Pratite nas

Kolumne

Herceg-Bosna – ‘Vukovar’ u kojem je oslobođen Vukovar

Objavljeno

na

Vukovar i Herceg-Bosna, ta dva koplja na kojima se lome suvremene hrvatske politike, nerazmrsivim su nitima povezani još od onog tragičnog dana, 18.11.1991., kad su JNA i srpske paravojske u povijesno prepoznatljivom im stilu okončale krvavi pohod vukovarskim krajem. Istog su se dana Hrvati Herceg-Bosne organizirali u HZ Herceg-Bosnu prepoznavši istu opasnost od istog počinitelja. Smetali su tu gdje jesu pa ih je trebalo ukloniti. A sami se ukloniti, baš poput Vukovaraca, nisu htjeli. No, nije Vukovar i Herceg-Bosnu povezao samo zajednički porobljivač, nego i istaknuta uloga doseljenika iz Herceg-Bosne i njihovih potomaka u žilavom otporu Vukovara.

Sijači sjemena razdora

Međutim, sijači razdora među Hrvatima Vukovar i Herceg-Bosnu radije povezuju koristeći omiljen im veznik ‘ili’ umjesto mrskog im ‘i’. Šire tezu – Vukovar je pao jer je oružje, koje bi ga navodno spasilo, upućeno u Herceg-Bosnu. Pritom posebno apostrofiraju najmrži im njezin dio – Hercegovinu. Posijano zlo sjeme ne hvata se samo u lijevih, nego i u ponekih desnih, onih koji i dan-danas zahvalno gutaju splačine pripremljene u istoj kuhinji prema istom receptu. Pritom je praktičarima razvaline na ruku išlo i što se Herceg-Bosna, iako teško ranjena, obranila, mada ih to samo po sebi nije oduševilo. Jer obranivši sebe, Herceg-Bosna je obranila i jug Hrvatske. A i više od toga. S područja na kojem se Herceg-Bosna obranila, riječ je o Livanjskom polju, započelo je i oslobađanje okupiranih hrvatskih teritorija, i to lakšim putem – odozgo, iz druge države, a ne težim – odozdo, kako bi moralo da se išlo samo kroz Hrvatsku. Time je uspjeh postignut uz nemjerljivo manje žrtve. Pobjedonosni vojni pohod doveo je do mirovnog sporazuma koji je tamošnje Hrvate ostavio izvan Hrvatske i bez samostalnog suverenog područja u BiH, u prisilnom braku s onima koji su ih htjeli zatrti samo zato što postoje na svome, a to im i dan-danas smeta. Ne smeta im, doduše, što im je hrvatska vojna pobjeda donijela mir, a s njim u paketu i pola Sarajeva nakon što tri i po godine iz druge polovice nisu ni mrdnuli. A i Hrvatska je zahvaljujući toj pobjedi, začetoj i dovršenoj u Herceg-Bosni uz značajan doprinos tamošnjih Hrvata, povratila Vukovar bez ispaljena metka i izgubljenog života.

U dane sjećanja na mrcvarenje Vukovara teško je ne ostati nijem pred razmjerima užasa, zvjerstava koje samo čovjek može učiniti čovjeku, praćenih gorkom spoznajom kako počinitelji zlodjela ostaju uglavnom nekažnjeni. Nameće se pitanje – može li išta gore? Nažalost, uvijek može gore … Recimo, ako sve to doživiš ne od jednog nego od dva zlotvora, othrvaš im se plativši nemali danak, da bi se na kraju sudilo tebi, a ne njima. Preciznije – tvoje najbolje ljude proglašava se krivim po nastranoj, samo za tu priliku izmišljenoj pravosudnoj kreaciji, prema kojoj svatko može za sve biti kriv. Istodobno, kod drugih se procesuiraju tek neposredni počinitelji zlodjela nad tvojim narodom. Nije li to ipak gore?

I dok je Vukovar, kao žrtva zvjerskog iživljavanja Srba, žrtvom Herceg-Bosne barem politički riješen, a što nije mala stvar, Herceg-Bosna od okončanja rata ostaje žrtvom nastavka ratne kampanje bosanskih Muslimana političkog putem. Ugnjetavač u tome uživa potporu moćnih međunarodnih krugova čiji će morbidni vrhunac predstavljati događaj upamćen po ispijanju otrova u haaškoj sudnici. Ipak, fokus sijača razdora je i dalje na Srbima s kojima se u ključnome razračunalo i jasno je da od njih Hrvatima u bližoj budućnosti ne prijeti goruća opasnost (ostaje tek izravnati račune po pitanju prošlosti), dok se ona sa strane Muslimana podcjenjuje, makar očito bila na djelu.

U razumijevanju tog fenomena možda pomogne sljedeća paralela. Domaći Jugoslaveni u rijetkim napadima iskrenosti priznaju kako su partizani, istina, pobili i protjerali nešto Hrvata u poraću Drugog svjetskog rata, ali četnici bi ih sigurno još više pa im Hrvati zapravo trebaju biti zahvalni na iskazanoj velikodušnosti. Sličnom logikom se vode ovdašnji zagovornici interesa bosanskih Muslimana pa zaključuju kako je bolje da se Muslimani iskaljuju na samo nekim Hrvatima (onima u Federaciji BiH), nego Srbi na svim Hrvatima, samo zato jer su to ne jednom činili u prošlosti. Kad bi to mogli i htjeli, Srbi bi to vjerojatno činili i danas. No, Muslimani to ne samo da mogu i hoće, nego to i rade. Recimo, BiH Hrvatima obijesno izabiru predstavnike po svom ćeifu.

Utabanim stazama Snježane Pavić …

I nije neko iznenađenje kad yutarnji udbobran grdi Hrvate Herceg-Bosne da što se imaju žaliti što im Muslimani biraju predstavnike u Federaciji BiH, kad se ne bune što im Srbi izabiru predstavnike u Republici Srpskoj. Još manje iznenađuje što to potpisuje Snježana Pavić, pero proslavljeno već objavljenim, pa u nevjerici povučenim tekstom o konačnoj presudi zločinačkoj Tuđmanovoj Hrvatskoj nakon obrata u procesu Gotovina-Markač. Ipak, površnog bi promatrača moglo iznenaditi što tu toplu vodu, inače omiljenu mantru proizvođača magle sa sjedištem u sarajevskoj kotlini, reciklira nova hrvatska “desnica” – Neovisni za Hrvatsku. Naime, nakon 40 i kusur dana gromoglasne šutnje ljuti su “desničari” ipak smogli snage promucati nešto na temu izbornog nasilja nad Hrvatima Herceg-Bosne od strane Muslimana. Kad ne bi bilo opće poznato da se radi o stranci vođenoj visokim etičkim načelima, moglo bi se pomisliti da su čekali pogodan trenutak kako bi, pabirčeći na pojačanom protusrpskom raspoloženju u dane sjećanja na nezacijeljene vukovarske rane, pokušali zamagliti bit problema i obračunati se s politikom i idejom Herceg-Bosne. Ali i da su, vodeći se onom “drž’te lopova”, svjetlo pokušali preusmjeriti sa stvarnog počinitelja na drugog nevaljalca s bogatim kriminalnim dosjeom, usput nimalo uvijeno optužujući i žrtvu. Bilo ovako ili onako, u proglasu Neovisnih ne manjka elemenata kojima se muslimanska medijska i politička vrhuška dulje vrijeme iživljava nad Hrvatima Herceg-Bosne. Stoga je pravi trenutak podrobnije ih rasvijetliti upravo sad kad se dio hrvatske javnosti prisjeća dostojanstvenog odlaska u vječnost generala Praljka, kojem su zdušno pakirali i njegovoj se smrti radovali, u prvom redu Muslimani.

Neovisni za Hrvatsku etički i politički izjednačavaju slučaj izbora Željka Komšića za hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu BiH od strane Muslimana sa svojedobnim izborom Emila Vlajkija za hrvatskog potpredsjednika Republike Srpske od strane Srba, jer oni obojica vode protuhrvatsku politiku. I tu staju, kao da im je ispod časti spustiti se s etičkih visina na teren činjenica. A one govore sljedeće. Željko Komšić je po treći put izabran voljom Muslimana za hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu. Emil Vlajki je na najviši hrvatski položaj u Republici Srpskoj izabran samo jedanput. Željko Komšić je biran sa 200 do 300 tisuća glasova Muslimana, i to kao njihov prvi izbor, dobivši u dva navrata više muslimanskih glasova od prvog (a zapravo drugog) muslimanskog predstavnika. U svom jedinom uspješnom pokušaju Emil Vlajki je izabran sa svega 6 tisuća glasova bosanskih Srba što ne navodi na zaključak da se radi o nekoj sračunatoj podlosti tamošnjih Srba. Naposljetku, na posljednja dva izbora Srbi takvo što nisu ponovili, dok je Komšić itekako aktivan. Bitno je podcrtati i da funkcija predstavnika u Predsjedništvu BiH ima sadržajno znatno veću političku težinu od potpredsjednika Republike Srpske. Osim toga, nije zanemarivo ni što je prvo instrument 95% Hrvata u BiH, a potonje njih 5%.

Na nižim razinama pojava biranja tuđih predstavnika još je izraženija. Posljedica je to provedbe milozvučne ideje o 100%-tnoj konstitutivnosti sva 3 naroda i ostalih na svakoj stopi BiH, kojom se htjelo popraviti izvorni Dayton prema kojem su Srbi konstitutivnost uživali samo u Republici Srpskoj, a Hrvati i Muslimani u Federaciji BiH. Ideja o konstitutivnosti svih posvuda razbila se o hrid uslijed nedostatne brojnosti malobrojnijih naroda na najvećem dijelu BiH. Oni mimo mehanizma zatvorenih biračkih popisa, kakvi se primjerice primjenjuju pri izboru predstavnika nacionalnih manjina u Hrvatskoj, a čega u BiH nema, ni teoretski ne mogu izabrati vlastite predstavnike ni na kojoj razini, taman svi glasovali za jednog kandidata. Stoga izbori rezultiraju farsom u kojoj najbrojniji narodi (Muslimani u Federaciji BIH i Srbi u RS) po vlastitoj volji izabiru “predstavnike” manjinskih naroda.

Najveći gubitnici konstitutivnosti svih posvuda su Hrvati. Predviđene vlastite predstavnike u RS-u (osim potpredsjednika RS-a kojeg dobivaju milošću Srba) zbog nedostatne brojnosti nisu dobili, dok su u Federaciji BiH Muslimani u cijelosti ovladali predstavničkim strukturama uvedenim za Srbe i Ostale. To im je uvelike pomoglo izolirati Hrvate i prikazati ih remetilačkim čimbenikom. Jer svi su drugi za (a sve te su izabrali Muslimani), jedino Hrvati stalno rogobore protiv nečeg. Uvjerivši se da stvar besprijekorno funkcionira, istu su metodu stali primjenjivati i na Hrvatima birajući im predstavnike i na nižim razinama. Iz jednako “plemenitih” pobuda preinačen je omjer ministara u Vladi Federacije BiH iz paritetnog (jednak broj Hrvata i Muslimana) u 11:5 za izabranike Muslimana, no ni to im nije dosta. Traže još poneko mjesto za Hrvate servirane a la Komšić. Time se 100% narušava duh i arhitektura Daytonskog sporazuma na štetu Hrvata.

… a i Vesne Pusić

Osim u mudrolijama Snježane Pavić hrvatska “desnica” nalazi nadahnuće i u fantazmagorijama Vesne Pusić. Dotična tvrdi kako Dragan Čović nije zaslužio mjesto hrvatskog člana Predsjedništva jer za njega nije glasovalo 66% Hrvata, u što uračunava i one koji nisu izašli na izbore. Željka Markić će to izreći na drugi način – Dragan Čović nije autentičan predstavnik hrvatskog naroda u BiH. Neovisni za Hrvatsku će se nadovezati naglašavajući razmjerno slabu izlaznost birača u većinskim hrvatskim općinama, što spremno tumače protivljenjem politici HDZ-a BiH radi sklapanja partnerstva sa strankom Milorada Dodika. Prema mišljenju neovisnih mislilaca Hrvati nisu izrazili ogorčenje prema toj politici glasovanjem za drugog kandidata, nego demonstrativno ostajući kod kuće. A nije im palo na pamet razloge njihove ravnodušnosti tražiti u činjenici što je federalna vlast već dva put nametnuta suprotno uvjerljivoj većinskoj izbornoj volji Hrvata. Ne zamaraju se odveć ni time što unatoč nepovoljnim demografskim trendovima nema nekih većih razlika u izlaznosti Hrvata u odnosu na vrijeme prije suradnje s Dodikom.

Zanimljivo je kako svi ti samoproglašeni tumači misli neizašlih na izbore slabu izlaznost vide kao argument slabe potpore Draganu Čoviću (koji je dobio 80% glasova Hrvata izašlih na izbore), a ne uočavaju kako mjereno istim aršinom oni sami na izborima ne dobivaju nekih 99% glasova biračkog tijela. Ma gdje će sebe, tako etične, mjeriti istom mjerom! Uz to, budući ti vidovnjaci znaju zašto glasači nisu izašli, onda zacijelo znaju i za koga bi glasovali da su izašli. Pa za njih! A za koga bi drugog? Samo ih je neka ljuta nevolja u tome spriječila. Kakav peh!

I onda “desnica” koja prepisuje od Snješke Pavić i parafrazira Vesnu Pusić nalazi obraza optuživati za skretanje ulijevo vlast koja se napokon miješa u unutarnje stvari BiH stavljajući izborni zakon u BiH i pitanje prava tamošnjih Hrvata na EU stol.

O, kako je zelena hrvatska “desnica”

Pored prožvakanih sarajevskih žvaka proglasom Neovisnih provlače se uglavnom patetične floskule o jednakopravnosti, pravičnosti, suverenosti,… garnirane meta-jezikom kakvog se ne bi postidjela deklaracija nekakvog međunarodnog tijela, primjerice UN-a. I dok se govoru o stabilnosti Hrvatske izruguju, stabilnosti i cjelovitosti BiH puna su im usta. I za pravičan izborni zakon se zalažu jer bi to dovelo do konačne stabilizacije BiH. Međutim, ne navode nikakve detalje, ne samo u proglasu nego i inače. Stoga ostaje nepoznato jesu li za zakon s izbornim jedinicama temeljenim na etno-teritorijalnom načelu, što jedino može spriječiti nametanje volje brojnijeg naroda malobrojnijem, ili pak za usuglašeni prijedlog svih većih muslimanskih stranaka koji ostavlja tu mogućnost otvorenom. Iako su izrijekom protiv unitarne BiH, o etno-teritorijalnom načelu ni da zucnu, čak ni u kontekstu izbornih jedinica. To ih, doduše, ne sprječava da onako baš desničarski podupru promjenu hrvatskog izbornog zakona koja vodi prema izbornim jedinicama sukladnim granicama povijesnih hrvatskih pokrajina potičući tako autonomaštvo.

Neovisni mehka srca skloni su ublažavanju nasilnikovih nestašluka pa tako tvrde da se protuhrvatska kampanja vodi tek iz dijela bošnjačkoga nacionalnoga korpusa. Promaklo im je spomenuti kako taj dio čine sve viđenije muslimanske stranke uključujući i utjecajnije medije, od čega odstupa tek glas gdjekojeg pojedinca. Formalno su, doduše, u pravu jer doista je riječ o dijelu. E, sad što taj dio pokriva nekih 99% cjeline, druga je pjesma. Dio je dio – bio 1% ili 99%! A brojeva se, kao i pri usporedbi Komšića i Vlajkija, Neovisni ionako gnušaju. Ima to i svojih prednosti jer se uvijek mogu proglasiti moralnim izbornim pobjednicima bez obzira na polučeni rezultat.

Dok onako usput spominju kako izbor Komšića nije ništa novo, oštrica proglasa, prigodno plasiranog u danima obilježavanja sjećanja na žrtvu Vukovara, usmjerena je na hrvatsko-srpske odnose. Osuđuju suradnju izabranih političkih predstavnika hrvatskog naroda u BiH s Miloradom Dodikom i njegovom strankom kao legitimnim predstavnicima srpskog naroda. Eto, Neovisni dobro znaju da čim izabrani predstavnici drugih naroda nisu Muslimanima po volji, to izaziva sukob s njima.

Ironijom sudbine, upravo je Dodik jedini donekle legitimni predstavnik i hrvatskog naroda u Predsjedništvu BiH. Takvim ga čine njegova stajališta, a ne što bi bio izabran od Hrvata (makar, ruku na srce, nije dobio bitno manje hrvatskih glasova od Komšića). Naime, muslimanski predstavnik Komšić se, kako jednom savršenom anti-Hrvatu i priliči, otvoreno neprijateljski postavio prema Republici Hrvatskoj, a k tome se založio i za dokidanje načela konstitutivnosti naroda kao temelja jednakopravnosti Hrvata u BiH. Dodik se usprotivio Komšiću u oba ova pitanja, ne zato što bi volio Hrvate i Hrvatsku, nego jer je svjestan da je i Srbima to u interesu. Jedino bitno pitanje u kojem se njegov interes ne podudara s onim hrvatskog naroda jest protivljenje ulasku u NATO, no u tom pogledu predstavnici Hrvata s njim ne surađuju. Naime, ulazak BiH u NATO je, neovisno o ponašanju Hrvata, ionako na dugom štapu budući se svi Srbi, surađivali s Hrvatima ili ne, tome odlučno protive. Kako tijekom burnih previranja unutar BiH u kratkom roku ne bi ostali kratkih rukava, Hrvati su jednostavno prinuđeni surađivati s Dodikom, jedinim im prirodnim saveznikom u sferi unutarnje politike. Slično kao što su nekad, u doba izrazite netrpeljivosti između Srba i Hrvata, morali prihvatiti srpsku ruku bježeći iz Travnika i braneći se u Žepču i Kiseljaku. Činili su to kako bi opstali, bez obzira što su znali da im Srbi ne pomažu iz milosrđa, već kako bi nametnuli sliku ratnog sukoba koja im je odgovarala.

Opsjednuti hrvatsko-srpskom koalicijom na svakom koraku (usporedba odnosa HDZ BiH – SNSD sa HDZ –SDSS u Hrvatskoj), nesposobni prihvatiti kako su jedna i druga izraz nužnosti i interesa, a ne ljubavi, Neovisni ne primjećuju kako bi muslimanska vrhuška imala daleko manje primjedbi na njihov proglas nego Aleksandar Vučić na ponašanje Milorada Pupovca u Hrvatskom saboru (“Milorade, ne moraš baš da digneš ruku za svaki predlog …”). Bakir Izetbegović u pogledu obraćanja Neovisnih teško da bi našao razloga zazvati – Zlatane, …

Izgleda da se nezazvani korifej Neovisnih tako suzdržano ponio nakon dramatične smrti generala Praljka, ozlojeđen jer se hrvatski general tijekom boravka u haaškom kazamatu toliko zbližio sa zapovjednikom Drinske brigade Vojske Republike Srpske, Vinkom Pandurevićem, da mu je ovaj iskazao poštovanje uputivši mu posljednji pozdrav u hrvatskim novinama. A što to drugo može biti doli pouzdan znak da je i u Haagu postojao neki vid hrvatsko-srpske koalicije usmjeren protiv Muslimana? Nema to ništa s tim što su obojica bili metom “dokaza” koje je fabricirala muslimanska tajna služba – AID.

Kvartet desnica nutka otrovom Hrvate Herceg-Bosne

Upravo strukture proizašle iz AID-a već godinama pritišću Hrvate Herceg-Bosne igrajući na trokut koji se u priopćenju Neovisnih krije iza upozorenja kako u Federaciji ne postoje samo interesi jednoga dijela Hrvata koji žive u toj državi, nego postoje interesi svih tamošnjih Hrvata, interesi cijeloga hrvatskog naroda i interesi hrvatske države.

U bazi tog trokuta leži zahtjev Hrvatima koji su se kroz Herceg-Bosnu obranili, da se na začudan način – naime, dragovoljnim odricanjem od krvlju obranjenih prava – solidariziraju sa svojim malobrojnim sunarodnjacima na područjima BiH pod srpskom i muslimanskom dominacijom. Kao da su potonjima sunarodnjaci koji su se održali na svome krivi za njihov nezavidan položaj, a ne oni koji su ih desetkovali protjeravši mnoge Hrvate s tih područja. I kao da im oslabljivanje položaja glavnine Hrvata, a ne njegovo ojačavanje, može pomoći. Neki među njima se čak i hvale kako su postigli da mogu biti Hrvatima a da nikome ne smetaju. Ne smetaju jer dovoljno brzo nestaju, a dotle dobro dođu kao moneta za potkusurivanje kako bi se ubrzao nestanak i onih Hrvata koji za ukus sarajevske čaršije presporo nestaju.

Drugu stranicu trokuta čini zahtjev da Hrvati ne bi baš trebali toliko inzistirati na vlastitim pravima jer tako dovode Hrvatsku u neugodan položaj. Ona bi se najlakše branila od teških optužbi ako bi Hrvati Herceg-Bosne odustali od vlastitih interesa i dopustili da im drugi kapu kroje. Još do jučer je bilo nezamislivo da bi se Hrvatska usudila ispunjavati svoje ustavne i daytonske obveze prema Hrvatima u BiH miješanjem u unutarnje stvari BiH, ma što to (elem, “unutarnje stvari BiH”) značilo, budući se sve bitne odluke vezane uz tu tvorevinu već preko 500 godina ionako donose izvana. Srećom, napokon se netko odvažio bez pardona umiješati na užas dobrog dijela hrvatske javnosti, ponajviše Ive Josipovića.

Napokon, treća stranica koja trokut sklapa dajući mu konačan oblik i smisao leži u konačnom pristanku Hrvata u Federaciji BiH na eutanaziju budući svaki njihov potez, koji bi težio potvrdi a ne ukinuću njihovih prava, očito izaziva Muslimane ometajući ih u nastojanju da u cijelosti zagospodare Federacijom BiH. A Muslimane je danas zbilja jako teško isprovocirati, skoro jednako teško kao Srbe početkom devedesetih.

Otrovom u toj trokutastoj bočici Hrvate Herceg-Bosne nutka kvartet desnica – klasična muslimanska desnica okupljena oko SDA Bakira Izetbegovića, njoj uz bok stoji integralna bosanska desnica predvođena Željkom Komšićem, a tu joj je i posestrima, jugo-desnica Hrvatske čiji su zaštitni likovi Ivo Josipović i Vesna Pusić. Na začelju ove povorke, kao lancima privezana mečka nezgrapno pleše zimzelena hrvatska “desnica”.

Hoće li Hrvati Herceg-Bosne ponuđeni im otrov morati popiti poput svog ponajvećeg sina prije godinu dana, ovisi dijelom o njima, ali ne samo o njima. Namjerivši se na protivnika koji što u rukama, što u rukavu drži poker desnica, Hrvati u obje države svoje Domovine moraju ovu igru igrati s prvom postavom, a crvenu jugo-desnicu i još tako zelenu hrvatsku “desnicu” držati ne samo daleko od klupe za pričuve, nego i podalje stadiona. Jer nikad se ne zna kad mogu nacrtati kakvu svastiku ili početi mahnito bacati baklje na teren.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

O uhljebima, Hrvatskoj korisnima i beskorisnima

Objavljeno

na

Objavio

Ah, ti uhljebi, najveće zlo Hrvatske! Kad ih ne bi bilo, poduzetnici bi lakše disali, mladi ne bi odlazili u inozemstvo, umirovljenici bi imali veće mirovine, a djeca novije i funkcionalnije vrtiće i škole… No, ne daju uhljebi…

Uhljebljeni su posvuda, po državnim službama, u lokalnoj upravi, u javnim poduzećima, u privatnim tvrtkama poslovima povezanima s državom,… sve to zahvaljujući političkim moćnicima kojima prsten ljube. Pa bez po’ muke zauzimaju radna mjesta za koja nisu kvalificirani. Ili jednostavno ne rade ništa, a dobivaju plaću.

„HDZ = SDP“?

Ako je suditi po medijskim napisima, uhljebi stanuju uglavnom, ako ne i isključivo, u HDZ-u. Tamo im je meka. Čim ljevica dođe na vlast, misteriozno nestanu, izuzme li se razotkrivanje ponekog trofejnog uhljeba zaostalog od HDZ-ove vlasti. Uglavnom, put – od „neki HDZ-ovci su uhljebi“ i „samo HDZ-ovci su uhljebi“ do „svi su HDZ-ovci uhljebi“ – u glavama primatelja takva sadržaja ne bude dug. Na istom valu, kad HDZ-ovci tuku žene, emitira se epska medijska saga. Učini li, pak, to koji SDP-ovac, izostane i pilot-epizoda. Makar, ne bi li, prema onoj da nije vijest kad pas ugrize čovjeka, nego kad čovjek ugrize psa, bilo primjerenije uzusima zanata izvijestiti o nepodopštini u neočekivanom, SDP-ovom, nego očekivanom, HDZ-ovom okruženju? Bi, ali ta se kockica ne bi uklopila u slagalicu percepcije o bahatom, rasipnom, dekadentnom HDZ-u, te urednom, savjesnom i progresivnom SDP-u.

No, kako to da glava nasađena na tjelesinu ispunjenu uhljebima ipak postiže kakve-takve, katkad i dojmljive rezultate? To veće, usporede li se s onima glave u čijem tijelu uhljeba jedva da se u tragovima nazire. Naime, usred HDZ-a, tog legla uhljeba, izrasla je većina ratnih generala koji su ostvarili veličanstvenu ratnu pobjedu. HDZ-ovi uhljebi u sferi vanjskih poslova ostvarili su sve zacrtane strateške ciljeve – od međunarodnog priznanja, preko prijema u NATO savez i završetka pregovora s EU, sve do zapaženog pozicioniranja u europskim institucijama i povučenih pozamašnih milijarda iz te – kako ju sad neki nazivaju – mrtve Europe. Među viđenijim HDZ-ovim uhljebima svakako su nogometni dužnosnici na čelu i u tijelu organizacije čiji je finalni proizvod krajem devedesetih bio treći na svijetu, da bi se prije dvije godine popeo i stubu više, kao samo još jedan izraz kontinuiteta velebnih uspjeha od Tuđmanova do Plenkovićeva vremena. Nije u tomu iznimka ni postignuće današnjih generala, HDZ-ovih epidemiologa, koji su u svakom mjerljivom pogledu Hrvatsku svrstali u sâm svjetski vrh glede borbe protiv globalne pošasti. Onako kako su devedesetih generali, oslobodivši privremeno zauzete krajeve, povezali Hrvatsku, a što je bio preduvjet njezinog političkog i gospodarskog opstanka, tako su i epidemiolozi i infektolozi, besprijekorno obavivši posao, stvorili uvjete za brži gospodarski oporavak u odnosu na konkurenciju, nadasve u ključnoj turističkoj branši. Pa odakle svi ti uspjesi kraj tolikih uhljeba?

Kako to da se SDP, koji kronično kuburi s pomanjkanjem uhljeba, za svojih mandata ne može pohvaliti rezultatima usporedivog ranga?

Možda zato što je u ovim pitanjima nerijetko gurao kola u suprotnom smjeru – ka provaliji?

Obezglavljivao je nogomet pod firmom isušivanja močvare ne libeći se pritom instrumentalizirati pravosuđe i ulične huligane. Štitio je ubojice u službi komunističkog totalitarizma inateći se središtu Unije, poradi čega je odgođeno korištenje EU fondova i produljena recesija. Udarajući kontru hrvatskom vodstvu u borbi protiv virusa, predsjednik Milanović je otvoreno koketirao sa švedskim modelom, čiji sve manje blistavi rezultati iz dana u dan izlaze na vidjelo, dočim je posve pogubljeni Davor Bernardić čak i osobnim primjerom opstruirao suzbijanje širenja zaraze, dijeleći ženama ruže i poljupce dok se bolest u Hrvatskoj gnijezdila već desetak dana. S obzirom da se nisu ustručavali proslavljene ratne generale u naponu moći slati u mirovinu, razložno je zapitati se – prijeti li u slučaju SDP-ove pobjede sličan scenarij i vodećim epidemiolozima i infektolozima?
Toliki bezdan između dviju vodećih stranaka doista može premostiti tek more lažnih slika, spinova i percepcija o poštenom SDP-u i korumpiranom HDZ-u.

No, usudi li se tko pitati je li te i takve, koji na taj način stvaraju umjetnu ravnotežu između HDZ-a i SDP-a, briga za dobro Hrvatske? Ha, vjerojatno jest, barem koliko i one koji ih žele posvema izjednačiti, na ništa manje fantomskim opsjenama gradeći dijaboličnu formulu „HDZ = SDP“!

Lojalnost na udaru ocvalih anarhista

Danas se kao svojevrsna simbolička razdjelnica na hrvatskoj političkoj pozornici nametnuo odnos prema 30. svibnju kao Danu državnosti. S jedne strane stoje oni koji dostojno obilježavaju taj prijelomni dan moderne hrvatske povijesti kad je hrvatski narod uzeo u ruke sudbinu i sreću, a s druge oni koji, ili ne znaju što bi o njemu mislili, ili ga drže nečijim „privatlukom“, danom podjela – i to je to! Na združenom udaru SDP-a i saveznika, svih onih koje 30. svibnja kao Dan državnosti zbunjuje, zadnjih se tjedana našao predsjednik raspuštenog saziva Sabora za čijeg je mandata tom velikom danu vraćen značaj kakav zaslužuje, Gordan Jandroković.
Njega drže pokaznim primjerom uhljeba više kategorije, koji se vazda nekako dokopaju visokih državnih dužnosti, a da to ničim nisu zaslužili. Iako je, za razliku od, primjerice, Zorana Milanovića, koji se uspinjao po načelu negativne selekcije – naime, tek nakon što je propao u matičnoj mu disciplini, diplomaciji, kvalificirao se za najviše državne dužnosti (u kojima je diplomacija sve samo ne nevažna) – Jandroković postupno politički napredovao od lokalne razine prema državnoj, iskazujući sve to vrijeme, kao i ogromna većina savjesnih članova stranke, lojalnost njezinu vodstvu.

Napokon, odanost i poštivanje hijerarhije temelji su na kojima počiva unutarnja povezanost i djelovanje bilo kakve organizirane strukture, bila riječ o državi, tvrtki, stranki,… sve do obitelji. No, Jandrokovićevi kritičari ne vide odanost kao vrlinu. U njihovu vrijednosnom sklopu ona je zastarjela i prevladana kategorija pa ju krste izrazima poput poslušništva i podaništva, baš poput anarhističkih pokreta zaokupljenih misijom razaranja stupova društva još od druge polovice prošloga stoljeća. A kao alternativu nude neposluh i vjernog mu pratitelja, nered. Novost je tek što u zadnje vrijeme takvi pogledi, do jučer karakteristični za krajnju ljevicu, nalaze sve više pobornika i na naizgled suprotnom polu političkog spektra, onome koji se predstavlja desnim, konzervativnim, pa čak i demokršćanskim.

Kako bi ga uvukli u blato, Jandrokovićevi kritičari se ne srame iskazati elementarno nepoznavanje političkog sustava parlamentarne demokracije, u čijoj srži leži praktično i pragmatično načelo prijenosa izbornog legitimiteta. Pa ga prozivaju da je postao predsjednikom Sabora sa svega 808 osvojenih glasova, što je čista laž. Naime, Jandroković je na tu visoku dužnost izabran s još manje glasova, njih 76, ili možda tek kojim više, prema proceduri i zakonu izabranih saborskih zastupnika, čiji svaki pojedini glas vrijedi jednako, neovisno o broju dobivenih preferencijalnih glasova na izborima. Tih 808 Jandrokovićevih glasova odnosi se upravo na broj preferencijalnih glasova koje je dobio u neprirodnom nadmetanju s članom iste momčadi, eksponiranijim kolegom bliskih mu političkih uvjerenja, Andrejom Plenkovićem.

Spočitavati mu zato mali broj glasova, slijedno tome ga i diskvalificirati za državne dužnosti, jednako je apsurdno kao kad bi se Domagoju Vidi odricalo moralno pravo da bude stup obrane vatrenih zato što je u anketi navijača dobio znatno manje glasova od Luke Modrića. Da Jandroković ipak ne figurira kao politički fikus, pokazao je rezultatom na izborima održanim ni godinu dana ranije, kada je dobio skoro deset puta više preferencijalnih glasova od kolege s iste liste, Zlatka Hasanbegovića, u nekim demokršćanskim krugovima vrlo cijenjenog političara.

Kad savršeni uhljebi dijele etikete

No, kad su argumenti tanki ili ništavni, k tome i kao pincetom izvađeni iz šireg konteksta, onda valja poći korak dalje pa posegnuti za žešćom i učinkovitijom „argumentacijom“ – ad hominem iliti đonom na osobu. Ali ne tako da ju se obilježi jednokratnom metaforom povezanom s određenim nepriličnim činom, nego da joj se za vazda prilijepi posprdna etiketa kako bi ju se trajno omalovažilo, u konačnici i dehumaniziralo. U tomu će upućeniji prepoznati tipičnu psihološku polugu društvenog odbacivanja koju su koristili komunisti, u prvo vrijeme kako bi opravdavali pogubljenja, a potom i izbacivanje iz partije, dok ju danas ne manje strasno provode istinski baštinici njihova duha.

Takvu su vidu zlostavljanja, zanimljivo, izloženi samo vodeći ljudi HDZ-a, jedine stranke s itekako opipljivim rezultatima za Hrvatsku. Pa jedan bude „ćato“ uhljebljen u Bruxellesu i od Bruxellesa, drugi „njonjo“ uhljebljen u Saboru, a treća je bila „plavuša“ uhljebljena u NATO-u. Plavuše su se složna braća zajedničkim snagama već riješili, a dvojac im još uvijek smeta. Čitav im rezon počiva na čudnovatoj zamisli kako su, eto, samo u politici, toj možda i najsloženijoj grani ljudskoga djelovanja, radno iskustvo i razvijena mreža kontakata s utjecajnim ljudima teret, a ne prednost. Drugdje bi, radilo se o pečenju odojka, popravku auta, pravljenju frizure, čemu god ni izbliza tako složenome kao tkanje politike, takvo što nesumnjivo vidjeli kao prednost a ne teret. Kad biste ih pitali zašto, gledali bi vas k’o budalu. Pa kad već posvuda traže licemjerje, evo im ga u zrcalu!

Toj su izvrnutoj logici izrazito podložne osobe koje se ne mogu pohvaliti konkretnim djelima, niti bilo čime što bi ih izdiglo iz prosječnosti ambijenta u kojem životare, makar to činili i punim plućima, pa to nastoje nadoknaditi osjećajem moralne nadmoći spram boljih od sebe. Takvi se natječu za mjesto u Saboru ne kako bi sudjelovali u vlasti, čije formiranje je sâma bit i svrha izbora. Njima se, naime, svaka vlast gadi, u sabornici bi samo sjedili, u prazno blebetali i divili se vlastitoj slici i prilici, nadmeno uživajući u nadmoćnoj im moralnosti, neukaljanoj konkretnim radom i odgovornošću za njegove posljedice. Time zapravo ostvaruju san svakog uhljeba – nije im ni u primisli raditi posao u okviru njegova smisla i svrhe, i sve to još za 100% unosnih prihoda i doživotnih mirovinskih povlastica, a s 0% odgovornosti! Neuprljani odgovornošću i dalje ostaju 100% moralni, kao da se natječu za miss pravednosti, poštenja, čestitosti… Za razliku od uhljebništva u uobičajenom smislu, koje je s pravom društveno prezreno, ovaj vid uhljebništva pokriven je izbornim legitimitetom izraženim kroz volju dijela naroda, čime stječe određenu društvenu prihvatljivost. Upravo ga prihvaćenost i u ideji i u praksi čini savršenim uhljebništvom, ali i do srži koruptivnim.

Penicilin za „missice“

Pomalo neočekivano, pravim penicilinom za kandidate za miss poštenja, miss pravednosti i miss čestitosti pokazao se upravo Gordan Jandroković. S po jednom kratkom izjavom otpilio ih je u dva navrata. Iz izjave kako ima troje djece s istom ženom, izrečene kako bi podcrtao razliku u odnosu na demokršćansku uzdanicu u usponu, svak’ će razuman zaključiti kako se odnosi na čine očeva a ne na djecu, jednostavno stoga što djeca nastaju voljom i djelom roditelja a ne obrnuto. No, kandidat za miss čestitosti je u razgovoru na N1 televiziji, toj stamenoj utvrdi lijevog liberalizma, smisao neizravno izrečenog dijela izjave izopačio i ispleo pravi roman. Utekavši od rasprave o očevima, što barem na tom dijelu političkog spektra ne bi trebao biti tabu, ne samo što je Jandrokoviću podmetnuo vlastitu djecu u usta, nego je nekom logičkom vratolomijom uspio zaključiti i kako se tu radi o prebiranju i klasificiranju djece kao vrijedne i manje vrijedne. Kao da se u njega uselio duh glasnogovornika udruge B.A.B.E, uznemirenog nekom inicijativom Željke Markić na temu obitelji.

A što je to kandidat za miss čestitosti prije aktivnog političkog angažmana činio, nego „nesebično“, šakom i kapom dijelio HDZ-ovim istaknutim ljudima etikete, te skretao pozornost glasačima HDZ-a kako su „ćato“ i „njonjo“ licemjerni jer žmigaju desno a skreću lijevo? Nije li time zapravo zadužio i druge da upozore i njegovo potencijalno biračko tijelo, napose ono demokršćanske orijentacije, na frapantnu neusklađenost svjetonazorskih mu načela i djela?

Dvojac kandidata za miss pravednosti i poštenja Jandroković je neutralizirao opaskom da HDZ-u nisu prihvatljivi kao koalicijski partner, plasiranom u vrijeme pregovora „missica“ s najbližim im političkim srodnikom. Nikako nisu mogli otrpjeti teret te izjave na nejakim im plećima pa su pregovore prekinuli bez dogovora. Kad se tako lako povijaju pred jednom jedinom, usputnom rečenicom čovjeka kojeg nazivaju njonjom, što li bi tek bilo kad bi se suočili s pritiscima kakvima je bio podvrgnut predsjednik Vlade dok se odlučivalo o vodstvu Europske komisije, kad mu je umjetno produciranim korupcijskim skandalima bila rušena trećina Vlade? Eto, kad ostaneš čvrst, ustraješ i ne slamaš se pod pritiscima, to se višestruko vraća,… Kroz respekt drugih, ali i posebno vidljivo ovih dana, kroz euro-milijarde za Hrvatsku. Srećom po „missice“, one taj gorki kalež ne će kušati, srkat će na slamčicu slatki nektar sa 100% sinekura i 0% odgovornosti, kako, uostalom, i priliči kandidatima za miss pravednosti, poštenja, čestitosti,… naravno, pokaže li se da ljubitelja istinskih uhljeba ima dovoljno.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Jedno poglavlje je zatvoreno

Objavljeno

na

Objavio

Počelo je, sad već davne, 2009. godine. Večernji list je želio ojačati subotnji prilog Obzor i kontaktirao je niz osoba, uglavnom mlađih ljudi iz akademskog miljea, i ponudio im suradnju. Malo prije toga sam doktorirao, imao višak vremena i energije, te izvjesno medijsko i autorsko iskustvo.

Prvi put sam se našao pred zadatkom pisanja u redovitom ritmu. Prihvatio sam pretpostavljajući da ću napisati desetak tekstova na meni bliske teme i da će to biti to. Većini tada uključenih autora doista se tako i dogodilo, jer različitim ljudima odgovaraju različiti formati i ritmovi. No moja kolumna je spontano išla dalje. Teme su se širile, početni dvotjedni ritam prešao u tjedni, potom se kolumna prebacila na petak i išla tim danom do danas.

Osvrćući se sada unatrag, znakovito je da mi kroz sve te godine nikada nije ponestalo tema. Nijednom se nisam našao pred praznim ekranom pitajući se – jadan ja, o čemu bih pisao? To je za kolumnista dobra vijest, ali za društvo u cjelini loša, jer je u skladu s kletvom – „dabogda živio u zanimljiva vremena“. A u nas je uvijek zanimljivo. Ne znam o čemu bih pisao svaki tjedan da živim u uređenoj Švicarskoj ili Švedskoj, niti žalim za tim, tu smo i tu nam se boriti.

Iako su me stariji i iskusniji upozoravali da budem svjestan kako je svatko hit jednu-dvije sezone i da čitatelji, kao što se brzo okupe, tako i nestanu, s Espressom nije bilo tako. Čitateljstvo je raslo do samoga kraja. Našao sam formu koja mi je odgovarala, uspio sam pogoditi ton, pisao sam s lakoćom. S godinama mi je sjesti za kompjuter u srijedu navečer postao dio života. Tjedni ritam pisanja kolumne me disciplinirao i natjerao da sustavno pratim politiku, domaću i stranu, ali brojne druge društvene fenomene, koji bi mi inače promicali. U mnogim stvarima sam se kroz taj kolumnistički rad i samoobrazovao.

Pogrešan je dojam da sam pisao samo o politici. Najsretniji sam bio kad sam se mogao baviti drugim temama, a bilo je tu svega, od pet kolumni o nogometu za Svjetskog prvenstva u Rusiji, gdje naravno ne pišem o formacijama i taktici, već o nogometu kao složenom političkom, ekonomskom, kulturnom, mitskom, identitetskom pa i parareligioznom fenomenu iz kojeg, kao iz nekog mikrosvijeta, možemo puno naučiti i o „stvarnom“ svijetu, pa do tri putopisne kolumne o Siciliji prošlog ljeta. Pisao sam o svakome ali i o Nikome, tako sam jednu kolumnu posvetio onoj začudnoj kategoriji u istraživanju javnog mnijenja, kada ljudi na pitanje – tko vam je najdraži političar, odgovore: Nitko. Često bi Nitko završio na prvom mjestu, ispred predsjednice i premijera pa sam se pitao kakav je taj Nitko i što se sve u njega projicira.

Svijet medija se u proteklih 11 godina potpuno promijenio. Informacije su trenutno dostupne svima. No u poplavi istih vijesti na svim medijima, dodatnu težinu dobiva njihova suvisla interpretacija, autorski tekst, utemeljen stav. Sporost papirnate novine u odnosu na nove medije javila mi se kao problem samo jednom.

Pred predsjedničke izbore 2014. špekuliralo se o kandidaturi Kolinde Grabar Kitarović, no ona nikako da je potvrdi ili opovrgne. Napisao sam tada kolumnu pod naslovom “Kolinda se još nije kandidirala, a kad će ne znamo” aludirajući na kultnu crnogorsku seriju o Đekni. Pošaljem tekst nešto ranije, u četvrtak u podne i odem u centar grada. U tri me zovu iz uredništva – Nino, Kolinda objavila kandidaturu! Sad zamislite bruku, u petak ujutro čitaju moj tekst o oklijevanju s kandidaturom, a ona već pola dana objavljena i obilno iskomentirana na bržim medijima. Tada sam iz tramvaja, iz glave, diktirao izmjene u zadnji čas i spasio se, točnije, sačuvao iluziju aktualnosti tiskanog na papiru. Ali papirnata novina, s druge strane, ima svoje čari koje nijedan drugi medij nema.

Ljudi su čitali Kratki espresso petkom uz kavu, najčešće u kafiću, toj temeljnoj instituciji naše političke javnosti. Uz kratki espresso u kafiću Koralj pored tadašnje redakcije Večernjaka 2009. sam i dogovorio kolumnu. Na pitanje urednika – kako će se rubrika zvati, pogledao ispred sebe i rekao – “Kratki espresso”. To ne znači da bih je nazvao “gorki pelin” da sam tom prilikom pio žesticu.

Odlučio sam se za taj naziv zbog talijanističke crte koja mi je važna, lakoće, ali i svijesti da je kava racionalističko piće koje razbuđuje i bistri um. Nije ni čudo da se kultura ispijanja kave i kavana širi Europom u 18. stoljeću u vrijeme prosvjetiteljstva. Laskao sam sebi da se za spremiti kratki espresso (tal. ristretto) treba samljeti puno kave (znanja i iskustva) pa pod jakim mentalnim pritiskom pustiti vodu bistre misli da bi se dobio kratki finalni proizvod koji razbuđuje i bistri um. Za neke je to bila odurna doljevuša, ali iz nekog razloga je nisu ignorirali. Takvi će sada odahnuti. No važniji su mi oni drugi, moji vjerni čitatelji, kojima zahvaljujem na podršci. Jedno poglavlje je zatvoreno, ali „stroj“ koji je od 2009. spravljao Kratki espresso, na drugom mjestu i na druge načine, radit će i dalje.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari