Pratite nas

Feljton

Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Drugi dio

Objavljeno

na

Frano Cigić u svom domu u Vancouveru

Franjo Cigić piše: Borili smo se za Hrvatsku državu od 1102 god. pa do današnjih dana 2016. god, te uz Božju pomoć nastavljamo, kao Hrvatski narod; starodržavnički, održat se na tlu Hrvatskih povijesnih zemalja.  Odlučio sam 29.travnja 2016.god u navršenoj 88. godini života staviti na papir moja sjećanja i doživljaje, od djetinjstva pa do starosti.  Zašto smo branili N.D.H.?

Frano Cigić je rođen 22 travnja 1928. godine u selu Proboju kod Ljubuškog. Otišao je u vojsku HOS-a u listopadu 1944. Bio je zarobljen kod Dravograda u svibnju 1945. Prošao je Križni Put i samo zahvaljujući dragome Bogu ostao je živ.. Sve što Franu Cigića danas zanima je da svoje životno iskustvo napiše na papir i ostavi nadolazećim hrvatskim naraštajima. Mi ćemo ovdje u nastavcima donijeti životnu priču Frane Cigića, onako kako je on to zapisao. …

Prvi dio/Uvod možete pročitati ovdje: Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Uvod.  Slijedi nastavak:

Drugi dio – Naglašava dr. Ante Starčević

Pod tom odorom i nazivom Hrvatsko domobranstvo u sastavu Austro-Ugarske carevine dr. Ante Starčević pokreće pitanje u skupštini Mađarske u Pešti naglašava:  Hrvatski je narod poznat starodržavnički narod , pod ovakvim okolnostima vladavine mi se ne možemo održati kao narod; bila to vladavina Pešte, Beča ili Beograda.

Da bi se toj zamisli  i izjavi dr. Ante Starčevića suprostavio, Khuen Hedervary smišlja kako; on uvodi još goru metodu vladanja nad hrvatskim narodom; nije uzaludno, pojavila se pjesma, koja počinje: Ban Khuen Hedervary hoće Hrvatsku da pomađari. Isti, po prvi puta daje Srpskoj pravoslavnoj Crkvi da se zove tim nazivom, da osnuje Srpske pravoslavne parohije, te da u istim osnivaju vjeronauk na srpskom jeziku, da se te novostvorene parohije po Hrvatskim povjesnim zemljama kite srpskim zastavama.  Poznato je da su ljudi pravoslavne vjere bježali pred turskim osvajanjima. Drugi dolaze kao pomoćna turska vojska, goneć tovare, mazge i konje sa tovarom oružja i opreme za osvajačku tursku vojsku,- tuđih krajeva, zemalja i naroda. Izbjeglice dolaze na tlo hrvatskih zemalja kralja Tomislava države.

Povjesničari su o tome pisali, a posebno Fra Dominik Mandić, uvaženi hrvatski povjesničar, u poznatim knjižnicama i bibliotekama, Carigrada, Londona, Pariza, Washingtona, Moskve; gdje je god nešto našao da se govori o hrvatskom narodu fra Dominik mandić je to prebilježio u 4-5 knjiga, a posebno: Srbi i Hrvati dva različita naroda.

Vratimo se Banu Khuen Hedervary-ju sa svojim protuhrvatskim potezima, na što je iznio Dr.Ante Starčević predsjednik novoosnovane Hrvatske stranke prava, koja zauzima stajalište načela spomenute Hrvatske stranke prava. Mi kao hrvatski narod sa svojom povjesnom zemljom, hrvatskom kulturom i vjerom, želimo živjet u samostalnoj državi Hrvatskoj, sa svim ljudima, susjedima i narodima i poštujući jedni druge, u miru, redu i poštenom radu, na žalost do tadašnjeg vremena u Austro-Ugarskoj  carevini; brojnih naroda i kultura sa službenim jezikom njemačkim, mađarskim, a hrvatski narod nastoji pod Gajem (?str16)  uvest u škole hrvatski književni jezik i jekavsko- štokavski.

U naglašenoj carevini Austro- Ugarskoj, gdje je hrvatski narod imao svoju banovinu proširenu na čelu Hrvatskog sabora, političkog i upravnog tijela za hrvatski narod i sve narodne manjine koje su u tadašnjoj Austro- Ugarskoj bile i živjele . Bosna i Hercegovina  još su uvijek bile pod turskom vlašću, u carevini naglašenoj. Drugi vjetrovi politike počinju puvati; jer mađarski ban po imenu Khuen Hedervary on hoće Hrvatsku da pomađari; pjesma se u hrvatskom narodu tada pjevala. U politici pogriješiti ravno je smrti. Naglašena izjava dr. Ante Starčevića, naprijed naglašena u skupštini Pešte, da hrvatski narod je poznat, starodržavnički narod, mi kao takovi ne možemo obstat, u zajedničkoj carevini, Pešte, Beča, Beograda , glavnog grada tadašnje male srpske kneževine- uz pomoć carske Rusije ostvarene i priznate. Ban Khuen Hedervary, umjesto da se zauzimlje u Austro-Ugarskoj carevini za veća povlaštenja hrvatskom narodu, u spomenutoj carevini, ako želimo carevinu sačuvati od propasti, sačuvati kao što je zagovarana. Prijestolonasljednik carevine Austro- Ugarske Ferdinand. Do tada u carevini je teklo mirno stanje.

Posjet Bleiburgu 2007. godine.

Ljudi i obitelji pravoslavne vjere sami sebe zovu hrišćani. Bježali su pred turskim osvajanjima i naseljavaju se u hrvatske povjesne zemlje. Suživljavaju se sa stanovništvom u Austro-Ugarskoj carevini, budu privilegirani, jer se od istih traži da se turskim osvajanjima suprostavljaju. Mala kneževina Srbija već postoji; po carskoj Rusiji priznata. Pravoslavne vjere Kaluđer dolazi do zamisli, takozvani Ilija Gašanin: Mi srbi neamo kuda na istok širit se, nego na zapad, putem pravoslavlja na zapadne hrvatske zemlje, pod Austro- Ugarskom carevinom sada. Za tu zamisao širenja Srbije, prva se škola stvara 1948. god u Beogradu, a druga u Sarajevu 1856.god. Kaluđeri pravoslavne vjere pošli su po selima, dotadašnjeg protektorata Bosne i Hercegovine; uvjeravajući ljude da su bili u prošlosti pravoslavne vjere: vratite se na djedovsku vjeru, srpske pravoslavne crkve. Ta zamisao nije mogla bolja biti za osvajanje pravoslavnog pučanstva na tlu hrvatskih zemalja; tko je pravoslavne vjere taj je srbin.

Vratimo se ideji bana Khuen Hedervaryja: on je mislio da se suprostavlja, istinitoj izjavi dr. Ante Starčevića u skupštini Mađarske 1859,god., hrvatski narod je poznat starodržavnički narod, toj istini ban Khuen Hedervary postavlja minu nezapamćenu; daje Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, koja okuplja Hrišćane , odreda pravoslavne vjere vjerne građane hrvatske domovine, kao što su bili sladatelj „Lijepe naše“, Runjanin; Tesla tvorac naizmjenične struje i bezične radio veze te maršal Borojević carske vojske Austro Ugarske i slični drugi… Borojević je poznat u hrvatskom narodu.

Austro-Ugarska gubi prvi sv.rat. Hrvatski sabor izjavljuje: Sve državnopravne veze prestaju sa bivšom Austro-Ugarskom carevinom u kojoj je hrvatski narod bio bezpravan; Hrvatski narod želi republiku državnog uređenja, Stjepan Radić sa dr.Horvatom naglašava narodnom vijeću; „ne srljajte kao guske u maglu“. Pitajte hrvatski narod o ujedinjenju sa Srbijom. Maršal Borojević poručuje; ja ću sa vojskom stati u obranu izjave Hrvatskog sabora da  proglašava republiku, državne samostalnosti hrvatskog naroda na dotadašnjim granicama Hrvatskih zemalja.

Vidi se po poruci maršala Borojevića koliko je njegovo rodoljublje bilo u okvirima pripadnosti hrvatskom narodu , kao pripadnik pravoslavnoj vjeri. Ušao sam u razjašnjenje istaknutih hrvata pravoslavne vjere. Vratit ću se u nastavljanje kud je sve zamisao bana Khuen Hedervaryja dospjela, na štetu hrvatskog naroda katoličke i pravoslavne vjere u carskoj Austro-Ugarskoj monarhiji.  Do tada nije se slobodno širila zamisao, tko je pravoslavne vjere to je Srbin, tek po dolasku na vlast u banovini Hrvatskoj, bana Khuen Hedervaryja, isti donosi zakon: da do tada pravoslavna Crkva u banovini Hrvatskoj može imati u naučavanju vjere u crkvenim školama i propovjedima.

Pravoslavni vjernici u banovini Hrvatskoj da imaju pravo na svoju srpsku zastavu. Nedugo zatim pojavljuje se novina Srbobran 1983.god. a u istim se novinam piše – do istrebljenja nas ili vas; stvara se koalicija hrvatska srpska u hrvatskim zemljama Austro- Ugarske carevine, pored tog svega, jednog i drugog političkog ozračja u prilog hrvatsko srpskog ujedinjenja u zajedničku buduću državu; Prijestolonasljednik Austro-Ugarske carevine Ferdinand zagovornik u skupštini u Beču, da se izjednači hrvatski narod u pravima sa Mađarima i Austrijom; jer se neće moći branit carevina od prijetnji veliko srpske zamisli; ujedinjenje ili smrt.

Sve gore navedeno što je ban Khuen Hedervary omogućio zakonito pravo na školstvo, zastavu i pripovjedanje, tako isto izlaženje novina Srbobran, te započeto stvaranje Hrvatsko Srpske političke koalicije, nije utjecalo na hrvatski narod u apsolutnoj većini katoličke vjere i o neznatnoj manjini pravoslavne vjere u hrvatskim zemljama, u sastavu Austro-Ugarske carevine.

To je pokazao prvi svjetski rat, da nije bilo pobuna u obrani carevine gdje je hrvatsko domobranstvo igralo značajnu ulogu u obrani Austro-Ugarske carevine. Bosna i Hercegovina, povjesna hrvatska zemlja , kraljevina hrvatskog kralja Tomislava, koji se je krunio Duvanjskom polju , prozvan je gradić Duvno. Hrvatski narod do današnjeg dana zove ga Tomislavgradom. Povlačenje turske sile iz srednjoeuropskih zemalja, hrvatski povjesni zemalja ali su se zadržali u Bosni i Hercegovini; uz pomoć islamske vjere u 90% Hrvati katolici i pod stoljetnom turskom vladavinom uz privilegije, vojni činova u turskoj vojsci, te privilegije dobre zemlje, polja i doline:

Zemlju dobivaju (?str.23)  pojedinci kao i ljudi sa obiteljima koji prihvaćaju da uzmu muslimansku vjeru. Isti postaju veleposjednici, nose naziv paše, bezi, vojni umirovljeni časnici, koji se zovu Age. Njihovu dobivenu zemlju obrađuje takozvana Raja uz naknadu trećine. Tri dijela veleposjedniku, jedan dio osobi ili obitelji koju zovu rajom.

Kad o tom pišem spomenut ću svog prapradjeda Jozu Cigića, koji u 26.god. dolazi iz sela Dobrkovića kod Širokog Brijega na posjed u selo Proboj kod Ljubuško; na imanje veleposjednika po mjestima Herceg Bosne , takozvanog Age Kopčića. Još i danas u katastarskim knjigama u Ljubuškom spominje se ime Age Kopčića.

Vratit ću se svrsi izlaganja po pitanju Turske vladavine u Bosni i Hercegovini. 1778.god. Europske sile zasjedaju na takozvanom Berlinskom Kongresu. Zaključuju dodijelit Bosnu i Hercegovinu Austriji, pod uvjetom da izgradi putove tadašnje Kolske ceste, otvori rudnike, izgradi pilane, te željezničke pruge. Austrija prihvaća ponudu Berlinskog kongresa, Austrija popušta, da uđe sa vojskom u Bosnu i Hercegovinu.

General Austro-Ugarske carske vojske, ulazi sa juga prema Sarajevu. Turska nema snage da Bosnu i Hercegovinu zadrži, a bosansko veleposjednice; age, paše i bezi nisu u stanju branit BiH. Bosna i Hercegovina postaje protektorat Austrije, na čelu Ferdinanda i to traje sve do 1914.god.; Srpski zavjet; ujedinjenje sa Hrvatskim zemljama ili smrt.

Srbi tj. Veliko srbi organiziraju organizaciju tzv. Crna ruka. Gavrilo Princip teško bolestan od sušice prihvaća zadatak, da će izvršiti zadatak, priprema se kako izvršit atentat na Ferdinanda, prijestolonasljednika Austro Ugarske carevine, koji je dulje vremena zagovornik u skupštini carevine u Beču, da se hrvatski narod prizna ravnopravnim Mađarima i Austrijancima ukoliko želimo carevinu uspješno branit od srpskog plana: ujedinjenje ili smrt., prijedlog prijestolonasljednika Ferdinanda. Nedugo zatim, Gavrilo Princip rodom od Grahova u Bosni, pakleni plan će izvršit po nalogu i zapovjedi organizacije kojoj je pripadao, zvana Crna ruka. Dok je Ferdinand sa otvorenim autom iz dvora protektorata u Sarajevu pored riječice Miljacke, narod sa jedne i druge strane ceste, oduševljeno otvorenih ruka pozdravlja prijestolonasljednika, dok je sa ženom trudnom, lagano cestom, između naroda prolazio. Gavrilo Princip mlad i brz zaskače se između naroda i hvata se rukom lijevom a desnom povlači pištolj, te okida i sa istim ubija Ferdinanda i njegovu trudnu ženu Sofiju. Gavrilo ubojica Ferdinanda uspijeva pobjeći.

Narod okupljen uz cestu kuda je predsjednik protektorata Austrije za Bosnu i Hercegovinu u strahu i tuzi doživljava smrtno stradalog bračnog para predsjednika i njegove žene.

U to doba 1914,god. u lipnju mj.zločin se dogodio: Austro-Ugarsko carstvo: traži od Srbije, dotadašnje male države, da ubojicu Gavrila Principa izruči i na sud ga stavi, radi ubojstva Ferdinanda i njegove trudne žene.

Srbija ima mjesec dana da se odluči o izručenju ubojice. Austro-Ugarsko carstvo dalo je ultimatum Srbiji ukoliko ne izruči ubojicu Gavrila Principa, da Austro-Ugarska carska vojska napada Srbiju. Prvi svjetski rat počinje. Zamislimo, da se ubojica štiti od izručenja, iako je strašne zločine počinio i radi toga počinje prvi svjetski rat.

Europske velike sile se svrstavaju; Carska Rusija stane u zaštitu Srbije, Njemačka stane u obranu Austro-Ugarskog carstva, Italija ulazi u savez sa Austro-Ugarskim carstvom, samo do 1915.god. Velika Britanija osuđuje Njemačku, te je napada, Francuska također napada oružjem Austro-Ugarsku carevinu.

Prvi svjetski rat svom silom vojničkom uništavaju jedni druge, tako teče uništavanje i razaranje gospodarstva i ljudi, na jednoj i na drugoj strani.  Mali hrvatski narod u tom ratu ima preko 100000 mrtvih, a ranjenih preko 200000, gdje su gubitci u priraštaju pučanstva, gdje je uništeno gospodarstvo, glad i patnja; pitamo se radi čega. Toliko je stradanje naroda na jednoj i na drugoj strani.

Nakon svega naglašenog, netko jači sa gospodarskom snagom i oružjem ušao je u rat da okonča prvi svjetski rat koji je trajao 4 godine do studenog 1918.god. To su bile U.S.A.: Engleska tj, Velika Britanija, Francuska, Italiji su obećane hrvatske povjesne zemlje; Istra, Zadar, Krk, Vis, da napusti savez sa Austro-Ugarskom carevinom i to se događa 1915.god. U carskoj Rusiji se razbuktao revolucionarni rat , 1917.god u kojem će Boljševici porazit manjševike koji su branili carsku Rusiju. Vođa komunističke ideologije Lenjin zauzima vlast u budućem nazvanom Sovjetskom savezu.

Prvi svjetski rat je završio, zahvaljujući (?str.27)  U.S.A. snazi gospodarskoj i vojničkoj.

Mir je trajao samo do 1939.god. To ja neću naglašavat; ideje ljudske kad se druge ljude i narode ide osvajat i svoje ideje milom ili silom upokoriti, drugi se moraju suprostavljat i branit  i tako ratovi počinju i jači pobjeđuju. Tako je bilo od kad je Boga i svijeta. Moja misao je zašto hrvatski narod nije uvažen kao narod sa svojom kulturnom, narodnom i vjerskom katoličkom tradicijom.

Dr. Ante Starčević u Pešti naglašava; Hrvatski narod je državnički narod, povjest nas takve poznaje; Mi kao takvi ne možemo opstati u zajedničkoj zajednici, Pešte, Beča i Beograda. Hrvatski narod trpio je razna poniženja u Austro- Ugarskoj carevini, zatim 1918.god strpan u državu zajednicu; Srba, Hrvata i Slovenaca, ne pitajući hrvatski narod o tome. Hrvatski sabor u carevini Austro- Ugarskoj bio je političko tijelo u kojem su se ipak donosile neke odluke.

Od svih naroda, koje su tvorile carevinu Austro-Ugarsku, hrvatski narod bio je poznat po Hrvatskom saboru; političko tijelo koje je branilo interese gospodarske, kulturne i vjerske; koliko je to bilo uvaženo u Austro-Ugarskoj carevini ? Mnogo je značilo od hrvatskih političara!

U novostvorenoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca  poslije završetka prvog svjetskog rata. U toj novostvorenoj državi; Hrvatski je sabor uništen. Stvoren je Vidovdanski ustav. Znači: Srbi su glavni narod sa vladom u Beogradu. Iz Beograda se upravlja sa trojedinjenom kraljevinom. Hrvatske kulturne i gospodarske zemlje; koje su ipak nešto značile u Austro-Ugarskoj carevini sa hrvatskim saborom; sad u trojedinjenoj kraljevini nema tko branit interese hrvatskog naroda, jer je vidovdanski ustav branio srpske interese. Više nema pozdrava Bog i Hrvatski narod na tlu hrvatskih zemalja ima pravo na obstanak u svojoj Hrvatskoj domovini.

Katolička vjera nas uči nemoj činit drugom što ne želiš da bi tebi drugi učinio. Hrvatske povjesne zemlje uključujući Bosnu i Hercegovinu; bogate su poljoprivrednim šumama, rudama, Jadranskim morem, sa tridesetak otoka; većinom naseljeni; sa 20% bogate površine, sa tadašnjom industrijskom proizvodnjom, cestama i željezničkim prugama; katasterski porezno sređena, ulazi u državni troimeni naziv; kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Katolička vjera nas uči: Lakovjernost je jedan od sedam smrtnih grijeha. Pođimo od 1102.god. kada je Hrvatska kraljevska kruna otišla sa princezom, koja se udaje za mađarskog princa; mudri u to doba Englezi prenose kraljevsku krunu na žensko obiteljsko naslijeđe. U hrvatskom narodu našlo se istaknuti politički ljudi, koji su znali razmišljati kuda nas kao narod vodi ;

U buduća vremena biti i živjet kao narod na tlu hrvatskih zemalja; od Dunava i Drave rijeke do Jadranskog mora, područja su: plodne panonske ravnice; te prema jugu blaga brda šumom prekrivena, poljima i riječnim dolinama ukrašena do Jadranskog mora i brojnih otoka i mediteranske klime. Sva ta nabrojana bogatstva su neprocjenjene vrijednosti za hrvatski narod i njegove buduće naraštaje. Kako sam naglasio tiviziom (?) ljudi u korist sačuvat krvatsku kraljevsku krunu, da istu preuzme obitelj, kao što je to u Velikoj Britaniji učinjeno, da je kćerka preuzela kraljevsku krunu Velike Britanije. Na žalost u hrvatskom slučaju toga vremena; krunu nosi hrvatska princeza kao miraz sa sobom. Ona se udaje za mađarskog princa i tako se hrvatsko kraljevstvo udružuje u zajedničko kraljevstvo sa mađarskom.

U tadašnjem hrvatskom državnom saboru; manjina predstavnika vjerovala je obećanjima ničim ne dokazanim; da se hrvatski narod nije u stanju sam branit, zato je potrebno udružit se u zajedničku krunu sa mađarima. Princ prijestolonasljenik; zaklinje se po tadašnjim pravnim zakonima, da će vladati ravnopravno u kraljevstvu sa hrvatskim zemljama , kao i sa mađarskim, a u sigurnosnom slučaju biti ćemo snažniji branit obe zemlje i zajedničke krune.

Sve je to prestolonasljednik obećao, zakletvu položi, ali sve se obistinilo što su nam hrvatski vizioni političari govorili; nema razloga a još manje potrebe ići se udružiti sa mađarima samo zato što se hrvatska princeza udaje za mađarskog princa, prestolonasljenika mađarske kraljevske krune. Data obećanja nisu ničim potkrijepljena, da bi se mogao, pravno razići; ukoliko se dokaže, da nismo ravnopravni kao narod poznat državnički od 9.tog stoljeća.  Poznat hrvatski borben narod; još iz doba življenja u bijeloj Hrvatskoj, oko Krakova u Poljskoj i Ukrajini.

Bizantsko carstvo čulo je o borbenosti hrvatskog naroda, zato šalje svoje carske izaslanike, da dođu na jug i brane Bizantsko carstvo, koje je često upadima sa istoka: Tatara i Avara. Zato novodošlom borbenom hrvatskom narodu ; dajemo u posjed novu domovinu, pod uvjetom da brane carstvo, ali da ne napadaju susjedne narode, niti sa njima sklapaju državničke saveze. O tom sam pisao već, ali opet je potrebno naglasiti, jer se sklapa savez sa mađarskom državom na sjevernoj granici dobivene domovine hrvatskom narodu po ondašnjoj bizantskom upravljanjem.

Dati pristanak zahtjevima bizantskog carstva mi kao narod kršimo, jer smo sa mađarima prihvatili bespotreban i bezopravdan Državnički dvojni savez.Mađari su hrvatskom narodu donijeli i donosili stoljetnu državničku dvojnog državničkog saveza dominaciju u svim djelovima uprave i upravljanja, ali su hrvatskom narodu dozvolili političko upravno tijelo tj. Hrvatski sabor, sa banom na čelu upravljanja hrvatskom banovinom tj. područjem uže sjeverne Hrvatske.

Dozvolili su nama hrvatskom narodu da se ugradi Hrvatski grb sa početnim bijelim poljem u krunu svetog Stjepana  koja se može i danas vidjeti na mostu, prelazu preko Dunava iz Budima u Peštu. To znači da su nas priznavali kao narod pod svojom vlašću, tako je to trajalo.

Hrvatski tadašnji ljudi političkog i vizionog razmišljanja, sve su navedeno vidjeli i upozoravali na opasnosti gubljenja hrvatske kraljevske Zvonimirove krune. Bili su bespomoćni, jer takozvane hrvate mađarone (?str.33), oni sa mađarima donose odluku koju Petar Svačić ne prihvaća sa svojim sljedbenicima, on pada kao posljednji hrvatski kralj (?).

Frano Cigić

Pita se kud nas šta vodi kao narod; pa tako prije ulaska u zajedničko kraljevstvo sa mađarima: Petar Svačić upozorava vladu Hrvatske kraljevine i dotadašnjeg kralja Zvonimira; ne idite u zajedničko kraljevstvo sa Mađarima. Na žalost nije prihvaćen, većina je bila: oni koji su vjerovali da je opravdao i potrebno ići u zajedničko kraljevstvo, radi obrane gospodarskih interesa i tradicionalni običaja; ako nema muškog roda u kraljevskoj obitelji; princeza nosi krunu i tako se hrvati priznat državnički narod ujedinjuje sa mađarima i sve do 1918.god. hrvatski narod ostaje u zajedničkoj carevini: Austro-Ugarskoj. Već sa naprijed naglašavao, kako smo sve doživljavali i preživljavali kao narod. Zahvaljujući hrvatskom saboru sa banom na čelu; hrvatski narod ostaje poznat i koliko toliko uvažavan u Austro-Ugarskoj carevini; sve do njenog raspada u listopadu 1918.god.

U hrvatskom narodu postoji mudra i pametna izreka koja glasi: Dobar savjet zlata vrijedi. Savjet Petra Svačića 1102.god (?) bio je dalekovit a da hrvatski narod zadrži kraljevsku krunu i ostane kao poznat narod Tomislavova kraljevstva; zdrav razumno i borbeno spreman; da je se suprostavio Bugarskom caru Simeonu, koji je sa snagom bugarske vojske srbe dotjerao do Beograda.

To je razlog da su srbi podigli spomenik kralju Tomislavu u Zagrebu kod željezničkog kolodvora. Buduća vremena i hrvatske generacije su doživjele na svojim životima, imovini, da je to bila himbena zahvala, nego taktički potezi za prodor u hrvatsko povjesno kraljevstvo kralja Tomislava.

Moje izlaganje i povjesnim događajima hrvatskog naroda potrebni su: tako kako bi se mogao uključit u naslov moji doživljaja: maloljetnik u obrani N.D.H.

Ja kao i mnogi o tom svemu razmišljaju i razmišljali su zašto smo se borili za državu hrvatsku i branili N.D.H. Svima nam je bila poznata izjava dr. Ante Starčevića. Dr.Ante Starčević, 1859.god. naglasio je opet; u dvojnoj monarhiji; sa mađarskom i hrvatskom, da je hrvatski narod poznat starodržavnički narod, hrvatski narod u zajedničkoj državnoj zajednici sa Peštom, Bečom, Beogradom ne možemo opstat kao narod.

Mi hrvati u sastavu Austro-Ugarske carevine; želimo živjet i opstat kao starodržavnički narod; sa svim susjedima i narodima u miru živjet u samostalnoj  državi Hrvatskoj; poštujući jedni druge. U kulturi, vjeri, živjet u miru, radu i redu. Takve vizije dr. Ante Starčevića, širile su se u hrvatskom narodu, u svim krajevima hrvatskih povjesnih zemalja.

Tako je teklo i teče do današnjih dana 2016.god. kada sam se odlučio u 88.oj godini stavit na papir moja sjećanja, moje slušanje starijih, koji su međusobno prepričavali, te čitanje knjiga i novinskih zapisa o vizijama dr.Ante Starčevića. Hrvati su narod poznat kao starodržavnički narod. U znak zahvalnosti hrvatski narod naziva dr. Antu Starćevića Ocem domovine.

Dr. Ante Starčević osniva Hrvatsku Stranku Prava, ta stranka okuplja tadašnje istaknute ljude u svoje pravaške redove, kao dr. Hrvat, Folenčić, Supilo itd…(?)    Godine nose svoje; dr. Ante Starčević umire 1896.god. Sahranjen je u Gračanima kraj Zagreba; On je želio za vrijeme života, da želi počivat među poštenim hrvatskim narodom na selu.

Poznat biskup Strossmayer, utemeljitelj Đakovačke katedrale; zamišlja da je moguće zbližit pravoslavnu i katoličku vjeru u nauci pripovjedanja nauke Isusa Krista.

Biskup Strossmayer osniva jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti, u punoj snazi životnog poleta za zbližavanje katoličke i pravoslavne vjere na području dva različita naroda, hrvata i srba.

Ljudski zdrav razum goni da pri svakoj ljudskoj zamisli, životni ljudskih i narodni opravdani potreba, da mnogo puta pravimo usporedbu i razlikujemo pojmove; kakvi rezultati će biti u spomenutoj zamisli. Kada smo tu o čemu bi biskup Josip Strossmayer morao znati u to doba; što nas sve okružuje, da i drugi narodi oko nas imaju svoja planiranja; kao što je već bila srpska pravoslavna crkva. Kako bi svoj utjecaj proširila na područja hrvatskih povjesni zemalja, da pravoslavnu vjeru u hrvatskim povjesnim zemljama: poistovjete, tko je pripadnik pravoslavnoj vjeri, on pripada srpskoj pravoslavnoj crkvi i na taj način se širi ona vizija srpskog kaluđera Ilije Garšanina. Srbi se ne mogu na istok kuda širit, nego na zapad, putem pripadnika pravoslavne vjere.

Kakav smišljeni potez onda je bio pa eto sve do današnji dana i vremena kada ja pišem u 88.oj godini mog života tj. 2016.god.

Povjest nas uči; dr.fra Dominik Mandić, uvaženi povjesničar donosi u izdanoj podebeloj knjizi; Srbi i Hrvati dva su različita naroda pred turskim osvajačkim planom balkanskih i srednjoeuropskih zemalja, koja su trajala stoljećima. Tada su ljudi pravoslavne vjere rumunjski vlasi i druge manjine iz dotadašnje Srbije bježali na zapad u povjesne hrvatske zemlje. Njih nije bilo srpske nacionalnosti niti 5% u Bosni i Hercegovini, a u užoj Hrvatskoj niti 2% Drugi su bili ljudi pravoslavne vjere pripadnici manjine u srpskoj zemlji prije turskih osvajanja Srbije 1382. god. znači pravoslavna vjera dolazi u hrvatske povjesne zemlje, kao neznatna manjina, među katoličko pučanstvo hrvatskog naroda. Povjest nas uči da je došlo do podjele između pravoslavne vjere, te katoličke vjere 1054.god.

Zašto je šta bilo i kad je bilo. Važno je ovo bilo spomenut, jer sam naprijed spominjao pravoslavnu vjeru u hrvatskim povjesnim zemljama. Svećeništvo, okupljalo je srbe koji su pred turcima bježali na sjever prema Mađarskoj, koja ih prima i naseljava na tlo banata, očekivaju od istih da se brane od turaka.

Već sam spominjao istaknute ljude pravoslavne vjere, koji su se suživjeli sa hrvatima katoličke vjere; prihvatili Hrvatsku, kao svoju domovinu, hrvatsku kulturu, jezik i tradiciju; znači uvjek je bio razlog zašto je bilo šta i zašto je bilo.

Majka dr. Ante Starčevića bila je pravoslavne vjere. U hrvatskom narodu dr.Ante Starčević živjet će uvjek kao otac domovine; o tome sam naprijed naglasio zašto.  (Nastavlja se)

Franjo Cigić

(Napomena: Stavovi i mišljenja iznesena u tekstu su autorova – Tekst je prijepis bilješki koje je Frano Cigić vlastoručno zabilježio.)

Prvi dio/Uvod možete pročitati ovdje: Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Uvod.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Ivo Lolo Fischer

Objavljeno

na

Objavio

foto HINA/ Daniel KASAP

Meštar Bandić i njegov očenaš za povratak biste Ive Lole Ribara, koju su, nota bene, pobunjeni Srbi u okupiranom selu Vukmaniću 1991. bacili u zdenac, krivac je za ovu reportažu. Na prvi pogled, u zemlji koja slabo čita, zanimljiva kuća u Demetrovoj ulici i Lolo izgledaju jako nepovezano.

Vjerojatno niti jedna palača na Griču ne pamti toliko poznatih kućevlasnika i imena hrvatske i protuhrvatske elite koje su u njoj boravile, od hrvatskih do jugoslavenskih nacionalista, kao ona u Demetrovoj 3.

1 demetrova 3

Životom grada “Slobodni i kraljevski Gerčke Gorice varaš zagrebački” vladaju imućne plemićke obitelji i malobrojna skupina viših kraljevinskih i županijskih službenika. One, poslije velikog požara 1731. godine, svoje kuće i palače grade ciglom, a ne više od drva.

Jedna od takvih zidanih prizemnica, na zapadnom obrambenom zidu Gradeca, u Blatnoj ulici (današnjoj Demetrovoj 3 – u crvenom okviru), prvi puta se spominje 1751. godine. Kasnijim nadogradnjama izrasla je u baroknu palaču. Prvi kućevlasnik bio je fiškuš Nikola pl. Mesić, a “crveni barun” dr. Ivan Ribar (također fiškal, odvjetnik) posljednji.

Nikola pl. Mesić (Samobor, 1717. – Samobor, 1755.) izabran je notarom Zagrebačke i Križevačke županije (1748.), zagrebačkim dožupanom (1753.), a od 1751. do svoje smrti obnašao je i čast župana turopoljskoga. Bio je sin jedinac Šimuna pl. Mesića i Jelene, kćeri samoborskoga vlastelina Franje pl. Saića i Katarine pl. Mihanović. Šimun je rođak slavnog popa Marka Mesića (Brinje, 1640. – Karlobag, 1713.), junaka ustanka (1689.) i osloboditelja Like i Krbave od Turaka.

2 demetrova 3

3 demetrova 3

Velike ribe jedu male, od papalina do Jambreka, i možda je zato, kao podsjetnik, zagrebački kit (Mesocetus agrami) izložen u palači naslonjenoj na palaču u Demetrovoj 3.

Nakon Mesićeve smrti kuća je pripala grofu Aleksandru Mihaelu Maleniću, ženidbom s Mesićevom jedinicom Rosinom. Mihael je sin jedinac Nikole pl. Malenića, pukovnika, hrvatskog zastupnika na zasjedanjima Hrvatsko-ugarskog sabora i hrvatskog podbana (1729.-1732.). Budući su Malenići već imali palaču na Markovom trgu, kuću u Demetrovoj je 1769. godine kupio fiškal Petar Appoka, upravitelj imanja grofova Erdödy i Drašković. On je dogradio sjeverni i zapadni dio kuće te uredio “garažu” – kolnicu.

U Appokovo vrijeme popisano je u Gradecu 2.716 duša, 419 kuća, 188 plemića … Godine 1776. Zagreb od Varaždina preuzima sjedište Hrvatskoga kraljevskog vijeća (vlade), pa je “postao glava Hrvatske.”

Na kratko je vlasnik palače bio grof Ivan Nepomuk Drašković, a zatim feldmaršal Heinrich Gabriel barun Collenbach (Achen,1772. – Zagreb, 1840.), od 1830. stalno nastanjen u Zagrebu. Collenbach je na začelju palače, strani okrenutoj Tuškancu, dao uredit veliki perivoj “udešen na engleski način” koji se prostirao sve do današnjeg “Krležinog gvozda” (prva fotografija, žuti okvir).

* Pripomenak: tzv. “Krležin gvozd” (gvozd = šuma), odnosno “Vila Krleža” je bila “Vila Rein” u vlasništvu bankara, Židova, Adolfa Reina. Od 1952. u njoj žive, bez imalo grižnje savjesti, antifašisti Krleža i Bela sve do smrti.

4 demetrova 3

Palača je znatnu preinaku doživjela u doba kad ju je posjedovala grofica Emilija Keglević rođ. Collenbach (1814.- 1883.), Collenbachova kći. Na uličnom krilu nadograđen je kat, podignuto klasicističko stubište i trijem u dvorištu.

5 demetrova 3

1862.- Palaču je kupio fiškal Antun pl. Vakanović (Kostajnica, 1808. – Zagreb, 1894.) i ona je dugo bila u vlasništvu njegove obitelji, kao i kuće na Kaptolu i Novoj vesi. Bio je član mađarske lože Domoljublje (Horaszeretet) i Szent Istvan. Veoma lukav poslovni čovjek. Uspješno koristi informacije koje je imao na raspolaganju. “Poznavao je u glavu sve odličnije ljude, koji su narodno kolo vodili.” Do smrti je ostvario imetak (nekretnine i vrijednosni papiri 78.000 forinti.), iznosu od 20 % godišnjeg zagrebačkog proračuna (!), a počeo je takoreći od nule. Tajkun svoga doba.

6 demetrova 3

Nadgrobna ploča “Ovdje počiva Paul David von Vakanovich, umro 21. lipnja 1818. četiri godine star”, mlađeg brata Antuna Vakanovića, na zidu ulaznog stubišta. Tu joj svakako nije mjesto jer je Paul (Pavao) rođen u Petrinji 1814., a umro je u kući na zagrebačkoj periferiji, u Petrinjskoj ulici. Ne znamo ni gdje je bio pokopan, ni zašto ju je Antun ovdje ugradio.

7 ivo lolo fischer

Antun pl. Vakanović

1826.- Podbilježnik Zagrebačke županije
1842.-1847.- Prisjednik (vježbenik) Sudbenog stola sedmorice Zagrebačke županije
1861.- Član Unionističke (mađaronske) stranke
1861., 1865., 1867.- Zastupnik u Saboru Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije
1867.- Financijski upravitelj Zemaljske (civilne) uprave (imenuje ga ministar)
1868.- Savjetnik ministra financija
1868.- Predsjednik Sabora Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije
1868.- Predsjednik regnikolarne deputacije (predstavništvo Hrvatskog sabora) koje pregovara sa Mađarima oko Hrvatsko-Ugarske nagodbe
1872.- Vitez carskog i kraljevskog reda Franje Josipa
1872.-1873.- Car Franjo Josip postavlja ga za hrvatskog bana, ali već 20. rujna 1873. maknut je s banske stolice; novi ban Ivan Mažuranić (1873.-1880.):

Prosto zrakom ptica leti,
Prosto gore zvěr prolazi,
A ja da se lanci speti
Dam tudjincu da me gazi?
Tko ne voli umrět prije,
U tom naša kerv ne bije!

Znam, da moji pradědovi
Cělim světom gospodjahu;
A ja jezik da njihovi
U robskomu tajim strahu?
Tko ne voli umrět prije,
U tom naša kerv ne bije!

Sam ću ubit mog jedinca,
Nož u srce rinut žene;
Neg da vidim od tudjinca
Slobode mi porušene…
Tko to izvest gotov nije,
U tom naša kerv ne bije!

Sâm ću upalit krov nad glavom,
Pripravit si grob gorući;
Neg’ da tudjin mojim pravom
U mojoj se bani kući…
Tko to izvest gotov nije,
U tom naša kerv ne bije!

Ova budnica protiv “Smail-Age” bi mogla biti etalon za hrvatsku glupost. Koju godinama ustrajno ponavljamo. Stalno je aktualna. Zapravo, žalosno.

1873.- Antun Vakanović odlazi u mirovinu s godišnjom mirovinom u iznosu od 5.000 forinti! Samo okvirne usporedbe radi, za jednu forintu moglo se u luksuznom hotelu boraviti dva dana u jednokrevetnoj sobi s poslugom u sobu ili za šest forinti unajmiti kočiju za vožnju Zaprešić-Krapina i obratno (dionica od 44km današnjom autocestom A2). Mjesečna učiteljska plaća bila je oko 40 fr.

* Još jedan dokaz o ponavljaju procesa i povijesnih stanja su afere “indeks, diplome, brodogradilišta, toplana, SMS …” Naime, Baltazar Adam Krčelić (Zaprešić, 1715. – Zagreb, 1778.) u njegovom djelu “Annuae … ili povijest…” daje na znanje: “I u aferi s krivotvorenjem plemićkih listova, za koju su svi mislili da će biti ozbiljno ispitana i da će krivci biti kažnjeni, postupak se vodio vrlo mlitavo sa svrhom, da se sve smiješa i preda zaboravu. Neki govorahu, da u tu aferu moraju biti upletene uglednije ličnosti, iz obzira prema kojima ban tako postupa, i sumnjahu, da su to biskup, Najšić, Bužan i Batthyány. Neki opet nagađahu, da je ban potkupljen novcem. Ban je katkada znao reći, ako se u tu aferu dublje zahvati, da će zbog sramnog postupka biti osuđene u kraljevini sve uglednije ličnosti, što će baciti ljagu i na samu kraljevinu.” I u njegovo vrijeme su sposobni “prisvajanjem znatnog dijela sredstava iz javnih financija kraljevine nastojali povećati svoje prihode.”

8 ivo lolo fischer

Antun pl. Vakanovic – kr. hrv. slav. vlade predstojnik – odjela unutar. posla – kr. banske časti namjesnik – vitez c. i kr. reda Franje Josipa – kondur sa zviezdom – Umro dne 23. ožujka 1894 – u 86. god. dobe svoje

Antunova kći Paulina (Zagreb,1837. – Karlovac,1915.) udaje se za Kolomana pl. Egersdorfera (1839.-1917.), gradskog zastupnika i suca Kraljevskog Stola sedmorice za Kraljevinu Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju. U miraz donosi obiteljsku kuću u Demetrovoj 3. Egersdorferi, podrijetlom iz Varaždina, su bili izuzetno bogata i moćna obitelj.

1897.- Njihova kćer Helena pl. Egersdorfer (1874.-1953.) udala se za Ignjata (Nathan) Fischera (Zagreb, 1870. – Zagreb, 1948.), arhitekta iz zagrebačke židovske obitelji (otac Samuel, 1851-1894., bio je građevinski poduzetnik) i gradskog zastupnika. Dobili su polovicu kuće u Demetrovoj i tu je Fischer otvorio svoj prvi arhitektonski biro. Roda im je donijela dvije kćeri, Mariju-Magdalenu i Ivanu.

9 demetrova 3

1917.- Milivoj Crnadak Micokvak (od 1897. generalni ravnatelj Perve horvatske štedionice – Prve hrvatske štedionice) kupio je polovicu kuće nakon smrti Heleninih roditelja (+1917., Koloman Egersdorfer), ali će ju Heleni Fischer prodati 1923. godine. Od nove vlasnice, prigodom kupoprodaje, dobio je jamstvo da klub “Kvak” ostane na toj adresi još 15 godina pod istim uvjetima kako su dogovoreni s njezin ocem (Koloman Egersdorfer) i djedom (Antun Vakanović) kod utemeljenja kluba.

“Društvo Kvakaća” – maskota kluba je žaba – utemeljeno je 19. rujna 1879. godine u prostranom iznajmljenom stanu u prizemlju. Stan je imao dvije sobe (velika i mala bara) za kvakancije (sastanci i “kazalištne čitaoničke šaljive kućne zabave”) svake subote te na Silvestrovo i Pepelnicu, na kojima je i ženama bio dopušten dolazak u baru. Nekoliko godina poslije utemeljenja, bare je oslikao Bela Csikos Sessia (loža Ljubav Bližnjemu, loža Drašković).

Sedam utemeljitelja kluba: Šandor pl. Egersdorfer Parakvak (profesor rimskog prava na Sveučilištu), Anton pl. Schlesinger Kvakograf (urednik novina Agramer Zeitung, loža Domoljublje/Horaszeretet), Julije Šenoa Kvaković (podravnatelj Perve horvatske štedionice), Andrija Fijan Keankvak, Nikola Milan (Simeonović) Mimokvak, Ferdo Strozzi Kvakolino i Franjo Zorac Vicekvak.

Dodaci imenima su izvedeni iz profesija ili imena članova (npr. Milivoj Crnadak Micokvak ili Janko Grahor Ciglokvak – graditelj i vlasnik ciglane); napredovanje članova od “mukača”, preko “regača”, do “kvakača”.

Broj članova uvijek je bio najviše dvadeset, a na posebnim kvakancijama okupljalo bi se ponekad više od 50 osoba. Iz zapisnika kvakancija znamo da je među njima bilo ministara, visokih vojnih časnika, članova gradske uprave, a ponekad je dolazio i gradonačelnik Milan Amruš, liječnik i pravnik (Zapisnici kvakancija od 28. 1. 1899. – 26. 4. 1902.). Kao gosti (koji nisu bili članovi) na posebnim kvakancijama su nastupali i Lovro pl. Matačić i Ivan pl. Zajc koji je za “Kvak” napisao popijevku Klopotac. Ovaj vrlo zatvoren, elitni klub intelektualaca, je utjecao na mnogim razinama na kulturni, gospodarski i politički život Zagreba.

10 demetrova 3

Među uglednim članovima bili su Miroslav grof Kulmer Poljokvaka (predsjednik Prve hrvatske štedionice), Dragutin Gvozdanović Kvakica (veleposjednik i vlasnik palače u Visokoj br. 8), Menci Clement Crnčić Slikokvak, Branko Šenoa Zagrebkvak, Tošo Mallin Gradokvak, Nikola Faller Glazbokvak (dirigent Opere u HNK-a), Dragutin Gorjanović Kramberger Kamenokvak, Martin Pilar Planokvak, Zvonimir Tkalčić Brojkvak, Ernest Schulz Zbiljokvak, Ivo Hatz Ivokvak, Franjo Xaver Hribar Papirokvak, Robert Weiss Kvakometer, Milan Eisner Gvozdokvak, Nikola Hoffer Nikokvak, Vjekoslav Šafranek Zidokvak, Guido Hreljanović Kvakarić (intendant HNK-a), Milan Smrekar Gudokvak, Lacko Holjevac Kvakić … dr. Oto Frangeš, dr. Albert Bazala, Branko Stanislav pl. Horvat, Rudolf Erber (Erberov spust, “Snježna kraljica”)…

Gjuro Prejac Zagorkvak je za kvakače skladao “kvakačku operu” Faustkvak i poznate popijevke Peharček moj i Vu plavem trnaci. Kvak je raspušten 1941. godine.

“Peharček moj”

Stari moj peharček plavi
z tebe pil sem bilikum
bil si svedok našoj slavi,
pil je iz tebe gost i kum.

Zvlekel sem te iz starine
gde si dugo prazen stal
ti si svedok nam starine,
kak Hrvat je piti znal.

Praznili su te junaki
dragoj domovini v čast,
al je od njih znal i vsaki
rad za domovinu past.

Ja pak tebe stišćem k sebi,
ti veselja nam pajdaš
povjeravam tiho tebi
da mog srca tajne znaš.

Peharček moj, peharček moj,
odnesi slatki pozdrav njoj
za nju ispijam tebe rad,
pa bilo makar zadnji krat.

(Vladimir Ružđak)

12 ivo lolo fischer

1924.- Ignjat Fischer (loža Libertas i Hrvatska vila) je u dvorištu izgradio zdenac, a dvorišni trijem je dobio kamene stupove.

13 cata dujsin ribar

Dogradio je drugi kat na sjevernom i zapadnom krilu (prema Tuškancu) palače, na kojem je uredio novi velik biro i stan.

14 cata dujsin ribar

Na fasadi prvoga kata je dao naslikati neke od zgrada koje je projektirao u Zagrebu. Freska je restaurirana prigodom obnove palače 2008. godine.

15 demetrova 3

16 demetrova 3

Fisher je umro ovdje u 78. godini života, 19. siječnja 1948. godine. Žena Helena, s kojom je bio u braku 50 godina, umrla je pet godina poslije njega. Pokopani su na Mirogoju, kao i njihova kći Ivana.

17 demetrova ignjat fischer

Tražim nešto što nije stvarno

Cijela priča o “Demetrovoj 3” postaje još zanimljivija ako bolje promotrimo javno dostupan CV Cate Dujšin-Ribar, u kojem vidimo i nekoliko nepovezanih ili prešućenih trenutaka.

1936.- Katarina Dujšin rođ. Gattin, zajedno s mužem Dubravkom Dujšinom (s nadimkom – crveni barun) uselila se u Demetrovu 3., u kuću i dio starog Zagreba u kojem je živjelo plemstvo. U tom je stanu Dubravko umro 30. siječnja 1947., a njezin drugi muž, dr. Ivan Ribar, uselio se 1952. godine.

Ante Gattin, brat Katarine, bio je časnik u vojsci Kraljevine Jugoslavije i visoki časnik u Zapovjedništvu mornarice Nezavisne Države Hrvatske. Osuđeni suradnik u vojno-obavještajnoj aferi “dr. Radoničić i drugovi” 1944. godine; možda će nekoga “Radoničić” podsjetiti na labradora Radojčića.

No krenimo ispočetka.

KATARINA (Cata) DUJŠIN-RIBAR rođ. Gattin (Trogir, 1897.- Zagreb, 1994.);

18 ivo lolo fischer

Katarina Gattin: lijevo – snimljeno u Kotoru 1903.; desno – snimljeno u Trogiru 1907.

1897. – Katarina Gattin; majka Giustina, rođena Buble, otac Vjekoslav, carinski službenik; rodila se kao peto od osmero djece u obitelji židovskog podrijetla(?). Dio djetinjstva i rane mladosti provodi u Trogiru, a dio u Kotoru (odakle je podrijetlom već spomenuti dr. Karlo Radoničić).

1914. – Na početku Prvog svjetskog rata obitelj se vratila iz Kotora u Trogir; naslikala je prvu sliku – “Pantan”.

1915. – U Splitu nastavlja školovanje na »C. k . graditeljsko-zanatlijska i umjetnička škola«, obično zvane “Obrtnička škola”. Zbog svoje darovitosti uči slikarstvo (Emanuel Vidović – nastavnik crtanja, slovenski kipar Svetoslav Peruzzi – modeliranja, a Dinko Šimunović – hrvatskog jezika).
*1930. – Peruzzi je autor spomenika kralja Petra Karađorđevića u Supetru na Braču.

1916. – U Splitu upoznala Dubravka Dujšina, koji odlazi u Kotor te tamo u činu austrijskog poručnika ostaje sve do demobilizacije 1918.

1918. – Upisuje studij slikarstva na zagrebačkoj Kraljevskoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt, prethodnicu zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti. Profesori su joj bili: Menci C. Crnčić, B. Csikos Sessia, O. Iveković, J. Kljaković, R. Valdec i R. Frangeš-Mihanović. Nije diplomirala. Živi boemskim životom. Ozbiljno “hoda” s kolegom slikarom Ignjatom Jobom, ali njihovoj se vezi protivila njezina obitelj, zbog čega su prekinuli vezu. Kasnije, 1924. i 1925., privatno uči slikarstvo kod Vladimira Becića.

1920. – Katarina Gattin i Dubravko Dujšin vjenčali su se u splitskoj katedralnoj crkvi svetog Dujma (nazočni samo roditelji i kumovi). Poslije vjenčanja vratili su se u Zagreb na studij: Katarina na Akademiju, a Dubravko u Državnu glumačku školu (u okviru HNK) koju je osnovao Branko Gavella.

1920. do 1922.- Žive odvojeno, svatko u svojoj studentskoj podstanarskoj sobi.

1923. – Unajmljuju prvi zajednički stan u potkrovlju u Jurjevskoj ulici na Gornjem gradu u Zagrebu. U Parizu i Londonu kopira stare majstore i studira portrete. U Londonu je vjerojatno Katarina “postala” Cata.

1926. – Stojan Aralica, slikar, ustupio im je svoj stan-atelje na Marulićevu trgu u Zagrebu (Aralica 1925. odlazi u Pariz, gdje otvara vlastiti atelje, i boravi do 1934. kada se ponovo vraća u Zagreb).

Druženje s Meštrovićem, Babićem, Gavellom, Leposavom Kangrgom – Belom, Krležom, Cesarcem, Ivanom Goranom Kovačićem…

1927. – U Araličinom zagrebačkom ateljeu Cata priređuje svoju prvu samostalnu izložbu.

1936. – Prva samostalna izložba u inozemstvu – u Londonu, 2. travnja – 4. svibnja, The Cooling Galeries LTD.

1936. – Zajedno s Dubravkom unajmljuje(?) stan u Demetrovoj 3. i tu će ostati do kraja života. Tko ih je Fischeru preporučio da im iznajmi stan? “Kvakači” ili netko drugi?

1941. do 1945. – Iz ratnog razdoblja njezina života znamo samo slijedeće: “Neke slike koje stoje u stanu nastale su i u zatvoru, u kojem je provela nekoliko dana za vrijeme Drugog svjetskog rata kao lijevo orijentirana pripadnica društva.”
A iz drugog izvora:”Ratne su godine straha i progona. Dubravko je dva puta uhićen, a kraj 1944. godine oboje će dočekati u zatvoru. Uzničke je dane Cata zabilježila u ciklusu crteža tušem i ugljenom “Iz ćelije”.

1947. – Umro Dubravko Dujšin (Zadar, 1894 -Zagreb, 1947), veliki hrvatski glumac; od 1922. stalni član Drame HNK-a u Zagrebu i njezin ravnatelj od 1937. do 1939.

1948. – Pozvana u Beograd gdje po službenoj dužnosti portretira dr. Ivana Ribara i dr. Mošu Pijadu, a u drugoj verziji Josipa Broza Tita i dr. Ivana Ribara. Koju je to “službenu dužnost” obnašala? I gdje su portreti Tita i “Čike Janka”?

19 ivo lolo fischer

1952. – Udala se za dr. Ivana Ribara; upoznali su se 1948. u Beogradu(?). Zajedno žive u Fischerovom stanu na drugom katu (iz kojeg je izbačena Fischerova žena Helena, umrla 1953.) – “Stan u kojem je Memorijalna zbirka dr. Ivana Ribara i Cate Dujšin-Ribar prostrani je četverosobni stan s djevojačkom sobom, čija je površina 128 četvornih metara. Memorijalni prostor stana – hodnik, Catina soba, dnevni boravak, spavaonica i soba dr. Ivana Ribara – autentičan je ambijent koji će čuvati sjećanje na jednog velikana hrvatskoga glumišta, jednog odvjetnika i političara i slikaricu i pjesnikinju koja ih je širinom svoga duha povezala. Čuvajući njihove predmete, njegovala je ljubav i uspomenu kroz svoje slike i pjesme.”

A gdje je “Memorijalna zbirka… Ignjata Fischera”?! Zar taj Zagrepčanec, intelektualac i za života znani arhitekt (iako nije diplomirao!) nije imao stan raskošno opremljen stilskim namještajem, umjetninama i grafikama? Zar nije imao ništa izuzev crtaće daske? Na kojoj je projektirao rodilište u Petrovoj, sanatorij u Klaićevoj (Dječja bolnica), zgradu Gradske kavane, Zagrebačke banke i Croatia osiguranja na Jelačićevom trgu, pa onda “Kastner i Öhler” (NaMa u Ilici), prvo kino u Ilici (danas satiričko kazalište Kerempuh), tvornicu Arko (Badel) i vilu Arko, vilu gradonačelnika Adolfa Mošinskog (Dom lože Ljubav Bližnjemu) …

Je li ovdje riječ samo o memoricidu ili se radi o nečem dugom? Jer nije bio ljevičar, marksist ni cionistički aktivist i pripadao je krugu malobrojnih zidara koji su bili protiv “jugoslavenske ideje”, tj. integralnog velikosrpskog jugoslavenstva.

1957. – Izložba u New Yorku i Washingtonu.
1960. – S Titom i Jovankom na Brijunima.
1968. – Umro dr. Ivan Ribar.
1994. – Umrla i na Mirogoju pokopana uz Dubravka, a ne Ivana. Neuobičajeno.

20 cata dujsin ribar

ANTE GATTIN (Trogir,1894. – Split,1946.), brat Katarine Gattin.

1941. – 8. travnja Julije pl. Makanec (1904.-1945.) u Bjelovaru proglasio Hrvatsku državu (“uskrsnuće hrvatske države”).

1941. – 10. travnja, u 15 sati, pukovnik Slavko Kvaternik (1878.-1947.) proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku preko Krugovalne postaje Zagreb; službeni naziv Vojska Države Hrvatske je već 16. travnja promijenjen u Hrvatsko domobranstvo, na čelu s ministrom oružanih snaga Slavkom Kvaternikom; Ante Pavelić ga uklanjanja s vlasti u veljači 1943.; odselio u Semmering, maleno mjesto pokraj Beča; Amerikanci ga isporučili komunistima 1945.

21 demetrova kvaternik

Slavko Kvaternik je strijeljan 13. lipnja 1947. u Zagrebu; na nadgrobnoj ploči na Mirogoju, grobu njegove žene Olge, nalazi se samo epitaf Kvaterniku; za njegov grob se ne zna gdje je, jer su takav običaj pokapanja političkih protivnika komunisti preuzeli od sovjetskog NKVD-a.

1941. – 12. travnja general Živojin Pavlović, zapovjednik Šibenskog garnizona vojske Kraljevine Jugoslavije, odbio je prijeći na hrvatsku stranu i s dijelom vojske se povukao prema Drnišu (1991.- Šibenska bitka, Ratko Mladić). Časnici i vojnici, koji su ostali u Šibeniku, prisegnuli su 12. travnja novoproglašenoj hrvatskoj državi. Kapetan fregate Ante Gattin preuzeo je zapovjedništvo nad mornaricom; kapetan bojnog broda Leo Zaccaria odlazi u Zapovjedništvo mornarice NDH u Zagrebu; potpukovnik Oton Elblinger, načelnik štaba Komande Šibenika, zapovjedništvo nad gradom i privremenim postrojbama nove hrvatske vojske u Šibeniku.

1945. – Jugoslavenski komunistički “Vojni sud Splitskog Vojnog Područja”, u procesu od 19. do 21. prosinca 1945. kojem predsjeda major Stevan Ivanović, u Splitu je osudio na smrt strijeljanjem Antu Gattina, Lea Zaccaria i Edgara Angelija. Kazna je izvršena 12. travnja 1946.
I sve će se opet ponoviti u Splitu, ali s presudama u blažem obliku.

1943. – Stevo Krajačić (“Ivan”) piše: “Miho Marchi odveo me kod Ante Gattina u Zapovjedništvu mornarice. Gattin mi je obećao sabotiranje dovršetka remonta riječnih ratnih brodova na Savi” (uoči operacije “Panther” na Banovini u sklopu zimskih operacija Druge oklopne armije Wehrmachta).

1944. – U noći 15./16. siječnja blokiran je cijeli Zagreb na 12 sati. Bila je to najveća racija tijekom rata.

1944. – REDORS (Redarstvo oružanih snaga) je od siječnja do srpnja uhitio 167 pripadnika grupa “Radoničić”, “Legin”, “Radić”, “Molnar”, “Krunić” i “Hočevar”, koji su za izvještajne službe – komunista u Zagrebu (POC), Rusa, Engleza, Talijana i Vlade Kraljevine Jugoslavije u Londonu prikupljali vojno-obavještajne i političke podatke iz stožera Oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske, kao i od njemačkih visokih vojnih krugova. Članovima grupa sudilo se zbog “kaznenog djela protiv obstanka države” i “kaznenog djela protiv vojske”. Izrečene su 42 smrtne presude, od kojih 9 nije izvršeno. Osuđeno je 136 domobranska časnika i domobrana te 30 civila.

1944. – Ante Gattin je 20. ožujka uhićen zajedno s grupom doušnika, nazvanu od suda “Radoničić i drugovi”. Na Ratnom sudu Zapovjedništva grada Zagreba 9. lipnja osuđen je na 6 mjeseci zatvora. Iz cijele grupe on je najbolje prošao, ali su ga komunisti, a to sam već napisao, strijeljali u Splitu 1946.

Grupa “Radoničić i drugovi”

Glavni optuženi dr. Karlo Radoničić (Beč, 1912. – Lepoglava, 1944.), podrijetlom iz Kotora u Crnoj Gori, sin sveučilišnog profesora i člana JAZU-a Karla Radoničića (Trst, 1879. – Zagreb, 1935.); obavještajac; završio studij prava u Za¬grebu; govori četiri svjetska jezika; bio zaposlen u diplomatskoj službi Kraljevine Jugoslavije (kadar HSS-a); radio je kod Shella, Standarda i AGIP-a kao civil sve do 13. ožujka 1944. kada je mobiliziran kao pričuvni poručnik – sudac; uhićen 22. ožujka 1944.; osuđen 9. lipnja na Ratnom sudu Zapovjedništva grada Zagreba, pod predsjedanjem potpukovnika – suca Dragutina Varla, na smrt strijeljanjem; na molbu liječnika Mile Budaka (nećaka ministra Mile Budaka), Ante Pavelić je Radoničiću zamijenio smrtnu kaznu doživotnom teškom tamnicom.

Radoničić je bio zaručnik Melite Tomić i zajedno s njom radi izvješća, koje ona šalje britanskoj izvještajnoj službi, a on liječniku Zlatku Matetiću (uz Stevu Krajačića i Dragutina Kabalina), tada najvišem rukovoditelju obavještajne mreže komunista u Zagrebu.

Radoničić je na vezi držao 16 domobranskih časnika i dočasnika (najviše činove su imali glavnostožerni pukovnik Josip Hočevar, brodski pukovnik kapetan fregate Ante Gattin, glavnostožerni potpukovnik Marijan Žmavec, brodski bojnik Micho Marchi), uglavnom iz Zapovjedništva mornarice, i šest civila.

Antifašizam antifašista – sve za Jugoslaviju

Fischerova kći Ivana se sjećala:

*Ugrožen kao Židov uspostavom ustaške vlasti, preživio je samo zbog “mješovitog braka”, a umro je ojađen i bolestan.

*Otac mi je bio židovskog podrijetla, te je bio zatvaran iako star preko 70 godina. Na posljedicama tih progona teško je obolio te je umro 1948.

*Događaji prije i tijekom Drugog svjetskog rata utjecali su na očevo zdravlje, nakon čega je teško obolio.

O kojem je to događaju riječ prije Drugog svjetskog rata? Je li tijekom Drugog svjetskog rata “bio zatvaran” ili samo “priveden na ispitivanje” jer je u kući imao podstanare Catu i Dubravka Dujšina, koji su uhićeni te 1944. godine? I, konačno, iz puke radoznalosti, jesu li “ojađenog” i “ugroženog Fischera kao Židova” izbacili iz stana na drugom katu Demetrove 3, ustaše ili komunisti?

I pitanje, zašto Cata i Dubravko, kao aktivisti komunista, nisu bili osuđeni ili strijeljani?

Te uzničke dane Cata je zabilježila u ciklusu crteža tušem i ugljenom ‘Iz ćelije’. A u “ćeliji” je završila i zato jer joj je brat Ante uhićen kao špijun i sudionik pripreme državnog prevrata. Takve ljude u takvim situacijama ne hapsi nijedna država, samo ustaška, samo Hrvatska. Ali o tome se ni danas ne govori i ne piše u komunističkim hagiografijama ili monografijama, knjigama i novinama. Cenzorske škare. Istovremeno “ustaška guja” još uvijek gmiže. Svuda je oko nas. Ima ih ko tratinčica na livadi.

22 demetrova ivan ribar

IVAN RIBAR (selo Vukmanić kraj Karlovca, 1881. – Zagreb, 1968.).

Otac Ivana Ribara bio je učitelj u selu Vukmanić. Tu su rođeni njegova dva brata (Andrija, Milan) i sestra Marija. Nakon osnovne škole i gimnazije u obližnjem Karlovcu, studira pravo u Zagrebu, Pragu i Beču.

1904. – Doktorirao pravo u Zagrebu.
1906. – Doselio u Đakovo i otvorio odvjetničku kancelariju.
1913. – Izabran kao narodni zastupnik Hrvatsko-srpske koalicije đakovačkog izbornog kotara u Hrvatskom saboru i narodni zastupnik zajedničkog Hrvatsko-ugarskog sabora u Pešti.
1914. – Mobiliziran i poslan na bojište u Galiciju kao rezervni časnik. Kao (Kako je bio) zastupnik u ondašnjem Saboru, često je dolazio u Zagreb.
1915. – Oženio se udovicom Antonijom Šimat iz Đakova.

*Antonija se 1905. udala za Ljudevita Šimata (1874.-1913.), vlasnika ljekarne K Spasitelju u Đakovu. U tom braku rodila je Žarka, Boženu i Miru. Ljudevit Šimat bio je i predsjednik društva Hrvatski sokol u Đakovu (1908-1913.), a tajnik dr. Ivan Ribar – iako je bio pristaša ujedinjenja i stvaranja Jugoslavije.

*Ljekarna K Spasitelju poslije Šimatove smrti dana je u zakup. Početna zakupnina bila je 7.600 K. godišnje. Zakupni ugovor od 15. ožujka 1913. – na strani zakupodavca ugovor su potpisali Antonija (Tonica) Šimat, u svoje ime i kao majka i skrbnica, a dr. Ivan Ribar kao sututor mldb. Žarka, Božene i Mire Šimat. Djeca su studirala u Beču i Berlinu.

1916. – Rođen je njihov stariji sin Ivan, poznatiji kao Ivo Lolo Ribar, u zagrebačkoj Reinerovoj ulici.
1918. – U Đakovu je rođen njihov mlađi sin Jurica.
1918. – Član Glavnog odbora Narodnog vijeća Države Srba, Hrvata i Slovenaca u Zagrebu.
1918. – Pobjegao je u Beograd kako bi se zaštitio od odmazde Đakovčana jer je bio ključni čovjek Narodnog vijeća Države SHS, koje je zapovijedalo Narodnom stražom i u Đakovštini vješala zeleni kadar.
1919. – Uz Svetozara Pribićevića jedan je od osnivača Jugoslavenske demokratske stranke, koja je vodila politiku jugoslavenskog integralizma: “smatra narod Srba, Hrvata i Slovenaca kao nacionalnu cjelinu, jednu po krvi i jeziku i po svojim osjećajima. (…) isključuje sve historijske, plemenske, vjerske i pokrajinske razlike”.

1919. – 1920.- Kao član Jugoslavenske demokratske stranke izabran je za predsjednika Privremenog narodnog predstavništva Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

23 demetrova Orjuna

1921.- Krugovi vezani uz Jugoslavensku demokratsku stranku utemeljili su četnički pokret i njemu blisku (terorističku) ORJUNU (Organizacija Jugoslovenskih Nacionalista, skraćeno: Or.Ju.Na. ili ORJUNA) s motom “Orjuna iznad svega: Jugoslavija iznad Orjune!”); za predsjednika Jugoslavenske demokratske stranke izabran je Ljubomir Davidović, a Pribićević za potpredsjednika. Davidović ostaje predsjednik sve do smrti, 1940. godine, kada ga nasljeđuje Milan Grol.

*Milan Grol – potpredsjednik vlade Demokratske federativne Jugoslavije (7. ožujka – 29. studenoga 1945.).

* Dr. Ljubo Leontić (loža Pravda) – predsjednik Orjune i Titov veleposlanik u Londonu od 1945. do 1948.
*Brojni su orjunaši, ili njihovi potomci (do današnjih dana), u službi Partije i Tita. Viktor Novak (loža M. Vrhovac i Jugoslavija) u Zagrebu objavljuje knjigu “Magnum Crimen: pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj” (1948.) – boj protiv vatikanskih ugovora (konkordata) – aktualan je i danas(!) u Hrvatskom saboru (Klub zastupnika Glasa i HSU-a, “Amsterdamska koalicija”) – a predgovor beogradskom izdanju (1986.) Novakove knjige piše Jakov Blažević.

Himna Orjune postala je pjesma Alekse Šantića “Naša pesma”:

(…)
Ta zemlja cela
Sveti je Breg,
Gde carskih dela
Vije se steg.

Ova je gruda rodila nas,
Ovde je naše Vrelo.
U bojnih truba kad jekne glas
Svi ćemo poći smelo,

Ko hučno more,
Ko sev i grom,
Na zvezde gore
Za mili Dom!

1920 – 1922.- Dr. Ivan Ribar, kao zagovornik i promicatelj jugoslavenskog unitarizma i centralističkog uređenja u Kraljevini SHS, kao jugoslavenski nacionalist, izabran je za predsjednika Ustavotvorne skupštine (Vidovdanski ustav, 1921.) koja nastavlja djelovati kao Narodna skupština Kraljevine SHS.

1924.- Primljen u beogradsku ložu Preporod (Preporođaj).

1928.- Predsjedao je Narodnoj skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. Kraljevina Jugoslavija) u Beogradu kada je četnik Puniša Račić (iz Narodne radikalne stranke) pucao u Stjepana Radića i ostale zastupnike HSS-a.

24 demetrova gavella silovic

Arkade, Mirogoj

1939. – U Zagrebu sudjeluje u osnivanju Društva prijatelja Sovjetskog Saveza (Pakt Molotov-Ribentrop, sovjetska okupacija istočne Poljske); Antun Augustinčić – predsjednik, August Cesarec – potpredsjednik, dr. Srećko Šilović – tajnik.

Među imenima u toj zagrebačkoj “partijskoj ćeliji intelektualaca” nalazimo i sljedeće: Vanja Radauš, dr. Viktor Brolich, dr. Miljenko Protega, dr. Branko Kojić, dr. Vladimir Franković, dr. Božidar Adžija, dr. Mladen Iveković, dr. Ozren Novosel, dr. Miljenko Kraus, dr. Beno Stein, inž. Mladen Žerdig i Vuk Vernić. Osnivanje Društva prijatelja SSSR-a u Beogradu, koje se trebalo održati 9. veljače 1939., nije uspjelo.

*Liječnici dr. Srećko Šilović (loža Maksimilijan Vrhovac) i dr. Beno Stein (loža Zagreb 1090 N. O. B’nai B’rith; predsjednik Saveza cionista Jugoslavije) su prije Drugog svjetskog rata davali utočište Titu kad je ilegalno dolazio u Zagreb.

*Josip Šilović (1858.-1939.), otac Srećka Šilovića, bio je ban Savske banovine (1929.-1931.) i rektor Sveučilišta u Zagrebu (1898.-1899.).

*U kuću dr. Šilovića su dolazili, osim Tita, i Branko Gavella, Dubravko i Cata Dujšin, Ljubo Babić, Krleža i Bela Kangrga … “najveća krema Zagreba”.

*1945. – Srećko Šilović predsjednik Zbora liječnika Hrvatske.

*1947. – Srećko Šilović veleposlanik (ambasador) FNRJ u Brazilu i Meksiku.

25 ivo lolo fischer

“Salon dr. Šilovića” u Zagrebu: Srećko Šilović (s očalama), Tito, Krleža (okrenut leđima), Bakarić, Holjevac …

Mladi skojevac, akademik Ivan Supek o susretu s Titom 1934. godine: “Javka za vezu s Titom u Beču, u trafiki, bila je – htio bih trideset i tri briketa. Nije imao novaca, pa sam mu dao novac s kojim sam trebao ići na studij u Zurich. To je u ono vrijeme bilo dovoljno za pola godine pristojnog življenja.” Citat iz intervjua u Slobodnoj Dalmaciji 1992. godine. A ” trideset i tri briketa” je slučajno najviši 33. stupanj u ložama koje pripadaju Škotskom redu (npr. Maksimilijan Vrhovac).

26 ivo lolo fischer

Šilovićev salon na križanju ulica Tomáša Masaryka, Nikole Tesle i Petra Preradovića (Paulina Preradović – “Zemljo gora, zemljo na rijeci” – W. A. Mozart – austrijska državna himna) i Meštrovićev spomenik Nikoli Tesli, kojega je gradonačelnik Bandić samovoljno uzeo s Instituta Ruđer Bošković i ovdje postavio 2006. godine.

1942. – Predsjednik IO AVNOJ-a (26. – 27. studenoga u Bihaću); član KPJ.
1943. – Predsjednik IO AVNOJ-a (29. – 30. studenoga u Jajcu)
1945. – Predsjednik IO AVNOJ-a (7. – 10. kolovoza u Beogradu);
1945. – Predsjednik Prezidija Privremene narodne skupštine. Time je formalno postao šef države – proglašena Federativna narodna republika Jugoslavija (FNRJ).
1945. -1953.- Predsjednik Predsjedništva Narodne skupštine FNRJ.

* Moshe Moša Pijade (loža “Srbija 670”- B’nai B’rith), predsjednik Narodne skupštine FNRJ (1954.-1957.) poslije Ribara; zajedno s Leonom Gerškovićem napisao je zloglasni Zakon o nacionalizaciji – oduzimanje privatne imovine u Titovoj Jugoslaviji – “milenijska pljačka”).

1952. – Oženio se drugi puta, sa Catom Dujšin (prvu ženu, Antoniju, strijeljali su Nijemci u selu Kupinovo u Srijemu, 1944.)
1953. – Tito “izabran” za predsjednika FNR Jugoslavije, a Ribar odlazi u mirovinu i seli se u Demetrovu 3;
1968. – Umro je u 87. godini života, kao pričuvni general-major JNA.

* Pripomenak: tzv. “Vila Ribar” u Karlovcu je zapravo jednokatnica izgrađena 1940. na najljepšoj lokaciji u gradu. Oduzeta vlasniku, nakon rata bila je “vikendica” dr. Ivana i Cate Dujšin-Ribar , kad su povremeno dolazili na kupanje u rijeci Korani.

Doista, tko smije reći da “narodni heroj dr. Ivan Ribar” nije život dao za Jugoslaviju, od one monarhističke do komunističke sa skrivenom velikosrpskom hegemonijom. I prva i druga, ognjem i mačem nameću Hrvatima zajedničku državu. Sve za Jugoslaviju!

IVO LOLO RIBAR (Zagreb, 1916.- Glamočko polje, 1943.)

27 bolle ivo lolo fischer

Lolo je slučajno rođen u obiteljskoj kući/palači znamenitog arhitekta Hermana Bolléa (Köln, 1845. – Zagreb, 1926.) u zagrebačkom Donjem gradu (Reinerova br. 4, danas Jurja Žerjavića 4.) u kojoj je Bollé s obitelji živio od 1899. do kraja života, 1926. godine. Ovaj zaštićeni spomenik kulture propada.
*Ulica je nazvana po nadvojvodi Reineru Austrijskom, rođenom u Zagrebu 1895. godine; po Jurju Žerjaviću, župniku prošteništa u Mariji Bistrici.

28 bandic ivo lolo fischer

Grad Zagreb ne osjeća potrebu postaviti spomen-ploču Bolléu u Žerjavićevoj, ali će Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić samovoljno postaviti bistu Lole, “neumrlog omladinskog rukovodioca, sekretara Saveza komunističke omladine Jugoslavije”, u park na uglu Prilaza baruna Filipovića, 2017. godine. Tom je prigodom istaknuo “da se okrenemo budućnosti”.

*Bistu Ive Lole Ribara, postavljenu ispred rodne kuće dr. Ivana Ribara u Vukmaniću (u kojoj je otac Ivana Ribara bio učitelj), pobunjeni Srbi u okupiranom Vukmaniću su bacili u zdenac, 1991. godine.

Osim što je rođen u Zagrebu, on nema nikakve veze sa Zagrebom. Ne znamo koliko je dugo Lolo živio u Bolléovoj kući. Prva dva razreda osnovne škole pohađao je u selu Vukmanić kraj Karlovca, a nastavio u Beogradu. Ribar je sinove Lolu i Juricu, kao gimnazijalce, preko ljetnih praznika slao u Švicarsku, u Institut Fisher u Montreuxu, kako bi učili i usavršavali strane jezike.

1934. – Upisao Pravni fakultet u Beogradu; otišao u Pariz studirati političke znanosti; poslije atentata na kralja Aleksandra Karađorđa bježi u Švicarsku.
1935. – Član SKOJ-a (Savez komunističke omladine Jugoslavije)
1937. – Sekretar Centralnog komiteta SKOJ-a pri CK SKJ – postavio ga je Tito nakon što je maknuo Milana Gorkića (Josip Čižinski), generalnog sekretara KPJ.
1938. – Diplomirao pravo u Beogradu.

1939. – Organizira demonstracije u Beogradu protiv sporazuma Cvetković-Maček (proglašenje Banovine Hrvatske; ban Ivan Šubašić).
1939. – Uhićen nakon demonstracija.

1941. – U kolovozu napisao Proglas CK SKOJ-a: “… Razbojnik Pavelić pretvara tvoju svetu hrvatsku zemlju u jednu od baza fašističkog napada na bratski ruski narod … On te nasilno tjera u tzv. “dobrovoljačke” legije protiv ruskog naroda, protiv sopstvene budućnosti … U ustaški režim nasilja, pljačke i krvi! Ujedini se, omladino Hrvatske, sa svojom srpskom, crnogorskom i slovenačkom braćom i proteraj …” (Hitler napao Sovjetski Savez 22. lipnja 1941.)

29 fischer beograd logor

1941. – Ženidba sa Slobodankom Trajković, kći beogradskog ljekarnika, odgođena zbog izbijanja rata; beogradska Specijalna policija Nedićeve Srbije uhitila je cijelu obitelj Trajković zbog suradnje s komunistima – 4. svibnja 1942. u beogradskom logoru na Banjici (službeno: Logor Dedinje) ugušeni su ugljičnim monoksidom u tzv. dušegupki (душегубка) – plinska komora – “patententirao” 1937. godine NKVD-ovac Isak Davidović Berg (Moskva,1905.- Moskva,1939.). Do “patentnog prava” su Nijemci vjerojatno došli tijekom “edukacijskog obilaska” (1938. i 1939. godine) Staljinovih koncentracijskih logora-gulaga. I ovdje su prisutne cenzorske škare.

*1941. – Jurica Ribar otišao organizirati partizanski pokret u Crnoj Gori; ubijen 1943. kod Kolašina.

1942. – Član Politbiroa, najuže vodstvo KPJ.
1942. – Ilegalno dolazi u Zagreb po Vladimira Nazora i zajedno s Vladimirom Velebitom odlazi u “šumu”.
1943. – Član CK KPJ i Vrhovnog štaba

I Lolo je bio u obavještajnoj mreži Kominterne (“Djed”) u Moskvi. Do travnja 1942. je sve izvještaje (“depeše”) slao Titu (“Valter”), a potom izravno “Djedu”. To znači da ga je “Djed” u izvještajnoj piramidi izjednačio s Titom. Sve izvještaje je potpisivao pseudonimom (“kodnim imenom”) Fischer! Zanimljivo je i Valterovo pismo Edvardu Kardelju, iz kolovoza 1942., koje mu je poslao s planine Cincer (iznad Glamočkog polja): “… Čini mi se da imate direktnu vezu s Djedom, pa bi bilo dobro da ga vi direktno o takvim stvarima uvijek informišete.”

1943. – Ubijen je na Glamočkom polju 27. studenoga 1943.
Pokopan je istog dana u Jajcu (sjednica AVNOJ-a, Tito proglašen “Maršal Jugoslavije”). Tko nije bio na pogrebu, a bio je u Jajcu? Tito!

“Bio je već mrak, padala je susnježica. Od Lole se u ime Centralnog komiteta Partije oprostio Moša Pijade, i dr. Ribar. Krenuli smo u povorci kroz Jajce … Zatim su borci Pratećeg bataljona Vrhovnog štaba natovarili sanduk na kamion … iste noći Lola je potajno pokopan na skrovitu mjestu da neprijatelji ne bi našli i oskrnavili njegov grob.”

Je li Lolo ubijen slučajno? Listajući stare knjige, koje su napisali komunisti, vidimo da nema jednoznačnog odgovora na to pitanje, štoviše, podatci su proturječni čak i kod očevidaca događaja. Rašomon na “dvoru kralja Artura” (sličan ubojstvu Andrije Hebranga ili Džemala Bijedića – “avion kojim se vraćao iz Beograda u Sarajevo je zbog magle udario u vrh planine Inač kod Kreševa …”, a ostaci mlaznog aviona su pronađeni u krugu od 15 kilometara!).

30 ivo lolo fischer glamoc

Dornier DO-17E (lijevo) i Heinkel He-46 (desno)

Dornier DO-17E, brzi (330 km/h – 500 km/h), laki bombarder (10 bombi od 50 kg), borbeni dolet 600 do 1.000 km. Nalazio se u sastavu oružanih snaga NDH; Odjel zračnih snaga u sastavu Ministarstva hrvatskog domobranstva. Jedan takav zrakoplov iz zrakoplovne luke u Mostaru je 7. studenoga 1943. prebjegao komunistima i sletio na Livanjsko polje. Prebjeglo je sedam domobrana (Džemil Bukovac, Krunoslav Kulušić, Viktor Tabaković, Petar Ercigonja, Vinko Putarek, Jure Grgić i Džemil Kažinić).

31 ivo lolo fischer livno

Slabo maskiran DO-17E na Livanjskom polju

Heinkel He-46, zrakoplov izvidnik, 220 km/h do 260 km/h, 10 bombi od 10 kg, borbeni dolet do 1.000 km (ili četiri sata leta). Na letu iz zrakoplovne luke u Banja Luci prema Splitu, 27. studenoga 1943., ugledao je prebjegli DO-17E na Glamočkom polju i uništio ga na uzletištu. Od šrapnela bombe (druge?, šeste?) ili od rafala strojnice iz He-46(?) ubijeni su Ivo Lolo Ribar (osobni Titov izaslanik partizanske vojne misije u Stožeru savezničkoga zapovjedništva za Srednji istok u Kairu), major Robin Whetherley, potpukovnik Donald Knight i pukovnik Sava Kerković; potpukovnik Miloje Milojević je lakše ozlijeđen, a neozlijeđeni su ostali kapetan William Dikin, potpukovnik Vladimir Velebit (šef Lolinog osiguranja) i potpukovnik Milentije Popović.

32 ivo lolo fischer glamoc

… za Brindisi (Italija), pa onda dalje za Kairo (Egipat).

33 demetrova 3 glamoc

Zrakoplov DO-17E i “Lola s drugovima” na Glamočkom polju.

Izaslanstvo nije poletjelo s Livanjskog polja jer je toga dana bilo (navodno) premekano, već sa susjednog Glamočkog polja, čija je podloga tvrđa i lakše se uzlijeće s opterećenjem. A Glamočko polje se nalazi ispod ondašnjeg zračnog koridora Banja Luka – Split (otprilike na pola puta, 85 km) koju He-46 do Splita preleti za 40 minuta, a do Glamoča za 23 minute. Tijekom istrage Velebit piše: “»henšl« leti iz Banje Luke do Glamoča skoro ceo sat”, što po njegovom mnijenju znači da je isključena neka dojava radiovezom u Banja Luku i da je do napada došlo slučajno. Daljnji tijek istrage bio je usmjeren na potragu dojavnika, a zanemario je činjenicu da “Glamočki aerodrom” tom prigodom nije bio osiguran, ni izvidnicima ni teškim strojnicama za obranu od mogućeg doleta neprijateljskog aviona. William Dikin pak piše da su izvidnici bili na okolnim brdima. Zašto onda, ako su bili, nisu uočili približavanje zrakoplova He-46? Dikin piše i o Loli: “On bi vjerojatno bio jedan od vođa nove Jugoslavije.”

*1944.- Velebit putuje u London (1. 5. do 20. 5.) kao šef vojne misije. U pratnji je i Mato Jakšić (loža Sloboda). “Tom prilikom biva unaprijeđen u čin general-majora, s namjerom da se status misije podigne na višu razinu. Tijekom boravka u Londonu sastaje se sa Churchillom.”

1944.- OZN-a je istragu dovršila u srpnju na otoku Visu, uhićenjem braće Rekveni. Dokazana(?) je njihova krivica za napad Henkela na Glamočkom polju. U zatvoru OZN-e “braća Rekveni izvršili samoubistvo.” Verzija prva – Viktor je vilicom zaklao mlađeg brata Josipa, a zatim vilicu spretno zabio sebi u srce; Viktor je nožem zaklao Josipa, a zatim i sebe; Josip je zaklan, a Viktor strijeljan na Visu. U “dokumetima” je Viktor: meteorolog, avijatičar ili “hemijski inženjer” iz Drvara.

34 tito ivo lolo fischer

“Radnička klasa i naš drug Tito na pikniku”

Tito o Glamoču (27. studenoga 1953.): “Mi smo imali jedan avion Dornier kojim su dva domobranska avijatičara pobjegla k nama… nalazio se na Livanjskom polju … ja sam naredio Loli da u najvećoj tajnosti drži polazak dok ja ne naredim. Ne znam tko im je savjetovao i kako je to bilo, ali su oni i pored toga preletjeli od Livna do Glamočkog polja… i kada su se naši ukrcali, avion je napao jedan pikavac te ga zapalio bombom. Tu je poginuo Lola i još neki drugovi, a i jedan Englez. Kasnije nismo uspjeli da otkrijemo špijunažu koja je do toga dovela.”

* Pripomenak za obožavatelje gornjeg lika – Charles de Gaulle (1890. –1970.), General de Gaulle, vođa francuskog Pokreta otpora i francuski Predsjednik, antifašist, nije htio ni čuti za susret s “Maršalom Jugoslavije”.

I za kraj sage o Loli još tri (meni) zanimljiva podatka:
(1) Velebit i Đilas, 12. ožujka 1943., su doletjeli u Zagreb na pregovore s Nijemcima “da priznaju NOVJ kao zaraćenu stranu”.
(2) Nekoliko dana prije “događaja na Glamoču”, u Jajce su spuštena tri ruska padobranca. Među njima je bila i Tanja (Nana) Šilović, agent NKVD-a od 1936., kćer dr. Srećka Šilovića, žena Otokara Keršovanija i Peke Dapčevića.
(3) Žena Vladimira Velebita (Zadar, 1907. – Zagreb, 2004.) Vera Velebit Becić, kćer Vladimira Becića, učitelja slikanja Cate Dujšin-Ribar.

ANDRIJA RIBAR (selo Vukmanić kraj Karlovca, 1879. – Beograd, 1946.)

Andrija i Milan, braća dr. Ribara, bili su učitelji. Milan u Karlovcu, a Andrija u Bjelovaru. U oba grada članovi Hrvatsko-srpske koalicije imali su svoje snažno uporište.

1905.- Imenovan namjesnim profesorom Kraljevske realne gimnazije u Bjelovaru.

1917.- 1939. – Ravnatelj (“starješina”) gimnazije u Bjelovaru. Izraziti zagovaratelj integralnog jugoslavenstva, što je provodio i u školskoj nastavi. Uz suglasnost velikog župana dr. Gavre Gojkovića, 1918. godine uveo je pismenu prisegu vjernosti kralju Srbije, Petru Karađorđeviću, svim profesorima i učiteljima gradskih i pučkih škola u Bjelovarsko-križevačkoj županiji.

1918.- Još i prije osnivanja nove države bjelovarski list Nezavisnost je upozoravao građane Bjelovara: “bilo tko kakovog mu dragog političkog uvjerenja, svaki tko se nedolično o ličnosti Njegova Veličanstva kralja Petra Karagjorgjevića izjavi ili uzpostupa, biti će priveden zakonitoj kazni.”

1918.- Napisana je prijava protiv župnika Jurja Tomca da u svojim propovijedima govori da “ne pristaje uz kralja Petra” jer da su to “namjere viših krugova, ‘hrvatske gospode’, koja nisu nikada radila za narod nego proti naroda. Ovaj put im to ne će uspjeti, jer će si sam seljak urediti stvar kako bude on htio.” Naredbom kotarskog predstojnika u Čazmi župniku Tomcu je zabranjeno “obdržavanje polnički budući da bi u noći bio ugrožen javni red i mir.” Pa sada tu zabranu usporedimo sa zahtjevima današnjih, istih, aktivista.

1918.- Andrija je 3. studenog izabran za potpredsjednika Odbora Narodnog vijeća za grad i kotar Bjelovar, te županiju Bjelovarsko-križevačku.

1925.- U Bjelovaru osnovan pododbor Udruženja četnika “Petar Mrkonjić za Kralja i Otadžbinu”, kao dio Udruženja četnika Osječkog okruga. Slijedeće godine postat će ogranak Narodne odbrane, koju je osnovao pukovnik Spasoje Tešić, komandanta 42. pješačke pukovnije u Bjelovaru.

Dr. Luka Šoški iz vodstva Udruženje četnika, bio je i predsjednik bjelovarskoga mjesnog odbora Narodne odbrane. Naslijedio ga je Andrija Ribar 1933. godine.

1935. – Prigodom proslave Zrinjsko-frankopanskog dana u gradu su izbile demonstracije “u hrvatskom duhu.” Žandarmerija je kundačenjem i uhićenjem nasrnula na prosvjednike i rastjerala skup. Mnogi su uhićeni kažnjeni zatvorom i novčanim kaznama.

1941. – Gradonačelnik Bjelovara dr. Julije pl. Makanec donosi odluku da se dotadašnje Jugoslavensko šetalište preimenuje u Šetalište dr. Ivše Lebovića.

1945. – Pod zapovjedništvom bjelovarske OZN-e, Josipa Manolića, od 6. do 10. srpnja u šumi Lug strijeljano je 120 zarobljenih pripadnika Hrvatskih oružanih snaga i civila.

1991. – U Bjelovaru je od velikosrpske agresije na Hrvatsku, i od Bitke za Bjelovar, ostalo “Spomen-područje Barutana”, sjećanje na eksploziju vojnog skladišta s 1700 tona eksplozivnih sredstava, koje je aktivirao major JNA Milan Tepić, narodni heroj u Srbiji. Eksplozija je ubila jedanaest hrvatskih vojnika i oštetila sve građevine u krugu od 12 kilometara.

36 zid boli ivo lolo fischer

Zašto su poginuli? Zar “Za mili Dom!”?

35 demetrova dujsin ribar

Edvard Munch, 1893, “Skrik” (Krik), Nacionalna galerija u Oslu, Norveška

A sad si bum spil peharček irskog vina.

Ljubomir Škrinjar/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Obljetnica koja plaši slobodan svijet

Objavljeno

na

Objavio

40 GODINA OD ISLAMSKE REVOLUCIJE U IRANU

Teheranska je fašistoidna diktatura na izdisaju, i upravo je zato najopasnija: iranski je nuklearni program među najvećim sigurnosnim prijetnjama današnjice. Stoga se o 40. obljetnici revolucije Irancima nema što čestitati, ali im se ima što poželjeti: da jedan od posljednjih totalitarnih režima u svijetu ne dočeka pedesetu

Na šaroliku Bliskom istoku svaka je zemlja na svoj način jedinstvena i fascinantna, i svaka je u nekom važnom aspektu različita od većine svojih susjeda. Više je, lako se stječe dojam, jedinstvenih značajki što ih krase nego zajedničkih. Jedna od zajedničkih koje su ipak uočljive u skoro svim bliskoistočnim zemljama jesu novi i snažni identiteti. Većina tih identiteta nastala je nedavno, tek početkom ili sredinom 20. stoljeća. Takav je jordanski, libanonski, sirijski, saudijski, jemenski, kuvajtski, katarski, irački ili najnoviji palestinski identitet. Neki su identiteti drevni, ali su tek nedavno obnovljeni. Najvažniji među njima je izraelski, a u posljednje se vrijeme sve više nastoji nametnuti i feničanski i asirski. Neki su se pak identiteti nadovezali na ranije tradicije, poput arapskoga egipatskog identiteta. Neki su bez višetisućljetne tradicije, ali imaju stabilnu višestoljetnu; to je turski identitet. Tu su i drevni identiteti naroda koji su od pamtivijeka bili snažni, ali su odavno izgubili svoja carstva pa danas čine manjinu u državama drugih naroda. Najbrojniji među narodima takva identiteta su Kurdi, koji se smatraju potomcima medijskog naroda i carstva, a valja spomenuti i Kopte te Armence koji su ostali na područjima nekadašnjeg imperija, izvan državice nastale nakon raspada Sovjetskog Saveza, piše Boris Havel/Globus

Na čitavu Bliskom istoku postoji tek jedan narod čija civilizacija i državnost u kontinuitetu traju više od dvije i pol tisuće godina. To su Iranci, stanovnici Perzije, odnosno Irana. Ime Perzija je u Iran promijenio utemeljitelj dinastije Pahlavi kako bi naciste i ostale rasne teoretičare podsjetio da su i Perzijanci Arijevci. Etimologija, naime, samoga naziva arijevske rase dolazi od imena iranskog naroda. Ime Iran se tako uvriježilo kao službeno ime države, pa se danas Iran i Perzija praktično mogu smatrati istoznačnicama. Iransko je arijevstvo bilo i ključni razlog zbog kojega su neki hrvatski entuzijasti devedesetih nastojali dokazati da su Hrvati došli upravo iz Irana, pa smo kao Arijevci rasno superiorni “Balkancima”. Srećom je ta rasistička besmislica brzo zgasnula.

Stupanje Perzije na pozornicu velikih svjetskih civilizacija zbilo se u vrijeme Kira Velikog sredinom 6. stoljeća prije Krista, i u međunarodne odnose odmah donijelo novosti. Kir je, za razliku od babilonskih vladara čija je područja zaposjeo, prema vjerskim manjinama pokazao ne samo snošljivost nego i neočekivanu velikodušnost. U njegovo su se vrijeme prognani Izraelci vratili na Cion. Riječ je o poznatom povratku iz babilonskog sužanjstva za kojim su Židovi desetljećima čeznuli, a čežnju zapisali u Psalmu 137: “Na obalama rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona.” Kada je 1879. u Mezopotamiji u današnjem Iraku iskopan Kirov cilindar, pronađen je prvorazredan dokaz o Kirovoj politici vjerske tolerancije. Zbog toga su neki povjesničari taj arheološki nalaz i dokument, ne bez razloga, nazvali “prvom deklaracijom o ljudskim pravima” u povijesti. O Kirovim je motivima teško govoriti sa sigurnošću, ali nije potrebno previše maštovitosti da se pripišu izvornoj religiji Perzijanaca, zoroastrizmu. Uz Izraelovu, kasnije judeokršćansku, vjeru te humanizam što ga je iznjedrila klasična helenska misao, zoroastrizam je jedina velika bliskoistočna civilizacija čiji svjetonazor počiva na humanoj etičnosti i vrjednovanju ljudskog života kao najvećeg dobra. Za razliku od kultova koji su dominirali drevnim Orijentom, zoroastrizam nije poznavao prinošenje ljudskih žrtava. Zbog naglaska na osobnoj odgovornosti u odabiru između dobra ili zla zoroastrizam je poznat i kao religija etičkog dualizma.

Perzijanci su rano obraćeni na islam, već za osvajanja drugoga rašidunskog kalifa Omera (634. – 644). Veći dio područja koja su arabijski kolonizatori tada i sljedećih desetljeća zaposjeli, od Iraka do Sjeverne Afrike, islamiziran je i arabiziran. Perzijanci su se uspjeli oduprijeti arabizaciji, te su zadržali nacionalni identitet, jezik i kulturu. Svjesni superiornosti i drevnosti svoje civilizacije, Perzijanci su prema beduinskim nomadima iz arabijske pustinje uvijek držali pristojno odstojanje. Dobar primjer ambivalentnog stava prema donositeljima nove vjere – jer islam su za razliku od njegovih glasnika s vremenom zavoljeli – sadržan je u najpoznatijem perzijskom nacionalnom epu Šahname ili Knjizi kraljeva. U tom golemom djelu najvažnijega perzijskog pjesnika Firdusija (940. – 1020.) opisana je povijest Perzije od stvaranja svijeta do islamskih osvajanja. Arapska su islamska osvajanja prikazana kao nesreća što je zadesila njihovu zemlju, zbog čega dio Iranaca, mahom klerika, taj ep danas smatra nepoćudnim. Nakon konverzije na islam perzijski je stvaralački genij znatno obogatio novu, islamsku civilizaciju. Najuglednije djelo o povijesti ranog islama, Povijest proroka i kraljeva, te kuranske egzegeze (tefsir) plod su perzijskog uma. Napisao ih je al-Tabari (839. – 923) na arapskom jeziku. Najveći islamski filozof Ibn Sina, poznatiji kao Avicena (980. – 1037.) bio je Perzijanac, isto kao i glasoviti liječnik i filozof al-Razi te teolog, filozof i mistik al-Gazali.

Perzijanci su prihvatili šijizam početkom 16. stoljeća u vrijeme Safavidske dinastije. Jedan od razloga bio je očuvanje perzijske posebnosti, tada poglavito u srazu sa sunitskim Osmanskim Carstvom koje je sa sjevera i zapada nasrtalo na Perziju. Šijizmu svojstvena kontemplativnost, žalovanje za mučenicima Prorokova doma i stav političkog pasivizma više usredotočenog na eshatološku nadu nego na borbu za osvajanje vlasti proširili su se Perzijom. Iz te je perzijske inačice šijizma sredinom 19. stoljeća nastala i miroljubiva, nenametljiva, sinkretična i tolerantna bahá’í vjera. Židovi i kršćani u Perziji su tradicionalno prihvaćani kao sunarodnjaci, a njihovi istovjerci u mnogim drugim islamskim zemljama mogli su im samo zavidjeti na društvenom statusu. No sljedbenike bahá’í vjere perzijski su muslimani žestoko progonili i istrjebljivali kao murtade, otpadnike od islama. Bahá’íji su desetljećima bili jedna od najprogonjenijih bliskoistočnih manjina, sve dok se 1960-ih nisu skrasili u izraelskoj Haifi.

Dolazak zapadnjačkih ideja na Bliski istok u Iranu je – kao i u većini bliskoistočnih zemalja – pozdravljen i prihvaćen. Otkrivanje nafte od Irana je učinilo primamljiv plijen naftnim korporacijama. Dinastija Pahlavi pokazala se poželjnim partnerom u uspostavi gospodarske razmjene sa Zapadom. Istodobno je provodila i svojevrsnu okcidentizaciju društva, koje je osobito u gradovima bilo nesklono vjerskom fanatizmu. Mnogi su se Iranci obrazovali na zapadnim sveučilištima, pa su sa sobom donijeli i zapadnjačke ideologije, među kojima su sekularizam, individualizam i intelektualizam. Od uvezenih političkih teorija srca i umove mnogih Iranaca osvojio je socijalizam u različitim inačicama, uključujući nacionalsocijalističku i komunističku. Razina pismenosti i obrazovanosti među Irancima, osobito ženama, bila je viša nego u većini bliskoistočnih zemalja, s iznimkom židovskih dijelova Palestine, kasnije Izraela, Libanona i Turske. Prvo sveučilište zapadnjačkog tipa, na kojem su se izučavali medicina, strojarstvo, vojne i druge znanosti, osnovano je 1851. za dinastije Kadžar, da bi 1934. postalo dijelom Sveučilišta u Teheranu. Uslijedilo je otvaranje niza sekularnih i vjerskih visokih škola i sveučilišta diljem zemlje. Ministarstvo znanosti prvi je put osnovano 1855. Sveučilište u Teheranu danas je jedno od 400 najuglednijih sveučilišta na svijetu, a prošle je godine rangirano iznad Sveučilišta u Zagrebu.

Politički udes koji je tijekom 20. stoljeća poharao većinu bliskoistočnih država, a to je autoritarna vlast, bahata, korumpirana, nasilna i socijalno neosjetljiva, nije mimoišla ni Iran. Vladavinu zadnjega šaha, neprosvijećenog apsolutista Reze Pahlavija, obilježila je politička korupcija, suzbijanje političkih sloboda i progon oporbe, brutalnost tajne policije SAVAK-a te produbljivanje jaza između bogate elite i stanovništva. Ipak, Iran nije bio siromašna država; dapače, u godinama koje su prethodile Islamskoj revoluciji standard života bio je u porastu. No zatiranje političkih sloboda, kolonijalističko iskorištavanje iranskih bogatstava i nametljiva sekularizacija dijelova društva koji su radije prianjali uz tradicionalne vrijednosti s vremenom su u zemlji stvorili kritičnu masu nezadovoljnika. Tijekom 1978. val prosvjeda i građanskog neposluha počeo se nezaustavljivo širiti te je u jednom trenutku skoro paralizirao državu. Šah Reza Pahlavi prosvjede je vjerojatno mogao ugušiti u krvi, ali ne bez građanskog rata. Nakon kratkog sukoba vojske i prosvjednika odlučio se povući. U siječnju 1979. napustio je zemlju, a u nju se nakon petnaestogodišnjeg izgnanstva, na sveopće oduševljenje, vratio ajatolah Homeini.

Sedamdesetsedmogodišnji Homeini još je za prijašnjih prosvjeda stekao popularnost u narodu. Njegov je ugled osnaživan tijekom godina egzila, kad su se diljem Irana distribuirale knjige i vrpce s njegovim propovijedima, u kojima je religijski i politički aktivizam bio elokventno isprepleten. Uskoro je u Iranu upriličen referendum na kojem je država iz monarhije pretvorena u islamsku republiku. Čelnici su države izabrani na izborima, a Homeini je postao i sljedećih deset godina ostao vrhovni vođa revolucije i države. Kao neprikosnoveni autoritet uvelike je kreirao ne samo državno uređenje nego i političke stavove o nizu pitanja, od utjerivanja javnog morala do međunarodnih odnosa. Oni se do danas nisu bitno promijenili.

Nedugo nakon svrgavanja šaha i uspostave Islamske Republike, kako to obično biva nakon revolucija, iranski je novi režim otvorio sezonu lova na stvarne, potencijalne i umišljene neprijatelje. Na udaru su se našle različite ljevičarske skupine, slobodnomisleći intelektualci, nepokorni alternativci i pripadnici različitih muslimanskih pokreta. Mnogi od njih bili su studenti i visokoobrazovani aktivisti koji su se gorljivo angažirali na svrgavanju šaha i zdušno pozdravili promjenu vlasti. Homeinijev je režim, očekivano, prokazao Ameriku i Izrael kao glavne neprijatelje revolucije i Alaha. Koncem 1979. u besprimjernu činu agresije iranski su revolucionari zaposjeli veleposlanstvo SAD-a u Teheranu, te više od pedeset američkih državljana, mahom diplomata koje je štitio imunitet zajamčen međunarodnim pravom, držali zatočene 444 dana. Bila je to najduža diplomatska talačka kriza u svjetskoj povijesti. Njezin je tijek i svršetak nagovijestio kako će se slobodni svijet morati nositi s agresivnim teheranskim režimom. Neodlučni, popustljivi, smješkavi predsjednik Carter bio je savršena žrtva za iživljavanje teheranskih klerika nad nedužnim taocima i ruganje Americi pred očima svijeta. Američki izbori 1980. pokvarili su im zabavu. Slabunjavog je demokrata u Bijeloj kući zamijenio republikanski mačo kauboj. Ronald Reagan nije se smješkao ni ulagivao teheranskim nasilnicima, nego im je priprijetio vojnom silom. Homeiniju i njegovoj kliki utjerao je strah u stare kosti: taoci su oslobođeni istoga dana kad je Reagan prisegnuo za 40. predsjednika SAD-a. Bilo je to 20. siječnja 1981.

Teheranski režim, koji je zbog brutalnosti i vjerskog fanatizma nedugo nakon zaposjedanja vlasti počeo gubiti potporu naroda, vjerojatno bi se kombinacijom unutarnjeg i vanjskog pritiska slomio u sljedećih nekoliko godina da mu međunarodne okolnosti nisu išle na ruku. Komunistički je svijet počeo slabjeti i urušavati se, što je odvratilo pozornost velikog dijela demokratskoga i slobodnog svijeta na druga područja, teme i probleme. Iranski su klerici, mule, tako dobili prigodu politički konsolidirati Islamsku Republiku Iran, zbog čega su neki analitičari taj politički sustav nazvali “mulokracijom”. Zbog totalitarnog uređenja, državnog nadzora nad svakim vidom društvenoga i privatnog života uz pomoć okrutna represivnog aparata te sveobuhvatne militarizacije društva i nametanja islama kao državne ideologije u uporabu je ušla i kovanica “islamofašizam”.

Najveći rani poticaj za učvršćenje teheranskog režima došao je iz neočekivanog pravca. U rujnu 1980. Irak, koji su huškale i naoružavale zapadne zemlje, iznenada je napao nespremni Iran. Vojska Sadama Huseina tijekom rata se koristila kemijskim oružjem i naprednim raketnim sustavima, te izazvala strahovita razaranja i stradavanja vojnika i iranskoga civilnog stanovništva. Iranska se nacija ujedinila oko zajedničkog cilja, obrane zemlje. Tako osnaženi teheranski režim rat je iskoristio za progon “unutarnjih neprijatelja”. Pod uglavnom apsurdnim optužbama za kolaboraciju s vanjskim neprijateljima, tisuće su Iranaca uhićene, mnogi su podvrgnuti mučenju i na koncu pogubljeni. Homeini, koji je rat smatrao blagoslovom, istodobno je uveo kult ličnosti za sebe i kult mučeništva za svoje sunarodnjake. Na tisuće je Iranaca poslao u sigurnu smrt, šaljući ih u minska polja da ih svojim tijelima “razminiraju”. Među njima su bile i tisuće djece koja su oko vrata nosila obješen “ključ za ulazak u raj”. U osmogodišnjem ratu ubijeno je više od milijun ljudi; Iranaca više nego Iračana. Ipak, Iran je iz sukoba izišao kao moralni pobjednik. Mnogi Iranci koji su za loše stanje u državi i loš životni standard okrivljavali rat ponadali su se kako će s mirom nastupiti i nova era u povijest Irana. I nastupila je. Ali različita od one kojoj su se nadali.

Iranski je režim svoje mjesto u međunarodnoj zajednici, poglavito na Bliskom istoku, počeo tražiti kroz izvoz radikalnoga revolucionarnog islama, protuamerikanizma i antisemitizma. Kao ključne saveznike detektirao je šijitske zajednice diljem Bliskog istoka, koje su nerijetko bile zaostale i siromašne, kao u Libanonu, ili izvrgnute nekom obliku progona, zlostavljanja ili diskriminacije kao u Saudijskoj Arabiji. Mnoge šijitske zajednice, uglavnom tradicionalno nekonfliktne, bile su više nego spremne prihvatiti humanitarnu i drugu pomoć iz Irana. No pomoć nije dolazila bezuvjetno. Iran je osnovao šijitske paravojne skupine, koje su se u sljedećih nekoliko desetljeća prometnule iz fragmentiranih, nevelikih i neusklađenih pokreta u formidabilnu vojnu i političku silu. Iran je tako postao glava šijitske hobotnice čiji su pipci dosezali sve dalje, ali i najveća državna sigurnosna prijetnja na Bliskom istoku. Najvažnija borbena taktika Irana i iranskih satelita postao je terorizam. Terorističke su napade nerijetko izvodili bombaši samoubojice, ili “islamikaze” kako ih je nazvao jedan izraelski profesor. Na udaru Irana i njegovih saveznika našli su se najraznolikiji ciljevi: od mirovnih snaga (u Bejrutu je 1983. ubijeno više od 300 američkih i francuskih vojnika), preko židovskih zajednica u svijetu (u Argentini je 1994. ubijeno više od 80 ljudi u najsmrtonosnijem terorističkom napadu u povijesti te države) i Izraelu, gdje su tisuće ljudi stradale u napadima što su iz izvele terorističke organizacije Hezbolah i Hamas uz financijsku, logističku ili vojnu pomoć Irana, pa sve do apostata i emigranata diljem svijeta. Koncem 1980-ih Iran je skupa s libanonskim šijitskim milicijama sadistički bešćutno zamračio sudbinu izraelskog zarobljenika Rona Arada, koja je do danas nepoznata. Nekoliko mjeseci prije smrti 1989. Homeini je fetvom pozvao na ubojstvo britanskog književnika Salmana Rushdieja zbog knjige “Sotonski stihovi”, kojom je, po ajatolahovu mišljenju, uvrijedio islam. Iranske su službe u posljednjih 40 godine počinile niz ubojstava iranskih političkih emigranata diljem svijeta: u Francuskoj, Austriji, Švicarskoj, Švedskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, SAD-u, Turskoj, pa čak i Japanu, gdje je 1991. ubijen prevoditelj Rushdiejeve knjige na japanski. Prošle je godine nakon neuspjelog atentata iranskih kilera na danskog državljanina iranskog podrijetla u Danskoj došlo do ozbiljne krize u odnosima između Danske i Irana. Po ubojstvima ideoloških protivnika u svijetu iranski se režim može najbolje usporediti s jugoslavenskom Udbom.

Jugoslavenski i iranski režim dijele još jednu sličnost: oba su, prvi zbog ideologije a drugi zbog religije, devedesetih ubijali Hrvate. Šijitski militanti i drugi džihadisti koje je podupirao Iran počinili su tijekom rata u Bosni i Hercegovini brojne zločine nad bosanskohercegovačkim Hrvatima, civilima i vojnicima HVO-a. Iranske je džihadiste i obavještajce u BiH doveo Alija Izetbegović preko svojega najbližeg suradnika Hasana Čengića. Kao što sam objasnio u nedavnom Globusovu feljtonu o sunitsko-šijitskom raskolu, šijitski i sunitski džihadisti u modernoj su povijesti u samo dva rata surađivali a da nisu međusobno zaratili: u ratu protiv Izraelaca i u ratu protiv Hrvata u BiH. Tu tezu, koja je tada prvi put objavljena i izazvala dosta pozornosti, nitko dosad nije opovrgnuo.

Nakon nepromišljene američke invazije na Irak i “Arapskog proljeća” prisutnost i moć Irana diljem Bliskog istoka porasla je do donedavno nezamislivih razmjera. Iran je jedan od ključnih aktera sukoba u Iraku, Siriji, Libanonu i Jemenu. Uz Rusiju, tradicionalnog saveznika Teherana, iranskom se režimu posljednjih godina priklonila i Erdoganova Turska. Sve je to izazvalo golemu zabrinutost u arapskim sunitskim zemljama, posebice u Saudijskoj Arabiji, nekim državama Perzijskog zaljeva i Egiptu. Zabrinutost od širenja iranskog utjecaja vlada i u Izraelu, kojemu je bivši iranski predsjednik Ahmadinedžad priprijetio da će ga zbrisati s karte svijeta. Najveća zabrinutost, ali i nepoznanica, odnosi se na to kolika je razina iracionalnoga, mahdističkoga, eshatološkog zanosa prisutna u političkom i vojnom vrhu Irana, zbog kojega bi Iran, osobito u slučaju da postane nuklearna sila, mogao postupiti protivno logici i zdravom razumu. U tom kontekstu nimalo ne ohrabruje podatak kako je iranski general Reza Džalali u ljeto 2018. sazvao konferenciju za tisak i optužio Izrael da krade oblake iznad Irana zbog čega im ne pada kiša. Pred iranskom ugrozom između Izraela i nekih arapskih država počelo je dolaziti do neočekivanog približavanja, koje bi u budućnosti lako moglo prerasti u šire i stabilnije pragmatično savezništvo.

S druge strane, za razliku od istih tih arapskih država, Iran je jedina bliskoistočna muslimanska država u kojoj Židovi nisu bili izvrgnuti sustavnom progonu, pa danas još samo u Iranu žive u većem broju. Pretpostavlja se da ih ima između 10 i 15 tisuća. Iranski Židovi imaju i svojega zastupnika u iranskom parlamentu, Madžlisu. Kršćanske su zajednice također u boljem položaju nego u većini arapskih sunitskih zemalja. Kurdi pak, čije je područje uz Tursku i Irak najveće u Iranu, usprkos zajedničkom perzijsko-medijskom podrijetlu, izvrgnuti su diskriminaciji, kao što su bili i prije revolucije. Iranski Kurdistan praktički je pod vojnom upravom.

Ekonomska kriza godinama nagriza iransko gospodarstvo: iranski rijal danas ne vrijedi ni 1/15 onoga što je vrijedio prije 15 godina, a stopa inflacije među najvišima je u svijetu. Prema službenom tečaju, za jednu je kunu potrebno izdvojiti 6,5 tisuća rijala. Za valutu države koja svoje liječnike plaća 30 posto manje nego militante po sirijsko-iračkim zabitima još se dobro i drži. Po postotku izdvajanja BDP-a za obranu, Iran je među vodećim državama svijeta; od njih 155 Iran je na sedmom, a Hrvatska na 91. mjestu. Iransko gospodarstvo ovisi o izvozu nafte i plina, što ga čini vrlo ranjivim na sankcije. Brojna državna poduzeća su neučinkovita i podložna korupciji, a strana ulaganja sve mršavija. Usprkos tome industrijska proizvodnja bilježi blagi porast. BND po glavi stanovnika je više nego dvostruko niži od hrvatskog, ali je, prema podacima stranice doingbusiness.org, u Iranu dvostruko lakše ishoditi građevinsku dozvolu nego u Hrvatskoj. Očekivano daljnje pogoršanje gospodarskih prilika uslijed sankcija, uz gušenje političkih sloboda u čemu je zloglasna Iranska revolucionarna garda odavno stigla i prestigla SAVAK, među glavnim je razlozima sve glasnijeg protivljenja Iranaca sve brutalnijem mulokratskom režimu.

Nesmiljena militarizacija iranskog društva, gušenje političkih, vjerskih i građanskih sloboda, javno šibanje i kamenovanje žena optuženih za nemoral te sustavno zlostavljanje nekih manjina (osim bahá’íja životno su ugroženi i homoseksualci koji iz ormara idu ravno na gubilište) trebali bi zabrinuti i Europu. Mnogim iranskim emigrantima treba pružiti utočište te saslušati njihove priče. Iranski nuklearni program predstavlja jednu od najvećih sigurnosnih prijetnja današnjem svijetu. Prkosna teheranska vlast opetovano izjavljuje da od njega nikad neće odustati. Zbog toga su Trumpove inicijative da se Iranu nametnu oštre sankcije bolji način suzbijanja te prijetnje nego beskrajni diplomatski pregovori što ih preferira EU, čiji činovnici pored Trumpa izgledaju bezlično, bezbojno i poluuškopljeno. Profesor i kolega s FPZG-a Dejan Jović, koji se također bavi bliskoistočnim temama, u jednom je zajedničkom nastupu u Otvorenom ustvrdio da američke sankcije i prijetnje teheranskom režimu neće biti učinkovite te da s Teheranom treba pregovarati. Ali nije u pravu. Obama je pregovarao pa su ga vukli za nos, kao nekoć Cartera. Potencijal sankcija, u kombinaciji s eventualnim ograničenim vojnim udarom, u svrgavanju ratoborne, fašistoidne diktature ne treba podcjenjivati. Srbija i Crna Gora živi su dokaz.

Iran je nacija čiji je potencijal da pridonese boljitku Bliskog istoka i svijeta neprocjenjiv. Beskrajne su mogućnosti što ih pružaju marljivost, uljuđenost, kreativnost i tradicionalna sklonost obrazovanju iranskog naroda, nadograđeni na drevnu i veličanstvenu civilizaciju. Riječima Azar Nafisi, glasovite iranske književnice i aktivistice za prava žena, iranska se Islamska revolucija “razlikovala od ostalih totalitarnih revolucija u dvadesetom stoljeću po tome što se dogodila u ime prošlosti: u tome je bila i njezina snaga i njezina slabost”. Snaga revolucije u Iranu je potrošena. Revolucionarni sustav sada obuzima slabost koja se više ne da suzbiti, ali se još dade prikriti raspirivanjem sukoba diljem Bliskog istoka i svraćanjem pozornosti iranskog naroda na vanjskopolitičke teme. Zbog toga bi izdisajna faza teheranskog režima mogla biti i najletalnija. O četrdesetoj obljetnici revolucije Irancima nemamo što čestitati, ali im imamo što poželjeti: da jedan od posljednjih totalitarnih režima u svijetu ne dočeka pedesetu.

Boris Havel/Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari