Pratite nas

Razgovor

Hebrang: Da je narod birao domoljubne političare, nitko se ne bi usudio ‘gaziti’ Bleiburg

Objavljeno

na

Razgovor s prof. dr. sc. Andrijom Hebrangom u povodu zabrane održavanja mise na Bleiburškom polju

Prošloga je tjedna u političkoj i medijskoj žiži bila zabrana koruške biskupije održavanja svibanjske komemorativne mise na Bleiburškom polju. Tim povodom razgovarali smo s prof. dr. sc. Andrijom Hebrangom o prikrivenim razlozima takve odluke, kao i o teškom “probijanju” inicijative proglašenja Spomen-područja Macelj.

Koruška biskupija Gurk-Klagenfurt uskratila je HBK dopuštenje za održavanje mise na Bleiburškom polju, zbog “političkog instrumentaliziranja”. Što se po Vašem mišljenju krije iza takve odluke?

Spomenuta odluka nema nikakve veze s održanim misama na mjestu najvećega mirnodopskog pokolja u europskoj povijesti. Svima koji su nazočili tim misama jasno je da nije nikada bilo nikakvih ispada u nošenju obilježja totalitarnoga nacističkog sustava. To se sporadično događalo na rubnim dijelovima obilježavanja te hrvatske tragedije ili pak u blizini govornice za vrijeme govora političara. Pravi je razlog u protuhrvatskom ozračju koje desetljećima vode rigidni ljevičarski krugovi u Hrvatskoj i u inozemstvu. Pri tome možemo razumjeti inicijative koje dolaze iz proengleskih krugova, jer s optuživanjem Hrvata za ustašluk žele isprati svoju savjest što su izručili stotine tisuća nevinih bez suđenja komunističkim zločincima. Tom orkestru pridružuju se povremeno i oni kojima je savjest nečista zbog nedavne srpsko-crnogorske agresije na Republiku Hrvatsku jer u optužbama Hrvata za njegovanje ustaške simbolike žele umanjiti svoje zločine. Jasno, austrijski pokrajinski ljevičari priključili su se da operu svoju savjest jer su opsjednuti samooptužbom da je Hitler rođen u njihovoj zemlji, ali i zbog krimena nepružanja otpora engleskom izdajstvu razoružanih vojnika i civila. No srž svih napada na Hrvatsku u domaćim je redovima. Oni koji optužuju svoju zemlju i svoj narod, učinili su da je Hrvatska postala država koja sama gazi svoje dostojanstvo, svoj identitet i ponos. Sjetimo se optužbi notornoga Josipovića u sarajevskom parlamentu, istovrsnoga Mesića kojemu je opsesija vrijeđanje domoljubnog Tuđmana, ili Milanovića koji tvrdi da je Hrvatska „slučajna država“! Da je narod nakon Tuđmana izabrao domoljubne političare umjesto Mesića, Josipovića, Račana, Milanovića i sličnih, Hrvatska bi danas bila suverena i ponosna država i nitko se ne bi usudio gaziti hrvatske svetinje. Događaj na Bleiburgu samo je kruna planiranih političkih i povijesnih laži prenošenih ljevičarskim medijima u narod.

Prof. dr. sc. Hebrang: Zašto je važno osnovati Spomen-područje Macelj?

Sudjelovali ste na misnim slavljima na kojim se komemoriralo žrtvama Bleiburga i Križnih putova. Koja su Vaša iskustva s tih komemoracija?

Pozadinu maskiranih statista u ustaškim odorama otkrio sam 2011. godine, kada sam na Bleiburgu držao govor u ime Hrvatskoga sabora. U govoru sam spomenuo zločine komunista, ali i žrtve Jasenovca. Među deset tisuća nazočnih nije bilo ni jednoga jedinog zvižduka jer hrvatski kršćanski narod poštuje sve žrtve. Tada sam s govornice vidio u udaljenijim redovima tri ili četiri ustaške odore. Nakon govora sišao sam među ljude, uputivši se ravno prema jednoj djevojci u ustaškoj odori. Pitao sam ju tko joj je dao odoru koju nosi, a ona mi je na njemačkom jeziku odgovorila da ne razumije što ju pitam jer ne govori hrvatski. Jasno je da se radilo o statistima plaćenima od domaćih ili stranih ljevičara, baš poput svastike na Poljudu ili miniranja Židovske općine u Zagrebu. To je poznati rukopis rigidnih sljednika nekadašnje Udbe.

Što znači Bleiburg za Hrvatsku, što znači za EU?

Za Hrvatsku to je mjesto pijeteta i zahtijeva da se otkopaju sve žrtve i pokopaju dostojanstveno jer u kršćana svaka žrtva ima pravo na obilježeni grob. Za Europsku uniju to je kost u grlu jer njezine članice nisu reagirale na engleski zločin ni 1945. godine, ali ni na srpsku agresiju devedesetih. Politika i većina hrvatskih čelnika nikada nije o tomu rekla istinu, nego ju uporno skriva.

Što je s Nacrtom zakona o Spomen-području Maceljska gora, jednom od najvećih komunističkih stratišta nakon Drugoga svjetskog rata? Smatrate li da bi hrvatska Vlada mogla odlučno pristupiti otkopavanju poratnih komunističkih masovnih grobnica?

Udruga “Macelj 1945.” izradila je nacrt Zakona o spomen-području Macelj samo zato da napokon pokrene dostojno obilježavanje najvećega hrvatskog stratišta iz 1945. godine i najvećega hrvatskog groba u kojemu smo 2005. godine pokopali 1163 ekshumirane žrtve, nakon što su dvanaest godina bile skrivene u crnim vrećama. Istodobno, Spomen-područje vodilo bi daljnja iskapanja svih žrtava koja su do sada nekoliko puta zaustavljana. Prvi put to je učinio Ivica Račan, 2002. godine. Drugi put to je učinio Zoran Milanović kada je zatvorio Ured za pronalaženje i otkopavanje grobova žrtava komunističkog režima i nastavak prenio u Ministarstvo branitelja. Danas je na sceni treće zaustavljanje jer isto ministarstvo otkopavanja tih žrtava provodi po istom SDP-ovu zakonu čiji je cilj bio usporavanje ekshumacija. Ured koji je ukinut nakon što smo otkopali prve tri grobnice u Gračanima, nije ni do danas obnovljen. Svjesni smo da ni jedno ministarstvo, koliko god imalo kvalitetnih ljudi, taj posao ne može obaviti. U dvije godine pokopana su 331 posmrtna ostatka, ako ne računamo njemačke vojnike ekshumirane temeljem međudržavnog ugovora. Tom dinamikom za istraživanje 940 policijski utvrđena lokaliteta i pokop stotina tisuća ubijenih trebalo bi više od 300 godina! Prošle godine potrošeno je na iskopavanja 996 351 kuna, a na partizanske mirovine 70. 063.521 kn! Zato smo predložili u novom Zakonu osnivanje županijskih ispostava i otkapanje po 200 lokaliteta godišnje, kao i financiranje novcem EU-a, jer nas je upravo Rezolucija Vijeća Europe 1481. o komunističkim zločinima naučila da bez istine nema pomirbe. A Hrvatskoj pomirba treba da bi se konačno odlijepila od europskog dna na kojemu tavori po gospodarskim, političkim i moralnim kriterijima. Bojim se da se to ne će dogoditi prije negoli narod prestane uporno birati bivše komuniste ili njihove sljednike.

Marko Curać
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Enu još dugo nitko neće zamijeniti u kazalištu!

Objavljeno

na

Razgovor Mladena Pavkovića s gosp. Josipom Radeljakom, u povodu još jedne tužne obljetnice smrti Ene Begović

Enu još dugo nitko neće zamijeniti u kazalištu

Svake godine, pa tako i ove, s tugom se sjećamo prerano preminule, neprežaljene hrvatske glumačke dive, velike Ene Begović (Trpanj, 8. srpnja, 1960. – Brač, 15. kolovoza, 2000.).

U svojoj relativno kratkoj karijeri, svojim ulogama, ostavila je neizbrisiv trag u kazalištu, filmu i televiziji.

Bila je iznimna ljepotica, omiljen izbor redatelja i producenata, bila je talent kakav se rijetko rađa, bila je heroina bez premca.

Radila je i stvarala od 1978. do prerane i tragične smrti 2000.

Bila je punih 16 godina prvakinja Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, a briljantno je odigrala niz uloga, pa i slavne junakinje kontesu Neru, barunicu Castelli, Anu Karenjinu…Pamtit ćemo i njene uloge na filmu, poglavito one u Zafranovićevoj „Okupacija u 26 slika“, Sedlarovom „Četveroredu“, Tadićevom „Trećem čovjeku“ i drugima.

Pored glumačkog talenta, Enu je, kako rekosmo, krasila i nevjerojatna ljepota zbog čega su ju često opravdano nazivali jednom od najljepših hrvatskih glumica.

Bila je udana za poznatog poduzetnika ing. Josipa Radeljaka s kojim je dobila i kći Lanu.

Svaka obljetnica Enine smrti za Vas je sigurno iznimno težak životni trenutak, kazali smo na početku razgovora s gospodinom Radeljakom, a on je uz ostalo odgovorio:

Gospodine Pavkoviću – iznimno Vas poštujem, a znam da bi i Ena poštivala današnje Vaše jasne i vrlo dobro opisane stavove, jer voljela je svoju domovinu, siguran sam bar kao i Vi i ja – pa eto nekoliko riječi – jer kada se približavaju ovi tužni dani – najradije ne bi pričao s nikim i o ničemu, a ni podsjećao se istih, jer vjerujte nije nam nikome u obitelji to lako!

No, po čemu je, po Vama, ova velika hrvatska umjetnička heroina, zaslužila da „nikad ne umre“?

Dovoljno je pogledati Eninu monografiju pa se prisjetiti da je odigrala u svojem nažalost kratkom umjetničkom životu preko stotinu glavnih uloga u kazalištu, a ponešto i u filmovima – a za mene je dovoljno pogledati Vrdoljakove Glembajeve pa je sve jasno – naš veliki režiser Geogije Paro (prije nedavne smrti) rekao mi je doslovno: –

„Od Eninog odlaska, nitko od postojećih glumica nije u stanju zamijeniti je na daskama koje život znače – a što ja poznam od mlađih koji dolaze, najmanje za par slijedećih desetljeće još za dugo nitko neće biti u stanju ni približiti se Eni !“

Kad se danas sjećate tog kobnog 15. kolovoza 2000., mislite li da se njezina smrt mogla izbjeći, ili…?

Nažalost – smrt se ni na koji način ne može izbjeći, ako su tako već unaprijed sudbina i Bog odredili !

Ima li i onih koji za njezinu smrt i dalje „krive“ Vas, odnosno Vašeg sina?

Poznato je da na svijetu živi bezbrojno više zlih budala, nego normalnih ljudi! – a o budalama nerado i mislim, a kamo li o njima govorim – iako bi imao što-šta !

Zlo i DNOVINARI danas uglavnom vladaju u skoro svim našim hrvatskim medijima i svojim žutilom nažalost uvjetuju i naše živote – te zasigurno velikim dijelom zbog njih i živimo danas u t.zv. „slučajnoj državi“ – kako našoj jadnoj i bahatošću uništenoj zemlji tepaju neki poznati komunistički „domoljubi“ !

Kakva je bila Ena, kao žena, majka, umjetnica?

Jedino što Vam na takvo pitanje mogu iskreno  kazati – 

Bila je u svemu NAJ, NAJ, NAJ !!

Njezino rodno ime je Jelena. Kad je postala – Ena?

Mislim da imate krivu informaciju – Jedna Enina baka zvala se je MagdaljEna – te je tako skraćenicom došlo do njenog imena koje je ponosno nosila !

Ena je bila tako velika hrvatska umjetnica da zaslužuje i svoju ulicu, ili pak da se po njenom imenu nazove neka kulturna ustanova. Zbog čega se to još nije dogodilo?

Nisam danas baš raspoložen za šalu – ali upitao bih ja Vas – ako mi budete ikako mogli odgovoriti:

Zašto mislite da bi nekome od današnjih postkomunističkih rukovodstava, koji godinama vode ovu umornu i ispaćenu zemlju, palo i na pamet sjetiti se brojnih velikih imena iz hrvatske kulture? – dok nam ulice i trgove još uvijek i danas krase imena komunističkih zločinaca i ubojica, te dok se po nalogu moćnih predstavnika VelikoSrpskog agresora (koji godinama čak sjede i u našim Vladama), uništavaju spomen ploče u Domovinskom ratu palim braniteljima !?? A Vi bi da oni – o kulturi …??Ma dajte …?

Kada već spominjete tu temu – moram se s tugom prisjetiti (ovo u Enino ime), da joj čak ni njen voljeni HNK Zagreb, u kojemu se je umjetnički rodila, nastala i sve do odlaska živjela – prilikom mojeg osobnog izdavanja zaslužene, značajne i bogate ENINE monografije, nije udostojio, želio ni htio – čak ni promociju iste prirediti !? I pametnome dosta !

Gdje je bila „najjača“: na filmu, televiziji ili pak kazalištu?

Teško  mi je na to odgovoriti – ali o tome će bolje znati odgovoriti njeni brojni gledaoci –  kazalište i gluma u živo bila je osim familije, njena ljubav i život ! I to baš HNK u Zagrebu

 Sjećate li se dana prije njezine tragedije, jeli se mogao bilo čime nasluti njezin kraj?

Sjećam se samo osim mnogo lijepih stvari, da je dan prije Velike Gospe u novoj kući na Braču koju je dobila na dar, čitavi dan s neviđenim veseljem telefonirala cijelom svom poznatom svijetu i kazivala im ushićeno „da je upravo sada potpuno zadovoljna svojim životom, i najsretnija žena na svijetu“, sa samo 45 dana starom kćerkicom u naručju ! – zaboravljajući valjda malo i na čuveno praznovjerje …koje ponekad kobno ukazuje na oprez, pri „prevelikom iskazivanju sreće“!?

Kakav ste život imali nakon Enine smrti?

Ne bih ja rado o tome…

O tome su dovoljno laži napisali podli i zloguki žuto-štampni zlo-DNOVINARI!

Kad netko doživi tragediju vrlo sličnu (još ne opisanu) „grčkim tragedijama“ – onda se to ne da samo tako jednostavno opisati –!

Ono što mogu samo kazati jest da sam se godinama poslije nemilog događaja  pokušavao na sve načine bar liječiti i život spasiti, jer ako ništa bio sam dužan i dalje poživjeti zbog nastavka života malodobne mi djece.

Danas nakon ovoliko godina kada je sve to daleko, daleko iza mene – nadolazeće dane Velike Gospe nastojim prespavati i prisjećati se samo lijepih uspomena uz moju sada već odraslu Lanu – sliku i priliku svoje mame !

Je li i danas pogledate neki njezin film?

 Tu i tamo pojavi se sramežljivo na televiziji neki njen film, ali eto nisam baš prijatelj javne televizije, koja je danas sve ali ne hrvatska – na što bi i Ena bila jako žalosna da zna – siguran sam – rekao nam je Josip Radeljak.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Biskup Bogović: Migranti Europi trebaju da im rade najzadnje, teške fizičke poslove

Objavljeno

na

Objavio

Umirovljeni gospićko-senjski biskup, 80-godišnji dr. Mile Bogović, cijeloga života stvarao je sinergiju vjere i povijesti. Autor je šest knjiga i više od 80 publikacija u kojima definira mnoge povijesne dvojbe i nepoznanice.

Od kada je umirovljen, biskup Bogović se još intenzivnije priklonio pisanju, svojoj najvećoj strasti. U ozračju migrantske krize koja pritišće dijelove hrvatske granice prema BiH uglavnom slušamo riječi naših političara. Iz njihovog ponekad nemuštog govora teško je definirati dosege ilegalnih ulazaka migranata u Hrvatsku, korijene i posljedice najveće seobe naroda s početka 21. stoljeća.

Vraćamo se na povijest i dr. Bogovića pitamo je li Hrvatska ponovo predziđe kršćanstva, kako nas je Europa zvala u vrijeme najezde Turaka.

– Takvo uspoređivanje svakako nije najbolje jer je pitanje: gdje je sada kršćanstvo? Je li ova Europa kršćanska ili nije? Europa se na mnogo načina odriče toga, ona se ne poistovjećuje s kršćanstvom. U ono vrijeme je bilo sve drukčije pa danas ne bih rekao da je Hrvatska predziđe kršćanstva jer iza toga »ziđa« sada ne postoji kršćanstvo kakvo je nekada bilo.

Od kada je tomu tako?

– Puno je vremena prošlo od te 1517. kada je papa Lav X. nazvao Hrvatsku predziđem kršćanstva. Tada se kršćanstvo smatralo kao prirođeno, što je živio svaki čovjek. On je griješio, ali je iza svega stajala vjera u Boga, Isusa Krista i u Crkvu. Bilo je podjela na katolike i protestante, ali nitko nije postavljao pitanje o pojmovima Boga, Isusa i vječnosti. Kada danas gledamo Europu, sve je to upitno.

Počevši od Francuske revolucije kada su obnaženu djevojku stavili na oltar crkve Notre dame, rekavši s time: Bože, mi se tebi nećemo klanjati, nama je čovjek važan i od njega sve potječe. Taj duh bezboštva se širio i danas uklanja kršćanstvo.

Donose se zakoni koji nisu kršćanski i utemeljeni su na nečem drugom. Govori se da treba poštovati različitost, ali ne i križ. Grad Rijeka je dobar primjer jer se puno govori o različitostima. Kao da su te razlike neka velika vrijednost. Tako ispada da je dovoljno biti različit od crkve. Došli smo do toga da nemamo težišta. Prije je to bila vjera u Boga. Danas toga nema, barem ne u javnom prostoru.

Na koji način tumačite činjenice po kojima mnoge države prešutno primaju veliki broj migranata, a kada se suoče s problemima dio tih ljudi deportiraju natrag?

– Onaj tko to gleda sa strane čudi se zbog čega se ne objašnjava ovaj način putovanja i dolaska tih ljudi u Europu. Zašto treba pregaziti tolike kilometre, izložiti se opasnostima i pogibelji, da bi na koncu migranti stigli tamo gdje im kažu da nisu dobro došli. Ako je Njemačkoj potrebno puno radnika, neka onda pošalje brodove ili avione da se ti migranti u njih ukrcaju doma i sretno dovezu u Europu.

Zašto te ljude treba toliko mučiti da moraju savladavati ta ogromna prostranstva i opasnosti, biti u neizvjesnosti? Hoće li uspjeti ili će ih se vratiti kućama. Zašto treba mučiti i ovaj naš narod da mora stalno biti u neizvjesnosti hoće li u šumi sresti strance, hoće li im netko provaliti u kuću i pokrasti.

Toliko toga lošega došlo je s tom migracijom, a gotovo da ne možeš naći pravi odgovor zašto se sve to nije organiziralo na ovaj humaniji način. Osim toga, svakako se može učiniti puno više da čovjek u Africi može ostati doma i dobro živjeti od svojega rada. Tada bi on ondje bolje živio nego li u Njemačkoj.

Znači li to da Europa po pitanju migracija previše improvizira?

– To mi se čini kao jedna ideja: neka oni i dalje ostaju potrebni nas, neka oni i dalje budu sirotinja. A njihova prirodna blaga u Africi i Aziji mi ćemo doći i koristiti ih. Naš kapital će to riješiti. Migranti Europi trebaju da im rade najzadnje, teške fizičke poslove.

One poslove koje Nijemci, Austrijanci, Šveđani i ostali ne žele raditi za mizernu plaću i da su nedostojni za domicilnu populaciju. Europi trebaju tuđa prirodna bogatstva i jeftina radna snaga. Govorim razmišljanja ljudi koji se čude što nam se to događa i svi zajedno tražimo odgovore na mnoga pitanja, rekao je Umirovljeni gospićko-senjski biskup dr. Mile Bogović za Novi list

 

13. kolovoza 1556. – Turci pred Zagrebom

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati