Pratite nas

Kolumne

Hercegovina – zašto bošnjački unitaristi žele izbrisati ime?

Objavljeno

na

Često se u svakodnevnim razgovorima kada se spominje Bosna i Hercegovina spominje samo onaj njezin prvi dio (Bosna), pa se tako kaže: „danas igra Bosna“, „čudna je država Bosna“, „Bosanci će danas pobijediti“, „Hrvatska ima dugu granicu sa Bosnom“, piše Narod.hr

Time se nesvjesno, ali i neopravdano, izostavlja činjenica da je BiH, koja je i država hrvatskog naroda, u biti država koja se sastoji od dvije povijesne zemlje: Bosne i Hercegovine. To je osobito stoga važno jer veliki dio konstitutivnog hrvatskog naroda u BiH živi upravo u Hercegovini, sa posebnom i odvojenom samosvijesti Hercegovca kao čovjeka Hrvata iz Hercegovine.

O tome je svojevremeno za hercegovina.info progovorio i dr. Ivo Lučić, Hercegovac koji je itekako svjestan problematike izostavljanja Hercegovine kao zasebnog entiteta prilikom razgovora o toj državi:

Lučić tvrdi da je izbacivanje Hercegovine iz imena države Bosne i Hercegovine povezano je najprije s Bosansko-bošnjačkim unitarističkim nacionalizmom koji nastoji pretvoriti Bosnu i Hercegovinu u svoju nacionalnu državu Bosnu.

Formula je jednostavna: jedno ime, jedan narod, jedan jezik, jedan čovjek-jedan glas.

Ako državu nazovemo Bosnom, narod Bošnjacima odnosno Bosancima, jezik bosanskim i ako uspostavimo unutarnji ustroj po zahtjevu bošnjačkih nacionalista ili bosanskih „lijevih liberala“, odnosno po formuli jedan čovjek-jedan glas, onda ćemo imati „jednu jedinu“, jedinstvenu i centraliziranu državu Bosnu s bosanskim narodom koji govori bosanskim jezikom i bira svoga jednoga bosanskog predsjednika.

Jasno je da takvom projektu smeta Hercegovina koja onemogućava poistovjećenje imena naroda s imenom države i nacionalnu konsolidaciju, kao što smetaju i Hrvati i Srbi (koji imaju Hrvatsku i Srbiju). Zato bošnjačko-bosanski nacionalni djelatnici konstruirajući tobožnji tisućgodišnji „kontinuitet“ bosanske državnosti nastoje dekonstruirati bilo kakav identitet Hercegovine.

Hum – staro ime Hercegovine

Naime, srednjovjekovni Hum (kasnije Hercegovina) spomenut je u povijesnim izvorima  još 925. godine u pismu pape Ivana X., dok je „zemljica Bosna“ prvi put spomenuta u rukopisu Konstantina Porfirogeneta napisanom oko 950. godine.

Prvi humski vladar Mihovil (Michaeli excellentissimo duci Chulmorum) spomenut je u istom pismu iz 925. godine, čitavih 225 godina prije prvog bosanskog vladara bana Borića. Humom su vladali humski knezovi, a stanovništvo je sebe zvalo Humljanima.

Prof. Lučić je to obrazložio brojnim obilježjima zasebnog života i identiteta koji su imali rani stanovnici današnje Hercegovine.

Hum je kroz povijest bio pod vrhovnom vlašću ugarsko-hrvatskoga kralja, srpskog kralja, hrvatskog bana Pavla Šubića, pa je tek potkraj 14. stoljeća definitivno došao pod vrhovnu vlast bosanskoga kralja.

Valja napomenuti kako srednjovjekovna kraljevska vrhovna vlast nije suverena državna vlast današnjeg tipa, pa je stoga razumljivo zašto je Hum čitavo ovo vrijeme imao svoje lokalne strukture moći s velikim stupnjem samostalnosti.

Hercegovina – zemlja hercega Stjepna Kosače

Osmanlije su zauzeli Hum 20 godina nakon Bosne i nazvali ga imenom izvedenim iz hercegove titule (herceg-oglu ili hercegova zemlja). Taj herceg bio je Hrvat Stjepan Vukčić Kosača. Po tome našem sunarodnjaku, titularnom hercegu, dobila je ime i današnja – Hercegovina.

Zbog toga je Stjepan Vukčić Kosača, rođen nedaleko od Goražda, vrlo važna osoba za identitet Hercegovine i hercegovačkih Hrvata, kao i hrvatskog naroda uopće.

Tako i tada je zapravo dugim vremenom osmanske vlasti ustaljeno je za Humsku zemlju ime Hercegovina, pa možemo zaključiti kako su ga upravo Osmanlije afirmirali i očuvali. Hercegovina je unutar Osmanskog carstva bila poseban sandžak, pašaluk, pa i vilajet.

Ime Hercegovine afirmirao je i Ali paša Rizvanbegović koji je Hercegovini osigurao status pašaluka, zatim hercegovački fratri koji su se polovinom devetnaestog stoljeća odcijepili od bosanske provincije.

Hercegovački ustanak – okidač za pad turske vlasti

Za (re)afirmaciju imena Hercegovine i njegovo prenošenje u moderno doba posebno važan bio je kršćanski ustanak iz 1875. godine. Tada su europski diplomati razgovarali o krizi (izazvanoj ustankom) u Hercegovini, dijelu Osmanskog carstva koje je bilo u raspadu.

Ustanak je postavio Hercegovinu u središte problema i nije mogla biti prešućena.

Nije Austro-Ugarska „izmislila“ ili „nametnula“ ovakvo ime Bosni i Hercegovini da bi „napakostila“ bosansko-bošnjačkim nacionalistima koji će se pojaviti stoljeće kasnije, nego je pragmatično prihvatila postojeće nazive.

Kada je Austro-Ugarska zauzela bivše osmanske pokrajine Hercegovinu i Bosnu stvorila je od njih jednu „zemlju“ sa zemaljskom vladom na čelu, ali je vodila računa i o njihovim posebnostima.

Treba napomenuti da se granice Humske zemlje ne poklapaju s granicama Hercegovine, kao što se ni granice srednjovjekovne Bosne ne poklapaju s onim što je Bosna danas, ali možemo reći da se radi o (dis)kontinuitetu u jednakoj mjeri.

Današnja Bosna i današnja Hercegovina podjednako nemaju (ili imaju) nikakve veze sa svojim srednjovjekovnim predlošcima.

Prema sadašnjem ustroju Federacije BiH, od deset postojećih županija tri sadrže ime Hercegovine: Herceg-bosanska, Zapadno-hercegovačka i Hercegovačko-neretvanska. Jedan dio Hercegovine (istočne) sastavni je dio Republike Srpske.
To je danas Hercegovina u političkom smislu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Miljenko Stojić: Čija svijetla budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Vatican Media

Već mi je postalo teško pratiti medije. Čak i same naslove. Govore čas jedno, čas drugo. Ne samo glede pošasti zvane koronavirus. Veliki Europljani na jeziku ne pritekoše u pomoć drugima, nego se okrenuše sebi, nerijetko skroz sebično. zbog toga Talijani rekoše da će najprije pobijediti ovaj virus, a onda će poslije toga razmisliti o Europi.

Raspada EU-a se boji čak i Sigmar Gabriel, bivši njemački ministar vanjskih poslova. A baš Nijemce mnogi zbog zatvorenosti napadaju ovih dana. Neki se pitaju i je li koronavirus kraj sretne globalizacije? A ima i razmišljanja da bi oporavljena Kina mogla preuzeti globalnu nadmoć nad Amerikom koja se trenutno zatvara. I puno još toga, da ne nabrajamo.

U Herceg Bosni također brinu brige, ali nešto drukčije. Pitaju se hoće li sve ovo još potaknuti iseljavanje koje je ionako trenutna rak rana društva. U poduzećima se počinju dijeliti otkazi, smanjuju plaće, čak i kod onih koji imaju dovoljno zaliha da to ne rade. Dolaze polako u pitanje naknade za nezaposlene i druga društvena davanja. Kamo to sve ide?

Teško pitanje, još kad istu državu dijeliš s drugima. Tako se ravnatelj poduzeća Igman iz Konjica liječi od korone u SKB Mostar, dok njegovi umjesto nje pomažu bolnicu u Konjicu, Istočnom Mostaru i DZ u Jablanici. Iz sličnog tabora idu toliko daleko da napadaju Nevenka Hercega što je pomogao Zagrebu tijekom posljednjeg potresa. Zaboravili su da je taj isti Zagreb pomagao Sarajevu, obnavljao Stari most… U isto vrijeme u Sarajevu pokušavaju Parlament Federacije BiH, takav kakav je, staviti pod nazor SDA. Nije onda čudno da Ante Nazor drži kako su zaprepašćujući razmjeri neznanja u Hrvatskoj i svijetu o stradanju Hrvata u BiH, jer nadziratelji istine nameću pogled samo jedne strane.

Kad smo već kod njih primijetiti nam je kako ih se slabo vidi i čuje ovih dana dok hara koronavirus i potres u hrvatskom stolnom gradu. Drugi ljudi, određeni od njih do sada slabo poznati, zauzeše njihova mjesta. I odjedanput sve ide kako treba unatoč nepovoljnim okolnostima. Kao u Domovinskom ratu. Stoga se nasmijem kada netko upita kako prije nije moglo biti ovako uspješno. Ma jednostavno! Trebalo je samo skloniti te grlate koji u miru navale na naše društvo kao miš na sir. I gotovo. Imajmo to na pameti kada sve ovo prođe. Odbacimo njihov hod u svijetlu budućnost, a prihvatimo naš, samo naš.

Papa i Crkva općenito pokazaše se u dobrom svjetlu. Najprije je na raznim stranama počela molitva. Iznosili su se čudesni križevi, čudesni kipovi, čudesne slike, blagoslivljalo s Presvetim, molilo u tišini doma. Jer na djelu je progonstvo, svejedno jesu li u pitanju Rimljani, masoni, komunisti, isilovci… U Fatimi crkvene vlasti određenih država posvetiše ih Presvetom Srcu Isusovu i Bezgrješnom Srcu Marijinu. A još nam pred očima blješti ono što je Papa učinio na Trgu Sv. Petra. Sablasno prazan prostor. Papa se moli pred čudesnim raspelom za čitavi svijet. Kasnije je darovao i 30 respiratora bolnicama koje se bore s koronavirusom. Slijedili su ga i neki biskupi osobnom štednjom i skupljanjem darova. Treba se moliti, ali treba i zavrnuti rukave. Crkvu su oponašali i neki političari, kao što je Trump ili poljski predsjednik Duda. Molili su se za svoje zemlje. Nešto ne čuh da su hrvatski predstavnici vlasti slično učinili.

Vatikan je i podigao zastave na pola koplja u znak solidarnosti sa žrtvama pandemije. Pozdravio je naravno i zatvaranje dosta klinika za pobačaj po svijetu. Kad odrastu, bit će tomu zahvalni i rođeni koji se inače ne bi rodili. Vatikan se upitao i kako će , kao uvjet prestanka širenja koronavirusa, oprati ruke oni koji nemaju uvjeta za to; na svijetu je takvih 40%? Ne ču se odgovor iz tabora transhumanista ili onih koji ne vjeruju u besmrtnost ljudske duše, ali bi rado prešli u besmrtnost pomoću ugrađivanja tehničkih dostignuća u svoje tijelo. Ništa novo.

Puno lakše moralo bi ići naše zajedništvo. Njega je spomenuo Zvonko Milas, državni tajnik za Hrvate izvan domovine. I hvala mu na tome. Ali hrvatske državne vlasti trebale bi i djelatno pomagati te Hrvate diljem svijeta. Jedan od načina svakako bi trebao biti da pomognu Svjetski festival hrvatske književnosti. To do sada ide nekako šepavo pa je upitno hoće li se nastaviti taj hvalevrijedni pothvat.

O nama, naizgled, puno više misle oni koji stvaraju zabavu, ma što god to značilo. Razglasiše takvi po medijima da sada svoja vrata otvaraju na internetu. Možemo uživati u njihovoj glazbi do mile volje, možemo… nije mi se dalo više čitati. Ali sam pozorno pročitao da večernji molitveni program iz molitvenog središta Kraljice Mira prate milijuni preko interneta. Odlično. No, mislim se nešto, ne bi li bilo dobro pokrenuti i televiziju, tehnička dostignuća sada to omogućavaju uz mnogo manje sredstava nego prije. Kada smo pokretali radiopostaju, onda smo namjeravali čitav pothvat medija u službi Kraljice mira okruniti televizijom. Ali vremena biše kakva biše.

Korizma je, Crkva nas poziva i na post. Poslušamo li je otvorit će nam se i neki novi vidici u životu. Zaista.

Miljenko Stojić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Raspudić: ‘Jedva čekamo da se vratimo na ustaše i partizane i da sve opet bude normalno’

Objavljeno

na

Objavio

Kako odmiče sezona korone, živci su sve tanji, lovaca u mutnom sve je više, a upitnici nad glavom se množe. Uskoro više nikome neće biti do šale pa je ovaj tjedan posljednja umjesna prilika da se osvrnemo na humor u doba koronavirusa. Fenomen zaslužuje pozornost jer je pandemija, uza sav jad, proizvela i golemo iskrenje duha.

Postoje koronaštosovi koji su globalni, ali i neki specifično naši, koje je strancu teško objasniti, poput obavijesti da će od ponedjeljka učenici iz Imotskog pratiti nastavu preko Bujice. Osnovni razlog poplave koronahumora je činjenica da je u svakodnevici tolikog broja ljudi mnoštvo neuobičajenih, bizarnih situacija. Kao u nekom izokrenutom svijetu, počevši od osnovne poruke #ostanidoma parodirane kao #ostaridoma i činjenice da se nikada tako malo od čovjeka nije tražilo za spas svijeta ili barem Domovine.

Cijeli život te dižu iz kreveta, tjeraju s kauča, prisiljavaju da nešto radiš, a sada se od tebe traži suprotno. Već legendarni meme pokazuje dvije iste fotografije muškarca kako izvaljen na kauču spava otvorenih usta. Uz jednu piše “2019.- lijeno đubre”, uz drugu “2020.- odgovoran građanin”. Na istom tragu je i misao: “Apokalipsu sam zamišljao sa zombijima, naoružan do zuba, a ne da sjedim doma i perem ruke”. Poseban žanr čini humor na temu fizičke zapuštenosti u izolaciji – muškarci su omedvjedili, žene obrasle, ukratko: “Kad završi samoizolacija, na frizera će se čekati k’o na magnetsku rezonanciju”.

Muško-ženski, posebno bračni odnosi, oduvijek su neiscrpan izvor viceva, pa kako ne bi bili u stanju kućnog pritvora u kojem se nalazi cijeli svijet. Od ranih: “Talijani moraju biti u kući, ne smiju u kafić, na utakmicu, u kino, kod prijatelja… Isto k’o i ja otkad sam se oženio”, do karikature Tisje Kljaković na kojoj muž okrenut leđima gleda kroz prozor, a žena kaže: “Cili dan je u kući, ako ovo potraje mi ćemo se poubijati”. Peti dan izolacije kaže muž ženi: “Idi se malo prošetati, ja ću ti kaznu platiti”, a najavljuje se i novi zakon – tko izdrži sa ženom 14 dana u izolaciji imat će sva prava kao razvojačeni branitelji. U prilog tome govori i sljedeći bračni dijalog: “Gdje si pošao? Na balkon. Vraćaj se, jučer si bio!”. Svijet se izokrenuo i po pitanju odnosa starih i mladih. Danas djeca brane izlazak iz kuće starcima, koji pokazuju tvrdoglav neposluh: “Rekla sam ti da ne smiješ van! A kako Ankica smije? Ne zanimaju me tuđe mame”.

Školski humor je svijet za sebe. Nekada su mu glavni junaci bili Perica, učiteljica i ravnatelj, a sad je glavni hit škola preko televizije. “Sine, zašto nisi u školi? Izgubio sam daljinski”. “Ne uključujte HRT3, navodno je kontrolni u 9!”. Ili razgovor dviju osoba 2028.: “U koju si školu išao – ja na RTL2, ja na BHT1!”

Množe se i vicevi o specifičnoj patnji određenih društvenih skupina – tako će se zadrti kladioničari otići testirati na koronu samo da čekaju neke rezultate.

Koronahumor buja i u susjedstvu: “Ide hodža s maskom, pitam ga imaš li za mene jednu, kaže – džaba ti je stavljat’, bit će ti kako je suđeno”. Oko Hercegovaca je velika dilema je li ono stvarno ravnatelj KBC-a Mostar ili je riječ o skeču u maniri nadrealista. U međuvremenu, u Posušju majka savjetuje kćeri: “Nemoj s njim imati posla, on ti radi u Njemačkoj”.

Srbi, tradicionalno, o junaštvu: “E što me majko ne rodi prije šesto i nešto godina pa da padnem kao junak na Kosovu polju, a ne da kao pizda strepim tko će kihnuti na mene”. U Crnoj Gori karantena, spiker kaže: “Ljudi, za ovo smo trenirali cijeli život”. Uz pasivni heroizam, bračne odnose u karanteni i TV-školovanje, velika inspiracija su i novi fetiši, od toaletnog papira do zaštitnih maski: “Sve se nema (novca), a maska s čepom se nosi…”

Brojni su i novi stereotipi o Kinezima i njihovim prehrambenim navikama, te o Talijanima kao friškim objektima izbjegavanja. I političari dolaze na svoje, od Macrona koji poručuje: “Izbjegavajte starije”, preko Milanovića koji kaže – “Razumijem kako vam je, i ja sam jednom imao virus na računalu”, do nostalgičnog memea: “Kolinda je rekla da će Hrvati raditi od kuće, preko interneta… Vi niste vjerovali”. Tu je i mnoštvo drugih tema, od slojevitog odnosa između Chucka Norrisa i koronavirusa do činjenice da je Hajduk već mjesec dana bez poraza. Uvrstio bih tu i sočan trač kako Krešimir Macan vlastoručno izrađuje one “dječje” crteže u kojima su Beroš i Božinović prikazani kao superheroji. Priča za sebe su filozofski uvidi poput: “Bilo je i većih problema pa ih nismo riješili”, “Tko ne umre, preživjet će”, jer “Stanje je teško, ali nije ozbiljno”. Ima i ekonomskih: “Da nismo na vrijeme uništili gospodarstvo, sada bismo imali velike gubitke”. No misao je na kraju uvijek usmjerena prema budućnosti. Ukratko, i korone i Stožera i društvene distance nam je navrh glave: “Jedva čekamo da se vratimo na ustaše i partizane i da sve opet bude normalno”.

Nino Raspudić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari