Pratite nas

HDZ mora obraniti Hrvatsku od političke, kulturne i duhovne agresije – ili nestati!

Objavljeno

na

S obzirom da su izgledi na političkoj sceni takvi da će i na sljedećim euro parlamentarnim, predsjedničkim i vrlo vjerojatno parlamentarnim izborima Hrvatska imati isključivi izbor između grupe oko SDP-a i grupe oko HDZ-a, čini mi se važnim pogledati, ne aktualne ankete, istraživanja javnosti, kojima ionako ozbiljni ljudi jako malo vjeruju, vidjevši i znajući karakter medija koji ga promoviraju, ali i nakaradne društvene standarde koji su u podlozi praktično čitavoga poretka nego ključna pitanja o kojima će se razgovarati, voditi kampanja i nuditi rješenja, jer će se isključivo na tome i na onome što neće biti rečeno, moći raspoznati – tko što nudi Hrvatskoj.I, važnije, tko je od čega brani i bar privremeno može obraniti?

Uz to, u svijesti ljudi, hrvatskih birača, svakako će za izlazak na izbore i opredjeljivanje biti značajan faktor i iskustvo kako s jednom političkom grupom, tako i s drugom.

O kojim se temama u Hrvatskoj danas može razgovarati?

Koja se pitanja postavljaju i nameću kao presudna?

O kojim se pitanjima šuti, ili neće razgovarati i jesu li i koliko bitna za hrvatsko društvo?

Ja ću se ovdje posvetiti pitanjima o kojima se neće razgovarati, koja su godinama snažnom propagandom izgurana na spektar tzv. krajnje desnice, označena kužnim i doslovno otrovnim za hrvatsko društvo, prije svega za poredak koji počiva na sintagmi „građanske Hrvatske“, odnosno na „građankama i građanima“, s radikalnim odmakom od nacionalne Hrvatske i Hrvatske kao nacionalne države.

Inzistirati danas na građanskoj Hrvatskoj kao negaciji nacionalne Hrvatske, u posvemašnjem naslijeđu komunističke baštine, koja je radikalna negacija svega građanskoga u socijalnome i kulturološkome smislu – obična je podvala, kojom, kao alatkom suvremenih imperijalnih politika današnjega svijeta, mašu, s jedne strane sluge tih centara, s druge strane, neprijatelji hrvatske državnosti i njenih povijesnih vrednota. Ako bi ovaj i ovakav HDZ nametnuo tako radikalna pitanja, vrlo je vjerojatno da bi i u svojoj strukturi doživio snažne i potencijalno pogubne potrese.

Prvo, bježeći od pozicije „krajnje desnice“, iako se radilo o posve nesvjetonazorskim nacionalnim temama, koje su kreatori javnoga i političkoga poretka još od vremena rata praktično označili kao profašističku ili, u Hrvatskoj, proustašku poziciju, s pitanjima i temama o agresiji na Hrvatsku, odnosu prema hrvatskim Srbima, Srbiji, pitanjima komunističkoga poretka i posljedica II svjetskog rata u Hrvatskoj, pitanjima i temama lustracije, kažnjavanja komunističkih zločina i konačno, pitanjima državne politike prema BiH, točnije Hrvatima u BiH, HDZ je svoju političku, a time i izbornu bazu sveo na nužnost političkoga takmičenja na neokomunističkome i liberalno kapitalističkom terenu, koji svojim vrlo organiziranim sustavom utjecaja, ali i naslijeđem praktično u potpunosti kontrolira grupa oko SDP-a.

Uz to, HDZ je što neznanjem, što stvaranjem alibija tijekom procesa pristupanja EU pod izravnim utjecajem ucjena djela nacionalnih politika iz Europe, doslovno pristao na to da hrvatska vanjska politika bude – politika EU-a.

Koja? Kakva?

Nitko to ne zna, niti zapravo takva politika postoji.

To je kao i u čitavome nizu standarda EU na koje se pozivaju anacionalni i antinacionalni centri utjecaja u Hrvatskoj, a prije svega kompletna politika SDP-a i HNS-a, posve nedefiniran, nejasan i neodređen pojam i sadržaj, koji, s jedne strane omogućuje blokadu svih inicijativa nastalih na istinskim nacionalnim interesima hrvatskoga naroda, s druge strane, nametanje i razvoj politika posve suprotnih svakom zdravom razumu i aktualnim i povijesnim interesima nacije.

Konačno, zbog nepostojanja ni minimuma temeljnih vanjskopolitičkih ciljeva i standarda EU-a, koji će uvijek biti eksluziva nacionalnih država, nepostojanje jasne nacionalne vanjske politike Hrvatske zapravo nositeljima državnih funkcija u Hrvatskoj omogućuje ogroman prostor za posve svojevoljno i arbitrarno stvaranje saveza, definiranje ciljeva i vođenja politika koje, kao u slučaju današnje vlasti jesu izravno suprotne svakome stvarnome interesu hrvatskoga naroda.

Zašto je HDZ dopustio takvo sužavanje političkoga prostora, kada je posve jasno da na tome djelu terena, na tome prostoru, unaprijed u natjecanju za vlast, gubi praktično pola biračkoga nacionalnoga tijela?    

Više je temeljnih razloga za to, nećemo ih ovdje analizirati, tome ćemo posvetiti više pozornosti u jednoj tome posvećenoj analizi, ali navesti ćemo samo neke:

Prvo, još tijekom stvaranja države i prije svega obrane zemlje od srpske vojne i međunarodne, prije svega britansko-francuske (za vrijeme Mitterranda) političke agresije, tadašnje državno vodstvo moralo je koliko je god moglo suziti prostor izrazito neprijateljskim utjecajima, pa se po svaku cijenu izbjegavalo otvarati teme i pitanja koja bi mogla poslužiti kao alibi istima.

Drugo, sama struktura tadašnjega političkoga pokreta HDZ-a bila je takva, nastala na prvo, antivelikosrpskome udaru na Hrvatsku, drugo, nužnosti izbjegavanja svake šanse za razbuktavanje unutarnacionalnih sukoba pa i samoga rata, i, stvaranju arhitekture samostalne i međunarodno priznate države, koja se nije mogla posvetiti uređivanju optimalnih društvenih odnosa i vrednota zbog agresije i takve konstelacije međunarodnih utjecaja, onemogućavala je trajno i strateško definiranje poželjnih nacionalnih interesa i ciljeva.

Treće, vrlo je izgledno da ni sam predsjednik Tuđman ne bi dio otvorenih pitanja, prije svega ona nastala na odnosu prema hrvatskoj neposrednoj povijesti, komunističkom poretku i njegovom naslijeđu, htio ni želio rješavati bez ikakve zadrške, naprosto zato što je i njega taj sustav definirao u nekim osobnim, znanstvenim i političkim kvalifikacijama.

U okviru takvih političkih odnosa, sa zastrašujućim naslijeđem rata, komunističkoga poretka, u materijalnom, a daleko sudbonosnije u duhovnom smislu, posve je realno to što je stanje hrvatskoga društva, politike i nacije danas ovakvo kakve jeste.

Što bi danas značilo u stvarnosti HDZ-evo pozivanje i „vraćanje“ Tuđmanovome naslijeđu?

Svakako ne propustima koji su, kako smo rekli jednim djelom bili nametnuti i nastali nužnim izborom između dva zla.

Isključivo i jedino, redefiniciji još uvijek ratne države, nastale cijelom infrastrukturom i načinom djelovanja u funkciji neposredne obrane zemlje, ali i njenim vrijednosnim standardima na kojima funkcionira, drugim riječima – stvaranju nove hrvatske Republike!

HDZ jedino tako može, radeći potpuni zaokret od naslijeđene Tuđmanove države, zapravo, postati dio njegove državotvorne politike.

Nelogično!?

Nikako!

Naime, kao svaki državnik, mudar stvaralac i nositelj velikih, nacionalno sudbonosnih ideja, Tuđman je bio svjestan da je svaki cilj mjerljiv realnim vremenom i jako ovisi o njemu.

Bio je svjestan da vrijeme stvaranja hrvatske države nije neograničeno, da njen status u međunarodnome poretku u tome vremenu ne može optimalno definirati i uređivati, te da je najvažnije postaviti državne okvire, nametnuti ih kao nepromjenjive i kao međunarodnu činjenicu, kako bi se generacijama ostavila mogućnost uređivanja „interijera“ i „fasade“, što je očekivano trebalo biti pitanje izbora hrvatskome narodu nakon uspostave države i obrane zemlje.

Kako to današnji HDZ može ostvariti, i, može li, ima li snage i potencijala ovaj i ovakav HDZ to postići?

Naizgled – nema.

Današnji HDZ „igra“ političku utakmicu na tuđem terenu, nemaju čak ni njegovi navijači pristupa stadionu djelom zbog zabrane, a djelom zbog razočaranja propustima HDZ-a, kreirana su posebna pravila, sudci su specijalno delegirani bez ikakva njegovoga utjecaja, čak i prava na pritužbu, a jedno od najneugodnijih pravila je što ne smije prijeći na protivničku stranu terena.

A, kako bi pobijedio, mora dati gol. Nije se, kao i u svakoj utakmici, dovoljno obraniti, mora se dati gol.

Kako?

HDZ danas mora prije svega od Tuđmana slijediti praktičnu politiku.

Vrijeme je iznimno slično vremenu s početka devedesetih godina. Tada su Srbija i Srbi na hrvatsko tijelo i duh nasrnuli uz ogromnu potporu prije svega britanskih kreatora međunarodnoga poretka, danas je jednako snažna agresija, bez tenkova, topova i zrakoplova, ali sa svim ostalim silnicama, na sami duh i vrednote hrvatskoga naroda.

Tada je ugroza tijela naroda silno jačala nacionalni duh, proporcionalno brutalnosti materijalnoga razaranja i uništavanja, danas uništavanje nacionalnoga duha silno egzistencijalno osiromašuje Hrvatsku.

Uz neprekinutu potporu posve istih međunarodnih centara, koji se nameću javno kao isključivi uzori, današnja vlast, sami vrh države, nezabilježeno u novijoj povijesti demokratskih zemalja, doslovno uništava i razgrađuje samu bit, esenciju, srce hrvatskoga nacionalnoga identiteta.

Tada su postojali desecima godina razvijani, osmišljavani i strukturirani antihrvatski nositelji, snažna peta kolona u samome srcu hrvatskoga naroda. Morali su barem javno mirovati, šutjeti i skloniti se od očiju javnosti, stvarajući pozicije za neko novo i pogodnije vrijeme, danas ta peta kolona, taj antihrvatski sustav vrednota i njihovi nositelji potpuno kontroliraju hrvatsku Državu i sve njene najvažnije poluge, koristeći je posve javno, nasilno i brutalno protiv samoga hrvatskoga naroda.

Uz neprekinutu potporu posve istih međunarodnih centara, koji se nameću javno kao isključivi uzori, današnja vlast, sami vrh države, nezabilježeno u novijoj povijesti demokratskih zemalja, doslovno uništava i razgrađuje samu bit, esenciju, srce hrvatskoga nacionalnoga identiteta.

A zbog čitavoga niza mogućnosti i posvemašnje kontrole prije svega javnoga poretka zemlje, daleko je teže suprotstaviti se, ovaj puta daleko opasnijem istinskom neprijatelju.

HDZ danas mora, prije svega spasiti hrvatski narod od javnoga poniženja.

To mu mora biti ključni politički i promotivni cilj.

Naime, ovaj HDZ nema samostalno snage, ali ni koalicijskoga potencijala, promovirati kao svoje programske ciljeve potpunu rekonstrukciju države, svođenje države na održivo funkcioniranje u okviru postojećih gospodarskih pretpostavki, nema snage niti obračunati se sa zastrašujućim komunističkim naslijeđem, jer ga je ono snažno inficiralo po svim dubinama, niti ima snage postići dovoljnu većinu u Saboru za izradu novoga Ustava Republike, koji bi bio osnova takvoga, željenoga i razvojnoga poretka za nesputani razvoj hrvatskih nacionalnih potencijala.

Bez toga nije uopće, van obične podvale, moguće govoriti niti o razvoju bilo kakvih građanskih vrednota, jer u razorenoj nacionalnoj strukturi, ne postoje ni elementarne pretpostavke za razvoj građanske kulture.

 

Hrvatski narod honorirao bi i obećanje da neće biti lošije, honorirao bi i samu nadu da ga se više neće ponižavati ni nacionalno, ni svjetonazorski, da se njegove svetinje kao što je Katolička crkva, više neće javno s najviših državnih pozicija obasipati uvredama i otvorenom mržnjom.

Inzistirati danas na građanskoj Hrvatskoj kao negaciji nacionalne Hrvatske, u posvemašnjem naslijeđu komunističke baštine, koja je radikalna negacija svega građanskoga u socijalnome i kulturološkome smislu – obična je podvala, kojom, kao alatkom suvremenih imperijalnih politika današnjega svijeta, mašu, s jedne strane sluge tih centara, s druge strane, neprijatelji hrvatske državnosti i njenih povijesnih vrednota.

Ako bi ovaj i ovakav HDZ nametnuo tako radikalna pitanja, vrlo je vjerojatno da bi i u svojoj strukturi doživio snažne i potencijalno pogubne potrese.

Da ne govorim o koalicijskome potencijalu, bez kojega ne može, usprkos zastrašujućim „rezultatima“ rada današnjega državnoga vrha, i otvorenome poniženju hrvatskoga naroda gotovo svakodnevno, kako u egzistencijalnome, još i više u duhovnome smislu, niti spriječiti zastrašujući trend urušavanja zemlje.

Jednostavno, hrvatski narod bi honorirao i obećanje da neće biti lošije, honorirao bi i samu nadu da ga se više neće ponižavati ni nacionalno, ni svjetonazorski, da se njegove svetinje kao što je Katolička crkva, više neće javno s najviših državnih pozicija obasipati uvredama i otvorenom mržnjom.

Drugim riječima, ovo što se danas događa nužno je zaustaviti i to je ogromna odgovornost HDZ-a, koji usprkos nevjerojatnom teretu grešaka, većih i manjih, nekih usporedivih sa izdajama zemlje, u svijesti hrvatskoga čovjeka ipak svojom simbolikom nosi ogromnu razliku u odnosu prema SDP-u i HNS-u.

HDZ je stvorio sa svojim narodom hrvatsku državu, današnji državni vrh je povijesno, praktično, politički, i u tadašnjim, ali i u posve promijenjenim političkim okolnostima, bio i ostao – protiv nje kao države hrvatskoga naroda.

Pogrješno bi bilo reći da su oni protiv države, dapače.

Te strukture naviknute su na moć i kontrolu nad državom, bez nje ne mogu funkcionirati i opstajati. Jedini je, i to ogroman, problem taj što državu koju žele i vode danas, oni vide kao alatku za davno započeto uništavanje hrvatskoga naroda, a ne mehanizam za osiguranje njegove slobode i dostojanstva u okviru slobodnih nacija svijeta.

Današnji HDZ, ako istinski misli i namjerava vratiti se „Tuđmanu“, koga isključivo treba gledati kao simbol hrvatske nacionalne državnosti, mora naći načina promovirati i spriječiti daljnje uništavanje Hrvatske. Mora naciji obraniti minimum dostojanstva.

To je jedini način i šansa, ne samo HDZ-u, ali prije svega njemu, za potpunu rekonstrukciju stranke, za dobivanje vremena za stvaranje nove državotvorne politike, koja bi imala izgleda izvesti Hrvatsku na put zbog kojega se i bori za stvaranje vlastite države.

U takvim okolnostima, HDZ ne smije stvoriti niti jednoga neprijatelja među suparnicima na hrvatskoj nacionalnoj baštini, ni jednoga, ne smije srušiti most ni prema jednoj političkoj inicijativi koja ni ne mora biti prohrvatska, ali neka bar nije antihrvatska, jer jedino u takvim okolnostima može doći u poziciju onemogućiti današnji državni vrh za završetak povijesnoga – nedjela!

Marko Ljubić/politika+

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

HNES donio etičku osudu Aleksandru Stankoviću, zvanom Aca

Objavljeno

na

Objavio

 Hrvatsko nacionalno etičko sudište – STANKOVIĆ  – VELEIZDJNIK

20. studenog 2017., komemoracijama na Ovčari i Veleprometu završili su ovogodišnji dani tužne i ponosne Kolone sjećanja, patnje i pijeteta, pobjede i slave. Danas, 21. studenog 2017. Hrvatsko nacionalno etičko sudište (HNES) upućuje na znanje i ravnanje, najprije, svim Hrvatima i hrvatskim domoljubima u zemlji i svijetu, a posebno Predsjedniku Sabora, predsjedniku Vlade, Predsjednici države i DORH-u:

etičku osudu Aleksandru Stankoviću, zvanom Aca, za veleizdaju.

Jasno, da su prava adresa na kojoj treba razmisliti svi koji su se ogriješili zločinom nečinjenja na višegodišnje četnikovanje i perverzno iživljavanje Stankovića usred svetog dana kršćanskog kalendara i kršćanskog obiteljskog objeda.

Potaknut željom za osvetom zbog javno izrečenih upozorenja i prijetnji Miloradu Pupavcu, vođi četničkog pokreta u Hrvatskoj od strane Predraga Mišića Peđe, vukovarskog branitelja, Stanković je u emisiji „Nedjeljom u 2“  19. studenog od 14 do 15 sati, na I. programu HTV-a prešao sve granice ljudskog, društvenog, političkog i profesionalnog ponašanja, pa ga Etički sud proglašava veleizdajnikom. U danima prebolnih sjećanja kada uvijek ispočetka ratna rana lipti krvlju nevinih žrtava, a njihovi jauci paraju nebesa, hrvatska, javna, državna televizija dopustila je podlu i prokletu neprijateljsku provokaciju u spomenutoj emisiji. Gospodina Predraga Mišića,plemenitog čovjeka, hrvatskog domoljuba, vukovarskog branitelja i stradalnika srpskih zarobljeničkih logora, riječju žrtve  agresivnog rata Srpske akademije znanosti i umjetnosti, Srpske pravoslavne crkve i četničkih monstruma, Aca Stanković  izvrgao je  monstruoznom psihičkom mučenju: opetovano i opetovano inzistirajući na detaljima njegove obiteljske tragedije, na razorene najdublje veze među ljudima koje je rat podijelio na četnike i normalna ljudska bića.

Emisija je pakosno smišljena kao osveta javnoj poruci i prijetnji vukovarskog branitelja Predraga Mišića Peđe i čovjeka, koji je, braneći Hrvatsku i u vremenu, koje neki nazivaju mirom, razbio ćirilićne ploče, kao bezobraznu provokaciju u gradu od posebnog pijeteta. Stanković i njegovi mentori odlučili su uopće ne spominjati Pupovca i optužbu koja mu je izrečena, nego su željeli najprije, povrijediti svoga gosta da izgubi koncentraciju, zatim mu nametati izmišljeni „grijeh“  o navodnom zanemarivanju vukovarskih  studenata … i sličnim nebulozama, ali glavna je poruka bila, još jedan pokušaj, sudionika i pronositelja „Memoranduma II.“ ( po kojem je smišljeno kako da „Srbi koji su izgubili u ratu, u miru ostvare svoj cilj Velike Srbije“) još jedanput ponove tezu o Građanskom ratu. Toga su se sjetili u trenutku kada je Međunarodni sud pravde UN-a osudio Srbiju za agresiju, zločin protiv čovječnosti i na pojedinim područjima genocid, pa se očekivalo, (a upravo je došlo vrijeme da se upitamo zašto se ništa nije napravilo) da Hrvatska zatraži ratnu odštetu, i da za dugo vremena, „dok još puno vode Dunavom proteče“ kako im je poručila naša predsjednica u Zengama Vukovarska kolona sjećanja bude razdjelnica dobra i zla… Naučio je Aca lekciju: istinu  treba negirati, manipulirati, izvrtati i lagati, kao što veliki četnički ideolog, Dobriša Ćosić, opisujući srpsku navadu zalaganjem zaključuje: „Srbin  laže, to mu je od Boga“.

Teza o Građanskom ratu notorna je laž o hrvatskoj nedavnoj povijesti, o uzroku i posljedicama Domovinskog rata, o veličanstvenoj oslobodilačkoj pobjedi.  Stanković osporava „Deklaraciju o Domovinskom ratu“, presudu oba Haaška suda, koja su jasno rekli tko je agresor, a tko žrtva, pa je krajnje vrijeme da se razmisli ne samo o etičkoj osudi, nego o pokretanju  državnog kaznenog postupka. Budući da su Stanković na sceni, a Pupovac i četnička banda u sjeni, smislili  tezu i dokaz da se radilo o Građanskom ratu, jer su  oba brata Mišića, kao hrvatski  hrvatski državljani ratovali na suprotnim stranama, jedan na strani Srbije a jedan na strani Hrvatske onda mu je naš Peđa odgovorio, kao  član HNES-a: ja sam se borio za Domovinu, a moj brat našoj domovini veleizdajnik. Ovo je izvrstan i zoran  povod da se naši zakonodavci i sudbena vlast pozabave  zakonom, koji se kod nas tumači  površno, a to je Zakon o državljanstvu. Naime, postoje uvjeti kako netko može steći državljanstvo u državi koja ne pripada njegovom narodu, a eto primjera Aleksandra Stankovića da se donese dopuna zakona o tome tko, kada i zašto to državljanstvo može izgubiti.

Budući da je hrvatska javnost vrlo emotivno, žestoko i masovno izrazila svoje negodovanje, na opisani događaj veleizdaje,Hrvatsko nacionalno etičko sudište tome se priključuje i iznosi prijedlog: Ukoliko se, sa krajnjim rokom do subote, hrvatskoj javnosti ne objavi da je Aleksandar Stanković dobio otkaz na Hrvatskoj televiziji i da je počelo njegovo procesuiranje za veleizdaju, onda valja u nedjelju preskočiti obiteljski objed,  pred zgradom HTV-a,u kojoj su se na početku Domovinskog rata okupljali prvi pripadnici narodne garde. .  Od stradalnika četničke agresije kroz povijest do 19 studenog 2017. više se ne očekuju protesti po kavanama i priopćenja na portalima. Četnici više ne mogu  djelovati  u Hrvatskoj.  To je pravda za naše nevine žrtve, a Kolona sjećanja kojom Vukovar prikuplja i grli domoljublje znak su da su ljudi prepoznali njegovu svetost.

Poput svetaca koje proglašava crkva one koji su mučeničkom smrću potvrdili snagu svoje vjere, tako i Vukovar naše svetište jer su Vukovarci umirali, odbijali predaju – kako odlučiše i rekoše: „moramo izdržati dok se Hrvatska ne naoruža“. Oni su izdržali, Hrvatska se oslobodila i vrijeme je da im se zahvalimo sve dužim i dužim „kolonama sjećanja“, ali i braneći dignitet svake osobe kao što je Predrag Mišić Peđa.  On jednostavno i svjedoči zna da je Srbija napala Hrvatsku, i da su ćirilične ploče u Vukovaru četnička provokacija, te da je  pravi domoljub  uvijek spreman boriti se za svoj dom.

Dr Zvonimir Šeparović

Predsjednik Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta

NU2: Predrag Mišić Stankoviću: Ovdje nije bio nikakav građanski rat!

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

UŽIVO: Haški sud izriče prvostupanjsku presudu Ratku Mladiću

Objavljeno

na

Objavio

Haški sud počeo je s procesom prvostupanjske presude Ratku Mladiću.

Sudac Alphonse Orie kazao je da je Mladić optužen za pet točaka za zločine protiv čovječnosti: progoni, istrebljenje, ubojstvo, deportacija, nehumana djela poput prisilnog premjšetanja.

Među četiri točke za kršenje zakona ili običaja ratovanja su: ubojstva, terorizam, protupravni napadi na civile, uzimanje talaca.

Presuda Mladiću bit će najvažnija presuda za ratne zločine u BiH. Na pravdu se čeka više od dva desetljeća, a optužen je za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona ili običaja ratovanja u BiH od svibnja 1992. do pred kraj 1995. Tužiteljstvo je za njega zatražilo kaznu doživotnog zatvora.

U točki koja se odnosi na genocid u Srebrenici, Mladiću su stavljena na teret masovna ubojstva više od tisuću zarobljenih Bošnjaka u selu Kravica te još tisuću kod škole u mjestu Orahovac. Tu je i opis “bezobzirnog uništavanja” privatne imovine i javnih dobara te spomenika kulture i sakralnih objekata.
U djelu optužnice koji se odnosi na teroriziranje Sarajeva tijekom opsade grada, spomenut je zločin na tržnici Markale iz veljače 1994. kada je ubijeno 66, a ranjeno više od 140 osoba.

U optužnici su potanko opisani zločini poput ubojstva 144 osobe u mjestu Ključ, više od 200 zatočenika u zatvoru u Foči, ubojstvo 150 osoba u logoru Keratermu te 140 u logoru Sušici kod Vlasenice, kao i zatočenje tisuća Bošnjaka i Hrvata u logorima poput onoga na Manjači osmišljenim tako da dovedu do njihova fizičkog uništenja. Optužnica protiv Mladića uz osobnu odgovornost sadrži i sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu na čijem je čelu bio Radovan Karadžić.

Pred Sudom je više od 100 novinara.

Pratite uživo ovdje

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari