Connect with us

Komentar

Herman Vukušić: Zašto će Milanović potpisati pomilovanja

Objavljeno

-

Psihijatar dr. Herman Vukušić osvrnuo se na facebooku na  spekulacije oko pomilovanja Josipa Perkovića i Zdravka Mustača.

ZAŠTO ĆE MILANOVIĆ POTPISATI POMILOVANJA

U svojem uvodu za emisiju TV Parlament Z1 televizije od 11/02/22 opisao sam lik i djelo “Šake s Pantovčaka”, predsjednika RH, Zorana Milanovića”.

Tekst je malo podulji, ali uz fotografiju kružoka koju prilažem uz ovu objavu (dostupnu na društvenim mrežama) govori u prilog tome da će Milanović nedvojbeno potpisati zahtjev za pomilovanjem Perkovića i Mustača, što predstavlja konačno raskrinkavanje njega kao političkog projekta tamnih komunističkih struktura.
Evo teksta:

“Uskoro se navršava pune dvije godine kako je Zoran Milanović u drugom krugu izbora sa više od 100.000 glasova prednosti pobijedio Kolindu Grabar-Kitarović i postao peti hrvatski predsjednik od državnog osamostaljenja 1990. godine.

U svoje dvije godine mandata Milanović je sve samo ne bio dosadan: odmah po dolasku na Pantovčak pobacao je memorbilije svojih prethodnika, ceremoniju inauguracije sveo na razinu obljetnice gimnazijske mature i posve ignorirao konstituirajuću sjednicu parlamenta zemlje kojoj je predsjednik.
Premda je u svojoj dugogodišnjoj diplomatskoj karijeri vjerojatno drugačije komunicirao, kao hrvatski predsjednik Zoran Milanović uveo je novi stil direktnog obračuna sa svima koji ne štuju njegov lik i djelo, a čija je glavna značajka uglavnom direktno vrijeđanje protivnika.

Iako je odmah po preuzimanju predsjedničke dužnosti najavio „tvrdu kohabitaciju” sa premijerom Andrejom Plenkovićem, uistinu se teško moglo očekivati da će se ta kohabitacija pretvoriti u svađu pandemijskih razmjera i otvoreni rat Pantovčaka i Banskih dvora u kojoj će, između ostaloga, Plenković postati „plameni jazavac”, a Milanović „štetočina s Pantovčaka”.
Ipak, po mnogima glavna značajka Milanovićevog dosadašnjeg mandata je njegov politički salto u kojem se od progresivnog ljevičara koji u Joe Bidenu vidi svjetlu budućnost novog svjetskog poretka prometnuo u novokomponiranog suverenistu i domoljuba.

To je toliko razljutilo njegove dojučerašnje drugove antifašiste da su ga se nedavno i javno odrekli nazvavši ga „ikonom nacionalista”.
Sa druge pak strane pojedini vojni i braniteljski krugovi počeli su toliko obožavati Milanovića da u njemu vide „novog Tuđmana”, iliti u najmanju ruku „našeg Orbana”.
Za potrebe daljnje analize lika i djela predsjednika Milanovića, kao i za mogućnost da je poput Saula na putu za Damask doživio korijenitu promjenu svojih političkih i ljudskih svjetonazora prisjetimo se njegovog slogana iz izborne kampanje: „Predsjednik s karakterom”.

Po definiciji mrežnog izdanja Hrvatske enciklopedije „karakter” se, između ostaloga, odnosi na čuvstveno-motivacijska obilježja i moralne sastavnice nečije ličnosti, te se izraz „čvrst karakter” rabi kada govorimo o „poštenom, karakternom čovjeku”.
Razmotrimo ovu definiciju u svjetlu Milanovićeve nove ljubavi spram vrednota Domovinskog rata koje vjerojatno nije posjedovao kada je kao premijer na Markovom trgu slao specijalce na branitelje.

Predsjednik Milanović trenutno je vrhovni zapovjednik pobjedničke vojske u ratu u kojem on osobno nije sudjelovao, a za tu istu vojsku koju sada predvodi svojedobno je rekao kako se sastojala od „sirotinje i nepismenih”.
Što se pak samog Domovinskog rata tiče Milanović nikada ne skriva činjenicu da u njemu nije sudjelovao s puškom u ruci, ali nikada ne objašnjava zašto?
Teško je povjerovati da netko poput njega koji je u bivšoj JNA bio Titov gardist i puno kasnije u petom desetljeću života kao premijer pokazivao izvrsnu fizičku kondiciju trčeći kroz Maksimir sa CroCopom nije 1991. godine bio spreman za prvu crtu?

Možda odgovor leži u činjenici da je prema jednoj od svojih čuvenih izjava prije svojeg „domoljubnog preobraćenja” Milanović Domovinski rat umjesto veliko-srpske agresije na hrvatski suverenitet smatrao „građanskim ratom”?
Ili odgovor treba tražiti u njegovoj šokantnoj rečenici sa Foruma SDP-a iz ne tako davne 2015. godine kako je „Hrvatska kriva za rat jer smo smanjili prava Srbima!”
Ipak, čini mi se da je pravi odgovor na Milanovićevo nesudjelovanje u Domovinskom ratu dao njegov pokojni otac Stipe Milanović u jednom svojem intervjuu gdje prepričava svoj razgovor iz 1991. godine sa tadašnjim ministrom Vlatkom Pavletićem.

Milanović senior tom prilikom otvoreno Pavletiću kaže sljedeće: „Gospodine ministre, ni vaš ni moj sin nisu na bojištu, ima dovoljno boraca”.
Ima dovoljno boraca…
Puno godina kasnije njegov će sin izjaviti kako nije nosio pušku jer su u rat išli oni sa manje škole i siromasi, a elita je ostala na sveučilištima.
Jedan od njegovih najbližih suradnika, kasnije osuđen kao lopov, Milanoviću se između ostaloga i dopao jer je svojedobno na zagrebačkom sveučilištu vodio prosvjede protiv braniteljske djece i branio im pravo da direktnim upisom postanu dio Milanovićeve „elite”.

Da Milanovićev sam sebe po veličini svojeg ega sigurno svrstava u društvenu kremu jasno je danas i „onima sa manje škole”, ali da kao elitista koji je mučki izbjegao poziv na obranu Domovine danas sebe predstavlja kao bastion obrane domoljubnih vrijednosti stvarno je više nego licemjerno.
Sve one kolege ratne veterane koji danas nasjedaju na Milanovićeve izljeve ljubavi i brige za hrvatsku vojsku, kao i sve one koji mu trče na Pantovčak ili ga željno iščekuju na obljetnicama svojih postrojbi podsjetiti ću na njegovu izjavu kako obilježje HOS-a, jedne od najslavnijih formacija iz Domovonskog rata, treba „negdje baciti”.

I sve to dok se kosti heroja HOS-a Žarka Manjkasa – Crvenkape, borca koji je tijekom bitke za Vukovar uništio 12 četničkih tenkova, nisu niti slegle u grobu u kojem je pokopan nakon 28 godina potrage za njegovim tijelom.
Mnogo je drugih primjera pored Domovinskog rata rata koji bacaju pravo svjetlo na „karakter” predsjednika Milanovića, ali ću ovdje spomenuti još samo neke.
Sjetimo se kako nam je naš domoljubni predsjednik dok je bio premijer pokušavao u Ustav progurati „nezastarijevanje teških ubojstava” samo da bi zaštitio organizatore krvavih udbaških ubojstava od izručenja Njemačkoj.

Osobno je uvijek vrlo brzopotezan kada treba kritizirati propuste drugih, a na sebe zaboravlja. Recimo, kada ismijava pročelnika premijerovog ureda, Zvonimira Frku-Petešića (koji bi po mojem mišljenju trebao snositi određene političke posljedice svojeg propusta), sjeti li se naš predsjednik da je njemu kabinet dok je bio premijer vodio sada pravomoćno osuđivani kriminalac koji mu je pod nosom iznosio gotovinu iz ureda?

Sljedeći puta kada komentira uhljedbeni karakter sadašnje izvršne vlasti neka se sjeti kako mu je rođeni bratić za njegovog premijerskog mandata nakon četvrt stoljeća JNA mirovine najednom postao tehnički direktor u NP Krka i vrlo brzo zaradio kaznenu prijavu za zlouporabu položaja i ovlasti.
Pravi „karakter” našeg predsjednika može se nadalje sagledati i kroz kupovinu stana povlaštenim (elitnim) kreditom gdje direktor banke koja mu je dala kredit ubrzo bude imenovan predsjednikom uprave jedine preostale državne banke.

Kao što rekoh, ovakvih primjera Milanovićevog pravog „karaktera” ima mnogo, ali završiti ćemo ovaj uvod jednom njegovom nedavnom izjavom:
„Niti jedna država, zajednica i nacija ne može opstati u okolnostima u kojima ljudi nisu spremni na žrtvu”.
Pitam se samo koju li je to žrtvu za zemlju kojoj je na čelu podnio naš predsjednik…..”

U svjetlu današnjih okolnosti dopuniti ću tekst sljedećom rečenicom:
“Žrtva ćemo biti svi mi koji smo vjetovali da ova zemlja može biti slobodna od transgeneracijskih utjecaja udbaških struktura, kao i dignitet svih istinskih domoljuba”.

Veterani 4. gardijske brigade: ‘Svojim su potpisima pokazali da su ništa’

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari