Pratite nas

Kolumne

HDZ pod legitimitetom Andreja Plenkovića

Objavljeno

na

Nakon izgubljene arbitraže s MOL-om, pokrenutog postupka Povjerenstva o odlučivanju sukoba interesa protiv potpredsjednice Vlade RH Martine Dalić radi potencijalnog sukoba interesa u slučaju INA, donošenja odluke od strane Mandatno – imunitetnog povjerenstva radi privatne tužbe Tomislava Karamarka naspram Bože Petrova i Mire Bulja za klevetu, napada HDZ-a na Povjerenstvo o odlučivanju sukoba interesa Monty Python”s Flying Circus hrvatske političke elite preselio se u Hrvatski sabor iz kojeg je iznesen saborski zastupnik Živog Zida Ivan Pernar uz pomoć zaštitara što je bilo točka na “i” ovotjednog zasjedanja.

Kako ne bi ispalo sve tako crno ovog tjedna mogli smo nešto i naučiti, te proširiti vokabular. Tijekom kampanje i formiranja Vlade RH kao ključni termin koristio se hodogram tj. u skladu sa hodogramom dok se prilikom rasprave u Hrvatskom saboru ovog tjedna otišlo korak dalje pa se javnosti objasnio termin legitimitet iako vladajuće i opoziciju promatramo tijekom tri mjeseca zasjedanja nakon što su predstavnici Živog Zida predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića etiketirali briselskim projektom.

Sve kraći fitilj Andreja Plenkovića prouzrokovan strujnim udarom između HDZ-a i MOST-a baziran na prodaji HEP-a izbacio je iz takta sve nervoznijeg predsjednika Vlade RH kojem je medeni mjesec sa novogodišnjim blagdanima završio, te se istresao na zastupnicima Živog Zida kao da je stručnjak strojnog žbukanja iako oni posjeduju Pernara, Sinčića i Bunjca u vlastitim redovima.

U jednom od dosad agresivnijih Plenkovićevih nastupa predsjednik Vlade RH replicirao im je na etiketu briselskog projekta objasnivši im termin legitimiteta na vlastitom primjeru.

Za argumente je upotrijebio steknuti legitimitet za Hrvatski sabor, dva puta za Europski parlament, mandat u mirovanju na Črnomercu, legitimitet mandatara koji je formirao Vladu RH i pobjedu na unutarstranačkim izborima za predsjednika HDZ-a, te postavio upit kako se uopće usuđuju prozivati ga za legitimitet i nazivati ga briselskim projektom?

Pritom je Andrej Plenković zaboravio dok je napao mladog Bunjca kako je on sam osporio legitimitet Tomislavu Karamarku na Izbornom saboru HDZ-a kojeg je Tomislav Karamarko stekao sa pet pobjeda u nizu tijekom četiri godine nakon što je preuzeo devastiranu stranku na koljenima, a potvrdio isti taj legitimitet sa 91.000 glasova prema načelu “1 član – 1 glas”.

Tada Andrej Plenković nije poštivao legitimitet, već je legitimno izabranog predsjednika pozvao da odstupi nakon što je započela MOST-ova operacija svrgavanja Tomislava Karamarka koja je završila pučem unutar stranke radi afere konzultantica.

Da ne govorim da nije bio počišćen nakon Izbornog sabora HDZ-a 2012. godine iako je bio kandidat za zamjenika predsjednice HDZ-a Jadranki Kosor, već mu je Tomislav Karamarko dao priliku i stavio ga na listu za Europski parlament na kojem ga je pomela Ruža Tomašić oba puta.

Prezentirati legitimitet predsjednika Vlade RH uz potporu MOST-a koji od samog početka nije dozvolio Tomislavu Karamarku mjesto predsjednika Vlade RH za razliku od Andreja Plenkovića  kojeg su doveli na tron uz pomoć unutarnjih pučista može prezentirati svatko od nas, a pritom zanemarimo da o našem legitimitetu mogu odlučiti članovi Predsjedništva HDZ-a kao i izaslanici sa Izbornog sabora HDZ-a koji su birali predsjedništvo HDZ-a koje nije kreirao Andrej Plenković. Toliko o legitimitetu!

U okršaju sa Živim zidom mogli smo zamijetiti i prijetnje kako će se Andrej Plenković osobno potruditi da ih ne bude više u tolikom broju u Hrvatskom saboru. Da bi u tome uspio za pretpostaviti je kako mora odblokirati Hrvatsku s obzirom na brojku od 330.000 ovršenih hrvatskih građana pa smisao Živog Zida neće imati temelje, a sve ostalo djeluje poput metode zastrašivanja.

Osim što je diplomatska mirnoća zamijenjena agresivnom debatom do izražaja dolazi u prvi plan taština gdje se može zamijetiti ja, pa ja i opet ja što smo mogli vidjeti na primjeru bivše premijerke Jadranke Kosor kojoj su puna usta njezinih dečki kojima je 2011. godine omogućila legitimitet saborskih zastupnika koji Andrej Plenković spominje kao argument.

Iz konteksta možemo zaključiti kako je nervoza Andreja Plenkovića opravdana što pokazuje i pritisak glavnog tajnika HDZ-a i potpredsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića na rad Povjerenstva o odlučivanju sukoba interesa, a ujedno potvrđuje da Gordan Jandroković govori što premijer misli.

S druge strane Andrej Plenković zaboravlja da Gordan Jandroković nije vjerodostojna osoba za vršenje pritiska na Povjerenstvo o odlučivanju sukoba interesa budući da je od strane istog tijela bio kažnjavan kada je svoj udio u privatnom poduzeću od oko 55% prenio na svoga oca, a prema zakonu upravljačka prava se ne smiju prenositi na rodbinsku povezanu osobu.

Prijetiti Povjerenstvu o sprečavanju sukobu interesa sužavanjem ovlasti kroz izmjene Zakona dokaz je poljuljanog legitimiteta Plenkovićeva HDZ-a suženim manevarskim prostorom u slučaju Martine Dalić.

Na kraju ako uzmemo u obzir sve parametre koji utječu na legitimitet Andreja Plenkovića nakon što je medeni mjesec za njegovu Vladu završio na badnju noć i izjavu Davora Ivo Stiera koji konstatira kako se prisegom Donalda Trumpa iz početka miješaju sve karte, a mogli smo primijetiti jučer i prvu izjavu Tomislava Karamarka nakon njegova odlaska u lipnju 2016. godine u sklopu demantija Ivana Pernara koji ga je prozvao za niz neutemeljenih konstrukcija mišljenja sam kako bi uskoro mogli vidjeti koliko je vjerodostojan legitimitet kojim se predsjednik Vlade RH “okitio”, a hoće li biti riječ o Šeksovom ili briselskom projektu koji bi mogao uskrsnuti uoči Uskrsa ostaje nam tek za vidjeti.

Sanjin Baković / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Zbogom, sveučilišta, slijedi digitalna diktatura?

Objavljeno

na

Objavio

U susjednoj nam Italiji, žestoko pogođenoj koronavirusom, i sljedeće akademske godine nastava bi se trebala odvijati online, telematski. Zašto ne? Ako je virus tu, to je razuman pristup.

Ali, uvijek postoji neki “ali”. Naime, je li koronavirus samo povod za nestanak sveučilišta i studenata kakve poznajemo već deset stoljeća? Tako se talijanski filozof svjetskog glasa, i sam (bivši) sveučilišni profesor, Giorgio Agamben, prošlog tjedna žestoko obrušio na takvu odluku napisavši razmišljanje pod naslovom “Misa zadušnica za (moje) studente”. Njegovu argumentaciju valja uvažiti.

Ponajprije, nije koronavirus doveo do toga da sveučilišta tek sada postaju virtualna, već niz godina u SAD-u na prestižnim sveučilištima vi možete studirati i diplomirati iz Doboja ili Gornje Mahale, a da nogom ne kročite na tlo Amerike, ili u bilo koju predavaonicu sveučilišta s druge strane Atlantika. Platiš, sjediš doma na trosjedu, i to je to.

Koronavirus je, dakle, samo dobar razlog ove revolucije odgojno-obrazovnog procesa, ali telematizacija i virtualizacija nastave na sveučilištima proces je koji je počeo odavno, s koronavirusom ili bez njega. To je Agamben nazvao digitalnom diktaturom i tehnološkim barbarstvom koje ruši sam smisao sveučilišta i osobe studenta. Događa se, veli on, nešto o čemu se uopće ne govori previše, a to je kraj osobe studenta kao načina života.

NAČIN ŽIVOTA

Sveučilišta su rođena u Europi, baš iz studentskih udruga – universitates – i duguju im ime. Universitates su, u prijevodu, zajednice (!) profesora i studenata. Biti student bilo je i jest, u prvom redu, način života u kojem je proučavanje i slušanje predavanja svakako bilo presudno, ali ništa manje važan nije bio susret i stalna razmjena s ostalim studentima, koji često dolaze iz mjesta udaljenijeg od ovog gdje studiraju, iz drugih kultura, nacija, država.

Dakle, mjesta uzajamnog obogaćivanja, razmjene, propitivanja, zajedničkih kava, često i brakova. Takav se život stoljećima razvijao na različite načine, od srednjeg vijeka do studentskih pokreta dvadesetog stoljeća, to je bila važna društvena, egzistencijalna i humana dimenzija fenomena “biti student”. Svatko tko predaje u sveučilišnoj učionici dobro zna kako se tu stvaraju prijateljstva i, prema kulturnim i političkim interesima, i male studijske i istraživačke grupe koje su se nastavile susretati i nakon završetka predavanja.

Sve to trajalo je gotovo deset stoljeća, sada završava zauvijek, misli Agamben. Studenti više neće živjeti u gradu u kojem se nalazi sveučilište, ali svaki će slušati lekcije zatvoren u svojoj sobi, ponekad odvojen stotinama kilometara od onoga što su nekada bili njegovi kolege s faksa. U malim gradovima, nekad prestižnim sveučilišnim lokacijama, vidjet će se da studentske zajednice, koje često čine najživlji dio, nestaju s ulica.

Primjerice, ako bi se telematska revolucija, digitalna revolucija, razvijala i nakon korone u smjeru totalne virtualizacije nastave na sveučilištima, u kontekstu treće industrijske revolucije o kojoj je Rifkin pisao još 2011. godine, a koja će stubokom promijeniti sustav visokog obrazovanja, moj Osijek postat će mrtav grad bez nešto manje od 20 tisuća studenata iz svih krajeva Hrvatske i susjednih zemalja. Živost svake vrste koju studentska populacija daje gradovima poput Osijeka nemjerljiva je u svakom pozitivnom smislu, od ekonomskog do kulturnog i svih drugih smislova.

Ovaj pak proces virtualizacije (visokog) obrazovanja, gdje bi korona poslužila kao inicijalna kapisla, posebno je u interesu raznim Microsoftima i Gatesima koji imaju ogroman utjecaj na politike vlada država, kao i nadnacionalnih globalnih institucija kojih su donatori, a koji su monopolisti u tom biznisu virtualnoga.

OPASNA TEHNIKA

Je li Agamben pretjerao, bilo u ovim predviđanjima virtualizacije sveučilišta, je li pretjerao kada to naziva uvodom u digitalnu diktaturu, u kontrolu velike braće nad globalnim odgojno-obrazovnim procesima? Osobno ne znam, ali autoriteti poput Agambena ili Rifkina ne mogu se shvatiti neozbiljno.

Naime, nijedan totalitarizam, nijedna diktatura ne živi od mase, nego od izoliranog pojedinca, u ovom slučaju studenta koji sam u svojoj sobi bleji u zaslon i sluša predavanje bez žive, konkretne međuljudske interakcije i međusobne korekcije. Takvog izoliranog pojedinca lako je izmanipulirati, a svakog nepoćudnog profesora, koji online govori nešto što se ne sviđa tim vinovnicima digitalne diktature kao sredstva (i) kontrole odgojno-obrazovnog procesa, jednim klikom miša eliminiraju iz vrlog novog svijeta.

Tehnika je, kao i sve, ambivalentna, poput vatre koja vas može i ugrijati i napraviti požar, ako njome upravlja piroman, a postoje, u tom smislu, i tehnološki piromani i predatori. Razvoj tehnike i tehnologije ne smije voditi dehumanizaciji, globalnoj kontroli nad znanjem i produkcijom znanja, pa sveučilišta u tom procesu treba čuvati od tehnoloških piromana (ne od tehnologije), tehnokratskih manipulatora i velike braće.

Ako se taj scenarij pokrene, što se mene i mnogih kolega tiče, samo jedno: No pasaran!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ivica Šola: Želi li Bill Gates globalnu kontrolu nad ljudskim zdravljem i znanjem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Ne vjerujem u floskule o reformama i borbi protiv klijentelizma

Objavljeno

na

Objavio

SDP-ovci se u pravilu uspješnije umrežavaju u državne i društvene sustave, HDZ-ovci su u pravilu više okrenuti prema ad hoc bogaćenju i osobnom luksuzu. Jednako su ili slično politiku dosad uglavnom poimali i njihovi različiti izazivači

Sjećate li se reformi? Onih ‘strukturnih i ozbiljnih reformi’ koje podrazumijevaju ‘bolne rezove’ i ‘stezanje remena’, a koje su se kao glavna izborna obećanja ponavljale u svim predizbornim kampanjama? E, da bi se četiri godine poslije ustanovilo da su to bile samo prazne priče.

Floskule o reformama starije su čak i od našeg višestranačja. I u jednopartijskom sustavu, kad god bi se prenapregnuo, iz ladice bi se izvlačila ta moćna riječ – reforme. A one bi se naposljetku svele na preimenovanje problema, rotaciju izvršitelja i očuvanje sustava. Tako je bilo i poslije. Jedine supstancijalne reforme sustava koje su u nas provedene nametnute su izvana i dogodile su se u sklopu pristupnih pregovora s Europskom unijom.

Otada je prošlo desetak godina, ali taj reformirani sustav opet ne funkcionira kao u Austriji ili Danskoj, pa čak ni kao u Češkoj ili Slovačkoj, koje su nam bliže prema povijesnim iskustvima. Štoviše, i gospodarstvo i javni poslovi i društvene djelatnosti toliko su zarobljeni političko-državnim klijentelizmom da su nepodnošljivo ovisni o volji različitih političko-interesnih lobija. Da se ne bismo zavaravali, nisu doze političkoga klijentelizma lišene ni Austrija ni Danska, a kamoli Češka ili Slovačka.

No u nas je on toliko dominantan da blokira i guši gospodarski i društveni razvoj. Zato nema te stranke, partije ili platforme koja se na ovim izborima neće ‘boriti’ protiv političkog klijentelizma: od političkih klasičara HDZ-a i SDP-a do njihovih lijevih ili desnih izazivača, piše Višnja Starešina / Lider media

Egzistencija umjesto odgovornosti

Zašto ja u uspjeh te njihove bitke protiv klijentelizma ne vjerujem? I HDZ i SDP imaju politički klijentelizam ugrađen u svoj stranački odnosno partijski kôd, koji je velikim dijelom još totalitaran. To znači da politički angažman za klasičnog HDZ-ovca ili SDP-ovca ne znači samo odgovornost za upravljanje državnim sustavom unutar kojega gospodarstvo, društvene djelatnosti, pojedinci imaju prostor za slobodno natjecanje i razvoj. Za njih politički angažman u pravilu znači: osigurati materijalno vlastitu egzistenciju kao i egzistenciju šire obitelji, ovladati svim procesima u državi i društvu – od pravosuđa do gospodarstva ili kulture – kako bi se moglo pomoći prijateljima uz neku naknadu ili protuuslugu. I osobito: ne puštati u taj prostor nikoga tko bi narušio postojeća pravila.

Postoje i razlikovne nijanse: SDP-ovci se u pravilu uspješnije umrežavaju u državne i društvene sustave, HDZ-ovci su u pravilu više okrenuti prema ad hoc bogaćenju i osobnom luksuzu. SDP-ovac na ministarskoj poziciji sudjelovat će u klijentelizmu tako što će njegova partnerica otvoriti konzaltinšku tvrtku čiji će projekti imati privilegirani prolazak u njegovu ministarstvu. HDZ-ovcu će u dvorište zalutati mercedes kao ‘dar’ poslovnog prijatelja ispred vile koju je ‘darovala’ pokojna teta iz Amerike. Dosadašnja praksa pokazala je da su politiku jednako ili slično poimali uglavnom i njihovi različiti izazivači – od laburista preko trećih putova do pravaša…

Nije bitka, nego proces

Tek od Bandićeva parlamentarnog djelovanja dobili su zajedničko ime – žetončići. A oni rijetki, koji su politiku zamišljali drukčije, ubrzo bi nestajali, čak i ne došavši u priliku pokazati bi li to drukčije (prije svega promjene u pravosuđu i u javnoj upravi) znali i ostvariti.

Nije realno očekivati da bi nova trenutačna ponuda izazivača –​ Škorin Domovinski pokret, renovirana platforma Mosta ili mreže zagrebačkih anarhističko-lijevih platformi – mogla unijeti drastične promjene u tu glumljenu bitku protiv političkoga klijentelizma. Jer, kako god okrenete rezultat, dobijete nekoliko pojedinaca dobre volje nasuprot čvrstom sustavu koji brani status quo.

Ali neki pozitivni pomak bilo bi već i sustavno političko javno govorenje o političkom klijentelizmu i njegovim pojavnim oblicima. Politički se klijentelizam i ne može pobijediti u bitci, već postupno smanjivati u procesu. Lagani napredak može se sagledati na dva primjera.

Hrvatska je vlada nakon izbijanja afere ipak morala poništiti narudžbu nabave zaštitnih rukavica vrijednu 19 milijuna kuna (2,5 milijuna eura) od ad hoc osnovane tvrtke stranačkih (HDZ-ovih) simpatizera iz Pule.

Vlast BiH za 5,3 milijuna eura kupila je neispravne kineske respiratore preko Srebrne maline iz Srebrenice, tvrtke stranci (SDA) bliskih poduzetnika. Eto, tu promjenu zasad uvode reforme koje nam je nametnula Europska unija i koje polako ipak sužavaju prostor klijentelizma. Korak po korak, ako prije ne propadnemo, piše Višnja Starešina / Lider media

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari