Pratite nas

Hercegovina ima kamen, krš, vino, gangu, Neretvu i….golf teren

Objavljeno

na

POSUŠJE – Na golf igralištu Topala u Posušju, a u organizaciji Golf kluba “Posušje” odigran je jedan od najopuštenijih turnira u BiH, 5. vinski turnir. Turnir je okupio 40 golfera iz Zagreba, Splita, Slavonskog Broda, Bara, Sarajeva, Mostara, Kiseljaka, Širokog Brijega, Tomislavgrada i Posušja.
“Imamo u Hercegovini kamen, krš, sunce i maslinu, vino, gangu, Neretvu i …. golf teren”, kazao je predsjednik GK “Posušje” Veljko Lončar, svjestan činjenice da su ovakvi turniri čista promocija ovog kraja i da ustrajan rad Uprave kluba rezultira sve češćim dolaskom golfera iz raznih krajeva Hrvatske, Slovenije, Crne Gore i BiH u Posušje.

Dobro druženje

Iako je natjecanje na Vinskom turniru u drugom planu, odmah iza dobrog druženja, ipak, turnir se odigrao, a apsolutni pobjednik turnira, bez konkurencije, je Ivo Vukadin koji je odigrao fantastičnih 54 udarca.
Sedam udaraca iza njega bio je drugi rezultat koji je ostvario Zoran Palameta što mu je s 35 bruto bodova osiguralo pobjedu u Brutto A kategoriji. Drugo mjesto s 34 boda osvojio je Mladen Mušura iz Splita dok je treći rezultat s bodom manje ostvario gost iz Crne Gore Goran Radonjić. Isti broj udaraca, 28, imao je Nedim Čehajić, ali je zbog boljeg handicapa morao prepustiti pokal Radonjiću.
U brutto B kategoriji pobjedu je odnio mladi Mateo Knežević iz Splita s odličnih 33 boda. Drugo mjesto pripalo je Mirku Marinčiću s 29 bodova, dok je treće mjesto zauzeo Zvonimir Vasilj s 28 bodova.
U kategoriji “Dame”, brutto pobjedu je odnijela gošća iz Splita Mila Hvilshoj s 25 bodova.
U kategoriji “Najbliži udarac” nagradu je odnio redoviti sudionik ovog turnira Tihomir Mustapić iz Splita, dok je nagrada za najduži udarac pripala Ivi Vukadinu.

Nakon igre – zabava

Zanimljivo je da su na turniru nastupili, ali izvan konkurencije i članovi PGA Bosne i Hercegovine, Dejan Šaran i Urban Legat, što je i dodatno podiglo kvalitetu ovog turnira. Nagrade najboljima uručili su Mario Mandurić i Zoran Palameta. Na kraju turnira zabava je trajala do kasnih sati uz gitaru i pjesmu s raznih govornih područja.
Sponzori turnira bili su Turistička zajednica ZHŽ-a koja je vjerni pratitelj kluba od samog početka i Vinarija Keža koja je prepoznala značaj golfa te je svojim vrhunskim vinima Blatina, Žilavka i Merlot, koje je dobio svaki sudionik turnira, dodala još jednu dimenziju ovom sportskom događaju.

Piše: M. Tučić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVO LUČIĆ: Kardinal Stepinac već je odavna svetac

Objavljeno

na

Objavio

Nastavni plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni predmet povijest ponovno je bio tema rasprave među stručnjacima, što je proteklih dana imalo odjeka i u široj javnosti.

Naime, njegova prethodna verzija ocijenjena je lošom i trebalo ju je zamijeniti boljom i prihvatljivijom. Osobno mislim da je pogrešno loše napravljen materijal takve važnosti uopće pokušavati popravljati, ali i da radna skupina zaslužuje pohvalu zbog uloženog truda, piše Ivo Lučić / Globus

Popravljeni “Prijedlog predmetnog kurikuluma povijesti” počinje opisom svrhe i opisa predmeta čemu je kao uvod postavljen citat Stefana Zweiga:

“Želimo li da nova generacija bude bolja, humanija i prije svega sretnija nego što je to naša generacija, onda se nju mora odgajati i obrazovati bolje i humanije od naše. U okviru novog odgoja i obrazovanja čini mi se najvažnijim novi oblik i drugačije poimanje povijesti od onoga kako smo to mi učili u školi. Jer povijest o nastanku čovječanstva, te povijest vlastite nacije i svih drugih nacija stvara u mladom čovjeku njegovu buduću sliku svijeta. Ništa tako odlučujuće ne oblikuje politički, individualni i ćudoredni stav prema životu kao način na koji se povijest uči i razumijeva.”

Neobično je da se kao autoritet za učenje i razumijevanje povijesti uzima književnik, koliko god on bio dobar, a ne profesionalni povjesničar ili barem filozof povijesti. Posebno ako je taj isti svoje školovanje opisao kao vrlo teško i traumatično.

Zweig je u svojoj autobiografskoj knjizi “Jučerašnji svijet” napisao da je jedini doista sretni trenutak za koji može zahvaliti školi bio onaj kada je “jednom zauvijek za sobom zatvorio njena vrata”. Nadajmo se da učenici koji će učiti povijest, ali i druge predmete po predloženim “kurikulumima” neće doživjeti školu na sličan način.

Bilo bi sjajno i kada bi ta djeca u skladu s izabranim citatom bila “bolja, humanija i sretnija” od prethodnih generacija. Samo, teško će to postati tako što će u školi učiti povijest, bez obzira na “kurikulum”.

Ako ipak prihvatimo tezu po kojoj je moguće biti barem “bolji i humaniji” ako ne i “sretniji” od svojih prethodnika učeći neku “bolju i humaniju”, da ne kažem “sretniju”, verziju povijesti, onda se nameće pitanje koja je i kakva je ta verzija i od čega se sastoji ta “sreća”.

Jednako je važno znati i to tko tu i takvu verziju odnosno “kurikulum” određuje i tko postavlja kriterije što je to “bolje i humanije” od plana i programa odnosno interpretacije povijesti kakvu danas imamo. Po čijim će se mjerama mjeriti humanost, boljitak i sreća?

Ta se mjerila uvijek tiču identiteta, povezana su s određenim svjetonazorom, a posljedično i s političkim opredjeljenjem ako ne djece onda svakako njihovih roditelja.

Konačno, i Zweig je u citiranom tekstu najprije spomenuo “politički stav prema životu” koji se odlučujuće oblikuje učenjem i razumijevanjem povijesti. Da je to doista tako komunistički bi režimi vječno trajali jer dobro znamo kakvu smo “povijest” učili do 1990. godine. Osim toga, upitno je hoće li novi ili bilo koji kurikul povijesti učiniti nove generacije “sretnijima” i za početak spriječiti nasilje u školama i na ulici što sve više uzima maha i mnoge čini nesretnima.

Žigosanje kolegica ili kolega nema puno veze s brojem sati učenja o “proljeću naroda”, “socijalističkom samoupravljanju”, fašističkim ili komunističkim zločinima. Nije valjda nasilnik u Zadru ili bilo gdje drugo pretukao djevojku zbog loše koncipiranog sadržaja nastave povijesti.

Gotovo sam siguran da vaterpoliste Crvene zvezde nisu u Splitu napali i pretukli frustrirani studenti povijesti. Uzalud je jedan od njih, koji se spašavao skokom u more, vikao da nije Srbin nego je Crnogorac iz Kotora – huligani nisu pokazali da znaju ili da ih je briga za razliku.

Možemo li zaključiti da su manijaci koji gotovo svakodnevno nasrću na spomenike ili ispisuju grafite po zidovima zgrada nezadovoljni nastavom povijesti umjetnosti, urbanističkim planovima ili arhitektonskim rješenjima.

Naravno da se ni u jednom spomenutom i pomalo karikiranom slučaju ne radi o obrazovanju, radi se prije svega o odgoju ili bolje reći o nedostatku odgoja. O još važnijim stvarima kao što su odnos prema bližnjemu, zajedničkom dobru, državi i slično ne treba ni govoriti. Tu ćemo još dugo trpjeti posljedice stoljetne destrukcije, loših državno-političkih sustava i režima te još gorih “kurikuluma”.

Teško je odgojiti i dijete, a kamoli učiniti narod ili barem njegove buduće generacije “boljim, humanijim i sretnijima”. Znamo da su za odgoj djeca najvažniji uzori i primjeri koji im pružaju roditelji. Slično je i s “odgojem” šire zajednice. Zato je važno vidjeti tko su nama uzori i koje su to vrijednosti na kojima se kao narod odnosno nacija “odgajamo”. Tu nam svakako može pomoći i povijest.

U nedjelju je Katolička Crkva obilježila spomendan blaženog Alojzija Stepinca koji je umro 10. veljače 1960. Ni šest desetljeća poslije njegove smrti nisu utihnule laži niti je splasnula mržnja, kako prema njemu, tako ni prema Katoličkoj Crkvi u Hrvata – namjerno koristim taj mrziteljima omrznut i provokativan naziv.

Svaki totalitarni režim, pa i onaj komunistički u Jugoslaviji, temeljio se na dihotomiji. Slika tog svijeta je crno-bijela, postoje samo apsolutno dobro i apsolutno zlo, odnosno “mi” i “oni”.

Mi uvijek i bez ostatka mrzimo njih i oni nas. Takav odnos nadživio je komunistički režim i Jugoslaviju. To se najbolje vidi iz hrvatsko–srpskih političkih odnosa. Iz većinske hrvatske perspektive Srbi su ako ne zli a ono svakako sumnjivi i trebali bi stalno dokazivati da nisu “velikosrbi”, “četnici” ili nešto slično.

Bilo bi poželjno da malo glasnije pjevaju himnu i malo mirnije stoje dok se ona izvodi. Iz većinske srpske pozicije Hrvati su jednostavno “ustaše”, i to svi, osim onih koji “dokažu” da to nisu. Upravo je u tom duhu glasnogovornik Srpske pravoslavne crkve episkop bački Irinej poručio hrvatskim biskupima: “Dokažite da među vama nema ustaša.” Najlakše bi to dokazali kada bi prešli na pravoslavlje ili se barem izjasnili Srbima katoličke vjeroispovijesti. Jer kako ponovno reče drugi Irinej, onaj koji je patrijarh – gdje god žive Srbi, tamo je Srbija.

Inače, Hrvatima je najlakše dokazati da nisu ustaše ako dokažu da zapravo i nisu Hrvati nego su Jugoslaveni ili barem građani “regije” koji ni najmanje ne mare za hrvatski identitet, tradiciju ili povijest. Oni Hrvati koji doista žele dokazati da nisu ustaše trebali bi valjda najprije potpisati “deklaraciju o zajedničkom jeziku” i proglasiti se “antifašistima” jer je općepoznato da su ustaše, a to u zadanom kontekstu znači i Hrvati, fašisti.

Bilo bi korisno pretplatiti se na tjednik srpske nacionalne manjine s radikalno jugoslavenskom, što znači i “antifašističkom”, uređivačkom politikom. Onima koji nisu dovoljno dobro upućeni ili su ostali zarobljeni nekim starim “prevaziđenim” paradigmama važno je napomenuti da su u Jugoslaviji postojala dva antifašistička pokreta.

To znači da su sljedbenici čiča Draže, “prvoga gerilca Evrope”, jednako “antifašisti” kao i poklonici Josipa Broza Tita, drugog, ali ubojitijeg gerilca. Ovo je važno znati kako ne bi došlo do nesporazuma kao što je to bilo 1942. godine. Ako im je to ipak previše, Hrvati koji žele dokazati da nisu ustaše trebali bi barem jasno i glasno govoriti kako je ideja samostalne hrvatske države “propao projekt” i otvoreno i javno prijetiti iseljenjem u Irsku ili Njemačku.

Prije nego što odu, mogli bi išarati spomenik Franji Tuđmanu, prvom predsjedniku Republike Hrvatske, a ako ostanu, svakako bi bilo važno osnovati ili se učlaniti u neku strančicu ili udrugu koja traži izbacivanje vjeronauka iz škola i raskidanje “ugovora s Vatikanom”.

Oni među Hrvatima kojima je sve to ipak previše komplicirano mogu i lakše “dokazati da nisu ustaše”, i to tako što će se usprotiviti kanonizaciji blaženog Alojzija Stepinca. Ako ne znaju što bi mu prigovorili uvijek mogu reći kako je “mogao više”.

Naime iz jugoslavensko–srpske perspektive nevažno je to što je Stepinac spašavao ljude, javno osuđivao zločine i čvrsto se držao svojih moralnih načela. Njegov temeljni “grijeh” očit je iz izjave koju je dao 2. listopada 1946. na suđenju pred revolucionarnim komunističkim sudom:

“Nisam bio persona grata ni Nijemaca ni ustaša; nisam položio njihovu zakletvu, kako su to učinili neki vaši činovnici, koji su ovdje. Ali bio bih ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.

Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijeni vjeru ili oženi inovjerku. To je faktična baza i pozadina i mojih poslanica i mojih propovijedi.

Što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s moralnim principima i nitko to ne može hrvatskom narodu braniti.” Napad na Stepinca je zapravo napad na one Hrvate koji nisu i ne žele biti ustaše, ali nisu ni antihrvati odnosno Jugoslaveni. On je uz mnoge druge hrvatske domoljube negacija klevete i potvrda mogućnosti da se može željeti i podupirati hrvatsku državu a da se pritom ne mora biti zločinac (kako se to desetljećima zlobno i lažno imputira) nego se naprotiv može biti svetac, a on to već odavno jest.

Naime, Stepinac je blaženik na čijem je grobu molio svetac – Ivan Pavao Drugi koji je tom prigodom za njega rekao da je “najsvjetliji lik i istinski čovjek Crkve”.

Zato će svaki plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni predmet povijest morati biti utemeljen na činjenici da se on radi za učenike u Republici Hrvatskoj u skladu s njezinim Ustavom, interesima, vrijednostima, identitetom i tradicijom. Dio tog identiteta i te tradicije svakako je i zagrebački nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac.

Ivo Lučić / Globus

 

Dr. Esther Gitman: Stepinac je predstavljao hrvatske vrijednosti i vrijednosti zapadne civilizacije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Zbog embarga je pao Vukovar, zbog toga smo imali puno žrtava, jer se nismo imali čime braniti

Objavljeno

na

Objavio

Buda Lončar masti i laže, naravno, kao i obično, pomaže mu “desnica” svojim nemuštim napadima.

Prvo, nije nama Lončar uveo embargo nego Vijeće sigurnosti, i to tako što su se najveći zagovornici opstanka jugoslavije Amerikanci udružili s pro-srpskim Francuzima i Britancima i oni su nam odlučili uvesti embargo.

A zadaća Bude Lončara, inače ratnog i poratnog zločinca iz vremena ww2 bila je da kao ministar vanjskih poslova Jugoslavije izlobira kod Rusa, a pogotovo kod Kineza, da ne ulože veto na tu Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a od 25. rujna 1991.

Dakle, to je Budin tal u tom zločinu kad su dva naroda ostavljena u jednom masakru brahijalne srpske sile.  Drugo, kad se to 2006. otkrilo u knjizi Carole Hodge, Mesić, čiji je Buda bio savjetnik u prvoj reakciji je rekao da to plasiraju “ustašoidi iz Večernjaka”, jer je Mesićevo stanje svijesti tad b ilo jednako kao i 1992. kad je u Americi svjedočio o embargu i rekao otprilike da je to “kao da zaključate silovatelja i žrtvu u istu sobu i kažete im da ste im osigurali jednake uvjete”, dakle da je embargo za Hrvatsku štetan.

Međutim, kad su vidjeli da je to objavila ugledna britanska znanstvenica, kojoj se nije mogla lijepiti etiketa “ustašoida” prešlo se na plan B, i izmislila se laž kako je “embargo nama pomogao a ne odmogao”.

Još kasnije plasirana je laž da je Kadijević, kad je u ožujku 1991. išao u Moskvu od Jazova (tadašnjeg zapovjednika vojske SSSR-a) tražiti potporu za izvršenje vojnog udara u jugoslaviji, ugovorio i kupnju novog oružja od Rusa u vrijednosti od 2 milijarde dolara. Za ovu tezu nikad nitko nije ponudio niti jedan jedini konkretni dokaz, a ovu tezu je inače u jednu od svojih knjiga, na moje veliko iznenađenje, uvrstio i Ante Nazor. Tu jednostavno stvari ne štimaju.

Prije svega, rasprave radi, uzmimo da je ta teza točna i da je JNA stvarno naručila od Rusa oružja u vrijednosti od 2 milijarde dolara, i da dođu Ameri, Britanci i Francuzi i urote se uništiti Rusima taj posao, a Rusija ima pravo veta koje ne koristi? Tko je to toliko imberlan da može progutati jednu takvu laž?

Prava istina je da će vam bivši branitelji Vukovara reći kako u Vukovar nije stigao ni metak nakon 1. listopada 1991. I to je istina. Ali ne zato jer je Tuđman izdajnik, kao što će Buda, Mesić i njjihovi pijunčići po medijima tipa Krile, Boris Pavelić, Pilsel i slični tvrditi, nego upravo zato jer nam je 6 dana prije toga uveden embargo i uvoz koji se do tad vršio preko Mađarske je prekinut. Nakon toga JNA napada selo Marince između Vukovara i Vinkovaca i kida komunikaciju Vinkovci-Nuštar-Marinci-Bogdanovci-Vukovar i tad se Vukovar na lazi u totalnom obruču, a dalje je sve poznato.

JNA i Srbi ne samo da nisu trebali uvoziti nikakvo naoružanje, nego su ga mogli izvoziti i izvozili su ga. Vi ćete u dijamantskim ratovima devedesetih u Sierra Leoneu, LIberiji i sličnim afričkim zemljama često vidjeti fotografiju afričke djece od 13-14 godina kako poziraju s automatima firme “Crvena zastava” iz Kragujevca.

Lončar je, pokušavajući se obraniti, pozvao na Tuđmana, jer mu je to vjerojatno savjetovao Mesić koji je u više navrata posezao za strategijom posezanja za mrtvim svjedocima (na primjer kad je oklevetao Dunju Zloić – Gotovina da je ukrala torbu s novcem iz hrvatske dijaspore, pa kad ga je Dunja tužila on je rekao da mu je to rekao Fra Tomislav Pavao Duka koji je bi mrtav, ili kad ispalio laž da smo u Maslenici !izgubili 185 ljudi a nismo se makli ni milimetra” pa kad su branitelji reagirali onda je rekao da mu je to rekao Tuđman), međutim, danas je Budu upravo HDZ matirao i prenio djelove izjave upravo Predsjednika Tuđmana od 27. rujna 1991. dakle dva dana nakon usvajanja Rezolucije VS UN-a kojom je uveden embargo. Predsjednik Tuđman tad je rekao slijedeće:

“Budimir Lončar kontinuirano zastupa politiku izjednačavanja agresora Srbije i JNA i napadnutu Republiku Hrvatsku. (…) Lončar je propustio izraziti lojalnost Republici Hrvatskoj, čime se stavio na stranu protivnika mirnog demokratskog i pravednog rješenja jugoslavenske političke krize”.

Dakle, tu je sve jasno. Amerikanci, Francuzi i Britanci uveli su nam embargo, Buda Lončar je uspio uvjeriti Ruse i Kineze da ne stavljaju veto, zbog toga je pao Vukovar, zbog toga smo imali puno žrtava, jer se nismo imali čime braniti, dok su Srbi i JNA imali tenkova, topova, zrakoplova, bojnih brodova, raketnih sustava. raketnih lansera, VBR-ova, streljiva, granata, logističke opreme, inžinjerijskih pomagala i svih mogućih tvarno tehničkih sredstava potrebitih za ratovanje da su mogli ratovati 50 godina uzastopno bez obnavljanja zaliha i to protiv protivnika puno jačeg od razoružanog golrukog hrvatskog naroda.

I to je prava istina, a ovo što govori Buda Lončar, što pišu Pilsel i slični to su takve laži u koje ne vjeruju ni njihovi ukućani, jedini možda oni sami, jer oni svi imaju Mesićevski sindrom, kad nešto izmisle i ta laž koju su izmislili im koristi i onda oni polako s vremenom počnu vjerovati da je ta laž istina, iako im je u podsvijesti jasno da su je oni sami izmislili, ali za takvo što bi valjalo imati obraza, a kakvog obraza mogu imati likovi poput Mesića koji su i u Beogradu radili za KOS i s Vasiljevićem ugovarali uhićenje Tuđmana ili jedan Buda Lončar, koji je svojim lobiranjem, to je Davor Ivanković dobro napisao 2006. godine, osudio Hrvatsku na smrt!

Budimir Lončar ne želi primiti priznanje Grada Zagreba: Ovo je žalosni igrokaz koji sramoti moju domovinu

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari