Pratite nas

Kronika

Herceg Bosna, od Save do Neuma, nije bila zločinački poduhvat, HVO nije zločinačka vojska

Objavljeno

na

Rješenje ustavno pravnog statusa Hrvata u BiH mora biti temeljni i primarni fokus djelovanja HDZ-a 1990. Mi moramo biti čvrsto opredijeljeni za BiH, ali za BiH uređenu na konsocijacijskim i federalističkim načelima, za BiH po mjeri sva tri njena konstitutivna naroda i svih njenih građana. Takva BiH je moguća i mi ćemo se za nju boriti i izboriti. Hoćemo li u konačnici završiti u punoj i stvarnoj institucionalnoj ravnopravnosti, ili će biti potrebna i teritorijalna autonomija kroz federalnu jedinicu s hrvatskom većinom, ovisit će i o političkim potezima koje budu vukli predstavnici druga dva konstitutivna naroda. Mi od naših legitimnih prava sigurno ne smijemo odustati niti smijemo s njima trgovati.

[dropcap]N[/dropcap]acionalno pitanje Hrvata u BiH može biti riješeno jedino dogovorom legitimnih predstavnika sva tri konstitutivna naroda. Međunarodna zajednica treba biti neutralni supervizor u tom procesu, a ne pristrani sudionik koji stalno favorizira jednu stranu i njezine zahtjeve. Zbog svega toga, mi kao Hrvati ne smijemo sebi dopustiti luksuz bilo kakvih političkih ekshibicija i podjela nego moramo raditi na dugoročnoj političkoj strategiji hrvatskog naroda u BiH koju moramo svi poštovati. Moramo raditi na rješenju ustavnopravnog i političkog statusa Hrvata, a ne iskorištavati neravnopravni status za zadovoljavanje osobnih ili stranačkih, osobnih interesa.

Osnovno načelo koje mora poštovati svaka hrvatska politička stranka je izborni legitimitet hrvatskog naroda, to jest, poštivanje većinske izborne volje hrvatskog biračkog tijela u BiH. Sadašnja Vlada FBiH nema taj legitimitet, stoga se s pravom može kazati da su takozvane hrvatske stranke koje sudjeluju u toj vladi izdale hrvatske nacionalne interese i prodale hrvatski izborni legitimitet. HDZ1990 Ukoliko ja ne smije ulaziti u pregovore o sudjelovanju u bilo kakvim sadašnjim ili budućim platformama koje ne poštuju hrvatski izborni legitimitet. HDZ1990 mora biti bedem obrane izbornog legitimiteta hrvatskog naroda u BiH na nacionalnoj razini, što nipošto ne znači da na nižim razinama nećemo biti glavni protivnik politici koja hrvatske općine, županije, ali i samim pojam hrvatstva smatra privatnim vlasništvom.
Po pitanju HNS-a, HNS je opravdao ulogu kada se radi o načelima, međutim kada se radi o političkom djelovanju, kako ta institucija ne bi postala parodija same sebe, ona mora opravdati očekivanja. Zaključci HNS-a, osobito s prvog zasjedanja, uopće nisu uzeti ozbiljno u obzir, a kamoli da se radilo na njihovoj implementaciji. Gdje je famozno međuopćinsko vijeće, lobistički uredi u Bruxellesu, Berlinu, Washingotnu… Deklaracija sa drugog zasjedanja je vrhunski dokument, ali ostala je mrtvo slovo na papiru. Poslana je izvrsna poruka hrvatskog zajedništva, ali sve je ostalo na tome. Nema dugoročne strategije koju svi moramo poštivati, nikakvog koncepta, vizije, što bi se moralo definirati na HNS-u. Bošnjaci imaju unitarističko viđenje BiH, Srbi secesionističko, a Hrvati nemaju nikakvu viziju.

Zato nam se događa da Bakir Izetbegović dođe u Podveležje, mjesto kraj Mostara koje je 1992. oslobodio HVO, i šalje ratne pokliče i samostalno piše neku svoju povijest, a s naše strane nitko od relevantnih vođa nije se usudio odgovoriti mu na izrečene neistine i pisanje neke fiktivne povijesti. Kako možemo očekivati od hrvatskog čovjeka u BiH da se probudi iz apatije, ako su naše vođe svele političko djelovanje i strategiju isključivo na kadrovsko popunjavanje nadzornih i upravnih odbora javnih poduzeća i dr. HNS mora postati narodni parlament u kojem će se raspravljati, pa čak i svađati, oko strateških tema i nacionalnih interesa, ali zaključci HNS-a moraju biti zapovijed, a ne isprika i opravdanje.

To nam je svima obveza prema onima koji su dali život da danas mi ovdje stojimo i o ovome diskutiramo. Kada bi postojao neki način da upitamo članove naše uže obitelji koji su svoje živote dali za nas jesu li ponosni na nas što smo učinili od njihove ostavštine ili nas se srame. Dovoljno je vidjeti kako se danas tretiraju naši branitelji, što od njih radi Zukan Helez i njegova bratija, kako ih iskorištavaju njihovi politički vođe, kako su ostavljeni na marginama, u potpunosti zaboravljeni, osim pred izbore. Likovanju i trijumfalizmu bošnjačke političke oligarhije nakon prvostupanjske presude haškog suda se moralo naći jasnog i glasnog odgovora. Moram ovdje citirati komisiju „Iustitia et pax” biskupske konferencije: Kako to da je Herceg-Bosna, koja je formirana radi obrane a više ne postoji, proglašena zločinačkim pothvatom upravljanim iz Zagreba, a Republika Srpska nastala na genocidu i etničkom čišćenju dobila legitimitet državnosti, i to suprotno svim načelima međunarodnog i humanitarnog prava.

I ja ovdje postavljam to pitanje? Zar smo toliko kratke pameti.
Republika Srpska opstruira povratak Hrvata, a Hrvatima koji žive u RS-u manipulira, zlostavlja ih i krši ljudska prava. Dok god je takva situacija, hrvatskim političkim dužnosnicima nije mjesto na obljetnici osnivanja RS-a. Ne razumijem zašto uvijek moramo pred nekim savijati kralješnicu?! Moramo jasno reći: Herceg Bosna, od Save do Neuma, nije bila zločinački poduhvat, HVO nije zločinačka vojska. Ne smije se negirati pojedinačne zločine, dapače, mora ih se istražiti i sankcionirati, ali ne smije se dopustiti gaženje naših svetinja.

Sa ovoga mjesta upućujem pozdrave našim ljudima koji su nepravedno prvostupanjski osuđeni i leže u Haagu. Ako ih je matica Hrvatska zaboravila mi nismo i moramo učiniti sve, i više, u našoj moći da se Republika Hrvatska aktivnije uključi u ovaj postupak u dijelu opovrgavanja udruženog zločinačkog pothvata i međunarodnog sukoba i to sa svim legalnim sredstvima. Ne želimo nikakvu presudu po mjeri Hrvata, nego želimo presudu po mjeri pravde, a ne politike.
Poštovana dame i gospodo, zahvalan sam za prigodu da mogu ovdje s ovog mjesta govoriti, ali za prigodu se vrijedilo i izboriti. Bez obzira na ishod izbora za predsjednika, ovaj Sabor mora biti festival demokracije, a ne maskenbal demokracije. Jednako kao što će se izbor predsjednika izvršiti demokratskim putem, mora se omogućiti demokratski izbor i svih drugih funkcija na ovom saboru, bez kolektivnog mišljenja i bez aklamativnog glasovanja. Mi jesmo hrvatska stranka, ali smo i primarno demokratska. Svojim primjerom sam želio motivirati ljude da se kandidiraju, da dokažemo, mada mislim da već jesmo, da smo, ponavljam, najdemokratskija stranka u BiH. Uđimo svi na teren, neka bolji pobijedi, a nakon utakmice ne smije biti uvrijeđenih. Svi igramo za jednu momčad i kao stranka nemamo taj kapital s kojim sebi smijemo dopustiti bilo kakav vid podjela. Unutar zidova stranke, moraju se dogoditi konfrontacije argumenata, ali van stranke mora isijavati momčadski duh.

S mojim konceptom funkcioniranja stranke smatram da bi se to dogodilo po inerciji, bez obzira na vanjske okolnosti i podražaje. Ukoliko ova načela i mjerila uistinu zažive, stranka će imati budućnost i uspjeha u budućnosti, bez obzira tko bio na njenom čelu. Srdačno vam hvala!

Izlaganje Slavena Raguža na izbornom saboru HDZ-a 1990

Hercegovina.info

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Kapetan Dragan pobjesnio u sudnici: ‘Ovo je fašistički progon, pa mene je i JNA mrzila’

Objavljeno

na

Objavio

Dragan Vasiljković, poznatiji kao kapetan Dragan, kojega optužnica Županijskog državnog odvjetništva tereti za ratne zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima u četvrtak je iznoseći svoju obranu na splitskom Županijskom sudu odbacio krivnju za sve što mu se optužnicom stavlja na teret

Vasiljković je iznio obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces ‘opsesivno fašistički progon‘, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa nastavio je da od procesa ne bi ostalo ništa ‘kada bi isključili fašizaciju Hrvatske‘.

Odbacio je tvrdnje da je ikada imao veze sa zatvorom na kninskoj tvrđavi upitavši kako netko može biti ratni zarobljenik prije rata s obzirom da je rat u Knin došao 1995.

‘Ja sam dao prijedlog da se zatvor izmjesti i napravi mokri čvor. Ne znam kome je palo napamet da me predstavi kao čuvara zatvora kada je tamo bilo toliko puno policije. Želim reći kako sam 12 godina zatvoren od čega 11 godina bez optužnice. Oduzeli su mi 12 godina života. Čak su i Alojzija Stepinca držali u kućnom pritvoru, a ja sam 12 godina u zatvoru’, kazao je Vasiljković.

U svojoj je obrani kazao i da je Glinu napustio 27. srpnja u 14 sati, a u optužnici ga se tereti da je djela počinio 30. srpnja. Istaknuo je kako je ‘komično’ sve ono što o tom slučaju pišu novine.

‘Veće su šanse da sam zapovijedao Anti Gotovini nego JNA. Pa oni su mene mrzili. Ne samo da nisam počinio ratni zločin nego se zapitajte zašto sam postao to što jesam’, rekao je Vasiljković na kraju svoje obrane.

Vasiljković je optužen da je kao zapovjednik Jedinice za posebne namjene u sastavu paravojnih srpskih postrojbi, odnosno zapovjednik Nastavnog centra za obuku pripadnika specijalnih postrojbi Alfa, postupao protivno odredbama Ženevske konvencije.

Na teret mu se stavlja da je tijekom lipnja i srpnja 1991. u zatvoru na kninskoj tvrđavi te tijekom veljače 1993. u Bruškoj kod Benkovca mučio, zlostavljao i usmrćivao zarobljene pripadnike hrvatske vojske i policije.

Uz to je optužen i da je tijekom srpnja 1991. u Glini, u dogovoru sa zapovjednikom tenkovske jedinice JNA, izradio plan napada na tamošnju policijsku postaju te prigradsko naselje Jukinac, sela Gornji i Donji Viduševac, a potom i njihovo zauzimanje.

Tijekom napada su oštećeni i uništeni civilni objekti, stanovništvo natjerano na bijeg, opljačkana je imovina, a ubijeni su i ranjeni civili od kojih i jedan strani novinar.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Žepče (Kiseljak) – zločin Armije BiH nad Hrvatima i kako se hrvatski grad junački obranio u okruženju?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16. kolovoza 1993., prije točno 24 godine, u malom bosanskom selu Kiseljaku pored Žepča počinjen je javnosti gotovo nepoznat ratni zločin nad Hrvatima. Zločin su počinili pripadnici Armije BiH, točnije diverzanti 303. i 304. brigade 3. korpusa Armije BiH.

Vojnici Armije BiH, među kojima je prema tvrdnjama žepačkih Hrvata bilo i mudžahedina, upali su preodjeveni u vojnim odorama HVO-a u Kiseljak. Za vrijeme dok su se vojnici HVO-a i stanovnici Kiseljaka snašli i konsolidirali već je vatrenim i hladnim oružjem život izgubilo 43 vojnika i civila.

Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:

“Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; ‘Majko, što je ovo?’ A mala Ivana govorila je: ‘Joj, što ću…’ to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: ‘Dijete, ne daj se!’ Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila ‘Pokajanje’, za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: ‘Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti’. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno… 

Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. ‘Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.’ 

Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se ‘otvorila’, baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge”. 

Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče, u svjetskoj javnosti nije bio zapažen.

Žepče – hrvatski grad koji su prvo napali Srbi, a onda i Muslimani

Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja, od toga Muslimana-Bošnjaka 10.820 ili 47,11 posto, Hrvata 9.100 ili 39,62 posto, Srba 2.278 ili 9,91 posto, a ostalih 768 ili 3,34 posto. U odnosu na popis stanovništva iz 1971. godine udio Hrvata u ukupnom broju žitelja spao je se 42,4 na 39,6 posto, a Srba čak sa 16,9 na 9,9 posto. Samo je rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Njih je 1971. godine u ukupnom broju stanovništva bilo 44,5.

S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane žepački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci organizirani i politički i vojno kroz HVO. Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke ratne medicinske ekipe, borili se skupa na bojišnicama. S prvim ratnim okršajima između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i u Žepču rastu međusobne napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju bojišnice, čak bježe iz rovova pa zbog toga neke linije “pucaju” i ginu hrvatski vojnici, a mnogi su ranjeni. Kada je formirana Armija BiH i u Žepču, napetosti su još veće. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga na Žepče. Napadnut je grad Žepče, ali i sela Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šeher.

Žepče u okruženju Srba i Muslimana

Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane.

Dan sv. Ivana, 24. lipnja 1993., hrvatski je praznik, pa se i te godine većina žepčanskih Hrvata spremala na misu kad je bez ikakva upozorenja uslijedio udarac što ga je svojedobno najavio Ivo Lozančić. Zapravo, prva provala sukoba zabilježena je još 23. lipnja uvečer, kad su mudžahedini iz Željeznog Polja napali hrvatsko selo Golubinja. Sutradan ujutro dijelovi pet muslimanskih brigada – oko 12.500 ljudi – napredujući u dvije kolone s jugozapada (Zenica) i jugoistoka (Kakanj), krenuli su u glavni napad sjeverno od Željeznog Polja i ubrzo opkolili Žepče. Muslimanske su snage zauzele uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča, a u sljedećih nekoliko dana hrvatski živalj iz područja na južnoj obali rijeke Bosne kojima su dominirali Muslimani, izbjegao je u većinska hrvatska područja. U samom Žepču vatra se začula oko 9:15, kad su paljbu na grad otvorili topništvo i minobacači ABiH-a, a muslimanske „Zelene beretke” opkolile stožer vojne policije HVO-a u hotelu Balkan.

Za bitke obje su strane nemilosrdno bombardirale grad. Postrojbe ABiH-a izvan Žepča držale su uzvisine zapadno, istočno i južno od grada, ali nisu ulazile u sam grad, prepuštajući oštre ulične borbe lokalnim muslimanskim snagama. Jedan je svjedok tvrdio kako je grad bombardiran sedam dana uzastopno. Razaranja grada uzrokovana borbama bila su zapravo strahovita; vjerojatno je svaka druga zgrada izgorjela u borbama. Ljudske žrtve na obje strane također su bile goleme, među civilima i vojnim osobljem.

Velika pobjeda HVO-a i predaja dvije brigade Armije BiH!

Naposljetku, HVO je nadvladao i uspio potisnuti Muslimane do južne obale rijeke, odnosno do mjesta poznatog pod imenom Papratnica. Do 30. lipnja HVO je uspio očistiti od muslimanskih napadača najveći dio zapadne obale rijeke Bosne i zapadni dio Žepča. Bitka je završila 30. lipnja uvečer predajom 305. i 319. brigade Armije BiH. Zapovjedniku ABiH-a Galibu Derviševiću poziv na predaju upućen je još 25. lipnja, ali ga je on odbio. Dok se bombardiranje pojačavalo 26. lipnja, HVO je polako uspostavljao kontrolu nad gradom, a Muslimanima je počelo nedostajati streljiva. Dervišević je predaju dogovorio s Božidarom Tomićem 30. lipnja, pristavši na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati.

Prema knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Charlesa Shradera herojska 111. Xp žepačka brigada imala je čak 450 poginulih od 1992. do 1994. godine.

Kao rijetko gdje, ovdje u ovom hrvatskom gradu su poginula i šestorica mladih zapovjednika HVO-a.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari