Pratite nas

Feljton

Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Četvrti dio

Objavljeno

na

Frano Cigić

Franjo Cigić piše: Borili smo se za Hrvatsku državu od 1102 god. pa do današnjih dana 2016. god, te uz Božju pomoć nastavljamo, kao Hrvatski narod; starodržavnički, održat se na tlu Hrvatskih povijesnih zemalja.  Odlučio sam 29.travnja 2016.god u navršenoj 88. godini života staviti na papir moja sjećanja i doživljaje, od djetinjstva pa do starosti.  Zašto smo branili N.D.H.?

Frano Cigić je rođen 22 travnja 1928. godine u selu Proboju kod Ljubuškog. Otišao je u vojsku HOS-a u listopadu 1944. Bio je zarobljen kod Dravograda u svibnju 1945. Prošao je Križni Put i samo zahvaljujući dragome Bogu ostao je živ.. Sve što Franu Cigića danas zanima je da svoje životno iskustvo napiše na papir i ostavi nadolazećim hrvatskim naraštajima. Mi ćemo ovdje u nastavcima donijeti životnu priču Frane Cigića, onako kako je on to zapisao. …

Prethodni dio možete pročitati ovdje: Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Treći dio.

nastavak:
Govori se danas i piše kroz sve postojanje titove jugoslavije; da su ustaše bili profašističke snage. Što je istina?? On mi je odgovorio, da su ustaše bili hrvatski državotvorni rodoljubi. Ranković, Đilas, Koča, Popović, dobivali su nagrade i unaprijeđenja od K.P.J i Tita; samo zato što su te rodoljube hrvatske državotvornosti zlostavljali i ubijali. To se je pokazalo, da je on zaista tako mislio i vjerovao. Kada je Republika hrvatska međunarodno priznata 15.siječnja. Hrvatski državni sabor donosi saborsku odluku  o održavanju komemoracije 15.svibnja svake godine dok traje mandat predsjednika Tuđmana. A tako isto načelo Vice Vukojevića istražuju se masovne grobnice pobijene hrvatske mladosti, inteligencije, svećenstva posebno katoličke vjere.

Sa smrti dr. Franje Tuđmana HDZ gubi izbore, te dolazi na čelo Republike Hrvatske, te poništava odluku hrvatskog državnog sabora o održavanju i komemoracije Bleiburških žrtava, koja je se održavala polovicom svibnja mjeseca svake godine. A tako isto istraživanje masovnih grobnica na čelu Vice Vukojevića na tlu uže hrvatske tj.današnje priznate međunarodno RH.

Do zatvaranja jedne i druge istinite povjesne činjenice, koja se je zbila nad hrvatskim narodom Po dolasku komunističke partije na čelu tita u novo sklepanoj višenarodnoj komunističkoj Jugoslaviji. Ona hrvatska narodna izreka kaže: Reci istinu razbiše ti glavu; tako se to zbilo dr. Franji Tuđmanu u njegovoj višesmjernoj taktici o provođenju borbi protiv napada četničkih dobrovoljnih jedinica, sa prosrpskom osvajačkom vojnom silom, na goloruku republiku tadašnju u sastavu komunističke Jugoslavije. Oružje koje je bilo podjeljeno komunističkoj j. Republici Hrvatskoj.

Tito je to činio jer je očekivao raspad Jugoslavije, po unutrašnjim snagama hrvatskog naroda, pomognut izvana Hrvatskom držatvornom političkom emigracijom. Zahvaljujuć taktici dr. Franje Tuđmana to s edogodilo, sa raspadom više narodne sklepane Jugoslavije, jer politika nije statična stvar, nego dinamična pojava, pobjednice (w2)(??)  došle su do uvjerenja, da ovog puta moraju priznat hrvatski narod, da je to narod, prozapadne civilizacije i kršćanske uljudbe.

Dr.Franjo Tuđman dobio je crvenu putovnicu zahvaljujuć osobi koja je bila sklona dr.Tuđmana zamislima o stvaranju samostalne države tj. Republike Hrvatske.  Od tada 1987.god. dr.Franjo Tuđman obilazi hrvatske zajednice po zapadnim zemljama; Canade, USA, prvenstveno Toronto u Canadi i Klivelan; tu su postojale jake hrvatske zajednice. Hrvatska politička emigracija od 1956.god. stvara hrvatske državotvorne organizacije po zapadnom svijetu, slobodnog svijeta. Hrvatska seljačka stranka predvođena po dr.Kraljeviću, u doba rata slobodno je politički djelovala tj. ona je zagovarala da postigne hrvatsku banovinu u nekoj demokratskoj? Jugoslaviji; opet država sklepana od jugoistočni balkanskih naroda te još 2 naroda prozapadne civilizacije i krščanske katoličke vjere, koje priznaju papu u rimu kao vrhovnog poglavara katoličke vjere.

Hrvatska seljačka stranka izdaje svoje glasilo Hrvatski list koji izlazi u Canadi. Taj list donosi članke i izjave; koje neprihvaćaju postojanje NDH niti slavi dan proglašenja NDH 10.travnja. Druga hrvatska državotvorna organizacija zove se Hrvatsko oslobodilački pokret, koji utemeljuje dr. Ante Pavelić u Argentini 1956. god. Uvjerenje je postojalo, da će USA i sovjetska Rusija, komunističkog ideološkog uređenja ući u rat; rat svjetski ideologija, komunizma na istoku i kapitalizma na zapadu. To se nije dogodilo, radsi atomskog naoružanja na obe strane. Treća hrvatska državotvorna organizacija, koja se zove hrvatski narodni odbor, koju vodi dr. Branko Jelić; vrlo malobrojnog članstva. Četvrta Hrvatska republikanska stranka koju vodi dr. Oršanić. Također malobrojnog članstva. Hrvatski narodni odpor.

Sveopća hrvatska državotvorna organizacija tj. pokret sa hrvatskim dravotvornim načelima; načela hrvatskih boraca u emigraciji. General HOS-a vitez Vjekoslav Luburić Drinjanina, kodno ime u njegovoj drugoj političkoj emigraciji.; njegov prvi poziv (?) hrvatskim mladim ljudima, koji su izbjegli iz mnogonarodne komunističke Jugoslavije, na čelu Tita.

Vi ste osjetili na vašem životu, na životu vaše obitelji, rodbine i hrvatskog naroda, koji se sustavno uništava u svim dijelovima hrvatskog narodnog i vjerskog života. Vi mladi ljudi nemojte ostat po strani u slobodnom zapadnom svijetu koji vam dozvoljava da se organizirate u hrvatska državotvorna društva, kulturna, športska i vjerska.

U zemljama gostoprimstva u zapadnom slobodnom svijetu; budite dobri građani nove vaše domovine, govorite njima na njihovu jeziku o vašim doživljajima u komunističkoj Jugoslaviji, u kojoj se hrvatski narod sustavno uništava u svim oblicima hrvatskog nacionalnog života. Hrvatski je narod poznat državnički narod, zato ima pravo i potrebu, da se nastavi borit za svoju državnu samostalnost u okvirima, zapadne kulturne civilizacije i kršćanske uljudbe.

Hrvatski narodni otpor, donosi opširni uvod zašto smo se stoljećima borili za hrvatsku samostalnost, slobodu i hrvatsku državnu nezavisnost. Temeljna načela hrvatski borac u emigraciji o tome govore na stranicama isti; u dvanaest točaka za kakvu se državu bori hrvatski narodni otpor. Na koji način vrlo važno je znati u u tom pravcu radit: umom, perom i u datom političkom svjetsko gibanje uvjek oslanjajući se na zdrav razum rasuđivanja i vlastite borbene snage.

Nikad više da ubija Hrvat hrvata , radi ideoloških ideja i  ideologija. Oni hrvati koji su stvarali i branili NDH u četerigodišnjemdrugom svjetskom ratu i oni hrvati koji su je obranili za tuđe ideološke interese i na koncu postajemo roblje tuđinaca, tuđih ideologija i osvajački ciljeva.

Ovakvo razmišljanje je vodilo generala HOS viteza Vjekoslava Luburića (Drinjanina) radi takvog razmišljanja i rada hrvatskog narodnog otpora u emigraciji i u porobljenoj hrvatskoj domovini; general HOS-a bijaše ubijen 19.travnja. 1969.god.

Neprijatelj hrvatske nacionalne i državne nezavisnost; sve rade kako bi takve ljude obeshabrili u rušenju komunističke Jugoslavije načelu Tita. Ako to ne ide onda traže plaćenog ubojicu, pspbu edonista, koji se da potkupiti, da bi on imao ovozemaljsko tjelesno uživanje i oni su ga našli u vlastitom kumčetu, kojega je otac bio ustaški satnik. Prijatelj generala Luburića, na Ivan planini, na južnom frontu 1944.god u jesen, branili su NDH. Na južnom frontu na Ivan planini listopada 1944.god. zamišljala je vlada NDH na čelu ustaškog poglavnika i hrvatske NDH poglavara.

Otac Ilije Stanića bio je hrvatski križar u okolici Konjica , diže sam sebe u zrak, samoubojstvo sa bombom; rađe smrt, nego past u ruke tadašnje titove ozne.

ilija stanic u madridu

ilija stanic u madridu

Ilija Stanić ubojica generala Maksa Luburića, pobjegao je i našao se u zapadnoj njemačkoj u izbjegličkom logoru zvanom mjestu Cindorf kraj Numberga. Pisac ovih izlaganja bio je došao u zapadnu njemačku te listopada 1958.god. dopao u izbjeglički logor Valka (?) kraj Numberga.

U to vrijeme uvjek se našlo mladi momaka koji su se tukli po pivnicama gdje se toči piva. Ti mladi momci ponapiju se te oko ponoći razbiju svjetlo i navale na Srbe, šakama za vratove. Tako se po logoru pričalo, da je takav bio i Ilija Stanić u logoru Cindorf. U toj i takvoj tući, da je Ilija Stanić nožem zaparao srbina. Za Iliju Stanića prijetilo je izručenje nazad u Jugoslaviju. On bježi u Francusku.

U to doba 1960.god. tada je razmišljao general vitez HOS u doba NDH 1944.god. a sada u španjolskoj na čelu H.N. otpora ruši komunističku Jugoslaviju. Pisana pametna i mudra riječ više vrijedi u obranu hrvatskog naroda, koji je sustavno uništavan u komunističkoj Jugoslaviji, nego stotinu granata u ratu. Da bi se te mudre i pametne riječi pisale i radio valovima prenosile, da ih čitaju i slušaju ljudi koji vide i na vlastitom životu doživljavaju nepravde, koje se vrše nad hrvatskim narodom u komunističkoj Jugoslaviji.

Bilo je potrebno organizirat tiskaru u ondašnjoj španjolskoj, koja nije priznavala komunističku Jugoslaviju, koja je dala profesoru Tijanu i njegovoj ženi da otvore i vode radio sat na hrvatskom u 6:30h ujutro. Tako isto 6:30h uvečer na trošak španjolske vlade.

General vitez Vjekoslav Luburić predvodi tiskaru, koja izdaj organizacijske novine obranu mjesečnik i Drina reviju priručnik za učenje, vojni, politički znanja koja će biti od koristi budućim hrvatskim vojnicima u rušenju komunističke i svake druge Jugoslavije., sklepane od mnogo različitih naroda; jugoistočni balkanskih zemalja i srednjoeuropskih zemalja Hrvatske i Slovenije; jedna i druga Jugoslavija su silom stvorene protiv volje hrvatskog naroda;zato su se obadvije raspale sa prvim svjetskim političkim i ideološkim gibanjima u tadašnjoj Europi.

Kako sam naglasio Drina presvrši svoju misiju, a general vitez Vjekoslav razgrađuje i priprema naglašeni organizacijskiglasila obrane i revizije Drina. On to sve čini i planira uz suradnju; najpoznatijih suradnika koji vjeruju u Boga i opstanak hrvatskog naroda na tlu svojih vjekovnh povjesnih zemalja. Kako sam naglasio smjernice sveopće borbe hrvatskog naroda za hrvatsku državnu nezavisnost, mogu uroditi plodom.

Načela hrvatskog narodnog otpora se šire među već postojećim organizacijama, koje u svojim organizacijskim pravilima (??) da je se potrebno organizacijski uključiti u antikomunistički blok i na taj način sa silom USA borbu voditi protiv komunističke ideologije, na kojoj počiva sovjetski savez, Kina i druge manje zemlje uključujuć u to komunističku Jugoslaviju na čelu Tita; sa tim sistemom USA kao sila vodi dugogodišnji hladni rat. Već je naglašeno, da oružjem koje je USA rat dokončala uz , Sovjetski savez, sasvim različiti ideološki nazora. Social nacionalizam je bila borba protiv ideologije sovjetski razmjera komunističke ideologije. Po završetku W.W.2 komunistička Rusija, dobila je istočnoeuropske zemlje uključujući istočnu Njemačku, te uz pomoć njemačkih stručnjaka za proizvodnju atomske bombe. Tako da više nije sama sa atomskim oružjem sa kojim je dokončala W.W.2 sa Japanom kolovoza mj. 1945.god.

Svatko tko o tom vremenu događaja zna da nije moglo doći do oružanog rata između sile u oružju i gospodarstvu USA i gospodarski nazad ne komunističke Rusije, jer ista posjeduje atomsko oružje.

Zato sila USA sa drugim zapadnim zemljama vode dugogodišnji hladni rat i na koncu 1989.god. Sovjetski komunistički savez dolazi do uvjerenja, da komunistička ideologija nemože zavest komunistički sustav, kako je planirao Lenjin, Staljin, Kruščev, i zadnji Brežnjev na čelu dotadašnje sovjetske Rusije, sa uključenjem i istočnoeuropskih zemalja.

Vratimo se komunističkoj Jugoslaviji koju je Staljin, Čurčil i Roswet odlučio održat i Tita ustoličiti da uništava hrvatski narod u svim ljudskim, nacionalnim, gospodarskim i vjerskim oblicima. On Tito do današnjih dana nikom nije odgovara. Povjesničari o tom šute ko zaliveni, eto ako progovore o Titovim zločinima, koje je zapovjedao svojim istomišljenicima, kako bi umjetno sklepanu prvu Jugoslaviju na čelu srpskog kralja i drugu na čelu poznatog širitelja i pomagača svjetske komunističke ideologije.

Katolička vjera naglašava istina će nas spasiti a Isus sin Božji; naglasio je tko me želi u istini slijediti, neka uzme križ i pođe za mnom.

Tko slijedi nauku Isusa Krista u svom i narodnom životu, njihov će križ biti mnogo lakši, jer za istinu pravdu i dostojanstvo vrijedno je živjet, radit i mrijeti.

Koliko smo mi ljudi kao pripadnici hrvatskom narodu, kulturi i vjeri, da smo mrijeli za tuđe interese, ideološke, osvajačke tuđinske, a najgore je bilo u W.W.2 kada je hrvat hrvata ubijao, radi tih spomenuti ideološki, tuđinski interesa  tj. oni, koji su stvarali i branili NDH u WW2 i oni, hrvati koji su je obarali. Kako sam već naglasio više vrijedi jedan obratnik nego desetke vjernika. To su bili među rijetkima ideološki uvjereni komunisti; kao što je bio dr.Franjo Tuđman, prof.Petar Šegodin. U njima je se probudila istina, da nema hrvatskom narodu opstanka bez vlastite i samostalne države. Dr.Franjo Tuđman u datom momentu, rušenja Belinskog zida tj. gibanja političkih interesa u tadašnjoj Europi , uzimlje u zadatak rušenje komunističke Jugoslavije. Po ulozi samoodređenja naroda, on se odlučio na oslonac na vlastiti hrvatski narod.

Svojevremeno 1960god osniva se u Španjolskoj tiskara Hrvatskih boraca u emigraciji, zvana Drinapres pod imenom; naše je ime naš program, zovemo se Drinapres.

Drinapres je zamišljena po generalu vitezu Vjekoslavu Luburiću, kao dioničko udruženje hrvatskih boraca u emigraciji: potrebno je naglasit ustaškog bojnika, rođenog oko Žkoprivnice. Uspio je ostat na životu, našao se na tlu austrije prilikom povlačenja HOS-a prema Austriji, počem od 4.svibnja. tako isti stiže u Peru, kupuje posjed zemljišta gdje se otkriva rudnik zlata, te od države dobiva proviziju u novcu. Tako da mu je ta ponuda dioničkog društva o otvaranju Drina press, došla vrlo pametna za razvijanje borbe , rušenja komunističke Jugoslavije; po onoj mudrosti u miru više vrijedi napisana i rečena mudra rečenica, nego stotine grnata u ratu u borbi za stvaranje i obnovu države Hrvatske. Njega slijedi Stipan Šego ustaški satnik u HOS. NDH rodom iz danas poznatog mjesta Međugorja po ukazivanju Gospe.

Tako isto slijede i drugi kao Ratko Gagro pročelnik hrvatskog narodnog otpora za Canadu te Srećko Rover pročelnik H.N odpora  i stotine drugih daju manji doprinos. Tako je tiskara hrvatskih boraca za hrvatsku državotvornu političku emigraciju kupljena; bilo je slijedeće provjereno lokalno osoblje naći, da rade potrebne poslove u tiskari, hrvatski mladi državotvorni rodoljubi, dobivaju priliku, da dođu u Španjolsku posredstvom generala viteza HOS u NDH.

Da isti potječu od dokazanih obitelji koje vjeruju u Boga; opstanak hrvatskog naroda. Tako je Ilija Stanić iz Francuske došao u Španjolsku, da radi kao slovoslagač u tiskari Drina pres, tad isto Željko Bebek iz vitine  sin čestite hrvatske obitelji; kaže Bebeka, a Ilija Stanić sin ustaškog satnika koji kao križar 1951.god sam sebe bombom raznosi, rađe to nego da titovoj ozni dođe živ u ruke; ali njegov sin Ilija Stanić nije bio očevih rođeni gena i rodoljubnog odgoja.

Franjo Cigić
(Napomena: Stavovi i mišljenja iznesena u tekstu su autorova – Tekst je prijepis bilješki koje je Frano Cigić vlastoručno zabilježio.)

Prethodni dio možete pročitati ovdje: Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Treći dio.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Multikulti ludilo i kraj Europe

Objavljeno

na

Objavio

foto: REUTERS

Multikulturalizam je mit koji se nadovezuje na bezgranični gospodarski rast, a time i na neograničen priljev migranata. Neeuropski migranti zasad znaju da mogu živjeti bezbrižno samo u Europi, koja mrzi samu sebe. Tko god je odlučio postati ovcom, naći će se vuka koji će je pojesti!

(Vidi dolje Moj govor pred mnogobrojnom publikom pred vijećnicom u Klagenfurtu, Austrija, 20. 2. 2016.)

U austrijskom gradu Klagenfurtu 20. veljače 2016. održan je prosvjed protiv neeuropskih migracija. Organizirali su ga “Identitarci” (Identitäre Bewegung), rastući kulturno-politički pokret u Austriji. Na prosvjedu se okupilo oko 700 ljudi svih dobnih skupina, uključujući i manje skupine mladih iz Hrvatske i Slovenije. IB prosvjednike štitio je kordon od oko stotinu policajaca, koji su priječili da njihov prosvjed ometa oko 150 antifašističkih prosvjednika (“Antife”), koji su marširali u obližnjoj gradskoj četvrti, nekoliko stotina metara dalje.

Ja sam na skupu “Identitaraca” održao govor na njemačkom jeziku, na stepenicama na ulazu u Gradsku vijećnicu, koji je trajao oko pola sata. Kako su mediji kasnije prenijeli, prosvjednici “Antife”, koji su nisu mogli vidjeti i čuti s mjesta gdje sam stajao, držali su plakate i jednu jugoslavensku komunističku zastavu na kojoj je pisalo: “Tito je pokazao kako treba likvidirati naciste”. Sljedećeg dana sam e-poštom poslao gradonačelnici Klagenfurta i Austrijskoj saveznoj policiji žalbu, uz preslike na stotinjak medija i političara u Austriji, protiv prijetnje smrću koju je “Antifa” uputila sudionicima IB skupa. Tijekom skupa i govora nije bilo incidenta. Austrijski mediji, osim “Antifinih” portala, prenijeli su opis prosvjeda relativno objektivno.

U nastavku tekta donosimo prijevod govora kojeg je dr. Sunić, održao na prosvjedu u Klagenfurtu:

“Dame i gospodo, sve se uvijek vrti oko prave ili krive definicije političkih pojmova. Svi mi ovdje nazivamo se slobodoljubivim ljudima koji su zabrinuti za naš budući europski identitet. Naši protivnici, međutim, zovu nas ksenofobima, rasistima i nacistima. Po našem vlastitom iskustvu, po mom iskustvu kojeg sam stekao u bivšoj Jugoslaviji i multikulturalnoj Americi, kao i na temelju istraživanja mnogih sociologa, multikulturalne države nemaju dugi vijek trajanja. Prije ili kasnije one završe u građanskom ratu. I opet se moramo osvrnuti na bivšu umjetno sklepanu jugoslavensku državu, koja se usprkos silnoj akademskoj slatkorječivosti glede svojih različitih egzotičnog naroda, morala raspasti.

Današnja migracijski kaos nosi lažno ime ‘izbjeglička kriza’. Od tisuća i tisuća migranata koji dolaze u Austriju, većina nisu izbjeglice. Oni su izbjeglice u onoj mjeri u kojoj su ih austrijska vladajuća klasa i mediji već unaprijed proglasili izbjeglicama. Zanimljivo, svi ti migranti ne traže azil u Turskoj ili negdje drugdje na balkanskoj ruti. Svi žele doći u Njemačku. Zamišljaju si Austriju, Njemačku i Švedsku kao raj gdje se dobro živi i gdje se po volji može naći lijepa djevojka! No, dame i gospodo, nisu migranti nimalo krivi za svoje zablude; naši političari su pravi uzrok migrantskih iluzija.

Multikultura: kultura smrti

Multikulturalna opsesija europskih političara nosi i drugo lažno ime, naime ime ‘kulture dobrodošlice’, premda bi pravo ime na pravom njemačkom jeziku trebalo biti ‘kultura samouništenja’, ‘kultura smrti’, ‘kultura krivice’ ili ‘kultura mržnje samog sebe’. Ovo što se sada naziva ‘kulturom dobrodošlice’ nema nikakve veze sa starom europskom kulturom dobrodošlice. Današnji izraz kultura dobrodošlice samo je liberalna zamjenska riječ za propali komunistički projekt. Ono što bivši komunisti u Istočnoj Europi nisu mogli ostvariti tiranijom, danas se nastoji postići putem zamjenske ideologije multikulturalizma. Komunizam se raspao u Istočnoj Europi, budući da se on pod drukčijim imenom puno bolje ostvario u Austriji, Njemačkoj i ostatku Zapadne Europe. Sistem je uvjeren da se svi europski narodi mogu zamijeniti u jednoj multikulturalnoj naddržavi putem neeuropskih migranata u obliku potrošne robe koja se stalno obnavlja.

Zapitajmo naše političara i zagovornike multikulturalizma – da li žele živjeti u multikulturalnim sredinama, uključujući okrug Beč-Favoriten ili Neukölln u Njemačkoj. Oni će reći: ‘Ne!’ Vole oni docirati o ljepoti multikulturalnih društva, ali samo ako su sami daleko od tih društava i samo ako žive u svojim zlatnim enklavama u potpunoj sigurnosti. Ako jednoga dana vladajuća klasa i njeni kvazidobročinitelji odluče tamo živjeti, tada ću rado ponuditi svoju ispriku. Dugo sam živio u multikulti okruzima južnog Los Angelesa u SAD-u i naučio jako dobro životnu mudrost dvostruke brave na kućnim vratima i sigurnost vatrenog oružja.

Gledano s povijesne i filozofski perspektive, multikulturalno ludilo ili kultura dobrodošlice u Austriji, Njemačkoj i Europskoj uniji izdanci su ideologije hipermoralizma, kao što je to davno pisao njemački antropolog Arnold Gehlen. Lagano se može uočiti da čim je stanovništvo neke zemlje etnički i kulturno homogenije, kao što je to primjerice Japan, čim je neka zemlja naseljena etnički i kulturno srodnim građanima, tada je i njen rok trajanja dulji. Ali i osjećaj međusobne solidarnosti. Kod neeuropskih naroda, primjerice u Africi i Aziji, teško je zamislivo da oni masovno uvoze strane narode. Samo kod naroda koji su umorni od života mogu se vidjeti ovakve samoubilačke geste dobrodošlice, ali nikako u neeuropskim bogatim zemljama kao što je to, primjerice, Saudijska Arabija. Takav patološki hipermoralizam i altruizam vode Europu u konačnici do samoubojstva. Kao što je davno pisao veliki njemački teoretičar međunarodnog prava, Carl Schmitt, kada neki narod postane umoran od politike to ne znači kraj politike – to samo znači kraj slaboga naroda.

Zašto je taj hiperaltruizam, tj. ta kultura samouništenja, danas posebno izražen u Njemačkoj i Austriji, a manje u drugim europskim zemljama? Razloge nije teško pogoditi. Svaka kritika multikulturalizma političaru i znanstveniku u Austriji ili Njemačkoj donosi etiketu ‘fašizma’. A to u profesionalnom životu znači – osmrtnicu. Austrijski (bivši, op.a.) kancelar Werner Faymann i gospođa Angela Merkel, upravo iz straha od nacističkih prozivki moraju se osigurati tako da masovno uvoze migrante. Ideologija multikulturalizma postala je neka vrsta negativnog legitimiteta za cijelu Europu, a posebice za njemačku i austrijsku političku klasu. Shodno tome, bilo koja rasprava koja se kritički dotiče multikulturalizma označava se floskulom ‘mržnja prema strancima’. Tabu sintagma ‘mržnja prema strancima’ služi političkoj klasi u Europi kao izgovor za održavanje vječitog političkog statusa quoa.

Multikulturalizam: liberalni nadomjestak za komunizam

Nasuprot tome, kritičari multikulturalizma označeni su u medijima kao apsolutni negativci, pa čak i kriminalci. Dakle, multikulturalistima dobro dođe da opravdavaju svaku nakaznost u svom Sistemu kao manje zlo. Toga su političari u Austriji i Njemačkoj i te kako svjesni, te se stoga moraju pokazati u očima svijeta da su papskiji od Pape i da sa se stoga zalažu za masovni dolazak migranata. U tom smislu oni postupaju s migrantima bolje nego što su to migranti od njih očekivali. Naivno je misliti da se današnje zagovornike kulture dobrodošlice može pobijati argumentima. Njemačka riječ “Gutmensch“ (“pseudodobričina”) najbolje oslikava tu vrstu samocenzurirajućih i hipermoralističkih multikulturalista. Ako bi netko danas slučajno u Austriji izrazio svoje znanstvene izvore protiv multikulturnog mita, on odmah ulazi u vizir policije misli. Vladajuća klasa i njeni mediji mogu zadržati vlast samo putem demoniziranja onih koji misle drukčije – kao što je ti bio slučaj u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji – gdje je svaki disident automatski bio označen kao fašist ili kriminalac. Političari u Austriji, ali i drugdje u Europi, zapleteni su u zabludama, a posebice u idealiziranju neeuropskih naroda s jedne strane, a s druge u ponižavanju domaćih sunarodnjaka.

No, takozvana kultura dobrodošlice nije održiva. Ona ne dovodi do uzajamnog razumijevanja među narodima, nego upravo produbljuje međusobnu mržnju među narodima. Bezbroj puta smo vidjeli to u svim multikulturalnim društvima. Na primjer, Amerikanci azijskog podrijetla u SAD-u ne vole Afroamerikance, dočim Afroamerikanci nisu nimalo obljubljeni kod Latinoamerikanca. O neredima između pripadnika različitih naroda među današnjim migrantima ne raspravlja se u našoj javnosti. Pod pretpostavkom da svi zli Nijemci, svi zli nacisti i svi zli fašisti nestanu, to ni na koji način neće spriječiti međusobnu mržnju i rat između neeuropskih skupina i naroda, niti dovesti do trajnog mira. Rasizam i neprijateljstvo prema strancima nisu nimalo privilegij Austrijanaca i Nijemca, ali niti ostalih europskih naroda.

Današnja lažna kultura dobrodošlice zahtijeva stoga od nas da točno prepoznamo neprijatelja. Važno je naglasiti da azijski i afrički migranti nisu krivi za propast Europe, nego političari Sistema i njihova kapitalistička ‘superklasa’. Da bismo povratili naš njemački, austrijski i europski identitet, prvo moramo demontirati kapitalizam. Multikulturalizam je mit koji se nadovezuje na bezgranični gospodarski rast, a time i na neograničeni priljev migranata. Neeuropski migranti zasad znaju da mogu živjeti bezbrižno samo u Europi, koja mrzi samu sebe. Osjećaji samomržnje ne postoji kod političara u njihovim matičnim zemljama. Financijski kapital europskih oligarha, zajedno s osjećajima krivnje kod Europljana s jedne strane, kao i propovjednika multkulturalizma s druge strane, i dalje će poticati na daljnje migracije milijuna neeuropskih migranata. Ako Europljani žele izgraditi vlastiti identitet, onda prvo trebaju ukinuti divlji kapitalizam. Strane migracije odmah će prestati. Migranti tada nemaju više razloga živjeti s lažnim nadama u našim zemljama.

Uskoro ćemo vidjeti kako se povijest ponovno kroji. U retrospektivi postavlja se pitanje zašto je Princ Eugen vodio svoje duge ratove protiv turskih osvajača. Srećom, povijest je uvijek otvorena i na nama leži da je ponovno oblikujemo. Nisu to više godine odluka, već dani odluka koji leže pred nama. Svi mi vrlo dobro znamo najveću političku mudrost svih vremena: ‘Tko god je odlučio postati ovcom, naći će vuka koji će je pojesti’. Dakle, dame i gospodo, prestanimo biti ovce. Borba se nastavlja! Hvala.”

Autor: dr. Tomislav Sunić/  Članak je prvotno objavljen u 7Dnevno / 4. ožujka 2016.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Dr. Tomislav Sunić: Rasisti i multikulturnjaci u novoj seobi naroda

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Multikulturalne, višeetničke i višerasne države, prije ili kasnije, vode do građanskih ratova. Dvije bivše Jugoslavije školski su primjer neodrživosti višeetničkog, a kamoli tek budućeg višerasnog suživota

Od svih političkih optužbi najgora je ona da ste „rasist“. Biti osumnjičen za šverc droge, krađu državnog novca ili pedofiliju, ili biti medijski prozivan kao egzotičan zoofil, može osobi pomoći u izgradnji pomodarskog identiteta ili je učiniti medijskom zvijezdom koja je uspjela vješto izbjeći slovu zakona. No biti prozvan rasistom znači trenutačno političko izopćenje, poljubac smrti u karijeri i medijsku sotonizaciju. Do sredine prošlog stoljeća riječ „rasa“ bio je neutralan naziv u medijima koji nije imao prizvuk isključivosti. U zadnjih desetak godina sva europska zakonodavstva, mediji i školstvo, izbacili su riječ „rasa“ – osim, dakako, kada je riječ o poslovičnim negativcima „bijelim rasistima“. Evo prve jezične podvale u liberalnom novogovoru. Ako nema rasa, kako mogu postojati rasisti? U načelu vodeći mediji danas nikada ne prozivaju rasistima pripadnike naroda iz Azije i Afrike. Mase afroazijskih migranata koje se danas slijevaju u Europu u načelu slove kao žrtve zlih ustaša, opasnih nacista, demonskih fašista i podmuklih kolonijalista. Po službenim stavovima država u Europskoj uniji, rase ne postoje; rasa je prolazna socijalna tvorevina, upravo kao i nacija, vjera, spol, ili domovina koju sebi svatko može birati po potrebi. Odatle i popularnost dogme multikulturalizma, dogme koja je danas ušla u pravne dokumente svih država Europe. Drznuti se kritički govoriti o različitim kvocijentima inteligencije među narodima i rasama, njihovim karakternim razlikama, njihovim urođenim moralnim kvalitetama, ili psihofizičkim sklonostima ili bolestima, znači izložiti se optužbi da si „fašist“ i „rasist.“ Premda je bivša komunizirana i anacionalna spodoba „homo sovieticus“ i njegov balkanski dvojac „homo jugoslavensis“ kukavno završio svoj put s lažnim napjevima o bratstvu i jedinstvu, njihovi moderni sljedbenici – multikulturnjaci – žele danas stvoriti sličnu bezličnu vrstu. Neispravno je, doduše, govoriti o rasnim razlikama između Srba i Hrvata, budući da njihove etničke razlike ne podrazumijevaju rasne razlike. Danas se u medijima i školstvu EU-a i SAD-a koristi, i to prvenstveno iz samozatajnih razloga, riječ „etnički“, budući da ona zvuči ugodnije za uši nego eksplozivne riječi „rasa“ ili „rasna“ . Nova vrsta novog čovjeka zamišljena je kao metroseksualno, transrodno-višerasno, hibridno-hermafroditsko stvorenje koje je dužno pjevati napjeve o „različitosti“. I evo nove jezične podvale. Kakva je to razvikana „različitost“, ako ona briše sve rasne, nacionalne, vjerske i spolne različitosti?

Dogma o potrebi multikulturalnog društvu logičan je slijed na pobjedu Saveznika 1945. U Parizu 1950. UNESCO donosi važnu Deklaraciju u kojoj, uz ostalo, navodi: „Ispravnije rečeno, ‘rasa’ nije toliko biološki fenomen koliko je društveni mit. Znanstvenici su došli do zajedničkog zaključka i prihvatili da je čovječanstvo jedinstveno: svi ljudi pripadaju istoj vrsti.“ Riječi Deklaracije odmah su ušle u ustave svih država poratne Europe i Amerike. Za suprotna mišljenja stotina europskih i američkih znanstvenika, prvenstveno njemačkih biologa i genetičara, nitko nije pitao. Oni su u poratnoj Europi pretežno završili na crnim listama, na ulici, a njihove knjige o rasi i hereditetu dan danas su zabranjene u školama i na sveučilištima.

Politika i genetika

Politički mitovi, ili bolje rečeno političke laži, kao npr. dogma o dobrobiti multikulturalnog društva, utječu na razvoj znanosti, a ne obrnuto. Američki nobelovac James Watson, koji je ujedno najzaslužniji za analize DNK-a i ispitivanja ljudskog genoma također je bio nedavno medijski prozivan kao rasist. 2007. godine izgovorio je riječi o budućnosti Afrike, riječi koje manje više svi bijeli političari u Europskoj uniji i SAD-u potajice govore, ali se u javnosti moraju praviti blesavima i ne smiju ih naglas izgovoriti: „Sve naše društvene politike temelje se na pretpostavci da je inteligencija Afrikanca ista kao naša. No testiranja pokazuju da nije tako“. O sličnim hajkama na intelektualce i političare, koji govore o rasnim razlikama, svjedoče tisuće sličnih primjera u EU-u i SAD-u. Nedavno se austrijska vlada, pod pritiskom antifašista, uspaničila i počela skidati ploče s austrijskih škola i ulica koje nose ime nobelovca, etologa Konrada Lorenza. Jer Lorenzove knjige o „genetskom padu“ i „kriminalnim komunističkim kromosomima“ ne uklapaju se u dogmu o multikulturalnom suživotu. Ujedno su austrijski mediji otkrili da je Lorenz nekada bio dužnosnik u njemačkoj Nacionalsocijalističkoj partiji, što je bio dovoljan razlog za njegov pad u političku i medijsku nemilost. Koliko god je sloboda govora bolje zajamčena u SAD-u nego u EU-u, biolog ili genetičar koji govori o urođenim bolestima kod različitih rasa, kao na primjer o visokoj rasnoj, ali i etničkoj homogenosti Japanaca i shodno tome njihovom jakom osjećaju za međusobnu solidarnost, nasuprot koleričnom temperamentu Arapa, ili nižem kvocijentu inteligencije stanovnika Somalije, mora budno paziti kako će formulirati svoje riječi u javnosti. Na javnim tribinama u Americi, kada poznati sociobiolozi, poput npr. Richarda Lynna, govore o natprosječno visokom stupnju kriminala među Afrikancima u Britaniji i SAD-u, ili o natprosječno visokom broju nobelovaca među bijelcima u Europi i SAD-u, tada ih u pravilu štiti kordon policajca pred masom antifašističkih prosvjednika.

Multikulturalne i višerasne države, prije ili kasnije, vode do građanskih ratova. Dvije bivše Jugoslavije školski su primjer neodrživosti višeetničkog, a kamoli tek budućeg višerasnog suživota. S velikim rasnim i demografskim promjenama u Europi prvo se sukobljavaju mitovi i bizarna žrtvoslovlja različitih rasa i naroda, zatim slijedi međusobno nepovjerenje, zatim pad građanske solidarnosti, onda terorizam i raspad države. U želji da se očuva multikulturalna dogma užurbano se u američkom i europskom školstvu uklanja mnoštvo europskih klasika čija se literatura smatra rasističkim govorom mržnje. Shodno tome i u Hrvatskoj se spuštaju kriteriji u školstvu, dočim riječi „disciplina“ i „autoritet“ slove danas kao riječi iz arsenala fašizma. Po bolonjskim školskim pravilima, koje Hrvatska po svojoj servilnoj navadi danas slijepo slijedi, školstvo u Hrvatskoj morat će micati hrvatskog književnika Marka Marulića, budući da Marulićeva heroina Judita koristi govor mržnje kada siječe glavu Holofernu, liku koji predstavlja osvajača Turčina. I španjolskom mitskom heroju Cidu, i stvarnoj kraljici Izabeli, i srpskom mitskom Kraljeviću Marku, i Hrvatu Šubić – Zrinskom, i Princu Eugenu, prijete optužbe za rasizam i govor mržnje jer su u svojim govorima vrijeđali arapske i turske osvajače. A zaboravlja se da ni arapski niti turski osvajači nisu dolazili u Europu držati propovijedi o toleranciji ili pričati bajke o ljudskim pravima, nego su dolazili pljačkati i silovati. Jedini europski jezik koji su oni tada razumjeli bio je onaj mača i sjekire. Deseci milijuna današnjih neeuropskih, pretežno muslimanskih stanovnika i došljaka u Europi, svakako da moraju biti krotki, mili i egzotični, dokle god su u manjini u svojim europskim i američkim četvrtima. Tamo gdje su u većini i gdje su se udomaćili, koriste sasvim drukčija pravila ponašanja prema europskim starosjediocima. Sve ono za što su se Europljani borili tisuću godina protiv neeuropskih osvajača moraju danas brisati iz školskog programa i političkog govora, u općem pokajanju i općem nijekanju europskog bio-kulturnog identiteta.

Nafri“, „Kafri“ i „Balkaneseri“

Njemačke vlasti i njeni ustrašeni prorežimski mediji moraju se dovijati kako službeno prozvati neeuropske, uključujući južnobalkanske, velike i male kriminalce. U patološkom strahu od međunarodnih optužbi za „neonacizam“ njemačke vlasti i mediji koriste bizarne jezične kovanice za opis neeuropskih kriminalaca, kao npr. riječi „južnjak“ ili „pojedinac s migrantskom pozadinom.“ Rasno i nacionalno profiliranje počinitelja kriminala zabranjeno je u njemačkoj javnosti i medijima. Vlasti izbjegavaju svaku javnu diskusiju o statistikama njemačkih sigurnosnih i policijskih službi, tj. da više od polovice kriminalaca u njemačkim zatvorima čine ljudi podrijetlom iz sjeverne Afrike, prednje Azije, uz znatan postotak kriminalaca romskog podrijetla s Balkana. Slična, ako ne i identična, situacija je u zatvorima diljem EU-a. Nedavno, tijekom uličnih proslava Nove godine, njemačka lokalna policija u Kölnu našla se pod medijskim optužbama za korištenje svoje interne jezične kovanice „Nafri“ u opisu velike grupe sjevernoafričkih i srednjoazijskih uličnih prijestupnika. Ta nova njemačka policijska riječ označena je kao politički nekorektna jer se rimuje s riječi „Kafri“ ili “ Kaffer“ koja ja nekad bila uobičajena u Njemačkoj za opis Crnaca i Arapa. Danas je ona „rasistički govor mržnje“. Nedavno, za vrijeme velikog novogodišnjeg slavlja pod vedrim nebom Chicaga puno je bilo riječi o „53 upucane osobe“, premda europski mediji nisu prenijeli da su gotovo sve te osobe bile Afroamerikanci u međusobnima oružanim obračunima. Najveća i najbolja grana američke privrede ionako je zatvorska industrija, u kojoj od oko 2,5 milijuna zatvorenika više od polovicu njih čine neeuropski, tj. ne-bijeli zatvorenici (po američkim službenim statistikama Amerikanci arapskog i latinoameričkog podrijetla ulaze u kategoriju „bijelaca“). Iako su američki porezni obveznici u zadnjih šezdeset godina potrošili nekoliko desetaka tisuća milijardi dolara u korist Afroamerikanca u razvikanom programu „Borba protiv siromaštva“, rezultati su mizerni: Afroamerikanci, koji čine 14 posto stanovništva u Americi, odgovorni su za više od 50 posto ubojstva u Americi, a njihovi rezultati u školstvu i dalje su loši.

Rasa nije samo fizički izgled, niti oblik tijela, niti boja kože, niti nečiji oblik fizionomije („fenotip“), kako to mediji često govore kada optužuju i karikiraju zagovornike rasnih razlika. Rasa podrazumijeva prvenstveno nasljedne psihičke i moralne kvalitete i mane. Upravo u strahu od optužbi za rasizam, biolozi, a kamoli tek sociolozi i politolozi, stoga više vole koristiti riječ „hereditet“, tj. „nasljedstvo“, nego riječ „rasa“. No niti te puno mekše riječi puno im ne pomažu protiv optužbi za rasizam. Multikulturnjaci i antifašisti ne žele priznati da su ljudi, narodi i rase različiti. Ne žele priznati da se inteligencija i karakter ne mogu naučiti napamet, ili povećati dekretom neke nevladine udruge. Inteligencija i karakter su nasljedne osobine. Psihički poremećaji, teške bolesti, poput šizofrenije, ili pak sklonost krađi i kriminalu, velikim dijelom su nasljedne osobine koje se prenose u obiteljskom stablu. Zagovornici multikulturalnog sistema i antifašisti užasavaju se od riječi „hereditet“ i „genetika“. Po njihovom shvaćanju samo promjena političke i ekonomske sredine odlučuje o kvaliteti ili nekvaliteti društva i pojedinaca. O takvoj zamišljenoj sretnoj besklasnoj i nerasnoj budućnosti fantazirali su donedavno komunisti sa svojom petoljetkom u Sovjetskom Savezu. A u komunističkoj Jugoslaviji među režimskim znanstvenicima prevladavala je dogma da će svatko postati mudar ako nauči horski pjevati napjeve o bratstvu i jedinstvu. Što se tiče modernih anacionalnih liberala, njima je ionako svejedno tko će im biti kupac robe na tzv. slobodnom tržištu. Bio kupac fašist, komunist, crnac, Srbin, Hrvat ili marsijanac – nije bitno. Ono što je trgovcu važno je prodaja, a onda dobra zarada, tko god kupac bio.

Aristocid, ili kako su drugovi rješavali nacionalno pitanje

Netočno je optuživati samo tzv. ljevičare i antifašiste za masovni dolazak Afrikanaca i Azijata u Europu. Jedan od glavnih idejnih pokretača neeuropskih migrantskih valova u Europu i Sjevernu Ameriku je katolički kler, pogotovo Njemačka biskupska konferencija, kao i brojni američki kardinali koji traže od američke vlade amnestiju za milijune ilegalnih migranata iz Latinske Amerike. Buduću da broj katoličkih bijelih europskih vjernika pada svakim danom, dobar dio klera u Americi i Europi traži sada novo stado među neeuropskim došljacima. Hrvatski kler, koji je zajedno s poljskim klerom vrlo nacionalno i kulturno svjestan, nema argumenata da spriječi dolazak afro-azijskih migranata u Hrvatsku. Nedavno klanjanje pape Franje pred afričkim migrantima i njegovo ljubljenje njihovih nogu uklapa se u kršćansku ekumensku sliku iz Poslanice po Pavlu (3:28) i njegovih multikulturalnih prodika o potrebi da „nestanu sve razlike između muških i ženskih“, i da se odbace sve međurasne i nacionalne razlike. No drukčije poima sebe u Europi afrički ili azijski došljak, a drukčije domaći starosjedilac. Teško je zamisliti da će muslimanski migrant iz Afganistana ili Iraka čistiti stražnjice žena na umoru u nekom katoličkom staračkom domu u Njemačkoj. Službene priče vladinih krugova i režimskih medija o tome kako će migranti povećavati mirovine domaćih starosjedilaca velike su laži.

Jedno su puste teološke i ideološke fraze multikulturnjaka, a drugo su nemilosrdni zakoni biologije i nasljedstva. Genetski je Hrvatska, nakon katastrofe u Bleiburgu, znatno oslabila. Komunističke masovne likvidacije građanstva, komunistička ubojstva nadarenih Srba, Hrvata i Muslimana početkom 1945. dovele su do ekonomskog pada, mentaliteta uravnilovke, kao i međusobnog nepovjerenja i straha koji se danas osjeća u Hrvatskoj. Novu jezičnu podvalu koriste u Hrvatskoj i brojne multikulturnjačke, tzv. civilne udruge („civitas“ = grad). Upravo su jugoslavenski komunisti, tj. dobrim dijelom roditelji članova „civilnih“ udruga, fizički likvidirali cjelokupno civilno, tj. građansko društvo u Hrvatskoj i Srbiji nakon svibnja 1945. godine. Nije vladavina komunističke „nove klase“ u Zagrebu i Beogradu, od 1945. do 1991., dovela samo do općeg međusobnog nepovjerenja; dovela je i do negativne sociobiološke selekcije. Negativna selekcija u Jugoslaviji odrazila se i na lažiranoj međusobnoj ljubavi između srpskih i hrvatskih komunista, koja je morala eksplodirati 1991. godine. Nisu hrvatski komunisti i antifašisti 1991. prihvatili slobodnu Hrvatsku i hrvatske nacionaliste radi svoje iznenadne ljubavi prema hrvatstvu. Njihov osnovni motiv prihvaćanja nezavisne Hrvatske bio je paničan strah od odmazde od vlastitih bivših komunističkih drugova iz Beograda. Znali su jako dobro da ako srpski drugovi uđu u Zagreb, prvo odlaze njihove glave, te da im jedino HOS-ovci jamče živote – ali i buduće sinekure. Mirnije bi se komunistička Jugoslavija raspala da je ostalo fizički živo staro srpsko i hrvatsko građanstvo i njihovi mogući potomci. Gigantske jugokomunističke likvidacije 1945. srpskih, hrvatskih i bošnjačkih intelektualaca, kao i likvidacije mnogobrojnih inteligentnih etničkih Nijemaca od Tezna, Travnika do Trebinja, dovele su do potpunog nestanka elita i dolaska najgorih ljudi na vlast u komunističkoj Jugoslaviji. Iluzije današnje hrvatske političke klase da će stvoriti novog čovjeka u Hrvatskoj putem EU dekreta ili starim napjevima o novom višeetničkom suživotu, također su oblik samozavaravanja. Ali i hrvatski nacionalisti i desničari griješe kad krivicu za nedavni rat svaljuju isključivo na Srbe i velikosrpske pretenzije. Stvarne prauzroke rata 1991., masovna ubojstva na Ovčari, u Škabrnji i ostalim mjestima u Hrvatskoj, treba prvenstveno tražiti među bivšim jugokomunistima i njihovim suradnicima iz kulturnog života i diplomacije. Isključivim optuživanjem Srba, hrvatski pravaši, nacionalisti, HOS, i svi hrvatski desničari, čine golemu uslugu bivšim komunističkim teroristima iz vlastitog domaćeg susjedstva. Neizravno oni njih i njihove bivše suradnike amnestiraju od kaznene odgovornosti. Problem je puno manji s ćiriličnim tablama u Vukovaru; puno je veći problem u toleriranju i prihvaćanju imena komunističkog masovnog ubojice u središtu Zagreba. Dovoljno je postaviti jugonostalgičarima, bivšim komunistima i bivšim i sadašnjim antifašistima u Hrvatskoj banalno pitanje: „A zašto ste se, drugovi, od 1945. do 1991. zaklinjali da ste uspješno riješili nacionalno pitanje u Jugoslaviji?“

U narednim godinama, ako ne i mjesecima, Srbija i Hrvatska, slično kao i ostale države u Europskoj uniji, bit će izložene daleko složenijim višerasnim i viševjerskim sukobima. I Srbija i Hrvatska bit će suočene s velikom zamjenom stanovništva, tako da će njihove međusobne međuetničke mržnje morati igrati sporednu ulogu.

Sa svojim neizgrađenim identitetom, svojom reaktivnom i servilnom politikom prema stranim silama, Hrvatska će se teško nositi s neeuropskim seobama naroda. Suprotno krivim stavovima čelnika EU-a i njihovih loših imitatora u Zagrebu, krivicu za rasnu i nacionalnu nesnošljivost u Europi ne nose europski, hrvatski ili srpski nacionalisti, već njihova vladajuća klasa. Zajedno s raznim antifašističkim skupinama, u ime naivno zamišljenog multikulturalnog suživota oni danas agresivno nameću iste zapadnjačke okvire, ista psihološka mjerila, iste školske testove i iste moralne pojmove koji su potpuno strani, uvredljivi i neprihvatljivi neeuropskom došljaku. Na taj način uništavaju ne samo identitet vlastitog naroda, već i identitet neeuropskih došljaka.

Autor: Dr. Tomislav Sunić

Prvotno objavljeno  u 7dnevno / 20. siječnja 2016

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari