Connect with us

Politički rentgen

HDZ od Tuđmana do Plenkovića

Objavljeno

-

Kad je riječ o Hrvatskoj demokratskoj zajednici, valja u njezinom biću na svjetlo dana potaknuti njezin izvanredni poklad, njeno nasljeđe koje je, u biti, odredilo suvremenu i suverenu Hrvatsku! To znači: jasno i neuvijeno, razbuditi u članstvu ponos i zanos na krilima kojih ga je znao raskriliti utemeljitelj stranke dr. Franjo Tuđman. Valja se pozvati na njegovo neumrlo nasljeđe: na istinu da se hrvatski narod znao uvijek okupiti oko svoje stožerne političke organizacije koja je postala njegovim alatom u postupku svoga oslobođenja.

Najavljena je rekonstrukcija vlade Republike Hrvatske. Prava poslastica za oblikovatelje javnoga mnijenja, a Bogom dana prigoda oporbenim zastupnicima za opći napad na Vladu svim sredstvima. Po njima zamjena nekoliko ministara na sredini mandata je znak potrošenosti, a ne samo slabosti vlade. Prilika je to za se iskazati sve što bi oporba bila činila da je ona bila u prigodi sastaviti vladu.

Ni po muke ne bi bilo za takvo oporbeno zaključivanje kad bi u nas postojala moćna, jedinstvena oporba britanskog, ili američkog tipa. Ali kad tako nešto čini šaroliko društvo u saborskim klupama koje oporbom određuje samo to što nisu vlada, stvari postaju smiješnim zabludama. To se društvo međusobno razlikuje od načina dolaska do saborskih klupa pa do međusobno potpuno isključivih ciljeva i načela koliko je to samo zamislivo. Nešto takvo u neki jedinstveni red i sustav ne bi mogao složiti ni jedan Hudini.

Pa ipak, zašto onda rekonstrukcija u sredini mandata jedne vlade koja se našla pred brojnim i složenim izazovima usporedivim samo s onim prvim ratnim vladama devedesetih? Osim toga, ova vlada na je te izazove uspješno odgovorila: od bitke s covidom, potresom za saniranje kojega je trebalo iznaći zakonska rješenja. A onda je uslijedilo rastrežnjenje nade u brzu obnovu: ispred nje ustobočilo se komunističko nasljeđe – nered u vlasničkim i inim korisničkim i susjedskim pravima pogođenih potresom! Jer, komunizam za vlasništvo, i sve iz što njega proizlazi, nije mario. Naprotiv, ono mu je bilo jedini zbiljski protivnih. Čak i na razini stambenih, komunalnih, susjedskih odnosa. A da se poratnoj pljački i razvlašćivanju stanova i vila po partijskim čelnicima ne govori.

A kad je neizbježno govoriti o tom nesretnom nasljeđu, ne smije se zanemariti ni istinu da su dobitnici partijske nebrige i obični, mali ljudi koji su useljavani u tuđe, ili nepoznato ili neuređeno i zapušteno kao što je to slučaju Zagrebu i donekle u Banovini.

Osim toga, na vladi je bilo suočiti se i s divljom gradnjom i samo gradnjom u svim njenim inačicama. ( Dakle pravim neredom i zaobilaženju propisa o gradnji, eufemistički nazvanoj „divljoj“ gradnji).

Dakle, sve to, ali i mnogo drugoga, na prvi pogled nevidljivoga, a truloga, u temeljima razrušenih krajeva razotkrio je potres.

Naravno, u takvim okolnostima dirnuti u klupko materijalnoga (pravnoga nereda) a duboko isprepletenoga s „duhovnim“ nasljeđem komunizma (čitaj: čvrsto ukorijenjene samoupravljačke svijesti o svemu oko nas kao „našemu“, „ničijemu i svačijemu“ gdje se za tuđe ne pita i ne brine), problem je koji se čini nerješivim. A ne riješiti tu crnu rupu komunističkoga nasljeđa, zatvoriti oči pred njom, pa uletjeti u obnovu po zatečenom, znači stvarati uvjete za nove nepravde! Ne samo to, nego ih još tada i ih okameniti za budućnost!

Zanimljivo, takvo stanje stvari na terenu za obnovu nije previše zamaralo saborske oporbenjake. Od sve složenosti pitanja obnove, oni su jedino, tek (u)vidjeli priliku za govor o nesposobnosti iste vlade da obnova odmah započne. Gotovo u isti dan nakon potresa! Reklo bi se: još jedan dokaz na djelu za omalovažavanje stvarnosti oporbenjačkoga kora u Hrvata. A po dubrovački: idealna prilika oporbenjacima za opsjenit prostotu.

Njima riječi dr. prof. Atalića, graditeljskoga i urbanističkoga stručnjaka prvoga reda o komplikacijama upravo u području vlasništava, suvlasništva i inoga s njim povezanoga, ne znače ništa!

Osim nasljeđa komunizma, a koje svako malo izviri iza svake društvene krize kao njena sudba, valjalo je osigurati europske novčane potpore za saniranje šteta
.
Dakle, bijaše to posao za pet, a ne jednu vladu.

Istodobno, trebalo je na najmanju mjeru svesti posljedice pandemije, a da se do dna ne zadre u ograničenja ljudskih prava i da se pri tom osigura normalni gospodarski život u uvjetima zaključavanja i karantena.
U tom hrvanju s neočekivanim i novim, vlada nije učinila neke ozbiljnije propuste, a ipak, eto, najave njenoga osvježavanja.

Konsolidacija  vladinih  redova

Na izvanjskom planu, na površini onoga što se vidi golim okom, zahvaljujući i upornom djelovanju oporbenih saborskih raštrkanaca ujedinjenih u stalnim napadima na vladu, pokazuje se da je središnje slabo mjesto za dalji uspješan rad vlade, u njenoj okosnici – HDZ-i. Još preciznije, cijeli se oporbeni ešalon jednodušno ustremio na prvoga čovjeka stranke i vlade Andreja Plenkovića.

Pri tom se polazi od provjereno totalitarnoga modela mišljenja o politici, a koja se temelji na pretpostavci da je čelnik stranke, koja čini okosnicu vladine većine, osoba koja suvereno (čitaj: samovoljno) vlada strankom. Pa se napad na nj, pričini kao napad na srce stranke. U takvoj verziji stvarnosti ministri su samo ministranti u službi Andreja Plenkovića, osobe bez vlastite samobiti, figure na javnoj šahovnici za pomicane po volji njegovoj.

Dakle, jednim udarcem pokušava se ubiti dvije muhe: i ministre i stranku. Ni u čem drugom oporbeni strijelci nisu ujedinjeni, nemaju nikakve strategije u promišljanju usuda Hrvatske osim ove: udri po Plenkoviću. Samim time udaraš na stranku. Računaju: ako u tome uspiju, računajući ponajprije na kratko pamćenje puka, smiješi im se vlast. U toj nakani oporbeni rastrojeni kor, ujedinjen je u zahtjevu da se rekonstrukcija ne provede, nego da se ide na nove izbore. U korijenu, u formalnom smislu oporbenoga zahtjeva, je misao da nitko ne mijenja ministre na sredini mandata!
Vodu na mlin oporbe dolijeva i postupanje DORH, koji je pokrenuo pretkazneni postupak protiv dvojice ministara. To as je na desetku, ali i krunski dokaz, prvi izvanjski razlog oporbenom zahtjevu za raspisivanjem izbora.

A to se zahtijeva sada, odmah! U času kad su ostvarene temeljne, i pravne i materijalne pretpostavke, za uspješno okončanje obnove potresom pogođenih područja Hrvatske. Također i neposredno prije puštanja u promet mosta do Pelješca te objedinjavanja u jednu cjelinu hrvatskoga ozemlja. Sve to neposredno prije nadolaska turističke sezone te nakon dobivene bitke s covidom i pravnim neredom u pozadini potresenih područja!
Dakle, usprkos sve samim očitim, i neprijepornim, uspjesima vlade koju se želi srušiti kao nesposobnu.

Djelovanje Andreja Plenkovića kao predsjednika HDZ

A činjenica je: Andrej Plenković temeljno je posvećen rješavanju državnih izazova pred kojima se našao kao i na to da u tom boju korisnih i moćnih saveznika nema.

Na svojoj strani ima snagu svoje stranke te vlastito umijeće pregovaranja s koalicijskim partnerima u vladinoj većini. Istina, tu je i novac iz fondova EU, koji je osobno uspio izboriti i osigurati kao pomoć u razrješenju situacije s elementarnom nepogodom i pandemijom.

Naravno, u tom vojevanju stranka mu nije u prvom planu. Nije, iako on tjedno održava sjednice njenih vrhovnih tijela na kojima dominiraju državne teme. Ali, to ,očito, nije dovoljno za potrebe stranačke baze. Istina je i to da je stranka i na to svikla. Ipak, takav način djelovanja preko vrhovnih tijela ne usmjeruje stranku na njezino vlastito unutarnje profiliranje a, samim time, i jačanje.

Klijentelizam

Da nije drugoga, takvo stanje u djelovanju stranačkoga vrha pogoduje razvoju lokalnih stranačkih moćnika. Ono postaje, hoćeš-ne ćeš, plodno tlo za razvitak klijentelizma. Ono od nižih tijela stranke prvenstveno traži skrb o općem. A to, po prirodi stvari, postaje plodnim tlom za klijentelizam, AIDS svakoga društvenoga bića.
Naime, svaki društveni organizam sklon je tom obliku iskrivljavanja svoje svrhe. To stoga što klijentelizam izgleda kao učinkovit način rješavanja problema: nazoveš „svoga“ čovjeka, on svoje ljude i stvar se rješava.
Posljedica?
Klijent stječe moć koja uvijek nadilazi njegovo utrojbeno mjesto u rasporedu stranačke moći! U prijevodu, kad on nešto od vrha treba, njega se odbiti ne može.

Izlaz iz klijentelističkoga okruženja nije lagan, ali je moguć, a svakako nema načina da se to učini nekom postupnošću. Odnosno, ne može se „tuđim“ klijentelizmom liječiti svoj!

Snaga HDZ

Kad je riječ o HDZ –i valja u njezinom biću na svjetlo dana potaknuti njezin izvanredni poklad, njeno nasljeđe koje je, u biti, odredilo suvremenu i suverenu Hrvatsku! To znači: jasno i neuvijeno, razbuditi u članstvu ponos i zanos na krilima kojih ga je znao raskriliti utemeljitelj stranke dr. Franjo Tuđman. Valja se pozvati na njegovo neumrlo nasljeđe: na istinu da se hrvatski narod znao uvijek okupiti oko svoje stožerne političke organizacije koja je postala njegovim alatom u postupku svoga oslobođenja. Ta istina, kao i načelo opstojanja te stranke usprkos svim pokušajima kako bi se ispraznila od svoga bitnoga sadržaja, ako ju se već ne može rastrojiti,  vrijedi jednako danas kao i u Tuđmanove dane.
Naime, bît tuđmanizma nije u pronalasku nekog novoga društveno-političkoga sustava, nego u upornom pronalaženju, u snazi i tradiciji hrvatskoga naroda, onih moći koje su ga održavale i očuvale na životu usprkos svim negativnim čimbenicima i usudu u tolikim povijesnim previranjima i izazovima!
Potaći taj duh, taj dar hrvatskoga čovjeka za preživljavanjem, štoviše pokazati mu da je umio nadograđivati okolnosti svoga preživljavanja kad mu je bivalo najteže i najpotrebnije nije neki problem. Sve što treba je: samouvjereno ukazati hrvatskomu čovjeku na iznimne snage u njegovu biću sposobne za pobjede u susretu s golemim neprilikama.

Također, umjeti prepoznavati složenost okolnosti, u pravom povijesnom času, čini srce onoga što se naziva tuđmanizmom. Ujedno, to je ono što Tuđmanovo djelo čini tako jakim i otpornim na pokušaje urušavanja.

Naime, HDZ je baš na Tuđmanovom putu postala ključni čimbenik lica i bića moderne Hrvatske. A kao najbrojnija i najorganiziranija, te najuspješnija stranka, u povijesti moderne Hrvatske neprijeporno je zaslužna za njezinu uspostavu, obranu i modernizaciju. A to ne označava samo usklađenost sa pravnom stečevinom civiliziranoga svijeta zapadnjačkoga kruga, nego i činjenicu preživljavanje njezinoga gospodarstva u uvjetima i na osnovama tržišta. A to je bila do tad nepoznata kategorija u obzoru protuprirodnoga i protu vlasničkoga tzv. sistema samoupravljanja.
Ukratko, HDZ u svom pokladu nosi zasluge za europeizaciju Hrvatske, izlazak iz protuprirodnoga svijeta boljševizma te uklapanje Hrvatske u NATO  i EU klub.

Kao takva, ona ima posebno unutarnje određenje i utemeljenje kao iskonski stožer hrvatskoga nacionalnoga preporoda. Ona je i težište i središte uspješnoga očuvanja cjelovitoga nacionalnoga poklada potvrđenog na izborima. Ima golemu unutarnju akumuliranu snagu u samom svom biću.
U tom smislu, bez obzira na to kad je tko pristupio u njezine redove, on postaje sudionikom toga poklada, biva oplahnut njezinim duhom pobjede i uspjeha.
Taj unutarnji naboj posebice se izražava u njezinoj moći samoobnovljivosti, Ona je dubinski izraz snage HDZ-e. Tome je tako ma tko bio na njezinu čelu! Stoga, čak i pojedinci poput Sanadera i njegove Kosorske namještenice na tom mjestu nisu uspjele satrti ovakvo njezino biće.
5.  Opći sabor prigoda HDZ za obnovu svojih  temeljaca

Prema tome, najavljeni Opći sabor HDZ nužni je korak u njezinom određenju u susretu s izazovima današnjice i dodatni iskorak u jačanju stranke u njezinom usmjerenju na svoju izvornu snagu.
Najavom Općega sabora Andrej Plenković pokazuje da razumije način kako razbiti polaznu osnovu ujedinjenih oporbenih sila. Jer, na saboru, će se javno pokazati kako on ima podršku stranke za svoje poteze. Ali i to da stranka nije njegov talac. Naprotiv, pokazat će se sinergije vodstva i članstva stranke koje je svjesno svoga pobjedničkoga poklada – njezino samosvojno biće. Iskazat će se snaga koja leži u korijenu njegovih uspjeha!

A da bi se u tome uspjelo, dovoljno je samo osigurati vrijeme za široku unutarstranačku raspravu. Pri tom da će se iskazati njezini izvori i Tuđmanovski temeljci. A to su kao zaboravljene riječi: snaga običnoga čovjeka u boju za svoj dom i domovinu! A baš na tu istinu oslanjao se dr. Tuđman.

Svedivo na obični jezik to znači: očuvati i ojačati obitelj, domovinu u malom. A iz toga gnijezda izlazi skrb za domovinu, dom svih domova.
U takvom ozračju do izražaja će doći, i iskazati se, samo od sebe, prevladavajuće kršćansko-demokratsko određenje stranačkoga tijela. Tako osvježena HDZ u stanju je, kao i nakon svojega prvoga Općega sabora, osigurati ugled Andreju Plenkoviću i iznjedriti pobjedu na izborima.
A s pogledom na najavljeni Opće sabor, Andrej Plenković može ležerno pristupiti rekonstrukciji vlade. Ne zbog svoje slabosti, nego upravo suprotno: na čvrstom uvjerenju da je taj potez izraz snage koju crpi iz moći stranke.

Vanjski razlozi za rekonstrukciju Vlade Republike Hrvatske

Rekonstrukcija Vlade se najavljuje i zbog usloženih vanjskopolitičkih prilika koje nitko racionalan u vrijeme uspostave ove Vlade nije mogao predvidjeti. Jer, napad Rusije na Ukrajinu bitno je rekonstruirao odnose u EU i NATO–u.
Naime, po svojoj prirodi to je rat na europskom tlu u kojem je agresor jedna stalna članica OUN, površinom najveća zemlja na svijetu, nuklearna velesila. Već sama ta činjenica bitno mijenja odnose u svijetu, a u Europi posebno. Također, na vidjelo iznosi niz zabluda vodstava pojedinih europskih zemalja i EU u cjelini.

S jedne strane pokazuje ovisnost Europe o ruskom plinu i nafti, a s druge, uspavanost državnih vodstava EU pred ruskom opasnosti. Nju se mislilo oslabiti složenim i isprepletenim gospodarskim vezama. U tom kontekstu se računalo na goli zapadnoeuropski način: mislilo se da će Rusija, toliko izložena utjecaju Zapada, mijenjati svoju imperijalnu ćud.

Ali, pokazalo se: bio je to račun bez krčmara. Zapad, prije svega EU, u Rusiji je prihvaćen kao slab, ovisan o ruskom plinu i nafti, nesposoban išta poduzeti što bi Rusiju ometalo u oživljavanju ruskoga carstva. A na tom putu našla se Ukrajina, prevažna zemlja u ruskoj projekciji (zaokruživanju) moći. To što je Ukrajina suverena država, članica OUN nije smetnja za njezinu okupaciju. Po Rusiji, smrtni je grijeh Ukrajine ozbiljno prihvaćanje zapadne civilizacije, vlastiti put u slobodu mimo majčice Rusije, njezin konačni iskorak iz orbite Moskve.
Preko noći ukupni politički i društveni pejzaž Europe se promijenio. Pokazalo se: baš ni jedna europska zemlja nije više sigurna! Tako, ni ne sanjajući, Europa je u čas uvedena u rat na svom tlu. I nema izbora, nego se svrstati na stranu napadnutoga sa svim složenim posljedicama na unutarnjem i na vanjskom planu. Odnosno, cijeli dosadašnji sustav (su)života sa golemom Rusijom na istočnoj strani europskoga kopna je bačen u vodu.
Isto tako, rat u Ukrajini je već preobrazio politički i geopolitički okoliš svijeta, a mnogo toga je pretumbao u Europi pokazavši njene slabosti i još više zablude. EU nije dovoljno marila oko obrambenih priprema na svom tlu, nego se u tom pitanju oslanjala na kišobran velikoga saveznika preko „velike bare“!

Ali, taj rat na europskom tlu, na njezinim istočnim granicama, označava kraj vjere Europejaca u vječni mir na njezinom tlu.
U takvim okolnostima jedna mirnodopska vlada, spremana za život u uhodanom europskom ritmu, traži barem rekombinaciju svoga sastava ako se želi suočiti s novim okolnostima na svojim granicama.

A ako je moguće, a Andrej Plenković to može, praktičnije je izvršiti njezinu rekonstrukciju. Jer, izazovi pred kojima je svijet i Europa do sad nisu viđeni: u otvorenoj agresiji na europsku zemlju je nuklearna velesila na tlu Europe. Rusija pri tom iznosi nevjerojatan izgovor za agresiju: potrebom „denacifikacije“ te (suverene) zemlje, članice OUN! Danas 2022. godine po Kristu!
Praktično nezamislivo, ali to se zbilja zbiva pred očima svijeta!

S druge strane, Hrvatska nije neko izdvojeno tijelo u tom svijetu, nego europska država stvorena na Tuđmanovom vizijama i na njoj je, poglavito na njezinoj vladi je pripremiti se najbolje što može kako bi se suočila s tom novom zbiljom u našem bliskom  okruženju.

Krešimir Budimski

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement

Komentari