Pratite nas

Pregled

HEBRANG: Zašto nismo izračunali objektivnim stručnim metodama ratnu štetu srpsko-crnogorske agresije na RH?

Objavljeno

na

Zašto nismo izračunali objektivnim stručnim metodama ratnu štetu srpsko-crnogorske agresije na Republiku Hrvatsku?

Rat vođen na teritoriju Republike Hrvatske 1990.-1998. godine je po naravi tipična osvajačka agresija vođena za hrvatski teritorij do linije Karlobag-Karlovac-Virovitica.

Iako ga zovemo Domovinski rat, poput nekih drugih ratova u povijesti (primjerice Ruski rat protiv Napoleona), osvajački rat je vođen iz centara u Srbiji i Crnoj Gori i naziv srpsko-crnogorska agresija na Republiku Hrvatsku je naziv koji pokazuje narav tog krvavog rata.

U namjeri da umanje ratne zločine agresorske strane većina hrvatskih političara koči iznošenja istina koje su lako dokazive, a slijednici agresora to vješto koriste i optužuju nas svakodnevno na svim razinama.

Sve to po pravilu da ponavljana laž postaje istina. Jedino što trebamo je objektivno utvrditi činjenice i iznositi ih kao odgovor na sve češće laži agresora. Pri tome su najvažnji pokazatelji tko je činio planirane sustavne ratne zločine nad civilima i teška razaranja svega što postoji, a tko pojedinačne neplanirane zločine u prekoračenju nužne obrane. Za sve to imamo objavljene dokaze, ali ih ne koristimo.

Primjerice, službena politika i mediji nikako da prihvate činjenicu utvrđenu znanstvenim metodama i više puta publiciranu, da je srbo-crnogorski agresor pobio u razdoblju 1991.- 1998. godine 7 263 hrvatska civila (oko tisuću nestalih nismo ubrajali), od kojih smo svakog civila identificirali i registrirali u službi Glavnog stožera saniteta RH. To je važno da se ne bi u civilne žrtve ubrojili i naoružani civili, što u svojim krivotvorinama, koje smo također argumentirani pobili, iznose bivši agresori.

Omjer ubijenih hrvatskih civila prema srpskim civlima je 20:1 ali to nitko od naših političara ne ističe pa je slika u domaćoj i inozemnoj javnosti često zbunjujuća. Među ubijenim hrvatskim civilima visoko su zastupljene žene (3 182 ili 43,8%) i djeca (345 ili 4,8%, a kasnije od zaostalih eksplozivnih naprava broj je na žalost još veći).

Taj se podatak ubraja među jedinstvene u povijesti ratovanja. Ukupno je ubijeno više civila nego vojnika, a polovina ubijenih civila (48,6%) su žene i djeca. Ovi podaci govore sa su primarni cilj agresorske artiljerije bili civli s namjerom etničkog čišćenja teritorija prije osvajanja.

Zločinačke metode agresora potvrđuju i podaci o protjeranim civilima, o čemu se prava istina još nije čula. Netočan je podatak da su u Oluji protjerani Srbi, njih oko 90 000, jer su prije Oluje počeli napuštati okupirani teritorij temeljem zapovjedi Milana Martića koju smo također višekratno objavljivali (Odluka Vrhovnog savjeta RSK o planskoj evakuaciji broj 2-3113-1/95, od 4. kolovoza 1995.).

U prilog ovoga dodajem i podatak da smo s Dinare nekoliko dana prije Oluje vidjeli natovarene traktorske prikolice. Nasuprot lažnim podacima o protjerivanju srpskih civla, prema službenim evidencijama Ureda za prognanike VRH agresori su s okupirane trećine Republike Hrvatske protjerali 240 000 hrvatskih civila.

Kada smo po oslobađanju ušli u to područje zatekli smo isključivo jednonacionalni srpski sastav stanovništva! Naša politika ne upotrebljava ove argumente kada oni koji su nas tukli oružjem sada ispaljuju političke rafale laži. Imamo povjerenstvo za zločine od prije sedam desetljeća, a nemamo ono za agresiju devdesetih, koje bi potvrdilo dokazive činjenice.

U red indolencije i kukavičluka hrvatske politike ide i procjena ratnih i posljedično poratnih šteta. Ukoliko ikada itko oformi povjerenstvo za ratne istine devedesetih, a posljednji je trenutak za to, svakako će bitna stavka uz zločine nad civilima biti i ratne štete.

Često se ponavljaju pogrješni iznosi direktnih i indirektnih ratnih šteta koje je počinio agresor u visini od 40 milijardi dolara. Već i površna anliza odbacuje taj značajno podcijenjeni podatak, jer primjerice osam godina zbog srpskih tenkova nismo imali turizma, a znamo da je svaka godina turizma u to vrijeme donosila Hrvatskoj otprilike 7 milijardi dolara zarade.

Pomnožimo li to lako ćemo uitvrditi da samo indirektna šteta od turizma prelazi ukupni iznos do sada objavljenih ratnih šteta! Naime, po svim metodologijama u indirektne ratne štete ubrajaju se i one u poslijeratnim razdobljima koje se odnose na gubitke ulaganja, izgubljene dobiti, kumulativne učinke pada BDP-a niz godia za redom itd.

Koji su razlozi namjernog umanjenja tih šteta pitanje je koje prelazi okvire ovoga teksta, ali će otvaranje tog pitanja otkriti srž ukupnih hrvatskih neuspjeha koji su uslijedili poslije briljantne vojničke pobjede nad srpsko-crnogorskim agresorom.

Pri utvrđivanju ratnih šteta koje je pretrpjela Republika Hrvatska ponovno se radi o rezultatu nepotpunih analiza, pa prije nego pokrenemo naplatu moramo znati točne podatke o štetama. Ti podaci postoje, publicirani su i poznati, a navesti ću ovdje jednu analizu koja je sigurno do sada najtemeljitija.

U nizu svojih stručnih analiza general Slobodan Praljak ostavio nam je i najprecizniju analizu ratnih šteta u Republici Hrvatskoj, a budući da sam sudjelovao u procjenama šteta zdravstvenog sustava svjedočim da je pri tome angažirao vrhunske ekonomske stručnjake (analiza na www.slobodanpraljak.com).

Prikazane su izravne štete (materijalna razaranja imovine, vrednovanje ljudskih gubitaka, invaliditeta, vojni rashodi, troškovi smještaja izbjeglica i prognanika, troškovi razminiranja i troškovi zdravstva) i neizravne štete (propuštene ekonomske aktivnosti). Na tridesetak stranica teksta autor je citirao nekoliko desetaka relevantnih izvora te objavio 17 detaljnih tablica i 3 grafikona.

Zaključak opsežne analize je temeljen na međunarodnim metodama procjena šteta i sigurno je najbliže realnoj šteti od svih radova objavljenih u tisku ili stručnoj literaturi. Rezultati analiza pokazuju da je ukupna ratna šteta mjerena hrvatskim cijenama roba i usluga iznosila zaokruženo 252 milijarde dolara a ako se primijene svjestke cijene (npr. za zbrinjavanje prognanika i izbjeglica) šteta se penje na 308 milijardi dolara. Slikovito rečeno, Hrvatska je do 2015. godine izgubila između 7 i 9 svojih godišnjih bruto društvenih proizvoda (mjereno prema BDP-u 2004. godine).

Ovaj zastrašujući podatak baca neko novo svjetlo na negativne trendove hrvatskog gospodarstva u usporedbi sa zemljama čije je gospodarstvo raslo u miru dok je naše padalo tijekom i nakon rata zbog ratnih šteta.

Navedeni izračuni po riječima samog autora temelje se na izuzetno teškim procjenama, ali su primijenjene metode svele mogućnost pogrješke na minimum. Posljedice ovakvih ekonomskih poremećaja osjećati će se desetljećima i njihovo kritičko preispitivanje je imperativ istine prošlosti, ali i planiranja budućnosti.

Zamislimo primjerice Njemačku, kad bi u dvadesetak godina izgubila svojih 8 godišnjih bruto društvenih dohodaka! Činjenice upozoravaju da se štete uništenog gospodarstva u ratu očituju desetljećima na cijelu jednu generaciju!

Takva spoznaja relativizira one olako izrečene misli da se ne treba okretati prošlosti nego gledati u naprijed. Vožnja bez retrovizora izuzetno je opasna, naravno i zabranjena, a osim toga loše završava. Zato su mudri narodi ponavljali da je povijest učiteljica života, a mi možemo svjedočiti kako izgleda život kad se od povijesti ne uči.

Osnivanje stručne skupine koja bi objektivno po svjetskim kriterijima preispitala izračune ratnih šteta koje je pretrpjela Republika Hrvatska u srpsko-crnogorskoj agresiji devedesetih imalo bi neprocijenjivu korist. Doznali bi istinu o uzrocima šepanja našeg gospodarstva, istinu o nedostatku investicija jer trošimo na saniranje bezočnih razaranja, o lančanim gubicima u BDP-u, troškovima mirovina, bolesti i invaliditeta branitelja, mogli bi otkriti zašto smo zemlja iz koje se iseljava, gdje su uzroci nezadovoljstva koje se oslikava i u političkim previranjima i napokon objektivizirali bi štete prije pokretanja zahtjeva za njihovom naplatom od Srbije a zatim i Crne Gore.

Upravo je sada vrijeme da se to učini. Naime, na temelju članka 7. Sporazuma o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne republike Jugoslavije (danas Republike Srbije i Republike Crne Gore) potpisanom 25. kolovoza 1996. godine, obje strane trebaju imenovati komisije za naknadu za svu uništenu, oštećenu i nestalu imovinu! Budući da se rat nije vodio na teritoriju Srbije i Crne Gore, jasno je da u njih nema takvih šteta. Isto kao što je jasno da je razaranje imovine ratni zločin koji ne zastarijeva.

Pišem ovo kao ratni ministar zdravstva i kao takav svjedočim da su prihodi zdravstva samo 1991. godine pali za 62%, dok su rashodi bili za 50% veći. Navedeni financijski otkloni umanjivali su se ali su trajali godinama, sve do danas kada je negativno poslovanje zdravstva već poslovično a ratni gubici i izdaci kombinirani s uništavanjem gospodarstva kao izvora financiranja pokazivati će negativne posljedice još desetljećima.

Naš mazohizam ide do neslućenih razmjera. Ne samo da nismo procesuirali primjerice ni jednog krivca za ratne zločine rušenja 17 hrvatskih bolnica, nego nismo ni jednu od tih šteta naplatili! Izostankom naplate ratnih šteta kao država ne poštujemo spomenuti Sporazum koji smo potpisali, a povijesti ostavljamo izostanak pravnog procesuiranja zločina nad gotovo 8 000 civila.

Izostavljamo i poticaj agresoru da zbog izostanka kazne ponovno jednom krene u nekažnjeno osvajanje. Dakle, naplata objektivno utvrđenih ratnih šteta bio bi ne samo značajan gospodarski iskorak, nego i neka vrst pedagoške mjera prema svim bivšim i budućim agresorima.

Prof.dr.sc. emeritus Andrija Hebrang / Kamenjar.com

Kakva je budućnost Hrvatske ako EU lomi kralježnicu neposlušnim, previše suverenistički orijentiranim članicama?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Dvojica bivših pripadnika srbijanskih paravojnih postrojbi prijavljena za ratni zločin nad zarobljenicima i civilima u Vukovaru 1995.

Objavljeno

na

Objavio

Dvojica bivših pripadnika srbijanskih paravojnih postrojbi kazneno su prijavljeni za ratni zločin zbog sumnje da su na području Vukovara 1995. mučili i tukli hrvatske civile i ratne zarobljenike, no obojica nisu dostupni hrvatskim tijelima progona.

MUP je u četvrtak priopćio da su osječko-baranjski policajci iz Odjela za ratne zločine, u suradnji s osječkim Županijskim državnim odvjetništvom i Sigurnosno-obavještajnom agencijom, dovršili višegodišnje kriminalističko istraživanje nad 75-godišnjim srbijanskim i 55-godišnjim hrvatskim državljaninom.

Osumnjičeni su da su, postupajući protivno odredbama Ženevskih konvencija o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata te onih o postupanju s ratnim zarobljenicima, počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika.

Tako se 75-godišnjak tereti da je krajem 1995., kao pripadnik Obavještajnog odsjeka u sastavu 11. korpusa Vojske tzv. Republike Srpske Krajine, u podrumu privatne kuće u Vukovaru oko četiri mjeseca držao zatočenog tada 41-godišnjeg zarobljenika, pripadnika 5. gardijske brigade Hrvatske.

Ratnog zarobljenika u podrumu mučili elektrošokovima, izgladnjivali, uskraćivali mu vodu

Tamo ga je, zajedno sa skupinom nepoznatih pripadnika srbijanskih paravojnih formacija, psihički i fizički zlostavljao tako što su ga šakama i nogama te palicama udarali po cijelom tijelu, mučili elektrošokovima, izgladnjivali i uskraćivali mu vodu. Takvo zlostavljanje se ponavljalo svakodnevno u trajanju od oko četiri mjeseca, kada je upućen na razmjenu zarobljenika 22. ožujka 1996. godine, kažu u MUP-u.

Njega i 55-godišnjaka, koji je zapovijedao spomenutom paravojnom postrojbom u sastavu tzv. Vojske Republike Srpske Krajine, tereti se da su zatočili i grubo fizički zlostavljali trojicu civila.

Riječ je o zaposlenicima komunalnog poduzeća UNIKOM iz Osijeka koje su pripadnici paravojnih formacija podređenih spomenutom 55-godišnjaku 24. lipnja 1995. protupravno lišili slobode te ih prevezli u vojarnu u naselju Sajmište u Vukovaru.

Jedan od otetih civila i danas se vodi kao nestala osoba, sumnja se da je ubijen 

Nakon toga su ih odveli u kuću u Vukovaru gdje su ih dvojica osumnjičenika grubo fizički zlostavljali. Potom su dvojicu od njih prevezli u prostorije 35. slavonske brigade tzv. Vojske Republike Srpske Krajine u Dalju, a nakon toga i u zatvor u Belom Manastiru gdje su bili do razmjene, 24. kolovoza 1995.

Treći civil, tada 54-godišnjak tom prilikom nije prevezen te se i danas vodi kao nestala osoba, a sumnja se da je ubijen uslijed grubog fizičkog zlostavljanja. Njegovo tijelo niti posmrtni ostaci nisu nikada pronađeni.

Protiv dvojice osumnjičenih, koji nisu dostupni hrvatskim tijelima progona, podnijeta je kaznena prijava Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku.

(Hina)

 

Bujica: VJEROVALI ILI NE; Lik iz HRT-ove ankete o ćirilici u Vukovaru je poručnik okupatorske vojske! (VIDEO)

 

 

 

Penava: I dalje stojim iza tvrdnje da je Vukovar ‘epicentar puzajuće velikosrpske agresije’

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Zdravku Mustaču potvrđeno 40 godina zatvora

Objavljeno

na

Objavio

Vrhovni sud potvrdio je odluku Županijskog suda u Velikoj Gorici koji je bivšem čelniku jugoslavenskih i hrvatskih tajnih službi Zdravku Mustaču u travnju izrekao 40 godina zatvora zbog ubojstva hrvatskoga emigranta Stjepana Đurekovića u Wolfratshausenu kod Muenchena 1983. godine, zbog čega ga je njemački sud ranije osudio na doživotni zatvor.

Nakon odluke velikogoričkog suda, koji je 40-godišnju kaznu izrekao ‘prevodeći’ njemačku presudu u hrvatski pravni sustav, Mustač je podnio žalbu, a Vrhovni sud ju je odbacio kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu. Obrana stoga Mustača u hrvatskom zatvoru očekuje početkom rujna.

Budući da je Vrhovni sud zaključio kako “ne postoje razlozi zbog kojih osuđenik pobija prvostupanjsku presudu te da pri ispitivanju prvostupanjske presude nisu nađene povrede zakona na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalba osuđenog odbijena kao neosnovana”, izvijestio je Vrhovni sud na svojoj internetskoj stranici.

Zajedno sa 77-godišnjim Mustačem na njemačkom sudu je zbog istog zločina osuđen i Josip Perković (74) koji je 11. srpnja izručen Hrvatskoj.

Iako im je njemački sud izrekao istu kaznu Perkoviću je zagrebački Županijski sud, koji mu je nadležan jer je živio u Zagrebu, odredio 30-godišnju kaznu prema hrvatskim propisima koju treba odslužiti u domaćem zatvoru.

Obrazlažući odbijanje Mustačeve žalbe Vrhovni sud je ustvrdio da činjenica što je Perkoviću “u drugom postupku priznanja strane sudske odluke za isto kazneno djelo i na temelju iste strane presude izrečena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 30 godina”, nema nikakvog utjecaja na ovaj postupak. Mustač je, pak, tvrdio da je različitim kaznama došlo do nejednake primjene zakona i povrede ustavnih načela o jednakosti građana pred zakonom.

Vrhovni sud podsjeća da i kada je potvrđivao kaznu zagrebačkog Županijskog suda u Perkovićevu slučaju “jasno izrazio stav da je tom prvostupanjskom presudom u pogledu visine kazne” povrijeđen kazneni zakon u korist osuđenog Perkovića, “koju pogrešku Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, bez žalbe državnog odvjetnika, nije mogao ispraviti”.

Vrhovni zemaljski sud u Muenchenu Perkovića i Mustača osudio je u kolovozu 2016. na doživotnu zatvorsku kaznu zbog odgovornosti za ubojstvo emigranta Đurekovića kojeg su u srpnju 1983. u Wolfratshausenu ubili zasad nepoznati počinitelji.

Obojica su od početka odbacivali krivnju, a nakon njemačke presude obratili i Europskom sudu za ljudska prava od kojega očekuju da zatraži novo suđenje.

Mustačeva odvjetnica Lidija Horvat kazala je da Vrhovni sud svoju odluku mora dostaviti na prijevod prvostupanjskom sudu koji ju šalje u Njemačku, nakon čega se dogovara predaja Hrvatskoj gdje će, kao i Perković, odslužiti kaznu. Očekuje da bi, s obzirom na rokove, Mustač u hrvatskom zatvoru trebao biti početkom rujna.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari