Pratite nas

Kolumne

Hibridni rat – uvijek i redovito protiv Hrvata i svake hrvatske države

Objavljeno

na

U zadnje vrijeme često se spominje termin “Hibridni rat”.

Najnovija poplava članaka o hibridnom ratu rezultat je Plenkovićevih i Krstičevićevih žalopojki o napadima na svoj lik i djelo, a sve to kvalificiraju kao “hibridni rat”, u kojemu su oni, naravno, žrtve.

Rasčistimo odmah neke stvari: u hibridnom ratu možeš dominirati, a možeš biti i žrtva, sve ovisi o inteligenciji i volji za pobjedom.

Plenković

Mi se nalazimo u svojevrsnom hibridnom medijskom ratu u kojem sudjeluje mnogo aktera…“, premijer Plenković

Krstičević

I opet su hibridno krenuli na mene, na moj rad i ono što predstavljam…“, ministar Krstičević

(Krstičević: Hibridni rat protiv mene, očito nekome smetam)

SOA

…sigurnosno obavještajne službe nisu pronašle elemente za tvrdnju kako se u Hrvatskoj vodi hibridni rat.

Upozoravamo, stoga, kako HRT u svojoj vijesti pogrešno navodi kako se “u izvješću SOA-e spominje i hibridno ratovanje“.

U svojem prema članku sa poratala N1 SOA tako demantira pogrešnu tvrdnju HRT-a:

http://hr.n1info.com/a262784/Vijesti/SOA-hibridno-ratovanje-i-HRT.html


en.wikipedia.org

Skraćena definicija sa Wikipedije glasi:

Hibridni rat vojna je strategija koja sadrži elemente konvencionalnog ratovanja, nekonvencionalnog ratovanja i kibernetskog ratovanja“.

Stručnjaci za nacionalnu sigurnost u Hrvatskoj za pojavnost koja je obuhvaćena hibridnim ratovanjem uglavnom koriste termin “specijalni rat”.

Hybrid warfare is a military strategy that blends conventional warfare, irregular warfare and cyberwarfare.[1] By combining kinetic operations with subversive efforts, the aggressor intends to avoid attribution or retribution.[2] Hybrid warfare can be used to describe the flexible and complex dynamics of the battlespace requiring a highly adaptable and resilient response.[1][3] There are a variety of terms used to refer to the hybrid war concept: hybrid war, hybrid warfare, hybrid threat, or hybrid adversary (as well as non-linear war, non-traditional war or special war). US military bodies tend to speak in terms of a hybrid threat, while academic literature speaks of a hybrid warfare. For the purposes of this article, these terms are used interchangeably.

https://en.wikipedia.org/wiki/Hybrid_warfare


O čemu je riječ?

Svaki čovjek ima vlastiti interes, svaka obitelj ima vlastiti interes, svaka zajednica ima vlastiti interes, svaki grad ima vlastiti interes, svaka regija jedne države ima vlastiti interes, svaka država ima vlastiti interes, svaka zajednica država ima vlastiti interes.

Počevši od pojedinca do najširih zajednica svatko se bori za svoje interese i prema zakonu prirode i sile, to je njegovo pravo koje može zaustaviti jedino i obavezno samo jača sila, bilo oružana, bilo sila zakona koju ljudski rod više-manje neuspješno pokušava implementirati na razini čovječanstva kao cjeline, ovdje valja primjetiti da se sila normativnog zakona gotovo uopće ne poštuje ako nije u pratnji sile oružja.

Interes je ono što pokreće svijet, interes je Bog materijalnog čovjeka, interes je svetinja nad svetinjama i za interes čovjek ide do krajnjih granica ne mareći za druge i drugome ostavlja, ako ostavlja, samo onoliko koliko mu je potrebno za golu egzistenciju i možebitno proizvodnju u svrhu golog preživljavanja, a to opet u svrhu proizvodnje onoga što treba onomu tko u rukama ima veću silu. Interes je osnova svake politike i svatko tko misli da je politika nešto drugo osim goli interes živi u laži i opsjeni.

Zašto je ova zapadna civilizacija tako brutalno ograničena – do retardacije, odnosno zašto u situaciji kad je tehnologija daleko ispred potreba civilizacije na ovom stupnju razvoja i u situaciji kad bismo mogli mirno razvijati znanost u svoj svojoj ljepoti te ulagati sve napore u znanost pomoću koje bi se čovjek više mogao posvetiti sebi u smislu razvijanja čovjeka kao umnog bića, mi razvijamo metode pljačke, robovlasništva, uništenja – ne samo sebe, nego i kompletnog čovječanstva, o tom ću više govoriti u nekim drugim tekstovima, ovo samo kao mala digresija u kom bi smjeru mogli ići, a ne idemo.

Interes, ta čarobna riječ materijalnog apsolutno ograničenog čovjeka u svom najvulgarnijem obliku razvija se u čitavom svijetu i nije samo zapadna civilizacija civilizacija idiota, već je to gotovo čitavo čovječanstvo osim nekih enklava koje prisilno i pod okupacijom žive životom modernog čovjeka bez uma i duše, posljedično i sreće.

Interes je razvijati i znanost, kulturu, medicinu, agrikulturu, no razlika je razvijati znanost kao podlogu za dobivanje osvajačkih ratova, odnosno kao predmet stjecanja materijalnog bogatstva ili kao predmet općeg napretka ukupnog čovječanstva.

Razlika je razvijati kulturu kao kulturu smrti i morbidne dekadencije u svrhu zgrtanja bogatstva na morbidnim, nacističkim, narcističkim, psihopatskim i drugim necivilizacijskim – nekulturnim temeljima ili se baviti kulturom u pozitivnom smislu.

Razlika je razvijati medicinu u svrhu ukupnog boljitka čovječanstva ili kao predmet zarade, a svjedoci smo u kakvo se vulgarno ruglo pretvorila medicina u rukama interesa.

Razlika je razvijati agrikulturu u svrhu opet ukupnog boljitka čovječanstva, a vidimo da se razvija u monopol koji isključuje i biljkama pravo da žive, zaštićuje svoje patentirane biljke ubojice koje donose smrt svoj ostaloj flori te truje čak i zemlju samo da bude jedini koji prodaje hranu, tko ne plati umire.

Ove razlike su bitne i ključne jer svjedoče namjeru onih koji su sve ono humanističko, primjerice znanost, izvrgnuli ruglu i prometnuli u osobni interes koji nema više čak ni u znanosti fizike nikakvu općeljudsku vrijednost već nekakvu najvulgarniju primijenjeno interesnu vrijednost.

Interes je Bog, za svog Boga se bori, ratuje, hibridno ratuje, sve je dozvoljeno što nije zabranjeno, a i ono što je zabranjeno dozvoljeno je ako imaš silu oružja, medija, korumpiranog sudstva te čime ucijeniti protivnika, onoga koji ima nešto što ti želiš.

Ratujemo svi svaki dan, postavljamo igru tako da ide nama u prilog, našim interesima, pokušavamo lijepo, umiljavamo se, ako ne ide, pojačavamo pritisak, započinjemo bitku za svoj interes ako ništa drugo ne djeluje – hibridno ratujemo, na osobnoj i svjetskoj razini, a intenzitet rata ovisi o otporu i vrijednosti onoga za što se borimo. Za Hrvatsku se ratuje bespoštedno, ulaže se sve da nas se pobjedi i to neka nam bude misao vodilja koliko vrijedimo, nemamo pojma o svojoj vrijednosti.


Sve je rat, samo je pitanje intenziteta

Poduzeća ratuju za tržište, pitanje je samo kojim intenzitetom, ali ratuju – hibridno. Korporacije ratuju jedne protiv druge, za tržište, znanstvenike, patente, mnijenje kupaca i dioničara, hibridno ratuju na beskonačno mnogo razina i raznim intezitetom u pojedinim segmentima. Primjer je i Agrokor koji je Ruska banka gotovo preuzela, a to ne odgovara iz nekog razloga njihovim neprijateljima na zapadu pa su stresli i uništili Agrokor da zaustave Ruse. Pritom se opet ratuje gotovo na granici pravog rata, kad kažem pravog rata mislim na ono kad Rusija uvijeno ili neuvijeno obećava da će se milijarda dolara morati vratiti, ja im vjerujem i vjerujem da će Hrvatska ispaštati i u konačnici morati vratiti Rusima dug na ovaj ili onaj način, naravno da neće platiti američki fondovi, oni će uzeti sve, mi ćemo platiti sve. A da se ratuje medijski, pravno, politički, koriste se sve moguće metode difamacije, svi sve optužuju za ovo ili ono. Tko je kriv i što je u konačnici i u većem interesu građana Hrvatske više nitko ne zna, vjerujem da više ne znaju ni glavni akteri – naši političari. Mi smo u žrvnju većih interesa i tu više nismo gospodari svoje sudbine. Zašto smo se doveli u ovakvu poziciju je drugo pitanje, ukratko možemo konstatirati da je krivo 45 godina komunizma i pljačkaškog bratstva i jedinstva koji je uništio kompletno hrvatsko gospodarstvo, a onda je krenuo rat u kojem smo krvlju obranili i uspostavili neovisnu Republiku Hrvatsku. Za vrijeme i poslije Domovinskog rata vođen je hibridni rat protiv Hrvatske. Nakon Oluje rat je postao prljaviji nego ikad i vodi se do dana današnjeg nesmanjenim intezitetom. Možemo slobodno konstatirati da smo od Oluje sve ratove izgubili.

https://komunistickizlocini.net/2016/05/17/komunisticke-lazi-o-industrijalizaciji-hrvatske/

Kad Krstičević kaže da se protiv njega hibridno ratuje potpuno je u pravu, ali bizarno je da se na to žali. To je isto kao da je u Domovinskom ratu zavapio “oni protiv mene ratuju i ubijaju mi vojnike”, ono, aloooo čovječe, što pričaš? Pa naravno da ratuju i ubijaju ti vojnike, pa naravno da te pokušavaju skinuti, možda i netko od onih s kojima surađuješ želi biti na tvom mjestu, naravno da ratuju političke stranke protiv tebe, naravno da ratuju strane obavještajne agencije kojima je u interesu da izabereš najgoru ponudu za novu borbenu eskadrilu, pa naravno da im je u interesu da ne budemo jaki, ucjenjuju te. Ali to nije tvoja bitka, tvoja je bitka da izabereš najbolju ponudu za novu borbenu eskadrilu aviona i tako njihov rat propada zajedno sa uloženim sredstvima. Ne žali se generale, nego ratuj, kad treba i hibridno, uozbilji se skoncentriraj i radi nabolje što možeš, tako ćeš ih satrti u prah. Boreći se protiv tenkova ne žališ se što bacaju dimne zavjese, nego se još bolje skoncentriraš na obris tenka i sastaviš ga tako da mu kupola odleti u zrak, pa nek kukaju i leleču neprijatelji. Hibridni rat je i dimna zavjesa, a tvoj je zadatak odraditi posao i uništiti neprijatelja, poslije nek se žale kome hoće.

Kad premijer Plenković kaže da se protiv Vlade vodi hibridni rat on je potpuno u pravu. Ono što nije normalno je da je tek sad to shvatio? Protiv svake Vlade na svijetu vodi se hibridni rat, rat vode interesne skupine koje gubeći svoju Vladu gube pogodnosti i benefite, rat vode pomoću medija, civilnih i svakojakih udruga, interesnih skupina, političkih stranaka, plaćenih piskarala i pisaca koji se prodaju za određenu svotu, rat vode i preko politologa, sociologa, psihologa, filozofa… koji imaju cijenu i za koje se zna koliko košta kartica teksta, rat se vodi nesmiljeno i s ciljem da se protivnika porazi, koji dio tu nije jasan premijeru?

Vlade vode rat sa drugim vladama susjednih zemalja, pitanje je samo kojim intenzitetom. S nekima se vode sporadični interesni hibridni ratovi, Slovenija, s nekima sudbinski – Srbija, BiH.

Hrvatska u hibridnim ratovima sa Srbijom i BiH ispada kompletan idiot, jer kako drukčije objasniti da je danas Hrvatska svima na stupu srama i optuženičkoj klupi, a ne tako davno bili smo apsolutni pobjednici i spasitelji muslimanima kad smo spriječili genocid u Bihaćkoj enklavi ili onda kad smo primili gotovo pola milijuna bosanskih izbjeglica. Ali podliji i definitivno inteligentniji muslimanski političari znali su da je život borba i svako posustajanje vodi u poraz te su nastavili hibridni rat i pobijedili u svakom segmentu napravivši od Hrvatske i Hrvata ruglo i budalu koja sama sebe teško optužuje za ono što jest i ono što nije, dok svi oni ostali nisu ni luk jeli ni luk mirisali. Ista je stvar i sa Srbijom.

Srbija, primjerice, ulaže strahovit napor da zadrži na životu svoju petu kolonu u Hrvatskoj, u nedostatku pravih četnika do nekakvih 25-30% javnog mnijenja sad podržavaju one koji sebe zovu ljevičarima i koji trče po uputstva kod ultranacistički nastrojenih voždova, a neki od ovih tzv. ljevičara govore u zarez isto kao i četnički vojvode Šešelj, Nikolić, Vučić, Šljivančann, Mladić, No još bolje, našli su način kako sve svoje agencije spojiti na naš državni proračun i nikom ništa. Strani agenti koji nisu nikad niti živjeli u Hrvatskoj dolaze po zadatku i postaju voždovi i vojnici agentura koje se  vole nazivati civilne udruge i slično, a svi skupa za naš novac vode strašne kampanje mržnje i blaćenja hrvatskog naroda i hrvatske države. Protiv Hrvatske se na domaćoj i svjetskoj razini vode strašne kampanje tko to može zanijekati? To je hibridni rat najvećeg mogućeg intenziteta, samo pola koraka udaljen od pravog rata. I pobjeđuju! No to je tema za sebe pa ću ovdje stati.

Ne znam je li netko primjetio ali BiH ne dila dokumente i sve je inkriminirajuće po njih vojna tajna, o Srbiji da ne govorimo, to ne radi nitko normalan, to rade veleizdajnici. Jedino opravdano iznošenje kompletne ratne i tajne dokumentacije je u slučaju kad svi iznose sve pa neki inkriminirajući događaj na nekoj strani može biti opravdan samo nekim drugim planovima i radnjama druge strane, inače stoji sam za sebe kao neoboriva optužba. Ali druge strane grade svoje države i ne rade na svom uništenju, drugi političari grade svoje države jer vole svoj narod. Koliko su muslimanski političari gledali unaprijed svjedoči i što 4 godine nisu htjeli priznati tko ih granatira u Sarajevu i kolje po čitavoj Bosni, oni su imali plan i ljude koji ga ostvaruju, rezultate plana vidimo, surova dominacija bez truna ljudskosti i pravde, ta Hrvati sebi ne biraju čak ni predstavnike a potpuni nestanak hrvatskog naroda iz BiH je pitanje vremena.

O da, gospodo, radi se i o ljubavi prema svojoj domovini i narodu, a ako nešto možemo sa sigurnošću tvrditi to je da srpski i muslimanski političari vole svoj narod, ne svjedoče protiv svog naroda, ne likuju nad presudama protiv svog naroda, ne dilaju najtajnije dokumente jednostrano, ne rade svom narodu o glavi i grade svoje države, s te strane ja im skidam kapu i pozivam, uvjetno rečeno, “naše” političare da uče od boljih od sebe, a to su i Muslimani i Srbi. Učite od njih kad već nećete od prvog predsjednika koji ih je sve zajedno porazio i stvorio sa hrvatskim narodom ono što vi niste sposobni ni održavati.

Dakle, hibridni rat je apsolutna stvarnost svijeta kakvog poznajemo, na svim razinama i raznim intezitetima, a onaj tko tvrdi suprotno možda nije zlonamjeran, no svakako nije dovoljno sposoban obraniti se od onih koji znaju što rade i trebao bi prepustiti svoje mjesto onima koji znaju.

Tvrdnja “…sigurnosno obavještajne službe nisu pronašle elemente za tvrdnju kako se u Hrvatskoj vodi hibridni rat.” je nonsens i strahovita zabluda onih koji bi trebali biti glavni sudionici obrane interesa svoje države od onih koji kroz hibridne ratove jednostavno štite ili uspostavljaju svoje interese.

U Hrvatskoj kao i u kompletnom svijetu svaki dan i svaku sekundu vodi se hibridni rat za interese, a pravo pitanje nije vodi li se taj rat, nego vodi li se u okvirima dogovorenih konvencija i prava, čak  nije bitno ni je li moralno jer danas kad se svečano uspostavlja civilizacija bez morala i bez Boga ne znači ništa prigovarati takvima da su nemoralni, oni se raduju što smo primjetili da su drukčiji.

Primjer, za SOA-u, hibridnog rata protiv Hrvatske je i Inicijativa mladih čiji je vožd Mario Mažić tražio čak i da se zabrani pjesma Lijepa li si, jer je nacionalistička, agresivna i potiče na mržnju, kaže ovaj mladi neobrijani Mažić. I to nije sve.

Kaže i da je Srbe-žrtve protjerala hrvatska vlast, žrtve su po ovom hibridnom Mladiću samo Srbi, naravno, onih 30 000 pobijenih Hrvata u HR I BiH nisu žrtve kao ni spaljena trećina Hrvatske i pola milijuna hrvatskih izbjeglica. Rekao je on puno toga i sve je produkt divlje mržnje prema Hrvatskoj i Hrvatima, ali to nije ni bitno, ono bitno je da se on pojavljuje kao podrška svakom skupu na kojemu se pljuje Hrvatsku i Hrvate, piše, organizira, sprovodi akcije i sve su te akcije nešto što će uvijek potpisati četnički vojvoda Šešelj, gotovo identični govori i stavovi, zar treba još neki dokaz da vodi hibridni rat protiv Hrvatske i Hrvata? Njegovo je pravo to raditi, naše upozoravati tko je i zašto to radi.

Tko je Mario Mažić, koji je tražio da se zabrani pjesma ‘Lijepa li si’?

Ovo je samo jedan primjer, a takvih ima beskonačno, primjerice civilne udruge koje osnivaju uvijek jedni te isti pa ih onda kao udružuju pa im onda mijenjaju imena da zakamufliraju tko su kad se istroše s jednim imenom i kad svi shvate što rade – vode hibridni rat protiv Hrvatske i za proračunske milijune. Ili preuzimanje svih važnijih medijskih institucija i udruga, preuzimaju naravno nekompetentni i podložni, vojnici i plaćenici neprijateljskih sila, a onda zajednički hibridni rat, uvijek i redovito protiv Hrvata i svake hrvatske države. Često se preuzimaju takve udruge ili stranke samo da se ubiju i od njih nema ni glasa u skladu s onim što im je kao u opisu posla ili u skladu sa temeljima na kojima su nastali, dok oni koji se  glasaju uglavnom su vrlo GLASNO protiv svega sa predznakom hrvatski.


Probudite se!!!

Hibridni rat je stvarnost i način života ove jadne i nesretne civilizacije! Probudite se!!!

Hibridni rat je i kad Facebook apsolutno neetično i protuzakonito blokira ljude i portale zbog mišljenja ili slike, bilo čije. Naravno da su administratori za ove krajeve i pri uspostavi Civilizacije Idiota i Vrlog Novog Svijeta birani prema nacionalnom i ideološkom ključu i naravno da su im u njihovom ratu sloboda govora, demokracija, humanizam, etika… nepostojeća rupa na svirali. Naravno da vlasnik Facebooka nije slobodan čovjek i u šapama je onih koji stvaraju čudovište od civilizacije u kojoj će svaka misao i riječ biti propisana i u kojoj  će ubrzo i ubijati one koji budu govorili o slobodi i slobodnom svijetu, ali da se bar i ne pokuša boriti, to je stvarno jadno.

Poruka političarima: Ako već nemate ljubavi prema domovini i narodu koji vam je sve što imate dao, ono najvrijednije – život, kao što imaju srbijanski i muslimanski političari – koji gledaju dugoročno unaprijed i krvavo hibridno ratuju za svoje narode, neka vam bar misao vodilja bude to da ne budete sprdnja i lak zalogaj političarima drugih i neprijateljskih naroda i država, ismijavaju vas i ubijaju u pojam, a preko vas i nas, probudite se!!!

Autor:  Stjepan Štimac / Projekt Velebit

Krstičević: Vodi se hibridni rat protiv mene, očito nekome smetam

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ne vesele mene bez Thompsona utakmice nedjeljom

Objavljeno

na

Objavio

Proteklih je tjedana urugvajski pisac Eduardo Galeano, autor knjige kratkih eseja Nogomet na suncu i u sjeni često citiran. Kako i ne bi, kad je, kazao bi Slaven Letica, pisac biblije egzistencijalne nogometne filozofije. Napisao je taj glasoviti Urugvajac, uz ino, i to da kad trči 11 urugvajskih nogometaša, četiri milijuna Urugvajaca trči s njima. Analogija se nameće; I s Vatrenima je trčalo barem isto toliko Hrvata. Ma gdje bili! A onda se dogodio „slučaj Thompson“, piše: Josip VričkoDnevnik.ba

Uoči povratka svjetskih viceprvaka, novinarka jedne televizije gotovo je nagovarala Milana Bandića e ne bi joj otkrio veliku tajnu: Hoće li Marko Perković Thompson pjevati na Trgu bana Jelačića? No, gena je kamenih zagrebačkih gradonačelnik, uporan u izbjegavanju odgovora. Baš k’o da ga je pitala hoće li pjevati Đorđe Marijanović?!

Promrmljao je tek kako se neki drugi ljudi bave glazbenim dijelom dočeka. Ali, Marko je iz Čavoglava, a neki od Vatrenih kalili su se na velebitskoj buri, pa se i oni nisu dali. Tako se Thompson na poziv dva najvažnija čovjeka hrvatske nogometne reprezentacije, Zlatka Dalića i Luke Modrića u slavljenički autobus ukrcao još u Zračnoj luci „Dr. Franjo Tuđman“. Isključio mu je, douduše, Miki iz Pogane Vlake struju na Trgu, ali jebeš struju. Bolje je „na suho“. Iz srca je!

I ako ne bude dramatičnih promijena u režiji Dalićeve opskurne oporbe unutar Hrvatskog nogometnog saveza, najpopularniji pjevač domoljubnih hrvatskih pjesama ostat će, ‘ajmo kazati, dvorski pjevač Vatrenih.

Lijepa li si!

Naime, izbornik Dalić, koji je u početku izbjegavao da ga uvuku u priču o Genima kamenim podno Jelačića bana, na kraju bio odrješit – dok je on izbornik bit će kako kažu igrači, a oni su kazali – Thompson. „Njegova pjesma Lijepa li si hit je u autobusu na našem putu do stadiona, ona je motivacijska injekcija pri istrčavanju iz slvačionice na teren. Što je u njoj loše, gdje vidite poruke mržnje, zašto moramo trpjeti ta prozivanja? Pjesma o ljubavi prema domovini iritira pet posto ljudi u ovoj državi, dok bi ostalih 95 posto uz nju slavilo. E, pa slavit ćemo kako mi to želimo. Neka pati koga smeta“, puknuo je na kraju Daliću film i otvorio je dušu dokraja.

A ta šačica od pet posto domaćih izdajnika ima svoga poklonika i u komšiluku. Predsjednik Srbije, zna se. Nesuđeni četnički vojvoda Aleksandar Vučić se, po osobnom priznanju, ne može načuditi onima što se (po Srbiji) čude što su viceprvaci svijeta slavili uz Thompsona. Poruka je toga političkoga sina vojvode Šešelja kako je, zapravo, normalno da Hrvati ustašuju. Ipak, zanimljivo je da vrlo solidno zna Perkovićev repertoar, koji mu onda služi da pojasni zašto je navijao za Ruse, a ne za Hrvate. Umjesto da se o svom jadu – tj. Kosovu – zabavi, Vučić analizira jedan – po mome skromnom sudu – divan, nekada na prostorima bivše Jugoslavije, općeprihvaćen stih:

Čujte srpski dobrovoljci, bando, četnici

Stiće vas naša ruka i u Srbiji

Dobro, malo je Thompson prešao granicu, ali, evo, i kada citiram ovaj stih, sav se naježim. Mogu zato imati razumijevanja prema Vučići, koji se, također, vjerujem naježi. Ali, iz drugih razloga. Ima, naime, taj Šešeljev skutonoša stanoviti ratnih dugova u Hrvatskoj. Njegova je navada da se bori protiv ustaša sa sedamdesetak godina zakašnjenja, u biti je frapantna. Točnije, njegova spremnost da čak i laže. Slagao je tako ne trepnuvši kako su mu ustaše u Čipuljićima kraj Bugojna ubili djeda. Nedavno su, međutim, brojne novinarske ekipe utvrdili kako je Vučić senior glavom zaplatio u Banjoj Luci u nekakvom birtijskom obračunu zbog duga.

S druge, pak, strane djeda kapetana Vatrenih Luke Modrića ubili su četnici 18. prosinca 1991. petstotinjak metara od kuće u selu nadomak Obrovca. Ostali dio obitelji Modrić jedva se spasio i nekako dokopao Zadra. Otac Stipe je radio kao mehaničar, mali Luka trenirao nogomet… Ostalo je povijest. Ali, baš ova crtica iz Modrićeva životopisa otkriva zašto je najbolji igrač Mundijala u Moskvi – a nekada mali pastir s Velebita – poželio da mu Thompson na Trgu zapjeva:

Čvrsta ruka i poštenje

Sveta voda i krštenje

Budi čovik to je dika

Budi roda svoga slika

Ne daj na se, ne daj svoje

Nemoj tuđe, prokleto je

Jer ko život tako prođe

Ponosan pred Boga dođe

A, jasno je i zašto Vučiću smeta, poglavito, rekao bih, ovo: Ne daj na se, ne daj svoje / Nemoj tuđe, prokleto je. Ovaj je, naime, bivši (?!) radikal odrastao na suprotnim vrijednostima. Pod budnom paskom četničkih vojvoda – Voje i Tome.

Trese se, trese na Vučiću cveće

Uz to, cijelu tu situaciju oko predsednikova nenavijanja za Hrvatsku, izvrsno je detektirao sportski – a sve više i politički – komentator Milojko Pantić. Poručio je Vučiću, još na početku Svjetskog nogometnog prvenstva, da će građanska Srbija navijati za Hrvatsku, dok šovinistička Srbija priželjkuje što ubjedljiviji poraz hrvatske reprezentacije. Za ovu je drugu Srbiju i Novak Đoković, navičaj Vatrenih, „psihopat, ludak i kompletan idiot“, kako ga je, uostalom, definirao jednan veselnik iz predsednikove Srpske napredne stranke te – logično – i iz te napredne Vučićeve Srbije.

Srećom, u Bosni i Hercegovini, preciznije u njezinu federalnom dijelu nisu se baš primili vučići i slični kučići, koji bi iskoristili prigodu lajuckati po hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji – odnosno Hrvatima, generalno. Primjetio je to i veliki Zlatko Dalić pa, evo, svjedoči kako je dobio nebrojene poruke iz naše zemlje, njegove domovine. Osobito ga je, čini se, ganula slika iz Bihaća s transparentom: Hvala, Hrvatska! A o tom čovjeku, uz sve ino, možda najbolje govori i njegova isprika. Zažalio je, kaže, što je iz Rusije, umjesto svima u Bosni i Hercegovini, čestitku poslao samo svojim sunarodnjacima.

Ipak, kad su na početku počele prve proslave hrvatskih navijača po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u sarajevskom partijskom glasilu zalajao je novopromovirani gazdin tornjak. Navijačko: U boj, u boj, za narod svoj, spremno je i brzo – rubrika mu se, na koncu, zove minuta – stigmatizirao kao ustaško urlikanje. A ne treba više od minute pa da se na, primjerice, Wikipediji nađe kako je Franjo Marković 1866. napisao hrvatsku domoljubnu pjesmu U boj, u boj, a skladao je iste godine Ivan Zajc e da bi je deset godina potom Zajc uklopio u njegovu operu Nikola Šubić Zrinjski.

Evo, dakle, za Fahrina tornjaka samo jedna kitica:

U boj, u boj!

Mač iz toka, bane,

Nek dušman zna kako mremo mi!

Grad naš već gori,

Stiže do nas već žar:

Rik njihov ori,

Bijesan je njihov kar!

Nema što, prava ustaška.

P.S. E, jesam se baš u ovoj kolumni ispjevao! I neka sam…

Josip VričkoDnevnik.ba/HMS

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miklenić: Kao što je uspjela hrvatska nogometna reprezentacija, tako može uspjeti i Hrvatska

Objavljeno

na

Objavio

Osvajanjem drugoga mjesta, odnosno srebrne medalje na Svjetskom nogometnom prvenstvu, hrvatska nogometna reprezentacija ostvarila je ne samo vrhunski, zadivljujući i teško ponovljiv športski uspjeh, nego i višestruko svjedočanstvo o realnim mogućnostima uspješnosti hrvatskoga naroda i države Hrvatske.

Iznimni športski uspjeh pokrenuo je gotovo sve Hrvate i gotovo sve lojalne hrvatske građane te su stvoreni do sada u mladoj državi Hrvatskoj nezabilježeni euforija, radost i ponos. Veličanstvena i viteška pobjeda u vojno-redarstvenoj operaciji »Oluji«, premda je bila sudbinski presudna za opstanak Republike Hrvatske, a zapravo baš zbog toga, ostavila je ravnodušnim ili čak nesretnim znatan dio hrvatskih građana, a sadašnji nogometni uspjeh uspio je očarati i velik dio tih građana. Ne može se ne vidjeti: kako se hrvatska nogometna reprezentacija penjala na Svjetskom prvenstvu, tako se sve više u val uspješnosti ubacivala politika, kako ona profesionalnih političara, tako i medijska, još jednom bezočno se pretvarajući i besramno se ulagujući svima koji dišu športski hrvatski sa snažnim, premda prikrivenim ciljem, stjecanja novih bodova za svoje osobne i grupne interese. Proizvodnja u stanovitom smislu kolektivne psihoze odnosno pretjerane euforije lako može postati tek stvaranje mjehurića od sapunice, ali i podmuklo kopanje jame za još dublja i značajnija razočaranja, čak za depresiju. Osjetljiv porast vrlo specifične potrošnje i još jedno, ovaj put posebno snažno i učinkovito odvraćanje pozornosti od krute hrvatske stvarnosti, koju se ne želi mijenjati jer nekim skupinama upravo takva najviše odgovara, zapravo baš ništa ne rješavaju, a možda čak otežavaju i odgađaju nužna rješenja.

Najvažnija sporedna stvar na svijetu

Nogomet je tek »najvažnija sporedna stvar na svijetu«, pa ako on može proizvesti toliko iskrenih (ali i katkad hinjenih i pomodarski isforsiranih) sreće, radosti i ponosa, kakvi bi bili tek učinci svjetskih uspjeha Hrvata na realnim područjima života (npr. u proizvodnji) koji bi ne samo afirmirali i bolje pozicionirali Hrvatsku u svjetskim razmjerima i koji bi donijeli stvarni boljitak svim hrvatskim građanima? Upozorenje na te vrlo negativne pojave u sadašnjem povijesnom času hrvatskoga naroda i države Hrvatske nipošto ni za milimetar ne umanjuje zadivljujući športski uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije, nego pokušava biti poziv na trijeznost da se jos jednom ne postane žrtvom manipulacije i vještih manipulatora. Da se to ne bi dogodilo, treba uprijeti oči u svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji i u hrvatsku nogometnu reprezentaciju i pokušati iščitati koji su se to kriteriji uspješnosti očitovali, a koji bi se trebali primijeniti i u svim segmentima društvenoga života u Hrvatskoj.

Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji održano je više nego ikada do sada (zahvaljujući i primjeni nove tehnologije) po ujednačenim pravilima koja su onemogućila da itko bude povlašten, a omogućila su da do izražaja dođe stvarna sposobnost svake nacionalne nogometne momčadi i njezinih članova. Ne bi li bio ideal, a i šansa za mir u svijetu, da takvo poštivanje ujednačenih pravila i kriterija vlada u svjetskoj politici, u politici Europske unije? Ne bi li konačno i u Hrvatskoj trebala u svoj punini zaživjeti u Ustavu zapisana načela o ravnopravnosti umjesto sadašnje prakse povlaštenosti skupina i pojedinaca, kako onih koji nikada ne izlaze na izbore, a silno utječu na događanja u Hrvatskoj, tako I onih koji na izborima dobivaju mandat kojim se najčešće koriste za osnaživanje svojih osobnih i grupnih interesa ne mareći za opće dobro hrvatske nacije? Nije li toliki politički (zapravo sebični politikantski) otpor promjeni izbornoga zakonodavstva onemogućavanje poštenih »pravila igre« radi očuvanja svoje povlaštenosti? Nije li upravo u toj povlaštenosti pojedinih skupina, bilo bez mandata bilo s mandatom, korijen svih najvećih društvenih zala: od izumiranja hrvatskoga naroda do novoga iseljavanja i pustošenja čitavih hrvatskih regija (izumiranja sela) koje bi mogle živežnim namirnicama opskrbljivati pet puta toliko ljudi koliko ih danas ima Hrvatska?

Samo najsposobniji

U hrvatsku nogometnu reprezentaciju ušli su samo najsposobniji hrvatski nogometaši (hvala Bogu ima ih još za koje nije bilo mjesta, no to je jamstvo da će hrvatska nogometna reprezentacija moći i ubuduće imati vrhunske igrače) i jasno je da je to prvi preduvjet za postignuti športski uspjeh. Kad bi hrvatsku državu i hrvatsko gospodarstvo vodili stvarno najsposobniji, ne bi li Hrvatska bilježila velike i značajne uspjehe na svim područjima društvenoga života i djelovanja?

Hrvatski nogometni reprezentativci imali su jasan cilj, koji se na prvi pogled mnogima činio nedostižan, nerealan, no oni su ostali vjerni cilju, vjerovali su u svoje sposobnosti, svoje zajedništvo, i više nego spremno podnijeli svu »tegobu dana«, iskreno i pošteno su se trudili, žrtvovali – i cilj je postao stvarnost! U tom kontekstu više je nego tragično što hrvatska politička i gospodarska vodstva zapravo nemaju pred sobom jasan nacionalni cilj, nego su im važniji njihovi partikularni interesi pa je više nego jasno da Hrvatska ne može napredovati, ne može biti uspješna s takvim »igračima«.

Kao što su nogometni reprezentativci izrasli iz hrvatskoga naroda, tako u hrvatskom narodu ima mnogo talentiranih i sposobnih u svim pozivima, zanimanjima i djelatnostima, što znači da Hrvatska na svim područjima može biti uspješna. U nogometnoj reprezentaciji glavnu riječ vode najsposobniji Hrvati koji »rade« u inozemstvu. Gdje bi Hrvatskoj bio kraj kad bi u politiku i u gospodarstvo stvarno uključila najsposobnije Hrvate koji žive i rade u iseljeništvu? Kao što je uspjela hrvatska nogometna reprezentacija, tako može uspjeti i Hrvatska, samo treba imati prave igrače, koji slijede jasan cilj, njeguju stvarno zajedništvo i očituju veliku požrtvovnost.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari