Pratite nas

Feljton

Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Drugi dio

Objavljeno

na

Frano Cigić u svom domu u Vancouveru

Franjo Cigić piše: Borili smo se za Hrvatsku državu od 1102 god. pa do današnjih dana 2016. god, te uz Božju pomoć nastavljamo, kao Hrvatski narod; starodržavnički, održat se na tlu Hrvatskih povijesnih zemalja.  Odlučio sam 29.travnja 2016.god u navršenoj 88. godini života staviti na papir moja sjećanja i doživljaje, od djetinjstva pa do starosti.  Zašto smo branili N.D.H.?

Frano Cigić je rođen 22 travnja 1928. godine u selu Proboju kod Ljubuškog. Otišao je u vojsku HOS-a u listopadu 1944. Bio je zarobljen kod Dravograda u svibnju 1945. Prošao je Križni Put i samo zahvaljujući dragome Bogu ostao je živ.. Sve što Franu Cigića danas zanima je da svoje životno iskustvo napiše na papir i ostavi nadolazećim hrvatskim naraštajima. Mi ćemo ovdje u nastavcima donijeti životnu priču Frane Cigića, onako kako je on to zapisao. …

Prvi dio/Uvod možete pročitati ovdje: Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Uvod.  Slijedi nastavak:

Drugi dio – Naglašava dr. Ante Starčević

Pod tom odorom i nazivom Hrvatsko domobranstvo u sastavu Austro-Ugarske carevine dr. Ante Starčević pokreće pitanje u skupštini Mađarske u Pešti naglašava:  Hrvatski je narod poznat starodržavnički narod , pod ovakvim okolnostima vladavine mi se ne možemo održati kao narod; bila to vladavina Pešte, Beča ili Beograda.

Da bi se toj zamisli  i izjavi dr. Ante Starčevića suprostavio, Khuen Hedervary smišlja kako; on uvodi još goru metodu vladanja nad hrvatskim narodom; nije uzaludno, pojavila se pjesma, koja počinje: Ban Khuen Hedervary hoće Hrvatsku da pomađari. Isti, po prvi puta daje Srpskoj pravoslavnoj Crkvi da se zove tim nazivom, da osnuje Srpske pravoslavne parohije, te da u istim osnivaju vjeronauk na srpskom jeziku, da se te novostvorene parohije po Hrvatskim povjesnim zemljama kite srpskim zastavama.  Poznato je da su ljudi pravoslavne vjere bježali pred turskim osvajanjima. Drugi dolaze kao pomoćna turska vojska, goneć tovare, mazge i konje sa tovarom oružja i opreme za osvajačku tursku vojsku,- tuđih krajeva, zemalja i naroda. Izbjeglice dolaze na tlo hrvatskih zemalja kralja Tomislava države.

Povjesničari su o tome pisali, a posebno Fra Dominik Mandić, uvaženi hrvatski povjesničar, u poznatim knjižnicama i bibliotekama, Carigrada, Londona, Pariza, Washingtona, Moskve; gdje je god nešto našao da se govori o hrvatskom narodu fra Dominik mandić je to prebilježio u 4-5 knjiga, a posebno: Srbi i Hrvati dva različita naroda.

Vratimo se Banu Khuen Hedervary-ju sa svojim protuhrvatskim potezima, na što je iznio Dr.Ante Starčević predsjednik novoosnovane Hrvatske stranke prava, koja zauzima stajalište načela spomenute Hrvatske stranke prava. Mi kao hrvatski narod sa svojom povjesnom zemljom, hrvatskom kulturom i vjerom, želimo živjet u samostalnoj državi Hrvatskoj, sa svim ljudima, susjedima i narodima i poštujući jedni druge, u miru, redu i poštenom radu, na žalost do tadašnjeg vremena u Austro-Ugarskoj  carevini; brojnih naroda i kultura sa službenim jezikom njemačkim, mađarskim, a hrvatski narod nastoji pod Gajem (?str16)  uvest u škole hrvatski književni jezik i jekavsko- štokavski.

U naglašenoj carevini Austro- Ugarskoj, gdje je hrvatski narod imao svoju banovinu proširenu na čelu Hrvatskog sabora, političkog i upravnog tijela za hrvatski narod i sve narodne manjine koje su u tadašnjoj Austro- Ugarskoj bile i živjele . Bosna i Hercegovina  još su uvijek bile pod turskom vlašću, u carevini naglašenoj. Drugi vjetrovi politike počinju puvati; jer mađarski ban po imenu Khuen Hedervary on hoće Hrvatsku da pomađari; pjesma se u hrvatskom narodu tada pjevala. U politici pogriješiti ravno je smrti. Naglašena izjava dr. Ante Starčevića, naprijed naglašena u skupštini Pešte, da hrvatski narod je poznat, starodržavnički narod, mi kao takovi ne možemo obstat, u zajedničkoj carevini, Pešte, Beča, Beograda , glavnog grada tadašnje male srpske kneževine- uz pomoć carske Rusije ostvarene i priznate. Ban Khuen Hedervary, umjesto da se zauzimlje u Austro-Ugarskoj carevini za veća povlaštenja hrvatskom narodu, u spomenutoj carevini, ako želimo carevinu sačuvati od propasti, sačuvati kao što je zagovarana. Prijestolonasljednik carevine Austro- Ugarske Ferdinand. Do tada u carevini je teklo mirno stanje.

Posjet Bleiburgu 2007. godine.

Ljudi i obitelji pravoslavne vjere sami sebe zovu hrišćani. Bježali su pred turskim osvajanjima i naseljavaju se u hrvatske povjesne zemlje. Suživljavaju se sa stanovništvom u Austro-Ugarskoj carevini, budu privilegirani, jer se od istih traži da se turskim osvajanjima suprostavljaju. Mala kneževina Srbija već postoji; po carskoj Rusiji priznata. Pravoslavne vjere Kaluđer dolazi do zamisli, takozvani Ilija Gašanin: Mi srbi neamo kuda na istok širit se, nego na zapad, putem pravoslavlja na zapadne hrvatske zemlje, pod Austro- Ugarskom carevinom sada. Za tu zamisao širenja Srbije, prva se škola stvara 1948. god u Beogradu, a druga u Sarajevu 1856.god. Kaluđeri pravoslavne vjere pošli su po selima, dotadašnjeg protektorata Bosne i Hercegovine; uvjeravajući ljude da su bili u prošlosti pravoslavne vjere: vratite se na djedovsku vjeru, srpske pravoslavne crkve. Ta zamisao nije mogla bolja biti za osvajanje pravoslavnog pučanstva na tlu hrvatskih zemalja; tko je pravoslavne vjere taj je srbin.

Vratimo se ideji bana Khuen Hedervaryja: on je mislio da se suprostavlja, istinitoj izjavi dr. Ante Starčevića u skupštini Mađarske 1859,god., hrvatski narod je poznat starodržavnički narod, toj istini ban Khuen Hedervary postavlja minu nezapamćenu; daje Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, koja okuplja Hrišćane , odreda pravoslavne vjere vjerne građane hrvatske domovine, kao što su bili sladatelj „Lijepe naše“, Runjanin; Tesla tvorac naizmjenične struje i bezične radio veze te maršal Borojević carske vojske Austro Ugarske i slični drugi… Borojević je poznat u hrvatskom narodu.

Austro-Ugarska gubi prvi sv.rat. Hrvatski sabor izjavljuje: Sve državnopravne veze prestaju sa bivšom Austro-Ugarskom carevinom u kojoj je hrvatski narod bio bezpravan; Hrvatski narod želi republiku državnog uređenja, Stjepan Radić sa dr.Horvatom naglašava narodnom vijeću; „ne srljajte kao guske u maglu“. Pitajte hrvatski narod o ujedinjenju sa Srbijom. Maršal Borojević poručuje; ja ću sa vojskom stati u obranu izjave Hrvatskog sabora da  proglašava republiku, državne samostalnosti hrvatskog naroda na dotadašnjim granicama Hrvatskih zemalja.

Vidi se po poruci maršala Borojevića koliko je njegovo rodoljublje bilo u okvirima pripadnosti hrvatskom narodu , kao pripadnik pravoslavnoj vjeri. Ušao sam u razjašnjenje istaknutih hrvata pravoslavne vjere. Vratit ću se u nastavljanje kud je sve zamisao bana Khuen Hedervaryja dospjela, na štetu hrvatskog naroda katoličke i pravoslavne vjere u carskoj Austro-Ugarskoj monarhiji.  Do tada nije se slobodno širila zamisao, tko je pravoslavne vjere to je Srbin, tek po dolasku na vlast u banovini Hrvatskoj, bana Khuen Hedervaryja, isti donosi zakon: da do tada pravoslavna Crkva u banovini Hrvatskoj može imati u naučavanju vjere u crkvenim školama i propovjedima.

Pravoslavni vjernici u banovini Hrvatskoj da imaju pravo na svoju srpsku zastavu. Nedugo zatim pojavljuje se novina Srbobran 1983.god. a u istim se novinam piše – do istrebljenja nas ili vas; stvara se koalicija hrvatska srpska u hrvatskim zemljama Austro- Ugarske carevine, pored tog svega, jednog i drugog političkog ozračja u prilog hrvatsko srpskog ujedinjenja u zajedničku buduću državu; Prijestolonasljednik Austro-Ugarske carevine Ferdinand zagovornik u skupštini u Beču, da se izjednači hrvatski narod u pravima sa Mađarima i Austrijom; jer se neće moći branit carevina od prijetnji veliko srpske zamisli; ujedinjenje ili smrt.

Sve gore navedeno što je ban Khuen Hedervary omogućio zakonito pravo na školstvo, zastavu i pripovjedanje, tako isto izlaženje novina Srbobran, te započeto stvaranje Hrvatsko Srpske političke koalicije, nije utjecalo na hrvatski narod u apsolutnoj većini katoličke vjere i o neznatnoj manjini pravoslavne vjere u hrvatskim zemljama, u sastavu Austro-Ugarske carevine.

To je pokazao prvi svjetski rat, da nije bilo pobuna u obrani carevine gdje je hrvatsko domobranstvo igralo značajnu ulogu u obrani Austro-Ugarske carevine. Bosna i Hercegovina, povjesna hrvatska zemlja , kraljevina hrvatskog kralja Tomislava, koji se je krunio Duvanjskom polju , prozvan je gradić Duvno. Hrvatski narod do današnjeg dana zove ga Tomislavgradom. Povlačenje turske sile iz srednjoeuropskih zemalja, hrvatski povjesni zemalja ali su se zadržali u Bosni i Hercegovini; uz pomoć islamske vjere u 90% Hrvati katolici i pod stoljetnom turskom vladavinom uz privilegije, vojni činova u turskoj vojsci, te privilegije dobre zemlje, polja i doline:

Zemlju dobivaju (?str.23)  pojedinci kao i ljudi sa obiteljima koji prihvaćaju da uzmu muslimansku vjeru. Isti postaju veleposjednici, nose naziv paše, bezi, vojni umirovljeni časnici, koji se zovu Age. Njihovu dobivenu zemlju obrađuje takozvana Raja uz naknadu trećine. Tri dijela veleposjedniku, jedan dio osobi ili obitelji koju zovu rajom.

Kad o tom pišem spomenut ću svog prapradjeda Jozu Cigića, koji u 26.god. dolazi iz sela Dobrkovića kod Širokog Brijega na posjed u selo Proboj kod Ljubuško; na imanje veleposjednika po mjestima Herceg Bosne , takozvanog Age Kopčića. Još i danas u katastarskim knjigama u Ljubuškom spominje se ime Age Kopčića.

Vratit ću se svrsi izlaganja po pitanju Turske vladavine u Bosni i Hercegovini. 1778.god. Europske sile zasjedaju na takozvanom Berlinskom Kongresu. Zaključuju dodijelit Bosnu i Hercegovinu Austriji, pod uvjetom da izgradi putove tadašnje Kolske ceste, otvori rudnike, izgradi pilane, te željezničke pruge. Austrija prihvaća ponudu Berlinskog kongresa, Austrija popušta, da uđe sa vojskom u Bosnu i Hercegovinu.

General Austro-Ugarske carske vojske, ulazi sa juga prema Sarajevu. Turska nema snage da Bosnu i Hercegovinu zadrži, a bosansko veleposjednice; age, paše i bezi nisu u stanju branit BiH. Bosna i Hercegovina postaje protektorat Austrije, na čelu Ferdinanda i to traje sve do 1914.god.; Srpski zavjet; ujedinjenje sa Hrvatskim zemljama ili smrt.

Srbi tj. Veliko srbi organiziraju organizaciju tzv. Crna ruka. Gavrilo Princip teško bolestan od sušice prihvaća zadatak, da će izvršiti zadatak, priprema se kako izvršit atentat na Ferdinanda, prijestolonasljednika Austro Ugarske carevine, koji je dulje vremena zagovornik u skupštini carevine u Beču, da se hrvatski narod prizna ravnopravnim Mađarima i Austrijancima ukoliko želimo carevinu uspješno branit od srpskog plana: ujedinjenje ili smrt., prijedlog prijestolonasljednika Ferdinanda. Nedugo zatim, Gavrilo Princip rodom od Grahova u Bosni, pakleni plan će izvršit po nalogu i zapovjedi organizacije kojoj je pripadao, zvana Crna ruka. Dok je Ferdinand sa otvorenim autom iz dvora protektorata u Sarajevu pored riječice Miljacke, narod sa jedne i druge strane ceste, oduševljeno otvorenih ruka pozdravlja prijestolonasljednika, dok je sa ženom trudnom, lagano cestom, između naroda prolazio. Gavrilo Princip mlad i brz zaskače se između naroda i hvata se rukom lijevom a desnom povlači pištolj, te okida i sa istim ubija Ferdinanda i njegovu trudnu ženu Sofiju. Gavrilo ubojica Ferdinanda uspijeva pobjeći.

Narod okupljen uz cestu kuda je predsjednik protektorata Austrije za Bosnu i Hercegovinu u strahu i tuzi doživljava smrtno stradalog bračnog para predsjednika i njegove žene.

U to doba 1914,god. u lipnju mj.zločin se dogodio: Austro-Ugarsko carstvo: traži od Srbije, dotadašnje male države, da ubojicu Gavrila Principa izruči i na sud ga stavi, radi ubojstva Ferdinanda i njegove trudne žene.

Srbija ima mjesec dana da se odluči o izručenju ubojice. Austro-Ugarsko carstvo dalo je ultimatum Srbiji ukoliko ne izruči ubojicu Gavrila Principa, da Austro-Ugarska carska vojska napada Srbiju. Prvi svjetski rat počinje. Zamislimo, da se ubojica štiti od izručenja, iako je strašne zločine počinio i radi toga počinje prvi svjetski rat.

Europske velike sile se svrstavaju; Carska Rusija stane u zaštitu Srbije, Njemačka stane u obranu Austro-Ugarskog carstva, Italija ulazi u savez sa Austro-Ugarskim carstvom, samo do 1915.god. Velika Britanija osuđuje Njemačku, te je napada, Francuska također napada oružjem Austro-Ugarsku carevinu.

Prvi svjetski rat svom silom vojničkom uništavaju jedni druge, tako teče uništavanje i razaranje gospodarstva i ljudi, na jednoj i na drugoj strani.  Mali hrvatski narod u tom ratu ima preko 100000 mrtvih, a ranjenih preko 200000, gdje su gubitci u priraštaju pučanstva, gdje je uništeno gospodarstvo, glad i patnja; pitamo se radi čega. Toliko je stradanje naroda na jednoj i na drugoj strani.

Nakon svega naglašenog, netko jači sa gospodarskom snagom i oružjem ušao je u rat da okonča prvi svjetski rat koji je trajao 4 godine do studenog 1918.god. To su bile U.S.A.: Engleska tj, Velika Britanija, Francuska, Italiji su obećane hrvatske povjesne zemlje; Istra, Zadar, Krk, Vis, da napusti savez sa Austro-Ugarskom carevinom i to se događa 1915.god. U carskoj Rusiji se razbuktao revolucionarni rat , 1917.god u kojem će Boljševici porazit manjševike koji su branili carsku Rusiju. Vođa komunističke ideologije Lenjin zauzima vlast u budućem nazvanom Sovjetskom savezu.

Prvi svjetski rat je završio, zahvaljujući (?str.27)  U.S.A. snazi gospodarskoj i vojničkoj.

Mir je trajao samo do 1939.god. To ja neću naglašavat; ideje ljudske kad se druge ljude i narode ide osvajat i svoje ideje milom ili silom upokoriti, drugi se moraju suprostavljat i branit  i tako ratovi počinju i jači pobjeđuju. Tako je bilo od kad je Boga i svijeta. Moja misao je zašto hrvatski narod nije uvažen kao narod sa svojom kulturnom, narodnom i vjerskom katoličkom tradicijom.

Dr. Ante Starčević u Pešti naglašava; Hrvatski narod je državnički narod, povjest nas takve poznaje; Mi kao takvi ne možemo opstati u zajedničkoj zajednici, Pešte, Beča i Beograda. Hrvatski narod trpio je razna poniženja u Austro- Ugarskoj carevini, zatim 1918.god strpan u državu zajednicu; Srba, Hrvata i Slovenaca, ne pitajući hrvatski narod o tome. Hrvatski sabor u carevini Austro- Ugarskoj bio je političko tijelo u kojem su se ipak donosile neke odluke.

Od svih naroda, koje su tvorile carevinu Austro-Ugarsku, hrvatski narod bio je poznat po Hrvatskom saboru; političko tijelo koje je branilo interese gospodarske, kulturne i vjerske; koliko je to bilo uvaženo u Austro-Ugarskoj carevini ? Mnogo je značilo od hrvatskih političara!

U novostvorenoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca  poslije završetka prvog svjetskog rata. U toj novostvorenoj državi; Hrvatski je sabor uništen. Stvoren je Vidovdanski ustav. Znači: Srbi su glavni narod sa vladom u Beogradu. Iz Beograda se upravlja sa trojedinjenom kraljevinom. Hrvatske kulturne i gospodarske zemlje; koje su ipak nešto značile u Austro-Ugarskoj carevini sa hrvatskim saborom; sad u trojedinjenoj kraljevini nema tko branit interese hrvatskog naroda, jer je vidovdanski ustav branio srpske interese. Više nema pozdrava Bog i Hrvatski narod na tlu hrvatskih zemalja ima pravo na obstanak u svojoj Hrvatskoj domovini.

Katolička vjera nas uči nemoj činit drugom što ne želiš da bi tebi drugi učinio. Hrvatske povjesne zemlje uključujući Bosnu i Hercegovinu; bogate su poljoprivrednim šumama, rudama, Jadranskim morem, sa tridesetak otoka; većinom naseljeni; sa 20% bogate površine, sa tadašnjom industrijskom proizvodnjom, cestama i željezničkim prugama; katasterski porezno sređena, ulazi u državni troimeni naziv; kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Katolička vjera nas uči: Lakovjernost je jedan od sedam smrtnih grijeha. Pođimo od 1102.god. kada je Hrvatska kraljevska kruna otišla sa princezom, koja se udaje za mađarskog princa; mudri u to doba Englezi prenose kraljevsku krunu na žensko obiteljsko naslijeđe. U hrvatskom narodu našlo se istaknuti politički ljudi, koji su znali razmišljati kuda nas kao narod vodi ;

U buduća vremena biti i živjet kao narod na tlu hrvatskih zemalja; od Dunava i Drave rijeke do Jadranskog mora, područja su: plodne panonske ravnice; te prema jugu blaga brda šumom prekrivena, poljima i riječnim dolinama ukrašena do Jadranskog mora i brojnih otoka i mediteranske klime. Sva ta nabrojana bogatstva su neprocjenjene vrijednosti za hrvatski narod i njegove buduće naraštaje. Kako sam naglasio tiviziom (?) ljudi u korist sačuvat krvatsku kraljevsku krunu, da istu preuzme obitelj, kao što je to u Velikoj Britaniji učinjeno, da je kćerka preuzela kraljevsku krunu Velike Britanije. Na žalost u hrvatskom slučaju toga vremena; krunu nosi hrvatska princeza kao miraz sa sobom. Ona se udaje za mađarskog princa i tako se hrvatsko kraljevstvo udružuje u zajedničko kraljevstvo sa mađarskom.

U tadašnjem hrvatskom državnom saboru; manjina predstavnika vjerovala je obećanjima ničim ne dokazanim; da se hrvatski narod nije u stanju sam branit, zato je potrebno udružit se u zajedničku krunu sa mađarima. Princ prijestolonasljenik; zaklinje se po tadašnjim pravnim zakonima, da će vladati ravnopravno u kraljevstvu sa hrvatskim zemljama , kao i sa mađarskim, a u sigurnosnom slučaju biti ćemo snažniji branit obe zemlje i zajedničke krune.

Sve je to prestolonasljednik obećao, zakletvu položi, ali sve se obistinilo što su nam hrvatski vizioni političari govorili; nema razloga a još manje potrebe ići se udružiti sa mađarima samo zato što se hrvatska princeza udaje za mađarskog princa, prestolonasljenika mađarske kraljevske krune. Data obećanja nisu ničim potkrijepljena, da bi se mogao, pravno razići; ukoliko se dokaže, da nismo ravnopravni kao narod poznat državnički od 9.tog stoljeća.  Poznat hrvatski borben narod; još iz doba življenja u bijeloj Hrvatskoj, oko Krakova u Poljskoj i Ukrajini.

Bizantsko carstvo čulo je o borbenosti hrvatskog naroda, zato šalje svoje carske izaslanike, da dođu na jug i brane Bizantsko carstvo, koje je često upadima sa istoka: Tatara i Avara. Zato novodošlom borbenom hrvatskom narodu ; dajemo u posjed novu domovinu, pod uvjetom da brane carstvo, ali da ne napadaju susjedne narode, niti sa njima sklapaju državničke saveze. O tom sam pisao već, ali opet je potrebno naglasiti, jer se sklapa savez sa mađarskom državom na sjevernoj granici dobivene domovine hrvatskom narodu po ondašnjoj bizantskom upravljanjem.

Dati pristanak zahtjevima bizantskog carstva mi kao narod kršimo, jer smo sa mađarima prihvatili bespotreban i bezopravdan Državnički dvojni savez.Mađari su hrvatskom narodu donijeli i donosili stoljetnu državničku dvojnog državničkog saveza dominaciju u svim djelovima uprave i upravljanja, ali su hrvatskom narodu dozvolili političko upravno tijelo tj. Hrvatski sabor, sa banom na čelu upravljanja hrvatskom banovinom tj. područjem uže sjeverne Hrvatske.

Dozvolili su nama hrvatskom narodu da se ugradi Hrvatski grb sa početnim bijelim poljem u krunu svetog Stjepana  koja se može i danas vidjeti na mostu, prelazu preko Dunava iz Budima u Peštu. To znači da su nas priznavali kao narod pod svojom vlašću, tako je to trajalo.

Hrvatski tadašnji ljudi političkog i vizionog razmišljanja, sve su navedeno vidjeli i upozoravali na opasnosti gubljenja hrvatske kraljevske Zvonimirove krune. Bili su bespomoćni, jer takozvane hrvate mađarone (?str.33), oni sa mađarima donose odluku koju Petar Svačić ne prihvaća sa svojim sljedbenicima, on pada kao posljednji hrvatski kralj (?).

Frano Cigić

Pita se kud nas šta vodi kao narod; pa tako prije ulaska u zajedničko kraljevstvo sa mađarima: Petar Svačić upozorava vladu Hrvatske kraljevine i dotadašnjeg kralja Zvonimira; ne idite u zajedničko kraljevstvo sa Mađarima. Na žalost nije prihvaćen, većina je bila: oni koji su vjerovali da je opravdao i potrebno ići u zajedničko kraljevstvo, radi obrane gospodarskih interesa i tradicionalni običaja; ako nema muškog roda u kraljevskoj obitelji; princeza nosi krunu i tako se hrvati priznat državnički narod ujedinjuje sa mađarima i sve do 1918.god. hrvatski narod ostaje u zajedničkoj carevini: Austro-Ugarskoj. Već sa naprijed naglašavao, kako smo sve doživljavali i preživljavali kao narod. Zahvaljujući hrvatskom saboru sa banom na čelu; hrvatski narod ostaje poznat i koliko toliko uvažavan u Austro-Ugarskoj carevini; sve do njenog raspada u listopadu 1918.god.

U hrvatskom narodu postoji mudra i pametna izreka koja glasi: Dobar savjet zlata vrijedi. Savjet Petra Svačića 1102.god (?) bio je dalekovit a da hrvatski narod zadrži kraljevsku krunu i ostane kao poznat narod Tomislavova kraljevstva; zdrav razumno i borbeno spreman; da je se suprostavio Bugarskom caru Simeonu, koji je sa snagom bugarske vojske srbe dotjerao do Beograda.

To je razlog da su srbi podigli spomenik kralju Tomislavu u Zagrebu kod željezničkog kolodvora. Buduća vremena i hrvatske generacije su doživjele na svojim životima, imovini, da je to bila himbena zahvala, nego taktički potezi za prodor u hrvatsko povjesno kraljevstvo kralja Tomislava.

Moje izlaganje i povjesnim događajima hrvatskog naroda potrebni su: tako kako bi se mogao uključit u naslov moji doživljaja: maloljetnik u obrani N.D.H.

Ja kao i mnogi o tom svemu razmišljaju i razmišljali su zašto smo se borili za državu hrvatsku i branili N.D.H. Svima nam je bila poznata izjava dr. Ante Starčevića. Dr.Ante Starčević, 1859.god. naglasio je opet; u dvojnoj monarhiji; sa mađarskom i hrvatskom, da je hrvatski narod poznat starodržavnički narod, hrvatski narod u zajedničkoj državnoj zajednici sa Peštom, Bečom, Beogradom ne možemo opstat kao narod.

Mi hrvati u sastavu Austro-Ugarske carevine; želimo živjet i opstat kao starodržavnički narod; sa svim susjedima i narodima u miru živjet u samostalnoj  državi Hrvatskoj; poštujući jedni druge. U kulturi, vjeri, živjet u miru, radu i redu. Takve vizije dr. Ante Starčevića, širile su se u hrvatskom narodu, u svim krajevima hrvatskih povjesnih zemalja.

Tako je teklo i teče do današnjih dana 2016.god. kada sam se odlučio u 88.oj godini stavit na papir moja sjećanja, moje slušanje starijih, koji su međusobno prepričavali, te čitanje knjiga i novinskih zapisa o vizijama dr.Ante Starčevića. Hrvati su narod poznat kao starodržavnički narod. U znak zahvalnosti hrvatski narod naziva dr. Antu Starćevića Ocem domovine.

Dr. Ante Starčević osniva Hrvatsku Stranku Prava, ta stranka okuplja tadašnje istaknute ljude u svoje pravaške redove, kao dr. Hrvat, Folenčić, Supilo itd…(?)    Godine nose svoje; dr. Ante Starčević umire 1896.god. Sahranjen je u Gračanima kraj Zagreba; On je želio za vrijeme života, da želi počivat među poštenim hrvatskim narodom na selu.

Poznat biskup Strossmayer, utemeljitelj Đakovačke katedrale; zamišlja da je moguće zbližit pravoslavnu i katoličku vjeru u nauci pripovjedanja nauke Isusa Krista.

Biskup Strossmayer osniva jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti, u punoj snazi životnog poleta za zbližavanje katoličke i pravoslavne vjere na području dva različita naroda, hrvata i srba.

Ljudski zdrav razum goni da pri svakoj ljudskoj zamisli, životni ljudskih i narodni opravdani potreba, da mnogo puta pravimo usporedbu i razlikujemo pojmove; kakvi rezultati će biti u spomenutoj zamisli. Kada smo tu o čemu bi biskup Josip Strossmayer morao znati u to doba; što nas sve okružuje, da i drugi narodi oko nas imaju svoja planiranja; kao što je već bila srpska pravoslavna crkva. Kako bi svoj utjecaj proširila na područja hrvatskih povjesni zemalja, da pravoslavnu vjeru u hrvatskim povjesnim zemljama: poistovjete, tko je pripadnik pravoslavnoj vjeri, on pripada srpskoj pravoslavnoj crkvi i na taj način se širi ona vizija srpskog kaluđera Ilije Garšanina. Srbi se ne mogu na istok kuda širit, nego na zapad, putem pripadnika pravoslavne vjere.

Kakav smišljeni potez onda je bio pa eto sve do današnji dana i vremena kada ja pišem u 88.oj godini mog života tj. 2016.god.

Povjest nas uči; dr.fra Dominik Mandić, uvaženi povjesničar donosi u izdanoj podebeloj knjizi; Srbi i Hrvati dva su različita naroda pred turskim osvajačkim planom balkanskih i srednjoeuropskih zemalja, koja su trajala stoljećima. Tada su ljudi pravoslavne vjere rumunjski vlasi i druge manjine iz dotadašnje Srbije bježali na zapad u povjesne hrvatske zemlje. Njih nije bilo srpske nacionalnosti niti 5% u Bosni i Hercegovini, a u užoj Hrvatskoj niti 2% Drugi su bili ljudi pravoslavne vjere pripadnici manjine u srpskoj zemlji prije turskih osvajanja Srbije 1382. god. znači pravoslavna vjera dolazi u hrvatske povjesne zemlje, kao neznatna manjina, među katoličko pučanstvo hrvatskog naroda. Povjest nas uči da je došlo do podjele između pravoslavne vjere, te katoličke vjere 1054.god.

Zašto je šta bilo i kad je bilo. Važno je ovo bilo spomenut, jer sam naprijed spominjao pravoslavnu vjeru u hrvatskim povjesnim zemljama. Svećeništvo, okupljalo je srbe koji su pred turcima bježali na sjever prema Mađarskoj, koja ih prima i naseljava na tlo banata, očekivaju od istih da se brane od turaka.

Već sam spominjao istaknute ljude pravoslavne vjere, koji su se suživjeli sa hrvatima katoličke vjere; prihvatili Hrvatsku, kao svoju domovinu, hrvatsku kulturu, jezik i tradiciju; znači uvjek je bio razlog zašto je bilo šta i zašto je bilo.

Majka dr. Ante Starčevića bila je pravoslavne vjere. U hrvatskom narodu dr.Ante Starčević živjet će uvjek kao otac domovine; o tome sam naprijed naglasio zašto.  (Nastavlja se)

Franjo Cigić

(Napomena: Stavovi i mišljenja iznesena u tekstu su autorova – Tekst je prijepis bilješki koje je Frano Cigić vlastoručno zabilježio.)

Prvi dio/Uvod možete pročitati ovdje: Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Uvod.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Multikulti ludilo i kraj Europe

Objavljeno

na

Objavio

foto: REUTERS

Multikulturalizam je mit koji se nadovezuje na bezgranični gospodarski rast, a time i na neograničen priljev migranata. Neeuropski migranti zasad znaju da mogu živjeti bezbrižno samo u Europi, koja mrzi samu sebe. Tko god je odlučio postati ovcom, naći će se vuka koji će je pojesti!

(Vidi dolje Moj govor pred mnogobrojnom publikom pred vijećnicom u Klagenfurtu, Austrija, 20. 2. 2016.)

U austrijskom gradu Klagenfurtu 20. veljače 2016. održan je prosvjed protiv neeuropskih migracija. Organizirali su ga “Identitarci” (Identitäre Bewegung), rastući kulturno-politički pokret u Austriji. Na prosvjedu se okupilo oko 700 ljudi svih dobnih skupina, uključujući i manje skupine mladih iz Hrvatske i Slovenije. IB prosvjednike štitio je kordon od oko stotinu policajaca, koji su priječili da njihov prosvjed ometa oko 150 antifašističkih prosvjednika (“Antife”), koji su marširali u obližnjoj gradskoj četvrti, nekoliko stotina metara dalje.

Ja sam na skupu “Identitaraca” održao govor na njemačkom jeziku, na stepenicama na ulazu u Gradsku vijećnicu, koji je trajao oko pola sata. Kako su mediji kasnije prenijeli, prosvjednici “Antife”, koji su nisu mogli vidjeti i čuti s mjesta gdje sam stajao, držali su plakate i jednu jugoslavensku komunističku zastavu na kojoj je pisalo: “Tito je pokazao kako treba likvidirati naciste”. Sljedećeg dana sam e-poštom poslao gradonačelnici Klagenfurta i Austrijskoj saveznoj policiji žalbu, uz preslike na stotinjak medija i političara u Austriji, protiv prijetnje smrću koju je “Antifa” uputila sudionicima IB skupa. Tijekom skupa i govora nije bilo incidenta. Austrijski mediji, osim “Antifinih” portala, prenijeli su opis prosvjeda relativno objektivno.

U nastavku tekta donosimo prijevod govora kojeg je dr. Sunić, održao na prosvjedu u Klagenfurtu:

“Dame i gospodo, sve se uvijek vrti oko prave ili krive definicije političkih pojmova. Svi mi ovdje nazivamo se slobodoljubivim ljudima koji su zabrinuti za naš budući europski identitet. Naši protivnici, međutim, zovu nas ksenofobima, rasistima i nacistima. Po našem vlastitom iskustvu, po mom iskustvu kojeg sam stekao u bivšoj Jugoslaviji i multikulturalnoj Americi, kao i na temelju istraživanja mnogih sociologa, multikulturalne države nemaju dugi vijek trajanja. Prije ili kasnije one završe u građanskom ratu. I opet se moramo osvrnuti na bivšu umjetno sklepanu jugoslavensku državu, koja se usprkos silnoj akademskoj slatkorječivosti glede svojih različitih egzotičnog naroda, morala raspasti.

Današnja migracijski kaos nosi lažno ime ‘izbjeglička kriza’. Od tisuća i tisuća migranata koji dolaze u Austriju, većina nisu izbjeglice. Oni su izbjeglice u onoj mjeri u kojoj su ih austrijska vladajuća klasa i mediji već unaprijed proglasili izbjeglicama. Zanimljivo, svi ti migranti ne traže azil u Turskoj ili negdje drugdje na balkanskoj ruti. Svi žele doći u Njemačku. Zamišljaju si Austriju, Njemačku i Švedsku kao raj gdje se dobro živi i gdje se po volji može naći lijepa djevojka! No, dame i gospodo, nisu migranti nimalo krivi za svoje zablude; naši političari su pravi uzrok migrantskih iluzija.

Multikultura: kultura smrti

Multikulturalna opsesija europskih političara nosi i drugo lažno ime, naime ime ‘kulture dobrodošlice’, premda bi pravo ime na pravom njemačkom jeziku trebalo biti ‘kultura samouništenja’, ‘kultura smrti’, ‘kultura krivice’ ili ‘kultura mržnje samog sebe’. Ovo što se sada naziva ‘kulturom dobrodošlice’ nema nikakve veze sa starom europskom kulturom dobrodošlice. Današnji izraz kultura dobrodošlice samo je liberalna zamjenska riječ za propali komunistički projekt. Ono što bivši komunisti u Istočnoj Europi nisu mogli ostvariti tiranijom, danas se nastoji postići putem zamjenske ideologije multikulturalizma. Komunizam se raspao u Istočnoj Europi, budući da se on pod drukčijim imenom puno bolje ostvario u Austriji, Njemačkoj i ostatku Zapadne Europe. Sistem je uvjeren da se svi europski narodi mogu zamijeniti u jednoj multikulturalnoj naddržavi putem neeuropskih migranata u obliku potrošne robe koja se stalno obnavlja.

Zapitajmo naše političara i zagovornike multikulturalizma – da li žele živjeti u multikulturalnim sredinama, uključujući okrug Beč-Favoriten ili Neukölln u Njemačkoj. Oni će reći: ‘Ne!’ Vole oni docirati o ljepoti multikulturalnih društva, ali samo ako su sami daleko od tih društava i samo ako žive u svojim zlatnim enklavama u potpunoj sigurnosti. Ako jednoga dana vladajuća klasa i njeni kvazidobročinitelji odluče tamo živjeti, tada ću rado ponuditi svoju ispriku. Dugo sam živio u multikulti okruzima južnog Los Angelesa u SAD-u i naučio jako dobro životnu mudrost dvostruke brave na kućnim vratima i sigurnost vatrenog oružja.

Gledano s povijesne i filozofski perspektive, multikulturalno ludilo ili kultura dobrodošlice u Austriji, Njemačkoj i Europskoj uniji izdanci su ideologije hipermoralizma, kao što je to davno pisao njemački antropolog Arnold Gehlen. Lagano se može uočiti da čim je stanovništvo neke zemlje etnički i kulturno homogenije, kao što je to primjerice Japan, čim je neka zemlja naseljena etnički i kulturno srodnim građanima, tada je i njen rok trajanja dulji. Ali i osjećaj međusobne solidarnosti. Kod neeuropskih naroda, primjerice u Africi i Aziji, teško je zamislivo da oni masovno uvoze strane narode. Samo kod naroda koji su umorni od života mogu se vidjeti ovakve samoubilačke geste dobrodošlice, ali nikako u neeuropskim bogatim zemljama kao što je to, primjerice, Saudijska Arabija. Takav patološki hipermoralizam i altruizam vode Europu u konačnici do samoubojstva. Kao što je davno pisao veliki njemački teoretičar međunarodnog prava, Carl Schmitt, kada neki narod postane umoran od politike to ne znači kraj politike – to samo znači kraj slaboga naroda.

Zašto je taj hiperaltruizam, tj. ta kultura samouništenja, danas posebno izražen u Njemačkoj i Austriji, a manje u drugim europskim zemljama? Razloge nije teško pogoditi. Svaka kritika multikulturalizma političaru i znanstveniku u Austriji ili Njemačkoj donosi etiketu ‘fašizma’. A to u profesionalnom životu znači – osmrtnicu. Austrijski (bivši, op.a.) kancelar Werner Faymann i gospođa Angela Merkel, upravo iz straha od nacističkih prozivki moraju se osigurati tako da masovno uvoze migrante. Ideologija multikulturalizma postala je neka vrsta negativnog legitimiteta za cijelu Europu, a posebice za njemačku i austrijsku političku klasu. Shodno tome, bilo koja rasprava koja se kritički dotiče multikulturalizma označava se floskulom ‘mržnja prema strancima’. Tabu sintagma ‘mržnja prema strancima’ služi političkoj klasi u Europi kao izgovor za održavanje vječitog političkog statusa quoa.

Multikulturalizam: liberalni nadomjestak za komunizam

Nasuprot tome, kritičari multikulturalizma označeni su u medijima kao apsolutni negativci, pa čak i kriminalci. Dakle, multikulturalistima dobro dođe da opravdavaju svaku nakaznost u svom Sistemu kao manje zlo. Toga su političari u Austriji i Njemačkoj i te kako svjesni, te se stoga moraju pokazati u očima svijeta da su papskiji od Pape i da sa se stoga zalažu za masovni dolazak migranata. U tom smislu oni postupaju s migrantima bolje nego što su to migranti od njih očekivali. Naivno je misliti da se današnje zagovornike kulture dobrodošlice može pobijati argumentima. Njemačka riječ “Gutmensch“ (“pseudodobričina”) najbolje oslikava tu vrstu samocenzurirajućih i hipermoralističkih multikulturalista. Ako bi netko danas slučajno u Austriji izrazio svoje znanstvene izvore protiv multikulturnog mita, on odmah ulazi u vizir policije misli. Vladajuća klasa i njeni mediji mogu zadržati vlast samo putem demoniziranja onih koji misle drukčije – kao što je ti bio slučaj u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji – gdje je svaki disident automatski bio označen kao fašist ili kriminalac. Političari u Austriji, ali i drugdje u Europi, zapleteni su u zabludama, a posebice u idealiziranju neeuropskih naroda s jedne strane, a s druge u ponižavanju domaćih sunarodnjaka.

No, takozvana kultura dobrodošlice nije održiva. Ona ne dovodi do uzajamnog razumijevanja među narodima, nego upravo produbljuje međusobnu mržnju među narodima. Bezbroj puta smo vidjeli to u svim multikulturalnim društvima. Na primjer, Amerikanci azijskog podrijetla u SAD-u ne vole Afroamerikance, dočim Afroamerikanci nisu nimalo obljubljeni kod Latinoamerikanca. O neredima između pripadnika različitih naroda među današnjim migrantima ne raspravlja se u našoj javnosti. Pod pretpostavkom da svi zli Nijemci, svi zli nacisti i svi zli fašisti nestanu, to ni na koji način neće spriječiti međusobnu mržnju i rat između neeuropskih skupina i naroda, niti dovesti do trajnog mira. Rasizam i neprijateljstvo prema strancima nisu nimalo privilegij Austrijanaca i Nijemca, ali niti ostalih europskih naroda.

Današnja lažna kultura dobrodošlice zahtijeva stoga od nas da točno prepoznamo neprijatelja. Važno je naglasiti da azijski i afrički migranti nisu krivi za propast Europe, nego političari Sistema i njihova kapitalistička ‘superklasa’. Da bismo povratili naš njemački, austrijski i europski identitet, prvo moramo demontirati kapitalizam. Multikulturalizam je mit koji se nadovezuje na bezgranični gospodarski rast, a time i na neograničeni priljev migranata. Neeuropski migranti zasad znaju da mogu živjeti bezbrižno samo u Europi, koja mrzi samu sebe. Osjećaji samomržnje ne postoji kod političara u njihovim matičnim zemljama. Financijski kapital europskih oligarha, zajedno s osjećajima krivnje kod Europljana s jedne strane, kao i propovjednika multkulturalizma s druge strane, i dalje će poticati na daljnje migracije milijuna neeuropskih migranata. Ako Europljani žele izgraditi vlastiti identitet, onda prvo trebaju ukinuti divlji kapitalizam. Strane migracije odmah će prestati. Migranti tada nemaju više razloga živjeti s lažnim nadama u našim zemljama.

Uskoro ćemo vidjeti kako se povijest ponovno kroji. U retrospektivi postavlja se pitanje zašto je Princ Eugen vodio svoje duge ratove protiv turskih osvajača. Srećom, povijest je uvijek otvorena i na nama leži da je ponovno oblikujemo. Nisu to više godine odluka, već dani odluka koji leže pred nama. Svi mi vrlo dobro znamo najveću političku mudrost svih vremena: ‘Tko god je odlučio postati ovcom, naći će vuka koji će je pojesti’. Dakle, dame i gospodo, prestanimo biti ovce. Borba se nastavlja! Hvala.”

Autor: dr. Tomislav Sunić/  Članak je prvotno objavljen u 7Dnevno / 4. ožujka 2016.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Dr. Tomislav Sunić: Rasisti i multikulturnjaci u novoj seobi naroda

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Multikulturalne, višeetničke i višerasne države, prije ili kasnije, vode do građanskih ratova. Dvije bivše Jugoslavije školski su primjer neodrživosti višeetničkog, a kamoli tek budućeg višerasnog suživota

Od svih političkih optužbi najgora je ona da ste „rasist“. Biti osumnjičen za šverc droge, krađu državnog novca ili pedofiliju, ili biti medijski prozivan kao egzotičan zoofil, može osobi pomoći u izgradnji pomodarskog identiteta ili je učiniti medijskom zvijezdom koja je uspjela vješto izbjeći slovu zakona. No biti prozvan rasistom znači trenutačno političko izopćenje, poljubac smrti u karijeri i medijsku sotonizaciju. Do sredine prošlog stoljeća riječ „rasa“ bio je neutralan naziv u medijima koji nije imao prizvuk isključivosti. U zadnjih desetak godina sva europska zakonodavstva, mediji i školstvo, izbacili su riječ „rasa“ – osim, dakako, kada je riječ o poslovičnim negativcima „bijelim rasistima“. Evo prve jezične podvale u liberalnom novogovoru. Ako nema rasa, kako mogu postojati rasisti? U načelu vodeći mediji danas nikada ne prozivaju rasistima pripadnike naroda iz Azije i Afrike. Mase afroazijskih migranata koje se danas slijevaju u Europu u načelu slove kao žrtve zlih ustaša, opasnih nacista, demonskih fašista i podmuklih kolonijalista. Po službenim stavovima država u Europskoj uniji, rase ne postoje; rasa je prolazna socijalna tvorevina, upravo kao i nacija, vjera, spol, ili domovina koju sebi svatko može birati po potrebi. Odatle i popularnost dogme multikulturalizma, dogme koja je danas ušla u pravne dokumente svih država Europe. Drznuti se kritički govoriti o različitim kvocijentima inteligencije među narodima i rasama, njihovim karakternim razlikama, njihovim urođenim moralnim kvalitetama, ili psihofizičkim sklonostima ili bolestima, znači izložiti se optužbi da si „fašist“ i „rasist.“ Premda je bivša komunizirana i anacionalna spodoba „homo sovieticus“ i njegov balkanski dvojac „homo jugoslavensis“ kukavno završio svoj put s lažnim napjevima o bratstvu i jedinstvu, njihovi moderni sljedbenici – multikulturnjaci – žele danas stvoriti sličnu bezličnu vrstu. Neispravno je, doduše, govoriti o rasnim razlikama između Srba i Hrvata, budući da njihove etničke razlike ne podrazumijevaju rasne razlike. Danas se u medijima i školstvu EU-a i SAD-a koristi, i to prvenstveno iz samozatajnih razloga, riječ „etnički“, budući da ona zvuči ugodnije za uši nego eksplozivne riječi „rasa“ ili „rasna“ . Nova vrsta novog čovjeka zamišljena je kao metroseksualno, transrodno-višerasno, hibridno-hermafroditsko stvorenje koje je dužno pjevati napjeve o „različitosti“. I evo nove jezične podvale. Kakva je to razvikana „različitost“, ako ona briše sve rasne, nacionalne, vjerske i spolne različitosti?

Dogma o potrebi multikulturalnog društvu logičan je slijed na pobjedu Saveznika 1945. U Parizu 1950. UNESCO donosi važnu Deklaraciju u kojoj, uz ostalo, navodi: „Ispravnije rečeno, ‘rasa’ nije toliko biološki fenomen koliko je društveni mit. Znanstvenici su došli do zajedničkog zaključka i prihvatili da je čovječanstvo jedinstveno: svi ljudi pripadaju istoj vrsti.“ Riječi Deklaracije odmah su ušle u ustave svih država poratne Europe i Amerike. Za suprotna mišljenja stotina europskih i američkih znanstvenika, prvenstveno njemačkih biologa i genetičara, nitko nije pitao. Oni su u poratnoj Europi pretežno završili na crnim listama, na ulici, a njihove knjige o rasi i hereditetu dan danas su zabranjene u školama i na sveučilištima.

Politika i genetika

Politički mitovi, ili bolje rečeno političke laži, kao npr. dogma o dobrobiti multikulturalnog društva, utječu na razvoj znanosti, a ne obrnuto. Američki nobelovac James Watson, koji je ujedno najzaslužniji za analize DNK-a i ispitivanja ljudskog genoma također je bio nedavno medijski prozivan kao rasist. 2007. godine izgovorio je riječi o budućnosti Afrike, riječi koje manje više svi bijeli političari u Europskoj uniji i SAD-u potajice govore, ali se u javnosti moraju praviti blesavima i ne smiju ih naglas izgovoriti: „Sve naše društvene politike temelje se na pretpostavci da je inteligencija Afrikanca ista kao naša. No testiranja pokazuju da nije tako“. O sličnim hajkama na intelektualce i političare, koji govore o rasnim razlikama, svjedoče tisuće sličnih primjera u EU-u i SAD-u. Nedavno se austrijska vlada, pod pritiskom antifašista, uspaničila i počela skidati ploče s austrijskih škola i ulica koje nose ime nobelovca, etologa Konrada Lorenza. Jer Lorenzove knjige o „genetskom padu“ i „kriminalnim komunističkim kromosomima“ ne uklapaju se u dogmu o multikulturalnom suživotu. Ujedno su austrijski mediji otkrili da je Lorenz nekada bio dužnosnik u njemačkoj Nacionalsocijalističkoj partiji, što je bio dovoljan razlog za njegov pad u političku i medijsku nemilost. Koliko god je sloboda govora bolje zajamčena u SAD-u nego u EU-u, biolog ili genetičar koji govori o urođenim bolestima kod različitih rasa, kao na primjer o visokoj rasnoj, ali i etničkoj homogenosti Japanaca i shodno tome njihovom jakom osjećaju za međusobnu solidarnost, nasuprot koleričnom temperamentu Arapa, ili nižem kvocijentu inteligencije stanovnika Somalije, mora budno paziti kako će formulirati svoje riječi u javnosti. Na javnim tribinama u Americi, kada poznati sociobiolozi, poput npr. Richarda Lynna, govore o natprosječno visokom stupnju kriminala među Afrikancima u Britaniji i SAD-u, ili o natprosječno visokom broju nobelovaca među bijelcima u Europi i SAD-u, tada ih u pravilu štiti kordon policajca pred masom antifašističkih prosvjednika.

Multikulturalne i višerasne države, prije ili kasnije, vode do građanskih ratova. Dvije bivše Jugoslavije školski su primjer neodrživosti višeetničkog, a kamoli tek budućeg višerasnog suživota. S velikim rasnim i demografskim promjenama u Europi prvo se sukobljavaju mitovi i bizarna žrtvoslovlja različitih rasa i naroda, zatim slijedi međusobno nepovjerenje, zatim pad građanske solidarnosti, onda terorizam i raspad države. U želji da se očuva multikulturalna dogma užurbano se u američkom i europskom školstvu uklanja mnoštvo europskih klasika čija se literatura smatra rasističkim govorom mržnje. Shodno tome i u Hrvatskoj se spuštaju kriteriji u školstvu, dočim riječi „disciplina“ i „autoritet“ slove danas kao riječi iz arsenala fašizma. Po bolonjskim školskim pravilima, koje Hrvatska po svojoj servilnoj navadi danas slijepo slijedi, školstvo u Hrvatskoj morat će micati hrvatskog književnika Marka Marulića, budući da Marulićeva heroina Judita koristi govor mržnje kada siječe glavu Holofernu, liku koji predstavlja osvajača Turčina. I španjolskom mitskom heroju Cidu, i stvarnoj kraljici Izabeli, i srpskom mitskom Kraljeviću Marku, i Hrvatu Šubić – Zrinskom, i Princu Eugenu, prijete optužbe za rasizam i govor mržnje jer su u svojim govorima vrijeđali arapske i turske osvajače. A zaboravlja se da ni arapski niti turski osvajači nisu dolazili u Europu držati propovijedi o toleranciji ili pričati bajke o ljudskim pravima, nego su dolazili pljačkati i silovati. Jedini europski jezik koji su oni tada razumjeli bio je onaj mača i sjekire. Deseci milijuna današnjih neeuropskih, pretežno muslimanskih stanovnika i došljaka u Europi, svakako da moraju biti krotki, mili i egzotični, dokle god su u manjini u svojim europskim i američkim četvrtima. Tamo gdje su u većini i gdje su se udomaćili, koriste sasvim drukčija pravila ponašanja prema europskim starosjediocima. Sve ono za što su se Europljani borili tisuću godina protiv neeuropskih osvajača moraju danas brisati iz školskog programa i političkog govora, u općem pokajanju i općem nijekanju europskog bio-kulturnog identiteta.

Nafri“, „Kafri“ i „Balkaneseri“

Njemačke vlasti i njeni ustrašeni prorežimski mediji moraju se dovijati kako službeno prozvati neeuropske, uključujući južnobalkanske, velike i male kriminalce. U patološkom strahu od međunarodnih optužbi za „neonacizam“ njemačke vlasti i mediji koriste bizarne jezične kovanice za opis neeuropskih kriminalaca, kao npr. riječi „južnjak“ ili „pojedinac s migrantskom pozadinom.“ Rasno i nacionalno profiliranje počinitelja kriminala zabranjeno je u njemačkoj javnosti i medijima. Vlasti izbjegavaju svaku javnu diskusiju o statistikama njemačkih sigurnosnih i policijskih službi, tj. da više od polovice kriminalaca u njemačkim zatvorima čine ljudi podrijetlom iz sjeverne Afrike, prednje Azije, uz znatan postotak kriminalaca romskog podrijetla s Balkana. Slična, ako ne i identična, situacija je u zatvorima diljem EU-a. Nedavno, tijekom uličnih proslava Nove godine, njemačka lokalna policija u Kölnu našla se pod medijskim optužbama za korištenje svoje interne jezične kovanice „Nafri“ u opisu velike grupe sjevernoafričkih i srednjoazijskih uličnih prijestupnika. Ta nova njemačka policijska riječ označena je kao politički nekorektna jer se rimuje s riječi „Kafri“ ili “ Kaffer“ koja ja nekad bila uobičajena u Njemačkoj za opis Crnaca i Arapa. Danas je ona „rasistički govor mržnje“. Nedavno, za vrijeme velikog novogodišnjeg slavlja pod vedrim nebom Chicaga puno je bilo riječi o „53 upucane osobe“, premda europski mediji nisu prenijeli da su gotovo sve te osobe bile Afroamerikanci u međusobnima oružanim obračunima. Najveća i najbolja grana američke privrede ionako je zatvorska industrija, u kojoj od oko 2,5 milijuna zatvorenika više od polovicu njih čine neeuropski, tj. ne-bijeli zatvorenici (po američkim službenim statistikama Amerikanci arapskog i latinoameričkog podrijetla ulaze u kategoriju „bijelaca“). Iako su američki porezni obveznici u zadnjih šezdeset godina potrošili nekoliko desetaka tisuća milijardi dolara u korist Afroamerikanca u razvikanom programu „Borba protiv siromaštva“, rezultati su mizerni: Afroamerikanci, koji čine 14 posto stanovništva u Americi, odgovorni su za više od 50 posto ubojstva u Americi, a njihovi rezultati u školstvu i dalje su loši.

Rasa nije samo fizički izgled, niti oblik tijela, niti boja kože, niti nečiji oblik fizionomije („fenotip“), kako to mediji često govore kada optužuju i karikiraju zagovornike rasnih razlika. Rasa podrazumijeva prvenstveno nasljedne psihičke i moralne kvalitete i mane. Upravo u strahu od optužbi za rasizam, biolozi, a kamoli tek sociolozi i politolozi, stoga više vole koristiti riječ „hereditet“, tj. „nasljedstvo“, nego riječ „rasa“. No niti te puno mekše riječi puno im ne pomažu protiv optužbi za rasizam. Multikulturnjaci i antifašisti ne žele priznati da su ljudi, narodi i rase različiti. Ne žele priznati da se inteligencija i karakter ne mogu naučiti napamet, ili povećati dekretom neke nevladine udruge. Inteligencija i karakter su nasljedne osobine. Psihički poremećaji, teške bolesti, poput šizofrenije, ili pak sklonost krađi i kriminalu, velikim dijelom su nasljedne osobine koje se prenose u obiteljskom stablu. Zagovornici multikulturalnog sistema i antifašisti užasavaju se od riječi „hereditet“ i „genetika“. Po njihovom shvaćanju samo promjena političke i ekonomske sredine odlučuje o kvaliteti ili nekvaliteti društva i pojedinaca. O takvoj zamišljenoj sretnoj besklasnoj i nerasnoj budućnosti fantazirali su donedavno komunisti sa svojom petoljetkom u Sovjetskom Savezu. A u komunističkoj Jugoslaviji među režimskim znanstvenicima prevladavala je dogma da će svatko postati mudar ako nauči horski pjevati napjeve o bratstvu i jedinstvu. Što se tiče modernih anacionalnih liberala, njima je ionako svejedno tko će im biti kupac robe na tzv. slobodnom tržištu. Bio kupac fašist, komunist, crnac, Srbin, Hrvat ili marsijanac – nije bitno. Ono što je trgovcu važno je prodaja, a onda dobra zarada, tko god kupac bio.

Aristocid, ili kako su drugovi rješavali nacionalno pitanje

Netočno je optuživati samo tzv. ljevičare i antifašiste za masovni dolazak Afrikanaca i Azijata u Europu. Jedan od glavnih idejnih pokretača neeuropskih migrantskih valova u Europu i Sjevernu Ameriku je katolički kler, pogotovo Njemačka biskupska konferencija, kao i brojni američki kardinali koji traže od američke vlade amnestiju za milijune ilegalnih migranata iz Latinske Amerike. Buduću da broj katoličkih bijelih europskih vjernika pada svakim danom, dobar dio klera u Americi i Europi traži sada novo stado među neeuropskim došljacima. Hrvatski kler, koji je zajedno s poljskim klerom vrlo nacionalno i kulturno svjestan, nema argumenata da spriječi dolazak afro-azijskih migranata u Hrvatsku. Nedavno klanjanje pape Franje pred afričkim migrantima i njegovo ljubljenje njihovih nogu uklapa se u kršćansku ekumensku sliku iz Poslanice po Pavlu (3:28) i njegovih multikulturalnih prodika o potrebi da „nestanu sve razlike između muških i ženskih“, i da se odbace sve međurasne i nacionalne razlike. No drukčije poima sebe u Europi afrički ili azijski došljak, a drukčije domaći starosjedilac. Teško je zamisliti da će muslimanski migrant iz Afganistana ili Iraka čistiti stražnjice žena na umoru u nekom katoličkom staračkom domu u Njemačkoj. Službene priče vladinih krugova i režimskih medija o tome kako će migranti povećavati mirovine domaćih starosjedilaca velike su laži.

Jedno su puste teološke i ideološke fraze multikulturnjaka, a drugo su nemilosrdni zakoni biologije i nasljedstva. Genetski je Hrvatska, nakon katastrofe u Bleiburgu, znatno oslabila. Komunističke masovne likvidacije građanstva, komunistička ubojstva nadarenih Srba, Hrvata i Muslimana početkom 1945. dovele su do ekonomskog pada, mentaliteta uravnilovke, kao i međusobnog nepovjerenja i straha koji se danas osjeća u Hrvatskoj. Novu jezičnu podvalu koriste u Hrvatskoj i brojne multikulturnjačke, tzv. civilne udruge („civitas“ = grad). Upravo su jugoslavenski komunisti, tj. dobrim dijelom roditelji članova „civilnih“ udruga, fizički likvidirali cjelokupno civilno, tj. građansko društvo u Hrvatskoj i Srbiji nakon svibnja 1945. godine. Nije vladavina komunističke „nove klase“ u Zagrebu i Beogradu, od 1945. do 1991., dovela samo do općeg međusobnog nepovjerenja; dovela je i do negativne sociobiološke selekcije. Negativna selekcija u Jugoslaviji odrazila se i na lažiranoj međusobnoj ljubavi između srpskih i hrvatskih komunista, koja je morala eksplodirati 1991. godine. Nisu hrvatski komunisti i antifašisti 1991. prihvatili slobodnu Hrvatsku i hrvatske nacionaliste radi svoje iznenadne ljubavi prema hrvatstvu. Njihov osnovni motiv prihvaćanja nezavisne Hrvatske bio je paničan strah od odmazde od vlastitih bivših komunističkih drugova iz Beograda. Znali su jako dobro da ako srpski drugovi uđu u Zagreb, prvo odlaze njihove glave, te da im jedino HOS-ovci jamče živote – ali i buduće sinekure. Mirnije bi se komunistička Jugoslavija raspala da je ostalo fizički živo staro srpsko i hrvatsko građanstvo i njihovi mogući potomci. Gigantske jugokomunističke likvidacije 1945. srpskih, hrvatskih i bošnjačkih intelektualaca, kao i likvidacije mnogobrojnih inteligentnih etničkih Nijemaca od Tezna, Travnika do Trebinja, dovele su do potpunog nestanka elita i dolaska najgorih ljudi na vlast u komunističkoj Jugoslaviji. Iluzije današnje hrvatske političke klase da će stvoriti novog čovjeka u Hrvatskoj putem EU dekreta ili starim napjevima o novom višeetničkom suživotu, također su oblik samozavaravanja. Ali i hrvatski nacionalisti i desničari griješe kad krivicu za nedavni rat svaljuju isključivo na Srbe i velikosrpske pretenzije. Stvarne prauzroke rata 1991., masovna ubojstva na Ovčari, u Škabrnji i ostalim mjestima u Hrvatskoj, treba prvenstveno tražiti među bivšim jugokomunistima i njihovim suradnicima iz kulturnog života i diplomacije. Isključivim optuživanjem Srba, hrvatski pravaši, nacionalisti, HOS, i svi hrvatski desničari, čine golemu uslugu bivšim komunističkim teroristima iz vlastitog domaćeg susjedstva. Neizravno oni njih i njihove bivše suradnike amnestiraju od kaznene odgovornosti. Problem je puno manji s ćiriličnim tablama u Vukovaru; puno je veći problem u toleriranju i prihvaćanju imena komunističkog masovnog ubojice u središtu Zagreba. Dovoljno je postaviti jugonostalgičarima, bivšim komunistima i bivšim i sadašnjim antifašistima u Hrvatskoj banalno pitanje: „A zašto ste se, drugovi, od 1945. do 1991. zaklinjali da ste uspješno riješili nacionalno pitanje u Jugoslaviji?“

U narednim godinama, ako ne i mjesecima, Srbija i Hrvatska, slično kao i ostale države u Europskoj uniji, bit će izložene daleko složenijim višerasnim i viševjerskim sukobima. I Srbija i Hrvatska bit će suočene s velikom zamjenom stanovništva, tako da će njihove međusobne međuetničke mržnje morati igrati sporednu ulogu.

Sa svojim neizgrađenim identitetom, svojom reaktivnom i servilnom politikom prema stranim silama, Hrvatska će se teško nositi s neeuropskim seobama naroda. Suprotno krivim stavovima čelnika EU-a i njihovih loših imitatora u Zagrebu, krivicu za rasnu i nacionalnu nesnošljivost u Europi ne nose europski, hrvatski ili srpski nacionalisti, već njihova vladajuća klasa. Zajedno s raznim antifašističkim skupinama, u ime naivno zamišljenog multikulturalnog suživota oni danas agresivno nameću iste zapadnjačke okvire, ista psihološka mjerila, iste školske testove i iste moralne pojmove koji su potpuno strani, uvredljivi i neprihvatljivi neeuropskom došljaku. Na taj način uništavaju ne samo identitet vlastitog naroda, već i identitet neeuropskih došljaka.

Autor: Dr. Tomislav Sunić

Prvotno objavljeno  u 7dnevno / 20. siječnja 2016

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari