Pratite nas

Feljton

Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Peti dio

Objavljeno

na

Frano Cigić sa svojim ribarskim mrežama

Franjo Cigić piše: Borili smo se za Hrvatsku državu od 1102 god. pa do današnjih dana 2016. god, te uz Božju pomoć nastavljamo, kao Hrvatski narod; starodržavnički, održat se na tlu Hrvatskih povijesnih zemalja.  Odlučio sam 29.travnja 2016.god u navršenoj 88. godini života staviti na papir moja sjećanja i doživljaje, od djetinjstva pa do starosti.  Zašto smo branili N.D.H.?

Frano Cigić je rođen 22 travnja 1928. godine u selu Proboju kod Ljubuškog. Otišao je u vojsku HOS-a u listopadu 1944. Bio je zarobljen kod Dravograda u svibnju 1945. Prošao je Križni Put i samo zahvaljujući dragome Bogu ostao je živ.. Sve što Franu Cigića danas zanima je da svoje životno iskustvo napiše na papir i ostavi nadolazećim hrvatskim naraštajima. Mi ćemo ovdje u nastavcima donijeti životnu priču Frane Cigića, onako kako je on to zapisao. …

Prethodni dio možete pročitati ovdje: Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Četvrti dio.

Nastavak:
Ilija je imao u sebi takve gene da se da potkupiti, da bi imao u zemaljskom životu uživanje. Primanja mjesečne plaće bila su niska jer Drina pres nije mogla davati viša, jer pored svih nastojanja mali broj raseljeni i izbjegli hrvata se zanimalo šta se događa u porobljenoj domovini.; sa druge strane 6 hrvatski hrvatsko državotvorni stranaka izdaju svoja društvena glasila, ako znamo da je najviše ljudi uopće u svijetu, da se prilagođavaju onoj izreci koja se čuje u Bosni i Hercegovini; Tko mi gazda ja mu sluga. Od tuda dolazi, da razni ljudi koji u sebi imaju narav silničkog ponašanja, koji im se suprostavljaju u ime istine. Tako je to bilo i u komunističkoj Jugoslaviji na čelu Tita.
ilija stanic u madridu

Ilija Stanic u Madridu

Mnoge mudre i pametne izreke nam je objavljivao, dopisima među organiziranim ljudima, mi danas trebamo ljude, koji znaju pametnu i mudru riječ reći i napisati u prilog slobode i hrvatske državne nezavisnosti. Kako je već naglašeno; u mirno doba takva riječ više vrijedi, nego stotine granata u ratu. Zato nek nas ne brine ljudska društvena malobrojnost i osluškuju ljudi i naš program; prate na še ponašanje u hrvatskom državotvornom radu i osobnom ponašanju;

U datom momentu mase će doći, kao što je to bilo 1941 god u obrani NDH na smrti život nezavisnu smo državu branili u 4 godišnjem WW2. Tako slično se opet dogodilo 1990god na čelu dr.Franje Tuđmana i sveopće hrvatske državotvorne stranke zvane HDZ.

Vratimo se izdavačkom organizacijskom raduDrina pres, o kojoj je već mnogo rečeno. Zašto je sve to tako bilo sa Ilijom Stanićem, u njegovu radu i ponašanju, među osobljem u radu Drina pres tiskare, kao i u obitelji sada zvanog generala Drinjanina.

Ukoliko je i postojalo samosvjesne stege u početnim godinama rada u Drina pres i poštivanja obiteljski življenja i ponašanja visa obitelji sada zvanog u španjolskoj generala Drinjanina, to je pomalo nestajalo kod Ilije Stanića, tako da je general Drinjanin izgubio povjerenje u rad i ponašanje Ilije Stanića i morao ga je otpustiti i sa novčanom naknadom za 3 mjeseca životnog života u Španjolskoj, ali Ilija Stanić ne ostaje u Španjolskoj, on se vraća nazad u Francusku.

UDBA brzo saznaje da se Ilija Stanić nalazi u Parizu 1961 god (?) UDBA preko svojih suradnika uspijeva Iliju Stanića domamiti u Jugoslavensku ambasadu, prva ponuda Iliji Staniću bila je ponuđena velika novčana nagrada i životno privilegiranje, ako prihvati njihov zadatak, jer on je jedini to može izvesti, a to je da izvrši ubojstvo Maksa Luburića, jer isti sa svojim smišljenim planom i toskarom rada ruši Jugoslaviju na čelu Tita; Ilija Stanić uzvraća da on to ne može izvest; bez obzira na sve vaše ponude u novcu i kasnije privilegirano življenje u komunističkoj Jzgoslaviji.

Najveći i najsposobniji udbaši za rušenje hrvatske političke i državotvorne emigracije, koja je najveći neprijatelj opstanka komunističke Jugoslavije, koju cijeli svijet priznaje i Tita na čelu iste veliča; ali hrvatska politička emigracija Jugoslaviju ruši a posebno komunističku.

Iliji Staniću to sve bilo je poznato, što mu udba u Jugoslavenskoj ambasadi govori i nudi, ali isti uzvraća da on to ne može učiniti. Udbaši njemu uzvraćaju, mi znamo Maksa Luburića sposobnosti u stvaranju NDH u četirigodišnjoj obrani NDH. O njegovu povratku 14.5.1945.god ispred Dravograda(?) lakše ranjen 2 puta u povlačenju Mrvarske vojske ali on nastavlja u hrvatskim šumama organizirat križare. On daje zapovjed križarima oko sebe.

Naša je snaga neznatna u oružju; cijeli svijet je izdao hrvatski narod. Ja vam predlažem po tri probit se na zapad (?)  i čekat vrijeme za ponovno organiziranje u borbu rušenja svake Jugoslavije a posebno komunističke na čelu Tita. On je to sve preživio zahvaljujući svojim zdravim i borbenim rasuđivanjem.

Titova  udba zna kako tebe Ilija poučiti, da ćeš uspjeti naš zahtjev izvršiti, velike novčane nagrade zato primiti, nakon tvog djela i ubojstva Maksa Luburića u Cacagent; mjesto u Španjolskoj ; te ti siguran povratak osigurat, povratak u Jugoslaviju; brod u luci Valenciji te čeka te dolaziš u Titovu Jugoslaviju, da doživotno uživaš.

Luburić sa svojom djecom

Maks Luburić je veliki vjernik katoličke vjere, te ga vjera podučava: razumjet i oprostit; naš savjet jest tebi; da se vratiš u Španjolsku, mjesto Cacagente, gdje živi i radi tj vodi Drina pres tiskaru. Maks Luburić će te primit i tebe saslušat. Ti klekni i sklopljeni ruku zamoli za oprost  za sve ono što si činio u ponašanju i radu  u tiskari među drugima, koji su radili u tiskari, te prema obitelji generala Drinjanina, a posebno prema kućnoj pomoćnici.

Blagopokojni general Drinjanin ; Iliji Staniću oprašta uz uvjet da više neće ni pokušat da čini što je činio; dok je radio i živio sa obitelji generala Luburića;

Ilija Stanić uzvraća Generalu Drinjaninu, za zaklinjanjem u Boga živog i vjere u nastavak rada žrtve uz najmanje životne potrebe. General Drinjanin Iliji Staniću kaže: Ja ti opraštam, od sada ćeš radit u tiskari, ali više nećeš imat mjesta u mojoj obitelji, živjet ćeš sa Željkom Bebekom. Iliji Staniću je uzelo dulje vremena dok je planirao kako naći načina da se primakne ujutro dok kćer drina četrnaestgodišnjakinja ide po dnevne novine, a general Luburić Drinjanin sprema doručak. Ilija Stanić je uvijek želejznu šipku tj (?) Štap prikladan, da ubaci među drva sa kojima se peć loži i na njoj sprema jelo.

Ilija tu noć kako je u Globusu izjavio između 1955 i 2000 god., kako će doći do generala dok je sam. Ilija je izabrao razlog svog dolaska da se je nešto pokvarilo na tiskarskom stroju. Kako Ilija ijavljuje svoj planirani potez u globusu tjedniku. Ilija u Globusu od prilike kaže, do kako je general Drinjanin bio okrenut poći, pripremajuć jutarnju kavu.

Kaže: Ja sam nevidljivo izvukao između drva željezni štap, te sa istim svom snagom udarim po zatioku drinjanina. On je pao i diže se prema meni, te opet svom snagom sa štapom po glavi  glava puče, ja ga mrtva zamotam u pokrivači odvučem u sobu. Mala kćer se sa kupljenim novinam vraća  i da uđe unutra. Ilija je sačeka i kaže ćaća ti je morao hitno otputovati, ja ću kuću zaključat a ti pođi kod kućne pomoćnice.

Krv je u tiskaru u podrumu procurila; ubojica blagopokojnog generala Drinjanina Ilija Stanić, već je putovao sa brodom, koji ga je čekao u luci Valenciji. Stigao je u titovu Jugoslaviju, predao izvještaj o svom djelu,  ubojstva Maksa Luburića. Šta je bilo od obećanja udbaških, koji će dobiti po izvršenju zadatka.

O tome Ilija Stanić mogao bi istinu reći za hrvatsku javnost, kao što je u globusu dao.

Kako je izvršio ubojstvo jednog vizaonog, političkog, strateške vojničke sposobnosti, uvjek spreman da vlastitu žrtvu podnese za opstanak, slobodu , i hrvatsku državnu nezavisnost. Njegove vizije bile su istinite i dokazane. Maks Luburić daje vam do znanja: hrvatski komunisti, idealisti, nekomunisti iz životne potrebe; doći će do uvjerenja da im komunistička Jugoslavija  nije donijela slobode niti socialne pravde, njima niti njihovom Hrvatskom narodu. To je obistinilo i oni će se pobuniti protiv komunističke i svake druge Jugoslavije. O tom sam već naglasio najprije o dr. Franji Tuđmanu, koji je dugo razmišljao, pravio usporedbe i razlikovao pojmove; o  njegovoj privrženosti komunističkoj Jugoslaviji  na čelu Tita., ali u zreloj dobi sebe stavlja u živu Hrvatsku državotvornu djelatnost: piše knjige kao što su: Mali narodi i velike ideje, drugu piše; Žrtve drugog svjetskog rata, treću piše, i donosi u Vancuver svibnja mj. 1989.god. gdje sam osobno slušao njegovo predavanje i predplatio već u prodaji, koja je glasila Bespuće. Sve te njegove knjige izdane u prošlosti komunističke Jugoslavije; naslućivali su istinu i potrebu Hrvatskog naroda za slobodom i hrvatskom državnom samostalnošću.

Dr. Franjo Tuđman kao i drugi slični njemu jedan od tih bio je Petar Šegedin, koji je izdao knjigu 1964.god.koja je govorila: Svi smo odgovorni za današnje stanje hrvatskog naroda u višenarodnoj komunističkoj Jugoslaviji.  Kako sam naprijed naglašavao da je bio u pravu general HOS u nezavisnoj Hrvatskoj državi između 10.travnja 1941 god proglašena i branjena voljom i potrebom hrvatskog naroda koji je bio rob u kraljevini Jugoslaviji rob u svim životnim potrebama.

U emigraciji general vitez Maks uzima ime Drinjanin, pod tim imenom osniva sveopću hrvatsku organizaciju Hrvatski Narodni Otpor. Naglašava svim drugim hrvatskim organizacijama u hrvatskoj političkoj emigraciji; u koliko se ne možete sa našim programom složiti, pođite u Jednu koju vam srce teži , ako ni tu sebe ne nalazite, stvorite jednu treću, koja je blizu onima, koji se muče, da bi hrvatski narod spasili od uništenja, na tom povjesnom području gdje živi od sedmog stoljeća na tlu hrvatski povjesni zemalja.

Stvara se jedna treća misao kod onih koji vjeruju u tu naglašenu dalekovidnu misao, koja daje nade za sve one propuste učinjene u hrvatskoj političkoj, mimoilazećim potezima, koji nam nisu donosili, hrvatski nacionalni i hrvatski državnički riješenja. Zašto?

Nastavlja se…

Franjo Cigić

(Napomena: Stavovi i mišljenja iznesena u tekstu su autorova – Tekst je prijepis bilješki koje je Frano Cigić vlastoručno zabilježio.)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Velikosrpski planovi nakon ”Oluje”

Objavljeno

na

Objavio

Nakon Oluje Hrvatska je promijenila stratešku situaciju na Balkanu. To su shvatili svi osim Srba. Kao što smo vidjeli, operacija Oluja za samo jedan je dan preduhitrila svesrpski napad pripreman pod tajnim nazivom Vaganj – 95 na Hrvatsku, a operacijom Oluja-Obruč spriječen je zločinački plan o srpskome gerilskom ratovanju u Hrvatskoj nakon Oluje skrojen na 41. sjednici ‘Vrhovnog Saveta Odbrane’ Jugoslavije 14. kolovoza 1995. Kao što znamo, planirali su reorganizirati tzv.

Srpsku vojsku Krajine i težišno ju pripremiti i angažirati za gerilsko ratovanje na izgubljenim prostorima tzv. RSK, radi vezivanja snaga Hrvatske vojske, nanošenja gubitaka i stavljanja do znanja međunarodnoj zajednici da je to srpska zemlja i da narodi s toga prostora ne prihvaćaju politiku svršenoga cilja. Tom suludom nizu planova kojima su Srbi po tko zna koji put pokušali preokrenuti tijek rata u svoju korist moramo svakako dodati i plan koji su u tajnosti razmatrani krajem kolovoza 1995.

Daleko od očiju javnosti, u Dobanovcima, 25. i 29. kolovoza te 1995. sastala su se politička, vojna i crkvena vodstva ‘svih srpskih zemalja’, ovaj put bez vodstva tzv. Republike Srpske Krajine koja više nije postojala. Na sastanku su bili Lilić, Milošević, Kontić, Bulatović, Karadžić, Krajišnik, Koljević, Buha i Plavšić, generali Perišić, Mladić, Gvero, Đukić i Tolimir te predstavnici Srpske pravoslavne Crkve patrijarh Pavle i vladika Irinej. Zločinci na sastanku nastavljaju u svome fašističkom naumu pa razmatraju: Je li s ‘Krajinom’ gotovo i imaju li namjeru vojno ju vraćati? Hoće li prihvatiti plan Kontaktne skupine za BiH? … Karadžić predlaže da snage bosanskih Srba uz pomoć Vojske Jugoslavije forsiraju Neretvu i izađu na more te da forsiraju Savu i zauzmu Županju, čime bi se ‘sačuvali dijelovi RSK u Slavoniji’. Bili su to suludi planovi srpskih fašista koje Hrvatska nije smjela podcjenjivati. Hrvatska vojska zahvaljujući tajnim službama i elektroničkome izviđanju, imala je spremne odgovore za bilo koju srpsku ‘ratnu varijantu’. S obzirom na napredovanje Hrvatske vojske i Armije BiH prema Banjoj Luci, Milošević objašnjava okupljenima da bi daljnjim ratom prestala ideja i teorijski o tzv. Republici Srpskoj te da su Srbija i Jugoslavija učinile sve da ‘legaliziraju’ tzv. Republiku Srpsku. Stoga predlaže da se prihvati mirovni plan temeljen na prijašnjem planu Kontaktne skupine koji je predložio Richard Holbrooke, s tom razlikom da Srebrenica i Žepa ostaju pod srpskom vlašću. Pritisnut vojnim porazima, Milošević je pokušavao spasiti što se spasiti da. Svima je bilo jasno da je Hrvatska vojska bila u mogućnosti nastaviti operacije za oslobođenje hrvatskoga Podunavlja i prodor do Banje Luke. To, međutim, međunarodni čimbenici nisu htjeli prihvatiti zbog procjena da bi novih 300-500 tisuća izbjeglica iz tih područja neizbježno dovelo do izravnoga uključivanja Savezne Republike Jugoslavije u sukob, i tako bi došlo do opasnosti proširivanja rata, što bi onemogućilo započete mirovne napore.

Kad Amerika preuzime vodstvo

Pripremanje Oluje, sama izvedba na terenu i odlučnost hrvatskoga vodstva i naroda da oslobodi zemlju nije prošla ispod radara američkih obavještajnih služba, stoga su oni vidjevši priliku za mir uskočili u hrvatska pobjednička kola. Još 3. kolovoza, dakle jedan dan prije Oluje, američka ambasadorica u UN-u Madeleine Albright u tajnome memorandumu Clintonovu savjetniku za nacionalnu sigurnost objašnjava zašto Amerika mora preuzeti vodstvo. U tom pismu ona obrazlaže kako su Amerikanci shvatili i da su s pravom ogorčeni na svoje europske saveznike koji su bili godinama nesposobni riješiti krizu na Balkanu koju su ratom pokrenuli Srbi. Takvom europskom politikom ozbiljno je ugrožena vjerodostojnost NATO-a i UN-a, liderstvo Amerike u svijetu dovedeno je u pitanje , smatrali su Amerikanci, pa su odlučili preuzeti vodeću ulogu na diplomatskome i vojnome planu da bi se ostvario trajan mir. Amerika je smatrala da Hrvatska pod vodstvom predsjednika Tuđmana sa svojim oružanim snagama sada drži ključ mira u rukama, stoga je Clinton u Zagreb na razgovor s predsjednikom Tuđmanom poslao svoga izaslanika za Balkan Richarda Holbrookea. Na tome sastanku, koji je održan 16. kolovoza 1995., Holbrooke je u ime Amerike potvrdio predsjedniku Tuđmanu da predsjednik Clinton i Amerika prihvaćaju novonastalu stratešku situaciju te da Amerika smatra da zahvaljujući Oluji imamo besprimjernu priliku za mir, ali da s obzirom na situaciju u BiH postoji i vrlo stvarna opasnost da bi mogao izbiti i širi rat. Hrvatska je operacijom Oluja promijenila stratešku situaciju na Balkanu, i tako otvorila put prema trajnome miru. Krajem kolovoza 1995. Hrvatska je bila i ostala odgovorna članica međunarodne zajednice, stoga je predsjednik Tuđman odlučio iskoristiti ovaj trenutak i učiniti sve što možemo kako bismo postigli političko rješenje i tako bez rata vratili Istočnu Slavoniju u ustavno-pravni poredak Hrvatske.

Tajno američko izvješće – hrvatska vizija Bosne

Dok su trajale vojne operacije, poseban tim za Balkan direktora CIA-e (DCI Balkan Task Force) sastavljen od svih američkih obavještajnih služba, gledajući razvoj na terenu, poslao je obavještajno izvješće predsjedniku i pregovaračkome timu koje ima naslov: ‘Hrvatska vizija Bosne’ u kojem se nalaze obavještajne procjene o trenutačnim ciljevima Hrvatske u Bosni. U tome izvješću oni navode da se bosanski predsjednik Izetbegović boji,’vjerojatno s pravom’, da će Hrvatska pokušati zadržati kontrolu nad zemljom koju oslobode Hrvati u Bosni i Hercegovini. Nadalje, dugoročno gledano, Izetbegović smatra da Zagreb vidi Federaciju kao priliku da podijeli Bosnu i stvori poseban entitet ‘bosanskih Hrvata’. Znajući za kakvu se BiH s većinskim muslimanskim utjecajem Izetbegović zalagao, ovakvi stavovi nisu ništa novo. Ono što zaista čudi u ovome izvješću stav je prvoga predsjednika Federacije BiH i prvoga hrvatskog člana Predsjedništva BiH Krešimira Zubaka koji je imao iste stavove kao Izetbegović. On je Tuđmanu iza leđa, dok u operacijama za oslobođenje dijelova BiH ginu hrvatski vojnici, rekao američkim diplomatima da Zagreb (Tuđman op.a.) vidi Federaciju kao ‘sredstvo podjele Bosne’! Amerikanci su imali viđenje da je Hrvatska operacijama u BiH zaista pomogla da se proširi hrvatski utjecaj, a uloga Hrvata u Federaciji i njihova veza s Hrvatskom usmjeravana je radi sprječavanja stvaranja jake većinske muslimanske BiH kakvu je zagovarao Izetbegović. U takvoj konfuznoj situaciji, Amerikanci su se odlučili za balansiranje i normalizaciju te postizanje mira sporazumom koji bi bio pogodan za dugoročnu stabilnost. Računajući da je rat još trajao, to je izgledalo kao dobro i racionalno rješenje, a zapravo nitko nije bio sretan zbog toga. Pritisnuti porazima svoje vojske i sankcijama Jugoslaviji, Srbi su pristali na dogovor da će tzv. Republika Srpska biti priznata kao entitet i da će lideri toga entiteta prihvatiti da budu dio međunarodno priznate države BiH. Tako je stvoren temelj BiH koji vidimo i danas: trostrana ucjena koju nitko ne želi, ali bez koje svatko gubi previše.

Poslije, u jednome od svojih intervjua magazinu Europa Peter Galbraith rekao je: „Mi smo bili načisto da su Republiku Srpsku vodile masovne ubojice, koje su počinile genocid i optužene zbog toga. Nije bilo sumnje u to. Znali smo da je stvaranje Republike Srpske utemeljeno na etničkome čišćenju i masovnome ubijanju. Ali je isto tako jasno da su oni (Srbi, op. a.) još držali teritorij, imali vojsku, a mi smo željeli završiti rat. I to je bilo to cjenkanje.’ Srbi danas to cjenjkanje nastavljaju, u Hrvatskoj s Pupovcem i SDSS-om – bez ikakve stvarne snage, samo zbog izdajica i to iz HDZ-a – a u Bosni i Hercegovini s Dodikom koji opet negira genocid u Srebrenici.

Joško Buljan
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

VALDEC: Ovako se u Hrvatskoj zarađuje na migrantima

Objavljeno

na

Objavio

Fotografije: R. Valdec

”Preksinoć smo na graničnom području u zoni Donjeg Lapca presreli grupu od čak 200-tinjak migranata koji su ilegalno ušli u Hrvatsku. Ovo je, izgleda, nova taktika. Više ne prelaze u manjim grupama, već se grupiraju u skupine od po stotinjak ili više njih. No znamo stati i tome na kraj”, rekao nam je jutros prijatelj, granični policajac koji je na granicu u Ličko-senjsku policijsku upravu došao početkom tjedna na smjenu iz Primorsko-goranske. Ispričao nam je i što se s uhvaćenim ilegalcima napravilo – autobusima su prevezeni daleko od mjesta gdje su ušli u Hrvatsku, također na granicu, pa vraćeni preko.

”Tako bar neko vrijeme možemo predahnuti, dok se opet ne prikupe, organiziraju i ponovo krenu”, objasnio je dodavši kako se policija priprema puno pažljivije pozabaviti i krijumčarima/vodičima koji za novac migrante provode kroz šume Plješivice ili ih prevoze natrpane u unajmljena vozila.

R. Valdec

Krijumčarski je ‘modus operandi’ našoj policiji poznat: većina njih su državljani BiH, pripadnici svih etniteta, a svoje suradnike imaju i u Hrvatskoj. Vozila se, u pravilu, unajmljuju u rent a car agencijama kod nas, a jedna od takvih agencija, sa sjedištem u Zagrebu, čija se vozila s daruvarskim tablicama pojavljuju prečesto da bi bilo slučajno, pod kriminalističkom je obradom. Doznali smo, naravno, o kojoj je agenciji riječ, no pričekat ćemo da policija prvo odradi svoj dio posla.

”Krijumčarska je matematika jednostavna – u petnaestak godina stari kombi vrijedan jedva 5 tisuća eura, za koji najam plaćaju 40-ak eura dnevno, natrpaju po dvadesetak migranata kojima uzimaju tisuću eura po glavi. Ako prođu, zarada je velika, no i ako ih ulovimo, zaplijenimo vozilo, migrante vratimo, nisu na gubitku. Niti oni, a niti rent a car agencija koja je vozilo, naravno, osigurala i, formalno, ne odgovara ni za što”, nastavlja.

Njegov kolega nam je ispričao kako vodiči uzimaju ‘po glavi’ dvostruko manje – oko 500 eura, da bi migrante kroz brdska, šumovita područja proveli na naš teritorij. S obzirom na prekjučerašnji ‘ulov’, nije teško izračunati koliko se može zaraditi u tom poslu. Vodiči imaju svoje suradnike s naše strane koji ih navode, promatrajući kretanje naše policije, ali srećom, sve manje uspješno.

”Oni koji se uspiju provući trude se što prije domoći granice sa Slovenijom, no tu ih čekaju slovenski policajci, a odnedavno, koliko vidim, i civilne, paravojne skupine. Slovenci one koje ulove novčano kažnjavaju i vraćaju natrag nama, a mi ih potom vratimo u Bosnu”, objasnio nam je treći sugovornik iz Interventne policije koji je već treći put ovdje na granicu poslan iz svoje stalne uprave u Dalmaciji.

Slovenija je od 2015. godine na granici s Hrvatskom postavila oko 200 kilometara žičanih prepreka, slovensku granicu čuvaju njihovi specijalci, zapreke od bodljikave žice postavlja i granicu čuva i njihova vojska, a odnedavno i organizirana paravojna skupina ‘Štajerska straža’. S ilegalcima susjedi Slovenci nisu nimalo nježni. Kao ni Mađari. Ali niti kod jednih niti kod drugih u javnosti nema medijske histerije kao kod nas, koju sustavno potpaljuju nevladine udruge financirane iz hrvatskog državnog proračuna i razne strane ‘humanitarne’ organizacije.

R. Valdec

‘Are You Syrious?’, ‘No Name Kitchen’, ‘MSF’, ‘Emmaus’…, tek su neke od njih. Tu je i notorni CMS – Centar za mirovne studije, obilato financiran novcem hrvatskih poreznih obveznika, ali i iz inozemstva, od strane veleposlanstava, raznih ‘zaklada’ i organizacija. Iz njihovog se zagrebačkog sjedišta koordinira, šalju priopćenja, protestna ‘otvorena pisma’ poput ovotjednog koje su poslali njemačkim vlastima razljućeni izjavom njemačke kancelarke u kojoj je pohvalila Hrvatsku za čuvanje granice. S iste adrese djeluje i inicijativa ‘Dobrodošli!’ namijenjena migrantima koja uz hrvatsku, englesku i njemačku, ima verziju i na arapskom. Uz informacije o azilu u RH, tu su migrantima na raspolaganju i zemljovidi s ucrtanim ‘opasnim područjima’ koja nisu razminirana, rječnici, kontakti…

‘Informacijama’ o ‘brutalnosti’ hrvatske policije koja, zamislite, vraća one koji protuzakonito prelaze državnu granicu, koja postupa sukladno ovlastima prema onim agresivnijima, opskrbljuju se i domaći i strani mediji. Mađari su davno taj problem riješili, a nedavnim protjerivanjem Soroseve organizacije ‘Otvoreno društvo’ iz Mađarske Viktor Orbán je stavio ‘točku na i’. Kod nas čak i dopisnici sa zapada moraliziraju o toj temi, pozivajući se na ‘ljudska prava’, ‘pravo na azil’, ‘otvorene granice’. Jedan od njih, čuven po tome što je 90-ih razotkriven kao suradnik KOS-a zadužen za crkvu u Hrvata, neki dan u kolumni plaće nad kršenjem ljudskih prava.

R. Valdec

Prije više od tri godine ‘otvorio’ sam kod nas temu o prijetnji vala migranata Hrvatskoj i Europi. Od onda, obišao sam nekoliko puta Irak, Siriju, Tursku, Grčku…, pa preko Makedonije, Srbije, Mađarske i Hrvatske za migrantima preko cijele Europe došao do Švedske. I odavno pisao o tome kako migrantski val, ova ‘seoba naroda’ nije nikakva stihijska, spontana pojava, već pomno organizirana operacija u koju su uključeni i od koje profitiraju mnogi razni centri, svaki na svoj način.

Usklađeni napadi na hrvatsku policiju iz stranih i ponajviše domaćih medija dobrim su dijelom i motivirani tim profitima. A u svemu tome nikom da padne na pamet postaviti pitanje – čemu onda služe granice? Uporno nazivanje migranata prognanicima uvreda je za naše ratne progranike od kojih je većina, koja nije bila sposobna za ratovanje, godine do oslobađanja svojih domova provela u prognaništvu na slobodnom teritoriiju da bi se potom, kada su oslobođeni, vratila u svoje kuće. Uvreda je i za stotine tisuća Sirijaca koji su, od kada je u njihovoj domovini krenuo kaos, bili prisiljeni spašavati žive glave od pomahnitalih islamista sklanjajući se na teritorije Sirije koji su bili pod vlašću izabrane vlasti ili u susjedne države – Tursku, Libanon ili Jordan. Kako je koji dio zemlje oslobađan od zlotvora, oni su se vraćali kući. Osobno sam svjedočio povratku Kurda – žena, djece i staraca, u Kobane. Vojno sposobni muškarci ostali su u okruženom gradu i nadljuskom snagom ga uspjeli obraniti od ISIL-a, a čim je opasnost prošla, u potpuno razrušeni grad vratila se većina izbjeglih koji su strpljivo čekali tek dvadesetak kilometara dalje, u kampovima uz granicu na teritoriju Turske. Naime, premda sam to već puno puta napisao, valja ponoviti – više od 90 posto migranata koji navaljuju u Europu su vojno sposobni muškarci u dobi od 18 do 40 godina.

Iako je na početku vala bilo puno Siriijaca i Iračana, ubrzo su većinom postali Afganistanci, Pakistanci, ljudi iz Bangladeša, država srednje i sjeverne Afrike. No mediji su se iz petnih žila trudili sakriti tu činjenicu uporno na naslovnice stavljajući fotografije žena i djece. Brojni su primjeri u kojima su djeca medijski zloupotrebljena kako bi se javnost senzibilizirala i okrenula protiv vlasti u vlastitim državama koje su željele zaštititi svoje granice – od malog Alan Kurdia čije je mrtvo tijelo more izbacilo na neku tursku plažu i kojeg su fotoreporteri mrtvog namještali kako bi dobili što potresnije fotografije, preko sirijske ili iračke žene s djetetom koja s Reutersove fotografije zapomaže na željezničkoj pruzi u Mađarskoj dok ih muškarac ‘svojim tijelom hrabro štiti od zlih mađarskih policajaca’. Doista potresna fotografija osvojila je i brojne nagrade i postala globalno popularna, za razliku od cijelog video uratka koji, zapravo, pokazuje što se tamo dogodilo.

Screenshot/Twitter

I kod nas su pokušali istom taktikom strvinareći nad nesretnom pogibijom afganistanske djevojčice Madine koja je u Srbiji tragično stradala u naletu vlaka dok se cijela obitelj vraćala nakon neuspjelog pokušaja ilegalnog prelaska hrvatske državne granice. Za njenu smrt aktivisti organizacije ‘Are You Syrious?’ odmah su okrivili hrvatsku policiju, a na njihovu su se podvalu nakačili gotovo svi mediji. I iako je istraga pokazala da nije bilo nepravilnosti u policijskom postupanju i da se tragedija zbila na srpskom teritoriju, još danas njenu fotografiju ‘nabijaju na nos’ i našoj policiji i građanima, a jedan od ključnih ljudi cijele ‘operacije Madina’ , Gordan Bosanac iz CMS-a, za nagradu je izabran u ‘Vijeće za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija’!

Umreženi su svi – od lokalnih organizacija i nevladinih udruga i inicijativa, preko raznih međunarodnih zaklada i organizacija, do vlada pojedinih država. I iako sam dobro znao kako je cijela priča s migrantima pažljivo orkestrirana, prije tri sam se godine u Srbiji prvi put dočepao i konkretnog dokaza.

R. Valdec

U Kanjiži, blizu mađarske granice, nakon što su Mađari zatvorili prijelaze, stvorio se čep. Posve slučajno, namjeravajući samo kupiti cigarete na kiosku u gradskom parku, u kojem su po travi zalegle stotine migranata, prišla mi je uplašena djevojka, kasnije će mi ispričati da je Sirijka iz Alepa. Na engleskom me upitala može li imati povjerenja u ljude, trojicu koji su nešto raspravljali s ostatkom njenog društva, dvojicom mladića i još dvije djevojke s djecom. Kazala je kako im ta trojica obećavaju da će ih kombijem prebaciti u Mađarsku po, njima znanim putovima za, naravno, pozamašni iznos. Vidjevši da je riječ o trojici lokalnih Roma kriminogenog izgleda i sjećajući se priča o tome kako slični često natrpaju pun kombi migranata koje odvezu do prve šume, prebiju ih i opljačkaju, savjetovao sam joj da ne prihvati njihovu ponudu i objasnio jedini, tada mogući siguran način za odlazak u željenu im Njemačku – autobusom do Šida, pa organizirano preko Hrvatske i Slovenije dalje, sve do Njemačke. Zahvalila je i poslušala me, a razmijenili smo i brojeve mobitela.

Iste večeri me nazvala i iscrpno informirala kako su stigli u Šid. Sutradan iz Hrvatske, iz Osijeka opet, potom iz vlaka koji ih je preko Mađarske odveo u Austriju. Zvala je još nekoliko puta, iz Austrije i napokon iz Münchena u Njemačkoj kada sam se već vratio u kući Hrvatsku. Broj njenog mobitela bio je turski i bilo je jasno da je, samo na te razgovore sa mnom potrošila bogatstvo. Bilo mi je, jasno, odmah sumnjivo – ukoliko je broj prepaid – koliko je stotina ili tisuća eura moralo biti u njega napucano da bi se nesmetano mogli trošiti na putu preko pola Europe? Izbjeglici iz Sirije bez adrese niti jedan turski mobilni operater ne bi odobrio ugovor na pretplatu. Stoga sam pokušao, nakon nekoliko dana, nazvati ja nju, da zadovoljim znatiželju. No odgovarao je automat mobilne kompanije. Turske.

R. Valdec

‘U tom slučaju, SIM kartica i uređaj nisu u Njemačkoj već u Turskoj’, objasnio mi je prijatelj iz jedne naše kompanije.

Priča mi se krenula odmatati. Po dolasku na cilj, SIM kartica dobivena u Turskoj vraćena je vlasniku. A sve će se posložiti mjesecima nakon toga. U Istanbulu, znanca Turčina sam zamolio da nazove taj broj, pa ako se netko javi, pokuša detektirati gdje je ta osoba zapravo i tko je. Rado mi je ispunio želju – nazvao, pozdravio se s nekim i na turskom strogo pitao – ‘Gdje ste?’. Pa nakon toga prekinuo.

‘Muški glas. Odgovorio mi je da su prešli u Srbiju!’.

Autor:Robert Valdec/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari