Pratite nas

Komentira Boris Traljić

HDZ s Plenkovićem lovi apsolutnu većinu

Objavljeno

na

“Iskreno… već dugo sam uvjeren da su svi ovi naši političari isti. Kad ih slušam prije kakvih izbora (a uvijek su kod nas nekakvi izbori), kao da slušam najboljeg prijatelja kako me tješi u sitnim satima u nekoj zadimljenoj smrdljivoj birtiji nakon nekoliko boca jeftinog kiseliša zagemištanog do kakve-takve pitkosti: ‘Ma bit će sve dobro, naći ćeš posao ne boj se, otvorit ćemo bar dvjesto tisuća novih radnih mjesta. Plaćen posao, i to dobro plaćen jer ćemo i doprinose smanjiti. A smanjit ćemo, bome, i poreze pa će ti sve biti povoljnije, moći ćeš djeci napokon kupiti patike i knjige bez onih napornih noćnih fatureta i još otići na skijanje bar svaku drugu godinu, a na ljetovanje svaku! I mirovinu ćeš nestrpljivo čekati, zvat će je tvoja generacija kruzarina jer ćeš se u mirovini s titanijskim kukovima gegati po krstarećim megabrodovima. Eh da, kad smo već kod umjetnih kukova, nećeš više čekati šest-sedam mjeseci na običan pregled prostate, ma kakvi, gurnut ćemo ti mi prst već šesti-sedmi dan nakon što dođemo na vlast.

Svi oni mi pred izbore nešto slično obećavaju, imaju slične programe, slične reforme i muka mi je od njih više. Ali stvarno. Muka mi je kad jedni viču: ‘Dat ćemo 1000 eura za svako dijete!‘. Muka mi je i onda kad drugi obećavaju: ‘1000 eura za svako dijete? Evo, mi ćemo dati 1100!‘. A tek: ‘Nećemo se jednostrano prikloniti ni jednoj stranci ili koaliciji pomažući im tako formirati Vladu!‘ kad se kunu treći i to još zateftere kod javnog bilježnika koji, usput budi rečeno, bizarniju ovjeru nije napravio otkad mu je onomad Mate M. došao s komadom papira na kojem je s težačkim rukama (čvrsto, probijajući tu i tamo list ‘na kockice’ koji je neravno istrgnuo iz neke bilježnice) i s velikim nezgrapnim slovima napisao da neće ovca Garava koja mu je dala toliko i toliko mlijeka i ojanjila toliko i toliko janjaca završiti u loncu, nego će u crnu zemlju ‘su križen, fratron i svimen ostalin kako spada. Amen.‘ ‘To nije koalicija, to je suradnja!‘ objašnjavaju mi ti isti treći nakon izbora.

Obećanje – izbori – ludom radovanje, obećanje – izbori – ludom radovanje… i tako iz ciklusa u ciklus. Što uopće misle ti političari? Da sam glup? Da sam ovca Garava i da ću iz godine u godinu glasati za njih samo kako ne bih završio u loncu? A onda će oni četiri godine jahati na meni, zaduživati i mene i moju djecu i moje unuke kako bi uhljebili što više svojih betežnih ne bi li tako imali nešto malo lakši (clean-iji) start na idućim izborima. E nećete više! Dosta je bilo! Ne pojavi li se netko normalan, nećete sastaviti vladu do sudnjega dana… pa što košta da košta!”

Otprilike ovako razmišlja osoba kojoj predizborno svi nešto govore, a godinama je gotovo nitko ne sluša – hrvatski birač – osoba koja možda i griješi, ali je uvijek u pravu. “Gotovo nitko”, jer ga je ipak poslušao MOST nezavisnih lista u predizbornoj kampanji prošlogodišnjih izbora za zastupnike u Hrvatski sabor i samo zato uspio uvjeriti čak tristo tisuća jedinki tog istog hrvatskog birača da su baš oni ti koji će prekinuti ciklus “obećanje – izbori – ludom radovanje”, bar ovaj “ludom radovanje” dio. I upravo to je najveća zasluga MOSTa u razvoju (pred)pubertetske hrvatske demokracije – političke stranke će u postMOSTovskoj eri puno više i puno ozbiljnije osluškivati što to govori hrvatski birač i, što je još važnije, pazit će što i kako rade nakon izbora, bilo da su na vlasti, bilo da su u opoziciji, jer je naš (pred)pubertetlija hrvatski birač napredovao, počeo je čak i pamtiti.

Zanimljiva je, u stvari, ta hrvatska politička priča, zanimljiv je taj razvoj naše mlade demokracije… Zar nije najbolji primjer baš navedena činjenica da u toj priči, već danas je sigurno, velike zasluge za uljuđeniju predizbornu retoriku, odnosno za svođenje predizbornih obećanja u realne okvire bez velebnih dootočkih tunela i inih malošvicarskih infrastrukturnih objekata ima MOST, platforma koja objektivno nije imala nikakve šanse za postizborno ukidanje onog “ludom radovanje” dijela zbog jedne izuzetno banalne činjenice – nije imala dovoljno ljudi, ni brojem ni kvalitetom, koji bi vlastite predizborno obećane reforme pokrenuli i podigli na višu razinu, odmaknuli ih od ideje? Dakle, platforma sastavljena od političara koji osim grandioznih planova nemaju ništa, ali baš ništa drugo potrebno za realizaciju tih planova, platforma čije reforme ultimativno završavaju s “trebamo”, “moramo” i “hoćemo”, nekako uspije natjerati ozbiljne političke stranke da paze što govore jer ih sutra čeka realizacija predizbornih “trebamo”, “moramo” i “hoćemo” obećanja. Samo u Hrvatskoj, dame i gospodo… samo u Hrvatskoj.

Kako je to uopće moguće? Možemo mi MOSTovce posprdno nazivati “pateranima”, ili “Opus Mei”, ili kako već, da bismo ih jasno povezali s jednom utjecajnom (jedinom osobnom?) prelaturom Katoličke Crkve i kako bismo pokazali da je njihov nagli politički uzlet, odnosno njihova nadnaravna sposobnost osluškivanja hrvatskog birača, daleko od slučajne i naivne. Štoviše, čvrst je stav hrvatske javnosti da ovu političku platformu pi-arom podržava ni manje ni više nego najbolji poznavatelj duše te javnosti i tako sve sjeda na svoje logično mjesto: “Ma što bi ta šaka jada uopće napravila da iza njih nije moćna Katolička crkva?” Možda. Ali…

Ali lako nam može, dok zaslijepljeno gledamo u tu crkvenu fasadu, promaknuti činjenica da su MOSTovci iznenađujuće dobro zaplivali u kaljuži u kojoj ih nikako ne bismo očekivali s glavama iznad površine – u obavještajnom podzemlju. Danas je svima jasnije zašto je MOSTovcima najvažnija reforma u postizbornim pregovorima s HDZom bila kontrola nad MUPom i obavještajnim službama, jer oni su tu kao riba u moru.

Istinabog, u početku je hrvatska javnost te MOSTove zahtjeve za kontrolom službi percipirala kao hvatanje za slamčicu, kao potez očajnika s kojim bi se nekako othrvali svemoćnom Tomislavu Karamarku, superšpijunu, osobi koja je pustila pipke obavještajnim podzemljem i nadzemljem, mračnjaku koji treba samo pucnuti prstima i medije će preplaviti afere o Milanoviću i Petrovu, o ovome i onome, tko god da mu je stao na žulj. Međutim danas je potpuno jasno da je, u odnosu na MOSTovce, Super-Tomislav najobičniji obavještajni šibicar, najobičniji blefer sposoban za taj posao otprilike kao i za politiku, najobičnija sponzoruša, jer već znamo tko mu je bio sponzor za ulazak u obavještajni sektor, a danas nam je sve jasnije i tko mu je vjerojatni sponzor za ulazak u politiku, lako ga (ih) je prepoznati – u azbuci ima(ju) slovo “R” iz zemlje iza ogledala – “Я”. I ne smijemo nikako zaboraviti – Karamarka je “skinuo” MOST – i to ne političkim, nego obavještajnim metodama.

E sad, zaključite sami tko je onda pustio pipke obavještajnim podzemljem i nadzemljem. U stvari, kako već znate tko je to medije napunio aferama “Konzultantica”, “Madison”, “Hrvatske šume”, pravo je pitanje: odakle dovraga jednoj osobi trogloditskog obrazovanja, osobi s fondom od petsto hrvatskih riječi od kojih bar tristo nepravilno izgovara Miru Bulju, odakle prčevitom pučkoškolskom učitelju Nikoli Grmoji, odakle šminkerskom jugozastavniku Vlahi Orepiću i, poglavito, odakle skrušenom bogobojaznom psihijatru Boži Petrovu svi ti obavještajni podaci? Sponzor? Ako i jest, bar piše “R” kako Bog zapovjeda…

Iako se to na temelju ničeg do sada iznesenog ne može zaključiti, tema ovog članka je HDZ i njegov novi predsjednik Andrej Plenković. Hajdemo ga (ih) onda uvesti u priču…

Naši mediji su još uvijek sramežljivi u prihvaćanju činjenice da je po istraživanju Nove TV HDZ u lipnju, nakon agonije Tomislava Karamarka, imao podršku od samo 21,5% hrvatskog biračkog tijela i zabilježio vjerojatno najveći mjesečni pad rejtinga (s 28,7% u svibnju) jedne hrvatske političke stranke. Ali Tomislav Karamarko je davna politička prošlost, doista davna jer je izborom Andreja Plenkovića za predsjednika HDZ zabilježio vjerojatno najveći mjesečni skok rejtinga (na 28,3% u srpnju) jedne hrvatske političke stranke. Čak i ako ste skeptični prema rezultatima istraživanja javnog mnijenja, vlastitom “odokativnom” metodom – razgovorom s poznanicima i osluškivanjem razgovora drugih u kafiću, prodavaonici, zubarskoj čekaonici, autobusu ili tramvaju – možete potvrditi ove brojeve.

Poslušajmo još jednom, samo kratko, što govori hrvatski birač: “Kad pogledam unazad, kad zavrtim vlastiti životni sat u Hrvatskoj od osamostaljena do danas, najbolje sam živio u doba vlade Ive Sanadera. Bio on lopina ili ne – nebitno, o politici pričam. A pod njegovom politikom sam osjećao da živim u civiliziranoj državi, državi u kojoj se cijenio Domovinski rat, državi u kojoj se bavilo braniteljima, a ne ustašama i partizanima, državi u kojoj je premijer s ‘Hristos se rodi!‘ i nešto Judinih škuda u džep etnobiznismenu Miloradu Pupovcu riješio ‘srpsko pitanje’, državi kakvu je, uostalom, zamišljao i otac domovine Franjo Tuđman.”

Hrvatski birač možda i griješi, ali je uvijek u pravu. Zato se treba zapitati… Je li hrvatskom biraču dosta potrošenog Milanovića, Kikaša koji je izgubio svoga Škilju iz Zagvozda pa sad baulja lijevo-desno pokušavajući riješiti nerješivo, jer nije onomad uspio riješiti ni Sanadera, a sad mu je protivnik Plenković – politikom Sanader na kvadrat, ili čak kub? Je li hrvatskom biraču puna kapa obavještajno-političkog podzemlja jednog troglodita, jednog prčevitog, jednog šminkera, jednog skrušenog i njihovih sponzora? Čeka li hrvatski birač već godinama pravog – neokaljanog, elokventnog, dopadljivog i hrabrog (čišćenje Tepeša i Ćorića, rušenje Domoljubne koalicije i postavljanje HDZa na prirodno prvo mjesto) – lidera stranke koja može, poglavito u postMOSTovskoj eri, ispuniti obećanja i s brojem i s kvalitetom ljudi? Tko ili što može zaustaviti toga lidera, odnosno tu stranku, na putu do apsolutne saborske većine nakon rujanskih izbora? Tko? Što?

Boris Traljić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentira Boris Traljić

EU Izbori: Jedno je sigurno, prvi Srbin neće još dugo sjediti u EU parlamentu

Objavljeno

na

Objavio

– Ne verujem! – zavrti očima kandidat, nazovimo ga Jugoslav, Samostalne demokratske srpske stranke za izbor članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske.

– Stani! Zaustavi! Zaustavi! – prodere se Mile. Dejo svom snagom stisne kočnicu i prastari smeđi autobus se ukopa u makadamsku cestu. Toliko naglo da se otrgne platno s velikim natpisom “SDSS” koje je prekrivalo cijelu stranu autobusa. Tek tad se, na mjestu koje je prekrivao natpis, moglo vidjeti da je autobus ispod podebljeg sloja ličkog i kordunskog blata, u stvari, crvene boje. Od inercije popadaju stvari u autobusu, a Jugoslav ispadne iz sjedišta pa bijesno opsuje.

– Oca li vam jebem mangupskog!

Mile teatralno skine zamašćeni crni šal s vrata pa krene prema Jugoslavu stavljajući mu ga na oči, dok se ovaj nelagodno vrpoljio.

– Jel vidiš nešto kroz njega!?

– N… ne vidim.

– Ti mene i moga Deju da nazivaš lažovima pred ovolikim svetom, je li!? – prodere se Jugoslavu u lice i pritom ga nekontrolirano zalije suhom pljuvačkom pa se okrene prema Deji koji je sve promatrao s vozačkog mjesta i nastavi uzbuđeno – Sad će da vidiš! Mi lažovi, je li!?

Počne mu omotavati šal preko očiju pa kad završi udari ga po ćelavoj glavi – Vozi Dejo!

Dejo pokrene autobus očiju prekrivenih crnim šalom što izazove paniku među nesuđenim SDSS-ovim europarlamentarcima.

– Nemoj Mile molim te!

– Ma svi ti verujemo!

– I ja ti verujem! – uzvikne prestrašeno i Jugoslav.

– Samo bez panike narode, moj Dejo je genija za vožnju. Može ovako naslepo do Brisla da nas dovede. – ponosno nastavi Mile – Jel verujete!?

– Verujemo! Verujemo! – odgovore panično svi SDSS-ovi kandidati u glas.

“Ko to tamo peva?”. Tako sam, na prvu, zamislio predizbornu kampanju Samostalne demokratske srpske stranke za izbor članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske. Potucanje likova u skupim odijelima po selima Dalmatinske zagore, Like, Korduna i Banovine. Obilaženje birača koji su do jučer držali Titovu sliku iznad televizora, a danas pljuju po njemu gore nego po Tuđmanu jer je “zajeb’o Srbiju s autonomijom Kosova“. Birača koji se ježe od riječi “politički Hrvat” ili, Bože mi prosti, “asimilacija”.

Ali sam, tek na drugu, shvatio da je ova moja prva vizija SDSS-ove kampanje totalna glupost. Jer, čemu trošiti vrijeme, novce i energiju na birače koji su sigurniji od smrti. To su zeloti, a ne birači, i vjerojatno će ih neki “Jugoslav” kandidat onako – nismo vas zaboravili – kurtoazno obići, odnijeti im poklončiće, zaželjeti sretan Vaskrs ili što već. Glavna kampanja će se ipak voditi na “Region” Zagreb-Beograd relaciji uz jaku medijsku podršku prvenstveno tjednika/portala Novosti i, vjerojatno, N1 televizije. I vodit će se lažima.

Što je tu novo?“, upitat ćete se. Opravdano, pa svi lažu u kampanjama. Točno je to, ali najveća većina kampanjskih laži su potencijalno ostvariva obećanja koja se na kraju, nekim čudom, ne ostvare. “Smanjit ćemo PDV!“, na primjer. Pa sad hoće li ili neće – ali mogu. Međutim izjava Milorada Pupovca kako će u slučaju da osvoje jedan mandat to biti “prvi Srbin ili Srpkinja u Evropskom parlamentu” je ljigava, bezočna i neostvariva laž. U slučaju da se koji kandidat SDSS-a i dokopa Europskog parlamenta, u Bruxelles, Strasbourg i gdje već, će samo još jedan Hrvat. Ništa spektakularno. Već viđeno.

Iako ovaj članak nema ambiciju biti znanstveni, za razliku SDSS-ovog spitzenkandidata Dejana Jovića koji svoje ideološke uratke, trač-romane netalentiranog romanopisca, poput “Jugoslavija – zemlja koja je odumrla” ili “Rat i mit” krsti znanstvenima premda se u njima gotovo isključivo poziva na kolumnističku građu; dakle iako ovaj članak nema ambiciju biti znanstveni uradak, dozvolite mi kratko odstupanje o tog nauma kako bih naveo relevantne izvore:

Pojednostavnimo. Da bi netko bio član EU parlamenta mora biti politički državljanin države članice. To znači da su svi kandidati na SDSS-ovoj listi politički Hrvati i da je zbog toga iluzorno od njih očekivati daljnje protivljenje, na primjer, izjavi Kolinde Grabar-Kitarović: “Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovijesti i tko je Srbin po nacionalnosti. On je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanina.” Jer ako nisi Hrvat – ne možeš prijatelju po sinekuru u Europski parlament. Možeš lagati Hrvatsku, možeš lagati i “Region”, ali ne možeš EU činovnika: “Serb? Sorry, but not yet. There’s an exit.” To, nadalje, znači da prvi Srbin neće još dugo sjediti u EU parlamentu. Neovisno kako SDSS prošao na skorim izborima.

Zato sam se morao uhvatiti za stolicu kad sam čuo da Pupovčevi samostalno izlaze na izbore za Europski parlament. Noge su na trenutak popustile od šoka: “Ili su napokon priznali da su ono što jesu – politički Hrvati srpske etničke manjine, ili su samo gramzivi idioti.“. Ipak mislim da su gramzivi idioti, jer što drugo očekivati od etnobiznismena poput Milorada Pupovca? Da će bilo što staviti ispred novca?

Ili, puno važnije, što očekivati od neojugoslavenskog ideologa Dejana Jovića, zaslijepljenog znanstvenika (ovo je oksimoron, a zaslijepljen sigurno jest) i čovjeka koji ne prestaje s narativom o mitomaniji Hrvata u odnosu na Domovinski rat? Što očekivati od čovjeka koji dovodi u pitanje legitimitet Referenduma o Republici Hrvatskoj (o hrvatskoj samostalnosti)? Od čovjeka koji gura termin “građanski rat”, iako je Srbija uz pomoć JNA provodila agresiju, a i te je hrvatske građane na koje misli ona je naoružala pa iskoristila kao polugu za Velikosrpsku agresiju. Neka se samo spusti do svojih zelota i pita ih tko ih je devedesete naoružao i zašto? Ili neka nađe zelota koji nije tada od Srbije ili JNA naoružan. Možda nađe ponekog, ali teško. Vrlo teško.

Za kraj treba uočiti da je cijela ova SDSS-ova EU avantura vjerojatno samo priprema za buduće antihrvatske analize. Naime, treba razmišljati van okvira, postizborno će se užariti kompjuteri analizirajući koliko je birača podržalo SDSS iz sredina u kojima na ostalim izborima nemaju manjinske birače. A usporedba bi mogla otvoriti prostor za novi trač-roman Dejana Jovića na temu potlačenosti hrvatskih Srba koji se ne smiju deklarirati na parlamentarnim izborima, jer sada, kad se nisu trebali deklarirati onda je X posto… Jasno vam je.

I zato, umjesto zaključka, mogu poručiti svakome kome je stalo do naše domovine neovisno o etničkoj pripadnosti: “Pizda tko glasa za SDSS!

Boris Traljić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentira Boris Traljić

Hoće li HDZ-ovo biračko tijelo odabrati Plenkovićevu listu za EU izbore?

Objavljeno

na

Objavio

FAH

Pravovaljana kandidacijska lista Hrvatske demokratske zajednice za izbor članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske na kraju je ispala nešto drugačija od ove bahato-samozadovoljne, iako treba imati na umu da su obje izašle iz istog sustava – onog predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića. Međutim, i ova pravovaljana lista je još uvijek takva da se opravdano postavlja pitanje: Hoće li HDZ-ovo biračko tijelo odabrati Plenkovićevu listu?

Odgovor je, nažalost, potvrdan. Onu na višeslojnom papiru, ili ovu pravovaljanu, većini HDZ-ovog biračkog tijela je sasvim svejedno. Zaokružit će, tako, listu koju predvodi omiljeni im Karlo “Siva sova” Ressler, iako se radi o momku kojem je najveće postignuće u životu to da je posinak jednog drugog omiljenog im – Vladimira “Sove” Šeksa – a kojeg će “neovisni” mediji vrlo brzo pretvoriti u tvrdog desničara kako bi jastrebovi mogli pljuvat po ovome i sličnim člancima.

Osjećat će se HDZ-ovi birači, istina, zbog toga malo smrdljivo. Ali Bože moj! Ako to i ne rade zbog sebe, napravit će zbog matere, ili oca, ili brata, ili sina, kćerke, sestre, kuma, zeta, punca, svekra, svekrve, kume, nećaka, punice, prijatelja, strica, strine, ujne, punca, tete, ujaka… Jer je sigurno najmanje jedan od njih uhljebljen u gradu, ili u općini, ili u županiji, u vodovodu, u elektri, na sudu, u vladi, na željeznici, cestama…

Što ćemo se lagat? Ali nije to, ruku na srce, uopće neprirodno. Jesu oni, doduše, birači demokršćanske stranke, ali moral im ne mora zato uvijek biti baš-baš kršćanski. Po ovom pitanju više je… hm, starozavjetni, da se izrazim u rukavicama. I ne trebaju se zbog toga vrijeđati jer “tko je bez grijeha…” I HDZ-ovi birači su, naravno, samo ljudi, i zato nikad do ovog članka ne bi ni došlo da je danas ovdje u pitanju samo ona ljudska bolje naši nego njihovi logika. Makar naši bili i na višeslojnom, ultra mekom papiru.

Međutim, današnje okolnosti značajno mijenjaju tu logiku. U tijeku je rat za Hrvatsku, a u rat ne šalješ likove poput “Sive sove” Resslera. Ako želiš pobijediti.

Ako ste, otprilike, dvostruko stariji od nositelja Plenkovićeve liste – što i nije neko ne znam kakvo postignuće – onda danas osjećate jak smrad raspadanja Europske unije. Iskustvo je to, još uvijek se jasno sjećate kako je smrdjela raspadajuća Jugoslavija. A mirisi su vrlo slični.

Opet imamo ogromnu razliku u životnom standardu između razvijenih i nerazvijenih, dakle imamo posljedično i unutarnje migracije i nezadovoljstvo zbog njih. Opet imamo pomoć nerazvijenim ili, još gore, razvijenim a rastrošnim državama i nezadovoljstvo zbog toga. Ako možete Karlu Ressleru biti otac (majka) ili baka (djed) onda shvaćate to nezadovoljstvo jer znate da smo mi Hrvati (uz Slovence) u Jugoslaviji bili na strani razvijenih, pa se i dobro sjećate s kolikim smo užitkom financijski pomagali Srbiju, Makedoniju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu. A tek kako smo Albanske migrante, koji bi se nekako provukli našoj miliciji, prihvaćali otvorena srca. Toliko da su se morali predstavljati kao Makedonci, misleći kako je to manje zlo.

Opet imamo i “štampanje novca” koje se sada fancy zove “quantitative easing” za financiranje svih gluposti ove utopijske zajednice naroda. Opet nam neki novi Beograd određuje s kim možemo, a s kim ne poslovno surađivati. Opet se otvaraju i ne rješavaju sukobi s muslimanima. Opet jačaju ekstremne političke opcije. Opet… ma smrdi kao Jugoslavija, kažem vam, ili, točnije, kao ona Plenkovićeva višeslojna lista.

Međutim neke su stvari ipak drugačije. U Europskoj uniji, vidite, cvjeta diplomacija. Detant. Oni su puno uljuđeniji od nas, divljeg slavenskog plemena. Evo, na primjer, postoje cijeli gradovi u Francuskoj i Njemačkoj kojima službene institucije godinama nemaju pristup. Nešto poput Republike Srpske Krajine, samo s višestruko većim brojem stanovnika. I mislite da će oni, poput nas sirovih i golorukih Hrvata onomad, napraviti sve kako bi vratili suverenitet i pravnu državu na vlastitom teritoriju? Ma kakvi. Detant. Diplomacija. Čekanje Godota. E sad, epilog našeg pristupa je poznat i najveća većina ljudi je zbog njega završila s glavom na ramenima. Njihov uljudbeni pristup, s druge strane, neminovno vodi do nekog novog “konačnog rješenja”.

Ne može se ovo više skriti. Neovisno o medijskoj blokadi i friziranju realnosti, jasno je da su Europskoj uniji odbrojani dani. Britanci su najbolji primjer. Možemo misliti o njima što hoćemo, ali je povijesna činjenica da znaju prvi povući potez i završiti na pobjedničkoj strani. Mislite da su se sada zaletjeli?

Razvoj događaja u Europskoj uniji mora nam upaliti alarm. I prva stvar koju bismo trebali napraviti je “glave na skup” i izrada strategije izlaska iz EU. Tajne strategije, naravno. E sad, logično je pitanje: Ako je tajna, kako znati da takva strategija nije već u izradi? Nije. Plenkovićeva lista mi je svjedok. Nema na toj listi glava za naš “skup”.

Tamo su glave od sinekura, glave koje “ne talasaju”, glave po krvnoj liniji, glave koje dolaze šefu po mišljenje, glave… eh. U tim glavama je britansko referendumsko pitanje suludo (!sic), tim glavama je normalno da se “većina europskih propisa primjenjuje na nacionalnoj ili lokalnoj razini”, tim glavama je, štoviše, to u programu glavni razlog zašto izaći na izbore, u tim glavama je… uh.

Što je bitno zaključiti. Nije ovo više dobra stara bolje naši nego njihovi logika. Plenkovića lista nije naša za većinu HDZ-ovih birača. A traje rat za Hrvatsku. Ne za Nutellu ili Teran. Za Hrvatsku.

Nama sada u Europskom parlamentu trebaju mudre glave, glave kojima je jedini cilj što bezbolniji izlazak Hrvatske iz EU i priprema na njega. A ne trebaju nam proizvodi sustava jednog nekritičnog eurofila, preambicioznog karijernog diplomate, lošeg lidera, zakulisnog igrača i, sve je izglednije, grobara Hrvatske demokratske zajednice – Andreja Plenkovića.

Boris Traljić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari