Pratite nas

Feljton

Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Drugi dio

Objavljeno

na

Frano Cigić u svom domu u Vancouveru

Franjo Cigić piše: Borili smo se za Hrvatsku državu od 1102 god. pa do današnjih dana 2016. god, te uz Božju pomoć nastavljamo, kao Hrvatski narod; starodržavnički, održat se na tlu Hrvatskih povijesnih zemalja.  Odlučio sam 29.travnja 2016.god u navršenoj 88. godini života staviti na papir moja sjećanja i doživljaje, od djetinjstva pa do starosti.  Zašto smo branili N.D.H.?

Frano Cigić je rođen 22 travnja 1928. godine u selu Proboju kod Ljubuškog. Otišao je u vojsku HOS-a u listopadu 1944. Bio je zarobljen kod Dravograda u svibnju 1945. Prošao je Križni Put i samo zahvaljujući dragome Bogu ostao je živ.. Sve što Franu Cigića danas zanima je da svoje životno iskustvo napiše na papir i ostavi nadolazećim hrvatskim naraštajima. Mi ćemo ovdje u nastavcima donijeti životnu priču Frane Cigića, onako kako je on to zapisao. …

Prvi dio/Uvod možete pročitati ovdje: Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Uvod.  Slijedi nastavak:

Drugi dio – Naglašava dr. Ante Starčević

Pod tom odorom i nazivom Hrvatsko domobranstvo u sastavu Austro-Ugarske carevine dr. Ante Starčević pokreće pitanje u skupštini Mađarske u Pešti naglašava:  Hrvatski je narod poznat starodržavnički narod , pod ovakvim okolnostima vladavine mi se ne možemo održati kao narod; bila to vladavina Pešte, Beča ili Beograda.

Da bi se toj zamisli  i izjavi dr. Ante Starčevića suprostavio, Khuen Hedervary smišlja kako; on uvodi još goru metodu vladanja nad hrvatskim narodom; nije uzaludno, pojavila se pjesma, koja počinje: Ban Khuen Hedervary hoće Hrvatsku da pomađari. Isti, po prvi puta daje Srpskoj pravoslavnoj Crkvi da se zove tim nazivom, da osnuje Srpske pravoslavne parohije, te da u istim osnivaju vjeronauk na srpskom jeziku, da se te novostvorene parohije po Hrvatskim povjesnim zemljama kite srpskim zastavama.  Poznato je da su ljudi pravoslavne vjere bježali pred turskim osvajanjima. Drugi dolaze kao pomoćna turska vojska, goneć tovare, mazge i konje sa tovarom oružja i opreme za osvajačku tursku vojsku,- tuđih krajeva, zemalja i naroda. Izbjeglice dolaze na tlo hrvatskih zemalja kralja Tomislava države.

Povjesničari su o tome pisali, a posebno Fra Dominik Mandić, uvaženi hrvatski povjesničar, u poznatim knjižnicama i bibliotekama, Carigrada, Londona, Pariza, Washingtona, Moskve; gdje je god nešto našao da se govori o hrvatskom narodu fra Dominik mandić je to prebilježio u 4-5 knjiga, a posebno: Srbi i Hrvati dva različita naroda.

Vratimo se Banu Khuen Hedervary-ju sa svojim protuhrvatskim potezima, na što je iznio Dr.Ante Starčević predsjednik novoosnovane Hrvatske stranke prava, koja zauzima stajalište načela spomenute Hrvatske stranke prava. Mi kao hrvatski narod sa svojom povjesnom zemljom, hrvatskom kulturom i vjerom, želimo živjet u samostalnoj državi Hrvatskoj, sa svim ljudima, susjedima i narodima i poštujući jedni druge, u miru, redu i poštenom radu, na žalost do tadašnjeg vremena u Austro-Ugarskoj  carevini; brojnih naroda i kultura sa službenim jezikom njemačkim, mađarskim, a hrvatski narod nastoji pod Gajem (?str16)  uvest u škole hrvatski književni jezik i jekavsko- štokavski.

U naglašenoj carevini Austro- Ugarskoj, gdje je hrvatski narod imao svoju banovinu proširenu na čelu Hrvatskog sabora, političkog i upravnog tijela za hrvatski narod i sve narodne manjine koje su u tadašnjoj Austro- Ugarskoj bile i živjele . Bosna i Hercegovina  još su uvijek bile pod turskom vlašću, u carevini naglašenoj. Drugi vjetrovi politike počinju puvati; jer mađarski ban po imenu Khuen Hedervary on hoće Hrvatsku da pomađari; pjesma se u hrvatskom narodu tada pjevala. U politici pogriješiti ravno je smrti. Naglašena izjava dr. Ante Starčevića, naprijed naglašena u skupštini Pešte, da hrvatski narod je poznat, starodržavnički narod, mi kao takovi ne možemo obstat, u zajedničkoj carevini, Pešte, Beča, Beograda , glavnog grada tadašnje male srpske kneževine- uz pomoć carske Rusije ostvarene i priznate. Ban Khuen Hedervary, umjesto da se zauzimlje u Austro-Ugarskoj carevini za veća povlaštenja hrvatskom narodu, u spomenutoj carevini, ako želimo carevinu sačuvati od propasti, sačuvati kao što je zagovarana. Prijestolonasljednik carevine Austro- Ugarske Ferdinand. Do tada u carevini je teklo mirno stanje.

Posjet Bleiburgu 2007. godine.

Ljudi i obitelji pravoslavne vjere sami sebe zovu hrišćani. Bježali su pred turskim osvajanjima i naseljavaju se u hrvatske povjesne zemlje. Suživljavaju se sa stanovništvom u Austro-Ugarskoj carevini, budu privilegirani, jer se od istih traži da se turskim osvajanjima suprostavljaju. Mala kneževina Srbija već postoji; po carskoj Rusiji priznata. Pravoslavne vjere Kaluđer dolazi do zamisli, takozvani Ilija Gašanin: Mi srbi neamo kuda na istok širit se, nego na zapad, putem pravoslavlja na zapadne hrvatske zemlje, pod Austro- Ugarskom carevinom sada. Za tu zamisao širenja Srbije, prva se škola stvara 1948. god u Beogradu, a druga u Sarajevu 1856.god. Kaluđeri pravoslavne vjere pošli su po selima, dotadašnjeg protektorata Bosne i Hercegovine; uvjeravajući ljude da su bili u prošlosti pravoslavne vjere: vratite se na djedovsku vjeru, srpske pravoslavne crkve. Ta zamisao nije mogla bolja biti za osvajanje pravoslavnog pučanstva na tlu hrvatskih zemalja; tko je pravoslavne vjere taj je srbin.

Vratimo se ideji bana Khuen Hedervaryja: on je mislio da se suprostavlja, istinitoj izjavi dr. Ante Starčevića u skupštini Mađarske 1859,god., hrvatski narod je poznat starodržavnički narod, toj istini ban Khuen Hedervary postavlja minu nezapamćenu; daje Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, koja okuplja Hrišćane , odreda pravoslavne vjere vjerne građane hrvatske domovine, kao što su bili sladatelj „Lijepe naše“, Runjanin; Tesla tvorac naizmjenične struje i bezične radio veze te maršal Borojević carske vojske Austro Ugarske i slični drugi… Borojević je poznat u hrvatskom narodu.

Austro-Ugarska gubi prvi sv.rat. Hrvatski sabor izjavljuje: Sve državnopravne veze prestaju sa bivšom Austro-Ugarskom carevinom u kojoj je hrvatski narod bio bezpravan; Hrvatski narod želi republiku državnog uređenja, Stjepan Radić sa dr.Horvatom naglašava narodnom vijeću; „ne srljajte kao guske u maglu“. Pitajte hrvatski narod o ujedinjenju sa Srbijom. Maršal Borojević poručuje; ja ću sa vojskom stati u obranu izjave Hrvatskog sabora da  proglašava republiku, državne samostalnosti hrvatskog naroda na dotadašnjim granicama Hrvatskih zemalja.

Vidi se po poruci maršala Borojevića koliko je njegovo rodoljublje bilo u okvirima pripadnosti hrvatskom narodu , kao pripadnik pravoslavnoj vjeri. Ušao sam u razjašnjenje istaknutih hrvata pravoslavne vjere. Vratit ću se u nastavljanje kud je sve zamisao bana Khuen Hedervaryja dospjela, na štetu hrvatskog naroda katoličke i pravoslavne vjere u carskoj Austro-Ugarskoj monarhiji.  Do tada nije se slobodno širila zamisao, tko je pravoslavne vjere to je Srbin, tek po dolasku na vlast u banovini Hrvatskoj, bana Khuen Hedervaryja, isti donosi zakon: da do tada pravoslavna Crkva u banovini Hrvatskoj može imati u naučavanju vjere u crkvenim školama i propovjedima.

Pravoslavni vjernici u banovini Hrvatskoj da imaju pravo na svoju srpsku zastavu. Nedugo zatim pojavljuje se novina Srbobran 1983.god. a u istim se novinam piše – do istrebljenja nas ili vas; stvara se koalicija hrvatska srpska u hrvatskim zemljama Austro- Ugarske carevine, pored tog svega, jednog i drugog političkog ozračja u prilog hrvatsko srpskog ujedinjenja u zajedničku buduću državu; Prijestolonasljednik Austro-Ugarske carevine Ferdinand zagovornik u skupštini u Beču, da se izjednači hrvatski narod u pravima sa Mađarima i Austrijom; jer se neće moći branit carevina od prijetnji veliko srpske zamisli; ujedinjenje ili smrt.

Sve gore navedeno što je ban Khuen Hedervary omogućio zakonito pravo na školstvo, zastavu i pripovjedanje, tako isto izlaženje novina Srbobran, te započeto stvaranje Hrvatsko Srpske političke koalicije, nije utjecalo na hrvatski narod u apsolutnoj većini katoličke vjere i o neznatnoj manjini pravoslavne vjere u hrvatskim zemljama, u sastavu Austro-Ugarske carevine.

To je pokazao prvi svjetski rat, da nije bilo pobuna u obrani carevine gdje je hrvatsko domobranstvo igralo značajnu ulogu u obrani Austro-Ugarske carevine. Bosna i Hercegovina, povjesna hrvatska zemlja , kraljevina hrvatskog kralja Tomislava, koji se je krunio Duvanjskom polju , prozvan je gradić Duvno. Hrvatski narod do današnjeg dana zove ga Tomislavgradom. Povlačenje turske sile iz srednjoeuropskih zemalja, hrvatski povjesni zemalja ali su se zadržali u Bosni i Hercegovini; uz pomoć islamske vjere u 90% Hrvati katolici i pod stoljetnom turskom vladavinom uz privilegije, vojni činova u turskoj vojsci, te privilegije dobre zemlje, polja i doline:

Zemlju dobivaju (?str.23)  pojedinci kao i ljudi sa obiteljima koji prihvaćaju da uzmu muslimansku vjeru. Isti postaju veleposjednici, nose naziv paše, bezi, vojni umirovljeni časnici, koji se zovu Age. Njihovu dobivenu zemlju obrađuje takozvana Raja uz naknadu trećine. Tri dijela veleposjedniku, jedan dio osobi ili obitelji koju zovu rajom.

Kad o tom pišem spomenut ću svog prapradjeda Jozu Cigića, koji u 26.god. dolazi iz sela Dobrkovića kod Širokog Brijega na posjed u selo Proboj kod Ljubuško; na imanje veleposjednika po mjestima Herceg Bosne , takozvanog Age Kopčića. Još i danas u katastarskim knjigama u Ljubuškom spominje se ime Age Kopčića.

Vratit ću se svrsi izlaganja po pitanju Turske vladavine u Bosni i Hercegovini. 1778.god. Europske sile zasjedaju na takozvanom Berlinskom Kongresu. Zaključuju dodijelit Bosnu i Hercegovinu Austriji, pod uvjetom da izgradi putove tadašnje Kolske ceste, otvori rudnike, izgradi pilane, te željezničke pruge. Austrija prihvaća ponudu Berlinskog kongresa, Austrija popušta, da uđe sa vojskom u Bosnu i Hercegovinu.

General Austro-Ugarske carske vojske, ulazi sa juga prema Sarajevu. Turska nema snage da Bosnu i Hercegovinu zadrži, a bosansko veleposjednice; age, paše i bezi nisu u stanju branit BiH. Bosna i Hercegovina postaje protektorat Austrije, na čelu Ferdinanda i to traje sve do 1914.god.; Srpski zavjet; ujedinjenje sa Hrvatskim zemljama ili smrt.

Srbi tj. Veliko srbi organiziraju organizaciju tzv. Crna ruka. Gavrilo Princip teško bolestan od sušice prihvaća zadatak, da će izvršiti zadatak, priprema se kako izvršit atentat na Ferdinanda, prijestolonasljednika Austro Ugarske carevine, koji je dulje vremena zagovornik u skupštini carevine u Beču, da se hrvatski narod prizna ravnopravnim Mađarima i Austrijancima ukoliko želimo carevinu uspješno branit od srpskog plana: ujedinjenje ili smrt., prijedlog prijestolonasljednika Ferdinanda. Nedugo zatim, Gavrilo Princip rodom od Grahova u Bosni, pakleni plan će izvršit po nalogu i zapovjedi organizacije kojoj je pripadao, zvana Crna ruka. Dok je Ferdinand sa otvorenim autom iz dvora protektorata u Sarajevu pored riječice Miljacke, narod sa jedne i druge strane ceste, oduševljeno otvorenih ruka pozdravlja prijestolonasljednika, dok je sa ženom trudnom, lagano cestom, između naroda prolazio. Gavrilo Princip mlad i brz zaskače se između naroda i hvata se rukom lijevom a desnom povlači pištolj, te okida i sa istim ubija Ferdinanda i njegovu trudnu ženu Sofiju. Gavrilo ubojica Ferdinanda uspijeva pobjeći.

Narod okupljen uz cestu kuda je predsjednik protektorata Austrije za Bosnu i Hercegovinu u strahu i tuzi doživljava smrtno stradalog bračnog para predsjednika i njegove žene.

U to doba 1914,god. u lipnju mj.zločin se dogodio: Austro-Ugarsko carstvo: traži od Srbije, dotadašnje male države, da ubojicu Gavrila Principa izruči i na sud ga stavi, radi ubojstva Ferdinanda i njegove trudne žene.

Srbija ima mjesec dana da se odluči o izručenju ubojice. Austro-Ugarsko carstvo dalo je ultimatum Srbiji ukoliko ne izruči ubojicu Gavrila Principa, da Austro-Ugarska carska vojska napada Srbiju. Prvi svjetski rat počinje. Zamislimo, da se ubojica štiti od izručenja, iako je strašne zločine počinio i radi toga počinje prvi svjetski rat.

Europske velike sile se svrstavaju; Carska Rusija stane u zaštitu Srbije, Njemačka stane u obranu Austro-Ugarskog carstva, Italija ulazi u savez sa Austro-Ugarskim carstvom, samo do 1915.god. Velika Britanija osuđuje Njemačku, te je napada, Francuska također napada oružjem Austro-Ugarsku carevinu.

Prvi svjetski rat svom silom vojničkom uništavaju jedni druge, tako teče uništavanje i razaranje gospodarstva i ljudi, na jednoj i na drugoj strani.  Mali hrvatski narod u tom ratu ima preko 100000 mrtvih, a ranjenih preko 200000, gdje su gubitci u priraštaju pučanstva, gdje je uništeno gospodarstvo, glad i patnja; pitamo se radi čega. Toliko je stradanje naroda na jednoj i na drugoj strani.

Nakon svega naglašenog, netko jači sa gospodarskom snagom i oružjem ušao je u rat da okonča prvi svjetski rat koji je trajao 4 godine do studenog 1918.god. To su bile U.S.A.: Engleska tj, Velika Britanija, Francuska, Italiji su obećane hrvatske povjesne zemlje; Istra, Zadar, Krk, Vis, da napusti savez sa Austro-Ugarskom carevinom i to se događa 1915.god. U carskoj Rusiji se razbuktao revolucionarni rat , 1917.god u kojem će Boljševici porazit manjševike koji su branili carsku Rusiju. Vođa komunističke ideologije Lenjin zauzima vlast u budućem nazvanom Sovjetskom savezu.

Prvi svjetski rat je završio, zahvaljujući (?str.27)  U.S.A. snazi gospodarskoj i vojničkoj.

Mir je trajao samo do 1939.god. To ja neću naglašavat; ideje ljudske kad se druge ljude i narode ide osvajat i svoje ideje milom ili silom upokoriti, drugi se moraju suprostavljat i branit  i tako ratovi počinju i jači pobjeđuju. Tako je bilo od kad je Boga i svijeta. Moja misao je zašto hrvatski narod nije uvažen kao narod sa svojom kulturnom, narodnom i vjerskom katoličkom tradicijom.

Dr. Ante Starčević u Pešti naglašava; Hrvatski narod je državnički narod, povjest nas takve poznaje; Mi kao takvi ne možemo opstati u zajedničkoj zajednici, Pešte, Beča i Beograda. Hrvatski narod trpio je razna poniženja u Austro- Ugarskoj carevini, zatim 1918.god strpan u državu zajednicu; Srba, Hrvata i Slovenaca, ne pitajući hrvatski narod o tome. Hrvatski sabor u carevini Austro- Ugarskoj bio je političko tijelo u kojem su se ipak donosile neke odluke.

Od svih naroda, koje su tvorile carevinu Austro-Ugarsku, hrvatski narod bio je poznat po Hrvatskom saboru; političko tijelo koje je branilo interese gospodarske, kulturne i vjerske; koliko je to bilo uvaženo u Austro-Ugarskoj carevini ? Mnogo je značilo od hrvatskih političara!

U novostvorenoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca  poslije završetka prvog svjetskog rata. U toj novostvorenoj državi; Hrvatski je sabor uništen. Stvoren je Vidovdanski ustav. Znači: Srbi su glavni narod sa vladom u Beogradu. Iz Beograda se upravlja sa trojedinjenom kraljevinom. Hrvatske kulturne i gospodarske zemlje; koje su ipak nešto značile u Austro-Ugarskoj carevini sa hrvatskim saborom; sad u trojedinjenoj kraljevini nema tko branit interese hrvatskog naroda, jer je vidovdanski ustav branio srpske interese. Više nema pozdrava Bog i Hrvatski narod na tlu hrvatskih zemalja ima pravo na obstanak u svojoj Hrvatskoj domovini.

Katolička vjera nas uči nemoj činit drugom što ne želiš da bi tebi drugi učinio. Hrvatske povjesne zemlje uključujući Bosnu i Hercegovinu; bogate su poljoprivrednim šumama, rudama, Jadranskim morem, sa tridesetak otoka; većinom naseljeni; sa 20% bogate površine, sa tadašnjom industrijskom proizvodnjom, cestama i željezničkim prugama; katasterski porezno sređena, ulazi u državni troimeni naziv; kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Katolička vjera nas uči: Lakovjernost je jedan od sedam smrtnih grijeha. Pođimo od 1102.god. kada je Hrvatska kraljevska kruna otišla sa princezom, koja se udaje za mađarskog princa; mudri u to doba Englezi prenose kraljevsku krunu na žensko obiteljsko naslijeđe. U hrvatskom narodu našlo se istaknuti politički ljudi, koji su znali razmišljati kuda nas kao narod vodi ;

U buduća vremena biti i živjet kao narod na tlu hrvatskih zemalja; od Dunava i Drave rijeke do Jadranskog mora, područja su: plodne panonske ravnice; te prema jugu blaga brda šumom prekrivena, poljima i riječnim dolinama ukrašena do Jadranskog mora i brojnih otoka i mediteranske klime. Sva ta nabrojana bogatstva su neprocjenjene vrijednosti za hrvatski narod i njegove buduće naraštaje. Kako sam naglasio tiviziom (?) ljudi u korist sačuvat krvatsku kraljevsku krunu, da istu preuzme obitelj, kao što je to u Velikoj Britaniji učinjeno, da je kćerka preuzela kraljevsku krunu Velike Britanije. Na žalost u hrvatskom slučaju toga vremena; krunu nosi hrvatska princeza kao miraz sa sobom. Ona se udaje za mađarskog princa i tako se hrvatsko kraljevstvo udružuje u zajedničko kraljevstvo sa mađarskom.

U tadašnjem hrvatskom državnom saboru; manjina predstavnika vjerovala je obećanjima ničim ne dokazanim; da se hrvatski narod nije u stanju sam branit, zato je potrebno udružit se u zajedničku krunu sa mađarima. Princ prijestolonasljenik; zaklinje se po tadašnjim pravnim zakonima, da će vladati ravnopravno u kraljevstvu sa hrvatskim zemljama , kao i sa mađarskim, a u sigurnosnom slučaju biti ćemo snažniji branit obe zemlje i zajedničke krune.

Sve je to prestolonasljednik obećao, zakletvu položi, ali sve se obistinilo što su nam hrvatski vizioni političari govorili; nema razloga a još manje potrebe ići se udružiti sa mađarima samo zato što se hrvatska princeza udaje za mađarskog princa, prestolonasljenika mađarske kraljevske krune. Data obećanja nisu ničim potkrijepljena, da bi se mogao, pravno razići; ukoliko se dokaže, da nismo ravnopravni kao narod poznat državnički od 9.tog stoljeća.  Poznat hrvatski borben narod; još iz doba življenja u bijeloj Hrvatskoj, oko Krakova u Poljskoj i Ukrajini.

Bizantsko carstvo čulo je o borbenosti hrvatskog naroda, zato šalje svoje carske izaslanike, da dođu na jug i brane Bizantsko carstvo, koje je često upadima sa istoka: Tatara i Avara. Zato novodošlom borbenom hrvatskom narodu ; dajemo u posjed novu domovinu, pod uvjetom da brane carstvo, ali da ne napadaju susjedne narode, niti sa njima sklapaju državničke saveze. O tom sam pisao već, ali opet je potrebno naglasiti, jer se sklapa savez sa mađarskom državom na sjevernoj granici dobivene domovine hrvatskom narodu po ondašnjoj bizantskom upravljanjem.

Dati pristanak zahtjevima bizantskog carstva mi kao narod kršimo, jer smo sa mađarima prihvatili bespotreban i bezopravdan Državnički dvojni savez.Mađari su hrvatskom narodu donijeli i donosili stoljetnu državničku dvojnog državničkog saveza dominaciju u svim djelovima uprave i upravljanja, ali su hrvatskom narodu dozvolili političko upravno tijelo tj. Hrvatski sabor, sa banom na čelu upravljanja hrvatskom banovinom tj. područjem uže sjeverne Hrvatske.

Dozvolili su nama hrvatskom narodu da se ugradi Hrvatski grb sa početnim bijelim poljem u krunu svetog Stjepana  koja se može i danas vidjeti na mostu, prelazu preko Dunava iz Budima u Peštu. To znači da su nas priznavali kao narod pod svojom vlašću, tako je to trajalo.

Hrvatski tadašnji ljudi političkog i vizionog razmišljanja, sve su navedeno vidjeli i upozoravali na opasnosti gubljenja hrvatske kraljevske Zvonimirove krune. Bili su bespomoćni, jer takozvane hrvate mađarone (?str.33), oni sa mađarima donose odluku koju Petar Svačić ne prihvaća sa svojim sljedbenicima, on pada kao posljednji hrvatski kralj (?).

Frano Cigić

Pita se kud nas šta vodi kao narod; pa tako prije ulaska u zajedničko kraljevstvo sa mađarima: Petar Svačić upozorava vladu Hrvatske kraljevine i dotadašnjeg kralja Zvonimira; ne idite u zajedničko kraljevstvo sa Mađarima. Na žalost nije prihvaćen, većina je bila: oni koji su vjerovali da je opravdao i potrebno ići u zajedničko kraljevstvo, radi obrane gospodarskih interesa i tradicionalni običaja; ako nema muškog roda u kraljevskoj obitelji; princeza nosi krunu i tako se hrvati priznat državnički narod ujedinjuje sa mađarima i sve do 1918.god. hrvatski narod ostaje u zajedničkoj carevini: Austro-Ugarskoj. Već sa naprijed naglašavao, kako smo sve doživljavali i preživljavali kao narod. Zahvaljujući hrvatskom saboru sa banom na čelu; hrvatski narod ostaje poznat i koliko toliko uvažavan u Austro-Ugarskoj carevini; sve do njenog raspada u listopadu 1918.god.

U hrvatskom narodu postoji mudra i pametna izreka koja glasi: Dobar savjet zlata vrijedi. Savjet Petra Svačića 1102.god (?) bio je dalekovit a da hrvatski narod zadrži kraljevsku krunu i ostane kao poznat narod Tomislavova kraljevstva; zdrav razumno i borbeno spreman; da je se suprostavio Bugarskom caru Simeonu, koji je sa snagom bugarske vojske srbe dotjerao do Beograda.

To je razlog da su srbi podigli spomenik kralju Tomislavu u Zagrebu kod željezničkog kolodvora. Buduća vremena i hrvatske generacije su doživjele na svojim životima, imovini, da je to bila himbena zahvala, nego taktički potezi za prodor u hrvatsko povjesno kraljevstvo kralja Tomislava.

Moje izlaganje i povjesnim događajima hrvatskog naroda potrebni su: tako kako bi se mogao uključit u naslov moji doživljaja: maloljetnik u obrani N.D.H.

Ja kao i mnogi o tom svemu razmišljaju i razmišljali su zašto smo se borili za državu hrvatsku i branili N.D.H. Svima nam je bila poznata izjava dr. Ante Starčevića. Dr.Ante Starčević, 1859.god. naglasio je opet; u dvojnoj monarhiji; sa mađarskom i hrvatskom, da je hrvatski narod poznat starodržavnički narod, hrvatski narod u zajedničkoj državnoj zajednici sa Peštom, Bečom, Beogradom ne možemo opstat kao narod.

Mi hrvati u sastavu Austro-Ugarske carevine; želimo živjet i opstat kao starodržavnički narod; sa svim susjedima i narodima u miru živjet u samostalnoj  državi Hrvatskoj; poštujući jedni druge. U kulturi, vjeri, živjet u miru, radu i redu. Takve vizije dr. Ante Starčevića, širile su se u hrvatskom narodu, u svim krajevima hrvatskih povjesnih zemalja.

Tako je teklo i teče do današnjih dana 2016.god. kada sam se odlučio u 88.oj godini stavit na papir moja sjećanja, moje slušanje starijih, koji su međusobno prepričavali, te čitanje knjiga i novinskih zapisa o vizijama dr.Ante Starčevića. Hrvati su narod poznat kao starodržavnički narod. U znak zahvalnosti hrvatski narod naziva dr. Antu Starćevića Ocem domovine.

Dr. Ante Starčević osniva Hrvatsku Stranku Prava, ta stranka okuplja tadašnje istaknute ljude u svoje pravaške redove, kao dr. Hrvat, Folenčić, Supilo itd…(?)    Godine nose svoje; dr. Ante Starčević umire 1896.god. Sahranjen je u Gračanima kraj Zagreba; On je želio za vrijeme života, da želi počivat među poštenim hrvatskim narodom na selu.

Poznat biskup Strossmayer, utemeljitelj Đakovačke katedrale; zamišlja da je moguće zbližit pravoslavnu i katoličku vjeru u nauci pripovjedanja nauke Isusa Krista.

Biskup Strossmayer osniva jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti, u punoj snazi životnog poleta za zbližavanje katoličke i pravoslavne vjere na području dva različita naroda, hrvata i srba.

Ljudski zdrav razum goni da pri svakoj ljudskoj zamisli, životni ljudskih i narodni opravdani potreba, da mnogo puta pravimo usporedbu i razlikujemo pojmove; kakvi rezultati će biti u spomenutoj zamisli. Kada smo tu o čemu bi biskup Josip Strossmayer morao znati u to doba; što nas sve okružuje, da i drugi narodi oko nas imaju svoja planiranja; kao što je već bila srpska pravoslavna crkva. Kako bi svoj utjecaj proširila na područja hrvatskih povjesni zemalja, da pravoslavnu vjeru u hrvatskim povjesnim zemljama: poistovjete, tko je pripadnik pravoslavnoj vjeri, on pripada srpskoj pravoslavnoj crkvi i na taj način se širi ona vizija srpskog kaluđera Ilije Garšanina. Srbi se ne mogu na istok kuda širit, nego na zapad, putem pripadnika pravoslavne vjere.

Kakav smišljeni potez onda je bio pa eto sve do današnji dana i vremena kada ja pišem u 88.oj godini mog života tj. 2016.god.

Povjest nas uči; dr.fra Dominik Mandić, uvaženi povjesničar donosi u izdanoj podebeloj knjizi; Srbi i Hrvati dva su različita naroda pred turskim osvajačkim planom balkanskih i srednjoeuropskih zemalja, koja su trajala stoljećima. Tada su ljudi pravoslavne vjere rumunjski vlasi i druge manjine iz dotadašnje Srbije bježali na zapad u povjesne hrvatske zemlje. Njih nije bilo srpske nacionalnosti niti 5% u Bosni i Hercegovini, a u užoj Hrvatskoj niti 2% Drugi su bili ljudi pravoslavne vjere pripadnici manjine u srpskoj zemlji prije turskih osvajanja Srbije 1382. god. znači pravoslavna vjera dolazi u hrvatske povjesne zemlje, kao neznatna manjina, među katoličko pučanstvo hrvatskog naroda. Povjest nas uči da je došlo do podjele između pravoslavne vjere, te katoličke vjere 1054.god.

Zašto je šta bilo i kad je bilo. Važno je ovo bilo spomenut, jer sam naprijed spominjao pravoslavnu vjeru u hrvatskim povjesnim zemljama. Svećeništvo, okupljalo je srbe koji su pred turcima bježali na sjever prema Mađarskoj, koja ih prima i naseljava na tlo banata, očekivaju od istih da se brane od turaka.

Već sam spominjao istaknute ljude pravoslavne vjere, koji su se suživjeli sa hrvatima katoličke vjere; prihvatili Hrvatsku, kao svoju domovinu, hrvatsku kulturu, jezik i tradiciju; znači uvjek je bio razlog zašto je bilo šta i zašto je bilo.

Majka dr. Ante Starčevića bila je pravoslavne vjere. U hrvatskom narodu dr.Ante Starčević živjet će uvjek kao otac domovine; o tome sam naprijed naglasio zašto.  (Nastavlja se)

Franjo Cigić

(Napomena: Stavovi i mišljenja iznesena u tekstu su autorova – Tekst je prijepis bilješki koje je Frano Cigić vlastoručno zabilježio.)

Prvi dio/Uvod možete pročitati ovdje: Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Uvod.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Život i djelo hrvatskoga viteza, revolucionara, domoljuba, književnika i mučenika Ante Brune Bušića (1939-1978.) Dio III.

Objavljeno

na

Objavio

U povodu 40-e obljetnice mučeničke smrti

Naslijeđe

Idealist, sanjar, revolucionar, političar, lider hrvatske emigracije, nepopravljivi zaljubljenik u ideale slobode, naš vitez, mučenik i učitelj Ante Bruno Bušić bio je i ostao simbol revolucionarne borbe i hrvatske državotvorne misli, a njegovo djelo nadahnuće novim naraštajima domoljuba koji su slijedili isti put.

Hrvatska je 12 godina poslije njegove smrti započela tešku bitku za svoju samostalnost, a nešto kasnije i Hrvati iz Bosne i Hercegovine su krenuli istim putem – u obranu svojih domova, sela i gradova. Barbari s istoka krenuli su ponovno nakon 50 godina uništiti sve što je hrvatsko na ovim prostorima i tu Hrvati nisu imali nikakvoga izbora. Bilo je pitanje: opstati ili nestati, ali kao i uvijek u povijesti, hrvatski je narod osvajaču odgovorio na primjeren način, ne štedeći krvi ni žrtava.

Točno 13 godina poslije razbojničkog ubojstva Brune Bušića, na isti dan 16.10. (1991. godine) u Borovu Naselju ja u obrani svoga doma i Hrvatske od velikosrpskog agresora poginuo junak Domovinskog rata Blago Zadro, hrabri Hercegovac (rodom iz Ledinca – općina Grude), jedan iz plejade naših heroja koji su za svoj narod i njegovu slobodu dali najviše što čovjek može dati.

Golgota Tovarnika,Vukovara, Borova Naselja, cijele Slavonije i herojski otpor diljem hrvatskih prostora, od Dubrovnika, do Jajca, Lašvanske doline, Konjica, Mostara, Kupresa, Livna, Splita, Šibenika, Gospića, Škabrnje, Karlovca, Siska, Pakraca, Lipika, svjedočili su o tomu da se Hrvat slomiti i pokoriti ne da i da ne misli pred ikim klečati.

Među postrojbama koje su sudjelovale u hrvatskom Domovinskom ratu, svakako posebno, počasno mjesto zauzima ona koja je nosila Brunino ime.

Pukovnija HVO ‘Ante Bruno Bušić’, utemeljena je 13. lipnja 1992. godine, a 1994. preustrojena u prvu profesionalnu postrojbu HVO – 1. gardijsku brigadu ‘Ante Bruno Bušić’.

Preko stotinu poginulih bojovnika i višestruki broj onih koji su ranjeni u borbama, nosilo je na svojim odorama znamen s Bušićevim likom. Časno i s ponosom isticali su ime domoljuba i revolucionara – jednoga od najvećih koje je ovaj narod imao u novijoj povijesti – onoga koji je svoj život za Hrvatsku položio u Parizu te jesenje večeri 16. listopada 1978. godine.

I nisu se borili samo za opstojnost Hrvata u Bosni i Hercegovini i za  svoje prostore i domove, nego i za Hrvatsku. Njihova obrana i udari koje su nanosili srpskom agresoru, omogućili su Oluju i konačno oslobađanje trećine okupiranog teritorija Republike Hrvatske i deblokadu Bihaća, a ogroman su doprinos dali i u obrani hrvatskoga juga, te u potpunosti opravdali ime što su ga nosili.

Što se Brunine ostavštine tiče, tu su od najvećeg značaja njegovi spisi koji obuhvaćaju desetke radova, stotine članaka i nekoliko knjiga u kojima je sabrano ono najvažnije što je napisao za svoga kratkog života, pa i ono što su o njemu pisali njegovi bliski prijatelji.

Njegova metodologija znanstveno-istraživačkog rada temeljila se na minucioznom proučavanju raspoložive građe i strogom dokumentarističkom pristupu, pri čemu je uvijek davao prednost činjenicama, svjestan toga da bi svaki pogrešan podatak bio itekako zlorabljen od one druge strane koja mu je radila o glavi i nastojala sakriti istinu. On im jednostavno nije ostavljao prostora za manipulaciju. Zato je i bio opasan. Imao je sve odlike vrhunski izobraženog intelektualca izraženih organizacijskih sposobnosti, a uz sve to iz njega je zračila energija koja ga je činila posebnim i jedinstvenim. Plijenio je svojom neposrednošću, otvorenošću, idealizmom, poštenjem i skromnošću, te rijetkom i izuzetnom inteligencijom. Stoga nije čudno da je za kratko vrijeme boravka u emigraciji stekao karizmu o kakvoj su mnogi drugi, mnogo stariji emigranti mogli samo sanjati.

Neki smatraju da se nije dovoljno čuvao, da je previše vjerovao ljudima, ali možda je najbliže istini kako je i sam bio svjestan da teško može umaknuti Udbi i izbjeći ono najgore. Zato je vjerojatno i žurio, radeći preko svih granica fizičkih mogućnosti, u grču, fanatično, ne štedeći se i ne vodeći računa o zdravlju niti rizicima kojima se izlaže.

U samo 3 godine, za njegova života, objavljeno je:

1.A report on the prison situation in Croatia, Croatian Information Service, Arcadia, 1975. (Izvješće o stanju zatvora u Hrvatskoj, Hrvatska informacijska služba, Arcadia, 1975.)

2.UDBA Archipelago: Prison Terror in Croatia, Croatian Information Service, Arcadia, 1976. (UDBA arhipelag: Zatvorski teror u Hrvatskoj, Hrvatska informacijska služba, Arcadia, 1976.)

3.Ivan Bušić-Roša, hajdučki harambaša, Liber Croaticus Verlag GmbH, Mainz, 1977. (Ivan Bušić-Roša, hajdučki harambaša, Liber Croaticus Verlag GmbH, Mainz, 1977. (prir.)

Nakon smrti:

1.Pjesma Bruni Bušiću, Liber, Mainz, 1979.

2.Hrvatski ustaše i komunisti, Hrvati iz Vancouvera, B.C., Kanada, (ur. Rudolf Arapović), Washington, D.C. 1979.

3.Jedino Hrvatska: sabrani spisi, Ziral, Toronto-Zurich-Roma-Chicago, 1983., (2. proš. izd. Bruno Bušić. Jedino Hrvatska!: sabrani spisi, 1-3, prir. Anđelko Mijatović, Fram-Ziral, Mostar-Zagreb, 2005.)

4.Svjedok pomirbe. Ante Bruno Bušić, (prir. i ur. Mladen Pavković), Udruga hrvatskih branitelja dragovoljaca domovinskog rata, Zagreb, 1995.

Ono što nam ostaje kao trajna vrijednost i poruka koju nam naš mučenik Bruno ostavlja kao ideju vodilju, jeste nužnost nacionalne sloge i zajedništva, prijeka potreba ujedinjenja oko nacionalnog cilja i to svih: od Hrvata u dijaspori, preko onih u Bosni i Hercegovini do pripadnika našeg naroda koji danas žive i slobodnoj, demokratskoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj.

Samo to može jamčiti opstojnost Hrvata na ovoj vjetrometini kojoj smo stoljećima izloženi. To je istina koju je hrvatski narod itekako iskusio u svojoj dugoj i krvavoj povijesti.

Nažalost i u domovini Hrvatskoj nakon rata koji smo dobili, pojavile su se mnoge naznake defetizma i destrukcije, što je teško shvatljivo, ali se mora priznati kao realnost. I to se među ostalim očitovalo u sramotnom odnosu prema našim emigrantima, idealistima i borcima za slobodu koji su za Hrvatsku sve dali, a od nje nisu tražili ništa. Poslije oluje, kad je dobiven Domovinski rat, iz svojih su jazbina počeli ponovno promaljati svoje štakorske njuške oni koji Hrvatsku nikad nisu htjeli. Za njih je svaka borba za slobodu hrvatskog naroda bila “terorizam” i “ekstremizam”, a da je tomu tako, najbolje svjedoči tragična sudbina Bruninog bliskog prijatelja i suborca, Zvonka Bučića Taika.

Zvonko se poslije 32 godine robije vratio u Republiku Hrvatsku (srpnja 2008.), ali je u vlastitoj je Domovini od početka bio progonjen (medijskom kampanjom koja je bila ravna pozivima na linč), izrugivan, vrijeđan i omalovažavan od onih koji se nikad nisu pomirili s postojanjem hrvatske države. Izdržao je u tom bolesnom okruženju nešto više od 5 godina i kad dalje više nije mogao oduzeo je sebi život (1. rujna 2013. godine u Rovanjskoj), ostavivši svomu narodu poruku kako više ne može živjeti u ‘Platonovoj špilji’. Njegova vjerna životna suputnica Julienne, u knjigama Tvoja krv i moja (Zagreb, 2008.) i Ljubavnici i luđaci (Zagreb, 2008.), ostavila je svjedočanstvo o jednoj borbi i izgaranju za Hrvatsku, ali i o tragičnoj sudbini onih koji su dali sve, a Hrvatska im nije uzvratila – barem toliko da im omogući normalan i dostojanstven život, bez progona, etiketiranja, ponižavanja i omalovažavanja.

Danas svaki Hrvat treba postaviti samome sebi pitanje: Jesam li izašao iz Platonove špilje?

Dok god u nama postoji strah od slobode, od toga da bez kompleksa progovaramo o svemu, pa i o onim temama koje su u vrijeme komunizma bile tabu (kao što su mit o ustaškom Jasenovcu, krivotvorenje broja žrtava rata, konstrukcije vezano za povijesne događaje koje su komunisti “prilagođavali” svojim potrebama), nalazit ćemo se u ‘Platonovoj špilji’ i nećemo biti slobodni ljudi.

A duhovno i mentalno ropstvo najgori su oblici ropstva.

Bruno, Zvonko, Blago i brojni drugi heroji, svojim su nam životima i žrtvom koju su podnijeli za nas i Hrvatsku poručili: ne smijemo povijati glave i moramo se skupa izboriti za vlastitu slobodu – onu stvarnu slobodu koja čovjeka čini ljudskim bićem, a ne zatočenikom špilje u kojoj mu igra sjena zamjenjuje stvarnost, a “slobodu” određuje duljina lanca prikačenog uz okove.

Povratak u Domovinu

Ante Bruno Bušić pokopan je na pariškom groblju Père-Lachaise u nazočnosti oko 1.200 prijatelja, suboraca i poštovatelja. Oni su se okupili na posljednjem ispraćaju svoga prijatelja i brata, usprkos uhodama i žbirima koji su sve budno pratili i unatoč svim rizicima.

Dirljiv oproštaj s jednim od najvećih boraca za hrvatsku slobodu u novijoj povijesti prošao je u tišini i dostojanstveno. U lijes su pored tijela položeni kamen iz Hrvatske, torbica s narodnim vezom i izvezenim motivom hrvatskog grba, te cvijet majčine suzice, a na nadgrobnoj ploči je na francuskom i hrvatskom jeziku uklesan stih iz pjesme Dobriše CesarićaTrubač sa Seine (posvećene velikom A.G.Matošu, ali i svima koji su podnosili žrtvu za svoj narod):

Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,

Pa ma i nemo na svom grobu svijeću,

 Ja neću, neću, neću da se smirim.

Ko svježi vjetar u sparinu pirim,

A kada umor svlada duše lijene,

Na otpor trubim ja, trubač sa Seine!

Njegovi posmrtni ostaci preneseni su u Domovinu i pokopani u Aleji branitelja na zagrebačkom Mirogoju na 21 obljetnicu smrti (1999. godine) u nazočnosti nekoliko tisuća ljudi i uz vrlo emotivna prisjećanja najbližih prijatelja na kratak ali plodan i ispunjen život.

Pokop hrvatskog junaka i mučenika A. B. Bušića na zagrebačkom Mirogoju u Aleji hrvatskih branitelja 16.10.1999. godine

Pokop hrvatskog junaka i mučenika A. B. Bušića na zagrebačkom Mirogoju u Aleji hrvatskih branitelja 16.10.1999. godine

Za iznimne zasluge u stvaranju samostalne i suverene Republike Hrvatske i u znak zahvale za podnesenu žrtvu, u svibnju 1995. godine, ukazima predsjednika dr Franje Tuđmana posmrtno je odlikovan Redom kneza Domagoja s ogrlicom i Redom Stjepana Radića.

Slučaj Brune Bušića potvrdio je kako zločinački jugoslavenski režim nije imao rješenje za ljude poput njega.

Oni u svojim skučenim staljinističkim mozgovima nisu mogli shvatiti kako se istinu ne može ubiti, jer ona kad-tad izađe na svjetlo dana. Bruno je bio vjesnik  slobode koji se svjesno žrtvovao u borbi za ideal istine i pravde i njegova žrtva nije bila uzaludna.

Žižak slobode što su ga s ponosom i ustrajno njegovali, ljubomorno čuvali i održavali na životu S.S. KranjčevićA.G. MatošA.B. Bušić i brojni drugi znani i neznani hrvatski idealisti i mučenici, razgorio se u vatru koja nas je dovela do ostvarenja onoga o čemu smo stoljećima sanjali.

Hrvatska će živjeti sve dok budemo njegovali uspomenu na njih i dokle budemo imali snage težiti onim idealima za koje su oni živjeli.

No, jesmo li se odužili Bruni i svim onim tisućama junaka i mučenika koji su nas svojom mukom i žrtvom obvezali da nastavimo san što su ga oni sanjali?

Oni nisu tražili lovorike, slavu, priznanja i hvalospjeve, mauzoleje, spomenike i monografije. Sve čemu su težili i za što su podnosili žrtvu može se sažeti u jednu jedinu riječ: SLOBODA.

“Ne pitajte što vaša zemlja može učiniti za vas, pitajte što vi možete učiniti za svoju zemlju” – rekao je ne bez razloga, davne 1961. godine John F. Kennedy u svome inauguracijskom govoru, nakon što je izabran za 35-og po redu predsjednika SAD-a.

Ova krilatica prihvaćena je od mnogih naših veteranskih udruga hrvatskog obrambenog rata kao geslo koje ga se trebamo držati.  

Oni koji su se za našu slobodu žrtvovali, svojim su životima, mukom i prolivenom krvlju potvrdili taj zavjet.

A mi? Kako se mi ponašamo? I koliko nam je stalo do zajedničkih ciljeva, vlastite budućnosti, istine, pravde, morala, časti i dostojanstva?

O svojoj povijesti, stvarnosti koja nas okružuje, svojim vrlinama i slabostima, moramo govoriti istinu. Tek ako smo svjesni vlastitih mana i nedostataka znat ćemo kako ih ispraviti. I ne smijemo nikad dopustiti da nas obuzme malodušnost i da bilo što činimo na štetu svoga ljudskog i nacionalnog dostojanstva.

Čovjek bez Domovine je kao ljuska oraha na uzburkanom oceanu. Čovjek bez Boga i morala, ljuštura je bez sadržaja. Čovjek bez ideala i viših ciljeva već je umro, on samo misli da živi.

“Onaj tko je svačiji, taj nije ničiji, jer nije do njega čiji će biti” rekao je Otac Domovine.

No, da bi učinili svoju Domovinu istinski slobodnom, najprije moramo osloboditi sebe: straha, predrasuda i kompleksa koje nam drugi nameću.

Čovjek je slobodan u mjeri u kojoj je sposoban izboriti se za svoju slobodu. Isto vrijedi i za narode. Oni koji od sebe naprave robove nemaju pravo očajavati nad vlastitom sudbinom.

Jesmo li danas doista slobodni, samostalni i suvereni ako nismo u stanju stvoriti neovisno pravosuđe i izvesti pred lice pravde notorne ubojice i zločince; ili makar otkriti istinu  o svemu što se događalo? Zar ni poslije 40 godina nismo u stanju izboriti se za konačno i potpuno otvaranje arhiva bivše Jugoslavije?

Ne dugujemo li to onima koji su se žrtvovali za nas i našu budućnost? Njima i naraštajima koji dolaze…pa na koncu i sebi samima? Kakva nam je sadašnjost ako u njoj ne gradimo zdrave temelje budućnosti?

 S čvrstom vjerom u Boga svemogućega i s pouzdanjem u hrvatski narod, sjetimo se zavjeta što ga je naš Bruno položio sam pred sobom i svojom savješću u godini svoje mučeničke smrti:

 

“Stavljam ruku na Hrvatsku i kunem se

da neću nikada uzalud napisati njeno ime.

Ako vidite da sam se iznevjerio

Hrvatskoj i njenom narodu,

odsijecite mi ruku.

Stavljam ruku na Hrvatsku:

 ona gori.

Stavljam ruku na Hrvatsku:

ona drhti.

Hrvatska drhti od groznice i nade.”

 

Ante Bruno Bušić, 1978.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Život i djelo hrvatskoga viteza, revolucionara, domoljuba, književnika i mučenika Ante Brune Bušića (1939-1978.) Dio II.

Objavljeno

na

Objavio

U povodu 40-e obljetnice mučeničke smrti

Bruno je dobro znao da je odavno potpisao vlastitu smrtnu presudu i on je tom stazom koračao hrabro i nepopustljivo. U više navrata povjeravao je bliskim prijateljima kako zna da će kad-tad biti ubijen, a u bezbroj prigoda od bliskih je osoba primao upozorenja o mogućnosti atentata. No, znao je i osjećao da je put kojim je krenuo još u svojim gimnazijskim danima za njega jedini mogući izbor i nije očajavao niti posustajao.

Posljednji mjeseci njegova života prolaze u stalnom i napornom radu i neprekidnim putovanjima, uz neumjereno fizičko i psihičko iscrpljivanje do krajnjih granica, što je krhko tijelo sve teže podnosilo.

Materijalna oskudica, stalno mijenjanje boravišta i neizvjesnost koju je donosio svaki novi dan, morali su ostaviti traga. U svojim pismima koja je krajem 1977. i početkom 1978. godine uputio omiljenoj „nevistici“ (Julienne Bušić) prema kojoj je gajio bratsku ljubav i posebnu naklonost, žali se kako je bolestan ali unatoč svemu ne ide doktoru, a budući da ima neodložnih obveza trudi se raditi koliko može. Spominje i emisiju švedske televizije („Hrvati – teroristi ili borci za slobodu“) i na jednom mjestu kaže:

„Zbog te emisije na švedskoj TV na mene su digli veliku viku u Jugi. Prijete mi da će mi glavu skinuti. Imaju pravo što se ljute. Ta emi­sija je početak novoga hrvatskoga političkog pre­­poroda u do­mo­vi­ni.“

(Vidi: http://www.bruno-busic.hrvati-amac.com/busic3.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 13.10.2016.

S prijateljima Zlatkom MarkusomMladenom Schwartzom i

Tomom Matašićem, početkom kolovoza 1978. pokreće u Mainzu mjesečnik „Hrvatski list“, a neposredno prije smrti dovršava nacrt studije „Ustaše i komunisti“ koja je iste godine objavljena u „Hrvatskom listu“ i „Hrvatskoj borbi“.

U ovoj studiji Bušić obrađuje još jednu, za jugoslavenske komuniste traumatičnu temu – suradnju ustaša i komunista u robijašnicama Kraljevine Jugoslavije, njihovim planovima o uspostavi mješovitih tijela (“komiteta”) za političku i praktičnu suradnju i izradu zajedničke političke platforme za revolucionarno rušenje jugoslavenske „tamnice naroda“. Dakako, takve stvari su komunisti krili kao zmija noge. Njihova suradnja s četnicima (u pojedinim područjima BiH tijekom cijelog rata – o čemu su čak i pisali Milovan Đilas, Rodoljub Čolaković, Adil Zulfikarpašić i mnogi drugi ), pregovori s Nijemcima i kontakti s ustašama imali su status najstrože državne tajne i zbog otkrivanja tih podataka letjele su glave, ali naročito im je bilo stalo da prikriju svoju predratnu suradnju s ustašama koje su nakon 1945. godine oblatili preko svake mjere prokazujući ih kao najveće zločince i glavne krivce za sve što se događalo tijekom svjetskog sukoba.

Iako već dugo osjeća opasnost, Bruno ne zna da je njegova egzekucija već pripremljena. Odluka o njoj donesena još u siječnju 1977. godine.

Slijedi završni čin. Dželati su već pripremili zamku.

Tko su bili egzekutori?

Mnogi su nastojali rekonstruirati zadnji dan života karizmatičnog revolucionara i otkriti sve detalje vezano za njegovo kretanje i kontakte koje je imao, uključujući i osobe u čijem društvu je proveo posljednje sate, a što bi bio korak ka odgovoru na ključno pitanje: Tko je izvršitelj gnjusnog zlodjela?

Kako je već ranije rečeno, nalogodavci i organizatori zločina ispleli su gustu mrežu laži i dezinformacija kako bi se skrili pravi tragovi i onemogućilo otkrivanje istine. Neki od detalja koji bi mogli služiti kao putokaz za utvrđivanje istine ugledali su svjetlo dana u vrijeme suđenja bivšim jugoslavenskim udbašima Zdravku Mustaču Josipu Perkoviću u Njemačkoj (u studenome 2015. godine), ali oni se odnose na odluke političke vrhuške i SDB-a Jugoslavije i Hrvatske, gotovo pune dvije godine prije same egzekucije, a ne na samu pripremu i provedbu zločina.

Ostaje još uvijek nepoznato tko je posljednja osoba s kojom je Bruno razgovarao neposredno prije same likvidacije, odnosno, tko je tog 16. listopada 1978. godine bio s njime na večeri, odnosno, koja ga je to „važna osoba“ (očito od njegova posebnog povjerenja) pozvala na sastanak. I, je li ga uopće tko zvao, ili se prema ranijem dogovoru sastao s nekim koga su ubojice držale pod prismotrom kao i njega?

Ne treba izgubiti iz vida da je SDB svoje akcije planirala tako što je najčešće angažirala osobe od povjerenja iz okruženja žrtve za dostavu podataka o njezinu kretanju i boravku u određenom vremenu i na određenom prostoru, dok je ostalo obavljao čitav tim operativaca i profesionalnih ubojica koji su radili prema već utvrđenoj shemi primjenjivanoj pri „neutraliziranju“ cilja, pri čemu se ništa nije prepuštalo slučaju.

Nitko od izravnih sudionika zasigurno nije znao kompletnu mrežu koja je sudjelovala u akciji, a većina njih niti konkretnog nalogodavca – svaki je obavljao dio posla za koji je bio zadužen i točno znao kada, koga, po kojem pitanju kontaktirati i u kojoj situaciji. Oni koji su vukli konce sjedili su u Beogradu ili Zagrebu, dok su sve ostalo bili  samo kraci te hobotnice na čijem su se kraju nalazili besprizorni plaćenici, kriminalci iz podzemlja i patološki zločinci najgore vrste, individue bez skrupula, osjećaja, časti, dostojanstva i morala zadužene za krvnički posao ubijanja i masakriranja žrtava.

Budući da je Bruno bio „meta“ od posebne važnosti i da je njegovo ubojstvo ne bez razloga pripremano gotovo pune dvije godine, zločinci su imali više nego dovoljno vremena da razrade sve potrebne detalje i prikriju tragove.

Bliski suradnik i prijatelj Brune BušićaMladen Schwartz pisao je kako su za vrijeme njegova ubojstva u Parizu boravili: Blagoje ZelićJerko DraginMaks ManfredaPaško RepušićNeven BaričevićSlavko BuljatPetar GudeljAnte PaparelaMiljenko Šimičević Slave…dok se od braće Butković spominje samo Tvrtko, koji je (navodno) bio s Brunom na toj posljednjoj večeri. Adresu gdje je stanovao (navodno) je braći Butković već ranije otkrio Neven Baričević. U nekim izvorima se kao ubojica navodi Ante Butković, u drugim Vinko Sindičić, pa Petar GudeljVice Vukojević itd., itd.

Francuska policija i pravosuđe još 1982.godine službeno su prekinuli svaku istragu, a sudski proces vođen u Republici Hrvatskoj koji je završio oslobađajućom presudom Vinka Sindičića (2000. godine) dodatno je zamaglio cijeli slučaj. Iz samoga vrha SDB-a izašao je i podatak da je Tvrtko Butković uistinu bio te večeri s Brunom i da ga je upravo on „namjestio“ bratu Anti koji je izvršio zločin. Ante Butković tada je bio jedan od vođa hrvatske emigrantske organizacije HRB (Hrvatsko revolucionarno bratstvo) Australije koju je (navodno) ustrojila i od početka vodila jugoslavenska SDB s ciljem unošenja razdora među hrvatske iseljenike.

No, to je samo jedna od mogućih verzija.

Mnogi ubojice traže među najbližim prijateljima žrtve (Vicom VukojevićemNevenom Baričevićem i drugima). Izjave koje su o ovome, kao i o drugim slučajevima ubojstava naših emigranata davali Stanko ČolakIvan LasićBlagoje Zelić, Mićo Marčeta, Jerko Dragin i brojni drugi operativci i doušnici SDB-a, moraju se uzeti s posebnim oprezom, jer oni su najmanje zainteresirani za istinu i ti iskazi su ne rijetko posve oprečni i u koliziji jedni s drugima.

Riječki udbaš Jerko Dragin (koji je na vezi držao jednoga od najgorih plaćenih zločinaca u povijesti jugoslavenskog SDB-a Vinka Sindičića), svojedobno je izjavio kako je osobno Josip Broz Tito odobrio Bušićevu likvidaciju. Vezano za taj slučaj, on dalje navodi i sljedeće:

Kasnije sam nakon duljeg vremena od Stanka Čolaka ili Miće Marčete saznao da je Franjo Herljević, tada savezni ministar unutar­njih poslova tadašnje Jugoslavije, prethodno ishodio suglasnost vjerojatno od ‘Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka’ Pred­sjedništva tadašnje SFRJ – predsjednika Tita – i dobio odobrenje za ovakvu akciju ubojstva.“ (http://imotski.net/2010/04/12/kako-je-udba-anketirala-brunu-busica/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 8.10.2016.)

Oni koji su svakako odlučivali o svim egzekucijama emigranata u to vrijeme pa i ovoj Brune Bušića, bili su: član Predsjedništva SFRJ i predsjednik Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka Vladimir Bakarić, članovi istog Savjeta Lazar Koliševski i Vidoje Žarković (također iz Predsjedništva SFRJ), Stane Dolanc kao predstavnik Izvršnog komiteta Predsjedništva CK SKJ, Džemal Bijedić, predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (SIV), kao i ministri unutarnjih, vanjskih poslova i obrane – Franjo HerljevićMiloš Minić i Niko­la Ljubičić. Tajnik Savjeta bio je Milislav Đurić, rukovoditelj Službe za pita­nja državne bezbednosti Predsjedništva SFR, dok je tajnik Saveznog savjeta za međunarodne odnose u čijoj je nadležnosti bilo analiziranje posljedica Bušićeve likvidacije na odnose SFRJ s inozemstvom bio Lazar Udovički, stari i provjereni NKVD-ov kadar. (http://imotski.net/2010/04/12/kako-je-udba-anketirala-brunu-busica/; stranica posjećena 8.10.2016.)

Upravo je na primjerima brojnih brutalnih likvidacija hrvatskih emigranata najvidljivija sva monstruoznost  i zločinačka narav jugoslavenske vladajuće klike koja se nije libila ni najokrutnijih zločina (ubojstava iz zasjede – vatrenim oružjem, sjekirama, željeznim šipkama – i to na području drugih zemalja, čime su se grubo kršili međunarodni ugovori i konvencije, odredbe međunarodnog prava, pa i sama Povelja UN-a) kako bi ušutkala političke oponente.

I nikad ne treba smetnuti s uma kako se sve to događalo pod okriljem Josipa Broza Tita i njegovih najbližih suradnika koji su stajali na vrhu zločinačke piramide i bez čije se odluke ni jedan od tih zločina nije mogao planirati niti provesti.

Vrijeme nakon smrti doživotnog jugoslavenskog diktatora i zločinca Broza, karakterizira ujedinjenje velikosrpskih naci-fašista i komunističkih dogmata koji se skupa pripremaju za „restauraciju“ Jugoslavije, odnosno njezino pretvaranje u “Veliku Srbiju”.

Taj prešutni pakt  jasno je vidljiv već od polovice 80-ih godina, kad se sve savezne institucije, pa i SDB i KOS „JNA“ sve više okreću Srbiji. Po svijetu se i dalje šalju srbijanski kriminalci međunarodnog kalibra koji kao egzekutori režima i SDB-a ubijaju istaknute emigrante – uglavnom Hrvate i Albance. U zamjenu za te usluge, vlasti ih ne izručuju državama u kojima su počinili zločine (pljačke, otmice, bombaške napade, šverc drogom, ubojstva i druga kriminalna djela), a uz to im osiguravaju lažni identitet i život na visokoj nozi.

U slučajevima kad su provaljeni, ovi plaćenici prepušteni su sami sebi, a kad zasmetaju državi, ona ih jednostavno likvidira ili potakne sukobe u kriminalnim klanovima pri čemu se ubijaju međusobno.

Svoje pravo lice zločinački komunistički režim pokazao je u ratu 90-ih godina, kad je sa svojim dojučerašnjim “ljutim” ideološkim neprijateljima (četnicima, monarhistima, nacionalsocijalistima) okrenuo oružje i oruđa “JNA” protiv naroda koji je tu vojsku 45 godina krvavo plaćao.

Jugoslavija se raspala u krvi nevinih, jednako kao što je i nastala 1945. godine na krvi nevinih koji su pobijeni na Križnom putu, zazidani u Hudu i ostale jame i u masama ubijani nakon svršetka rata, bez obilježenih grobova i prava na spomen.

Hrvatska je svoju samostalnost krvavo platila, a mnogi od njezinih najboljih sinova nisu dočekali dan slobode.

Prema do sada dostupnim podacima, operativci SDB/SDS koji su imali značajnu ulogu u pripremi i provedbi ubojstva Brune Bušića bili su: Stanko Čolak, Jovo Miloš, Mićo Marčeta i Jozo Petričević iz SSUP-a; Srećko Šimurina, Đuro Lukić, Max Manfreda i Mate Kuvačić iz SDS-a RSUP-a SRH; Jerko Dragin iz Centra SDS Rijeka; Blagoje Zelić, Jozo Duplančić i Čedo Matutinović iz Centra SDS Split; i Josip Perković iz Centra SDS Osijek.

 -nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar

Prvi dio ovdje: Život i djelo hrvatskoga viteza, revolucionara, domoljuba, književnika i mučenika Ante Brune Bušića (1939-1978.) Dio I.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari