Pratite nas

Feljton

Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Uvod

Objavljeno

na

Frano Cigić u svom domu u vancouveru u, 89 godini.

Frano Cigić je rođen 22 travnja 1928. godine u selu Proboju kod Ljubuškog. Otišao je u vojsku HOS-a u listopadu 1944. Bio je zarobljen kod Dravograda u svibnju 1945. Prošao je Križni Put i samo zahvaljujući dragome Bogu ostao je živ. Životario je u propaloj titovoj Jugoslaviji sve do 1958. Da bi se spasio svojih muka i poteškoća koje su mu titove vlasti zadavale, 1958. godine odlučio je emigrirati. Pravilno sam rekao: “Emigrirati”, jer Frano Cigić nije napustio Hrvatsku koju je volio više nego sama sebe. Frano Cigić je napustio titovu Jugoslaviju jer u njoj nije mogao više podnositi pritiske, poniženja i političke nadzore KPJ. Pobjegao je u Njemačku, u kojoj je uskoro dobio politički azil kao što su u to vrijeme i tisuće drugih Hrvata.  Radio je u Njemačkoj godinu dana, bavio se svojim zanatom,  da bi na bratov poziv, godinu dana kasnije, otišao za Kanadu.

Frano Cigić od tada živi u gradu Vancouveru, British Colombia, Kanada. Do mirovine se bavio ribolovom i vrlo teškim radom zarađivao onoliko koliko mu je bilo potrebno za odgojiti i uzdržavati svoju obitelj, pomagati u svim prilikama i potrebama hrvatska državotvorna društva. Frano Cigić zbog ljubavi prema Hrvatskoj nije mogao stajati po strani kao mnogi drugi pasivni Hrvati, najprije je bio član HOP-a a kasnije se uključio u redove Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO koji je zagovarao pomirbu i izmirenje svih Hrvata…

Frano Cigić kroz cijelo razdoblje, od zarobljeništva u svibnju 1945. godine pa do danas, ostao je vjeran svojem HRVATSKOM DUHU kojeg je poprimio od svojih roditelja. Sve tegobe kroz koje je prolazio Frano Cigić, savladao je zahvaljujući čvrstoj vjeri u Boga i ljubavi prema Hrvatskoj.

Svi ti napori u životu obogatili su ga jednim velikim životnim iskustvom. Franju Cigića poznajem preko četiri desetljeća, vrlo čvrstog čovjeka, odvažna, nesebična i vrlo darežljiva u pomaganju hrvatskih potreba. Kao jedan od mnogobrojnih i nesebičnih Hrvata, sve što Franju Cigića danas zanima je da svoje životno iskustvo napiše na papir i ostavi nadolazećim hrvatskim naraštajima. Onaj dio njegovih uspomena iz kojih bi mladi hrvatski naraštaji mogli crpiti izvor snage, kako se hrvatska baština iz Hercegovine i hrvatski identitet iz Hercegovine nebi ugasio, nego kako bi se BAKLJA HRVATSTVA PRENOSILA IZ KOLJENA NA KOLJENO. To je danas jedina ideja Frane Ciguća da nešto ostavi zapisano. Već je ispisao dvije bilježnice svojih uspomena u kojima opisuje svoj život od najmlađih dana, razloge zašto se kao maloljetnik dobrovoljno prijavio u Hrvatsku Vojnicu itd..

On je skoro nepokretan, ali gori kao LUČ da svoje hrvatsko/životno iskustvo ostavi nadolazećim hrvatskim naraštajima. Ne razumije se skoro ništa u današnju kompjutorsku tehniku. Sve piše svojom ostarijelom i staračkom rukom, jer se – kako mi je neki dan rekao – osjeća dužnim Hrvatskoj dati ona što njoj pripada, a to su njegove uspomene koje je on iz ljubavi sačuvao za Hrvatsku.

Što nije moglo jedno pokoljenje ostvariti, za sigurno će ostvariti drugo, treće i slijedeća pokoljenja. Zato Frano Cigić piše i treću bilježnicu i moli dragog Boga da doživi to sve napisati i zapisano srediti i ostaviti mlađima da čitaju. Jer ako nisi ništa napisao, nećeš ništa ni pročitati. Ako ništa ne pročitaš, ništa nećeš ni znati, ako niša ne znaš, onda si tuđi rob i sluga tuđina, stoga ćemo ovdje u nastavcima donijeti životnu priču Frane Cigića, onako kako je on to zapisao.  (Mile Boban, Otporaš.)

PRVO POGLAVLJE

Franjo Cigić piše:

Borili smo se za Hrvatsku državu od 1102 god. pa do današnjih dana 2016. god, te uz Božju pomoć nastavljamo, kao Hrvatski narod; starodržavnički, održat se na tlu Hrvatskih povijesnih zemalja.

Odlučio sam 29.travnja 2016.god u navršenoj 88. godini života staviti na papir moja sjećanja i doživljaje, od djetinjstva pa do starosti.  Zašto smo branili N.D.H.?

Osamnaestogodišnjak Frano Cigić u odori HOS-a NDH

Rođen sam 22.travnja 1928. godine u selu Donji Proboj, u obitelji Mije Cigića i Antonije rođene Primorac u Gornjim Radišićima. Oboje kraj Ljubuškog, poznatog malog grada po tvrđavi Herceg Stjepana, tvorca i vođe povjesne pokrajine Herceg Bosne.

Obitelj Mije i Antonije Cigić, rođene Primorac, na seoskom siromašnom imanju, od prilike 14000 struka duvana moglo se zasaditi sa razmakom struk od struka 48×48 cm2 te nešto krša, za stado, uzgajanja ovaca, te u polju za uzgajanje kukuruza dva i po duluma koje se moglo natapati.

To je bilo imanje za zasnovanu obitelj, već sa troje djece žive; Kata rođena 1923.god.; Mate rođen 1925. god.; te Franjo rođen 1928. god.

Moj ćaća i majka odgajali su troje djece u slamenoj kući 4×6 m2 sa ulaznim duplim vratima i malim prozorom niske, visine 2 metra. U narodu tog kraja, čulo se da u Americi postoji mogućnost posla i zarade. Ćaća i majka se dogovore da se zaduži malo imanje za tadašnji put; poći u Južnu Ameriku, zaradit novca, da bi se nadozidala postojeća kuća  i pokrila ciglom zvanom crijepom.

Put za Južnu Ameriku koštao je 400 $(?)  tadašnjih dolara sa brodom iz Rijeke do Buenos Aires-a, uzme 30 dana, sa 5 litara vode po putniku dnevno. Moj Ćaća Mijo Cigić polazi za Južnu Ameriku, a ja ostajem sa majkom Antonijom. Mate, sestra Kata i Franjo treće dijete u obitelji Mije Cigić i Antonije ostaju majci na brizi na tom malom seoskom imanju. Ćaća stiže u Južnu Ameriku, obećanu zemlju, ali ubrzo se uviđa, da su to bila lažna obećanja. Naš ćaća Mijo Cigić piše ženi Antoniji u Proboj kod Ljubuškog; „Ja sam ispod kiše, stigao pod krupu u Južnu Ameriku“. To je značilo da je lošije nego u Proboju. Nada je bila, jer nebo visoko, zemlja tvrda, moram ostat gdje sam stigao. Ukazala se prilika, povremeno dobije posao na željezničkoj pruzi i tako isto kod veleposjednika u poljoprivredi.To je naš ćaća povremeno prepričavao nama u obitelji po povratku iz Argentine, obećane zemlje. Na spomenutom poslu zašteđuje se nešto novca da se može vraćat dug zadužene ćaćevine u rodnom selu Proboju kod Ljubuškog.

Naša majka je bila samouka šivalja za seoske narodne nošnje, poznate u tom kraju, zvane Modrač, za momke, i za cure Ječerime sa otvorenim rukavima i do koljena, i pokrivenim leđima. Jedno i drugo bilo je uz kraj obšiveno crnim gajdanom. Izrađene nošnje reklamirali su mladi momci i cure. Naša majka se morala zadužiti da kupi Singer šivaću mašinu i peglu grijanu na ugalj, tako da bi mogla spomenute nošnje praviti, te nešto novca zarađivati.

Sa povremenim radom našeg ćaće u Argentini, štednjom nova i slanja za dug zaduženog novca za put do Buenos Airesa u Argentini, te zamišljenog plana o podizanju postojeće kuće, slamom pokrivene, veličine 4×6 m2 te ciglom istu pokriti.

Ulomak iz bilježnice

Čaća naš i majka, radom jednog i drugoga, zamišljeni plan će se ostvariti. Majka naša pored spomenutog  šivaćeg posla, pažnje troje nejake djece, te snabdjevanja prehrane ukućana, obradu seoskog imanja, još jedan teret uzima na leđa, brige za ostvarenje, podizanje do tada male slamare obiteljske kuće. Poznati majstor u našem selu Franjo Boras, zvani Jurin u vojsci austro- carevine služio je u postrojbi inžinjerije i tu izučio, zidarski i tesarski posao. Bosna i Hercegovina bila je protektorat carevine Austrije, od 1888.god. pa do konca prvog svjetskog rata  1918.god. Od tud dolazi da se Franjo Boras, zvani Jurin uzme da posao završi oko podizanja i pokrivanja ciglom našu slamaru u obiteljsku malu kuću. Kuća je završena do početka 1931.god.

Naš ćaća Mijo stiže iz Argentine početkom ljeta 1932.god sa velikim i lijepim koferom, tamno smeđom bojom i sa poklonom malim kćeri Kati, sinu Mati i meni Franji.  To je bila igračka za mene, sjajna metalna kugla sa metalnim zrnom unutra za zveckanje. Meni u životu dječjem prva i zadnja igračka. Sa povratkom našeg ćaće iz Argentine u selo Donji Proboj kraj Ljubuškog obitelj je opet zajedno. U obitelji Mije Miške zvanog i Antonije sa troje djece do povratka u početku šestog mjeseca 1931. god. iz Argentine. Sada smo u kući obnovljenoj, podzidanoj i ciglom pokrivenom. Ponekad se o svemu tome pripovjedalo, svatko je iznosio svoje životno prisjećanje, a ja Franjo Cigić počeo sam pamtit oko 22.god(?- Str5) pa nastavio iznosit svoje doživljaje do starosti do 88.god navršenoj. Sve što je ovdje do tog vremena ćuo sam po govoru naše obitelji.

Stariji su govorili o teškom životnom stanju Hrvatskog naroda u Kraljevini Jugoslaviji, pod diktaturom Petra Živkovića. Ja sam strogo odgajan u vjeri, nauke katoličke vjere i pripadnosti Hrvatskom narodu. Takva je u 95% slučajeva cijela zapadna Hercegovina. Zato sam rado slušao što stariji o politici razgovaraju, u državi Jugoslaviji na čelu srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića.

Sve do moje navršene 12.god. 1942.god. iznosim pojedinosti kako je život tekao na siromašnom malom seoskom imanju. Naglasio sam svoj vjerski odgoj u katoličkoj vjeri i pripadnosti Hrvatskom narodu, u srednjoj Europi življenja od sedmog stoljeća, a priznati smo kao narod Državnički od osmog stoljeća.

Nažalost od 1102. god. u savezu sa Mađarima, a od 1515. god. u Carevini Austro-Ugarskoj,  sa političkim tijelom Hrvatskim saborom. Tako smo ušli u Prvi svjetski rat radi ubojstva Ferdinanda sa trudnom ženom u Sarajevu 1914.god. Ferdinand je trebao naslijediti cara Franju Josipa u Skupštini Carevine u Beču. Ferdinand je predlagao da se hrvatski narod  prizna ravnopravnim sa Mađarima i Austrijancima ukoliko se Carevina može branit. Zamisao Kaluđera Srpske Pravoslavne Crkve o širenju male Kneževine stvorene uz Rusku pomoć, poslije opadanja Turske sile početkom 19.stoljeća. Zvani Ilija (? Str.7) Kaluđer Srpske Pravoslavne Crkve kaže: „Srbi se nemaju kuda nha istok širiti, nego na zapad putem pravoslavne vjere“. I tako stvara se škola u Beogradu 1848. god. (?str.7), a druga u Sarajevu 1856.god. za ostvarenje Velike Srbije, putem pravoslavne vjere. Ljudi koji su pred Turskim osvajanjima kao pravoslavci bježali pred turcima, a  drugi kao pomoćna turska vojska , goneć kolone natovareni tovara vojnom opremom za tursku vojsku na području Bosne i Hercegovine i uže Hrvatske do tada pod turskom vlašću. Ti ljudi jedni i drugi dobivaju zemlju do tada Hrvatske Tomislavove države, koji se krunisao na Duvanjskom polju za Hrvatskog kraljevstva do rijeke Drine. Hrvati su na poziv Bizantoskog cara pozvani iz bijele Hrvatske koja se nalazila oko Krakova do planine Karpata. Narod, poznate borbene spremnosti da dođe na jug Bizantskog carstva, da isto brani od čestih napadanja, Huna i Avara sa istoka.

Frano Cigić

Hrvati prihvaćaju taj poziv, jer njima se obećaje po Bizantskom carstvu, zemlja na jugu uz Jadransko more do na sjever Panonske nizine. Uz uvijet da ne napadaju susjedne zemlje, ali svoju vjeru čuvaju, Bizantsko carstvo čuvaju od čestih napadača sa istoka, naglašeni Huna i Avara.

Tako pet braća i dvije sestre kreću iz do tada bijele Hrvatske na jug u obećanu zemlju. Snaga se sastojala oko 350000 mladih ljudi, djevojaka i žena.

Do Trsta stiže jedna grupa, druga se odvaja sredinom prema Bosanskim planinama do Drine, treća prema Panonskoj nizini uz rijeku Dravu i Dunav. Tamo zatječu starosjedioce Ilire na jugu i Slavene na sjeveru. Novodošli na ta područja bili su Hrvati; narod mirotvoran, velikodušan po urođenim ljudskim genima. Starosjedioci lako suživljavaju sa novo došlim narodom, životne navike prihvaćaju, međusobno se žene, obitelj stvaraju, ali se zovu Hrvatima i tako se prihvaća kršćanska vjera u hrvatskom narodu.   Uz Jadransko more misionari kršćanske vjere osnivaju župe pa dalje na sjever i tako Hrvati ubrzo na cijelokupnom području od 7. stoljeća svog dolaska na novo područje u apsolutnoj većini postaju vjernici kršćanske vjere. Od tuda dolazi do priznanja hrvatskog kralja Tomislava po papi, poglavaru kršćanske vjere u Rimu, vječitom gradu nauke Isusa Krista.

Do početka 14. stoljeća turska vojnička sila Srbiju pokorava, stvara turski pašaluk. Pašaluk sa glavnim gradom Beogradom, u kojem gradi oko 150 vjerskih muslimanskih džamija. Važno je spomenut da turska vojna sila nikada nije osvojila glavni grad Hrvatske Zagreb. Sa turcima i pomoćnom vojskom turske sile Bosna i Hercegovina padaju pod tursku vlast , do tada Hrvatska zemlja.

Turska vojska uz stvaranje elitnih postrojbi zvanih janjičara osvajaju Mađarsku, Budimpešta pada, u austriji glavni grad Beč turska vojska drži u okruženju 6 mjeseci i stiže do Minchena u Njemačkoj pokrajini Bavarskoj. Zahvaljujući organiziranoj kršćanskoj vojsci iz Poljske stiže da udari na turke, opkoljenog Beča, glavnog grada Austrije. Poslije 350 godina turskih osvajačkih pohoda na balkanske i srednjoeuropske zemlje turska sila počinje padati kod 6 mjeseci opkoljenog glavnog grada  Austrije Beča. Austrija i Mađarska, sa Hrvatskom Banovinom stvaraju Austro-Ugarske carevine sa austrijskim carem na čelu? Njom Josipom upravljaju, te Marijom Terezijom, Franjom, te Karlom. Carevina spomenuta održala se blizu 500 godina. Sa zemljama njemačkog, mađarskog, poljskog, češkog, slovačkog, slovenskig i hrvatskog govornog područja, sa dijelom ukrajinskog. Nešto nevjerojatno ali istinito.

Stvorena je jaka vojska od tzv. Spomen naroda, koja je mogla tursku dotadašnju silu prisiliti na povlačenje. Hrvatski je narod zauzimao se u obrani Hrvatskih zemalja i djelom Mađarskih od turske osvajačke vojske, pa od tuda hrvati dobivaju naziv predziđe kršćanstva. Papa poznat?

Taj naziv Hrvatima se sa pravom daje; Hrvatski narod sa Mađarima, Austrijom i drugim srednjoeuropskim kršćanskim narodima brani zapadnu Europu i kršćansku uljudbu. Turska sila je osvojila mjesta i zemlje spomenutih balkanskih zemalja i srednje Europe od 13. stoljeća pa do 16. stoljeća. Svoju islamsku vjeru i tursku narodnu tradiciju uvodila je u osvojene zemlje. Tako je uzelo Austro-ugarskoj Carevini da oslobodi svoje zemlje, povrati kršćansku vjeru i narodnu tradiciju, sve do početka 19.stoljeća. Turska osvajačka sila, toliko je oslabila, da je crni Đorđe mogao organizirat ustanak do tada zvanom turskom pašaluku sa sjedištem u Beogradu.uz pomoć carske Rusije proglašava Srpsku Kneževinu.

Frano Cigić u svom domu, danas

Hrvatske zemlje u sastavu Austro-Ugarske carevine do Zemuna ostaju, sve do Mađarske pobune 1848.god. protiv narodne prevlasti Austrije u carevini Austro- Ugarskoj. Kako je hrvatski narod od početka 1102.god. (? Str12) dobrovoljno ušao u sastav sa Mađarskom hrvatska princeza se udaje za mađarskog princa i sa sobom nosi hrvatsku kraljevsku Zvonimirovu krunu. Mađarski princ, koji će preuzeti kraljevsko mjesto i tako nositi titulu Ujedinjene krune kraljevine Mađarske i Hrvatske Zvonimirove krune, koju mu je donijela hrvatska princeza jer muškog nasljednika  u hrvatskoj kraljevskoj obitelji nije bilo., da bi preuzeo kralja Zvonimira krunu i nasljedstvo kraljevske uprave u hrvatskom narodu.

Mađarski princ? Polaže zakletvu u Skupštini kraljevine Mađarske i od sada Hrvatske da će istinito i dostojno i pravedno vladat sa oba naroda Mađarskim i Hrvatskim i uvijek će se roditi na tlu Hrvatske zemlje nasljednik kraljevske krune. U to doba u hrvatskom narodu postojale su tzv. Zajedničke krune.

Može se vidjet taj simbol na prelazu mosta na Dunavu iz Budima u Peštu; Zajednički grb Mađarsko- Hrvatski sa početnim bijelim poljem. Povijest nam govori kako je to teklo u zajedničkoj državi Mađarske i Hrvatske. I danas postoje ljudi u mađarskoj koji sanjaju o velikoj Mađarskoj sa Mađarskom lukom u Rijeci na Jadranskom moru. Vratimo se nazad ovog izlaganja; Mađarske pobune protiv Austrijske nadmoći nad Mađarskom koje nije bilo od strane Austrije, tako dolazi Josip Jelačić -pukovnik carske vojske da smiri mađarsku pobunu. Tu pobunu uspješno smiruje Josip Jelačić, pukovnik carske vojske uspješno smiruje1848.god. sa postrojbama Hrvatskih hrabrih i mladih vojnika. U znak zahvale pukovnik Josip Jelačić dobiva čast Bana, koji ima pravo i dužnost da upravlja hrvatskom banovinom u austro-Ugarskoj carevini. U to doba Hrvatska banovina proširuje svoju upravu do Zemuna, južna Hrvatska tj. Dalmacija se povezuje sa sjevernomk Banovinom hrvatski zemalja u Austro-Ugarskom carstvu. Seljaci dobivaju pravo na zemlju, koju obrađuju, da su od sada vlasnici zemlje. U narodu je sastavljena pjesma koja se od tada pjeva do današnjih dana i vremena, a glasi: Ustani Bane Hrvatska te zove… te dalje se nastavlja..

Ta 1848. god. smirenja Mađarske pobune u carevini nastavlja Austro-Ugarska živjet, razvijat se u višenarodnoj carevini, sa jezikom glavnim Mađarskim. Hrvati od tada dobivaju podršku Austrije, tako da u dvojnoj monarhiji i ujedinjene krune Mađara i Hrvata od 1102.god. sada dolazi do popuštanja Mađarske prevlasti nad hrvatskim narodom, te Hrvatska banovina sa banom na čelu banovine i drevnog Hrvatskog sabora zahtjeva uvođenje vojnih hrvatskih postrojbi pod imenom Hrvatsko domobranstvo, sa hrvatskim poznatim odorama i znakovima činova od ročnika, vodnika, pa dalje časničkih činova zastavnika, poručnika, satnika, bojnika, dopukovnika, pukovnika, generala..  (nastavlja se)

Franjo Cigić

(Napomena: Stavovi i mišljenja iznesena u tekstu su autorova – Tekst je prijepis bilješki koje je Frano Cigić vlastoručno zabilježio.)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Multikulti ludilo i kraj Europe

Objavljeno

na

Objavio

foto: REUTERS

Multikulturalizam je mit koji se nadovezuje na bezgranični gospodarski rast, a time i na neograničen priljev migranata. Neeuropski migranti zasad znaju da mogu živjeti bezbrižno samo u Europi, koja mrzi samu sebe. Tko god je odlučio postati ovcom, naći će se vuka koji će je pojesti!

(Vidi dolje Moj govor pred mnogobrojnom publikom pred vijećnicom u Klagenfurtu, Austrija, 20. 2. 2016.)

U austrijskom gradu Klagenfurtu 20. veljače 2016. održan je prosvjed protiv neeuropskih migracija. Organizirali su ga “Identitarci” (Identitäre Bewegung), rastući kulturno-politički pokret u Austriji. Na prosvjedu se okupilo oko 700 ljudi svih dobnih skupina, uključujući i manje skupine mladih iz Hrvatske i Slovenije. IB prosvjednike štitio je kordon od oko stotinu policajaca, koji su priječili da njihov prosvjed ometa oko 150 antifašističkih prosvjednika (“Antife”), koji su marširali u obližnjoj gradskoj četvrti, nekoliko stotina metara dalje.

Ja sam na skupu “Identitaraca” održao govor na njemačkom jeziku, na stepenicama na ulazu u Gradsku vijećnicu, koji je trajao oko pola sata. Kako su mediji kasnije prenijeli, prosvjednici “Antife”, koji su nisu mogli vidjeti i čuti s mjesta gdje sam stajao, držali su plakate i jednu jugoslavensku komunističku zastavu na kojoj je pisalo: “Tito je pokazao kako treba likvidirati naciste”. Sljedećeg dana sam e-poštom poslao gradonačelnici Klagenfurta i Austrijskoj saveznoj policiji žalbu, uz preslike na stotinjak medija i političara u Austriji, protiv prijetnje smrću koju je “Antifa” uputila sudionicima IB skupa. Tijekom skupa i govora nije bilo incidenta. Austrijski mediji, osim “Antifinih” portala, prenijeli su opis prosvjeda relativno objektivno.

U nastavku tekta donosimo prijevod govora kojeg je dr. Sunić, održao na prosvjedu u Klagenfurtu:

“Dame i gospodo, sve se uvijek vrti oko prave ili krive definicije političkih pojmova. Svi mi ovdje nazivamo se slobodoljubivim ljudima koji su zabrinuti za naš budući europski identitet. Naši protivnici, međutim, zovu nas ksenofobima, rasistima i nacistima. Po našem vlastitom iskustvu, po mom iskustvu kojeg sam stekao u bivšoj Jugoslaviji i multikulturalnoj Americi, kao i na temelju istraživanja mnogih sociologa, multikulturalne države nemaju dugi vijek trajanja. Prije ili kasnije one završe u građanskom ratu. I opet se moramo osvrnuti na bivšu umjetno sklepanu jugoslavensku državu, koja se usprkos silnoj akademskoj slatkorječivosti glede svojih različitih egzotičnog naroda, morala raspasti.

Današnja migracijski kaos nosi lažno ime ‘izbjeglička kriza’. Od tisuća i tisuća migranata koji dolaze u Austriju, većina nisu izbjeglice. Oni su izbjeglice u onoj mjeri u kojoj su ih austrijska vladajuća klasa i mediji već unaprijed proglasili izbjeglicama. Zanimljivo, svi ti migranti ne traže azil u Turskoj ili negdje drugdje na balkanskoj ruti. Svi žele doći u Njemačku. Zamišljaju si Austriju, Njemačku i Švedsku kao raj gdje se dobro živi i gdje se po volji može naći lijepa djevojka! No, dame i gospodo, nisu migranti nimalo krivi za svoje zablude; naši političari su pravi uzrok migrantskih iluzija.

Multikultura: kultura smrti

Multikulturalna opsesija europskih političara nosi i drugo lažno ime, naime ime ‘kulture dobrodošlice’, premda bi pravo ime na pravom njemačkom jeziku trebalo biti ‘kultura samouništenja’, ‘kultura smrti’, ‘kultura krivice’ ili ‘kultura mržnje samog sebe’. Ovo što se sada naziva ‘kulturom dobrodošlice’ nema nikakve veze sa starom europskom kulturom dobrodošlice. Današnji izraz kultura dobrodošlice samo je liberalna zamjenska riječ za propali komunistički projekt. Ono što bivši komunisti u Istočnoj Europi nisu mogli ostvariti tiranijom, danas se nastoji postići putem zamjenske ideologije multikulturalizma. Komunizam se raspao u Istočnoj Europi, budući da se on pod drukčijim imenom puno bolje ostvario u Austriji, Njemačkoj i ostatku Zapadne Europe. Sistem je uvjeren da se svi europski narodi mogu zamijeniti u jednoj multikulturalnoj naddržavi putem neeuropskih migranata u obliku potrošne robe koja se stalno obnavlja.

Zapitajmo naše političara i zagovornike multikulturalizma – da li žele živjeti u multikulturalnim sredinama, uključujući okrug Beč-Favoriten ili Neukölln u Njemačkoj. Oni će reći: ‘Ne!’ Vole oni docirati o ljepoti multikulturalnih društva, ali samo ako su sami daleko od tih društava i samo ako žive u svojim zlatnim enklavama u potpunoj sigurnosti. Ako jednoga dana vladajuća klasa i njeni kvazidobročinitelji odluče tamo živjeti, tada ću rado ponuditi svoju ispriku. Dugo sam živio u multikulti okruzima južnog Los Angelesa u SAD-u i naučio jako dobro životnu mudrost dvostruke brave na kućnim vratima i sigurnost vatrenog oružja.

Gledano s povijesne i filozofski perspektive, multikulturalno ludilo ili kultura dobrodošlice u Austriji, Njemačkoj i Europskoj uniji izdanci su ideologije hipermoralizma, kao što je to davno pisao njemački antropolog Arnold Gehlen. Lagano se može uočiti da čim je stanovništvo neke zemlje etnički i kulturno homogenije, kao što je to primjerice Japan, čim je neka zemlja naseljena etnički i kulturno srodnim građanima, tada je i njen rok trajanja dulji. Ali i osjećaj međusobne solidarnosti. Kod neeuropskih naroda, primjerice u Africi i Aziji, teško je zamislivo da oni masovno uvoze strane narode. Samo kod naroda koji su umorni od života mogu se vidjeti ovakve samoubilačke geste dobrodošlice, ali nikako u neeuropskim bogatim zemljama kao što je to, primjerice, Saudijska Arabija. Takav patološki hipermoralizam i altruizam vode Europu u konačnici do samoubojstva. Kao što je davno pisao veliki njemački teoretičar međunarodnog prava, Carl Schmitt, kada neki narod postane umoran od politike to ne znači kraj politike – to samo znači kraj slaboga naroda.

Zašto je taj hiperaltruizam, tj. ta kultura samouništenja, danas posebno izražen u Njemačkoj i Austriji, a manje u drugim europskim zemljama? Razloge nije teško pogoditi. Svaka kritika multikulturalizma političaru i znanstveniku u Austriji ili Njemačkoj donosi etiketu ‘fašizma’. A to u profesionalnom životu znači – osmrtnicu. Austrijski (bivši, op.a.) kancelar Werner Faymann i gospođa Angela Merkel, upravo iz straha od nacističkih prozivki moraju se osigurati tako da masovno uvoze migrante. Ideologija multikulturalizma postala je neka vrsta negativnog legitimiteta za cijelu Europu, a posebice za njemačku i austrijsku političku klasu. Shodno tome, bilo koja rasprava koja se kritički dotiče multikulturalizma označava se floskulom ‘mržnja prema strancima’. Tabu sintagma ‘mržnja prema strancima’ služi političkoj klasi u Europi kao izgovor za održavanje vječitog političkog statusa quoa.

Multikulturalizam: liberalni nadomjestak za komunizam

Nasuprot tome, kritičari multikulturalizma označeni su u medijima kao apsolutni negativci, pa čak i kriminalci. Dakle, multikulturalistima dobro dođe da opravdavaju svaku nakaznost u svom Sistemu kao manje zlo. Toga su političari u Austriji i Njemačkoj i te kako svjesni, te se stoga moraju pokazati u očima svijeta da su papskiji od Pape i da sa se stoga zalažu za masovni dolazak migranata. U tom smislu oni postupaju s migrantima bolje nego što su to migranti od njih očekivali. Naivno je misliti da se današnje zagovornike kulture dobrodošlice može pobijati argumentima. Njemačka riječ “Gutmensch“ (“pseudodobričina”) najbolje oslikava tu vrstu samocenzurirajućih i hipermoralističkih multikulturalista. Ako bi netko danas slučajno u Austriji izrazio svoje znanstvene izvore protiv multikulturnog mita, on odmah ulazi u vizir policije misli. Vladajuća klasa i njeni mediji mogu zadržati vlast samo putem demoniziranja onih koji misle drukčije – kao što je ti bio slučaj u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji – gdje je svaki disident automatski bio označen kao fašist ili kriminalac. Političari u Austriji, ali i drugdje u Europi, zapleteni su u zabludama, a posebice u idealiziranju neeuropskih naroda s jedne strane, a s druge u ponižavanju domaćih sunarodnjaka.

No, takozvana kultura dobrodošlice nije održiva. Ona ne dovodi do uzajamnog razumijevanja među narodima, nego upravo produbljuje međusobnu mržnju među narodima. Bezbroj puta smo vidjeli to u svim multikulturalnim društvima. Na primjer, Amerikanci azijskog podrijetla u SAD-u ne vole Afroamerikance, dočim Afroamerikanci nisu nimalo obljubljeni kod Latinoamerikanca. O neredima između pripadnika različitih naroda među današnjim migrantima ne raspravlja se u našoj javnosti. Pod pretpostavkom da svi zli Nijemci, svi zli nacisti i svi zli fašisti nestanu, to ni na koji način neće spriječiti međusobnu mržnju i rat između neeuropskih skupina i naroda, niti dovesti do trajnog mira. Rasizam i neprijateljstvo prema strancima nisu nimalo privilegij Austrijanaca i Nijemca, ali niti ostalih europskih naroda.

Današnja lažna kultura dobrodošlice zahtijeva stoga od nas da točno prepoznamo neprijatelja. Važno je naglasiti da azijski i afrički migranti nisu krivi za propast Europe, nego političari Sistema i njihova kapitalistička ‘superklasa’. Da bismo povratili naš njemački, austrijski i europski identitet, prvo moramo demontirati kapitalizam. Multikulturalizam je mit koji se nadovezuje na bezgranični gospodarski rast, a time i na neograničeni priljev migranata. Neeuropski migranti zasad znaju da mogu živjeti bezbrižno samo u Europi, koja mrzi samu sebe. Osjećaji samomržnje ne postoji kod političara u njihovim matičnim zemljama. Financijski kapital europskih oligarha, zajedno s osjećajima krivnje kod Europljana s jedne strane, kao i propovjednika multkulturalizma s druge strane, i dalje će poticati na daljnje migracije milijuna neeuropskih migranata. Ako Europljani žele izgraditi vlastiti identitet, onda prvo trebaju ukinuti divlji kapitalizam. Strane migracije odmah će prestati. Migranti tada nemaju više razloga živjeti s lažnim nadama u našim zemljama.

Uskoro ćemo vidjeti kako se povijest ponovno kroji. U retrospektivi postavlja se pitanje zašto je Princ Eugen vodio svoje duge ratove protiv turskih osvajača. Srećom, povijest je uvijek otvorena i na nama leži da je ponovno oblikujemo. Nisu to više godine odluka, već dani odluka koji leže pred nama. Svi mi vrlo dobro znamo najveću političku mudrost svih vremena: ‘Tko god je odlučio postati ovcom, naći će vuka koji će je pojesti’. Dakle, dame i gospodo, prestanimo biti ovce. Borba se nastavlja! Hvala.”

Autor: dr. Tomislav Sunić/  Članak je prvotno objavljen u 7Dnevno / 4. ožujka 2016.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Dr. Tomislav Sunić: Rasisti i multikulturnjaci u novoj seobi naroda

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Multikulturalne, višeetničke i višerasne države, prije ili kasnije, vode do građanskih ratova. Dvije bivše Jugoslavije školski su primjer neodrživosti višeetničkog, a kamoli tek budućeg višerasnog suživota

Od svih političkih optužbi najgora je ona da ste „rasist“. Biti osumnjičen za šverc droge, krađu državnog novca ili pedofiliju, ili biti medijski prozivan kao egzotičan zoofil, može osobi pomoći u izgradnji pomodarskog identiteta ili je učiniti medijskom zvijezdom koja je uspjela vješto izbjeći slovu zakona. No biti prozvan rasistom znači trenutačno političko izopćenje, poljubac smrti u karijeri i medijsku sotonizaciju. Do sredine prošlog stoljeća riječ „rasa“ bio je neutralan naziv u medijima koji nije imao prizvuk isključivosti. U zadnjih desetak godina sva europska zakonodavstva, mediji i školstvo, izbacili su riječ „rasa“ – osim, dakako, kada je riječ o poslovičnim negativcima „bijelim rasistima“. Evo prve jezične podvale u liberalnom novogovoru. Ako nema rasa, kako mogu postojati rasisti? U načelu vodeći mediji danas nikada ne prozivaju rasistima pripadnike naroda iz Azije i Afrike. Mase afroazijskih migranata koje se danas slijevaju u Europu u načelu slove kao žrtve zlih ustaša, opasnih nacista, demonskih fašista i podmuklih kolonijalista. Po službenim stavovima država u Europskoj uniji, rase ne postoje; rasa je prolazna socijalna tvorevina, upravo kao i nacija, vjera, spol, ili domovina koju sebi svatko može birati po potrebi. Odatle i popularnost dogme multikulturalizma, dogme koja je danas ušla u pravne dokumente svih država Europe. Drznuti se kritički govoriti o različitim kvocijentima inteligencije među narodima i rasama, njihovim karakternim razlikama, njihovim urođenim moralnim kvalitetama, ili psihofizičkim sklonostima ili bolestima, znači izložiti se optužbi da si „fašist“ i „rasist.“ Premda je bivša komunizirana i anacionalna spodoba „homo sovieticus“ i njegov balkanski dvojac „homo jugoslavensis“ kukavno završio svoj put s lažnim napjevima o bratstvu i jedinstvu, njihovi moderni sljedbenici – multikulturnjaci – žele danas stvoriti sličnu bezličnu vrstu. Neispravno je, doduše, govoriti o rasnim razlikama između Srba i Hrvata, budući da njihove etničke razlike ne podrazumijevaju rasne razlike. Danas se u medijima i školstvu EU-a i SAD-a koristi, i to prvenstveno iz samozatajnih razloga, riječ „etnički“, budući da ona zvuči ugodnije za uši nego eksplozivne riječi „rasa“ ili „rasna“ . Nova vrsta novog čovjeka zamišljena je kao metroseksualno, transrodno-višerasno, hibridno-hermafroditsko stvorenje koje je dužno pjevati napjeve o „različitosti“. I evo nove jezične podvale. Kakva je to razvikana „različitost“, ako ona briše sve rasne, nacionalne, vjerske i spolne različitosti?

Dogma o potrebi multikulturalnog društvu logičan je slijed na pobjedu Saveznika 1945. U Parizu 1950. UNESCO donosi važnu Deklaraciju u kojoj, uz ostalo, navodi: „Ispravnije rečeno, ‘rasa’ nije toliko biološki fenomen koliko je društveni mit. Znanstvenici su došli do zajedničkog zaključka i prihvatili da je čovječanstvo jedinstveno: svi ljudi pripadaju istoj vrsti.“ Riječi Deklaracije odmah su ušle u ustave svih država poratne Europe i Amerike. Za suprotna mišljenja stotina europskih i američkih znanstvenika, prvenstveno njemačkih biologa i genetičara, nitko nije pitao. Oni su u poratnoj Europi pretežno završili na crnim listama, na ulici, a njihove knjige o rasi i hereditetu dan danas su zabranjene u školama i na sveučilištima.

Politika i genetika

Politički mitovi, ili bolje rečeno političke laži, kao npr. dogma o dobrobiti multikulturalnog društva, utječu na razvoj znanosti, a ne obrnuto. Američki nobelovac James Watson, koji je ujedno najzaslužniji za analize DNK-a i ispitivanja ljudskog genoma također je bio nedavno medijski prozivan kao rasist. 2007. godine izgovorio je riječi o budućnosti Afrike, riječi koje manje više svi bijeli političari u Europskoj uniji i SAD-u potajice govore, ali se u javnosti moraju praviti blesavima i ne smiju ih naglas izgovoriti: „Sve naše društvene politike temelje se na pretpostavci da je inteligencija Afrikanca ista kao naša. No testiranja pokazuju da nije tako“. O sličnim hajkama na intelektualce i političare, koji govore o rasnim razlikama, svjedoče tisuće sličnih primjera u EU-u i SAD-u. Nedavno se austrijska vlada, pod pritiskom antifašista, uspaničila i počela skidati ploče s austrijskih škola i ulica koje nose ime nobelovca, etologa Konrada Lorenza. Jer Lorenzove knjige o „genetskom padu“ i „kriminalnim komunističkim kromosomima“ ne uklapaju se u dogmu o multikulturalnom suživotu. Ujedno su austrijski mediji otkrili da je Lorenz nekada bio dužnosnik u njemačkoj Nacionalsocijalističkoj partiji, što je bio dovoljan razlog za njegov pad u političku i medijsku nemilost. Koliko god je sloboda govora bolje zajamčena u SAD-u nego u EU-u, biolog ili genetičar koji govori o urođenim bolestima kod različitih rasa, kao na primjer o visokoj rasnoj, ali i etničkoj homogenosti Japanaca i shodno tome njihovom jakom osjećaju za međusobnu solidarnost, nasuprot koleričnom temperamentu Arapa, ili nižem kvocijentu inteligencije stanovnika Somalije, mora budno paziti kako će formulirati svoje riječi u javnosti. Na javnim tribinama u Americi, kada poznati sociobiolozi, poput npr. Richarda Lynna, govore o natprosječno visokom stupnju kriminala među Afrikancima u Britaniji i SAD-u, ili o natprosječno visokom broju nobelovaca među bijelcima u Europi i SAD-u, tada ih u pravilu štiti kordon policajca pred masom antifašističkih prosvjednika.

Multikulturalne i višerasne države, prije ili kasnije, vode do građanskih ratova. Dvije bivše Jugoslavije školski su primjer neodrživosti višeetničkog, a kamoli tek budućeg višerasnog suživota. S velikim rasnim i demografskim promjenama u Europi prvo se sukobljavaju mitovi i bizarna žrtvoslovlja različitih rasa i naroda, zatim slijedi međusobno nepovjerenje, zatim pad građanske solidarnosti, onda terorizam i raspad države. U želji da se očuva multikulturalna dogma užurbano se u američkom i europskom školstvu uklanja mnoštvo europskih klasika čija se literatura smatra rasističkim govorom mržnje. Shodno tome i u Hrvatskoj se spuštaju kriteriji u školstvu, dočim riječi „disciplina“ i „autoritet“ slove danas kao riječi iz arsenala fašizma. Po bolonjskim školskim pravilima, koje Hrvatska po svojoj servilnoj navadi danas slijepo slijedi, školstvo u Hrvatskoj morat će micati hrvatskog književnika Marka Marulića, budući da Marulićeva heroina Judita koristi govor mržnje kada siječe glavu Holofernu, liku koji predstavlja osvajača Turčina. I španjolskom mitskom heroju Cidu, i stvarnoj kraljici Izabeli, i srpskom mitskom Kraljeviću Marku, i Hrvatu Šubić – Zrinskom, i Princu Eugenu, prijete optužbe za rasizam i govor mržnje jer su u svojim govorima vrijeđali arapske i turske osvajače. A zaboravlja se da ni arapski niti turski osvajači nisu dolazili u Europu držati propovijedi o toleranciji ili pričati bajke o ljudskim pravima, nego su dolazili pljačkati i silovati. Jedini europski jezik koji su oni tada razumjeli bio je onaj mača i sjekire. Deseci milijuna današnjih neeuropskih, pretežno muslimanskih stanovnika i došljaka u Europi, svakako da moraju biti krotki, mili i egzotični, dokle god su u manjini u svojim europskim i američkim četvrtima. Tamo gdje su u većini i gdje su se udomaćili, koriste sasvim drukčija pravila ponašanja prema europskim starosjediocima. Sve ono za što su se Europljani borili tisuću godina protiv neeuropskih osvajača moraju danas brisati iz školskog programa i političkog govora, u općem pokajanju i općem nijekanju europskog bio-kulturnog identiteta.

Nafri“, „Kafri“ i „Balkaneseri“

Njemačke vlasti i njeni ustrašeni prorežimski mediji moraju se dovijati kako službeno prozvati neeuropske, uključujući južnobalkanske, velike i male kriminalce. U patološkom strahu od međunarodnih optužbi za „neonacizam“ njemačke vlasti i mediji koriste bizarne jezične kovanice za opis neeuropskih kriminalaca, kao npr. riječi „južnjak“ ili „pojedinac s migrantskom pozadinom.“ Rasno i nacionalno profiliranje počinitelja kriminala zabranjeno je u njemačkoj javnosti i medijima. Vlasti izbjegavaju svaku javnu diskusiju o statistikama njemačkih sigurnosnih i policijskih službi, tj. da više od polovice kriminalaca u njemačkim zatvorima čine ljudi podrijetlom iz sjeverne Afrike, prednje Azije, uz znatan postotak kriminalaca romskog podrijetla s Balkana. Slična, ako ne i identična, situacija je u zatvorima diljem EU-a. Nedavno, tijekom uličnih proslava Nove godine, njemačka lokalna policija u Kölnu našla se pod medijskim optužbama za korištenje svoje interne jezične kovanice „Nafri“ u opisu velike grupe sjevernoafričkih i srednjoazijskih uličnih prijestupnika. Ta nova njemačka policijska riječ označena je kao politički nekorektna jer se rimuje s riječi „Kafri“ ili “ Kaffer“ koja ja nekad bila uobičajena u Njemačkoj za opis Crnaca i Arapa. Danas je ona „rasistički govor mržnje“. Nedavno, za vrijeme velikog novogodišnjeg slavlja pod vedrim nebom Chicaga puno je bilo riječi o „53 upucane osobe“, premda europski mediji nisu prenijeli da su gotovo sve te osobe bile Afroamerikanci u međusobnima oružanim obračunima. Najveća i najbolja grana američke privrede ionako je zatvorska industrija, u kojoj od oko 2,5 milijuna zatvorenika više od polovicu njih čine neeuropski, tj. ne-bijeli zatvorenici (po američkim službenim statistikama Amerikanci arapskog i latinoameričkog podrijetla ulaze u kategoriju „bijelaca“). Iako su američki porezni obveznici u zadnjih šezdeset godina potrošili nekoliko desetaka tisuća milijardi dolara u korist Afroamerikanca u razvikanom programu „Borba protiv siromaštva“, rezultati su mizerni: Afroamerikanci, koji čine 14 posto stanovništva u Americi, odgovorni su za više od 50 posto ubojstva u Americi, a njihovi rezultati u školstvu i dalje su loši.

Rasa nije samo fizički izgled, niti oblik tijela, niti boja kože, niti nečiji oblik fizionomije („fenotip“), kako to mediji često govore kada optužuju i karikiraju zagovornike rasnih razlika. Rasa podrazumijeva prvenstveno nasljedne psihičke i moralne kvalitete i mane. Upravo u strahu od optužbi za rasizam, biolozi, a kamoli tek sociolozi i politolozi, stoga više vole koristiti riječ „hereditet“, tj. „nasljedstvo“, nego riječ „rasa“. No niti te puno mekše riječi puno im ne pomažu protiv optužbi za rasizam. Multikulturnjaci i antifašisti ne žele priznati da su ljudi, narodi i rase različiti. Ne žele priznati da se inteligencija i karakter ne mogu naučiti napamet, ili povećati dekretom neke nevladine udruge. Inteligencija i karakter su nasljedne osobine. Psihički poremećaji, teške bolesti, poput šizofrenije, ili pak sklonost krađi i kriminalu, velikim dijelom su nasljedne osobine koje se prenose u obiteljskom stablu. Zagovornici multikulturalnog sistema i antifašisti užasavaju se od riječi „hereditet“ i „genetika“. Po njihovom shvaćanju samo promjena političke i ekonomske sredine odlučuje o kvaliteti ili nekvaliteti društva i pojedinaca. O takvoj zamišljenoj sretnoj besklasnoj i nerasnoj budućnosti fantazirali su donedavno komunisti sa svojom petoljetkom u Sovjetskom Savezu. A u komunističkoj Jugoslaviji među režimskim znanstvenicima prevladavala je dogma da će svatko postati mudar ako nauči horski pjevati napjeve o bratstvu i jedinstvu. Što se tiče modernih anacionalnih liberala, njima je ionako svejedno tko će im biti kupac robe na tzv. slobodnom tržištu. Bio kupac fašist, komunist, crnac, Srbin, Hrvat ili marsijanac – nije bitno. Ono što je trgovcu važno je prodaja, a onda dobra zarada, tko god kupac bio.

Aristocid, ili kako su drugovi rješavali nacionalno pitanje

Netočno je optuživati samo tzv. ljevičare i antifašiste za masovni dolazak Afrikanaca i Azijata u Europu. Jedan od glavnih idejnih pokretača neeuropskih migrantskih valova u Europu i Sjevernu Ameriku je katolički kler, pogotovo Njemačka biskupska konferencija, kao i brojni američki kardinali koji traže od američke vlade amnestiju za milijune ilegalnih migranata iz Latinske Amerike. Buduću da broj katoličkih bijelih europskih vjernika pada svakim danom, dobar dio klera u Americi i Europi traži sada novo stado među neeuropskim došljacima. Hrvatski kler, koji je zajedno s poljskim klerom vrlo nacionalno i kulturno svjestan, nema argumenata da spriječi dolazak afro-azijskih migranata u Hrvatsku. Nedavno klanjanje pape Franje pred afričkim migrantima i njegovo ljubljenje njihovih nogu uklapa se u kršćansku ekumensku sliku iz Poslanice po Pavlu (3:28) i njegovih multikulturalnih prodika o potrebi da „nestanu sve razlike između muških i ženskih“, i da se odbace sve međurasne i nacionalne razlike. No drukčije poima sebe u Europi afrički ili azijski došljak, a drukčije domaći starosjedilac. Teško je zamisliti da će muslimanski migrant iz Afganistana ili Iraka čistiti stražnjice žena na umoru u nekom katoličkom staračkom domu u Njemačkoj. Službene priče vladinih krugova i režimskih medija o tome kako će migranti povećavati mirovine domaćih starosjedilaca velike su laži.

Jedno su puste teološke i ideološke fraze multikulturnjaka, a drugo su nemilosrdni zakoni biologije i nasljedstva. Genetski je Hrvatska, nakon katastrofe u Bleiburgu, znatno oslabila. Komunističke masovne likvidacije građanstva, komunistička ubojstva nadarenih Srba, Hrvata i Muslimana početkom 1945. dovele su do ekonomskog pada, mentaliteta uravnilovke, kao i međusobnog nepovjerenja i straha koji se danas osjeća u Hrvatskoj. Novu jezičnu podvalu koriste u Hrvatskoj i brojne multikulturnjačke, tzv. civilne udruge („civitas“ = grad). Upravo su jugoslavenski komunisti, tj. dobrim dijelom roditelji članova „civilnih“ udruga, fizički likvidirali cjelokupno civilno, tj. građansko društvo u Hrvatskoj i Srbiji nakon svibnja 1945. godine. Nije vladavina komunističke „nove klase“ u Zagrebu i Beogradu, od 1945. do 1991., dovela samo do općeg međusobnog nepovjerenja; dovela je i do negativne sociobiološke selekcije. Negativna selekcija u Jugoslaviji odrazila se i na lažiranoj međusobnoj ljubavi između srpskih i hrvatskih komunista, koja je morala eksplodirati 1991. godine. Nisu hrvatski komunisti i antifašisti 1991. prihvatili slobodnu Hrvatsku i hrvatske nacionaliste radi svoje iznenadne ljubavi prema hrvatstvu. Njihov osnovni motiv prihvaćanja nezavisne Hrvatske bio je paničan strah od odmazde od vlastitih bivših komunističkih drugova iz Beograda. Znali su jako dobro da ako srpski drugovi uđu u Zagreb, prvo odlaze njihove glave, te da im jedino HOS-ovci jamče živote – ali i buduće sinekure. Mirnije bi se komunistička Jugoslavija raspala da je ostalo fizički živo staro srpsko i hrvatsko građanstvo i njihovi mogući potomci. Gigantske jugokomunističke likvidacije 1945. srpskih, hrvatskih i bošnjačkih intelektualaca, kao i likvidacije mnogobrojnih inteligentnih etničkih Nijemaca od Tezna, Travnika do Trebinja, dovele su do potpunog nestanka elita i dolaska najgorih ljudi na vlast u komunističkoj Jugoslaviji. Iluzije današnje hrvatske političke klase da će stvoriti novog čovjeka u Hrvatskoj putem EU dekreta ili starim napjevima o novom višeetničkom suživotu, također su oblik samozavaravanja. Ali i hrvatski nacionalisti i desničari griješe kad krivicu za nedavni rat svaljuju isključivo na Srbe i velikosrpske pretenzije. Stvarne prauzroke rata 1991., masovna ubojstva na Ovčari, u Škabrnji i ostalim mjestima u Hrvatskoj, treba prvenstveno tražiti među bivšim jugokomunistima i njihovim suradnicima iz kulturnog života i diplomacije. Isključivim optuživanjem Srba, hrvatski pravaši, nacionalisti, HOS, i svi hrvatski desničari, čine golemu uslugu bivšim komunističkim teroristima iz vlastitog domaćeg susjedstva. Neizravno oni njih i njihove bivše suradnike amnestiraju od kaznene odgovornosti. Problem je puno manji s ćiriličnim tablama u Vukovaru; puno je veći problem u toleriranju i prihvaćanju imena komunističkog masovnog ubojice u središtu Zagreba. Dovoljno je postaviti jugonostalgičarima, bivšim komunistima i bivšim i sadašnjim antifašistima u Hrvatskoj banalno pitanje: „A zašto ste se, drugovi, od 1945. do 1991. zaklinjali da ste uspješno riješili nacionalno pitanje u Jugoslaviji?“

U narednim godinama, ako ne i mjesecima, Srbija i Hrvatska, slično kao i ostale države u Europskoj uniji, bit će izložene daleko složenijim višerasnim i viševjerskim sukobima. I Srbija i Hrvatska bit će suočene s velikom zamjenom stanovništva, tako da će njihove međusobne međuetničke mržnje morati igrati sporednu ulogu.

Sa svojim neizgrađenim identitetom, svojom reaktivnom i servilnom politikom prema stranim silama, Hrvatska će se teško nositi s neeuropskim seobama naroda. Suprotno krivim stavovima čelnika EU-a i njihovih loših imitatora u Zagrebu, krivicu za rasnu i nacionalnu nesnošljivost u Europi ne nose europski, hrvatski ili srpski nacionalisti, već njihova vladajuća klasa. Zajedno s raznim antifašističkim skupinama, u ime naivno zamišljenog multikulturalnog suživota oni danas agresivno nameću iste zapadnjačke okvire, ista psihološka mjerila, iste školske testove i iste moralne pojmove koji su potpuno strani, uvredljivi i neprihvatljivi neeuropskom došljaku. Na taj način uništavaju ne samo identitet vlastitog naroda, već i identitet neeuropskih došljaka.

Autor: Dr. Tomislav Sunić

Prvotno objavljeno  u 7dnevno / 20. siječnja 2016

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari