netko drugi? Dosta vam je bahatosti političara i moći bez odgovornosti?

Postalo je sasvim jasno kako imamo posla s prizemnim žderačima snova i prevrtljivim kradljivcima nade. Svi ti političari nebrojeno su puta izdali svoje birače, a svi zajedno su nam ukrali vjeru u bolju budućnost.

Mi smo danas nacija razočaranih ljudi koja svoju bolju budućnost odlazi tražiti van Hrvatske, jer ne žele proživjeti život bez nade i snova. Dugo smo skupljali, šutjeli i trpjeli, ali sada je – dosta.

Dosta je europejaca koji se u ime demokracije bore protiv referenduma. Dosta je onih koji misle kako su oni izabrani mijenjati narod umjesto slušati volju naroda. Dosta smo plaćali nešto što ne želimo gledati.

Kad se vlast i oporba pravi gluha i slijepa, onda narod ima obvezu poslati im jednu univerzalnu poruku. To je poruka koju ne treba prevoditi na svih pet jezika s kojima se oni sporazumijevaju.
 Oni se nikada sami neće odreći svoje moći i bahatosti.

Zato, ne propustimo priliku da ih naučimo kako njihova moć potječe od naroda, da treba biti u službi naroda i da pripada narodu. Pas se veže za lanac, a političar izbornim zakonom. Narod je gospodar. Vrijeme je da to i pokaže.

Borislav Ristić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘Redatelji koji su narodu ukrali domoljublje’

Objavljeno

na

Objavio

Jučerašnji doček hrvatskih nogometnih virtuoza koji su oduševili i osvojili srca ljudi širom svijeta pa čak i onih koji o nogometu ne znaju ama baš ništa, skandalozno i naprasno je nakon 6 sati iščekivanja priveden kraju jer nekome nije odgovaralo da se na pozornici pojavi Marko Perković Thompson.

Thompson je bio uvjet i želja igrača i kao prijatelj svih njih ukrcao se u autobus na njihov zahtjev već u zračnoj luci. Opet se u Hrvatskoj događa da manjina diktira većini koja radi ovisnosti o njihovoj potpori popušta, ovaj put u trenutku kada je nacionalna svijest i naboj na vrhuncu.

Jučer su umjesto pobijede, vladajuće kaste u Zagrebu i posebno u Hrvatskoj doživjele potop. Umjesto da taj nacionalni naboj, osviješteno, zanos i zajedništvo iskoriste da se obračunaju s onima koji koče izgradnju hrvatskog društva u jednu samosvjesnu i organiziranu državu oni su dozvolili da im Duboka država uništi svaku šansu za to.

Luzerski mentalitet, nedovršena mentalna transformacija društva, legalizirana korupcija, nepotizam i naslijeđeno podaništvo kulminirali su proslavom u trenutku kad su igrači i njihovo vodstvo stupili na pozornicu.

Jučer dijaspora, poglavito ona prekooceanska nije spavala, kasnila je na posao. Deseci tisuća ako ne i stotine tisuća Hrvata svih generacija pratila je preko streama ili kablovskih TV postaja poput ABC direktni prijenos dočeka nogometaša s iščekivanjem onog najvažnijeg koji se trebao dogoditi na glavnom trgu u Zagrebu. Svi oni ostali su razočarani, tužni, a velika većina i u grču na rubu plača.

Nekako mi se čini da je sinoć i Ban Josip Jelačić bio tužan i na rubu plača. Plača za koji su krivi organizatori na čelu s gradonačelnikom, koji se eto nije udostojio da dođe i u ime grada Zagreba na pozornici pozdravi cijelu reprezentaciju.

Da ih pozdravi i da im kaže: – Dobrodošli naši šampioni, vaša je želja naša zapovijed, slavite, veselite se, radite što god želite do kada želite jer vi ste to zaslužili. Ovako se skupio u zapećku pozornice i gledao dobro “izrežiranu” predstavu.

Philadelphia ima stanovnika oko 1.5 milijuna i kad su Eaglesi osvojili Super Bowl gradonačelnik Michael Nutter to im je izgovorio. Zamislite da je svjetsko prvenstvo osvojila Engleska na što bi ličio London i bili postojala persona non grata kao što je to u Zagrebu jučer bio Marko Perković Thompson.

Ti koji imaju strah, ti koji imaju podanički mentalitet, ti koji u svemu vide svoj politički interes, ti koji ovise o glasovima onih koji žive u otetom i prokletom ti nisu ni dostojni da dočekuju heroje.

Sramotna priča o matrici koja nedostaje, priča je za naivne, a Hrvati nisu naivan narod. Cijela ta priča ima pozadinu na Trgu Svetog Marka i isključivi krivac je premijer države. On je najodgovornija osoba jer on je taj koji je to dozvolio, a dozvolio je jer svojim podaničkim mentalitetom i sklonosti ucjenama onih kojima to slavlje igrača i naroda ne odgovara.

U komunikologiji, političkoj strategiji i psihologiji, političarima koji poštuju volju svojih birača i svog naroda, ovakvi trenuci su Bogom dani. Ne postoji samosvjestan lider koji u parlamentarnoj demokraciji ne bi isforsirao izvanredne izbore i na valu nacionalnog zanosa učvrstio vlast. Plenković je svojom politikom, svojim odabirom suradnika tu priliku propustio.

Vlada koja ne prepoznaje poruke koje mu šalje njegov strateški partner i najpouzdaniji saveznik ili ne zna politički misliti ili ima nesposoban komunikacijski team.

Jedino političko svijetlo koje ima jaki, nebeski sjaj je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović koja je uz nogometaše, navijače i hrvatski dres postala istinski svjetski brend. Hrvatskoj predsjednici klanjaju se svi osim onih koji Hrvatsku ne mogu smisliti, a takvih je najviše u Hrvatskoj, pogotovo u medijima.

Ante Rašić/Kamenjar.com 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Eksplozija muškosti kod ‘vatrenih’ dobitak je za žene

Objavljeno

na

Objavio

Prošle godine nije baš zapaženo prošla vijest u ispravljanju jedne, kažu, (nogometne) nepravde. Poznato je da su zarade vrhunskih nogometaša ogromne.

Nije čudno, tu su milijarde ljudi po cijeloj kugli zemaljskoj koji gledaju, na što se onda, po naravi stvari, lijepe sponzori, reklame, televizijska prava, sve skuplje ulaznice, prodaja dresova, suvenira… Pošteno zarađeno.

No onda se umiješala politika, glasne feministice i ukazale kako je velika nepravda što muškarci nogometaši zarađuju znatno više od žena. Na to je odmah reagirala Norveška i izjednačila primanja muških i ženskih reprezentativaca i reprezentativki, na što je odmah sličnim prijedlogom išao i jedan bivši talijanski ministar.

Norvežani su išli s obrazloženjem kako ženska nogometna reprezentacija globalno i europski ostvaruje veće uspjehe od muške, što je točno. No istom logikom i Talijani svojim reprezentativkama trebali spustiti plaću jer drastično lošije kotiraju od muških kolega.

Feminizirani muškarac

Nisam protiv pozitivne diskriminacije, dapače, pa i u ovom slučaju, ali jednakost i jednakopravnost spolova stjerana do bizarnosti poprima dvostruku dimenziju po muškarca.

Prva je da se samim činom što si muškarac moraš osjećati krivim ako, zasluženo, više zarađuješ, jer samim tim “diskriminaraš”, čak i kad igraš nogomet. Druga dimenzija, a radi se o kulturološkoj klimi, koja je posljedica te, da se muškarac, ako se želi iskupiti mora – feminizirati.

Još 2015. godine u medijima taj sam proces opisao ovako. Prije desetak godina u Francuskoj je jedna knjiga uzburkala žestoke rasprave.

Radi se o djelu Èrica Zemmoura pod naslovom “Prvi spol” u kojoj se iznosi snažna teza: Ako muškarac želi uspjeti, mora postati žena. Prema Zemmourau, u moru stereotipa o potlačenoj i diskriminiranoj ženi u zadnjih pedesetak godina dogodio se sasvim suprotan proces.

Dok feministice kriče mašući statistikama o prevlasti muškarca, društvo se feminiziralo, ženske vrijednosti postale su dominantne: Intuicija ispred razuma, konsenzus nasuprot autoritetu, konzumerizam ispred proizvodnje, emocije ispred razbora, izgledanje i pokazivanje ispred bivstvovanja, tolerancija ispred konflikta, pri čemu se pod konfliktom ne misli na oružani sukob, na fizičko nasilje.

Dok je feminizam sedamdesetih godina tražio da žene budu kao muškarci, da rade kao muškarci, danas je obrnuto, radi se o tome da muškarci usvoje ženske vrijednosti. Žena više nije spol, već društveni ideal. Tako i muškarac koji želi uspjeti mora usvojiti dominantne ženske vrijednosti, feminizirati se, pa i u smislu izgleda i odnosa prema vlastitom tijelu, od depilacije preko “kvarcanja”.

Ovaj proces prije više od pedeset godina najavio je psihoanalitičar Alexander Mitscherlich u knjizi “Društvo bez očeva”, društva u kojem otac, muškarac, kakvog smo poznavali postaje suvišan.

Polazeći od iskustva autoritarnih i totalitarnih režima Zapad je došao do “zaključka” da su za sva zla i krvoprolića krivi muškarci, “očevi”, odnosno hijerarhijska struktura društva, pa se moralo, napose u šezdesetosmaškom i feminističkom pokretu, “ubiti oca”, muškarca, super ego, tog autoritarnog simbola i ratnika.

Tako se od hijerarhijskog modela društva koji uzrokuje tlačenje, zlosilje i diskriminaciju prelazi u horizontalni model u kojem otac kao autoritet postaje suvišan, opasan, a veliča se egalitarizam u kojem je “zabranjeno zabranjivati”, dočim je svaki autoritet sumnjiv, represivan.

Muškarac i društvo se sve više feminiziraju, a, kako upozorava i Zemmourau, “da biste uspjeli morate postati žena” i uklopiti se u društvo kojim vlada ” feminily correct”.

Nerazumna jednakopravnost

Kada sam to izrekao 2015. godine dobio sam pismo jedne naše istaknute feministice (pismo je privatno pa nije etično iznositi ime) u kojem ona pristojno i pametno osporava moja, a zapravo razmišljanja dva citirana autora.

Sva argumentacija ove žene vrti se oko principa jednakosti, pa slijedom toga i jednakopravnosti. No to uopće nije u pitanju, dapače, jednakopravnost žene i muškarca je vrijednost za koju se svim razumom treba zalagati, osim kada postane nerazumna.

Da je tada, kada sam to pisao, bilo ovo svjetsko nogometno prvenstvo, ne bih gospođi ništa odgovarao već ju samo pitao gleda li Hrvatsku na SP-u u Rusiji?

To je suprotno od onog što su izrekli Zemmour i Mitscherlich o muškarcu i očevima i sukladnom procesu na Zapadu. Nas 40 muških je ovdje, rekao je u četvrtak Dalić. Subašić koji bi igrao i jednom nogom, eksplozija snage, htijenja i borbenosti, jednom riječju muškosti, koja se nikada ne predaje. Pravi muški!

A onda dovode, poput Vide i Modrića, djecu na teren, pokazujući na istom terenu kao muškarci i snagu i roditeljsku brigu i nježnost. Obitelj i domovina, za to igramo. Takav “zastarjeli” tip muškaraca i očeva ne bi trebao smetati, to su arhetipovi muškosti i očinstva, i najveći dobitak upravo za – žene.

U borbi za ravnopravnost ne smiju se brisati (prirodne) razlike. To osiromašuje jednako muškarca, kao i ženu, cijelu kulturu. Pa i nogomet.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori