Pratite nas

Komentira Boris Traljić

HDZ s Plenkovićem lovi apsolutnu većinu

Objavljeno

na

“Iskreno… već dugo sam uvjeren da su svi ovi naši političari isti. Kad ih slušam prije kakvih izbora (a uvijek su kod nas nekakvi izbori), kao da slušam najboljeg prijatelja kako me tješi u sitnim satima u nekoj zadimljenoj smrdljivoj birtiji nakon nekoliko boca jeftinog kiseliša zagemištanog do kakve-takve pitkosti: ‘Ma bit će sve dobro, naći ćeš posao ne boj se, otvorit ćemo bar dvjesto tisuća novih radnih mjesta. Plaćen posao, i to dobro plaćen jer ćemo i doprinose smanjiti. A smanjit ćemo, bome, i poreze pa će ti sve biti povoljnije, moći ćeš djeci napokon kupiti patike i knjige bez onih napornih noćnih fatureta i još otići na skijanje bar svaku drugu godinu, a na ljetovanje svaku! I mirovinu ćeš nestrpljivo čekati, zvat će je tvoja generacija kruzarina jer ćeš se u mirovini s titanijskim kukovima gegati po krstarećim megabrodovima. Eh da, kad smo već kod umjetnih kukova, nećeš više čekati šest-sedam mjeseci na običan pregled prostate, ma kakvi, gurnut ćemo ti mi prst već šesti-sedmi dan nakon što dođemo na vlast.

Svi oni mi pred izbore nešto slično obećavaju, imaju slične programe, slične reforme i muka mi je od njih više. Ali stvarno. Muka mi je kad jedni viču: ‘Dat ćemo 1000 eura za svako dijete!‘. Muka mi je i onda kad drugi obećavaju: ‘1000 eura za svako dijete? Evo, mi ćemo dati 1100!‘. A tek: ‘Nećemo se jednostrano prikloniti ni jednoj stranci ili koaliciji pomažući im tako formirati Vladu!‘ kad se kunu treći i to još zateftere kod javnog bilježnika koji, usput budi rečeno, bizarniju ovjeru nije napravio otkad mu je onomad Mate M. došao s komadom papira na kojem je s težačkim rukama (čvrsto, probijajući tu i tamo list ‘na kockice’ koji je neravno istrgnuo iz neke bilježnice) i s velikim nezgrapnim slovima napisao da neće ovca Garava koja mu je dala toliko i toliko mlijeka i ojanjila toliko i toliko janjaca završiti u loncu, nego će u crnu zemlju ‘su križen, fratron i svimen ostalin kako spada. Amen.‘ ‘To nije koalicija, to je suradnja!‘ objašnjavaju mi ti isti treći nakon izbora.

Obećanje – izbori – ludom radovanje, obećanje – izbori – ludom radovanje… i tako iz ciklusa u ciklus. Što uopće misle ti političari? Da sam glup? Da sam ovca Garava i da ću iz godine u godinu glasati za njih samo kako ne bih završio u loncu? A onda će oni četiri godine jahati na meni, zaduživati i mene i moju djecu i moje unuke kako bi uhljebili što više svojih betežnih ne bi li tako imali nešto malo lakši (clean-iji) start na idućim izborima. E nećete više! Dosta je bilo! Ne pojavi li se netko normalan, nećete sastaviti vladu do sudnjega dana… pa što košta da košta!”

Otprilike ovako razmišlja osoba kojoj predizborno svi nešto govore, a godinama je gotovo nitko ne sluša – hrvatski birač – osoba koja možda i griješi, ali je uvijek u pravu. “Gotovo nitko”, jer ga je ipak poslušao MOST nezavisnih lista u predizbornoj kampanji prošlogodišnjih izbora za zastupnike u Hrvatski sabor i samo zato uspio uvjeriti čak tristo tisuća jedinki tog istog hrvatskog birača da su baš oni ti koji će prekinuti ciklus “obećanje – izbori – ludom radovanje”, bar ovaj “ludom radovanje” dio. I upravo to je najveća zasluga MOSTa u razvoju (pred)pubertetske hrvatske demokracije – političke stranke će u postMOSTovskoj eri puno više i puno ozbiljnije osluškivati što to govori hrvatski birač i, što je još važnije, pazit će što i kako rade nakon izbora, bilo da su na vlasti, bilo da su u opoziciji, jer je naš (pred)pubertetlija hrvatski birač napredovao, počeo je čak i pamtiti.

Zanimljiva je, u stvari, ta hrvatska politička priča, zanimljiv je taj razvoj naše mlade demokracije… Zar nije najbolji primjer baš navedena činjenica da u toj priči, već danas je sigurno, velike zasluge za uljuđeniju predizbornu retoriku, odnosno za svođenje predizbornih obećanja u realne okvire bez velebnih dootočkih tunela i inih malošvicarskih infrastrukturnih objekata ima MOST, platforma koja objektivno nije imala nikakve šanse za postizborno ukidanje onog “ludom radovanje” dijela zbog jedne izuzetno banalne činjenice – nije imala dovoljno ljudi, ni brojem ni kvalitetom, koji bi vlastite predizborno obećane reforme pokrenuli i podigli na višu razinu, odmaknuli ih od ideje? Dakle, platforma sastavljena od političara koji osim grandioznih planova nemaju ništa, ali baš ništa drugo potrebno za realizaciju tih planova, platforma čije reforme ultimativno završavaju s “trebamo”, “moramo” i “hoćemo”, nekako uspije natjerati ozbiljne političke stranke da paze što govore jer ih sutra čeka realizacija predizbornih “trebamo”, “moramo” i “hoćemo” obećanja. Samo u Hrvatskoj, dame i gospodo… samo u Hrvatskoj.

Kako je to uopće moguće? Možemo mi MOSTovce posprdno nazivati “pateranima”, ili “Opus Mei”, ili kako već, da bismo ih jasno povezali s jednom utjecajnom (jedinom osobnom?) prelaturom Katoličke Crkve i kako bismo pokazali da je njihov nagli politički uzlet, odnosno njihova nadnaravna sposobnost osluškivanja hrvatskog birača, daleko od slučajne i naivne. Štoviše, čvrst je stav hrvatske javnosti da ovu političku platformu pi-arom podržava ni manje ni više nego najbolji poznavatelj duše te javnosti i tako sve sjeda na svoje logično mjesto: “Ma što bi ta šaka jada uopće napravila da iza njih nije moćna Katolička crkva?” Možda. Ali…

Ali lako nam može, dok zaslijepljeno gledamo u tu crkvenu fasadu, promaknuti činjenica da su MOSTovci iznenađujuće dobro zaplivali u kaljuži u kojoj ih nikako ne bismo očekivali s glavama iznad površine – u obavještajnom podzemlju. Danas je svima jasnije zašto je MOSTovcima najvažnija reforma u postizbornim pregovorima s HDZom bila kontrola nad MUPom i obavještajnim službama, jer oni su tu kao riba u moru.

Istinabog, u početku je hrvatska javnost te MOSTove zahtjeve za kontrolom službi percipirala kao hvatanje za slamčicu, kao potez očajnika s kojim bi se nekako othrvali svemoćnom Tomislavu Karamarku, superšpijunu, osobi koja je pustila pipke obavještajnim podzemljem i nadzemljem, mračnjaku koji treba samo pucnuti prstima i medije će preplaviti afere o Milanoviću i Petrovu, o ovome i onome, tko god da mu je stao na žulj. Međutim danas je potpuno jasno da je, u odnosu na MOSTovce, Super-Tomislav najobičniji obavještajni šibicar, najobičniji blefer sposoban za taj posao otprilike kao i za politiku, najobičnija sponzoruša, jer već znamo tko mu je bio sponzor za ulazak u obavještajni sektor, a danas nam je sve jasnije i tko mu je vjerojatni sponzor za ulazak u politiku, lako ga (ih) je prepoznati – u azbuci ima(ju) slovo “R” iz zemlje iza ogledala – “Я”. I ne smijemo nikako zaboraviti – Karamarka je “skinuo” MOST – i to ne političkim, nego obavještajnim metodama.

E sad, zaključite sami tko je onda pustio pipke obavještajnim podzemljem i nadzemljem. U stvari, kako već znate tko je to medije napunio aferama “Konzultantica”, “Madison”, “Hrvatske šume”, pravo je pitanje: odakle dovraga jednoj osobi trogloditskog obrazovanja, osobi s fondom od petsto hrvatskih riječi od kojih bar tristo nepravilno izgovara Miru Bulju, odakle prčevitom pučkoškolskom učitelju Nikoli Grmoji, odakle šminkerskom jugozastavniku Vlahi Orepiću i, poglavito, odakle skrušenom bogobojaznom psihijatru Boži Petrovu svi ti obavještajni podaci? Sponzor? Ako i jest, bar piše “R” kako Bog zapovjeda…

Iako se to na temelju ničeg do sada iznesenog ne može zaključiti, tema ovog članka je HDZ i njegov novi predsjednik Andrej Plenković. Hajdemo ga (ih) onda uvesti u priču…

Naši mediji su još uvijek sramežljivi u prihvaćanju činjenice da je po istraživanju Nove TV HDZ u lipnju, nakon agonije Tomislava Karamarka, imao podršku od samo 21,5% hrvatskog biračkog tijela i zabilježio vjerojatno najveći mjesečni pad rejtinga (s 28,7% u svibnju) jedne hrvatske političke stranke. Ali Tomislav Karamarko je davna politička prošlost, doista davna jer je izborom Andreja Plenkovića za predsjednika HDZ zabilježio vjerojatno najveći mjesečni skok rejtinga (na 28,3% u srpnju) jedne hrvatske političke stranke. Čak i ako ste skeptični prema rezultatima istraživanja javnog mnijenja, vlastitom “odokativnom” metodom – razgovorom s poznanicima i osluškivanjem razgovora drugih u kafiću, prodavaonici, zubarskoj čekaonici, autobusu ili tramvaju – možete potvrditi ove brojeve.

Poslušajmo još jednom, samo kratko, što govori hrvatski birač: “Kad pogledam unazad, kad zavrtim vlastiti životni sat u Hrvatskoj od osamostaljena do danas, najbolje sam živio u doba vlade Ive Sanadera. Bio on lopina ili ne – nebitno, o politici pričam. A pod njegovom politikom sam osjećao da živim u civiliziranoj državi, državi u kojoj se cijenio Domovinski rat, državi u kojoj se bavilo braniteljima, a ne ustašama i partizanima, državi u kojoj je premijer s ‘Hristos se rodi!‘ i nešto Judinih škuda u džep etnobiznismenu Miloradu Pupovcu riješio ‘srpsko pitanje’, državi kakvu je, uostalom, zamišljao i otac domovine Franjo Tuđman.”

Hrvatski birač možda i griješi, ali je uvijek u pravu. Zato se treba zapitati… Je li hrvatskom biraču dosta potrošenog Milanovića, Kikaša koji je izgubio svoga Škilju iz Zagvozda pa sad baulja lijevo-desno pokušavajući riješiti nerješivo, jer nije onomad uspio riješiti ni Sanadera, a sad mu je protivnik Plenković – politikom Sanader na kvadrat, ili čak kub? Je li hrvatskom biraču puna kapa obavještajno-političkog podzemlja jednog troglodita, jednog prčevitog, jednog šminkera, jednog skrušenog i njihovih sponzora? Čeka li hrvatski birač već godinama pravog – neokaljanog, elokventnog, dopadljivog i hrabrog (čišćenje Tepeša i Ćorića, rušenje Domoljubne koalicije i postavljanje HDZa na prirodno prvo mjesto) – lidera stranke koja može, poglavito u postMOSTovskoj eri, ispuniti obećanja i s brojem i s kvalitetom ljudi? Tko ili što može zaustaviti toga lidera, odnosno tu stranku, na putu do apsolutne saborske većine nakon rujanskih izbora? Tko? Što?

Boris Traljić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentira Boris Traljić

Korona razotkrivanje

Objavljeno

na

Objavio

Lijeno se valja, evo, već dvadeseti beskrajni dan od kad sam prestao s normalnim životom i pretvorio se u beskontaktnog opsesivnog rukoperača, dezinfikatora i kućočuvara. Dvadeseti je već šugavi dan, a još uvijek, netom prije spavanja, u dubokom mraku razmišljam i ne uspijevam dokučiti kako je moguće da se scenarij nekakve niskobudžetne holivudske outbreak maštarije pretvorio u realnost, u prijetnju koja će na više godina, desetljeća možda, razbucati cijeli svijet.

Neovisno je li u pitanju intelektualna mi insuficijencija ili možda tvrdoglavo odbijanje prihvaćanja razmjera ovog globalnog medicinsko-gospodarskog problema, korona virus je tu. I već dobro nagriza i fizičko i psihičko zdravlje ljudi iz najrazvijenijih svjetskih država, izaziva nesigurnost, jak, prečesto i paničan strah i depresiju uz enorman pad gospodarskih aktivnosti pa posljedično i pad zaposlenosti, potrošnje, BDP-a…

Život je takav – teško razmrsivo klupko zamršenih okolnosti – ali, najčešće, nije svako zlo za zlo. Ne želim pritom, antetomićevski bezdušno, poput nekakvog primordijalnog bezmozgog organizma, na svu ovu pandemijsko-potresnu nevolju izjaviti kako je bilo ovdje i mnogo gore, i kako treba biti nadahnjujuće da žene rađaju na parkiralištu u Zagrebu koji se zaljuljao (sic!), i još puno toga slično bešćutnoga jer su, eto, naši preci bili siroti, raščupani, svrabljivi i ušljivi zamazanci koji su spavali u slami. Pa, kao, što mi onda hoćemo? Usudio bih se ustvrditi u ime svih nas s makar zrnom duše i mrvicom mozga – želimo naprijed, baš poput naših predaka, onih sirotih, raščupanih, svrabljivih i ušljivih zamazanaca koji su spavali u slami. Ma koliko to trenutno teško izgledalo.

Nije, dakle, svako zlo za zlo jer upravo živimo vrijeme razotkrivanja, korona razotkrivanja, u kojem bitne stvari ponovo postaju bitne, a nebitne, napokon, nebitne. Živimo vrijeme korona razotkrivanja u kojem su, evo, i najpopularniji hrvatski publicistički bardovi i opinion makeri poput Ante Tomića skinuti do gola. Oni trenutno bezidejno mlataraju perima tražeći ideološkog neprijatelja vlastitim utopijskim svjetonazorima. Jer kako uopće napadati jedan obični, nevidljivi, glupi virus za kojega nisu sigurni je li uopće živ? Zato se vraćaju na stare, žive oponente i trenutno se nervozno znoje razmišljajući bi li podržali smanjivanje sloboda, zatvaranje granica, ograničavanje kretanja, praćenje mobitela, izolaciju i život, ili, možda, zadržavanje sloboda i smrt. Jasno vam je da biraju “neće mene valjda još sam mlad i zdrav, a ostat ću dosljedan vlastitoj utopiji” smrt. Primordijalni bezmozgi organizmi, kažem vam.

Ono što je puno važnije od razotkrivanja navedenog i sličnih mu mainstream publicista je korona razotkrivanje neživotnih, utopijskih projekata i ideologija koje oni grčevito brane. Krenimo redom.

Evo, prije svega mi na pamet padaju brojne nevladine udruge, udruge civilnog društva i… i kako li se već ne zovu, koje ne samo da ne doprinose rješavanju krize nego su nam na teretu koju milijardicu kuna godišnje. Sad nam ta milijardica stvarno treba, a kad štediš najprije se odričeš luksuza, zar ne? I ne bojte se, neće zbog tog odricanja biti štete. Štoviše, bit će samo koristi kad se bez sredstava samoreduciraju, jer su te “progresivne” udruge, u pravilu, više radile na stigmatizaciji nego na koheziji u društvu. Pa neka onda odu s koronom, ionako su izmišljene i strateški po svijetu posijane samo kako bi, uz pomoć naših mainstream bezmozgih, zaštitile dva agresivna, komplementarna, utopijska projekta – globalizaciju i političku korektnost.

Globalizacija je, ukratko, projekt moćnih država i njihovih elita koje su pod idejom slobodnog protoka roba, usluga i ljudi htjele zadominirati svijetom jednostavnom formulom – uvozom najsposobnijih ljudi iz siromašnih država koje bi zapošljavali na inovacijama i proizvodnji, a onda izvozom proizvedenih roba i usluga tim istim državama, ostvariti enormne profite. Na primjer, zamislite malog pametnog Hrvata kojeg za izuzetno dobru plaću zaposli neka velika farmaceutska kuća u kojoj on vodi tim za proizvodnju, recimo, lijeka protiv bolova, da bi onda taj lijek koristili svi mi ostali Hrvati vulgaris i plaćali ga po takvoj cijeni da smo od godišnjeg plaćenog iznosa mogli i sagraditi i opremiti tvornicu za proizvodnju tog lijeka pa još zaposliti njega i stotinjak sličnih mu malih pametnih Hrvata.

I tako je krenula globalizacija. Bogati i moćni su postajali i bogatiji i pametniji, a siromašni siromašniji i gluplji, a onda su krenuli prvi problemi. Naime, malom pametnom Hrvatu u bogatom svijetu je počela smetati činjenica da otvorenog srca prihvaća malog pametnog kolegu s druge strane civilizacije, a koji njega smatra bezbožnikom kojeg treba ili preobratiti ili dekapitirati. To je, naravno, loše utjecalo na produktivnost i profit pa je trebalo nekako riješiti problem. Bogati i moćni su zato smislili zaštitnu ideologiju – političku korektnost.

Politička korektnost je, dakle, trebala prijeteći stigmatizacijom – primitivac – pa sve do socijalnog odbacivanja, natjerati malog pametnog Hrvata u bogatom svijetu da mu ne smeta činjenica što otvorenog srca prihvaća malog pametnog kolegu s druge strane civilizacije, a koji njega i dalje smatra bezbožnikom kojeg treba preobratiti ili dekapitirati. I uspjela je.

Ali nije stala samo na tome. Politička korektnost se kao karcinom proširila i natjerala malog pametnog Hrvata u bogatom svijetu da otvorenog srca prihvaća i brojna druga devijantna ponašanja i poremećaje kao poželjne. Pa je tako najprije homoseksualnost prestala biti poremećaj, pa je onda postala poželjna i progresivna, pa je spol postao zabranjena riječ, pa su iz aviona vidljive spolne razlike postale nevidljive, pa su spol potpuno izbacili i uveli rod, pa su djeca počela biti odgajana kao rodno neutralna, a rod bi birali kao odjeću u nekoj dobi, pa je i pedofilija prestala biti poremećaj, pa je djevojčica s “neurobiološkim razvojnim poremećajem” postala najpoznatija svjetska aktivistica za zaštitu okoliša, pa…

Treba biti jasan. Nije mali pametni Hrvat u bogatom svijetu nikad imao problem s homoseksualcima ili djevojčicama s “neurobiološkim razvojnim poremećajem”. Dapače. Ali, imao je problem s nametanjem poremećaja kao mainstreama. Dok i taj problem karcinom političke korektnosti nije zatomio.

A karcinom kao karcinom. Metastazirao je, proširio se iz bogatih i moćnih država i zahvatio sve države s ove strane civilizacije. Tako smo i mi Hrvati vulgaris s njim dobro zahvaćeni zahvaljujući transmiterima – baš onim strateški posijanim nevladinim udrugama i našim bezmozgim mainstream utopistima.

Istina, dobro su to moćni i bogati zamislili, vrlo dobro – bezmozgima ponuditi privid ravnopravnog i politički korektnog svijeta koji će glodati i glodati – a za to vrijeme lova kapa u džep. Međutim, dogodila im se Kina. Odnosno Kinezi, narod kolektivno-radoholičarskog, mravljeg mentaliteta pod totalitarnom čizmom koji je uspio promijeniti smjer uvoza pameti i izvoza proizvoda i usluga. I odjednom je globalizacija počela donositi gubitke, Amerikanci su počeli gubiti posao, “dogodio” se Donald Trump… Globalizacija, politička korektnost, nevladine organizacije i bezmozgi progresivci su sad postali problem bogatih i moćnih. Trump je bio samo blaga kemoterapija za te karcinome, a tek će ih korona uništiti. Kakva je uopće veza između ove pandemijske krize i globalizacije, pitate se. Izgleda li vam sve ovo paranoično? Je li ovo neki “teorija zavjere” članak?

Ukratko. Iako bezmozgi zadnjih dana bjesomučno ponavljaju kako virus ne poznaje granice, kad se malo slegne prašina i misli razbistre zaključak će biti jedini moguć – u globalističkom svijetu ljudi ne poznaju granice, a ovaj virus šire ljudi. Nadalje tu je i “lokalni globalistički projekt”, Europska unija. Ta protuprirodna organizacija disonantnih država – nastala samo s jednim ciljem, da pod egidom utopističkih ideja jednakosti, prodaje magle o jednakosti točnije, provodi neokolonijalnu politiku s kojom siromašne države postaju financijski i politički ovisne o bogatima, odnosno zadužuju se, prodaju resurse, gube suverenitet i pristaju na jak utjecaj na fiskalnu i monetarnu politiku (ukratko, “globalizam u lokalu” na najjače) – se, praktično, raspala. Jedan virus i nestalo je sve ono veliko jedinstvo, solidarnost, kohezija, nadnacionalnost, Schengen i ostale globalističke mamilice za bezmozge.

Bitno, rekao sam, napokon opet postaje bitno. A korona nam je razotkrila što je to – hrana, lijekovi i medicinska oprema, i stručni ljudi prije svega. Nitko se normalan više neće žaliti na plaće medicinskog osoblja, ako ne želi da ga od neke nove korone liječe, lupam, Srbi, Makedonci ili Rumunji dok naši visoko kvalitetni liječnici pomažu Ircima, Britancima ili Nijemcima. Nitko se normalan više neće žaliti na carine na uvoz hrane, lijekova i medicinske opreme, ako želimo stimulirali našu proizvodnju i biti samodostatni u kriznim situacijama. I tako dalje… jasan vam je smjer. Svijet će se promijeniti, skinut će licemjernu neokolonijalističku, globalističko-političkikorektnu masku, naučiti iz pogreški i krenuti novim smjerom, Europska unija će smanjiti utjecaj i/ili nestati, vratit će se granice i carine za zaštitu vlastite proizvodnje…

Kako mi trenutno stojimo? Vrlo dobro, usudio bih se ustvrditi. Ma koliko se predsjednik Vlade Andrej Plenković tijekom mandata činio daleko od hrvatskih, a blizu europskim problemima, on se u ovoj krizi pokazuje pravom osobom na pravom mjestu. Naime, shvatio je kako nije vrijeme za političko-uhljebničko mlatimuđenje nego je oformio sposoban, a ne podoban, Stožer civilne zaštite RH za sprečavanje širenja zaraze. Rezultate za sad imamo unatoč objektivno izuzetno teškoj situaciji i ekvilibriranju između slobode kretanja (ne u cilju zadovoljavanja bezmozgih kritičara nego u cilju pokušaja zadržavanja gospodarskih aktivnosti) i kontrole širenja zaraze u uvjetima nedostatka zaštitne opreme, izloženosti medicinskog osoblja i našeg piciginaškog “di će nas virus” karaktera.

Ukratko, Andrej Plenković je, neovisno o činjenici da mu to u budućnosti potencijalno stvara nekog jakog političkog oponenta, ustanovio meritokraciju. Ta čarobna riječ, meritokracija, nam se pokazala kao spasonosna kad god smo bili u krizi, a Plenković je Stožerom postavio na sličan način kao i Franjo Tuđman u Domovinskom ratu s pomirbom i Vladom nacionalnog jedinstva. Jer traje Drugi domovinski rat, ovo je, a nisu to bili svi oni koje su učestalo dnevnopolitički zazivali raznorazni politički ekshibicionisti. S jednom razlikom u odnosu na prvi – u ovom ratu naši su branitelji liječnici, ljekarnici, prodavači, prijevoznici, dostavljači, policajci, vatrogasci i brojni drugi koji nas uspješno održavaju na životima u izolacijskim uvjetima. Svi mi ostali smo manje-više beskorisni i zato branitelji, hvala vam!

Boris Traljic

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentira Boris Traljić

Zašto (ipak) nisam glasao za Škoru

Objavljeno

na

Objavio

Sudbina je tako htjela, ili Božja ruka, ili Vrag neki, nebitno. U svakom slučaju kao i na skoro svim dosadašnjim izborima malo prije sedam sam izašao iz kuće ispraćen ovaj put “ti stvarno nisi normalan” izjavama nježnosti najdraže i letećom šlapom koju sam vrhunskim refleksom izbjegao. Sve sam to podnio s namjerom da prestignem “hokejaše” od sedamdeset plus godina i prvi obavim građansku dužnost u osnovnoj školi koju sam i sâm pohađao. Biti prvi je, ne znate vi koji ustajete kasnije, s godinama sve teže jer, prije svega, ne idem mlađi, a onda i strahovito napreduju ortopedska pomagala pa mi i plavi umirovljenici i crveni penzioneri sve uspješnije podapinju noge svojim ergonomskim hokejaškim štakama i štapovima.

Ali sudbina je ovaj put htjela, ili Božja ruka, ili Vrag neki, nebitno, da se u Splitu malo prije sedam sati dvadeset i drugog prosinca devetnaeste spoji nebo sa zemljom zbog čega bih tih jedva stotinjak metara do škole nekad zvane po jugoslavenskom narodnom heroju (a danas, idiotski, po kvartu jer hrvatskih velikana očito nemamo) pokisao kao miš.

Sudbina je, dakle, htjela, ili Božja ruka, ili Vrag neki, nebitno, da sam uz sav taj kijamet bio van Hrvatske nekoliko dana i nisam ispratio najžešći period kampanje pa sam zbog svega teška srca i plenkovićevski oportuno odlučio izbjeći tradicionalnu izborno-gerijatrijsku utrku i uskočiti u, od škole nešto bliži, automobil kako bih u omiljenom kafiću malo dalje uz more na miru dok kiša ne prestane pogledao što je to kandidat kojeg sam baš bio krenuo zaokružiti izjavljivao dok nije bio “pod mojom kontrolom”.

A sve što se događalo nakon toga nema veze ni sa sudbinom, ni s Bogom, nego s gospodinom Miroslavom Škorom, ili s njegovom veleumnom ekipom, nebitno. “Ako u kampanji ne izleti nekakvo njegovo prljavo rublje, nekakav lopovluk, utaja, prevara, nedolično ponašanje, ili nešto slično, ima moj glas. Bjanko.“, napisao sam jedanaestog rujna u vjerojatno proročanskom, ali sigurno višestruko recikliranom članku Novi hrvatski predsjednik bit će Besni? s upitnikom na kraju naslova iz čiste pristojnosti. Što su to gospon doktor napravili da izgube jedan avansirani glas?

Prije svega želim nešto pojasniti. Nije korektno, nije moj stil točnije, cipelariti čovjeka dok je na podu. Ali kako gospon doktor ne shvaćaju da su na podu, odlučio sam ipak opaliti. A on, ako je doista vrhunski inteligentan, duhovit, obrazovan, popularan i poslovno uspješan kakvim ga smatram, shvatit će kako mu je bolje da se, kažu li tako u njegovoj Slavoniji, okane ćorava posla. Krenimo redom.

Poprilično sam lojalan birač HDZ-a. Hajde, recimo da sam na dvije trećine izbora zaokružio broj ispred nekog hadezeovog kandidata. Nekad doista vrhunsku osobu i stručnjaka, češće većeg ili manjeg idiota. Vjerojatno bih i na ovim izborima bez velikog razmišljanja zaokružio broj ispred kandidatkinje koja nije pokazala ni da je vrhunska osoba, ni da je stručnjakinja. Ali Bože moj… jesam li to ja? Ili ste to možda vi, dragi čitatelju?

Tako to ide. Ne bi me u mom naumu uzdrmao ni gospodin Miroslav “odakle sad ovaj” Škoro da ga samim pojavljivanjem nije dohvatila dotad neviđena medijska haranga. A kako sam neko vrijeme očešan o medije i imam nekakvo iskustvo, odnosno znam prepoznati naručene apologetske bljuvotine pojačane bulumentom jednoumnih komentatora koje su odjednom počeli objavljivati i nekad slobodni, neovisni portali, tako su me gospon doktor ozbiljno zainteresirali. Kad se to još poklopi s Andrejom Plenkovićem na čelu HDZ-a, osobom koja bi bila spremna, karikirat ću, promijeniti ime domovine u, na primjer, Sjevernu Hrvatsku da to od njega zatraži neki debeli briselski birokrat, gospon doktor su postali Miroslav “pošaljimo im poruku” Škoro kandidat s avansiranim glasom. Bar što se mene tiče. Ako nešto debelo ne zaj…

I tako sam, sušeći se u omiljenom kafiću, s osmjehom na licu razmišljajući o plavim umirovljenicima i crvenim penzionerima koji me čekaju sa spremnim štakama, upalio notebook i nakon nekoliko sati odlučio povući vjerodajnicu gospon doktoru.

Istinabog, od početka mi je želudac podizalo njegovo stalno pozivanje na narod. “Ja i narod“, pamtimo mi stariji ponavljanje jednog osebujnog epizodnog lika iz partizanskog filma, a gospon doktor su me neodoljivo podsjetili na njega. Ali Bože moj… jesam li ja operiran od populizma? Ili ste možda vi, dragi čitatelju? Gospon doktor su jak populist pa se ljigavo dodvoravanje narodu i očekuje od njih. Nisu li ga, na kraju krajeva, podržali i ostaci ostataka MOST-a?

Gospon doktor su, nadalje, devedesetih napustili Hrvatsku, pa su se vratili, pa su se malo učlanili u HDZ, pa su se za šalu iščlanili, pa su se ponovo za šalu učlanili, pa su se onda zapravo iščlanili, pa su u međuvremenu malo bili konzul, pa su bili u Orfeju, pa sinekurica tamo, sinekurica ovamo. Ali Bože moj… zar bih ja odbio dobro plaćeno uhljebljenje da mi ga netko ponudi? Ili biste možda vi, dragi čitatelju?

Eto, sve sam to provario. Odnosno sve je to provario moj želudac uz malu pomoć anksiolitika i veliku inhibitora protonske pumpe.

A onda sam neplanirano se sušeći u omiljenom kafiću pročitao da su gospon doktor izjavili: “Revidirane ankete pokazuju da sigurno pobjeđujem u drugom krugu. Ako se to ne dogodi, to će značiti samo jedno – da je posrijedi izborna prijevara.” Izgleda vam beznačajno, ali jamčim vam – nema gore stvari za jedno društvo, odnosno nema gore stvari za dizanje tenzija i polarizacije u društvu od ovakvog neargumentiranog izazivanja paranoje. “Ili ja pobjeđujem ili me kradu” izbornu logiku Hrvatska je davno i civilizacijski i kulturološki pobijedila, ostavila je na istoku. A gospon doktor je vraćaju. Nema nikakvog opravdanja za ovakvu paranoju i ovakav udar na demokraciju, jer koliko znam, a znam, gospon doktor za to nemaju olakotne okolnosti. Nisu ih oštetile ratne traume osim ako tijekom Domovinskog rata nisu sa suprugom doživjeli neki neugodnjak s pijanim, baš taj dan otpuštenim radnikom čeličane dok su večerali u nekom pitsburškom restoranu.

Ali to nije sve. Nakon ovog stresa sam stisnuo zube i pustio predizborno sučeljavanje kandidata. Tri izgubljena sata u vlastitom životu, ali sam tijekom njih imao dojam da, iako nekoliko dana nakon događaja i na YouTube-u, više sudjelujem u sučeljavanju od Miroslava “skoro si me navukao” Škore. Da se razumijemo, kad bih birao vinogradara ne bi mi smetala smušenost gospon doktora, ali oni su se kandidirali za predsjednika Hrvatske. Danas je percepcija javnosti sve u politici. Međutim, čak i ako stavimo po strani percepciju javnosti, pitam se kako bi gospon doktor izgledali u društvu Putina, Vučića, Orbana, Erdogana ili sličnog nekog tvrdog i snažnog državnika kad su ih gospon Katarina Peović smjestili u mišju rupu?

Ali ni to nije sve. Gospon doktor su popustili jednom novinaru i kršćanski izjavili kako bi pomilovali srpske ratne zločince ako se za to ispune uvjeti. Kakvi su ti uvjeti koje mora ispuniti agresor koji je ubijao i silovao naše žene i djecu da bi postao slobodan čovjek? To je u srži ratnog zločina zar ne, ubijanje civila ili zarobljenika. Dakle, znam ponavljam se, ali bitno je: “Gospon doktor, koji su to uvjeti koje mora ispuniti agresor koji je ubijao i silovao naše žene i djecu kako bi slobodan prošetao Jelačić placom?

Ima, nažalost, još dosta spoznaja iz omiljenog kafića, ali moram završavati. Badnjak je. Htio sam vam samo prenijeti zašto (ipak) nisam glasao za Škoru, što to nije mogao provariti moj želudac unatoč pomoći medikamenta. Jasno mi je da suverenisti i MOST traže lice koje mogu prodati širokim masama. I uspjeli su. Skoro. Vjerujem da nas je vrlo mali postotak koji smo napustili gospon doktora prije samog cilja. Mali, ali dovoljan.

Međutim, posljedice Miroslava “nereda” Škore će se odraziti na podržavatelje. Svjedok su mi promilanovićevske izjave lidera stranaka koje su podržale gospon doktora, uz neshvaćanje, negiranje točnije, kako su glasovi za gospon doktora (osim glasova MOST-a i suverenista koji jesu i koji će i dalje makijavelistički sve provariti) mahom protestni glasovi i glasovi mladih koji konstantno traže nova lica. A to nam onda predviđa njihov rezultat na narednim parlamentarnim izborima. Ne budu li oni prijevremeni, Miroslav “napuhani balon” Škoro će se ispuhati, a podržavatelji posvađati.

Ali sve je to za jednu drugu analizu. Želim još samo u duhu blagdana izjaviti katolički, ili kršćanski ako hoćete, da sam možda i pogrešno procijenio gospon doktora. Ali Bože moj… mogu li uvijek biti u pravu? Ili ste možda vi uvijek u pravu, dragi čitatelju?

Sretan Božić

Boris Traljić

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari