Pratite nas

Komentira Boris Traljić

HDZ s Plenkovićem lovi apsolutnu većinu

Objavljeno

na

“Iskreno… već dugo sam uvjeren da su svi ovi naši političari isti. Kad ih slušam prije kakvih izbora (a uvijek su kod nas nekakvi izbori), kao da slušam najboljeg prijatelja kako me tješi u sitnim satima u nekoj zadimljenoj smrdljivoj birtiji nakon nekoliko boca jeftinog kiseliša zagemištanog do kakve-takve pitkosti: ‘Ma bit će sve dobro, naći ćeš posao ne boj se, otvorit ćemo bar dvjesto tisuća novih radnih mjesta. Plaćen posao, i to dobro plaćen jer ćemo i doprinose smanjiti. A smanjit ćemo, bome, i poreze pa će ti sve biti povoljnije, moći ćeš djeci napokon kupiti patike i knjige bez onih napornih noćnih fatureta i još otići na skijanje bar svaku drugu godinu, a na ljetovanje svaku! I mirovinu ćeš nestrpljivo čekati, zvat će je tvoja generacija kruzarina jer ćeš se u mirovini s titanijskim kukovima gegati po krstarećim megabrodovima. Eh da, kad smo već kod umjetnih kukova, nećeš više čekati šest-sedam mjeseci na običan pregled prostate, ma kakvi, gurnut ćemo ti mi prst već šesti-sedmi dan nakon što dođemo na vlast.

Svi oni mi pred izbore nešto slično obećavaju, imaju slične programe, slične reforme i muka mi je od njih više. Ali stvarno. Muka mi je kad jedni viču: ‘Dat ćemo 1000 eura za svako dijete!‘. Muka mi je i onda kad drugi obećavaju: ‘1000 eura za svako dijete? Evo, mi ćemo dati 1100!‘. A tek: ‘Nećemo se jednostrano prikloniti ni jednoj stranci ili koaliciji pomažući im tako formirati Vladu!‘ kad se kunu treći i to još zateftere kod javnog bilježnika koji, usput budi rečeno, bizarniju ovjeru nije napravio otkad mu je onomad Mate M. došao s komadom papira na kojem je s težačkim rukama (čvrsto, probijajući tu i tamo list ‘na kockice’ koji je neravno istrgnuo iz neke bilježnice) i s velikim nezgrapnim slovima napisao da neće ovca Garava koja mu je dala toliko i toliko mlijeka i ojanjila toliko i toliko janjaca završiti u loncu, nego će u crnu zemlju ‘su križen, fratron i svimen ostalin kako spada. Amen.‘ ‘To nije koalicija, to je suradnja!‘ objašnjavaju mi ti isti treći nakon izbora.

Obećanje – izbori – ludom radovanje, obećanje – izbori – ludom radovanje… i tako iz ciklusa u ciklus. Što uopće misle ti političari? Da sam glup? Da sam ovca Garava i da ću iz godine u godinu glasati za njih samo kako ne bih završio u loncu? A onda će oni četiri godine jahati na meni, zaduživati i mene i moju djecu i moje unuke kako bi uhljebili što više svojih betežnih ne bi li tako imali nešto malo lakši (clean-iji) start na idućim izborima. E nećete više! Dosta je bilo! Ne pojavi li se netko normalan, nećete sastaviti vladu do sudnjega dana… pa što košta da košta!”

Otprilike ovako razmišlja osoba kojoj predizborno svi nešto govore, a godinama je gotovo nitko ne sluša – hrvatski birač – osoba koja možda i griješi, ali je uvijek u pravu. “Gotovo nitko”, jer ga je ipak poslušao MOST nezavisnih lista u predizbornoj kampanji prošlogodišnjih izbora za zastupnike u Hrvatski sabor i samo zato uspio uvjeriti čak tristo tisuća jedinki tog istog hrvatskog birača da su baš oni ti koji će prekinuti ciklus “obećanje – izbori – ludom radovanje”, bar ovaj “ludom radovanje” dio. I upravo to je najveća zasluga MOSTa u razvoju (pred)pubertetske hrvatske demokracije – političke stranke će u postMOSTovskoj eri puno više i puno ozbiljnije osluškivati što to govori hrvatski birač i, što je još važnije, pazit će što i kako rade nakon izbora, bilo da su na vlasti, bilo da su u opoziciji, jer je naš (pred)pubertetlija hrvatski birač napredovao, počeo je čak i pamtiti.

Zanimljiva je, u stvari, ta hrvatska politička priča, zanimljiv je taj razvoj naše mlade demokracije… Zar nije najbolji primjer baš navedena činjenica da u toj priči, već danas je sigurno, velike zasluge za uljuđeniju predizbornu retoriku, odnosno za svođenje predizbornih obećanja u realne okvire bez velebnih dootočkih tunela i inih malošvicarskih infrastrukturnih objekata ima MOST, platforma koja objektivno nije imala nikakve šanse za postizborno ukidanje onog “ludom radovanje” dijela zbog jedne izuzetno banalne činjenice – nije imala dovoljno ljudi, ni brojem ni kvalitetom, koji bi vlastite predizborno obećane reforme pokrenuli i podigli na višu razinu, odmaknuli ih od ideje? Dakle, platforma sastavljena od političara koji osim grandioznih planova nemaju ništa, ali baš ništa drugo potrebno za realizaciju tih planova, platforma čije reforme ultimativno završavaju s “trebamo”, “moramo” i “hoćemo”, nekako uspije natjerati ozbiljne političke stranke da paze što govore jer ih sutra čeka realizacija predizbornih “trebamo”, “moramo” i “hoćemo” obećanja. Samo u Hrvatskoj, dame i gospodo… samo u Hrvatskoj.

Kako je to uopće moguće? Možemo mi MOSTovce posprdno nazivati “pateranima”, ili “Opus Mei”, ili kako već, da bismo ih jasno povezali s jednom utjecajnom (jedinom osobnom?) prelaturom Katoličke Crkve i kako bismo pokazali da je njihov nagli politički uzlet, odnosno njihova nadnaravna sposobnost osluškivanja hrvatskog birača, daleko od slučajne i naivne. Štoviše, čvrst je stav hrvatske javnosti da ovu političku platformu pi-arom podržava ni manje ni više nego najbolji poznavatelj duše te javnosti i tako sve sjeda na svoje logično mjesto: “Ma što bi ta šaka jada uopće napravila da iza njih nije moćna Katolička crkva?” Možda. Ali…

Ali lako nam može, dok zaslijepljeno gledamo u tu crkvenu fasadu, promaknuti činjenica da su MOSTovci iznenađujuće dobro zaplivali u kaljuži u kojoj ih nikako ne bismo očekivali s glavama iznad površine – u obavještajnom podzemlju. Danas je svima jasnije zašto je MOSTovcima najvažnija reforma u postizbornim pregovorima s HDZom bila kontrola nad MUPom i obavještajnim službama, jer oni su tu kao riba u moru.

Istinabog, u početku je hrvatska javnost te MOSTove zahtjeve za kontrolom službi percipirala kao hvatanje za slamčicu, kao potez očajnika s kojim bi se nekako othrvali svemoćnom Tomislavu Karamarku, superšpijunu, osobi koja je pustila pipke obavještajnim podzemljem i nadzemljem, mračnjaku koji treba samo pucnuti prstima i medije će preplaviti afere o Milanoviću i Petrovu, o ovome i onome, tko god da mu je stao na žulj. Međutim danas je potpuno jasno da je, u odnosu na MOSTovce, Super-Tomislav najobičniji obavještajni šibicar, najobičniji blefer sposoban za taj posao otprilike kao i za politiku, najobičnija sponzoruša, jer već znamo tko mu je bio sponzor za ulazak u obavještajni sektor, a danas nam je sve jasnije i tko mu je vjerojatni sponzor za ulazak u politiku, lako ga (ih) je prepoznati – u azbuci ima(ju) slovo “R” iz zemlje iza ogledala – “Я”. I ne smijemo nikako zaboraviti – Karamarka je “skinuo” MOST – i to ne političkim, nego obavještajnim metodama.

E sad, zaključite sami tko je onda pustio pipke obavještajnim podzemljem i nadzemljem. U stvari, kako već znate tko je to medije napunio aferama “Konzultantica”, “Madison”, “Hrvatske šume”, pravo je pitanje: odakle dovraga jednoj osobi trogloditskog obrazovanja, osobi s fondom od petsto hrvatskih riječi od kojih bar tristo nepravilno izgovara Miru Bulju, odakle prčevitom pučkoškolskom učitelju Nikoli Grmoji, odakle šminkerskom jugozastavniku Vlahi Orepiću i, poglavito, odakle skrušenom bogobojaznom psihijatru Boži Petrovu svi ti obavještajni podaci? Sponzor? Ako i jest, bar piše “R” kako Bog zapovjeda…

Iako se to na temelju ničeg do sada iznesenog ne može zaključiti, tema ovog članka je HDZ i njegov novi predsjednik Andrej Plenković. Hajdemo ga (ih) onda uvesti u priču…

Naši mediji su još uvijek sramežljivi u prihvaćanju činjenice da je po istraživanju Nove TV HDZ u lipnju, nakon agonije Tomislava Karamarka, imao podršku od samo 21,5% hrvatskog biračkog tijela i zabilježio vjerojatno najveći mjesečni pad rejtinga (s 28,7% u svibnju) jedne hrvatske političke stranke. Ali Tomislav Karamarko je davna politička prošlost, doista davna jer je izborom Andreja Plenkovića za predsjednika HDZ zabilježio vjerojatno najveći mjesečni skok rejtinga (na 28,3% u srpnju) jedne hrvatske političke stranke. Čak i ako ste skeptični prema rezultatima istraživanja javnog mnijenja, vlastitom “odokativnom” metodom – razgovorom s poznanicima i osluškivanjem razgovora drugih u kafiću, prodavaonici, zubarskoj čekaonici, autobusu ili tramvaju – možete potvrditi ove brojeve.

Poslušajmo još jednom, samo kratko, što govori hrvatski birač: “Kad pogledam unazad, kad zavrtim vlastiti životni sat u Hrvatskoj od osamostaljena do danas, najbolje sam živio u doba vlade Ive Sanadera. Bio on lopina ili ne – nebitno, o politici pričam. A pod njegovom politikom sam osjećao da živim u civiliziranoj državi, državi u kojoj se cijenio Domovinski rat, državi u kojoj se bavilo braniteljima, a ne ustašama i partizanima, državi u kojoj je premijer s ‘Hristos se rodi!‘ i nešto Judinih škuda u džep etnobiznismenu Miloradu Pupovcu riješio ‘srpsko pitanje’, državi kakvu je, uostalom, zamišljao i otac domovine Franjo Tuđman.”

Hrvatski birač možda i griješi, ali je uvijek u pravu. Zato se treba zapitati… Je li hrvatskom biraču dosta potrošenog Milanovića, Kikaša koji je izgubio svoga Škilju iz Zagvozda pa sad baulja lijevo-desno pokušavajući riješiti nerješivo, jer nije onomad uspio riješiti ni Sanadera, a sad mu je protivnik Plenković – politikom Sanader na kvadrat, ili čak kub? Je li hrvatskom biraču puna kapa obavještajno-političkog podzemlja jednog troglodita, jednog prčevitog, jednog šminkera, jednog skrušenog i njihovih sponzora? Čeka li hrvatski birač već godinama pravog – neokaljanog, elokventnog, dopadljivog i hrabrog (čišćenje Tepeša i Ćorića, rušenje Domoljubne koalicije i postavljanje HDZa na prirodno prvo mjesto) – lidera stranke koja može, poglavito u postMOSTovskoj eri, ispuniti obećanja i s brojem i s kvalitetom ljudi? Tko ili što može zaustaviti toga lidera, odnosno tu stranku, na putu do apsolutne saborske većine nakon rujanskih izbora? Tko? Što?

Boris Traljić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentira Boris Traljić

Treba li ministar Tolušić tužiti Nacional?

Objavljeno

na

Objavio

FAH

Napomena:

Autor piše ovaj članak u uvjerenju kako je potpredsjednik Vlade i ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić nevin u aferi “Nacional et al.”.

Tehnologija nas uništava. Doista. Prosječno ljudsko biće je amorfna kreatura snažno vođena primordijalnim “u se, na se, poda se” instinktima, instinktima koje je donedavno kršćanski moral (čitaj: Crkva sa svojim dogmama i kanonima) koliko-toliko držao pod kontrolom. Dakle, taj i takav homo sapiens vulgaris se odjednom našao suočen s novim tehnološkim alatom – društvenim mrežama. Ovo novim za nešto staro “već cijelo desetljeće” danas izgleda smiješno, ali polemika o tome nije tema članka.

Tema je: Kakve su posljedice dostupnosti tog novog/starog tehnološkog alata pojedincu kojeg u ovom modernom liberalnom, ili “liberalnom”, svijetu karakterizira “u se, na se, poda se” filozofija, odnosno kojeg karakterizira neetička želja za stjecanjem moći i bogatstva pod svaku cijenu i neovisno o kolateralnim žrtvama kako bi ispunio vlastite ambicije, kojeg karakterizira nastran sustav vrijednosti nametnut hollywoodsko-konzumersko-propagandom mašinerijom, i, da cijela stvar bude kompleksnija, karakterizira ga jaka svijest o prolaznosti koja onda generira jaku želju za ostavljanjem traga u beskraju tamo gdje to jedino može – na društvenim mrežama?

Personalizirat ću malo priču, vjerujem da će biti zanimljivo. Moj prvi doticaj s koncepcijom društvenih mreža  je bio daleke dvije tisuće i sedme kad sam “vidovito” prognozirao krah tog projekta za najviše godinu dana. Sjećam se kako sam visokointelektualno zaključio: “Tko je toliko lud da objavi vlastitu intimu, ako, poput javnih osoba, nije na to prisiljen?“, i još: “Pa zar oni stvarno misle da će netko trošiti vlastito vrijeme, a vrijeme je novac, kako bi (najčešće, i na vlastitu sramotu) polupismeno komentirao neke događaje s (opet najčešće, i opet na vlastitu sramotu) oskudnom sposobnošću raščlambe i razlučivanja?” Toliko o mom poznavanju ljudi…

Danas je lako generalski nakon bitke zaključiti da smo baš mi, polupismene osobe s oskudnom sposobnošću raščlambe i razlučivanja, preplavili virtualni svijet i, uz pomoć tehnologije, postali značajna poluga onima koji znaju kako nas upregnuti za pokretanje vrlo ozbiljnih procesa. Toliko ozbiljnih da mogu, a i hoće, dovesti do jakih geopolitičkih turbulencija, sukoba i, posljedično, brojnih ljudskih žrtava.

Zapadni svijet je svjestan teške rješivosti ovog problema, ali kako su centri odlučivanja ujedno i centri moći, tako i spremnost tih centara moći za rješavanje problema varira od “iskoristi budaletine” do “ove budaletine će nas skratiti za glave“. Euromoćnici su, na primjer, trenutno na potonjem razmišljanju zabrinuti zbog jačanja desnice. U stvarnosti zabrinuti su zbog jačanja onih koje stavljaju u tu desničarsku ladicu, a stavljaju sve one koji se protive birokratskoj sado-mazo uniji naroda u kojoj smo, usput budi rečeno, mi Hrvati ponajveći mazohisti i vjerojatno upravo zato ponajmanji desničari. Protivnici ovakve Europske unije su, cenzurirani od mainstream medija, iskoristili ponuđeno – virtualni svijet i društvene mreže – kako bi širili vlastita stajališta i ideje. Širili nama, nećemo se lagat’, polupismenim budaletinama s oskudnom sposobnošću raščlambe i razlučivanja. Jer mi, svako toliko, imamo moć, mi smo biračka baza i nama se s vremena na vrijeme ljigavo upucavaju ma koliko nas prezirali.

Problem izloženosti masa relativno jednostavnoj društvenomrežnoj manipulaciji doista postoji, i potencijalno je vrlo opasan. Ali, treba ovo naglasiti, ništa više ni ništa manje opasan od mainstream euro masmedijske manipulacije kojoj smo godinama izloženi. Ili neojugoslavenske, koja u Hrvatskoj, zbog specifičnih povijesnih okolnosti, ima izuzetno plodno tlo. Ili/i svih drugih manipulacija koje nas polariziraju, svađaju i, u konačnici, prijete kao narodu. Odnosno, točnije, prijete našem miru i blagostanju.

Eurobirokraciju, naravno, medijska manipulacija nije brinula sve dok su je oni kontrolirali, odnosno, dok su njihovi mainstream mediji odrađivali zadaću. Problem je nastao tek kad su shvatili objektivan utjecaj virtualnih platformi. A što onda nakupina aparatčika, pa bili oni i se prefiksom “euro”, može smisliti za rješavanje takvog problema? Cenzuru, naravno, stari totalitarni alat. Zaustavite Internet! Europska komisija predizborno, u ožujku, pokreće platformu za fake news alarmiranje jer se “ruši povjerenje građana u institucije“. Predsjednik naše Vlade, ujedno i jedan od najvećih europskih eurofila, je, naravno, najavio kako će i Hrvatska u ovome aktivno sudjelovati.

Fake news (lažne vijesti, dezinformacije) su odavno prisutne u hrvatskom medijskom prostoru, a interesantno je da se danas protiv njih bore oni koji su ih najviše proizveli. Jer što je, ako ne fake news, konstatacija kako u Istanbulskoj konvenciji nema rodne ideologije? Ili uvjeravanje da se mračni dio Lex Agrokora dogovarao bez znanja Andreja Plenkovića? Ili INA otkup? Ili fotografije ministra Tolušića? Hajdemo malo ostati na Tomislavu Tolušiću i analizirati kako u hrvatskoj medijskoj praksi izgleda jedna fake news trakavica.

Ima tako jedan hrvatski tjednik koji se percipira kao konspirativni medij, tjednik koji je povezan s mutnim poslovima i obavještajnim podzemljem, tjednik čijeg su novinara, urednika i vlasnika ubili profesionalni atentatori… dakle taj tjednik, Nacional se zove, je napravio nešto što je svojevrsna inovacija u svijetu fake news medijske manipulacije – objavio je lažnu vijest, ali s napomenom da je lažna!

Stručnjaci potvrdili: Tolušićeva sporna fotografija je prerađena

Što je s tim, u stvari, napravio? Ako prihvatite da je virtualni svijet preplavljen polupismenim osobama s oskudnom sposobnošću raščlambe i razlučivanja, onda vam je jasno kako je Nacional et al. iz ničega stvorio okvir u kojem je ministar Tolušić doveden u vezu s prostitutkama i kokainom. I to za cijeli život. Neizbrisivo.

Gledajte na to ovako, napomena koju sam napisao u uvodu članka, a gdje se u trećem licu kulturno ograđujem od potencijalne situacije u kojoj je na Nacionalovim fotografijama ipak Tolušić, većini vas nije zasmetala. To vam vjerojatno sliči na nekakvu pravnu ili GDPR regulativu, svakako na nekakvu kukavičku zaštitu od eventualnih tužbi, ali je daleko više od toga. Dakle, vjerojatno nevinog (evo opet ograda) čovjeka, htio to ili ne dovodim u potencijalnu vezu s kurvama i kokom, kao što ga dovodi, priznali to ili ne, i većina vas.

Dakle, objavom fake news informacije, neovisno o tome što je objavljeno i da jest lažna, odnosno fotomontirana, Nacional et al. je napravio ogromnu štetu Tomislavu Tolušiću. Vjerojatno veću nego da su fotomontažeri koristili standardne trolersko-botovske-društvenomrežne kanale, od kojih bi se uz manje sumnje i s manjom štetom po ugled ministar oprao jer bi nakon početne medijske bure “institucije” napravile vještačenje fotografija i nedvojbeno ustanovile tehničke detalje fotomontaže pa nakon toga možda i našle osobe odgovorne za svinjariju.

Ovako je percepcija javnosti, a ona je u politici sve, da se uz pomoć paraobavještajnog podzemlja možda i pokušalo zaštiti ministra Tolušića. Jer toj javnosti, koja i tuži i sudi, nisu predočeni slabo shvatljivi stručni termini koji je lako slome. Nema tu ni piksela, ni spektra, ni linearne transformacije, ni fragmentacije, nego samo zdravoseljačkih cipela, sata i Zemuna. “Čekaj, hoćeš mi reći da su oni za dva dana prepoznali neki apartman u Zemunu!? Ma daj… ne bi za godinu dana prepoznali ni dubrovački Palace da im pošaljem fotografiju iz sobe, a ne neku zemunsku rupu…“, mislimo mi, polupismene budaletine s oskudnom sposobnošću raščlambe i razlučivanja. Jer nam je to upravo tako servirano.

Tehnologija nas uništava. Doista. Ali je ne treba zato zaustavljati. Nitko neće ugasiti Internet ma koliko se trudio i bilo bi mu puno bolje da umjesto toga obrazuje nas budaletine. Upitajmo se da li zbog te tehnologije ili zbog najobičnije neobrazovanosti više nismo sigurni je li Zemlja kugla, ni pomažu li nam cjepiva, ni jesu li Amerikanci bili na Mjesecu, ni…?

Tolušić je, na vlastitu nesreću, idealan primjer da svaka lažna vijest stvara novi lažni okvir za manipulaciju budaletinama. Razapeli su, vjerujem (ograda… shvaćate?), nevina čovjeka i upravo zato potpredsjednik Vlade i ministar poljoprivrede treba tužiti Nacional. Objava lažne vijesti, pa bilo to i uz napomenu da objavljuješ lažnu vijest, je kazneno djelo protiv časti i ugleda. Točka.

A oni idioti koji zbog toga javno zahvaljuju Nacionalu, u stvari zahvaljuju onom tko je kreirao dezinformaciju. Što i nije čudno, jer takvi idioti od fake newsa i žive. Međutim čudno je, apsurdno točnije, da baš oni najavljuju Zakon za suzbijanje lažnih vijesti.

Boris Traljić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentira Boris Traljić

Piramida sreće

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Isječak/YouTube

Ima, tako, ljudi bez osobnog integriteta. Žive, kažu. I zadovolji su. Nevjerojatno!?

I nije baš. Lako je izgubiti integritet, puno lakše nego što, onako na prvu, mislimo. Evo, na primjer, neki su ga izgubili još kao pučkoškolci kad su se priklonili kakvom razrednom buliju ne bi li tako izbjegli svakodnevnu dozu kacota pa onda još, snažni u čoporu, maltretirali slabije. Neki su izdržali do srednje škole, a onda se, golobradi, učlanili u neku stranku ili partiju pa po odborima lamentirali do besvijesti o koječemu i osjećali se superiorno naspram vršnjaka koji su, budale nezrele, hormone praznili po škuribandama. Ipak, najviše ih je ostalo bez integriteta tek kad su se uhljebili u nešto državno, ili nešto proračunom financirano, debelo nekvalificirani za posao koji su prihvatili obavljati.

Jedno je sigurno – negdje su i nekad poklekli. A tad su osobni integritet predali nekima iznad, nekima ne nužno pametnijima, ili sposobnijima, ili snažnijima, ili hrabrijima, da onda ti neki s njihovim integritetom mlataraju po vlastitoj želji i potrebi. Vlastitoj, ili po želji i potrebi onih nekih iznad, pa iznad, pa iznad…

Čudna je to piramida sreće, Ponzijevog ili sličnog nekog tipa, piramida prepunjena nastranom mješavinom moći, utjecaja, kvazizadovoljstva i novca u kojoj, kao u svakoj dobro smišljenoj prijevari, najviše dobivaju oni najbliži vrhu piramide. U toj podvali žive naši nesretnici bez integriteta. I zadovoljni su, kažu. Nevjerojatno…

Dok mi ostali, šačica nas nemoćnih i slabih, ali ludo hrabrih, šačica bez moći, utjecaja i novca, ali istinski zadovoljnih, u sve to gledamo kao u veliki kino ekran. I čudimo se, i smijemo i plačemo, i ljutimo. U imaginarnom kinu, skoro praznom kao da se prikazuje iranska ljubavna drama, nas je nekoliko s integritetom, slobodnim mislima, kokicama u rukama i s velikim nijemim očima samo čuđenje u svijetu, i vječno treptanje uz šutnju što nas okružuje i muči.

Tko su te naše osobe bez integriteta?

Političari, prvenstveno. Velika većina njih, gotovo svi. Od šefova stranaka, preko njihovih najbližih i visoko pozicioniranih poslušnika – bilo na razini Vlade ili Sabora, bilo na visokim upravljačkim pozicijama u gospodarskom javnom sektoru – pa nadalje preko nižih, županijskih, gradskih i kotarskih slojeva piramide sve do onog najjadnijeg nesretnika (sretnika, kako misli on) uhljebljenog po političko-klijentelističko-kumsko-rođačko-ortačkoj osnovi. Nadalje, tu su uhljebljeni članovi brojnih udruga za zaštitu nekoga, ili unaprjeđivanje nečega, ili razvoj nečega, mahom sami sebi svrha i, naravno, financirani iz proračuna. A onda je tu, meni najdraža, medijska bagaža – “neovisni novinari” – najobičniji skribomani po zanatu i po narudžbi, često nesvjesni ovog po narudžbi dijela što više pozicionirane u piramidi neopisivo zabavlja. Posebnu granu hrvatske piramide predstavljaju i profesionalni predstavnici etničkih manjina sa svojom piramidicom, preslikom ove veće, od Sabora do najdraže najniže razine – “neovisnih novinara”.

Eh, kamo sreće da je ovdje kraj s nabrajanjem. Ali život je to, a život uvijek nađe neke Montague. I neke Capuletije. U Hrvatskoj su to oni koje kolokvijalno krstimo kao progresivce i konzervativce. Ili da bude jasnije – osim gore navedenih, koji ipak žive od gubitka integriteta, imamo puno više onih koji su izgubili integritet samo kako bi se u mislima popeli nekoliko stepenica i tako poistovjetili s gore navedenim profesionalcima, onih koje ovi potonji nazivaju topovskim mesom, izbornom bazom i sličnim pogrdnim imenima. Hajdemo malo o njima.

Dakle, naši progresivci su prvenstveno jaki eurofili, osobe potpuno nekritične prema Europskoj uniji, odvratnoj overbirokratskoj tvorevini čiji zakoni, bez skrivanja i pod egidom ravnopravnosti, omogućuju bogatima da koloniziraju siromašne (a mi nismo bogati). Tvorevini kojoj je budućnost izuzetno neizvjesna i vrlo vjerojatno će se raspasti u još jednom krvavom sukobu, trećem ako se ne varam. Tvorevini koja ima svoju, našoj sličnu, piramidu, ali u toj njihovoj mi smo slijepo crijevo pa je vrh naše piramide na razini njihovih “neovisnih novinara”. Naši eurofili su, riječju, bečkokonjušarski kompleksaši i/ili preambiciozne kreature koji će za eurosinekuricu prodati vlastitu državu.

Vezano ili nevezano s tim pripadnike progresivaca karakterizira i nekritička otvorenost prema migrantima, apatridnost, kritiziranje Hrvatske (države na “bolje bi bilo da nije ni nastala” način, a ne kritiziranje procesa ili ljudi), fizička mučnina na spomen Domovinskog rata ili branitelja, neojugoslavenstvo do velikosrpstva, neokomunizam, nekritički odnos prema rodnoj ideologiji, netolerancija prema vjeri i vjernicima, mržnja, ali lukavo opravdana mržnja stavljanjem onih koje mrze u fašističku ladicu, a fašiste je u redu mrziti, zar ne itd. Naravno, ne baštine svi progresivci sva ova obilježja, ali ako se nađete u najmanje dva, onda ste sigurno progresivac. U suprotnom ste, da ne glođem previše, konzervativac.

A sad ono najtužnije – gotovo cijela ova i progresivna i konzervativna nakupina ide u našu piramidu. Na njeno lijevo ili desno krilo, nebitno, ali na najnižu volontersku razinu, ispod “neovisnih novinara”.

Nevjerojatno. Jer je, s druge strane, tako lako sve ovo gledati iz našeg imaginarnog kina. Dovoljno je slobodno i kritički misliti i upravo bi u kinu gledali kako glavni muški lik one iranske ljubavne drame javno odrubljuje glavu ženskom liku, ljubavi svog života, sve kako bi zaštitio obitelj od neke, nama neshvatljive, sramote pa nakon toga bježi. Kreće u, kako kaže, “ekonomsku migraciju”. Kreće put Hrvatske, kreće širiti vlastitu kulturu i običaje, a naši progresivci, ili progresivke da ironija bude veća, ga dočekuju s cvijećem, suzama radosnicama i obezglavljenim “dekapitiraj i mene” uzvicima.

Nemojte sad prerano zaključivati, ne prikazuje se samo progresivni repertoar, nije to takvo kino. Evo na primjer, bio je film, dokumentarac neki, koji je zorno pokazao da je ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović Burić kriva osoba za posao koji obavlja. I razlog je vrlo jednostavno objašnjen – tri ili četiri godine je bila savjetnica srpske vlade.

Lijepo je pokazano da su u Srbiji još uvijek na vlasti neosporni četnici i agresori na Hrvatsku, ljudi koji i danas najveći dio vlastite energije i državnih sredstava ulažu u relativiziranje agresije i zločina koje je njihova otadžbina devedesetih poticala i počinila. Štoviše, vrlo vjerojatno imaju prste i u aktualnoj neovisnonovinarskoj sveopćoj medijskoj paljbi po Hrvatskoj. Ako se dobro sjećam, u filmu je rečeno kako sve i da je Pejčinović Burić tamo samo nosila kave ili pivo i kupovala papir ili spajalice ne može biti članica Vlade Republike Hrvatske. A onda je sve malo začinjeno s teorijom zavjere o nekakvim špijunskim poslovima pa zaključeno da ako je i bila špijunka, odnosno ako je i radila za naše interese mi to, naravno, ne možemo znati pa poruka s njenim postavljanjem ostaje ista. Loša.

Nikola Grmoja sigurno nije gledao ovaj film, nema on ulaznicu za naše kino, ali mu ga je netko prepričao. Ili čak snimio, lako je to danas, pa je nekidan u Saboru na aktualcu postavio pitanje Plenkoviću o neispunjavanju obaveza ministrice po pitanju EU pristupnih pregovora Srbije što je neizravno doveo u vezu s tamnim periodom njene diplomatske, po šefu joj, megakarijere. Napravio je to vrlo oštro i populistički, onako kako se od člana jedne populističke platforme (koja istinabog malo pomalo izlazi iz ormara i pokazuje svoje pravo, konzervativno lice) i očekuje, što je predsjednika Vlade toliko isprovociralo da se skoro fizički obračunao s Grmojom. Na sreću zaustavili su ga diplomatskiji, pametniji, smireniji i kulturniji zastupnici. Miro Bulj prvenstveno. I ne, ovo nije ironija.

E sad, dok se naša piramida trese od lamentiranja o nebitnim “tko bi koga” i “tko je pobjegao” glupostima bitno je ustvrditi što je tako izludjelo Andreja Plenkovića? Ako ste pozorno čitali članak vjerojatno već naslućujete…

Andrej Plenković je progresivac, po puno više od dva obilježja, na čelu izuzetno konzervativne stranke. To je shizofrena, neodrživa situacija. Članovi desnog krila naše piramide počinju se pitati, kritiziraju, razmišljaju. Vraćaju integritet što nijedan lider svojim podčinjenima ne želi. I dok ga “neovisni novinari” proglašavaju najjačim premijerom do sada, nedodirljivim Supermanom koji bi Grmoju prebio kao vola u kupusu, intelektualnim Übermenschom, taktičkim Spidermanom… on, u stvari, nikad nije bio slabiji.

I to je ukratko to. “Simple as that“, rekli bi naši američki, zahvaljujući Kolindi Grabar Kitarović još uvijek, prijatelji. Ne smijemo zaboraviti da Andreju Plenkoviću vlast osiguravaju, za njegove birače, suspektni likovi. Milan Bandić s hrpom progresivnih prebjega, klijentelistički HNSovci i suhozlati samoprozvani patron i Vučićev isprdak Milorad Pupovac koji, blago rečeno, nije osoba s vizijom uljuđene asimilacije srpske zajednice u hrvatsko društvo, a malo žešće rečeno, osoba koja pokreće baš onu spiralu mržnje koju je predsjednik Vlade, treba ovo naglasiti, neopravdano, lažljivo, bezobrazno, tašto, bahato i huškački dodijelio MOSTovcima. Jasno da je predsjednik HDZa dovoljno pametan i da shvaća vlastitu situaciju, jasno je i da mu se situacija ne sviđa, a posljedica svega je velika uzavrelost u HDZovom dijelu piramide. Kuha. Kipi. A onda kad netko, neki konzervativac pa makar i populistički poput Grmoje, pogodi u živac…

Ako hoćete, možemo i korak dalje – zbog cijelog ovog neprirodnog i shizofrenog stanja, zbog kipuće atmosfere u HDZu, odnosno, i prvenstveno, zbog Andreja Plenkovića je Damir Krstičević onako reagirao prema nedužnoj maketi aviona, a ne zbog light-provokacije Franka Vidovića koji je bio tamo gdje je trebalo, i koji, gotovo sigurno, želi avione na isti način kao što ih želi i ministar.

Hajdemo za kraj još jedan mali korak dalje. Za razmišljanje čisto. Reakcija Andreja Plenkovića prema Nikoli Grmoji najbolje oslikava odnos progresivaca prema konzervativcima. Ne treba generalizirati, ali, načelno, glupost i protuprirodnost progresivnih stajališta izaziva nemir i teško mogu podnijeti mir i ustrajnost konzervativaca. A onda vrlo brzo i izuzetno lako posežu za bombama, rašpama i livorverima

Boris Traljić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari