Pratite nas

Naši u svijetu

Hercegovački Einstein: Radio je borbene zrakoplove SAD-a, sustave Formule 1, dijelio tvrtku s L’Orealom

Objavljeno

na

Priča o najuspješnijim Hercegovcima svako malo iziđe u javnost, u izmijenjenom obliku.

Za Krešimira Mikulića rijetki su čuli. A taj elektrotehničar sudjelovao je u izradi legendarnog američkog B-1 bombardera, Black Hawk helikoptera, radio je helikopter za NATO, autokompanije Hondu i Toyotu, zatim na zrakoplovu američkog predsjednika… bio je suvlasnik tvrtke za zrakoplovni program zajedno s vlasnikom svjetski poznate tvrtke L’Oreal…

No krenimo redom, i to Krešimirovim redom koji počinje u Vučipolju, u općini Posušje, gdje su Krešini roditelji čuvali ovce od proljeća do jeseni. A njegovo podrijetlo je iz Gruda, iz mjesta Mamići.

Uspjeh i život vani

Krešo je rođen 13. rujna 1934. godine. – Vučipolje zvuči kao da tu vladaju vuci, a meni se čini da su me vukovi pratili od početka života do sada.

U Vučipolju smo imali kuću sagrađenu od kamena i slame i tu smo bili od proljeća do jeseni, nakon čega smo se vraćali u Mamiće, govori u velikoj ispovijesti za Večernji list “Hercegovački Einstein”, kojem nalikuje i izgledom, a i radom.

U njegovoj obitelji bilo je desetero djece, a kad je imao mjesec dana Krešu su “otpisali” iz života. – Pošto nije bilo mjesta na kolima, majka me je stavila u košaru sa sijenom i prekrila me krpom objesivši me ispod kola. Kad smo nakon sati i sati vožnje došli kući u Grude, zaboravili su na mene.

Majka se sjetila navečer i počela plakati jer je mislila da sam mrtav, ali evo preživio sam, kroz smijeh se prisjeća danas 83-godišnji Krešimir Mikulić. Život u tom vremenu nije bio nimalo jednostavan. Krešimir je bio najmlađi od braće, te je i on bio prisiljen, kao mnoga djeca u tom vremenu nositi odjeću koja bi braći dotrajala.

S osam godina krenuo je u školu u Cerov Docu, a u nju je pješačio tri kilometra, bos.

> Hercegovina – zašto bošnjački unitaristi žele izbrisati ime?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Magazin

Povratnik iz Austrije: Čežnja za domovinom bila je jača

Objavljeno

na

Objavio

1. kolovoza 1991. Marko Đurkov nikada neće zaboraviti. Imao je 11 godina, neprijatelji su napali Dalj i prekinuli mu bezbrižno djetinjstvo. S roditeljima i dvojicom braće napušta voljenu Slavoniju; odlaze rodbini u Austriju.

– Tamo smo upoznali dobre ljude koji su nam iznajmili jednu staru kuću u kojoj smo živjeli dok se roditelji nisu malo snašli. Onda su nam ti isti ljudi omogućili kredit. Rat je i dalje nastavio, nije se ništa smirivalo u Dalju, u Hrvatsku nismo mogli doći u našu kuću skroz do 97., 98., nismo mogli dolaziti tu – govori Đurkov za HRT

Novi su dom pronašli u Gradišću. Dobro su se uklopili. Roditelji su se zaposlili, braća školovala. Marko završava za soboslikara, polaže majstorski ispit, otvara obrt. Bio je najmlađi obrtnik u tom dijelu Austrije. Radio je i kao restaurator.

– U tih deset godina što sam otvorio obrt, svake godine sam zapošljavao sve više i više radnika. Zadnju godinu prije nego sam se sa suprugom vratio, imao sam 10 zaposlenih i posla jako puno i bili smo tamo na dobrom glasu. Ja sam tamo super živio, imao sam sve što god sam htio. Nisam čak ni morao više raditi toliko puno, to sve je fizički već bilo uhodano – prisjeća se Đurkov.

Sve to ga nije ispunjavalo. Čežnja za domovinom bila je jača. U Dalj se vraćao često. Upoznao je suprugu Snježanu. Poveo ju je u Austriju, gdje su dobili dvoje djece. No obećao joj je da će se vratiti.

– O povratku sam razmišljao od prvog dana. Svaku kunu, tadašnji šiling donosio sam ovdje. Onda smo kupili kuću, kupili smo plac. Onda kad smo pripremili malo naš dom onda smo počeli obdje graditi. Na ovom placu je bila jedna stara hala – kaže.

Tako je na mjestu nekadašnjeg mlina, tik uz Dunav, sagradio mini hotel s restoranom, koji privlači goste iz cijele zemlje, ali i inozemstva.

– U 10 godina ja sam ovdje uložio 300.000 eura gotovine koje sam tamo zaradio. I kad smo sve to izradili, ožbukali, onda nam je trebalo za pločice, boju, za fasadu, za namještaj, onda sam otišao u Osijek. 11 banaka je bilo prije 8 godina. Ništa nisam mogao dobiti. I onda sam na osnovu moga poslovanja tamo i poznanstva u Austriji dobio pomoć. Onda sam tamo dobio kredit. Uglavnom, tamo su mi ljudi puno više pomogli da bi ovdje mogao nešto izraditi – govori nam Đurkov.

Ni sredstva iz europskih fondova nisu mogli dobiti. Trenutačno imaju 25 zaposlenih, muku muče s radnicima. Supruga Snježana mještanima koji ne mogu hodati po povoljnijoj cijeni odvozi jelo. Velika je podrška suprugu. Ovdje su Iva i Stipa dobili brata. Nije joj, kaže, žao što su se vratili.

– Ima tu malih negativnih strana, ali ipak kad se vidi sve, nije nam žao jer tu vidimo svoju djecu, oni su našli svoje društvo. Kćerka je upisala voljenu školu, Stipa ima svoju neku viziju nogometa, krenuo je svojim putem. Luka sad će 5 g. za njega će se vidjeti što će dalje, alil isto voli tu biti – govori Snježana Đurkov.

Iako još otplaćuju kredite, svakodnevno se bore i rade po 18 sati, Snježana i Marko Đurkov ne žele odustati. Žele ostati u svom Dalju, u kojem se broj stanovnika prepolovio. Prije rata bilo ih je 7000.

– Što god da bude, drago mi je da sam ovdje nego bilo gdje dalje. Tamo su ljudi super, ali htio sam da moja djeca odrastu ovdje. Da li će oni ostati ovdje ilil ne, to nije moja odluka. Dao sam sve od sebe da oni odrastu u svojoj zemlji. Sad se nadam da će oni jednog dana reći – dobro je što smo se vratili. Najveća nagrada će mi to biti u životu. Onda sve ima smisla da su djeca djeca u Hrvatskoj da su svoj na svome, to što je mene ustvari vratilo ovdje – poručuje Marko Đurkov. (HRT)

 

Povratnik iz Australije: U Australiji radiš 10 do 12 sati dnevno. Neće ti nitko ništa dati ‘džaba’

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Naši u svijetu

Hercegovačka noć: Hercegovci u Chicagu prikupljali novac za RTV Herceg-Bosne

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Moja BiH / Hercegovačka noć u Chicagu

Hercegovačko društvo u Chicagu održalo je u subotu zajedničku večer na kojoj su prikupljena sredstva za novu Radioteleviziju Herceg-Bosne.

Naime, ovo društvo je utemeljeno još 2015. godine, a idejni začetnici tada nisu ni slutjeli kakav će biti odaziv, pa je na prvu večer umjesto 250 gostiju za koliko su bili spremni, došlo njih čak 420.

”Bili smo iznenađeni. Sada je puno lakše jer smo probili led. Isključivo radimo humanitarne akcije u dogovoru s našim franjevcima”, rekao je Stanko Šego, predsjednik Hercegovačkog društva.

Ovogodišnji program bio je raznovrstan. Djeca iz hrvatskih škola u Chicagu otplesala su nekoliko kola, guslar Blago Planinić izveo je svoju točku, a fra Lovro Šimić okupljene je zabavio predstavom.

Ipak, nije nedostajalo okusa, ali ni zvuka iz domovine… ”Hrana je isključivo s naših starih prostora, poput sarme sa suhim rebrima, pršutom… Dolaze nam naši glazbeni sastavi iz svih dijelova Sjedinjenih Američkih Država i Kanade. A planovi su i dalje isti – pomagati najpotrebnijima u domovini”, zaključio je predsjednik Šego, javlja Moja BiH.

Foto: Moja BiH / Hercegovačka noć u Chicagu

Foto: Moja BiH / Hercegovačka noć u Chicagu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari