Pratite nas

Kolumne

HDZ pod legitimitetom Andreja Plenkovića

Objavljeno

na

Nakon izgubljene arbitraže s MOL-om, pokrenutog postupka Povjerenstva o odlučivanju sukoba interesa protiv potpredsjednice Vlade RH Martine Dalić radi potencijalnog sukoba interesa u slučaju INA, donošenja odluke od strane Mandatno – imunitetnog povjerenstva radi privatne tužbe Tomislava Karamarka naspram Bože Petrova i Mire Bulja za klevetu, napada HDZ-a na Povjerenstvo o odlučivanju sukoba interesa Monty Python”s Flying Circus hrvatske političke elite preselio se u Hrvatski sabor iz kojeg je iznesen saborski zastupnik Živog Zida Ivan Pernar uz pomoć zaštitara što je bilo točka na “i” ovotjednog zasjedanja.

Kako ne bi ispalo sve tako crno ovog tjedna mogli smo nešto i naučiti, te proširiti vokabular. Tijekom kampanje i formiranja Vlade RH kao ključni termin koristio se hodogram tj. u skladu sa hodogramom dok se prilikom rasprave u Hrvatskom saboru ovog tjedna otišlo korak dalje pa se javnosti objasnio termin legitimitet iako vladajuće i opoziciju promatramo tijekom tri mjeseca zasjedanja nakon što su predstavnici Živog Zida predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića etiketirali briselskim projektom.

Sve kraći fitilj Andreja Plenkovića prouzrokovan strujnim udarom između HDZ-a i MOST-a baziran na prodaji HEP-a izbacio je iz takta sve nervoznijeg predsjednika Vlade RH kojem je medeni mjesec sa novogodišnjim blagdanima završio, te se istresao na zastupnicima Živog Zida kao da je stručnjak strojnog žbukanja iako oni posjeduju Pernara, Sinčića i Bunjca u vlastitim redovima.

U jednom od dosad agresivnijih Plenkovićevih nastupa predsjednik Vlade RH replicirao im je na etiketu briselskog projekta objasnivši im termin legitimiteta na vlastitom primjeru.

Za argumente je upotrijebio steknuti legitimitet za Hrvatski sabor, dva puta za Europski parlament, mandat u mirovanju na Črnomercu, legitimitet mandatara koji je formirao Vladu RH i pobjedu na unutarstranačkim izborima za predsjednika HDZ-a, te postavio upit kako se uopće usuđuju prozivati ga za legitimitet i nazivati ga briselskim projektom?

Pritom je Andrej Plenković zaboravio dok je napao mladog Bunjca kako je on sam osporio legitimitet Tomislavu Karamarku na Izbornom saboru HDZ-a kojeg je Tomislav Karamarko stekao sa pet pobjeda u nizu tijekom četiri godine nakon što je preuzeo devastiranu stranku na koljenima, a potvrdio isti taj legitimitet sa 91.000 glasova prema načelu “1 član – 1 glas”.

Tada Andrej Plenković nije poštivao legitimitet, već je legitimno izabranog predsjednika pozvao da odstupi nakon što je započela MOST-ova operacija svrgavanja Tomislava Karamarka koja je završila pučem unutar stranke radi afere konzultantica.

Da ne govorim da nije bio počišćen nakon Izbornog sabora HDZ-a 2012. godine iako je bio kandidat za zamjenika predsjednice HDZ-a Jadranki Kosor, već mu je Tomislav Karamarko dao priliku i stavio ga na listu za Europski parlament na kojem ga je pomela Ruža Tomašić oba puta.

Prezentirati legitimitet predsjednika Vlade RH uz potporu MOST-a koji od samog početka nije dozvolio Tomislavu Karamarku mjesto predsjednika Vlade RH za razliku od Andreja Plenkovića  kojeg su doveli na tron uz pomoć unutarnjih pučista može prezentirati svatko od nas, a pritom zanemarimo da o našem legitimitetu mogu odlučiti članovi Predsjedništva HDZ-a kao i izaslanici sa Izbornog sabora HDZ-a koji su birali predsjedništvo HDZ-a koje nije kreirao Andrej Plenković. Toliko o legitimitetu!

U okršaju sa Živim zidom mogli smo zamijetiti i prijetnje kako će se Andrej Plenković osobno potruditi da ih ne bude više u tolikom broju u Hrvatskom saboru. Da bi u tome uspio za pretpostaviti je kako mora odblokirati Hrvatsku s obzirom na brojku od 330.000 ovršenih hrvatskih građana pa smisao Živog Zida neće imati temelje, a sve ostalo djeluje poput metode zastrašivanja.

Osim što je diplomatska mirnoća zamijenjena agresivnom debatom do izražaja dolazi u prvi plan taština gdje se može zamijetiti ja, pa ja i opet ja što smo mogli vidjeti na primjeru bivše premijerke Jadranke Kosor kojoj su puna usta njezinih dečki kojima je 2011. godine omogućila legitimitet saborskih zastupnika koji Andrej Plenković spominje kao argument.

Iz konteksta možemo zaključiti kako je nervoza Andreja Plenkovića opravdana što pokazuje i pritisak glavnog tajnika HDZ-a i potpredsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića na rad Povjerenstva o odlučivanju sukoba interesa, a ujedno potvrđuje da Gordan Jandroković govori što premijer misli.

S druge strane Andrej Plenković zaboravlja da Gordan Jandroković nije vjerodostojna osoba za vršenje pritiska na Povjerenstvo o odlučivanju sukoba interesa budući da je od strane istog tijela bio kažnjavan kada je svoj udio u privatnom poduzeću od oko 55% prenio na svoga oca, a prema zakonu upravljačka prava se ne smiju prenositi na rodbinsku povezanu osobu.

Prijetiti Povjerenstvu o sprečavanju sukobu interesa sužavanjem ovlasti kroz izmjene Zakona dokaz je poljuljanog legitimiteta Plenkovićeva HDZ-a suženim manevarskim prostorom u slučaju Martine Dalić.

Na kraju ako uzmemo u obzir sve parametre koji utječu na legitimitet Andreja Plenkovića nakon što je medeni mjesec za njegovu Vladu završio na badnju noć i izjavu Davora Ivo Stiera koji konstatira kako se prisegom Donalda Trumpa iz početka miješaju sve karte, a mogli smo primijetiti jučer i prvu izjavu Tomislava Karamarka nakon njegova odlaska u lipnju 2016. godine u sklopu demantija Ivana Pernara koji ga je prozvao za niz neutemeljenih konstrukcija mišljenja sam kako bi uskoro mogli vidjeti koliko je vjerodostojan legitimitet kojim se predsjednik Vlade RH “okitio”, a hoće li biti riječ o Šeksovom ili briselskom projektu koji bi mogao uskrsnuti uoči Uskrsa ostaje nam tek za vidjeti.

Sanjin Baković / Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari