Pratite nas

Kolumne

Hibridni rat – uvijek i redovito protiv Hrvata i svake hrvatske države

Objavljeno

na

U zadnje vrijeme često se spominje termin “Hibridni rat”.

Najnovija poplava članaka o hibridnom ratu rezultat je Plenkovićevih i Krstičevićevih žalopojki o napadima na svoj lik i djelo, a sve to kvalificiraju kao “hibridni rat”, u kojemu su oni, naravno, žrtve.

Rasčistimo odmah neke stvari: u hibridnom ratu možeš dominirati, a možeš biti i žrtva, sve ovisi o inteligenciji i volji za pobjedom.

Plenković

Mi se nalazimo u svojevrsnom hibridnom medijskom ratu u kojem sudjeluje mnogo aktera…“, premijer Plenković

Krstičević

I opet su hibridno krenuli na mene, na moj rad i ono što predstavljam…“, ministar Krstičević

(Krstičević: Hibridni rat protiv mene, očito nekome smetam)

SOA

…sigurnosno obavještajne službe nisu pronašle elemente za tvrdnju kako se u Hrvatskoj vodi hibridni rat.

Upozoravamo, stoga, kako HRT u svojoj vijesti pogrešno navodi kako se “u izvješću SOA-e spominje i hibridno ratovanje“.

U svojem prema članku sa poratala N1 SOA tako demantira pogrešnu tvrdnju HRT-a:

http://hr.n1info.com/a262784/Vijesti/SOA-hibridno-ratovanje-i-HRT.html


en.wikipedia.org

Skraćena definicija sa Wikipedije glasi:

Hibridni rat vojna je strategija koja sadrži elemente konvencionalnog ratovanja, nekonvencionalnog ratovanja i kibernetskog ratovanja“.

Stručnjaci za nacionalnu sigurnost u Hrvatskoj za pojavnost koja je obuhvaćena hibridnim ratovanjem uglavnom koriste termin “specijalni rat”.

Hybrid warfare is a military strategy that blends conventional warfare, irregular warfare and cyberwarfare.[1] By combining kinetic operations with subversive efforts, the aggressor intends to avoid attribution or retribution.[2] Hybrid warfare can be used to describe the flexible and complex dynamics of the battlespace requiring a highly adaptable and resilient response.[1][3] There are a variety of terms used to refer to the hybrid war concept: hybrid war, hybrid warfare, hybrid threat, or hybrid adversary (as well as non-linear war, non-traditional war or special war). US military bodies tend to speak in terms of a hybrid threat, while academic literature speaks of a hybrid warfare. For the purposes of this article, these terms are used interchangeably.

https://en.wikipedia.org/wiki/Hybrid_warfare


O čemu je riječ?

Svaki čovjek ima vlastiti interes, svaka obitelj ima vlastiti interes, svaka zajednica ima vlastiti interes, svaki grad ima vlastiti interes, svaka regija jedne države ima vlastiti interes, svaka država ima vlastiti interes, svaka zajednica država ima vlastiti interes.

Počevši od pojedinca do najširih zajednica svatko se bori za svoje interese i prema zakonu prirode i sile, to je njegovo pravo koje može zaustaviti jedino i obavezno samo jača sila, bilo oružana, bilo sila zakona koju ljudski rod više-manje neuspješno pokušava implementirati na razini čovječanstva kao cjeline, ovdje valja primjetiti da se sila normativnog zakona gotovo uopće ne poštuje ako nije u pratnji sile oružja.

Interes je ono što pokreće svijet, interes je Bog materijalnog čovjeka, interes je svetinja nad svetinjama i za interes čovjek ide do krajnjih granica ne mareći za druge i drugome ostavlja, ako ostavlja, samo onoliko koliko mu je potrebno za golu egzistenciju i možebitno proizvodnju u svrhu golog preživljavanja, a to opet u svrhu proizvodnje onoga što treba onomu tko u rukama ima veću silu. Interes je osnova svake politike i svatko tko misli da je politika nešto drugo osim goli interes živi u laži i opsjeni.

Zašto je ova zapadna civilizacija tako brutalno ograničena – do retardacije, odnosno zašto u situaciji kad je tehnologija daleko ispred potreba civilizacije na ovom stupnju razvoja i u situaciji kad bismo mogli mirno razvijati znanost u svoj svojoj ljepoti te ulagati sve napore u znanost pomoću koje bi se čovjek više mogao posvetiti sebi u smislu razvijanja čovjeka kao umnog bića, mi razvijamo metode pljačke, robovlasništva, uništenja – ne samo sebe, nego i kompletnog čovječanstva, o tom ću više govoriti u nekim drugim tekstovima, ovo samo kao mala digresija u kom bi smjeru mogli ići, a ne idemo.

Interes, ta čarobna riječ materijalnog apsolutno ograničenog čovjeka u svom najvulgarnijem obliku razvija se u čitavom svijetu i nije samo zapadna civilizacija civilizacija idiota, već je to gotovo čitavo čovječanstvo osim nekih enklava koje prisilno i pod okupacijom žive životom modernog čovjeka bez uma i duše, posljedično i sreće.

Interes je razvijati i znanost, kulturu, medicinu, agrikulturu, no razlika je razvijati znanost kao podlogu za dobivanje osvajačkih ratova, odnosno kao predmet stjecanja materijalnog bogatstva ili kao predmet općeg napretka ukupnog čovječanstva.

Razlika je razvijati kulturu kao kulturu smrti i morbidne dekadencije u svrhu zgrtanja bogatstva na morbidnim, nacističkim, narcističkim, psihopatskim i drugim necivilizacijskim – nekulturnim temeljima ili se baviti kulturom u pozitivnom smislu.

Razlika je razvijati medicinu u svrhu ukupnog boljitka čovječanstva ili kao predmet zarade, a svjedoci smo u kakvo se vulgarno ruglo pretvorila medicina u rukama interesa.

Razlika je razvijati agrikulturu u svrhu opet ukupnog boljitka čovječanstva, a vidimo da se razvija u monopol koji isključuje i biljkama pravo da žive, zaštićuje svoje patentirane biljke ubojice koje donose smrt svoj ostaloj flori te truje čak i zemlju samo da bude jedini koji prodaje hranu, tko ne plati umire.

Ove razlike su bitne i ključne jer svjedoče namjeru onih koji su sve ono humanističko, primjerice znanost, izvrgnuli ruglu i prometnuli u osobni interes koji nema više čak ni u znanosti fizike nikakvu općeljudsku vrijednost već nekakvu najvulgarniju primijenjeno interesnu vrijednost.

Interes je Bog, za svog Boga se bori, ratuje, hibridno ratuje, sve je dozvoljeno što nije zabranjeno, a i ono što je zabranjeno dozvoljeno je ako imaš silu oružja, medija, korumpiranog sudstva te čime ucijeniti protivnika, onoga koji ima nešto što ti želiš.

Ratujemo svi svaki dan, postavljamo igru tako da ide nama u prilog, našim interesima, pokušavamo lijepo, umiljavamo se, ako ne ide, pojačavamo pritisak, započinjemo bitku za svoj interes ako ništa drugo ne djeluje – hibridno ratujemo, na osobnoj i svjetskoj razini, a intenzitet rata ovisi o otporu i vrijednosti onoga za što se borimo. Za Hrvatsku se ratuje bespoštedno, ulaže se sve da nas se pobjedi i to neka nam bude misao vodilja koliko vrijedimo, nemamo pojma o svojoj vrijednosti.


Sve je rat, samo je pitanje intenziteta

Poduzeća ratuju za tržište, pitanje je samo kojim intenzitetom, ali ratuju – hibridno. Korporacije ratuju jedne protiv druge, za tržište, znanstvenike, patente, mnijenje kupaca i dioničara, hibridno ratuju na beskonačno mnogo razina i raznim intezitetom u pojedinim segmentima. Primjer je i Agrokor koji je Ruska banka gotovo preuzela, a to ne odgovara iz nekog razloga njihovim neprijateljima na zapadu pa su stresli i uništili Agrokor da zaustave Ruse. Pritom se opet ratuje gotovo na granici pravog rata, kad kažem pravog rata mislim na ono kad Rusija uvijeno ili neuvijeno obećava da će se milijarda dolara morati vratiti, ja im vjerujem i vjerujem da će Hrvatska ispaštati i u konačnici morati vratiti Rusima dug na ovaj ili onaj način, naravno da neće platiti američki fondovi, oni će uzeti sve, mi ćemo platiti sve. A da se ratuje medijski, pravno, politički, koriste se sve moguće metode difamacije, svi sve optužuju za ovo ili ono. Tko je kriv i što je u konačnici i u većem interesu građana Hrvatske više nitko ne zna, vjerujem da više ne znaju ni glavni akteri – naši političari. Mi smo u žrvnju većih interesa i tu više nismo gospodari svoje sudbine. Zašto smo se doveli u ovakvu poziciju je drugo pitanje, ukratko možemo konstatirati da je krivo 45 godina komunizma i pljačkaškog bratstva i jedinstva koji je uništio kompletno hrvatsko gospodarstvo, a onda je krenuo rat u kojem smo krvlju obranili i uspostavili neovisnu Republiku Hrvatsku. Za vrijeme i poslije Domovinskog rata vođen je hibridni rat protiv Hrvatske. Nakon Oluje rat je postao prljaviji nego ikad i vodi se do dana današnjeg nesmanjenim intezitetom. Možemo slobodno konstatirati da smo od Oluje sve ratove izgubili.

https://komunistickizlocini.net/2016/05/17/komunisticke-lazi-o-industrijalizaciji-hrvatske/

Kad Krstičević kaže da se protiv njega hibridno ratuje potpuno je u pravu, ali bizarno je da se na to žali. To je isto kao da je u Domovinskom ratu zavapio “oni protiv mene ratuju i ubijaju mi vojnike”, ono, aloooo čovječe, što pričaš? Pa naravno da ratuju i ubijaju ti vojnike, pa naravno da te pokušavaju skinuti, možda i netko od onih s kojima surađuješ želi biti na tvom mjestu, naravno da ratuju političke stranke protiv tebe, naravno da ratuju strane obavještajne agencije kojima je u interesu da izabereš najgoru ponudu za novu borbenu eskadrilu, pa naravno da im je u interesu da ne budemo jaki, ucjenjuju te. Ali to nije tvoja bitka, tvoja je bitka da izabereš najbolju ponudu za novu borbenu eskadrilu aviona i tako njihov rat propada zajedno sa uloženim sredstvima. Ne žali se generale, nego ratuj, kad treba i hibridno, uozbilji se skoncentriraj i radi nabolje što možeš, tako ćeš ih satrti u prah. Boreći se protiv tenkova ne žališ se što bacaju dimne zavjese, nego se još bolje skoncentriraš na obris tenka i sastaviš ga tako da mu kupola odleti u zrak, pa nek kukaju i leleču neprijatelji. Hibridni rat je i dimna zavjesa, a tvoj je zadatak odraditi posao i uništiti neprijatelja, poslije nek se žale kome hoće.

Kad premijer Plenković kaže da se protiv Vlade vodi hibridni rat on je potpuno u pravu. Ono što nije normalno je da je tek sad to shvatio? Protiv svake Vlade na svijetu vodi se hibridni rat, rat vode interesne skupine koje gubeći svoju Vladu gube pogodnosti i benefite, rat vode pomoću medija, civilnih i svakojakih udruga, interesnih skupina, političkih stranaka, plaćenih piskarala i pisaca koji se prodaju za određenu svotu, rat vode i preko politologa, sociologa, psihologa, filozofa… koji imaju cijenu i za koje se zna koliko košta kartica teksta, rat se vodi nesmiljeno i s ciljem da se protivnika porazi, koji dio tu nije jasan premijeru?

Vlade vode rat sa drugim vladama susjednih zemalja, pitanje je samo kojim intenzitetom. S nekima se vode sporadični interesni hibridni ratovi, Slovenija, s nekima sudbinski – Srbija, BiH.

Hrvatska u hibridnim ratovima sa Srbijom i BiH ispada kompletan idiot, jer kako drukčije objasniti da je danas Hrvatska svima na stupu srama i optuženičkoj klupi, a ne tako davno bili smo apsolutni pobjednici i spasitelji muslimanima kad smo spriječili genocid u Bihaćkoj enklavi ili onda kad smo primili gotovo pola milijuna bosanskih izbjeglica. Ali podliji i definitivno inteligentniji muslimanski političari znali su da je život borba i svako posustajanje vodi u poraz te su nastavili hibridni rat i pobijedili u svakom segmentu napravivši od Hrvatske i Hrvata ruglo i budalu koja sama sebe teško optužuje za ono što jest i ono što nije, dok svi oni ostali nisu ni luk jeli ni luk mirisali. Ista je stvar i sa Srbijom.

Srbija, primjerice, ulaže strahovit napor da zadrži na životu svoju petu kolonu u Hrvatskoj, u nedostatku pravih četnika do nekakvih 25-30% javnog mnijenja sad podržavaju one koji sebe zovu ljevičarima i koji trče po uputstva kod ultranacistički nastrojenih voždova, a neki od ovih tzv. ljevičara govore u zarez isto kao i četnički vojvode Šešelj, Nikolić, Vučić, Šljivančann, Mladić, No još bolje, našli su način kako sve svoje agencije spojiti na naš državni proračun i nikom ništa. Strani agenti koji nisu nikad niti živjeli u Hrvatskoj dolaze po zadatku i postaju voždovi i vojnici agentura koje se  vole nazivati civilne udruge i slično, a svi skupa za naš novac vode strašne kampanje mržnje i blaćenja hrvatskog naroda i hrvatske države. Protiv Hrvatske se na domaćoj i svjetskoj razini vode strašne kampanje tko to može zanijekati? To je hibridni rat najvećeg mogućeg intenziteta, samo pola koraka udaljen od pravog rata. I pobjeđuju! No to je tema za sebe pa ću ovdje stati.

Ne znam je li netko primjetio ali BiH ne dila dokumente i sve je inkriminirajuće po njih vojna tajna, o Srbiji da ne govorimo, to ne radi nitko normalan, to rade veleizdajnici. Jedino opravdano iznošenje kompletne ratne i tajne dokumentacije je u slučaju kad svi iznose sve pa neki inkriminirajući događaj na nekoj strani može biti opravdan samo nekim drugim planovima i radnjama druge strane, inače stoji sam za sebe kao neoboriva optužba. Ali druge strane grade svoje države i ne rade na svom uništenju, drugi političari grade svoje države jer vole svoj narod. Koliko su muslimanski političari gledali unaprijed svjedoči i što 4 godine nisu htjeli priznati tko ih granatira u Sarajevu i kolje po čitavoj Bosni, oni su imali plan i ljude koji ga ostvaruju, rezultate plana vidimo, surova dominacija bez truna ljudskosti i pravde, ta Hrvati sebi ne biraju čak ni predstavnike a potpuni nestanak hrvatskog naroda iz BiH je pitanje vremena.

O da, gospodo, radi se i o ljubavi prema svojoj domovini i narodu, a ako nešto možemo sa sigurnošću tvrditi to je da srpski i muslimanski političari vole svoj narod, ne svjedoče protiv svog naroda, ne likuju nad presudama protiv svog naroda, ne dilaju najtajnije dokumente jednostrano, ne rade svom narodu o glavi i grade svoje države, s te strane ja im skidam kapu i pozivam, uvjetno rečeno, “naše” političare da uče od boljih od sebe, a to su i Muslimani i Srbi. Učite od njih kad već nećete od prvog predsjednika koji ih je sve zajedno porazio i stvorio sa hrvatskim narodom ono što vi niste sposobni ni održavati.

Dakle, hibridni rat je apsolutna stvarnost svijeta kakvog poznajemo, na svim razinama i raznim intezitetima, a onaj tko tvrdi suprotno možda nije zlonamjeran, no svakako nije dovoljno sposoban obraniti se od onih koji znaju što rade i trebao bi prepustiti svoje mjesto onima koji znaju.

Tvrdnja “…sigurnosno obavještajne službe nisu pronašle elemente za tvrdnju kako se u Hrvatskoj vodi hibridni rat.” je nonsens i strahovita zabluda onih koji bi trebali biti glavni sudionici obrane interesa svoje države od onih koji kroz hibridne ratove jednostavno štite ili uspostavljaju svoje interese.

U Hrvatskoj kao i u kompletnom svijetu svaki dan i svaku sekundu vodi se hibridni rat za interese, a pravo pitanje nije vodi li se taj rat, nego vodi li se u okvirima dogovorenih konvencija i prava, čak  nije bitno ni je li moralno jer danas kad se svečano uspostavlja civilizacija bez morala i bez Boga ne znači ništa prigovarati takvima da su nemoralni, oni se raduju što smo primjetili da su drukčiji.

Primjer, za SOA-u, hibridnog rata protiv Hrvatske je i Inicijativa mladih čiji je vožd Mario Mažić tražio čak i da se zabrani pjesma Lijepa li si, jer je nacionalistička, agresivna i potiče na mržnju, kaže ovaj mladi neobrijani Mažić. I to nije sve.

Kaže i da je Srbe-žrtve protjerala hrvatska vlast, žrtve su po ovom hibridnom Mladiću samo Srbi, naravno, onih 30 000 pobijenih Hrvata u HR I BiH nisu žrtve kao ni spaljena trećina Hrvatske i pola milijuna hrvatskih izbjeglica. Rekao je on puno toga i sve je produkt divlje mržnje prema Hrvatskoj i Hrvatima, ali to nije ni bitno, ono bitno je da se on pojavljuje kao podrška svakom skupu na kojemu se pljuje Hrvatsku i Hrvate, piše, organizira, sprovodi akcije i sve su te akcije nešto što će uvijek potpisati četnički vojvoda Šešelj, gotovo identični govori i stavovi, zar treba još neki dokaz da vodi hibridni rat protiv Hrvatske i Hrvata? Njegovo je pravo to raditi, naše upozoravati tko je i zašto to radi.

Tko je Mario Mažić, koji je tražio da se zabrani pjesma ‘Lijepa li si’?

Ovo je samo jedan primjer, a takvih ima beskonačno, primjerice civilne udruge koje osnivaju uvijek jedni te isti pa ih onda kao udružuju pa im onda mijenjaju imena da zakamufliraju tko su kad se istroše s jednim imenom i kad svi shvate što rade – vode hibridni rat protiv Hrvatske i za proračunske milijune. Ili preuzimanje svih važnijih medijskih institucija i udruga, preuzimaju naravno nekompetentni i podložni, vojnici i plaćenici neprijateljskih sila, a onda zajednički hibridni rat, uvijek i redovito protiv Hrvata i svake hrvatske države. Često se preuzimaju takve udruge ili stranke samo da se ubiju i od njih nema ni glasa u skladu s onim što im je kao u opisu posla ili u skladu sa temeljima na kojima su nastali, dok oni koji se  glasaju uglavnom su vrlo GLASNO protiv svega sa predznakom hrvatski.


Probudite se!!!

Hibridni rat je stvarnost i način života ove jadne i nesretne civilizacije! Probudite se!!!

Hibridni rat je i kad Facebook apsolutno neetično i protuzakonito blokira ljude i portale zbog mišljenja ili slike, bilo čije. Naravno da su administratori za ove krajeve i pri uspostavi Civilizacije Idiota i Vrlog Novog Svijeta birani prema nacionalnom i ideološkom ključu i naravno da su im u njihovom ratu sloboda govora, demokracija, humanizam, etika… nepostojeća rupa na svirali. Naravno da vlasnik Facebooka nije slobodan čovjek i u šapama je onih koji stvaraju čudovište od civilizacije u kojoj će svaka misao i riječ biti propisana i u kojoj  će ubrzo i ubijati one koji budu govorili o slobodi i slobodnom svijetu, ali da se bar i ne pokuša boriti, to je stvarno jadno.

Poruka političarima: Ako već nemate ljubavi prema domovini i narodu koji vam je sve što imate dao, ono najvrijednije – život, kao što imaju srbijanski i muslimanski političari – koji gledaju dugoročno unaprijed i krvavo hibridno ratuju za svoje narode, neka vam bar misao vodilja bude to da ne budete sprdnja i lak zalogaj političarima drugih i neprijateljskih naroda i država, ismijavaju vas i ubijaju u pojam, a preko vas i nas, probudite se!!!

Autor:  Stjepan Štimac / Projekt Velebit

Krstičević: Vodi se hibridni rat protiv mene, očito nekome smetam

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Kako prepoznati lažnog suverenistu?

Objavljeno

na

Objavio

Teško je biti suverenist. Teško je ako ste politički antipod klon recimo demokršćanina Plenkovića, ako ste politički antipod srpskog arbitra Pupovca, još je teže ako ste isprepadani stalnim odvagivanjem što se smije a što ne smije reći, zastupati ili promovirati, jer ste okovani neznanjem i nesigurnošću, pa vam ništa drugo ne preostaje nego osluškivati što će reći Anka Mrak Taritaš, nad čim će se iščuđavati Vesna Pusić ili kako će reagirati Jutarnji, Večernji, 24sata, Index ili pak Novosti. Tada je stvarno teško biti suverenist iznad granice da svoj narod ne potcjenujete na razini idiotizma, a ako se držite navedenih ograničenja, onda je teško takve i prepoznati.

No, dosta je lako ako znate razotkriti što su to terminološke podvale, ako vas nimalo ne zbunjuje dvojba smijete li biti nacionalist, promovirati kršćanske vrijednote kao vrhunac civilizacijskih dostignuća, ako ste uvjereni da je znanje i sva postignuća znanosti proistekla iz elementarnog Božjega dara – slobode koja vam pripada, te razuma i mudrosti koje vam je dao. Lako je ako se ne bojite reći zlu da je zlo, ako ste sigurni da je antifašizam prijevara i podvala, da se ne mogu pjevati četničke pjesme u Hrvatskoj a to ocjenjivati kao pluralizam i prihvatljvim, lako je ako znate da nije moguće konkretno se zalagati za čovjeka a oduzimati slobodu Mati ili Jakovu pored vas, lako je ako ste sigurni da nema prirodnih savezništava između naroda, nego da sva savezništva počivaju na samopoštovanju bez kojega je nemoguće poštovanje drugih, te ako ste čvrsto uvjereni da je vaša sloboda vaša nadležnost i ničija druga.

Tada je lako.

Teško je biti suverenist ako se bojite riskirati malo ostvarenoga komoditeta, a još više ako se pribojavate neostvarivanja zacrtanih osobnih i pogotovo nepripadajućih ciljeva prema vlastitim konkurentnim sposobnostima, koje namjeravate ostvariti prilagođavajući se odreknuću standarda koji vas obilježavaju kao čovjeka ili narod. Teško je ako ciljevi koje ste projicirali ne počivaju na racionalnim pitanjima i jasnim odgovorima, te logikom provjerenim znanjima i ako samo slijepo vjerujete onome tko vam nešto obećava tražeći od vas unaprijed uslugu, te ako niste u stanju razlikovati zlo opredjeljujući se između kategorija većega ili manjega zla. Još je teže ako pristajete na poluslobodu, poluznanje, ako se ne usuđujete pitati i tražiti odgovore, a posrnuće je ako mirno gledate kako se zlo obračunava s ljudima oko vas, misleći da vas neće dotaknuti, jer ste eto – dobri prema zlim kriterijima.

Lako je ako sve to znadete.

Dakle, što to treba znati danas da bi se vjerodostojno i ljudski i politički u najširem smislu smjelo zagovarati suverenitet svoga naroda, a pri tome ne ispadati, ili budala ili prevarant, koji taj narod svojim porukama pokušava napraviti budalom?

Nekoliko stvari.

Recimo, u ovoj izbornoj godini, gdje imamo dvoje izbore s tzv. jednom izbornom jedinicom, valja za početak znati da su zatečene minijaturne političke i organizacijske pozicije nedostatne za ravnopravan i uspješan politički obračun s velikim organizacijama, iza kojih stoji godinama razvijana orgnizacijska, interesna i programska  struktura. U takvim okolnostima valja razlučiti dvije stvari.

Jer ne može se ni suparnika, ni protivnika ni neprijatelja pogotovo pobjediti ako ne znaš koje su njegove realne prednosti, a pogotovo ga ne možeš pobjediti pokušavajući bez vlastitog jačanja i pripremanja svojih potencijala za suočavanja s njegovim mogućnostima, samo ga prokazati kao – lošeg, zlog ili ne-svoga. Ne bi se ni natjecao ili borio protiv njega da je to sporno, niti bi ga pokušao mjenjati, ili nuditi sebe umjesto njega kao promjenu narodu, da je to sporno. Dakle, ne nuditi ono što svatko zna, niti očekivati da je samo po sebi dovoljno što je onaj drugi loš, da biste vi ili vaši bili automatski bolji.

To je presudna pogrješka, često izraz neznanja, a još češće izraz lijenosti, i skrivenih banalnih ciljeva naših “suverenističkih” inicijativa.

S nositeljima zla se ne može ništa dobro ostvarivati

Pa da vidmo nekoliko temeljnih pitanja za točno utvrđivanje racionalnoga stava.

Prvo, što je konačni cilj svake pojedinačne političke inicijative ili udruženja ljudi koji se pokušavaju ponuditi narodu kao nositelji ozbiljnih promjena, te kad je nešto stvarno narodni cilj, a kad se samo tako zove?

Drugo, kako ostvariti taj cilj slijedom zacrtanih događaja, odnosno izbora, jer su izbori  jedini način rješavanja nagomilanih problema, ali i s pozicije svakoga pojedinačnoga interesa, jedini način njegovoga ostvarivanja.

U prvom slučaju cilj će odrediti ponašanje nositelja političke inicijative, a njegovo ili njihovo ponašanje jasno će se razotkriti upravo pred ljudskim razumom i pitanjem – je li cilj koji je promoviran s obzirom na korake i postupke, istinit, valjan, ostvariv,  i je li svenarodni, ili je samo pod maskom ponude svenarodnog predviđen kao model ostvarivanja vrlo uskih interesa, pripadajućih strukturi koja ih je promovirala. Figurativno, valja razlučiti je li realno ostvarivo zadovoljavajući svaki pojedinačni interes, da nekoliko tisuća ljudi organizator izleta za Plitvice iz Zagreba pozove na besplatan izlet s ručkom i cjelodnevnim uživanjem, a ima predviđen samo jedan autobus od pedeset mjesta?

Valja razlučiti smije li se odazivati takvom organizatoru?

Zato će ponašanje svih političkih inicijativa, grupacija i udruženja uoči europarlamentarnih i predsjedničkih izbora zapravo pokazati jasno kako i na koji način se te grupacije pripremaju za iduće hrvatske parlamentarne izbore, te na taj način više nego sigurno jasno potvrditi pred nacijom – kakvi su njihovi stvarni ciljevi.

Jer, obećavanje promjene i drugačije hrvatske nacionalne politike ne može se vjerodostojno ispuniti bez temeljnih institucionalnih pretpostavki. A temeljna je – biti vlast . Ili, sukladno gornjem primjeru – imati dovoljno autobusa. Imati većinu u Saboru, moći donositi zakone, mjenjati ustav i sve što institucionalno s jedne strane ograničava hrvatski narod, a s druge strane definira vrlo visoke civilizacijske ciljeve dostojne ljudske i nacionalne slobode i božanskog dara razuma.

Dakle, svatko tko obećava promjene društva i društvenih odnosa, pri tome žestoko kritizira aktualne ili prethodne zakonodavce koji upravljaju društvenim odnosima, a organizacijski, institucionalno i promotivno se ponaša kao marginalni suputnik zatvorenoga tipa i u uskom krugu pratitelja, koji će umjesto sigurnog mjesta u autobusu stopirati uz cestu, laže da će nešto promjeniti. Laže iz više razloga, a ni jedan nije dostojan nacionalnog povjerenja. Ne može se ništa obećati ako se to što se obećava nema pod potpunom kontrolom, ili ako se nema dokazive instrumente preuzimanja potpune kontrole. Čak ni u slučaju da neka skupina bude neizostavni partner toliko kritiziranih organizacija i političkih stranaka, čak i da se bez njih ne može ustrojiti vlast i model upravljanja zemljom, nemoguće je ostvariti ciljeve i ponuditi rješenja na koja će kritizirani ili u ovome slučaju nositelj kritiziranog zla, kao partner pristati, ako su ta rješenja nositelji razgradnje njegovoga postojećega utjecaja. Dakle, u tom slučaju nužan je savez s nositeljima zla koje se promotivno kritizira, a s nositeljima zla se ni u jednome savezu ne može ostvariti ništa dobro.

Za presudno odlučivanje, mora se imati vlast

Zato će europarlamentarni izbori pokazati jasnije nego bilo kakva javna kampanja – s čime je zadovoljan onaj tko vam uz žestoke kritike vlasti i tzv. velike opozicije nudi  temeljite promjene države i društva, te koliko su njegova obećanja poštena, realna i što se stvarno skriva ispod tih obećanja. To se jednako odnosi na Hrvate u Hrvatskoj, Hrvate u BiH i Hrvate diljem svijeta. Ništa vam bolje neće biti ako vam onaj tko nudi sve i svašta čak uzme između vas nekoga, proglasi ga vašim predstavnikom i na taj se način legitimira boljim od onih koji ne žele nikoga između vas uzeti k sebi u politički sustav. To će samo značiti da je iskoristio i taj model za održavanje iluzije ili prjevare.

Pogledajmo sad ovo drugo, ili pitanje – kako ostvariti ciljeve koje najavljuje doslovno svaka suverenistička ili nacionalna alternativa postojećem režimu?

S postojećih organizacijsko-progamskih i zatečenih pozicija nikako. S postojećim kadrovskim potencijalima također nikako. U postjećim zakonskim okolnostima, s postojećim pravilima utrke i nastojanjima da se takva utrka promjeni na način na koji je to ponudila inicijativa Narod odlučuje – nikako.

Sad ćete reći – pa znači li to da nas svi ti koji se pojavljuju kao alternativa Plenkoviću ili ljevičarima, doslovno muljaju, lažu i traže  naš angažman da bi oni, njih desetak ili neka grupica oko njih, zauzeli mjesta u autobusu, te tako koristeći našu volju, želje, nadanja, zapravo osigurala svoj separatni i pojedinačni status ili opstanak u povlaštenom upravljačkom sustavu?

Da, to znači u velikoj većini slučajeva.

Sve se svodi na to što vam netko relano može ponuditi i to ostvariti, jer lagati i maštati može svatko.

To bi maštarenje ili golo laganje bilo tragikomično isto kao da Srbija pokuša napasti Hrvatsku u ravnopravnim vojno-tehničkim uvjetima, te da svom srpskom narodu obeća glatku pobjedu, ili recimo da Dinamo obeća svojim navijačima da će s pet igrača i lopovskim sudcem, s pravilom da se ne smije pobjeđivati u gostima otići u Madrid i pobjediti Real. Svatko razuman zna da je budalaština i prvo i drugo, a ipak, velika većina ljudi u Hrvatskoj – vjeruje u posve ista politička obećanja.

Suvereniste se prepoznaje razumom, a ne u snovima.

U političkom poretku postoje jasna pravila, kao i u medicini, elektrotehnici, kao u fizici ili bilo kojoj egzaktnoj znanstvenoj ili stručnoj sferi. Ta pravila jasno određuju koje se ideje, programi i ciljevi mogu materijalizirati, a koja ne mogu, te pod kojim uvjetitma.

Tako se jasno ne može materijalirizirati obećanje promjena državnoga poretka, ne može se obećati da Pupovac neće biti guverner Hrvatske ili da njegovi Srbi neće maltretirati zdrav razum hrvatskoga čovjeka, niti se može obećati prirodni savez s Bošnjacima u BiH, ako se u Hrvatskoj netko tko je protiv svakoga nasrtaja bilo kojega nositelja zla prema hrvatskom narodu ne dovede u poziciju – presudno odlučivati. I biti vrlo jak, institucionalno proporcionalno ukupnom utjecaju i raspoloženju hrvatskoga naorda u temeljima svoje snage.

A da bi presudno odlučivao, mora imati vlast.

Mora ukratko – pobjediti na izborima, a ne samo biti u Saboru.

Jer, biti u Saboru može i Pernar, koji namjerno izazvanim cirkusarijama uz sve ostalo, preko svoga youtube kanala nastoji zaraditi dodatnu plaću plasiranjem svojih budalaština i političke ciljeve definirati iskorištitavanjem srozavanja države za ostvarivanje zarade. U Pernarovm slučaju njegove pobjede su nacionalni porazi, a nije nikako usamljen, jer je dio sveopće nenačelne većine, bila na vlasti, bila u oporbi.

Dakle, pobjediti!

Da bi se to ostvarilo, mora se znati – gdje i kako tražiti pobjednički put.

A da bi ga se našlo, mora se znati kako funkcionira politički poredak,što ga generira, kako nastaje kadrovska struktura svakoga poretka, iz čega se razvijaju anomalije i u konačnici mora se znati što su uzroci problema a što su posljedice tih uzroka?

Dakle, da bi se osiguralo rješenje, mora se ponešto znati.

A znanje nije samo sjesti za stol, jedna, dvije ili deset političkih inicijativa, prinudno sklepati nekakav savez na temelju mehaničkoga zbroja pojedinačnih stečevina i tako podjeliti eventualna očekivanja i rezultate,  sklepati nekakav savez bez ikakvoga načelnoga uporišta i bez potpune usuglašenosti oko nekoliko najvažnijih nacionalnih, društvenih i vrjednosnih pitanja na kojima se gradi društvo, nacionalno društvo i jamči razvoj njegovih temeljnih komparativnih potencijala u svjetskom okruženju. To se mora znati.

Gubitništvo i suverenizam su u potpunoj suprotnosti

U demokratskim državama jedini ovlašteni sudac je narod.

Da bi se netko, tko namjerava u ime njega legitimno govoriti, promovirati i ocjenjivati razvoj njegovih društvenih vrijednota smio izjasniti suverenistom, mora za cilj prije bilo kakve političke ideje i rješenja konkretnih pitanja imati rješenje i znati kako ovlastiti institucionalno taj narod da u cjelini vrednuje, odlučuju, arbitrira i presuđuje onima koji ga predstavljaju. Jer, ako se suži prostor za odlučivanje toga naroda, to je proporcionalno veća sigurnost da će se u sustav odlučivanja infiltrirati pupavčad i antifčad. I, eto nevolja.

To nije moguće bez izbornoga sustava, a taj izborni sustav ne može biti nikakav drugačiji za postizanje takvoga cilja, nego takav, koji će omogućiti svakome Hrvatu da bude ovlaštena jedinka toga naroda, kako identitetski, tako i politički prije svega.

Da bi se to moglo, a ne može se bez toga jamčiti ništa u ime toga naroda, nužno je osmisliti plan kako taj narod u cjelini dovesti u poziciju da odlučuje. I to plan koji neće trpjeti iznimke, koje neće promovirati jednakost, pa u drugom koraku istoj se ismijavati kao što je to danas.

To svi koji se nazivaju suverenistima – moraju istaknuti kao nulti ciljni korak svoga političkog angažmana.

Sljedeći korak koji svatko tko vam obećava promjene i bolji život mora učiniti jest javno i jasno reći da u ovakvim okolnostima, po ovakvim pravilima izborne utakmice, s ovakvim sucima i ocjenjivačima sudaca – nije moguće pobjediti one koji ne rade dobro svoj posao i koje namjeravaju ti dobri momci i cure smjeniti i umjesto njih odlučivati. Bez takvog javnog očitovanja nitko nije suverenist, a jest lažov.

Što je činiti?

Prisiliti državni poredak na novu regulaciju izbornih pravila.

Čime?

Svim demokratskim sredstvima u vlasništvu naroda. A politika u cjelini u Hrvatskoj i svakoj nacionalnoj demokratskoj državi je instrument u vlasništvu naroda. Pa  će suverenisti primjerice vrednujući svoj ugled i značaj pozvati narod i na trgove, i neće odustati od masovnog pritiska sve dok ne postignu cilj. Jer, gubitništvo i suverenizam su u potpunoj suprotnosti, pa je ulazak u unaprijed izgubljenu utakmicu nesuverenističko ponašanje.

Koji je onda prvi, nužni i određujući korak ili čin koji svatko tko se smije odazvati nazivu suverenist mora uraditi, te kako ga prepoznati?

Pozvati sve one koji se u Hrvatskoj slažu da se vlast ne može mjenjati bez pobjede na izborima, koji se slažu da je nužno svakome Hrvatu omogućiti posve iste uvjete odlučivanja o nacionalnim politkama, te sve one koji se slažu da ne smije biti koalicije sa zlom i pogotovo strahom, da sjednu, razgovaraju, utvrde temeljne ideje, modele i ciljeve te ih objave kao poziv hrvatskom narodu za – konačnu akciju stvaranja pretpostavki za mjenjanje Hrvatske.

To zajedničko sjedanje nikako ne smije izroditi zajedničke kandidate, liste, ljude ili ljudine, koji će predstavljati samo mehanički spoj deset, pet ili pedeset grupica i od njih napraviti savez nemoćnih, bez ikakvih izgleda da se trajnije uspostave pošteni regulatorni odnosi koji će nesumnjivo vrijednovati – znanje, razum, kvailitet i u konačnici hrvatsku slobodu i dostojanstvo. A svaki je savez, savez nemoćnih ako temeljna ideja saveza nije takva da od pojedinačnih potencijala stvori daleko moćniji multiplicirani kvalitet i moć, koju u tom slučaju ne moraju nužno personificirati pripadnici pojedinačnih grupa u savezu, nego prije svega ljudi koji udovoljavaju vrjednosnim kriterijima novoga, zajedničkoga cilja. Tako se uspostavljaju kriteriji, nove ciljane vrijednosti i privlače novi ljudi.

Tako se korača k pobjedi.

Zatim treba nakon proglašenja temeljnih političkih pretpostavki i usuglašenih istina, jasno reći u kontekstu duboke zatrovanosti Hrvatske, koji profili ljudi i ideja ne smiju biti sastavnica suverenističkoga pokreta, što je nulta točka razdjelnica i što je to evidentno zlo s kojim nema suglasnosti.

A tek zatim treba javno objaviti koji i kakvi to ljudi mogu u takvim okolnostima biti ponuđeni svome hrvatskom narodu na njegovu sliku i priliku, visoko vrednujući i hrvatski narod i pozicije državnosti koje se na taj način žele postići, a ne prilagođavajući nacionalnu državnost, pozicije i funkcije vrlo niskim postojećim potencijalima tolikih grupica i inicijativa. Jer prilagođavanje znači zapravo svrstavanje na istu ravan s Plenkovićevim, Bernardićevim, Petrovljevim ili Pusićkinim trupama.

Navedeno je ukratko – razumski i vrlo izgledno pobjednički put.

Drugoga nema.

I ako se to ostvari, ako se bilo koja inicijativa u Hrvatskoj odluči za ovakav put, znači – ne laže vas i ne pokušava vas raditi budalama.

A svi oni koji se odreknu u startu ovakvoga pristupa, lažu i varaju, pokušavajući vam sebe prodati kao spasitelja bez ikakvih uporišnih i razumskih elemenata, pokušavaju vas praviti budalama, utoliko bolnije ukoliko im više vejrujete. Jer iza takvih uvijek stoje nasmiješeni Plenkovići, Vrdoljaci, Pupovci, Izetbegovićevi islamisti, Grmojini i Petrovljevi “suverenisti”, Pusićkini antife i ljevičarski klonovi propalih projekata i ideja. A biti iskreni suverenist i uzdati se u njih je put u svratište idiota.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvatska ‘desnica’ – endem u svjetskim razmjerima

Objavljeno

na

Objavio

Kad se netko nađe u velikoj nevolji, oslanja se na potporu najbližih – kuma, prijatelja, roda rođenog. I kad mu ponos ne da pomoć zatražiti, ipak se nada kako će mu ju netko od njih sam ponuditi. Ako ga  bliska osoba napusti, ostane gorak okus razočaranja. Od onoga, pak, s kim je u zavadi nevoljnik se pomoći niti nada niti ju očekuje. Najviše čemu se od takvoga može nadati je da mu stanje ne pogorša.

“Dobri čovek Aca” i HTV-ov komšomol

A i to je previše očekivati kad je posrijedi odnos ljevice Hrvatske prema bosanskohercegovačkim Hrvatima. Oni su joj odvajkada bili trn u oku, iritantno strano tijelo, onako strano kako samo onomu što se svoga odriče strano može biti ono što svojim nastoji ostati. Stoga nema ničeg neobičnog u tome što iživljavanje Muslimana nad BiH Hrvatima podržavaju tradicionalni eksponenti tuđinskih interesa u Hrvatskoj (to je ujedno i jedina tradicija do koje drže)  – soroščad jugo-komunističkih korijena. Čine to iz pragmatičnih razloga slijedeći smjernice tutora, za što su uglavnom i plaćeni, ali i vođeni sentimentalnim pobudama. Naime, u konceptu jedinstvene Bosne ne vide muslimansku polugu za ostvarenjem hegemonije, nego uspomenu na staru i zametak neke nove jugovine, piše Grgur S./Kamenjar.com.

Pomalo neočekivano, jugo-ljevici se u šamaranju BiH Hrvata pridružuju i tzv. desničari. Žulja ih što im sunarodnjake u BiH podržavaju Srbija i politički predstavnici Srba u BiH – prva jer u njihovu položaju vidi primjer za rješavanje gorućeg joj pitanja Srba na Kosovu, a potonji prirodnog saveznika u opiranju centralizaciji BiH pod prevlašću bosanskih Muslimana. Vođeni samo njima znanom logikom domaći “desničari” od BiH Hrvata zahtijevaju da, našavši se u gadnoj gabuli, ne prihvate rijetku pruženu im ruku. Učine li to, izdajnici su.

Zato “desnica” predvođena tzv. domoljubnim kolumnistima i komentatorima, rame uz rame s acovima, šprajcovima i raznim drugim – suzdržat ćemo se od rime mada je u njoj sav smisao – mesićevštinom okuženim taliBancima, čitavom galerijom likova kakvih se ne bi posramila jedna cijela sezona serijala Zvjezdane staze, čereči vodstvo BiH Hrvata zbog dosljedne, razumne i odgovorne politike. Lukaviji među tom svitom spremni su ujesti čak i Željka Komšića, promicatelja emocija koje i sami baštine, sve kako bi izgradili ekvidistancu između njega i Dragana Čovića – ta dva, svaki na svoj način nevaljalca. No, na izostanak gostoprimstva Komšiću u nedjelju u 2, HTV-ov komšomol nije časio časa odgovoriti. Već iduće večeri u središnjem se Dnevniku, tijekom najave rukometnog sraza između Hrvatske i Njemačke, iza leđa izvjestitelja Edina Mahmuljina “slučajno” našlo veselo društvance sa zastavom NDH (dakle, ne samo s prvim bijelim poljem u grbu nego i s pleterom uokvirenim slovom “U” u gornjem lijevom kutu) i natpisom – RAMA! Eto, neka svi vide s kakvim se ustašama bakće njihov “zlatni ljiljan” Željko – i u ratu i u miru!

Muslimansko suho zlato

Spoznavši kako sami nisu sposobni artikulirati što žele, hrvatski su “desničari” zatražili pomoć od liberalnih intelektualaca, kao za inat baš onih (Ivo Banac i Slaven Letica) od samih početaka umočenih u podmetanje grijeha o podjeli BiH Franji Tuđmanu i Hrvatskoj. Ti su ih dovitljivci tako fino kalibrirali da su ovdašnji “desničari”, posve netipično za njihove kolege diljem svijeta, razvili široke multi-kulti poglede. Toliko široke da su ne samo de facto stali na stranu muslimana u sukobu protiv njihovog naroda, nego su u jednome od njih našli i vođu.

Tope se od miline kad mudri vođa prosipa omiljene mantre sarajevske čaršije dirljivo se brinući za prava svakog Hrvata na svakoj stopi BiH, na ime čega Muslimani biraju Hrvatima predstavnike tamo gdje ih nema dovoljno da bi si ih sami mogli izabrati. Pa to onda još koriste kao polugu za ovladavanje i onim Hrvatima koji su se uspjeli od njih obraniti u ratu. Čović je, naravno, sam kriv jer je zbližavanjem s Dodikom izazvao Muslimane da izaberu Komšića. Samo, zašto su ga onda izabrali prvi put, tamo još 2006. godine, kad Čović još nije bio neka faca, a kamoli Dodikov ortak? Tko imalo razumije mentalitet čaršije, zna da Hrvati Muslimane izazivaju već samim postojanjem i da bi ovi sotonizirali svakog hrvatskog vođu, kakav god bio, sve dok im se potpuno ne pokori.

Iz nekog se razloga o “desničaru” s multi-kulti pedigreom razvila fama kako je riječ o Hrvatu, i to ne nekom običnom, nego poprilično žestokom Hrvatu. Na stranu sad što je lakše pronaći u zmije noge nego prigodu u kojoj bi se on izjasnio Hrvatom. Štoviše, u jednom intervjuu govori o bošnjačkom narodu kao “našem narodu” iz čega bi se dalo zaključiti kako se osjeća Bošnjakom. No, sasvim je sporedno kojeg je dotični etničkog identiteta, puno je važnije što je on u političkom smislu. Već iz navedenog, a to nije sve, očito je kako se radi o Bošnjaku s dna kace, negdje u rangu “zlatnog ljiljana”. Ipak, njegov hrvatski identitet kojeg su maštajući izgradili zaslijepljeni mu poklonici ujedno je i snažan vjetar u leđa omiljenoj razonodi Muslimana da Hrvatima biraju predstavnike po vlastitoj volji. U tu svrhu sad više uopće ne moraju nametati kandidate čije ime i prezime zvuče kjafirski, elem nevjernički. Jer ako Zlatko iz Zagreba kao član medžlisa zagrebačke Islamske zajednice može biti Hrvat, onda što to ne bi bio i Razim iz Cazina, izabran u tamošnji medžlis? Razlika je tek u tome što Zlatko uopće ne mora lagati da je Hrvat, dok Razim, kako bi obnašao funkciju namijenjenu Hrvatima u Unsko-sanskoj županiji, to ipak mora. I tako Zlatkova reputacija Hrvata postaje Muslimanima suha zlata vrijedan hodajući argument za postavljanje novih “komšića” gdjegod im zatreba.

Kad “mutavi” progovore, a “drekavci” utihnu

Nemali propust bio bi ne osvrnuti se na (ne)reakcije na Čovićevo približavanje Dodiku dvojice vrlih “desničara”, zanimljivih ponajprije kao svojevrsnih paradigmatskih pojava na hrvatskom “desnilu”, zacijelo endemskom u planetarnim razmjerima. Dok je onaj – koji je, i kad je zboriti trebalo, uglavnom šutio tako da bi gdjetko pomislio da je mutav, a ono malo što bi govorio prerano je kukuriknuo pa skončao u loncu – ovaj put progovorio, dotle drugi, poslovično blagoglagoljiv, upadljivo šuti. Prvi – onaj kojeg je akademik Aralica ocijenio nedoraslim zadatku dok smo još mnogi, zaslijepljeni plemenitim ciljem, naivno vjerovali kako je kadar razmrsiti lustracijski čvor – oglasio se potpuno na fonu svog ministra kulture. I to pismom upućenim, kako Ivo Lučić reče – džematskom portalu (džemat je pandan župe u teritorijalnoj organizaciji islamske zajednice).

U njemu se založio za nepriznavanje Republike Srpske unatoč tome što su ju u Daytonu potpisom priznali i Franjo i Alija. Ležerno je smetnuo s uma da ako ne priznaješ Republiku Srpsku kao daytonsku realnost zato što je “genocidna tvorevina”, time i drugima omogućavaš da ne priznaju prava Hrvata određena tim istim Daytonom (recimo, uz obrazloženje kako su ostvarena “udruženim zločinačkim pothvatom”). Iskazao se i mudrovanjem o štetnoj nazočnosti hrvatskih predstavnika na obilježavanju navodno neustavnog praznika Republike Srpske, u zemlji u kojoj je kreativno tumačenje Ustava i ignoriranje odluka Ustavnog suda raširena praksa. Tako Muslimani odluke i preporuke Ustavnog suda koriste kao švedski stol. Kad im nisu po volji, žestoko im se protive pa već 10 godina nisu održani lokalni izbori u Mostaru, a ne birajući sredstva podrivaju i odluku Ustavnog suda kojom je biranje malih komšića ocijenjeno neustavnim. Ustav ih nije spriječio ni da na razinu Federacije, na kojoj im je Hrvate lakše preveslati, što su dvaput već i učinili, prebace resore znanosti i obrazovanja za koje Ustav predviđa nadležnost županija. Uzevši ovo obraćanje u obzir, ne doima se više tako velikom nesrećom što autor pisma nije dobio priliku zasjati punim sjajem na hrvatskom političkom nebu.

Drugi “desničar”, onaj koji je svojedobno čak i kajkavcima uspijevao objasniti implikacije etničke slike Kalesije na Hrvatima nametnuti izbor Komšića, sad je nekako ostao “sotto voce”. Je l’ mu ponestalo sape ili espressa, ostaje zagonetkom. Kako god bilo, dok je član medžlisa Islamske zajednice u Saboru izlagao političku platformu bosanskih Muslimana pod firmom borbe protiv Srba sve do zadnjeg Hrvata u BiH, vrsni je poznavatelj prilika u BiH smogao snage tek pohvaliti njegov neslomljivi karakter i moralni integritet u kontekstu napuštanja vladajuće većine u zagrebačkoj skupštini – jer nije on ni Tresiglav, ni Guzica, ni Podoben! Hm… znači li to da je čitavu godinu i pol dok je podržavao gradonačelnika Bandića, sve to bio, a hagiograf mu sve vrijeme o tome solidarno šutio?

Kako prepoznati izdajnika?

E da, nije lako biti “trockist” u Sekti po zavičajnim pitanjima, napose kad se oko njih žestoko lome koplja, no očito nije baš toliki problem ni prijeći preko njih radi viših ideja. Tada je lakše i zdrav razum ostaviti postrani, nego ispasti Tresiglav i sve ostalo. A zdrav razum pokazuje da Hrvati u BiH jedinog kakvog takvog saveznika imaju u tamošnjim Srbima, što je prilično nezgodno reći sad kad je Sekta označila Srbe nekom vrstom zlog sunca kao orijentira za ravnanje. Pa tako, ako Srbi usred ciče zime kažu da je hladno, hrvatski “desničari” traže od BiH Hrvata da smjesta stave kratke rukave i hlačice, pa i pod cijenu smrzavanja. To im uopće nije teško jer ne će se smrznuti oni, nego sunarodnjaci im ostavljeni na vjetrometini. Slično, kad Srbi iz svog računa i vlastite koristi pozdrave ideju trećeg entiteta, “desničari” vođeni uvjetnim refleksom zaključe kako to sigurno ne može biti dobro. Da bi saznali što je za njih dobro, Hrvati jednostavno moraju u Sarajevo. Tamo to najbolje znaju. Ako tako kaže lider hrvatske “desnice” koji nije Tresiglav, za razliku od Stipe Mesića koji to jest čak i kad govori isto, onda nema što drugo biti nego tako. Rješenje je u Sarajevu – gradu u kojem pojava jakne s hrvatskim “kockicama” u tramvaju posije takvu paniku kao da je u njega ušetao sam treći entitet.

Sekti se nije uputno zamjeriti jer ona postavlja mjerilo za prepoznavanje nacionalnih veleizdajnika. Kriterij je odnos prema povjerenstvu osnovanom dok se Sekta još sladila vlašću. Radi se o valjda jedinom povjerenstvu za koje ne vrijedi ona – ako ne želiš riješiti problem, osnuj povjerenstvo! Jer da nije tako, netko bi pomislio kako je utemeljenje tog povjerenstva predstavljalo samo alibi za prikrivanje prešutne suglasnosti Srbiji da može otvoriti pregovaračko poglavlje o pitanjima pravosuđa. Naravno, bez povlačenja spornog zakona o univerzalnoj jurisdikciji kojim si uzima pravo suditi za djela nastala u vrijeme rata i u drugim državama.

Inače, ta ista Srbija već 5 godina nije zatvorila nijedno pregovaračko poglavlje s Europskom Unijom, unatoč tome što ćatolička hrvatska Vlada, napose ministrica Pejčinović Burić, nesmiljeno radi u njezinom interesu. Što bi tek bilo da joj tako revno ne pomaže, teško je i zamisliti. Najvjerojatnije bi već bila primljena – u Polineziju! Spomenuta Pejčinović Burić je već jednom izdala Hrvatsku pomažući Srbiji na putu u EU kao privatna osoba. Znak izdaje nepogrešivo je prepoznat u činjenici što se ministrica obratila Srbima na srpskom jeziku, spominjući neki rok do juna. Nipošto to nije učinila zato što je Srbi jednostavno ne bi razumjeli kad bi rekla – do lipnja. Da se, pak, odlučila za neutralnu formu – šesti mjesec – kakvu rabe Ivo Josipović i bratija mu poispadala iz jugo-mantila, i to bi bila potvrda izdaje. Iz odnosa prema čudotvornom povjerenstvu još kako tako, ali iz “lavirinta jezičnih ćorsokaka” teško se izvući neokrznut biljegom izdajnika.

Kad “desnica” prolijevi

Zauzeti djetinjim etiketiranjem drugih, koje su im smislili treći, “desničari” ne nalaze vremena svrnuti pogled u vlastito dvorište pa neće naći ništa neobično ni u tomu što im se stajalište (a i argumentacija) prema politici vodstva Hrvata u BiH poklapa s onim slijednika jugo-komunističkih struktura. No, je li pitanje BiH Hrvata jedino u kojem vlada idila između ljute “desnice” s halal certifikatom i “ljevice” zakrite Soroševim skutima i zasute škudama iz istog izvora?

“Desnica” je gorljivo angažirana i u promociji prijedloga izbornog zakona nastalog pod paskom Josipovićeva stručnjaka Podolnjaka, lijevijeg i anarhičnijeg čak i od GONG-ovog, koji Hrvatsku onako baš suverenistički dijeli po izbornim jedinicama sukladno povijesnim pokrajinama potičući nimalo bezazlene dezintegracijske procese, S druge strane, mudri vođa “desnice” ni za kakvo teritorijalno cijepanje izbornih jedinica u BiH ne želi ni čuti, ponajmanje ono koje bi Hrvatima napokon omogućilo da sami biraju svoje predstavnike. Ma jasno… pa nije on Tresiglav …

Suradnja saborske Sekte i zvijezde “desnice” izabrane u medžlis Islamske zajednice datira još od pripreme zakona o otvaranju arhiva u čijem se središtu našlo pitanje produljenja razdoblja dostupnosti dokumenata s 30.05.1990. (konstituiran demokratski izabran Sabor) na 22.12.1990. (donesen Ustav RH). U okolnostima kad strukture naslijeđene iz komunističkog totalitarizma nadziru medije jasno je kome to najviše odgovara. Usmjeravanjem fokusa na “skandalozne makinacije zločinačke Tuđmanove Hrvatske” prikrili bi ključne protagoniste i čari komunizma tijekom “zlatnih” 45 godina. A i ovako im je uspjelo iskoristiti vrijeme dok je Sektin zakon bio na snazi, kako bi najvećim grješnicima prikazali (navodne) doušnike. Oni koji su ih vrbovali, držali na vezi, donosili ključne odluke i bili stupovi totalitarnog komunističkog sustava, ostali su netaknuti i dalje uživaju glas uglednih građana.

Možda je došlo vrijeme konačno se zapitati po čemu je to uopće takva “desnica” desna kad u svim političkim pitanjima prvog reda drži stranu svojih navodno najvećih protivnika – baštinika tekovina jugo-komunizma. Doći do odgovora na to, čini se, ne zahtijeva pretjerani napor. Naime, kad netko izgleda kao patka, hoda kao patka, gače kao patka,… najvjerojatnije je u pitanju ipak samo – patka!

Je li pačje geganje “desnice” tek posljedica lošeg vina, razvodnjenog espressa ili nečeg trećeg, tko će ga znati. Štogod bilo, poznato je da spomenuta pića mogu imati jak laksativni učinak. Izgleda toliko jak da i najljuće desničare lako potjeraju da prolijeve… No, čak i ako im navedeno pričinja gušt, previđaju kako Hrvatima, ma gdje bili, to baš i ne miriše na dobro…

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari