Pratite nas

Kolumne

Hibridni rat – uvijek i redovito protiv Hrvata i svake hrvatske države

Objavljeno

na

U zadnje vrijeme često se spominje termin “Hibridni rat”.

Najnovija poplava članaka o hibridnom ratu rezultat je Plenkovićevih i Krstičevićevih žalopojki o napadima na svoj lik i djelo, a sve to kvalificiraju kao “hibridni rat”, u kojemu su oni, naravno, žrtve.

Rasčistimo odmah neke stvari: u hibridnom ratu možeš dominirati, a možeš biti i žrtva, sve ovisi o inteligenciji i volji za pobjedom.

Plenković

Mi se nalazimo u svojevrsnom hibridnom medijskom ratu u kojem sudjeluje mnogo aktera…“, premijer Plenković

Krstičević

I opet su hibridno krenuli na mene, na moj rad i ono što predstavljam…“, ministar Krstičević

(Krstičević: Hibridni rat protiv mene, očito nekome smetam)

SOA

…sigurnosno obavještajne službe nisu pronašle elemente za tvrdnju kako se u Hrvatskoj vodi hibridni rat.

Upozoravamo, stoga, kako HRT u svojoj vijesti pogrešno navodi kako se “u izvješću SOA-e spominje i hibridno ratovanje“.

U svojem prema članku sa poratala N1 SOA tako demantira pogrešnu tvrdnju HRT-a:

http://hr.n1info.com/a262784/Vijesti/SOA-hibridno-ratovanje-i-HRT.html


en.wikipedia.org

Skraćena definicija sa Wikipedije glasi:

Hibridni rat vojna je strategija koja sadrži elemente konvencionalnog ratovanja, nekonvencionalnog ratovanja i kibernetskog ratovanja“.

Stručnjaci za nacionalnu sigurnost u Hrvatskoj za pojavnost koja je obuhvaćena hibridnim ratovanjem uglavnom koriste termin “specijalni rat”.

Hybrid warfare is a military strategy that blends conventional warfare, irregular warfare and cyberwarfare.[1] By combining kinetic operations with subversive efforts, the aggressor intends to avoid attribution or retribution.[2] Hybrid warfare can be used to describe the flexible and complex dynamics of the battlespace requiring a highly adaptable and resilient response.[1][3] There are a variety of terms used to refer to the hybrid war concept: hybrid war, hybrid warfare, hybrid threat, or hybrid adversary (as well as non-linear war, non-traditional war or special war). US military bodies tend to speak in terms of a hybrid threat, while academic literature speaks of a hybrid warfare. For the purposes of this article, these terms are used interchangeably.

https://en.wikipedia.org/wiki/Hybrid_warfare


O čemu je riječ?

Svaki čovjek ima vlastiti interes, svaka obitelj ima vlastiti interes, svaka zajednica ima vlastiti interes, svaki grad ima vlastiti interes, svaka regija jedne države ima vlastiti interes, svaka država ima vlastiti interes, svaka zajednica država ima vlastiti interes.

Počevši od pojedinca do najširih zajednica svatko se bori za svoje interese i prema zakonu prirode i sile, to je njegovo pravo koje može zaustaviti jedino i obavezno samo jača sila, bilo oružana, bilo sila zakona koju ljudski rod više-manje neuspješno pokušava implementirati na razini čovječanstva kao cjeline, ovdje valja primjetiti da se sila normativnog zakona gotovo uopće ne poštuje ako nije u pratnji sile oružja.

Interes je ono što pokreće svijet, interes je Bog materijalnog čovjeka, interes je svetinja nad svetinjama i za interes čovjek ide do krajnjih granica ne mareći za druge i drugome ostavlja, ako ostavlja, samo onoliko koliko mu je potrebno za golu egzistenciju i možebitno proizvodnju u svrhu golog preživljavanja, a to opet u svrhu proizvodnje onoga što treba onomu tko u rukama ima veću silu. Interes je osnova svake politike i svatko tko misli da je politika nešto drugo osim goli interes živi u laži i opsjeni.

Zašto je ova zapadna civilizacija tako brutalno ograničena – do retardacije, odnosno zašto u situaciji kad je tehnologija daleko ispred potreba civilizacije na ovom stupnju razvoja i u situaciji kad bismo mogli mirno razvijati znanost u svoj svojoj ljepoti te ulagati sve napore u znanost pomoću koje bi se čovjek više mogao posvetiti sebi u smislu razvijanja čovjeka kao umnog bića, mi razvijamo metode pljačke, robovlasništva, uništenja – ne samo sebe, nego i kompletnog čovječanstva, o tom ću više govoriti u nekim drugim tekstovima, ovo samo kao mala digresija u kom bi smjeru mogli ići, a ne idemo.

Interes, ta čarobna riječ materijalnog apsolutno ograničenog čovjeka u svom najvulgarnijem obliku razvija se u čitavom svijetu i nije samo zapadna civilizacija civilizacija idiota, već je to gotovo čitavo čovječanstvo osim nekih enklava koje prisilno i pod okupacijom žive životom modernog čovjeka bez uma i duše, posljedično i sreće.

Interes je razvijati i znanost, kulturu, medicinu, agrikulturu, no razlika je razvijati znanost kao podlogu za dobivanje osvajačkih ratova, odnosno kao predmet stjecanja materijalnog bogatstva ili kao predmet općeg napretka ukupnog čovječanstva.

Razlika je razvijati kulturu kao kulturu smrti i morbidne dekadencije u svrhu zgrtanja bogatstva na morbidnim, nacističkim, narcističkim, psihopatskim i drugim necivilizacijskim – nekulturnim temeljima ili se baviti kulturom u pozitivnom smislu.

Razlika je razvijati medicinu u svrhu ukupnog boljitka čovječanstva ili kao predmet zarade, a svjedoci smo u kakvo se vulgarno ruglo pretvorila medicina u rukama interesa.

Razlika je razvijati agrikulturu u svrhu opet ukupnog boljitka čovječanstva, a vidimo da se razvija u monopol koji isključuje i biljkama pravo da žive, zaštićuje svoje patentirane biljke ubojice koje donose smrt svoj ostaloj flori te truje čak i zemlju samo da bude jedini koji prodaje hranu, tko ne plati umire.

Ove razlike su bitne i ključne jer svjedoče namjeru onih koji su sve ono humanističko, primjerice znanost, izvrgnuli ruglu i prometnuli u osobni interes koji nema više čak ni u znanosti fizike nikakvu općeljudsku vrijednost već nekakvu najvulgarniju primijenjeno interesnu vrijednost.

Interes je Bog, za svog Boga se bori, ratuje, hibridno ratuje, sve je dozvoljeno što nije zabranjeno, a i ono što je zabranjeno dozvoljeno je ako imaš silu oružja, medija, korumpiranog sudstva te čime ucijeniti protivnika, onoga koji ima nešto što ti želiš.

Ratujemo svi svaki dan, postavljamo igru tako da ide nama u prilog, našim interesima, pokušavamo lijepo, umiljavamo se, ako ne ide, pojačavamo pritisak, započinjemo bitku za svoj interes ako ništa drugo ne djeluje – hibridno ratujemo, na osobnoj i svjetskoj razini, a intenzitet rata ovisi o otporu i vrijednosti onoga za što se borimo. Za Hrvatsku se ratuje bespoštedno, ulaže se sve da nas se pobjedi i to neka nam bude misao vodilja koliko vrijedimo, nemamo pojma o svojoj vrijednosti.


Sve je rat, samo je pitanje intenziteta

Poduzeća ratuju za tržište, pitanje je samo kojim intenzitetom, ali ratuju – hibridno. Korporacije ratuju jedne protiv druge, za tržište, znanstvenike, patente, mnijenje kupaca i dioničara, hibridno ratuju na beskonačno mnogo razina i raznim intezitetom u pojedinim segmentima. Primjer je i Agrokor koji je Ruska banka gotovo preuzela, a to ne odgovara iz nekog razloga njihovim neprijateljima na zapadu pa su stresli i uništili Agrokor da zaustave Ruse. Pritom se opet ratuje gotovo na granici pravog rata, kad kažem pravog rata mislim na ono kad Rusija uvijeno ili neuvijeno obećava da će se milijarda dolara morati vratiti, ja im vjerujem i vjerujem da će Hrvatska ispaštati i u konačnici morati vratiti Rusima dug na ovaj ili onaj način, naravno da neće platiti američki fondovi, oni će uzeti sve, mi ćemo platiti sve. A da se ratuje medijski, pravno, politički, koriste se sve moguće metode difamacije, svi sve optužuju za ovo ili ono. Tko je kriv i što je u konačnici i u većem interesu građana Hrvatske više nitko ne zna, vjerujem da više ne znaju ni glavni akteri – naši političari. Mi smo u žrvnju većih interesa i tu više nismo gospodari svoje sudbine. Zašto smo se doveli u ovakvu poziciju je drugo pitanje, ukratko možemo konstatirati da je krivo 45 godina komunizma i pljačkaškog bratstva i jedinstva koji je uništio kompletno hrvatsko gospodarstvo, a onda je krenuo rat u kojem smo krvlju obranili i uspostavili neovisnu Republiku Hrvatsku. Za vrijeme i poslije Domovinskog rata vođen je hibridni rat protiv Hrvatske. Nakon Oluje rat je postao prljaviji nego ikad i vodi se do dana današnjeg nesmanjenim intezitetom. Možemo slobodno konstatirati da smo od Oluje sve ratove izgubili.

https://komunistickizlocini.net/2016/05/17/komunisticke-lazi-o-industrijalizaciji-hrvatske/

Kad Krstičević kaže da se protiv njega hibridno ratuje potpuno je u pravu, ali bizarno je da se na to žali. To je isto kao da je u Domovinskom ratu zavapio “oni protiv mene ratuju i ubijaju mi vojnike”, ono, aloooo čovječe, što pričaš? Pa naravno da ratuju i ubijaju ti vojnike, pa naravno da te pokušavaju skinuti, možda i netko od onih s kojima surađuješ želi biti na tvom mjestu, naravno da ratuju političke stranke protiv tebe, naravno da ratuju strane obavještajne agencije kojima je u interesu da izabereš najgoru ponudu za novu borbenu eskadrilu, pa naravno da im je u interesu da ne budemo jaki, ucjenjuju te. Ali to nije tvoja bitka, tvoja je bitka da izabereš najbolju ponudu za novu borbenu eskadrilu aviona i tako njihov rat propada zajedno sa uloženim sredstvima. Ne žali se generale, nego ratuj, kad treba i hibridno, uozbilji se skoncentriraj i radi nabolje što možeš, tako ćeš ih satrti u prah. Boreći se protiv tenkova ne žališ se što bacaju dimne zavjese, nego se još bolje skoncentriraš na obris tenka i sastaviš ga tako da mu kupola odleti u zrak, pa nek kukaju i leleču neprijatelji. Hibridni rat je i dimna zavjesa, a tvoj je zadatak odraditi posao i uništiti neprijatelja, poslije nek se žale kome hoće.

Kad premijer Plenković kaže da se protiv Vlade vodi hibridni rat on je potpuno u pravu. Ono što nije normalno je da je tek sad to shvatio? Protiv svake Vlade na svijetu vodi se hibridni rat, rat vode interesne skupine koje gubeći svoju Vladu gube pogodnosti i benefite, rat vode pomoću medija, civilnih i svakojakih udruga, interesnih skupina, političkih stranaka, plaćenih piskarala i pisaca koji se prodaju za određenu svotu, rat vode i preko politologa, sociologa, psihologa, filozofa… koji imaju cijenu i za koje se zna koliko košta kartica teksta, rat se vodi nesmiljeno i s ciljem da se protivnika porazi, koji dio tu nije jasan premijeru?

Vlade vode rat sa drugim vladama susjednih zemalja, pitanje je samo kojim intenzitetom. S nekima se vode sporadični interesni hibridni ratovi, Slovenija, s nekima sudbinski – Srbija, BiH.

Hrvatska u hibridnim ratovima sa Srbijom i BiH ispada kompletan idiot, jer kako drukčije objasniti da je danas Hrvatska svima na stupu srama i optuženičkoj klupi, a ne tako davno bili smo apsolutni pobjednici i spasitelji muslimanima kad smo spriječili genocid u Bihaćkoj enklavi ili onda kad smo primili gotovo pola milijuna bosanskih izbjeglica. Ali podliji i definitivno inteligentniji muslimanski političari znali su da je život borba i svako posustajanje vodi u poraz te su nastavili hibridni rat i pobijedili u svakom segmentu napravivši od Hrvatske i Hrvata ruglo i budalu koja sama sebe teško optužuje za ono što jest i ono što nije, dok svi oni ostali nisu ni luk jeli ni luk mirisali. Ista je stvar i sa Srbijom.

Srbija, primjerice, ulaže strahovit napor da zadrži na životu svoju petu kolonu u Hrvatskoj, u nedostatku pravih četnika do nekakvih 25-30% javnog mnijenja sad podržavaju one koji sebe zovu ljevičarima i koji trče po uputstva kod ultranacistički nastrojenih voždova, a neki od ovih tzv. ljevičara govore u zarez isto kao i četnički vojvode Šešelj, Nikolić, Vučić, Šljivančann, Mladić, No još bolje, našli su način kako sve svoje agencije spojiti na naš državni proračun i nikom ništa. Strani agenti koji nisu nikad niti živjeli u Hrvatskoj dolaze po zadatku i postaju voždovi i vojnici agentura koje se  vole nazivati civilne udruge i slično, a svi skupa za naš novac vode strašne kampanje mržnje i blaćenja hrvatskog naroda i hrvatske države. Protiv Hrvatske se na domaćoj i svjetskoj razini vode strašne kampanje tko to može zanijekati? To je hibridni rat najvećeg mogućeg intenziteta, samo pola koraka udaljen od pravog rata. I pobjeđuju! No to je tema za sebe pa ću ovdje stati.

Ne znam je li netko primjetio ali BiH ne dila dokumente i sve je inkriminirajuće po njih vojna tajna, o Srbiji da ne govorimo, to ne radi nitko normalan, to rade veleizdajnici. Jedino opravdano iznošenje kompletne ratne i tajne dokumentacije je u slučaju kad svi iznose sve pa neki inkriminirajući događaj na nekoj strani može biti opravdan samo nekim drugim planovima i radnjama druge strane, inače stoji sam za sebe kao neoboriva optužba. Ali druge strane grade svoje države i ne rade na svom uništenju, drugi političari grade svoje države jer vole svoj narod. Koliko su muslimanski političari gledali unaprijed svjedoči i što 4 godine nisu htjeli priznati tko ih granatira u Sarajevu i kolje po čitavoj Bosni, oni su imali plan i ljude koji ga ostvaruju, rezultate plana vidimo, surova dominacija bez truna ljudskosti i pravde, ta Hrvati sebi ne biraju čak ni predstavnike a potpuni nestanak hrvatskog naroda iz BiH je pitanje vremena.

O da, gospodo, radi se i o ljubavi prema svojoj domovini i narodu, a ako nešto možemo sa sigurnošću tvrditi to je da srpski i muslimanski političari vole svoj narod, ne svjedoče protiv svog naroda, ne likuju nad presudama protiv svog naroda, ne dilaju najtajnije dokumente jednostrano, ne rade svom narodu o glavi i grade svoje države, s te strane ja im skidam kapu i pozivam, uvjetno rečeno, “naše” političare da uče od boljih od sebe, a to su i Muslimani i Srbi. Učite od njih kad već nećete od prvog predsjednika koji ih je sve zajedno porazio i stvorio sa hrvatskim narodom ono što vi niste sposobni ni održavati.

Dakle, hibridni rat je apsolutna stvarnost svijeta kakvog poznajemo, na svim razinama i raznim intezitetima, a onaj tko tvrdi suprotno možda nije zlonamjeran, no svakako nije dovoljno sposoban obraniti se od onih koji znaju što rade i trebao bi prepustiti svoje mjesto onima koji znaju.

Tvrdnja “…sigurnosno obavještajne službe nisu pronašle elemente za tvrdnju kako se u Hrvatskoj vodi hibridni rat.” je nonsens i strahovita zabluda onih koji bi trebali biti glavni sudionici obrane interesa svoje države od onih koji kroz hibridne ratove jednostavno štite ili uspostavljaju svoje interese.

U Hrvatskoj kao i u kompletnom svijetu svaki dan i svaku sekundu vodi se hibridni rat za interese, a pravo pitanje nije vodi li se taj rat, nego vodi li se u okvirima dogovorenih konvencija i prava, čak  nije bitno ni je li moralno jer danas kad se svečano uspostavlja civilizacija bez morala i bez Boga ne znači ništa prigovarati takvima da su nemoralni, oni se raduju što smo primjetili da su drukčiji.

Primjer, za SOA-u, hibridnog rata protiv Hrvatske je i Inicijativa mladih čiji je vožd Mario Mažić tražio čak i da se zabrani pjesma Lijepa li si, jer je nacionalistička, agresivna i potiče na mržnju, kaže ovaj mladi neobrijani Mažić. I to nije sve.

Kaže i da je Srbe-žrtve protjerala hrvatska vlast, žrtve su po ovom hibridnom Mladiću samo Srbi, naravno, onih 30 000 pobijenih Hrvata u HR I BiH nisu žrtve kao ni spaljena trećina Hrvatske i pola milijuna hrvatskih izbjeglica. Rekao je on puno toga i sve je produkt divlje mržnje prema Hrvatskoj i Hrvatima, ali to nije ni bitno, ono bitno je da se on pojavljuje kao podrška svakom skupu na kojemu se pljuje Hrvatsku i Hrvate, piše, organizira, sprovodi akcije i sve su te akcije nešto što će uvijek potpisati četnički vojvoda Šešelj, gotovo identični govori i stavovi, zar treba još neki dokaz da vodi hibridni rat protiv Hrvatske i Hrvata? Njegovo je pravo to raditi, naše upozoravati tko je i zašto to radi.

Tko je Mario Mažić, koji je tražio da se zabrani pjesma ‘Lijepa li si’?

Ovo je samo jedan primjer, a takvih ima beskonačno, primjerice civilne udruge koje osnivaju uvijek jedni te isti pa ih onda kao udružuju pa im onda mijenjaju imena da zakamufliraju tko su kad se istroše s jednim imenom i kad svi shvate što rade – vode hibridni rat protiv Hrvatske i za proračunske milijune. Ili preuzimanje svih važnijih medijskih institucija i udruga, preuzimaju naravno nekompetentni i podložni, vojnici i plaćenici neprijateljskih sila, a onda zajednički hibridni rat, uvijek i redovito protiv Hrvata i svake hrvatske države. Često se preuzimaju takve udruge ili stranke samo da se ubiju i od njih nema ni glasa u skladu s onim što im je kao u opisu posla ili u skladu sa temeljima na kojima su nastali, dok oni koji se  glasaju uglavnom su vrlo GLASNO protiv svega sa predznakom hrvatski.


Probudite se!!!

Hibridni rat je stvarnost i način života ove jadne i nesretne civilizacije! Probudite se!!!

Hibridni rat je i kad Facebook apsolutno neetično i protuzakonito blokira ljude i portale zbog mišljenja ili slike, bilo čije. Naravno da su administratori za ove krajeve i pri uspostavi Civilizacije Idiota i Vrlog Novog Svijeta birani prema nacionalnom i ideološkom ključu i naravno da su im u njihovom ratu sloboda govora, demokracija, humanizam, etika… nepostojeća rupa na svirali. Naravno da vlasnik Facebooka nije slobodan čovjek i u šapama je onih koji stvaraju čudovište od civilizacije u kojoj će svaka misao i riječ biti propisana i u kojoj  će ubrzo i ubijati one koji budu govorili o slobodi i slobodnom svijetu, ali da se bar i ne pokuša boriti, to je stvarno jadno.

Poruka političarima: Ako već nemate ljubavi prema domovini i narodu koji vam je sve što imate dao, ono najvrijednije – život, kao što imaju srbijanski i muslimanski političari – koji gledaju dugoročno unaprijed i krvavo hibridno ratuju za svoje narode, neka vam bar misao vodilja bude to da ne budete sprdnja i lak zalogaj političarima drugih i neprijateljskih naroda i država, ismijavaju vas i ubijaju u pojam, a preko vas i nas, probudite se!!!

Autor:  Stjepan Štimac / Projekt Velebit

Krstičević: Vodi se hibridni rat protiv mene, očito nekome smetam

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Bog poručio Hodu za život : ‘Ja sam s vama’

Objavljeno

na

Objavio

Hod za život 2019 ostati će zabilježen po neobičnom događaju. Pri pokušaju zaustavljanja „Hoda za život“ od strane aktivistica koje su u „krvavim“ majicama pokušale blokirati prolaz kroz Prašku ulicu prema Trgu bana Josipa Jelačića. Bio je to još jedan anticivilizacijski postupak „unezverene“ ekstremne desnice. Potpuno je jasno da nikom nije palo napamet ležati na cesti kad su te aktivistice zajedno s „antifašistima“ slavile dan pada i okupacije Zagreba. Zašto pad i okupacija? Pa zato što je tadašnji „antifašistički“ pokolj nad Hrvatima bio direktno uperen protiv hrvatskog nacionalnog bića i protiv interesa hrvatskog naroda. Taj su dan partizani oslobodili ogroman broj Hrvata od života i imovine.

BORBA ZA LEGALIZACIJU UBOJSTVA

Tko su te aktivistice, što to one traže i za što se bore.  Aktivistice kažu kako se bore za legalizaciju pobačaja jer je to, a kako one smatraju, pravo žene  budući je to njihovo tijelo. Jeli to stvarno tako?

U Ustavu Rh, članku 21. jasno piše: „Svako ljudsko  biće ima pravo na život. U Hrvatskoj nema smrtne kazne“. Kad je Ustavni sud razmatrao pitanje pobačaja prvo je zatražio mišljenje medicinske struke koja je jasno rekla kako život počinje začećem. To drugim riječima znači da su one nositeljice novog života, novog ljudskog bića pa tako s obzirom na odredbe spomenutog članka Ustava RH nema toga tko bi mogao nasilno prekinuti taj novi ljudski život. Bore li se to one za pravo legalnog ubojstva? Da bude još tragičnije Ustavni sud unatoč takvom mišljenju medicinske struke nije riješio pitanje Zakona o pobačaju već je perući ruke poput Pilata prepustio to nekom drugom sazivu.

KRV i POKOLJ

Možda su to „krvave“ fleke koje simboliziraju zločine počinjene na Bleiburgu, Hudoj Jami, Mariboru ili na nekom drugom stratištu od njih 1700 do sada poznatih. Označava li ta crvena boja ono što će Hrvati ponovo doživjeti od tzv. „antifašista“ i to u smislu crne parole viđene u Beču  kod prosvjednika protiv komemoracije na Bleiburgu. Iako je na tom transparentu bila napisana parola koja zove na ubijanje – zločin, navedenu parolu nije maknula austrijska policija. Pisalo je kako treba dovršiti ono što je Tito započeo i nije dovršio, a što se odnosi na likvidacije u poraću koje slavi i zagovara ekstremna ljevica. Nije li stravično kada bivši hrvatski predsjednik na proslavi rođendana jednom od 10 najvećih svjetskih ratnih zločinaca kaže kako fašizam kruži Europom te kako  fašizam uvijek završi pokoljem. Gdje on to u Hrvatskoj, a i Europi vidi fašizam? Prijeti li to on ne daj Bože neistomišljenicima  u Hrvatskoj i Europi? Pokolj koji on spominje govori o tome kakav je to bio partizanski antifašizam. Savki čovjek s imalo savjesti srami se i osuđuje takav zločin koji se skriva iza poštenog antifašizma. Bez suda i mogućnosti na obranu likvidirane su stotine tisuća ljudi među kojima mnogo staraca, žena i djece. Pravna znanost to zove GENOCID.

CENTRALNA PROSLAVA ZLOČINA

I ove godine apologeti komunističkog sustava i neutješeni Jugoslaveni  došli su danas (25. svibnja) u Kumrovec da obilježe rođenje jednog od 10 najvećih svjetskih zločinaca, Josipa Broza Tita. Opet se Kumrovcem vijori simbolika pod kojom su u i nakon II Svjetskog rata počinjeni mega zločini te simboli pod kojima je izvršena agresija na Republiku Hrvatsku. To su simboli pod kojima su počinjeni stravični zločini u Vukovaru, Ovčari, Četekovcima, Škabrnji, Aljmašu i mnogim drugim mjestima diljem Hrvatske. Unatoč Rezoluciji Vijeća Europe 1481 (2006) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima  HAZU nije osudio ove simbole i zabranio ih već ih je upravo suprotno mišljenju Europe i svijeta legalizirao. Da nije tragično bilo bi komično.

BOG: „JA SAM S VAMA“

No, Bog uvijek na kraju kaže svoje. Isto kao kad je rekao: ¨“Ovo je moj sin voljeni. U njemu mi sva milina“ danas je svima poslao jasnu poruku kako je uz one koji su učestvovali u Hodu za život. Upravo za vrijeme Hoda za život na nebu se oko sunca pojavio veliki sjajni krug, a krug je oduvijek bio simbol života. Zato svi vi koji ste hodali za život ne bojte se jer je Bog uz vas. To je bio jasan znak  Božje ljubavi prema Hrvatskom narodu koji nam kaže da i dalje hodamo i slijedimo njegovog sina Isusa Krista, jer on je put, istina i život. I nadalje budimo oni koji šire ljubav, toleranciju i istinu.

Zoran Čapalija – Čaplja/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Europski izbori u državi u kojoj je zanimanje za geopolitiku i međunarodne odnose mizerno

Objavljeno

na

Objavio

Europski izbori i (ne)zainteresiranost za međunarodne odnose

Izbori za Europski parlament koji se održavaju od 23. do 26. svibnja vjerojatno ne će donijeti radikalne promjene u sastavu Parlamenta.

Nedvojbeno ćemo svjedočiti jačanju desnih /suverenističkih stranaka, koje možemo pronaći u okviru tri grupacije: Europa nacija i sloboda (Nacionalno okupljanje, Liga, Afd itd.), Europski konzervativci i reformisti (poljska Pravo i Pravda) i Europska pučka stranka (suspendirani Orbanov Fidesez).

Međutim, desne stranke i dalje ne će biti u prilici odlučno kreirati političke procese na razini EU-a iako će njihov utjecaj bitno porasti.

Pučani i socijalisti prvi put od 1979., moguće je, ne će zajedno imati većinu Parlamentu, jer se predviđa pad broja mandata i jedne i druge grupacije što je izraz općeg pada povjerenja u tzv. mainstream stranke.

Savez liberala i demokrata za Europu (ALDE), posebno ako mu se nakon izbora pridruži Macron, mogao bi dobiti nešto veći broj mandata u odnosu na prošli saziv.

Ukratko: „mainstream“ stranke, koje podupiru status quo, i dalje će dominirati u Europskom parlamentu, ali će broj protestnih mandata osjetno porasti .

U Hrvatskoj izbori za Europski parlament služe uglavnom kao test unutarpolitičke snage pojedinih stranaka i, dakako, kao prilika za odabrane partijske vojnike da se „prištekaju“ na unosne bruxelleske sinekure.

Ozbiljne kampanje za europske izbore nije bilo, a način na koji su srednjostrujaški mediji pratili kampanju daleko je ispod zadovoljavajuće razine. Već dugo godina vanjskopolitičke rubrike u glavnim medijima gotovo da ne postoje.

Čini se da Hrvate odveć ne zanimaju međunarodni odnosi niti geopolitički procesi u svijetu jer prilozi koji se bave tim temama imaju najnižu razinu čitanosti odnosno gledanosti.

Hrvatska nema niti jednu televizijsku ili radijsku emisiju koja bi se sustavno bavila geopolitičkim tema, što je u vremenu velikih geopolitičkih promjena porazna činjenica. Tuđman je bio savršeno svjestan važnosti geopolitičkih promjena na globalnoj razini. Iza njega među političarima to nije više slučaj.

Pisac ovih redaka pred nekoliko je tjedana gostovao na Trećemu programu Hrvatskoga radija u emisiji „Na kraju tjedna“.

Tema emisije bile su geopolitičke teme i problematika međunarodnih odnosa. U nastavku donosimo bitan sadržaj emisije koji je za potrebe ove objave donekle proširen i modificiran. (D. Dijanović)

O geopolitici i međunarodnim odnosima

Što je geopolitika?

Geopolitika je spoj dviju grčkih riječi: gea (zemlja) + ta politika (bavljenje javnim, državnim poslovima, grad, polis). Geopolitika se bavi uzajamnim odnosom prostora i politike, tj. načinom na koji način geološka osnova nekog prostora utječe, ili bi mogla utjecati, na značaj tog prostora u političkom smislu.

Geopolitika, dakle, proučava prostor sa stanovišta države. Geopolitika nije znanstvena disciplina u klasičnom smislu riječi. Riječ je o rubnoj znanstvenoj disciplini koja može, ali uopće ne mora biti povezana sa znanstvenom metodologijom.

Kako god, nakon gotovo deklaratorne zabrane geopolitike nakon Drugoga svjetskog rata, kasnije ju populariziraju Kissinger i Brzezinski, a danas sve gotovo svi u znanstvenoj zajednici slažu da geopolitika može biti iznimno korisna u objašnjavanju aktualnih pitanja u međunarodnim odnosima. Njezin utjecaj posebno jača u kriznim razdobljima, kakvo je i danas na globalnoj geopolitičkoj sceni.

Inače, otac pojma geopolitika je Rudolf Kjellen (1864.-1922.) – švedski politički geograf, jedan od utemeljitelja njemačke geopolitike. I što je bitno spomenuti, geopolitika kao disciplina javlja se sredinom 19. st, iako se određene geopolitičke ideje lokalnog karaktera javljaju još pojavom prvih civilizacija.

Što nam možete reći o prapočecima geopolitičke misli u Hrvata?

Hrvatska nije stvorila izvornu geopolitičku teoriju koja bi bila globalnog karaktera. Otac hrvatske geopolitike je Ivo Pilar, hrvatski pravnik, povjesničar, publicist. On je djelovao u razdoblju kad se geopolitika formira kao disciplina.

Ono što bitno određuje njegovo djelovanje je činjenica da je bio pravaški političar. Za njega je Bosna i Hercegovina hrvatska zemlja (on je bio odvjetnik u Tuzli do preseljenja natrag u Zagreb), a predlagao je poslao posljednjem austro-ugarskom caru Karlu I. Austrijskom trijalistički preustroj A-U Monarhije unutar kojeg bi Hrvatska bila treća jedinica. Ako bih morao izdvojiti njegovu knjigu koju bih svima preporučio da pročitaju, upravo jer i danas iznimno aktualna, je knjiga „Južnoslavensko pitanje“.

Drugi značajan geopolitičar bio je Filip Lukas, svećenik i znameniti geograf. Filip Lukas bio je na čelu MH u vrlo turbulentnom razdoblju od 1928. do 1945. Pod njegovim vodstvom MH je u tom razdoblju predstavljala stup otpora jugoslavenskom režimu.

U svojim djelima Lukas je posebno naglašavao zapadnoeuropski karakter hrvatske kulture. Lukas je naglašavao da hrvatski narod ima svoju vlastitu kulturu, različitu od srbijanske (bizantske), pa stoga ne može biti ni jugoslavenske nacije, jer je ona obična fikcija.

Svaki, dakle, narod ima svoj duh koji se objektivizira u kulturi, i upravo ga ta kultura diferencira od svakoga drugog naroda. Hrvati su i Srbi stoga dvije kulture i dva naroda, pa je prema tome jugoslavenstvo negacija kulturnog principa uopće. Filip Lukas, Hrvatska narodna samobitnost, 1997.

Stječe se dojam da je geopolitički aspekt u suvremenoj hrvatskoj politici zanemaren?

Hrvatska ima ljude koji razumiju što je geopolitika, ljude koji bi poglavarima mogli dati dobre smjernice za vođenje vanjske politike.

No, Hrvatska je, na žalost, na mnogim planovima zapuštena zemlja, u kojoj nerijetko negativna selekcija prednjači nad honoriranjem znanja i izvrsnosti. Kao i na drugim planovima tako je i ovdje, niti ovdje ne postoji ozbiljnost. Mi nemamo danas niti jednu jedinu tv ili radio emisiju koja bi se sustavno bavila problematikom geopolitike, međunarodnih odnosa i globalne sigurnosti.

Usporedbe radi, u susjednoj Srbiji ja osobno znam za barem 5-6 takvih emisija. Naravno, u današnjim turbulentnim vremenima tektonskih lomova na geopolitičkoj sceni to je veliki problem. Ako u državi nemate niti jednu ozbiljnu tribinu na kojoj bi stručnjaci mogli sustavno, a ne ad hoc, povodom nekih događaja, raspravljati, polemizirati i iznositi geopolitičke spoznaje, ona je jasno da ta država nema dobre perspektive u međunarodnim odnosima.

Koje se sve geopolitičke vizije sudaraju u Hrvatskoj?

Ukratko, dominantna je svakako atlantistička vizija. Tu prije svega mislim da Sjedinjene Američke Države koja i dalje najdominantniju sila svijeta. Njoj je u interesu imati prostor jugoistočne i srednje Europe u svojoj sferi utjecaja, što uostalom vidimo i po činjenica da je pred koju Crna Gora ušla u NATO savez, a uskoro će ući i Makedonija.

Neko vrijeme Amerika se udaljila iz Hrvatske, kao i iz njezina balkanskog okruženja, no posljednjih godina vidljivo je intenziviranje njezinih aktivnosti, prvenstveno zbog jačanja ruskog utjecaja.

No, prije nego se osvrnemo na ruski utjecaj, treba spomenuti drugi pol angloameričke politike, a to je Velika Britanija. I danas, kad se čini da je Britanija zaokupljena svojim problemima zbog Brexita, ne treba biti naivan pa misliti da je Britanija odustala od kontrole ovih prostora.

I danas Britanija ima vrhunsku diplomaciju i vrhunske obavještajne službe koje djeluju i na ovim prostorima, kako se to kolokvijalno kaže. U konačnici, i američke službe u nekim se područjima, spomenimo, eto, prisluškivanje fiksne telefonije, oslanja na britanska tri centra u Europi koja se time bave.

Spomenuli smo Rusiju. Jačanje ruskoga utjecaja jasno je vidljivo u hrvatskome balkanskom okruženju (Srbija, tzv. Republika Srpska), ali i u primjerice Sloveniji ili Mađarskoj. Utjecaj Rusije jača posljednjih godina i u Hrvatskoj, što putem banaka, što putem ulaska u pojedine firme što kroz ugovore koji reguliraju nabavu plina.

Iako susjedni Srbi često vole govoriti da su „mali Rusi“, te iako nesumnjivo postoje određene povijesne, pa i religijske veze (pravoslavlje) Srbije i Rusije, Rusija, to trebamo svi trebamo imati na umu, je zainteresiranija za Hrvatsku nego za Srbiju. To je logično jer su Srbi već sada proruski orijentirani dok se za hrvatsku naklonost tek treba izboriti. Hrvatska je na Jadranu, toplome moru, dok to Srbija nije. Ne zaboravimo da je i sovjetski obavještajni centar bio daleko snažniji u Zagrebu, nego u Beogradu.

Od regionalnih sila u našem okruženju treba izdvojiti Njemačku. Kod nas su ljudi dosta pro-njemački orijentirani, no iako je spletom okolnosti Njemačka početkom devedesetih u neku ruku pomogla Hrvatskoj svojim priznanjem, Njemačka je još od sredine 19. st., u okviru svoje doktrine Drang nach osten, na prostore Hrvatske i susjedstva gledala tek kao na područje za ostvarivanje svojih golih interesa.

Nekada je to bila koncepcija Lebensrauma, tj. životnog prostora, a danas, kad se Europska unija pretvara u instrument njemačke političke i ekonomske moći, Njemačka na prostor Hrvatske i okruženja gleda kao na prostor za izvoz ljudi i sirovina.

Uostalom, to je implicirao bivši njemački kancelar Shroder koji je za zemlje tzv. Zapadnog Balkana predložio školovanje po njemačkom modelu kako bi se kasnije što lakše prilagodili za njemačko tržište rada. Dakle, cilj je pretvaranje Hrvatske i okolnih zemalja u kolonijalni rasadnik radne snage.

Od regionalnih sila koje imaju fokus na okolne zemlje, prije svega na Bosnu i Hercegovinu, koja je i hrvatska zemlja, treba svakako spomenuti i Tursku i njezinu doktrinu neoosmanizma. No pitanje je, posebno s obzirom da i Turska ima unutarnje probleme (kurdsko pitanje), a i u procesu je približavanja Rusiji i udaljavanja od Amerike, koliko su neoosmanske ambicije na Balkanu realne.

Ako s jedne strane postoje zagovornici obnove južnoslavenskog (barem ekonomskog) jedinstva, mogu li im kontrapunkt biti pojedinci i skupine orijentirani prema Srednjoj Europi?

Nije ništa sporno u ekonomskoj suradnji tzv. južnoslavenskog prostora. Hrvatska ima od toga ekonomske koristi. No, bilo kakva unija sa Srbijom, pa bila ona i ekonomska, je za Hrvatsku pogubna.

Tri mora

Dvije Jugoslavije su vrlo jasno pokazale da jugoslavenstvo nije afirmacija, nego negacija hrvatskih interesa. Hrvatska treba ekonomski surađivati sa svima pa tako i s prostorom bivše Jugoslavije, no Hrvatskoj nije u interesu integracija sa zaostalijim balkanskim, nego s politički, gospodarski i tehnološki razvijenijim prostorom, a to je nedvojbeno prostor srednje Europe.

Tu prije svega mislim na države Višegradske skupine. Hrvatska je do 1918. stoljećima živjela s tim državama u okviru Dvojne Monarhije. To su zemlje s kojima dijelimo zajedničku kulturu i tradiciju, a i zajedničku bolnu prošlost 20. st. Mahom se tu radi o ex komunističkim državama koje su kao i Hrvatska bile pod komunizmom.

Činjenica da se na političkoj i medijskoj razini konstantno narkomanski „fiksamo“ prostorom bivše Jugoslavije (posebno u političkim i pseudokulturnim rubrikama), a da nemamo pojma što se događa u srednjoj Europi, rječito svjedoči o tome da određene silnice u Hrvatskoj i dalje ne mogu prežaliti raspad bivše Jugoslavije.

Nudi li, primjerice, Inicijativa tri mora Hrvatskoj neku geopolitičku perspektivu, i – ako da — ima li ona i ideološke, ili tek gospodarstveno-ekonomske komponente?

Inicijativa Tri mora ima, dakako, ekonomsku komponentu. Prošle godine na summitu u Bukureštu predstavljeno je 40 projekata vrijednih 45 milijarda eura, od čega bila u okviru 11 projekata Hrvatskoj trebalo biti predviđeno oko dvije milijarde eura.

Jedan od projekata koji je kompatibilan s Inicijativom tri mora je izgradnja LNG terminala na Krku. Izgradnjom LNG terminala na Krku Hrvatska bi se mogla snažnije afirmirati kao strateški partner Sjedinjenih Država, i dalje najmoćnije države svijeta. Ne zaboravimo da je Trump 2017. na summitu u Varšavi od svih projekata izrijekom spomenuo LNG termina na Krku.

Hrvatska bi izgradnjom LNG terminala dobila priliku postati tranzitna zemlja za srednju Europu jer bi moglo doći do gradnje plinovoda do drugih zemalja, a Hrvatska bi zarađivala na tranzitu.
A tu je svakako i projekt izgradnje nizinske pruge Rijeka Zagreb. Inicijativa donosi i veću važnost Luke Rijeka, koju je

EU još 2010. proglasila strateškim prometnim koridorom za operativno povezivanje sa zemljama Bliskog, Srednjeg i Dalekog istoka kao najvažnijim tržištima svijeta.

Na kraju, ne i manje bitno, ta inicijativa nam donosi politički i duhovni odmak od po Hrvatsku pogubnih balkansko-jugoslavenskih asocijacija.

Može li Kina biti dobar gospodarski partner Hrvatskoj i prijete li nam od njih neke opasnosti? Isplati li se Hrvatskoj prihvaćati kineska ulaganja širokih raspona?

Još su stari Rimljani govorili da novac ne smrdi, od koga kod bio. Toga se jako dobro drže zapadne države, bilo da govorimo o Sjedinjenim Državama (Kina je, naime, vlasnik više od bilijun dolara američkih obveznica), Velikoj Britaniji, Francuskoj ili Velikoj Britaniji.

Sve te države s Kinom imaju poslove teške stotine milijardi dolara. Od nedavno i Salvinijeva Italija (članica G8) je postala članicom kineske inicijative Pojas i put. U susjednu Srbiju Kina je investirala desetak milijarda dolara, velike su investicije i u Mađarskoj, a čak i Poljska koja je najbitniji američki partner u srednjoistočnoj Europi ima vrlo jaku suradnju s Kinom.

Ako druge države surađuju s Kinom, ne vidim zašto ne bi i Hrvatska. Oni koji prozivaju manje države za suradnju s Kinom, su baš one zapadne države koje s Kinom imaju poslovne aranžmane, kako smo rekli, teške stotine milijardi dolara.

Što se tiče opasnosti, naravno da one uvijek postoje. Primjerice, države u kojima Kina ima velike investicije sutra će teško moći u UN-u glasovati za protukineske prijedloge, no to vam je tako sa svim velikim silama i nije nikakva kineska specifičnost.

Za razliku od zapadnih država koje kritiziraju, ali ne žele odriješiti kesu za ulaganja ni u Hrvatskoj ni drugdje, Kina se trudi da kad negdje uloži da osim što ona ima profit (to je logično, tko investira želi profit), da od toga određene koristi ima i domicilna država.

Kina k tome, kao, dakako, komunistička država, ne uvjetuje ulaganja „mistikom“ ljudskih prava koja ponekad nemaju veze s ljudskim pravom, nego su obično sredstvo ucjene. Teza o „kreditnom imperijalizmu“ nije bez temelja, no to je, ponavljam, tako i s drugim stranama.

Da zaključim, ne vidim što bi kineske investicije razlikovalo od bilo čijih drugih investicija.

Kakvi su odnosi između Kine i Rusije i komplicira li ih sve veća kineska prisutnost u prostoru koju su Rusi tradicionalno držali svojom sferom utjecaja, to jest jugoistočnom Europom?

Rusko-kineski odnosi povijesno nisu bili idilični, a 1969. svjedoči smo i sovjetsko-kineskom pograničnom ratu. U novije vrijeme, znamo za raskid SSSR-a i Kine 1978., što je zapravo bio lukavi potez Henrya Kissingera koji je Kinu izolirao od Sovjetskog saveza i tako stekao premoć u okviru tzv. politike obuzdavanja.

Novo, međutim, vrijeme donijelo je i nove okolnosti pa i nova savezništva. Uz Kissingera najvažniji američki geostrateg druge polovice 20. st. Zbigniew Brzezinski 1997. je u knjizi „Velika šahovska ploča“ kao potencijalno najgori scenarij za Ameriku označio savez Kine, Rusije i možda Irana koji bi nastao ne na temelju zajedničke ideologije, nego na temelju sukladnih nezadovoljstava kao antihegemonsko savezništvo.

Upravo ovo imamo danas na djelu. Rusko-kineska suradnja posljednjih je godina toliko intenzivirana da se sve više govori o strateškom savezu u nastajanju. Prošle godine u vojnim manevrima na tlu Rusije sudjelovali su i pripadnici kineske vojske. Kina je prvi kupac ruskog raketnog sustava S-400, a velika suradnja postoji i na planu energetike, atomske industrije, svemirskih istraživanja itd.

Treba istaknuti postoje ruski analitičari koji ne dijele prokineske simpatije. Tako ruski sigurnosni analitičar Aleksandar Čramšikin smatra da će prevelika suradnja s Pekingom dovesti do dugoročnih problema za Moskvu. On smatra da Kina žudi za ruskim resursima i teritorijem. Za njega je partnerstvo Moskve i Pekinga rezultiralo „problemima koji su sve gori uslijed zastrašujuće nejednakoga bilateralnog odnosa u korist Pekinga“.

Prokineska politika Kremlja prema Čramšikinu sprječava razvoj boljih odnosa Rusije i drugih azijskih sila kao što su Japan i Indija. Surađujući s Kinom, smatra on, „Rusija kopa vlastiti grob“.

Rusko-kineski konfliktni potencijal, dakle, postoji, no žarište na kojemu bi mogao izbiti svakako primarno nije prostor jugoistočne Europe. Rusija i Kina ovdje igraju s različitim kartama. Kod Rusije to je prvenstveno bankarski sektor, izvoz oružja i energenata, dok Kina u okviru novoga Puta svile gura infrastrukturne projekte i razvoj visokih tehnologija.

Koji je američki pogled na mikro-geopolitičku situaciju hrvatskoga susjedstva, posebice u svjetlu Trumpove donekle izolacionističke politike?

Kako je rečeno, SAD želi prostor Hrvatske i njezina balkanskog okruženja imati u svojoj sferi utjecaja. Na djelu je rekonfiguracija tog prostora prema američkim interesima. Nakon Crne Gore i Makedonija je na putu da postane članica NATO-a.

Iza makedonskog ulaska u NATO Americi neskloni analitičari vide američki interes presijecanja eventualnoga sjevernog kraka Turskog toka odnosno sprječavanje mogućnosti dolaska ruskih energenata s jugoistoka, ali i cilj da se presječe put od Pireja preko Soluna Moravsko-vardarskom dolinom do Panonske nizine koji je važan za Kinu u okviru novoga „Puta svile“.

Nakon Makedonije na red će doći i Bosna i Hercegovina, gdje je problem srpski faktor, tj. Milorad Dodik koji se protivi ulasku tzv. RS u Nato Savez. Ako BiH uđe u NATO Srbija će biti potpuno okružena članica NATO Saveza.

Pitanje koliko će dugo Srbija moći sjediti na dvije stolice. A ulazak u NATO je na neki način neformalni preduvjet za ulazak u NATO savez. Kako god, američki je cilj što više istisnuti ruskih utjecaj iz hrvatskog susjedstva.

Kineski i ruski utjecaj: koje su sličnosti, a koje razlike njihova djelovanja, je li jedna strana ideologiziranija od druge?

Postoje, naravno, razlike. Rusija i Kina igraju s različitim kartama. Kod Rusije imamo ulaganja u bankarski sektor i u firme, no primarno se radi o izvozu oružja, Rusija ima jaku vojnu industriju (posebno su cijenjeni njezini raketni sustav S-300 i S-400 i borbeni zrakoplovi) i o izvozu energenata.

Napravljen je Sjeverni tok 1, gradi se Sjeverni tok 2, a nakon propasti Južnog toka planira se graditi Turski tok. Kina s druge strane, u okviru inicijative Pojas i put, kao globalizacije na kineski način, želi povezati Aziju, Afriku i Europe putem infrastrukturnih projekata – gradnja cesta, mostova, željeznica itd. Kina mnogo ulaže u vojsku, drugi je to proračun svijeta, no kineska vojna industrija se ne može uspoređivati s ruskom.

Kinezi nemaju Suhoj Su-57 niti S-400 niti Cirkon rakete, ali imaju Huawei. U okviru programa Proizvedeno u Kini 2025 Kina želi postati, i na dobrom je putu, predvodnik u razvoju visokih tehnologija.

Nije stoga čudno što u okviru američkih taksi su upravo IT proizvodi posebno na udaru. Kina je na društvenom planu komunistička država, a na ekonomskom planu već desetljećima prihvaća određene tržišne principe.

Komunizam je u Kini na društvenom planu na poseban način srastao s kineskim društvom i tamo čini i određeni oblik kohezije (neovisno što je riječ o zločinačkom sustavu). Osobno ne mislim da Kina ima namjeru izvoza komunizma. Europske srednjoistočne države znaju što je komunizam i to ovdje ne bi prišlo.

Može li se slučaj Agrokor tumačiti u geopolitičkom ključu, kao oruđe pomoću kojega Rusija želi proširiti svoj utjecaj i u ovdašnje predjele?

Mišljenja sam da je Agrokor prvenstveno ekonomsko pitanje, no naravno da bi bilo naivno pomisliti da širenjem ekonomskog utjecaja ne raste i geopolitičkih utjecaj. Merkel, kad je u pitanju Sjeverni tok 2, često govorimo da je to isključivo ekonomsko pitanje. No, jasno je kako je riječ i o geopolitičkoj i sigurnosnoj kategoriji. Tako je i u Agrokoru.

Velike sile borbe se za interese, i to je tako oduvijek. Pritom želim naglasiti da danas u Europi i SAD-u, o okviru neohladnoratovskih tenzija ponekad kod zapadnih političara imamo i određenu dozu iracionalne rusofobije. Neki političari na Zapadu u svakome potezu koji im se ne sviđa vide rusko hibridno djelovanje. Nema nikakve sumnje da Rusija širi svoj utjecaj, no svaki događaj treba pojedinačno tumačiti, a u okviru neohladnoratovskih nadmetanja i retorike koja ta nadmetanja prati.

Europski izbori. Hoće li tzv. populisti odnijeti veliku pobjedu i, ako postignu značajne rezultate, kako je to moguće, s obzirom na činjenicu da ih se sustavno demonizira, pa i samim nazivom “populisti”?

Ankete pokazuju da bi ujedinjeni tzv. populisti i desničari mogli postati treća skupina u Europskom parlamentu. Naravno, pitanje je hoće li postići toliko dobar rezultat, no nema nikakve sumnje da će desno-populističke stranke napraviti značajan iskorak u odnosu na prošle izbore.

Desnica jača diljem Europe i to je neupitna činjenica. Riječ je o očekivanom trendu. Svaka akcija izaziva reakcija. Masovne migracije u Europu i sve snažnije ukidanje nacionalnih suvereniteta kod europskih naroda budi samoobrambene reflekse.

Populus, znamo to iz prvih stranica Elementa Latina, znači narod. Populisti, za razliku od tzv. mainstream (srednjostrujaških) opcija koje se sve više udaljuju od naroda, artikuliraju ono što narodi misli i osjeća. Uzmimo za primjerice migracije afroazijskog, mahom islamskog stanovništva u Europu.

Ankete u europskim državama pokazuju da je domicilno stanovništvo dominantno protiv tih migracija, no mainstream i dalje uporno inzistira na migracijama. Je li onda čudno što jačaju protuimigrantske stranke koje se kvalificira kao populističke?

Populističke stranke su, dakle, prvenstveno stranke koje idu protiv mainstreama i koje kritiziraju dominantne elite. Pritom ne želim reći da i među populistima nema opsjenara i demagoga. Ima ih. No, one stranke koje se posljednjih godina u Europi prozivaju populističkima su uglavnom stranke koje ne žele identitetsku smrt Europe uslijed masovnih migracija, koje ne žele potpuno izbacivanje kršćanstva iz javnog života i koje se protive bruxelleskome birokratskom monstrumu u njegovim unifikacijskim namjerama. One žele Europu nacija, a ne Europu kao superdržavu.

Postoje li u Hrvatskoj populisti nalik europskima?

Postoje, ali je tu riječ o populistima u negativnom smislu. I pritom to nisu mrske desničarske stranke, koje se obično povezuju s populizmom. Kod nas su mainstream stranke populističke. Narodu obećavaju brda i doline, a nakon toga gaze po narodnoj volji.

Populizam je ulupavanje novca u Uljanik, u granu koja je neprofitabilna odavno. Populisti su još bili HSS-ovci između dva svjetska rata, a danas su to mahom sve mainstream stranke. Samo su populisti mogli ulagati desetine milijardi kuna u brodogradnju iako je odavno vidljivo da je riječ o gubitašima koji jednostavno nisu profitabilni.

Je li moguće da Brexit ne uspije?

Moguće je, sve se više čini da je to jedan od potencijalnih scenarija, uz naravno tvrdi Brexit i Brexit uz dogovor. Moguća je možda i neka duža odgoda Brexita. Osobno mi je već postalo zamorno pratiti peripetije oko Brexita. Vidjet ćemo.

Davor Dijanović / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari