Pratite nas

Kolumne

Hibridni rat – uvijek i redovito protiv Hrvata i svake hrvatske države

Objavljeno

na

U zadnje vrijeme često se spominje termin “Hibridni rat”.

Najnovija poplava članaka o hibridnom ratu rezultat je Plenkovićevih i Krstičevićevih žalopojki o napadima na svoj lik i djelo, a sve to kvalificiraju kao “hibridni rat”, u kojemu su oni, naravno, žrtve.

Rasčistimo odmah neke stvari: u hibridnom ratu možeš dominirati, a možeš biti i žrtva, sve ovisi o inteligenciji i volji za pobjedom.

Plenković

Mi se nalazimo u svojevrsnom hibridnom medijskom ratu u kojem sudjeluje mnogo aktera…“, premijer Plenković

Krstičević

I opet su hibridno krenuli na mene, na moj rad i ono što predstavljam…“, ministar Krstičević

(Krstičević: Hibridni rat protiv mene, očito nekome smetam)

SOA

…sigurnosno obavještajne službe nisu pronašle elemente za tvrdnju kako se u Hrvatskoj vodi hibridni rat.

Upozoravamo, stoga, kako HRT u svojoj vijesti pogrešno navodi kako se “u izvješću SOA-e spominje i hibridno ratovanje“.

U svojem prema članku sa poratala N1 SOA tako demantira pogrešnu tvrdnju HRT-a:

http://hr.n1info.com/a262784/Vijesti/SOA-hibridno-ratovanje-i-HRT.html


en.wikipedia.org

Skraćena definicija sa Wikipedije glasi:

Hibridni rat vojna je strategija koja sadrži elemente konvencionalnog ratovanja, nekonvencionalnog ratovanja i kibernetskog ratovanja“.

Stručnjaci za nacionalnu sigurnost u Hrvatskoj za pojavnost koja je obuhvaćena hibridnim ratovanjem uglavnom koriste termin “specijalni rat”.

Hybrid warfare is a military strategy that blends conventional warfare, irregular warfare and cyberwarfare.[1] By combining kinetic operations with subversive efforts, the aggressor intends to avoid attribution or retribution.[2] Hybrid warfare can be used to describe the flexible and complex dynamics of the battlespace requiring a highly adaptable and resilient response.[1][3] There are a variety of terms used to refer to the hybrid war concept: hybrid war, hybrid warfare, hybrid threat, or hybrid adversary (as well as non-linear war, non-traditional war or special war). US military bodies tend to speak in terms of a hybrid threat, while academic literature speaks of a hybrid warfare. For the purposes of this article, these terms are used interchangeably.

https://en.wikipedia.org/wiki/Hybrid_warfare


O čemu je riječ?

Svaki čovjek ima vlastiti interes, svaka obitelj ima vlastiti interes, svaka zajednica ima vlastiti interes, svaki grad ima vlastiti interes, svaka regija jedne države ima vlastiti interes, svaka država ima vlastiti interes, svaka zajednica država ima vlastiti interes.

Počevši od pojedinca do najširih zajednica svatko se bori za svoje interese i prema zakonu prirode i sile, to je njegovo pravo koje može zaustaviti jedino i obavezno samo jača sila, bilo oružana, bilo sila zakona koju ljudski rod više-manje neuspješno pokušava implementirati na razini čovječanstva kao cjeline, ovdje valja primjetiti da se sila normativnog zakona gotovo uopće ne poštuje ako nije u pratnji sile oružja.

Interes je ono što pokreće svijet, interes je Bog materijalnog čovjeka, interes je svetinja nad svetinjama i za interes čovjek ide do krajnjih granica ne mareći za druge i drugome ostavlja, ako ostavlja, samo onoliko koliko mu je potrebno za golu egzistenciju i možebitno proizvodnju u svrhu golog preživljavanja, a to opet u svrhu proizvodnje onoga što treba onomu tko u rukama ima veću silu. Interes je osnova svake politike i svatko tko misli da je politika nešto drugo osim goli interes živi u laži i opsjeni.

Zašto je ova zapadna civilizacija tako brutalno ograničena – do retardacije, odnosno zašto u situaciji kad je tehnologija daleko ispred potreba civilizacije na ovom stupnju razvoja i u situaciji kad bismo mogli mirno razvijati znanost u svoj svojoj ljepoti te ulagati sve napore u znanost pomoću koje bi se čovjek više mogao posvetiti sebi u smislu razvijanja čovjeka kao umnog bića, mi razvijamo metode pljačke, robovlasništva, uništenja – ne samo sebe, nego i kompletnog čovječanstva, o tom ću više govoriti u nekim drugim tekstovima, ovo samo kao mala digresija u kom bi smjeru mogli ići, a ne idemo.

Interes, ta čarobna riječ materijalnog apsolutno ograničenog čovjeka u svom najvulgarnijem obliku razvija se u čitavom svijetu i nije samo zapadna civilizacija civilizacija idiota, već je to gotovo čitavo čovječanstvo osim nekih enklava koje prisilno i pod okupacijom žive životom modernog čovjeka bez uma i duše, posljedično i sreće.

Interes je razvijati i znanost, kulturu, medicinu, agrikulturu, no razlika je razvijati znanost kao podlogu za dobivanje osvajačkih ratova, odnosno kao predmet stjecanja materijalnog bogatstva ili kao predmet općeg napretka ukupnog čovječanstva.

Razlika je razvijati kulturu kao kulturu smrti i morbidne dekadencije u svrhu zgrtanja bogatstva na morbidnim, nacističkim, narcističkim, psihopatskim i drugim necivilizacijskim – nekulturnim temeljima ili se baviti kulturom u pozitivnom smislu.

Razlika je razvijati medicinu u svrhu ukupnog boljitka čovječanstva ili kao predmet zarade, a svjedoci smo u kakvo se vulgarno ruglo pretvorila medicina u rukama interesa.

Razlika je razvijati agrikulturu u svrhu opet ukupnog boljitka čovječanstva, a vidimo da se razvija u monopol koji isključuje i biljkama pravo da žive, zaštićuje svoje patentirane biljke ubojice koje donose smrt svoj ostaloj flori te truje čak i zemlju samo da bude jedini koji prodaje hranu, tko ne plati umire.

Ove razlike su bitne i ključne jer svjedoče namjeru onih koji su sve ono humanističko, primjerice znanost, izvrgnuli ruglu i prometnuli u osobni interes koji nema više čak ni u znanosti fizike nikakvu općeljudsku vrijednost već nekakvu najvulgarniju primijenjeno interesnu vrijednost.

Interes je Bog, za svog Boga se bori, ratuje, hibridno ratuje, sve je dozvoljeno što nije zabranjeno, a i ono što je zabranjeno dozvoljeno je ako imaš silu oružja, medija, korumpiranog sudstva te čime ucijeniti protivnika, onoga koji ima nešto što ti želiš.

Ratujemo svi svaki dan, postavljamo igru tako da ide nama u prilog, našim interesima, pokušavamo lijepo, umiljavamo se, ako ne ide, pojačavamo pritisak, započinjemo bitku za svoj interes ako ništa drugo ne djeluje – hibridno ratujemo, na osobnoj i svjetskoj razini, a intenzitet rata ovisi o otporu i vrijednosti onoga za što se borimo. Za Hrvatsku se ratuje bespoštedno, ulaže se sve da nas se pobjedi i to neka nam bude misao vodilja koliko vrijedimo, nemamo pojma o svojoj vrijednosti.


Sve je rat, samo je pitanje intenziteta

Poduzeća ratuju za tržište, pitanje je samo kojim intenzitetom, ali ratuju – hibridno. Korporacije ratuju jedne protiv druge, za tržište, znanstvenike, patente, mnijenje kupaca i dioničara, hibridno ratuju na beskonačno mnogo razina i raznim intezitetom u pojedinim segmentima. Primjer je i Agrokor koji je Ruska banka gotovo preuzela, a to ne odgovara iz nekog razloga njihovim neprijateljima na zapadu pa su stresli i uništili Agrokor da zaustave Ruse. Pritom se opet ratuje gotovo na granici pravog rata, kad kažem pravog rata mislim na ono kad Rusija uvijeno ili neuvijeno obećava da će se milijarda dolara morati vratiti, ja im vjerujem i vjerujem da će Hrvatska ispaštati i u konačnici morati vratiti Rusima dug na ovaj ili onaj način, naravno da neće platiti američki fondovi, oni će uzeti sve, mi ćemo platiti sve. A da se ratuje medijski, pravno, politički, koriste se sve moguće metode difamacije, svi sve optužuju za ovo ili ono. Tko je kriv i što je u konačnici i u većem interesu građana Hrvatske više nitko ne zna, vjerujem da više ne znaju ni glavni akteri – naši političari. Mi smo u žrvnju većih interesa i tu više nismo gospodari svoje sudbine. Zašto smo se doveli u ovakvu poziciju je drugo pitanje, ukratko možemo konstatirati da je krivo 45 godina komunizma i pljačkaškog bratstva i jedinstva koji je uništio kompletno hrvatsko gospodarstvo, a onda je krenuo rat u kojem smo krvlju obranili i uspostavili neovisnu Republiku Hrvatsku. Za vrijeme i poslije Domovinskog rata vođen je hibridni rat protiv Hrvatske. Nakon Oluje rat je postao prljaviji nego ikad i vodi se do dana današnjeg nesmanjenim intezitetom. Možemo slobodno konstatirati da smo od Oluje sve ratove izgubili.

https://komunistickizlocini.net/2016/05/17/komunisticke-lazi-o-industrijalizaciji-hrvatske/

Kad Krstičević kaže da se protiv njega hibridno ratuje potpuno je u pravu, ali bizarno je da se na to žali. To je isto kao da je u Domovinskom ratu zavapio “oni protiv mene ratuju i ubijaju mi vojnike”, ono, aloooo čovječe, što pričaš? Pa naravno da ratuju i ubijaju ti vojnike, pa naravno da te pokušavaju skinuti, možda i netko od onih s kojima surađuješ želi biti na tvom mjestu, naravno da ratuju političke stranke protiv tebe, naravno da ratuju strane obavještajne agencije kojima je u interesu da izabereš najgoru ponudu za novu borbenu eskadrilu, pa naravno da im je u interesu da ne budemo jaki, ucjenjuju te. Ali to nije tvoja bitka, tvoja je bitka da izabereš najbolju ponudu za novu borbenu eskadrilu aviona i tako njihov rat propada zajedno sa uloženim sredstvima. Ne žali se generale, nego ratuj, kad treba i hibridno, uozbilji se skoncentriraj i radi nabolje što možeš, tako ćeš ih satrti u prah. Boreći se protiv tenkova ne žališ se što bacaju dimne zavjese, nego se još bolje skoncentriraš na obris tenka i sastaviš ga tako da mu kupola odleti u zrak, pa nek kukaju i leleču neprijatelji. Hibridni rat je i dimna zavjesa, a tvoj je zadatak odraditi posao i uništiti neprijatelja, poslije nek se žale kome hoće.

Kad premijer Plenković kaže da se protiv Vlade vodi hibridni rat on je potpuno u pravu. Ono što nije normalno je da je tek sad to shvatio? Protiv svake Vlade na svijetu vodi se hibridni rat, rat vode interesne skupine koje gubeći svoju Vladu gube pogodnosti i benefite, rat vode pomoću medija, civilnih i svakojakih udruga, interesnih skupina, političkih stranaka, plaćenih piskarala i pisaca koji se prodaju za određenu svotu, rat vode i preko politologa, sociologa, psihologa, filozofa… koji imaju cijenu i za koje se zna koliko košta kartica teksta, rat se vodi nesmiljeno i s ciljem da se protivnika porazi, koji dio tu nije jasan premijeru?

Vlade vode rat sa drugim vladama susjednih zemalja, pitanje je samo kojim intenzitetom. S nekima se vode sporadični interesni hibridni ratovi, Slovenija, s nekima sudbinski – Srbija, BiH.

Hrvatska u hibridnim ratovima sa Srbijom i BiH ispada kompletan idiot, jer kako drukčije objasniti da je danas Hrvatska svima na stupu srama i optuženičkoj klupi, a ne tako davno bili smo apsolutni pobjednici i spasitelji muslimanima kad smo spriječili genocid u Bihaćkoj enklavi ili onda kad smo primili gotovo pola milijuna bosanskih izbjeglica. Ali podliji i definitivno inteligentniji muslimanski političari znali su da je život borba i svako posustajanje vodi u poraz te su nastavili hibridni rat i pobijedili u svakom segmentu napravivši od Hrvatske i Hrvata ruglo i budalu koja sama sebe teško optužuje za ono što jest i ono što nije, dok svi oni ostali nisu ni luk jeli ni luk mirisali. Ista je stvar i sa Srbijom.

Srbija, primjerice, ulaže strahovit napor da zadrži na životu svoju petu kolonu u Hrvatskoj, u nedostatku pravih četnika do nekakvih 25-30% javnog mnijenja sad podržavaju one koji sebe zovu ljevičarima i koji trče po uputstva kod ultranacistički nastrojenih voždova, a neki od ovih tzv. ljevičara govore u zarez isto kao i četnički vojvode Šešelj, Nikolić, Vučić, Šljivančann, Mladić, No još bolje, našli su način kako sve svoje agencije spojiti na naš državni proračun i nikom ništa. Strani agenti koji nisu nikad niti živjeli u Hrvatskoj dolaze po zadatku i postaju voždovi i vojnici agentura koje se  vole nazivati civilne udruge i slično, a svi skupa za naš novac vode strašne kampanje mržnje i blaćenja hrvatskog naroda i hrvatske države. Protiv Hrvatske se na domaćoj i svjetskoj razini vode strašne kampanje tko to može zanijekati? To je hibridni rat najvećeg mogućeg intenziteta, samo pola koraka udaljen od pravog rata. I pobjeđuju! No to je tema za sebe pa ću ovdje stati.

Ne znam je li netko primjetio ali BiH ne dila dokumente i sve je inkriminirajuće po njih vojna tajna, o Srbiji da ne govorimo, to ne radi nitko normalan, to rade veleizdajnici. Jedino opravdano iznošenje kompletne ratne i tajne dokumentacije je u slučaju kad svi iznose sve pa neki inkriminirajući događaj na nekoj strani može biti opravdan samo nekim drugim planovima i radnjama druge strane, inače stoji sam za sebe kao neoboriva optužba. Ali druge strane grade svoje države i ne rade na svom uništenju, drugi političari grade svoje države jer vole svoj narod. Koliko su muslimanski političari gledali unaprijed svjedoči i što 4 godine nisu htjeli priznati tko ih granatira u Sarajevu i kolje po čitavoj Bosni, oni su imali plan i ljude koji ga ostvaruju, rezultate plana vidimo, surova dominacija bez truna ljudskosti i pravde, ta Hrvati sebi ne biraju čak ni predstavnike a potpuni nestanak hrvatskog naroda iz BiH je pitanje vremena.

O da, gospodo, radi se i o ljubavi prema svojoj domovini i narodu, a ako nešto možemo sa sigurnošću tvrditi to je da srpski i muslimanski političari vole svoj narod, ne svjedoče protiv svog naroda, ne likuju nad presudama protiv svog naroda, ne dilaju najtajnije dokumente jednostrano, ne rade svom narodu o glavi i grade svoje države, s te strane ja im skidam kapu i pozivam, uvjetno rečeno, “naše” političare da uče od boljih od sebe, a to su i Muslimani i Srbi. Učite od njih kad već nećete od prvog predsjednika koji ih je sve zajedno porazio i stvorio sa hrvatskim narodom ono što vi niste sposobni ni održavati.

Dakle, hibridni rat je apsolutna stvarnost svijeta kakvog poznajemo, na svim razinama i raznim intezitetima, a onaj tko tvrdi suprotno možda nije zlonamjeran, no svakako nije dovoljno sposoban obraniti se od onih koji znaju što rade i trebao bi prepustiti svoje mjesto onima koji znaju.

Tvrdnja “…sigurnosno obavještajne službe nisu pronašle elemente za tvrdnju kako se u Hrvatskoj vodi hibridni rat.” je nonsens i strahovita zabluda onih koji bi trebali biti glavni sudionici obrane interesa svoje države od onih koji kroz hibridne ratove jednostavno štite ili uspostavljaju svoje interese.

U Hrvatskoj kao i u kompletnom svijetu svaki dan i svaku sekundu vodi se hibridni rat za interese, a pravo pitanje nije vodi li se taj rat, nego vodi li se u okvirima dogovorenih konvencija i prava, čak  nije bitno ni je li moralno jer danas kad se svečano uspostavlja civilizacija bez morala i bez Boga ne znači ništa prigovarati takvima da su nemoralni, oni se raduju što smo primjetili da su drukčiji.

Primjer, za SOA-u, hibridnog rata protiv Hrvatske je i Inicijativa mladih čiji je vožd Mario Mažić tražio čak i da se zabrani pjesma Lijepa li si, jer je nacionalistička, agresivna i potiče na mržnju, kaže ovaj mladi neobrijani Mažić. I to nije sve.

Kaže i da je Srbe-žrtve protjerala hrvatska vlast, žrtve su po ovom hibridnom Mladiću samo Srbi, naravno, onih 30 000 pobijenih Hrvata u HR I BiH nisu žrtve kao ni spaljena trećina Hrvatske i pola milijuna hrvatskih izbjeglica. Rekao je on puno toga i sve je produkt divlje mržnje prema Hrvatskoj i Hrvatima, ali to nije ni bitno, ono bitno je da se on pojavljuje kao podrška svakom skupu na kojemu se pljuje Hrvatsku i Hrvate, piše, organizira, sprovodi akcije i sve su te akcije nešto što će uvijek potpisati četnički vojvoda Šešelj, gotovo identični govori i stavovi, zar treba još neki dokaz da vodi hibridni rat protiv Hrvatske i Hrvata? Njegovo je pravo to raditi, naše upozoravati tko je i zašto to radi.

Tko je Mario Mažić, koji je tražio da se zabrani pjesma ‘Lijepa li si’?

Ovo je samo jedan primjer, a takvih ima beskonačno, primjerice civilne udruge koje osnivaju uvijek jedni te isti pa ih onda kao udružuju pa im onda mijenjaju imena da zakamufliraju tko su kad se istroše s jednim imenom i kad svi shvate što rade – vode hibridni rat protiv Hrvatske i za proračunske milijune. Ili preuzimanje svih važnijih medijskih institucija i udruga, preuzimaju naravno nekompetentni i podložni, vojnici i plaćenici neprijateljskih sila, a onda zajednički hibridni rat, uvijek i redovito protiv Hrvata i svake hrvatske države. Često se preuzimaju takve udruge ili stranke samo da se ubiju i od njih nema ni glasa u skladu s onim što im je kao u opisu posla ili u skladu sa temeljima na kojima su nastali, dok oni koji se  glasaju uglavnom su vrlo GLASNO protiv svega sa predznakom hrvatski.


Probudite se!!!

Hibridni rat je stvarnost i način života ove jadne i nesretne civilizacije! Probudite se!!!

Hibridni rat je i kad Facebook apsolutno neetično i protuzakonito blokira ljude i portale zbog mišljenja ili slike, bilo čije. Naravno da su administratori za ove krajeve i pri uspostavi Civilizacije Idiota i Vrlog Novog Svijeta birani prema nacionalnom i ideološkom ključu i naravno da su im u njihovom ratu sloboda govora, demokracija, humanizam, etika… nepostojeća rupa na svirali. Naravno da vlasnik Facebooka nije slobodan čovjek i u šapama je onih koji stvaraju čudovište od civilizacije u kojoj će svaka misao i riječ biti propisana i u kojoj  će ubrzo i ubijati one koji budu govorili o slobodi i slobodnom svijetu, ali da se bar i ne pokuša boriti, to je stvarno jadno.

Poruka političarima: Ako već nemate ljubavi prema domovini i narodu koji vam je sve što imate dao, ono najvrijednije – život, kao što imaju srbijanski i muslimanski političari – koji gledaju dugoročno unaprijed i krvavo hibridno ratuju za svoje narode, neka vam bar misao vodilja bude to da ne budete sprdnja i lak zalogaj političarima drugih i neprijateljskih naroda i država, ismijavaju vas i ubijaju u pojam, a preko vas i nas, probudite se!!!

Autor:  Stjepan Štimac / Projekt Velebit

Krstičević: Vodi se hibridni rat protiv mene, očito nekome smetam

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Tokmak novinarstvo Aleksandra Stankovića

Objavljeno

na

Objavio

Pupavičasta drskost ili simodubaićevska stilska brčinasta umotvorina

Notorno je komentirati Pupovca, a još notornije njegovo “gostovanje” u emisiji Aleksandra Stankovića “Nedjeljom u 2”. Jer, Pupovac odavno radi svoj posao, a bit toga posla je unutar Hrvatske potvrđivati i ponavljati ono što je Vučić rekao, ne jednom, da je Hrvatska danas preslik nacističke Njemačke. I ponovo je to Pupovac neizravno rekao izbjegavajući izravan odgovor je li Vučić imao pravo s tom konstatacijom, navodeći “historijski egzodus tristo  tisuća Srba”. Notorno je to ponavljati zbog toga što je to Pupovac rekao i nakon povratka iz Bačke Palanke, i tada namjerno jedva prikriveno, notorno je zato što to piše u “Anatomiji fašizma” Roberta Paxtona koju su recenzirali parapupovci i paravučići Cipek i Jakovina, te mnogi drugi s državnih i paradržavnih pozicija, pred zamrznutom Hrvatskom. I vlada li vlada Pupovac s inkluzivnim Plenkovićem, Jandrokovićem, Kuščevićem, Božinovićem ili Medvedom i Anušićem, prvim od zadnje dvojce, jer poziva na djelovanje institucija koje generiraju probleme, pred drugim ponajprije zbog žestokoga predstavljanja tjekom zadnje predizborne kampanje – kao čvrstog oslonca nacionalne Hrvatske.

Kakav li je to onda meki oslonac?

Iako je notorno odavno ukazivati na sramotno dno HRT-a, s obzirom na epohalne krivotvorine, valja to ponovo i ovaj put uraditi.

Prvo, nisam slučajno pod  navodnike  stavio Pupovčevo “gostovanje”, jer koncept emisije, način razvoja pitanja, podtema, prilozi, šutnja na nevjerojatne laži, koje je Pupovac iznosio u scenskom monologu, isticanje Pupovčevih nepoznatih “zasluga”, a zanemarivanje dokazanih teških kleveta protiv hrvatskoga naroda devedesetih godina, te besramno obavještajno licitiranje sa sudbinom dr Šretera, koje je prokazao Slavko Degoricija godinama unazad, jasno ukazuje da se u ovome slučaju ne radi ni o kakvom gostovanju, nego o uvježbanom scenskom igrokazu čovjeka koji je došao doma, zavalio se u svoju fotelju i radi doslovno što god hoće, pred poslugom koju plaća ili čiji status izravno ovisi od njegovoga prijekoga pogleda. Točno tako je djelovao odnos između Stankovića, a time i HRT-a i Pupovca danas.

To što smo mogli gledali teška je zlouporaba, i države i medija.

Drugo, Stanković je ponovo, po tko zna koji put, demonstrirao neznanje na granici groteske. Mnogi će reći da je njegov pokušaj kandidiranja “suvislih” pitanja konstatacija o stvarnoj definiciji domoljublja, pupavičasta drskost ili simodubaićevska stilska brčinasta umotvorina, namjerna podvala i pokušaj umjetne relativizacije svih pojmova iz riznice simboličkih svetinja naroda, ali ne radi se o tome.

To rade pametniji od njega.

A Stankovića i slične dovode blamirati se.

A njima drago.

Stanković je ponovo, a to je već notorno, pokazao slonovsku intelektualnu tankoćudnost,  totalno neznanje i rigidnu neukost, navodeći “porezno domoljublje” kao stožernicu te civilizacijske  svetinje, pa, iako to u Hrvatskoj ima prizvuk kampanjske groteske namjernoga antihrvatskoga stvaranja javnoga terminološkog kaosa, prilično je sigurno da on i slični tako misle. Jednostavno, on i govorom tijela, tonalitetom i riječju pokazuje da misli da je plaćanje poreza – izraz domoljublja.

E, to je problem HRT-a.

Reći ćete, a što si sad rekao novo?

Istina, ništa dijagnostički.

No, s obzirom na količnu “domoljubnoga plaćanja” i tereta na grbači milijuna hrvatskih ljudi, valja to ne-novo ponavljati, ne bi li ljudima konačno prekipjelo. Davati tolike novce, a radi se godišnje o oko milijardu i tristo milijuna kuna, tipovima čija stručnost doseže priču o poreznom domoljublju, isto je kao pozvati razbijača kamenih blokova teškim čekićima, poznatijim kao tokmacima, da vam sredi računalni program. Tokmakom.

To novinarstvo se zato treba nazivati – tokmačenje.

Stanković, koji se, ako me pamćenje služi, afirmirao među stotinama svojih gostiju u emisiji i pred njihovom najbližom rodbinom, i kao haiku pjesnik, kao onaj Gregurovićev zetina u “Što je muškarac bez brkova” da mu bude usporedba lakša, očito je – ljubav drži nasiljem, voljeti drži ekvivalentom moranja. Na stranu to što je degutantno da netko tko je o porezima pozvan jedino trošiti ih po načelu tokmaka u računalnom programu, jer Stanković nikada lipe nije zaradio izvan prisilno naplaćenih novaca koji su ekvivalent poreza, za kvalitetu znanja rada od koje bi i kokoš posve sigurno postala jalova da je prisiljena redovito konzumirati njegove informativne i intelektualne usluge, zbog tolike neukosti trebao bi se sramiti i netko tko nikada nije vidio dana škole. Koliko god mu pozicija bila zagarantirana, sustav stabilan, vlast inkluzivna i centrirana, i koliko god djelovalo da je poredak neuništiv.

Bilo je takvih poredaka tjekom povijesti previše za dobar želudac, ali malo je bilo čak i u njima tipova koji su se rado javno blamirali. To se uvijek prepuštalo – klaunovima i dvorskim ludama.

Čak i u takvoj neumnosti kakvu simbolizira komunističko-partizanski režim iz prvih dana.

Naime, i navjeće političke partizanine nakon II. svjetskog rata pokušavale su bar sklepati kakvu takvu pametnu riječ i izbjegavati usprkos puškama u ruci blamažu među prestrašenim ljudima, kojima su se obraćali. Koliko sam slušao, a slušao sam puno toga o tim vremenima, nikada nisam čuo da se netko usudio ljubav poistovjećivati s moranjem ili prisilom.

To se oduvijek, čak i u posve rigidnim režimima nazivalo silovanjem.

Moglo je biti dopušteno onima na vlasti, ali su i oni izbjegavali hvaliti se silovanjem, nastojeći bar se predstaviti umilnije i humanije. I umnije.

Aaleksandar Stanković upravo silovanje propovjeda kao uzor svoje učenosti i znanja.

Zato mu je posve logično reći da je plaćanje poreza izraz domoljublja.

Porez je svugdje u svijetu i od kada je svijeta, obveza, koju jamči država prisilom. Po Stankovićevoj logici svi ljudi koji su kroz stoljeća plaćali porez Osmanlijama, Austro-ugarskoj monarhiji, Talijanima, Mlečanima, Francuzima, Srbiji i kralju, komunističkom režimu – bili su samo takvi, uzorni domoljubi. Čisti uzori odanosti tim režimima i okupatorima.

Kao što su po istoj mantri sve silovane žene bile ljubavnice silovateljima.

S većim ili manjim posljedicama.

Kako sam rekao, notorno bi bilo komentirati emisiju Stankovića i Pupovca, notorno je dodatno ukazivati na srozani HRT, jer teško da ima dna ispod ovoga što demonstriraju godinama, i mjesecima u zadnje vrijeme pogotovo, ali – valja ukazati na mantru o silovanju kao ljubavi, na idiotizam bez premca, kako bi ljudi koji plaćaju i trpe, imali cjelovitu viziju na kojoj razini je taj besramni primitivizam, te kako bi se i zadnji element respekta prema “službenim facama” zbog naslijeđenoga defanzivnoga odnosa i prisilnog respekta prema svemu državnome – potpuno urušio u pamćenju hrvatskoga naroda suočenoga s tim svinjarijama.

Suočavajući se s tim eksponentima, a suočavanje je neminovno radi higijene hrvatskoga društva i zaštite elementarne ljudskosti, valja znati da su današnji navodni i stvarni moćnici, službene face – neuki, neznalice, obični državni nasilnici, neusporedivo primitivni i intelektualno zapušteni, zvali se javni ili nejavni serviseri, te da ne zavrijeđuju respekta koliko crno ispod nokta.

Lakše je onda izgraditi odnos i znati kako dalje prema njima.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Pupovac u NU2: ‘Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Bernardića ne ruše partijski drugovi nego YUTA

Objavljeno

na

Objavio

Ne ruše Davora Bernardića partijski aktivisti, svi ti “hajdaši i dončići” redom i na preskok usijane boljševičke glave, “ušutkani stazići i drčni marasi”, “krezubi Arsen Bauk i Slovenac Obersnel” – nije riječ o partijskim frakcijskim sukobima niti ga u tom žalosnom igrokazu doista brani partijski brončani odljevak Zlatko Komadina.

I Rajko Ostojić je posve mala i nevažna faca iz sjene koja čak i pod političkim reflektorima izgleda jadno i nemoćno. Sve je to samo smišljena predstava s hrpom jadnika na jednoj ili drugoj strani u režiji i po scenariju pravih partijskih tajkuna, onih što udbinim novcem na inozemnnim računima doista upravljaju SDP-om, a za vrijeme Ivice Račana i Zorana Milanovića uz svesrdnu potčinjenost Stjepana Mesića i Ive Josipovića bili su potvrdili svoj status gospodara Hrvatske. Ni pod Andrejom Plenkovićem im uopće ne ide tako loše.

Vladarima partijskog novca, izvučenog u vrijeme bivše države na inozemne račune, se u studenom 2016. dogodio Davor Bernardić i od tada ga pokušavaju srušiti. Zadaću je dobio gubitnik unutarpatijskih izbora čuveni ljubitelj Sutjeske i Tjentišta, Ranko Ostojić, ali bez većih uspjeha.

No nije Bero prvi takav slučaj; Partiji se prije toliko godina, točnije u lipnju 2007., dogodio i Zoran Milanović, ali je Partija uspjela Zokiju podmetnuti Ranka Ostojića za Ministra unutarnjih pitanja i potpredsjednika Partije i Slavka Linića za ministra finacija – a njih dvojica dobro su upućeni u „partijsku omertu“ o novcu, partijskom novcu na inozemnim računima. Izborna unutarstranačka demokracija dvaput je uzastopce dovela na čelo Partije ljude koji nisu bili dio zločinačke udbaške organizacije poznate pod imenom YUTA i upaljen je crveni (nego kakav) partijski alarm.

Na Beru se otvoreno i žestoko okomila YUTA, organizirana zločinačka organizacija Titine Jugoslavije, svi oni koji su partijskim novcem, tj. državnom pljačkom na računima off-shore kompanija sklanjali velike sume novca. Procjenjuje se svake godine na račune takvih off-shore kompanja sklanjalo deset posto BDP bivše Jugoslavije, i tako godinama. Riječ je o desecima milijarda ondašnjih US dolara. To je novac od državnog šverca droge: heroina i konoplje (Alkaloid Skopje i Droga Portorož), šverca naoružanja Nesvrstanima preko raznoraznih „Genexa“, „Inexa“, „Jugometala“, „Astre“ slovenskog „Smelta“ „Privredne banke“ a velikim velikim djelom i kroz INA-u. Zato velika povika na MOL, jer INA više nije partijska “kasica-prasica”.

U tom „poslu“ sudjelovala su i jugoslavenska, tj. hrvatska brodogradilišta, s tim su poslom ispumpavanja novca nastavila i u samostalnoj Republici Hrvatskoj. To je razlog zašto Danko Končar želi biti strateški partner Uljanika i 3. maja – želi uništiti dokumente takvog načina „poslovanja“.

YUTA je tim novcem krenula u privatizaciju najvrednije hrvatske imovine bilo da se radi o tvrtkama ili nekretninama ili hrvatskim bankama. Bezvrijedni dio privatizacije, onaj oslonjen na poslovanje s SSSR-om, ostavili su HDZ-ovim novopečenim tajkunima. Tipičan primjer je razvikani Miroslav Kutle, a sve s namjerom da bi se ljevičarski mediji mogli iživljavati na lošoj hrvatskoj privatizaciji i pretvorbi, i za to prozivati HDZ i Franja Tuđmana. YUTA-in novac na inozemnim računima netaknut je preživio Domovinski rat. Bitna sastavnica YUTA-e je i HRT, uvijek Radio televizija Zagreb, i danas partijski bastion, predvodnik ljevičarsko-komunističkih medija.

Lista „odabranih i zakletih“, jamaca tvrdog partijskog kontinuiteta nije dugačka, uvijek je to bila mala skupina, ali se svodi na provjerene „skojevce“ drugog naraštaja, generalske sinove i na nekolicinu udbaško-partijskih osoba od najvećeg povjerenja.

Sve su to poznata javna imena pripadnika “duboke države” koja se u privatizaciji i hrvatskim vladama sa svojim mrežama pouzdanika pojavljuju od samog početka suverene i samostalne Republike Hrvatske, zapravo koju godinu prije – od Markovićeve privatizacije: Goran Štrok, Emil Tedesci, Vanja Špiljak, Davor Štern, Anto Nobilo, Slavko Linić, Danko Končar, Franjo Gregurić… neizostavni Božo Prka i Franjo Luković, i da se ne nabraja. Njihove su banke, ministarstva, uprave, a nakon privatizacije i najzdraviji komadi hrvatskog gospodarstva.

Naravno tu je i politički i imovinski vlasnik Istre i Končarov lokalni zakrilnik, Ivan Jakovčić, koji upravo gostuje kao predavač na „Međunarodnom institutu za bliskoistočne i balkanske studije“ (IFIMES) u Ljubljani s temom „Zapadni Balkan i europske integracije“. On kao iskusni europski parlamentarac tlapit će o zapadnom Balkanu, ali o svom položaju „don Jakovcicha“ u kriminalnoj organizaciji IDS-a vjerojatno neće spomenuti.

YUTA je neprikosnoveni gospodari situacije u SDP-u, po njenom je nalogu Milorad Pupovac shvatio da je najbolje vezati konja tamo gdje ti gazda kaže. U tom kontekstu treba promatrati i kooptiranje HNS-a u Plenkovićevu vladu, jer nije bila u pitanju izdaja dotadašnjeg koalicijskog partnera nego je iz YUTA-e stigao takav naputak.

Zato nije bilo dovoljno pustiti niz vodu Davora Bernardića; samo ga sramotno umočiti u katram i uvaljati u perje, već ga je trebalo onako zaplotinički, komunistički smjeniti i SDP prepustiti provjerenom kadru kontinuiteta, streljnikovu poput Ranka Ostojića, koji je čovjek YUTA-ina povjerenja i kontinuiteta. Ili pak ostatke partijskih ostataka predati klaunovima poput Gordana Marasa i SDP prepustiti povijesti?

Partijski novac je već dobro opran i još bolje sklonjen, tragovi udbaškog novca pometeni i staru majku Partiju treba pospremiti u ropotarnicu prošlosti, jer im ovako „demokratiziranog“ unutarpartijskog izbora ne jamči kontinuitet. Mogao bi se Partiji u budućnosti dogoditi neki novi Bero. Jer Davor Bernardić sigurno nije ništa znao o milijardskim količinama kuvajtskih dinara sklonjenih u Jugoslaviji na pranje nakon invazije Iraka na Kuvajt u kolovozu 1990. kao ni o tiskanju kuvajtskih dinara na Topčidaru originalnim klišejima iz Kuvajtske emisione banke. To je tada bila YUTA-ina operacija pod vodstvom Anta Markovića, tada predsjednika SIV-a, i njegove desne ruke Budimira Lončara. Davor Bernardić je, istina, na čelu Partije, ali nije bio niti je do sada upućen u bitne stvari i zato je postao i te kako opasan.

Na hrvatsku političku scenu došle su nove kulise kao mogući zakrilnici starih grijehova. Umjesto prije popularnih yugohrvata, npr. HNS-a i „reformiranih“ HDZ-ovaca, sada u glavnoj ulozi na hrvatskoj političkoj sceni nastupaju eurohrvati. To je razlog zašto u Hrvatskoj (i svim bivšim republikama) nije učinjena lustracija, jer bi YUTA i njezini pouzdanici bili maknuti s javnog prostora i ne bi mogli držati Republiku Hrvatsku kao taoca svojih osobnih planova.

Davora Bernardića se pokušava smjeniti kako bi prestala pitanja ne samo gdje je udbaško-partijski novac na inozemnim računima i tko je njegov ključar, nego gdje je partijsko zlato te kako je završila i u čijim je rukama ogromna partijska imovina, ovdje u Hrvatskoj?

Jugoslavija je na neki način napravila sukcesiju s bivšim republikama a danas suverenim državama, ali YUTA kao jugoslavenska krim-tvorevina nije između sebe napravila sukcesiju, isto kao ni Partija. Drugovi se još nisu dokraja dogovorili, čekaju tzv. regijon.

U Sloveniji kompletno gospodarstvo, pogotovo onaj „uspješno“ privatizirani dio, kontrolira YUTA, na njenom je čelu Milan Kučan. YUTA-ni pouzdanici iz svih bivših republika nisu definitivno podijelili plijen, drže se one da „vrana vrani ne kopa oči“ i odgađaju osjećajući uzajamnu privrženost i zajedništvo u kriminalu. Nadaju se da bi koroz tzv. regijon obnovili svoje stare aktivnosti i ojačali negdašnju mrežu.

SDP, HNS i HDZ svojim postupcima često pokažu da su zapravo spojne posude, pogotovo od dolaska na stranačku i državnu vlast Andreja Plenkovića. Pod nadzorom YUTA-e bratstvo i jedinstvo partijskih političkih opcija, koje pod izlikom „Bruxelles tako traži“, želi drmati hrvatskom dogovornom ekonomijom, naravno po uvjetom da su upravo oni ti koji kontroliraju i dogovaraju cijeli sustav dogovorene ekonomije. To je razlog zašto u Hrvatskoj nema pravih privatnih investicija (bez državnih jamstva) – jednostavno se ne uklapaju u dogovornu ekonomiju i zato dolazak inozemnog suverenog privatnog kapitala hrvatska država na svaki način opstruira. Na isti je način lakše pritisnuti hrvatskog reprezentativca Dejana Lovrena, nego pravosuđu dati nalog da se ozbiljno pozabavi srpsko-srbijanskim zločinima za vrijeme Domovinskog rata.

Na koncu, nije Davor Brnardić nikakav političar od formata, čak ni za ovu „čaršijsku“ Hrvatsku i urušeni SDP, ali nije se dao i ne želi se podvrgnuti pritiscima YUTA-e. I to je njegov jedini i najveći “grijeh”. Bero nije pristajao na krstarenje atraktivnom, četrdeset matara dugačkom, jahtom „Follow me 5“ stalno vezanoj u riječkoj luci: YUTA-inom jahtom koja se vodi na ime Herberta Palfingera, ali su se neki SDP-ovi ministri i ugledni „simpatizeri“ godinama izmjenjivali kao njezini gosti.

L. C./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari