Pratite nas

Komentar

Hebrang: Vrijeme je za lustraciju hrvatske povijesti, za sve pa i za pozdrav ‘Za dom spremni’

Objavljeno

na

Izjavu predsjednice kako je ”pogriješila tvrdeći da je pozdrav ‘Za dom spremni’ stari hrvatski pozdrav” za Direktno.hr komentirao je prof. dr. Andrija Hebrang, bivši potpredsjednik Vlade i HDZ-a, ratni ministar zdravstva, a kasnije i obrane, čovjek koji je od prvoga dana javno podržavao:

”Gospođa Predsjednica u svojoj procjeni da bez otklona prema lijevo liberalnoj ljevici kojoj hrli sve više Hrvata ne može dobiti drugi mandat, odrekla se i pozdrava ‘Za dom spremni’. Smatram da je njezina odluka o otklonu ispravna, jer sve više naših ljudi na svim razinama biraju one ‘lijevije’, ali o pozdravu treba još raspravljati. Je li ‘Za dom spremni’ stari hrvatski pozdrav, povjesničari se spore-spominju primjere Zrinskoga, bana Jelačića i druge- ali je točno da je kontaminiran za vrijeme NDH zbog njezine suradnje s fašistima i nacistima. Postoji spornost tog pozdrava čak i u zaključcima  Vijeća za suočavanje s prošlošću, čiji članovi, iako neravnopravno odabrani, preporučuju da je pozdrav ‘Za dom spremni“ dopustiv u iznimnim situacijama”, kaže dr. Hebrang.

No, dodaje:

”Doduše, to jednostrano Vijeće potpuno abolira zločinački simbol crvene petokrake, tvrdeći da je imala pozitivnu ulogu u Drugom svjetskom ratu. Preostaje nam  pitanje, je li razdoblje toga rata jedino važno za povjesna stajališta?! Nije li ta crvena petokraka, u koju su mnogi u nas još uvijek zaljubljeni, poslije rata dobila savim drugačiji predznak, jer su pod tim znakom dubijene u miru stotine tisuća ljudi bez suđenja? Uostalom, kao i u nedavnoj srpsko-crnogorskoj agresiji”.

Hebrang nadalje objašnjava:

”Pozdrav ‘Za dom spremni’ doživio je drugačiju sudbinu. Taj je pozdrav u srpsko-crnogorskoj agresiji postao antifašistički! Naime, ta je agresija imala sva obilježja fašizma, uključivši strategiju ubijanja civila kao primarni cilj. To dokazuje i naša evidencija identificiranih civilnih žrtava i to je jedini rat u kojemu je ubijeno više civila nego vojnika. Naime, po evidenciji i identifikacijama Glavnog sanitetskog stožera RH, srpsko-crnogorski agresor ubio je 7263 civila, od čega su 43,8% žene i 4,8% djeca, dakle polovina ubijenih su žene i djeca! Njihova artiljerija srušila je 14 bolnica, uništila hrvatsko gospodarstvo za desetljeća u naprijed. Na taj fašizam ustala je hrvatska mladost koja je pozdravljala s pozdravom ‘Za dom spremni’.

Prisjeća se i ovoga:

”Moj prvi susret s tim pozdravom bio je na istočnom slavonskom bojištu, gdje su ga pod kišom granata rabile hrabre jedinice HOS-a. Poslije sam ga čuo na bojištima Posavine, zapadne Slavonije, prilikom slobađanja Kupresa, ali i u okruženoj Srednjoj Bosni i svugdje gdje sam sudjelovao u ratnom sanitetu. Nitko nije te momke zbog pozdrava kritizirao, nego su im zahvaljivali na hrabrosti što su se oduprli novovjekom fašizmu. Zato su i hrvatski sudovi oslobodili Marka Perkovića Thompsona koji je taj pozdrav uvrstio u jednu od najljepših domoljubnih pjesama.

Što zaključiti? Povijest ne počinje i ne završava na Drugom svjetskom ratu. Barem ne za Hrvatsku, koja je stvorena i obranjena od srpsko-crnogorske fašističke agresije i to razdoblje bi se konačno trebalo vrednovati u povijesti. Jer, u tom ratu zauvijek je obranjena neovisna Hrvatska i za Hrvate i sve građane koji u njoj žive i vole je, nema važnijeg povijesnog razdoblja. Zato to razdoblje treba poštivati i objektivno vrednovati. Vrijeme je za lustraciju hrvatske povijesti, za sve  pa i za  pozdrav ‘Za dom spremni’, piše Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Maxportal: Čemu knjiga ‘Hrvatski generali i admirali 1991.-1999.’? To je šlamperaj

Objavljeno

na

Objavio

foto: Maxportal.hr/isječak

Prije tri dana u ruke mi je došla knjiga “Hrvatski generali i admirali 1991.-1999.” autora dvojice generala Krešimira Kašpara i Marinka Krešića. U impresumu su kao nakladnici navedeni Hrvatski generalski zbor i Matica hrvatska Grude (BiH), piše Marko Marković/Maxportal u osvrtu “Knjiga koju treba spaliti: “Hrvatski generali i admirali 1991.-1999.” kojega prenosimo:

Knjiga je tehnička napravljena besprijekorno (tiskana u tiskari Grafotisak Grude) i to je jedino što zaslužuje pohvalu u ovoj knjizi koja izgledom pretendira biti leksikon hrvatskih generala i admirala. Ali samo izgledom.

Dvojio sam oko naslova ovog teksta. U prvoj inačici bio je ovakav, onda mi se činio pregrub pa sam ga promijenio, jer knjige, bilo kakve da jesu, ne treba spaljivati.

U međuvremenu sam razgovarao s jednim od autora, generalom Krešimirom Kašparom i upozorio na preočite greške u ‘Leksikonu’, piše Marković.

“Nije to leksikon, to je publicistika. Mi smo koristili javne izvore pa su i greške moguće, a nova knjiga koju radi Ministarstvo to će ispraviti”, kazao nam je Kašpar. Njemu greške nisu smetale i smatra ih nevažnim.

Čemu onda ova knjiga, ako ima grešaka ( i to vrlo ozbiljnih), ako je u pripremi Leksikon generala i admirala HV-a  koji se radi u sustavu Ministarstva obrane i HGZ-a.

Nakon nasumičnog prošetavanja po biografijama generala shvatio da ima neoprostivih grešaka, da ova knjiga ne smije ni slučajno doći do knjižnica, a ne dao Bog da bude arhivirana u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici ( iako ima CIP NSB-a)  i bude dostupna bilo kome za citiranje.

Već na prvoj biografiji koji smo otvorili, onu generala Rahima Ademija (generali su navedeni abecednim redom) u drugom pasusu ozbiljna greška. Za Ademija piše da  je “iz JNA s činom majora prebjegao u siječnju 1991.”

Rahim Ademi JNA je napustio u srpnju 1991. godine i Hrvatskoj vojsci se priključio krajem srpnja 1991. godine. Osobno sam upoznat s tom operacijom jer sam dijelom u njoj sudjelovao. Bio sam u šorcu i majici kratkih rukava na kolodvoru u Šibeniku i nije bio siječanj.

Knjigu potpisuju dva generala, Marinko Krešić i Krešimir Kašpar pa je za očekivati ozbiljnost, a ne šlamperaj.

Krešimir Kašpar po obrazovanju je profesor komparativne književnosti i engleskog jezika. Prije rata radio je kao novinar i urednik časopisa. Bio je pročelnika Vojnog kabineta čak trojice hrvatskih predsjednika dr. Franje Tuđmana, Stjepana Mesića i Ive Josipovića. U mirovini je od 1. siječnja 2013. godine, član Hrvatskog generalskog zbora od 2015. godine.

Marinko Krešić po obrazovanju je pravnik. Isusovačku gimnaziju završio je u Dubrovniku, Pravni fakultet u Zagrebu. Do rata je radio na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Od 1989. godine je aktivan u HDZ-u, a obrani zemlje priključio su u prvim danima agresije. Najveći dio rata proveo je kao IPD-ovac u različitih brigadama, a od 1994. načelnik je Personalne uprave MORH-a. U mirovinu ga poslao Stipe Mesić u prosincu 2002. nakon skupa potpore Mirku Norcu. Prvi je predsjednik Hrvatskoga generalskog zbora.

O generalima HVO-a

Navodeći generale Hrvatskog vijeća obrane autori knjige Krešić i Kašpar pišu: “Donosimo popis 77 osoba za koje smo iz javnih izvora našli da se predstavljaju ili ih predstavljaju kao generala Hrvatskog vijeća obrane.  Popis treba uzeti kao neslužbenu informaciju koju tek treba verificirati. Među njima njih 12 ima i generalski čin Oružanih snaga Republike Hrvatske.”

Čemu onda ova knjiga ako je riječ o “neslužbenim informacijama koje tek treba verificirati”, ako je riječ o osobama koje se predstavljaju ili ih drugi predstavljaju generalima”.

Zašto nisu tražili službene informacije!? Zašto npr. nisu nazvali Iliju Vrljića i pitali ima li čin generala!? Rekao bi im da nema. Znam čovjeka, branitelj je, bio zapovjednik 2. brigade, o njemu dobro govore(…)  Netko će ga u kavani pozdraviti “alo generale, kako je“, je li to dovoljno da ga se u knjizi predstavi generalom?

Ako je Kašparu i Krešiću tekst iz nekog lokalnog portala koji će nekoga nazvati generalom dovoljan razlog da ga uvrste na popis generala, onda ajme majko. Tako što ne radi ni jedan portal u Hrvatskoj koji drži imalo do sebe.

Objaviti neistinu o nekome i  pravdati se  informaciju smo pronašli u “javnim izvorima” neozbiljno je i zakonom kažnjivo.

Druga  tema je broj generala HVO-a. U bivšoj, militariziranoj, Jugoslaviji jedan general dolazio je na 160.000 stanovnika, u Hrvatskoj na oko 80 tisuća, a u HVO-u jedan general na cca 6.000 stanovnika.

Važno je spomenuti da postoji generali HVO-a ( do Daytona, kada se HVO spaja s Armijom BiH) i poslije generali hrvatske komponente u Armiji BiH, a u knjizi je sve to udrobljeno. Do Daytona je HVO imao 20-ak generala.

U knjizi je na više mjesta navedeno da su pri izradi knjige prikupljeni podaci iz javnih izvora, a osim preambuli knjige ni jedan izvor nije citiran, kao što nije nisu navedeni ni autori fotografija.

U knjizi se nalazi i nekoliko fotografija autora s Maxportala, koji nije  kontaktiran za pravo korištenja, a to su nam potvrdila još dva fotoreportera. Jedna od njih autor je više desetaka fotografija objavljenih u knjizi. Pokrenu li autori postupak za naknadu autorskih prava Generalski zbor bi, po slobodnoj procjeni, vrlo brzo i olakšali za oko 35.000 eura na ime autorskih prava.

Kao zanimljivost izbrojali smo da 29 fotografija na kojima se nalazi Krešimir Kašpar.

Iz Generalskog zbora smo neslužbeno saznali da ni jedno tijelo HGZ-a nije donijelo odluku o tiskanju knjige, a nekoliko generala koji su vidjeli knjigu kažu nam da su šokirani njenim sadržajem.

Na kraju knjiga u tekstiću pod naslovom “Literatura/izvori” nije navedena ni literatura ni izvori kao što je to uobičajeno i očekivano. Nema ni kazala imena što se smatra standardnim dijelom knjige i što objavi svaki autor koji imalo drži do sebe. Ni jedan recenzent knjige nije naveden u impresumu. “To je publicistika” rekao bi general Kašpar.

Tekst “Literatura/izvori” zapravo je pokušaj pravdanja za greške za koje su autori svjesni da im ima.

“S podacima iz ove knjige, koja je prvo ozbiljno sistematiziranje predmetne građe relativno smo zadovoljni. Sigurno ima pogrešaka, ali one su nenamjerne. Uvjereni smo da će predstojeći leksikon hrvatskih generala i admirala koji se priređuje u organizaciji Ministarstva obrane i Hrvatskog generalskog zbora i koji koristi službene izvore biti korak bliže u postizanju točnih podataka.”

Ako već generali Krešić i Kašpar znaju da se u sklopu Ministarstva obrane i Hrvatskoga generalskog zbora radi ozbiljan Leksikon hrvatskih generala i admirala, čemu onda ova knjiga puna netočnosti i neistina.

Da ne bi bi bili samo kritični treba reći da u knjizi ima i mnoštvo korisnih informacija, ali ako sami autori kažu da ima neistina, kako  znati što je točno, a što netočno i usuditi se citirati ju kao izvor.

Da bi sve bilo šlampavo pobrinuo se i lektor knjige Jozo Marić koji honorar za ovu knjigu nije zaslužio, piše Marko Marković/Maxportal.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Marijačić: Zašto je naš intervju s Predsjednicom izazvao toliki potres?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski tjednik

Intervju s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović koji smo objavili u prošlome broju izazvao je i još izaziva pravi potres na medijsko-političkoj hrvatskoj sceni.

Poslije njegove objave Hrvatski tjednik izložen je napadima i klevetama da je fašistički, ekstremistički, šovinistički i tko zna kakav sve list, a koliko čujemo, žestoki su napadi usmjereni i prema Predsjednici zato što se usudila dati intervju jednomu takvom listu. Ne znam kako se ona brani, a što se nas u Hrvatskom tjedniku tiče, podrugljivo se smijemo napadačima, dakle nismo nimalo uznemireni: navikli smo na napade, očekivali smo ih i lako im odgovaramo jer smo na moralno, politički, povijesno, činjenično i pravno superiornijim pozicijama od klevetničkih, mahom parazitskih krugova koji uglavnom ne bi opstali ni tri dana da se nisu navukli na državne jasle bez kojih bi dobar dio njih završio u jarku kao propalice, narkomani, porezni dužnici i općenito izgubljeni i promašeni nitkovi. Analitičari koji su pozvani komentirati istup Predsjednice u Hrvatskom tjedniku mahom su osobe koje se godinama forsiraju kao eksperti za sve i svašta, kao mjerilo svih stvari, postojećih da jesu, nepostojećih da nisu. Takav status vuku za sobom još od partijske škole u Kumrovcu, dakle iz zločinačkoga i okupacijskoga sustava kojemu su vjerno služili. Drugi su, pak, poznati kao zloglasni lažni svjedoci protiv hrvatskih domoljuba, treći kao soroševski preparirani likovi koji su si stavili za misiju da na svakom koraku njuše fašizam, ustašluk i ostalu traženu im robu, piše Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik/HKV

Magle i dogme jugoslavenske i velikosrpske historiografije

Mediji, novinari, kolumnisti ili voditelji koji su nas izložili kritici, čine to iz nekoliko razloga. Prvo, profesionalno su ljubomorni jer sami nisu uspjeli dobiti intervju u kojemu bi aktualna predsjednica najavila kandidaturu za novi mandat, drugo nisu dostatno obrazovani pa ne bi znali ni napraviti takav intervju čak da je Predsjednica i pristala na razgovor s njima, i treće, u političkom smislu to su slijepci koji nisu nikad imali slobodu uma, njihov um ostao je zatočen u maglama i dogmama jugoslavenske i velikosrpske historiografije pa misle da se humanistički dignitet u Hrvatskoj može steći samo dovoljno vrištećom bezuvjetnom demonizacijom Hrvatske i hrvatskoga naroda za fašizam. Tragikomično je zapravo gledati neke mlade neuke voditeljice na tim tuđinskim televizijama, bez identiteta i u svjetonazorskom ili nacionalnome smislu potpuno promiskuitetne, ali i neke već iskusne novinare podjednako ropskoga mentaliteta, idealnoga za velikosrpsku manipulaciju. Mi u Hrvatskom tjedniku nemamo nikakve komplekse u tom smislu. Mi smo hrvatsko glasilo i ponosni smo na to. Smatramo da će ova država punim plućima disati kada političari i novinari očiste svoj um od jugosrpskih predrasuda. Jugoslavija i sve što je vezano uz Jugoslaviju za nas je negacija Hrvatske i hrvatskoga naroda, dakle neprijateljsko.

Hrvatski javni prostor u posljednjih dvadesetak godina zatrpan je i zatrovan poltronskim intervjuima koje nitko ne sluša i ne čita. U 15 godina nitko nikada nije napravio istinski slobodni i profesionalni intervju s bivšim predsjednicima Stjepanom Mesićem i Ivo Josipovićem. U javnom prostoru suptilno ugušene slobode takvi političari parazitiraju sa svim mogućim izdajama, prijevarama, inženjerinzima i manipulacijama bez ikakve bojazni da će ih itko išta bitno pitati i da će biti pozvani na odgovornost. Mesića nitko nije na televiziji upitao gdje je nestao ček od 100 tisuća dolara koji su mu predali iseljenici u Australiji, Josipoviću se nitko nije htio zamjeriti pitanjem čiji je stan u kojemu živi prvotno bio, kako je stekao golemo bogatstvo u zemlji potplaćenih i poniženih profesora, a Milorada Pupovca, koji je danonoćno u medijima, nitko ne pita kako je on to izbjegao tamnicu kao predsjednik NO Tesla banke, a mnogi predsjednici nadzornih odbora iz drugih bankrotiranih kompanija u tamnici su zbog propaloga novca, ili u što je potrošio milijune koje je podizao s bankomata SNV-a. Da su Lovro Kuščević i Andrej Plenković u nekoj uređenoj državi ukrali 40 tisuća referendumskih potpisa, samljeli bi ih mediji, a tužitelji sproveli u tamnicu, a ovdje ih zbog toga nitko nije ni prozivao, kao što nitko ni Anku Mrak Taritaš ne pita kako je cijena kvadrata obnove u Gunji dvije tisuće eura, niti Vesnu Pusić zašto je svome bratu i njegovoj udruzi dala 240 tisuća kuna iz Ministarstva vanjskih poslova ili zašto je sa saborske govornice lažno optuživala Vukojevića za silovanje. Ovdje Dorh štiti udbaške ubojice, mediji svojedobno pljeskali Ivi Sanaderu zato što je ukrao glasove konkurentu na stranačkome saboru samo zato što im konkurent Ivić Pašalić nije bio politički favorit…

Pitanja koja se nitko ne usudi postaviti

Kritičare intervjua u Hrvatskom tjedniku razbjesnila su pitanja upućena Predsjednici. Kao autor i kao glavni urednik, mogu ih informirati o sljedećemu: Već dvije godine želio sam intervju s Predsjednicom i u tom smislu slali smo joj razne upite. Uvijek je to odgađano uz različite alibije i obećanja, zbog čega sam gubio volju za intervjuom, ali kako se primicao kraj njezina mandata opet je rasla želja za jednim ozbiljnim razgovorom – u živo. Na Pantovčaku su znali da predsjednica Kolinda Grabar Kitarović nije više moj politički favorit, a to sam im, uostalom, i davao do znanja. Prihvaćeni su moji uvjeti, a sa svoje strane obvezao sam se da ne ću reducirati ni mijenjati predsjedničine odgovore, što mi nije bilo teško jer to ionako nikada ne činim. I, evo, intervju se dogodio.

Sad možda ono što mi je najvažnije. Znao sam otprilike koje odgovore od aktualne predsjednice mogu očekivati. Logično sam pretpostavljao da ona ima određene političke kalkulacije i ne smije govoriti sve što misli, a osim toga, mislio sam i još mislim da ona nema dovoljno znanja o mnogim činjenicama jer joj nisu struka, a savjetnici iz tih sfera joj više joj odmažu nego pomažu. Uza sve to, odavno sam političarku Kolindu Grabar Kitarović percipirao kao osobu s konformističkom dimenzijom pa ću, pretpostavljao sam, čuti i odgovore za koji ona pretpostavlja da ih želim čuti. No meni je, osim ekskluzivne najave kandidature i njezinih odgovora, jednako važno bilo pustiti u optjecaj, u javni dijalog i život, prešućena pitanja i činjenice s kojima se hrvatski političari ne žele suočiti – što iz plitkosti svoga uma, što iz konformizma, a što iz straha od posljedica konfrontacije. Htio sam pitanjima upozoriti kako je u Hrvatskoj na djelu nastavak srbijanske agresije na Hrvatsku drugim sredstvima.

Želio sam čuti je li Predsjednica toga svjesna i poduzima li što protiv te pojave. U Hrvatskoj se snimaju, velikim novcem financiraju i nagrađuju filmovi poput Dnevnika Diane Budisavljević koji potpuno krivotvore povijest i iznose lažne priče, u Hrvatskoj se nagrađuju glumci koji su 90-ih stali uz Miloševićevu agresiju, u Hrvatskoj se uklanjaju spomen-ploče braniteljima HOS-a zato što to žele njihove ubojice, u Hrvatskoj se protežiraju kadrovi koji su sudionici agresije na Hrvatsku, okupacijski gradonačelnici uživaju sve povlastice, a zapovjednici obrane grada završavaju u zatvorima, neprijateljima iz doba agresije priznaju se godine ratovanje protiv Hrvatske u radni staž i daje im se mirovina, ne procesuiraju se silovatelji i zločinci, lažira se popis stanovništva da bi se nasilno uvodila ćirilica u Vukovar, otvoreno se proslavlja pokolj Hrvata kao antifašistički ustanak, odražavaju se komemoracije za izmišljenih 40 tisuća žrtava nad jamama u kojima nema ni jedne kosti, u Jasenovcu povećavaju broj navodnih žrtava bez ikakvih forenzičkih i antropoloških dokaza. Srbija posredstvom Milorada Pupovca lomi Hrvatsku na pozdrava Za dom spremni pod kojim je branjena Hrvatska. Ljevica u Hrvatskoj lomi HDZ zbog pozdrava Za dom spremni pa su se, s različitim motivima, našli na istoj strani velikosrbi, četnici, Pupovac, Vučić, Bernardić i ostali.

Odnarođeni mediji istodobno raspaljuju histeriju protiv Hrvatske i hrvatskoga naroda klevećući ga za navodni fašizam, petokolonaši divljaju na sve strane, nevladin sektor potkopava institucije, premijer u Kninu obilježava Oluju, a njegov koalicijski partner Milorad Pupovac istodobno je na skupu u Srbiji na kojemu se Oluja žigoše kao fašistički zločin i jednostavno ne priznaje Hrvatska, što je isto kao da je netko nakon Drugoga svjetskog rata u Njemačkoj ili Britaniji za partnera u vlasti uzeo dužnosnika iz Hitlerove vlasti, ili da je netko u Rumunjskoj nakon 1991. koalirao s podanikom N. Ceauşescua, a sveučilišni profesor i Pupovčev suradnik Dejan Jović, na državnoj sisi, pljujući po Hrvatskoj, ovih dana poput svojedobno Miloševića ne isključuje mogućnost novoga rata. Sve te izopačenosti postale su dio hrvatske svakodnevnice.

U intervjuu s Predsjednicom htjeli smo pitati ono što se nitko ne usuđuje – je li to normalno?

Što se nas u Hrvatskom tjedniku tiče, to ne samo da nije normalno nego je to takva anomalija koja prijeti urušavanjem temelja ove Hrvatske i dok god se ne pojavi državnik koji će zaustaviti i prekinuti tu distorziju, Hrvatska će samo sve više tonuti u glib podjela i međusobne nepodnošljivosti te će jednom, na radost svojih mrzitelja u Hrvatskoj i izvan nje, pući i raspasti se kao trula dinja pa će se povijest iznova morati krvlju pisati.

Zato smo, između ostaloga, i napravili ovakav intervju s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović. Kako je Hrvatska Predsjednica odgovorila, zaključite sami, poštovani čitatelji, a što se nas tiče, i dalje ćemo ponosno jurišati na te jugokomunističke barikade. Što se nas tiče, poklič Za dom spremni ništa ne može nadomjestiti i ništa ga ne može istisnuti iz hrvatskoga naroda.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari