Pratite nas

Kolumne

Hibridni rat – uvijek i redovito protiv Hrvata i svake hrvatske države

Objavljeno

na

U zadnje vrijeme često se spominje termin “Hibridni rat”.

Najnovija poplava članaka o hibridnom ratu rezultat je Plenkovićevih i Krstičevićevih žalopojki o napadima na svoj lik i djelo, a sve to kvalificiraju kao “hibridni rat”, u kojemu su oni, naravno, žrtve.

Rasčistimo odmah neke stvari: u hibridnom ratu možeš dominirati, a možeš biti i žrtva, sve ovisi o inteligenciji i volji za pobjedom.

Plenković

Mi se nalazimo u svojevrsnom hibridnom medijskom ratu u kojem sudjeluje mnogo aktera…“, premijer Plenković

Krstičević

I opet su hibridno krenuli na mene, na moj rad i ono što predstavljam…“, ministar Krstičević

(Krstičević: Hibridni rat protiv mene, očito nekome smetam)

SOA

…sigurnosno obavještajne službe nisu pronašle elemente za tvrdnju kako se u Hrvatskoj vodi hibridni rat.

Upozoravamo, stoga, kako HRT u svojoj vijesti pogrešno navodi kako se “u izvješću SOA-e spominje i hibridno ratovanje“.

U svojem prema članku sa poratala N1 SOA tako demantira pogrešnu tvrdnju HRT-a:

http://hr.n1info.com/a262784/Vijesti/SOA-hibridno-ratovanje-i-HRT.html


en.wikipedia.org

Skraćena definicija sa Wikipedije glasi:

Hibridni rat vojna je strategija koja sadrži elemente konvencionalnog ratovanja, nekonvencionalnog ratovanja i kibernetskog ratovanja“.

Stručnjaci za nacionalnu sigurnost u Hrvatskoj za pojavnost koja je obuhvaćena hibridnim ratovanjem uglavnom koriste termin “specijalni rat”.

Hybrid warfare is a military strategy that blends conventional warfare, irregular warfare and cyberwarfare.[1] By combining kinetic operations with subversive efforts, the aggressor intends to avoid attribution or retribution.[2] Hybrid warfare can be used to describe the flexible and complex dynamics of the battlespace requiring a highly adaptable and resilient response.[1][3] There are a variety of terms used to refer to the hybrid war concept: hybrid war, hybrid warfare, hybrid threat, or hybrid adversary (as well as non-linear war, non-traditional war or special war). US military bodies tend to speak in terms of a hybrid threat, while academic literature speaks of a hybrid warfare. For the purposes of this article, these terms are used interchangeably.

https://en.wikipedia.org/wiki/Hybrid_warfare


O čemu je riječ?

Svaki čovjek ima vlastiti interes, svaka obitelj ima vlastiti interes, svaka zajednica ima vlastiti interes, svaki grad ima vlastiti interes, svaka regija jedne države ima vlastiti interes, svaka država ima vlastiti interes, svaka zajednica država ima vlastiti interes.

Počevši od pojedinca do najširih zajednica svatko se bori za svoje interese i prema zakonu prirode i sile, to je njegovo pravo koje može zaustaviti jedino i obavezno samo jača sila, bilo oružana, bilo sila zakona koju ljudski rod više-manje neuspješno pokušava implementirati na razini čovječanstva kao cjeline, ovdje valja primjetiti da se sila normativnog zakona gotovo uopće ne poštuje ako nije u pratnji sile oružja.

Interes je ono što pokreće svijet, interes je Bog materijalnog čovjeka, interes je svetinja nad svetinjama i za interes čovjek ide do krajnjih granica ne mareći za druge i drugome ostavlja, ako ostavlja, samo onoliko koliko mu je potrebno za golu egzistenciju i možebitno proizvodnju u svrhu golog preživljavanja, a to opet u svrhu proizvodnje onoga što treba onomu tko u rukama ima veću silu. Interes je osnova svake politike i svatko tko misli da je politika nešto drugo osim goli interes živi u laži i opsjeni.

Zašto je ova zapadna civilizacija tako brutalno ograničena – do retardacije, odnosno zašto u situaciji kad je tehnologija daleko ispred potreba civilizacije na ovom stupnju razvoja i u situaciji kad bismo mogli mirno razvijati znanost u svoj svojoj ljepoti te ulagati sve napore u znanost pomoću koje bi se čovjek više mogao posvetiti sebi u smislu razvijanja čovjeka kao umnog bića, mi razvijamo metode pljačke, robovlasništva, uništenja – ne samo sebe, nego i kompletnog čovječanstva, o tom ću više govoriti u nekim drugim tekstovima, ovo samo kao mala digresija u kom bi smjeru mogli ići, a ne idemo.

Interes, ta čarobna riječ materijalnog apsolutno ograničenog čovjeka u svom najvulgarnijem obliku razvija se u čitavom svijetu i nije samo zapadna civilizacija civilizacija idiota, već je to gotovo čitavo čovječanstvo osim nekih enklava koje prisilno i pod okupacijom žive životom modernog čovjeka bez uma i duše, posljedično i sreće.

Interes je razvijati i znanost, kulturu, medicinu, agrikulturu, no razlika je razvijati znanost kao podlogu za dobivanje osvajačkih ratova, odnosno kao predmet stjecanja materijalnog bogatstva ili kao predmet općeg napretka ukupnog čovječanstva.

Razlika je razvijati kulturu kao kulturu smrti i morbidne dekadencije u svrhu zgrtanja bogatstva na morbidnim, nacističkim, narcističkim, psihopatskim i drugim necivilizacijskim – nekulturnim temeljima ili se baviti kulturom u pozitivnom smislu.

Razlika je razvijati medicinu u svrhu ukupnog boljitka čovječanstva ili kao predmet zarade, a svjedoci smo u kakvo se vulgarno ruglo pretvorila medicina u rukama interesa.

Razlika je razvijati agrikulturu u svrhu opet ukupnog boljitka čovječanstva, a vidimo da se razvija u monopol koji isključuje i biljkama pravo da žive, zaštićuje svoje patentirane biljke ubojice koje donose smrt svoj ostaloj flori te truje čak i zemlju samo da bude jedini koji prodaje hranu, tko ne plati umire.

Ove razlike su bitne i ključne jer svjedoče namjeru onih koji su sve ono humanističko, primjerice znanost, izvrgnuli ruglu i prometnuli u osobni interes koji nema više čak ni u znanosti fizike nikakvu općeljudsku vrijednost već nekakvu najvulgarniju primijenjeno interesnu vrijednost.

Interes je Bog, za svog Boga se bori, ratuje, hibridno ratuje, sve je dozvoljeno što nije zabranjeno, a i ono što je zabranjeno dozvoljeno je ako imaš silu oružja, medija, korumpiranog sudstva te čime ucijeniti protivnika, onoga koji ima nešto što ti želiš.

Ratujemo svi svaki dan, postavljamo igru tako da ide nama u prilog, našim interesima, pokušavamo lijepo, umiljavamo se, ako ne ide, pojačavamo pritisak, započinjemo bitku za svoj interes ako ništa drugo ne djeluje – hibridno ratujemo, na osobnoj i svjetskoj razini, a intenzitet rata ovisi o otporu i vrijednosti onoga za što se borimo. Za Hrvatsku se ratuje bespoštedno, ulaže se sve da nas se pobjedi i to neka nam bude misao vodilja koliko vrijedimo, nemamo pojma o svojoj vrijednosti.


Sve je rat, samo je pitanje intenziteta

Poduzeća ratuju za tržište, pitanje je samo kojim intenzitetom, ali ratuju – hibridno. Korporacije ratuju jedne protiv druge, za tržište, znanstvenike, patente, mnijenje kupaca i dioničara, hibridno ratuju na beskonačno mnogo razina i raznim intezitetom u pojedinim segmentima. Primjer je i Agrokor koji je Ruska banka gotovo preuzela, a to ne odgovara iz nekog razloga njihovim neprijateljima na zapadu pa su stresli i uništili Agrokor da zaustave Ruse. Pritom se opet ratuje gotovo na granici pravog rata, kad kažem pravog rata mislim na ono kad Rusija uvijeno ili neuvijeno obećava da će se milijarda dolara morati vratiti, ja im vjerujem i vjerujem da će Hrvatska ispaštati i u konačnici morati vratiti Rusima dug na ovaj ili onaj način, naravno da neće platiti američki fondovi, oni će uzeti sve, mi ćemo platiti sve. A da se ratuje medijski, pravno, politički, koriste se sve moguće metode difamacije, svi sve optužuju za ovo ili ono. Tko je kriv i što je u konačnici i u većem interesu građana Hrvatske više nitko ne zna, vjerujem da više ne znaju ni glavni akteri – naši političari. Mi smo u žrvnju većih interesa i tu više nismo gospodari svoje sudbine. Zašto smo se doveli u ovakvu poziciju je drugo pitanje, ukratko možemo konstatirati da je krivo 45 godina komunizma i pljačkaškog bratstva i jedinstva koji je uništio kompletno hrvatsko gospodarstvo, a onda je krenuo rat u kojem smo krvlju obranili i uspostavili neovisnu Republiku Hrvatsku. Za vrijeme i poslije Domovinskog rata vođen je hibridni rat protiv Hrvatske. Nakon Oluje rat je postao prljaviji nego ikad i vodi se do dana današnjeg nesmanjenim intezitetom. Možemo slobodno konstatirati da smo od Oluje sve ratove izgubili.

https://komunistickizlocini.net/2016/05/17/komunisticke-lazi-o-industrijalizaciji-hrvatske/

Kad Krstičević kaže da se protiv njega hibridno ratuje potpuno je u pravu, ali bizarno je da se na to žali. To je isto kao da je u Domovinskom ratu zavapio “oni protiv mene ratuju i ubijaju mi vojnike”, ono, aloooo čovječe, što pričaš? Pa naravno da ratuju i ubijaju ti vojnike, pa naravno da te pokušavaju skinuti, možda i netko od onih s kojima surađuješ želi biti na tvom mjestu, naravno da ratuju političke stranke protiv tebe, naravno da ratuju strane obavještajne agencije kojima je u interesu da izabereš najgoru ponudu za novu borbenu eskadrilu, pa naravno da im je u interesu da ne budemo jaki, ucjenjuju te. Ali to nije tvoja bitka, tvoja je bitka da izabereš najbolju ponudu za novu borbenu eskadrilu aviona i tako njihov rat propada zajedno sa uloženim sredstvima. Ne žali se generale, nego ratuj, kad treba i hibridno, uozbilji se skoncentriraj i radi nabolje što možeš, tako ćeš ih satrti u prah. Boreći se protiv tenkova ne žališ se što bacaju dimne zavjese, nego se još bolje skoncentriraš na obris tenka i sastaviš ga tako da mu kupola odleti u zrak, pa nek kukaju i leleču neprijatelji. Hibridni rat je i dimna zavjesa, a tvoj je zadatak odraditi posao i uništiti neprijatelja, poslije nek se žale kome hoće.

Kad premijer Plenković kaže da se protiv Vlade vodi hibridni rat on je potpuno u pravu. Ono što nije normalno je da je tek sad to shvatio? Protiv svake Vlade na svijetu vodi se hibridni rat, rat vode interesne skupine koje gubeći svoju Vladu gube pogodnosti i benefite, rat vode pomoću medija, civilnih i svakojakih udruga, interesnih skupina, političkih stranaka, plaćenih piskarala i pisaca koji se prodaju za određenu svotu, rat vode i preko politologa, sociologa, psihologa, filozofa… koji imaju cijenu i za koje se zna koliko košta kartica teksta, rat se vodi nesmiljeno i s ciljem da se protivnika porazi, koji dio tu nije jasan premijeru?

Vlade vode rat sa drugim vladama susjednih zemalja, pitanje je samo kojim intenzitetom. S nekima se vode sporadični interesni hibridni ratovi, Slovenija, s nekima sudbinski – Srbija, BiH.

Hrvatska u hibridnim ratovima sa Srbijom i BiH ispada kompletan idiot, jer kako drukčije objasniti da je danas Hrvatska svima na stupu srama i optuženičkoj klupi, a ne tako davno bili smo apsolutni pobjednici i spasitelji muslimanima kad smo spriječili genocid u Bihaćkoj enklavi ili onda kad smo primili gotovo pola milijuna bosanskih izbjeglica. Ali podliji i definitivno inteligentniji muslimanski političari znali su da je život borba i svako posustajanje vodi u poraz te su nastavili hibridni rat i pobijedili u svakom segmentu napravivši od Hrvatske i Hrvata ruglo i budalu koja sama sebe teško optužuje za ono što jest i ono što nije, dok svi oni ostali nisu ni luk jeli ni luk mirisali. Ista je stvar i sa Srbijom.

Srbija, primjerice, ulaže strahovit napor da zadrži na životu svoju petu kolonu u Hrvatskoj, u nedostatku pravih četnika do nekakvih 25-30% javnog mnijenja sad podržavaju one koji sebe zovu ljevičarima i koji trče po uputstva kod ultranacistički nastrojenih voždova, a neki od ovih tzv. ljevičara govore u zarez isto kao i četnički vojvode Šešelj, Nikolić, Vučić, Šljivančann, Mladić, No još bolje, našli su način kako sve svoje agencije spojiti na naš državni proračun i nikom ništa. Strani agenti koji nisu nikad niti živjeli u Hrvatskoj dolaze po zadatku i postaju voždovi i vojnici agentura koje se  vole nazivati civilne udruge i slično, a svi skupa za naš novac vode strašne kampanje mržnje i blaćenja hrvatskog naroda i hrvatske države. Protiv Hrvatske se na domaćoj i svjetskoj razini vode strašne kampanje tko to može zanijekati? To je hibridni rat najvećeg mogućeg intenziteta, samo pola koraka udaljen od pravog rata. I pobjeđuju! No to je tema za sebe pa ću ovdje stati.

Ne znam je li netko primjetio ali BiH ne dila dokumente i sve je inkriminirajuće po njih vojna tajna, o Srbiji da ne govorimo, to ne radi nitko normalan, to rade veleizdajnici. Jedino opravdano iznošenje kompletne ratne i tajne dokumentacije je u slučaju kad svi iznose sve pa neki inkriminirajući događaj na nekoj strani može biti opravdan samo nekim drugim planovima i radnjama druge strane, inače stoji sam za sebe kao neoboriva optužba. Ali druge strane grade svoje države i ne rade na svom uništenju, drugi političari grade svoje države jer vole svoj narod. Koliko su muslimanski političari gledali unaprijed svjedoči i što 4 godine nisu htjeli priznati tko ih granatira u Sarajevu i kolje po čitavoj Bosni, oni su imali plan i ljude koji ga ostvaruju, rezultate plana vidimo, surova dominacija bez truna ljudskosti i pravde, ta Hrvati sebi ne biraju čak ni predstavnike a potpuni nestanak hrvatskog naroda iz BiH je pitanje vremena.

O da, gospodo, radi se i o ljubavi prema svojoj domovini i narodu, a ako nešto možemo sa sigurnošću tvrditi to je da srpski i muslimanski političari vole svoj narod, ne svjedoče protiv svog naroda, ne likuju nad presudama protiv svog naroda, ne dilaju najtajnije dokumente jednostrano, ne rade svom narodu o glavi i grade svoje države, s te strane ja im skidam kapu i pozivam, uvjetno rečeno, “naše” političare da uče od boljih od sebe, a to su i Muslimani i Srbi. Učite od njih kad već nećete od prvog predsjednika koji ih je sve zajedno porazio i stvorio sa hrvatskim narodom ono što vi niste sposobni ni održavati.

Dakle, hibridni rat je apsolutna stvarnost svijeta kakvog poznajemo, na svim razinama i raznim intezitetima, a onaj tko tvrdi suprotno možda nije zlonamjeran, no svakako nije dovoljno sposoban obraniti se od onih koji znaju što rade i trebao bi prepustiti svoje mjesto onima koji znaju.

Tvrdnja “…sigurnosno obavještajne službe nisu pronašle elemente za tvrdnju kako se u Hrvatskoj vodi hibridni rat.” je nonsens i strahovita zabluda onih koji bi trebali biti glavni sudionici obrane interesa svoje države od onih koji kroz hibridne ratove jednostavno štite ili uspostavljaju svoje interese.

U Hrvatskoj kao i u kompletnom svijetu svaki dan i svaku sekundu vodi se hibridni rat za interese, a pravo pitanje nije vodi li se taj rat, nego vodi li se u okvirima dogovorenih konvencija i prava, čak  nije bitno ni je li moralno jer danas kad se svečano uspostavlja civilizacija bez morala i bez Boga ne znači ništa prigovarati takvima da su nemoralni, oni se raduju što smo primjetili da su drukčiji.

Primjer, za SOA-u, hibridnog rata protiv Hrvatske je i Inicijativa mladih čiji je vožd Mario Mažić tražio čak i da se zabrani pjesma Lijepa li si, jer je nacionalistička, agresivna i potiče na mržnju, kaže ovaj mladi neobrijani Mažić. I to nije sve.

Kaže i da je Srbe-žrtve protjerala hrvatska vlast, žrtve su po ovom hibridnom Mladiću samo Srbi, naravno, onih 30 000 pobijenih Hrvata u HR I BiH nisu žrtve kao ni spaljena trećina Hrvatske i pola milijuna hrvatskih izbjeglica. Rekao je on puno toga i sve je produkt divlje mržnje prema Hrvatskoj i Hrvatima, ali to nije ni bitno, ono bitno je da se on pojavljuje kao podrška svakom skupu na kojemu se pljuje Hrvatsku i Hrvate, piše, organizira, sprovodi akcije i sve su te akcije nešto što će uvijek potpisati četnički vojvoda Šešelj, gotovo identični govori i stavovi, zar treba još neki dokaz da vodi hibridni rat protiv Hrvatske i Hrvata? Njegovo je pravo to raditi, naše upozoravati tko je i zašto to radi.

Tko je Mario Mažić, koji je tražio da se zabrani pjesma ‘Lijepa li si’?

Ovo je samo jedan primjer, a takvih ima beskonačno, primjerice civilne udruge koje osnivaju uvijek jedni te isti pa ih onda kao udružuju pa im onda mijenjaju imena da zakamufliraju tko su kad se istroše s jednim imenom i kad svi shvate što rade – vode hibridni rat protiv Hrvatske i za proračunske milijune. Ili preuzimanje svih važnijih medijskih institucija i udruga, preuzimaju naravno nekompetentni i podložni, vojnici i plaćenici neprijateljskih sila, a onda zajednički hibridni rat, uvijek i redovito protiv Hrvata i svake hrvatske države. Često se preuzimaju takve udruge ili stranke samo da se ubiju i od njih nema ni glasa u skladu s onim što im je kao u opisu posla ili u skladu sa temeljima na kojima su nastali, dok oni koji se  glasaju uglavnom su vrlo GLASNO protiv svega sa predznakom hrvatski.


Probudite se!!!

Hibridni rat je stvarnost i način života ove jadne i nesretne civilizacije! Probudite se!!!

Hibridni rat je i kad Facebook apsolutno neetično i protuzakonito blokira ljude i portale zbog mišljenja ili slike, bilo čije. Naravno da su administratori za ove krajeve i pri uspostavi Civilizacije Idiota i Vrlog Novog Svijeta birani prema nacionalnom i ideološkom ključu i naravno da su im u njihovom ratu sloboda govora, demokracija, humanizam, etika… nepostojeća rupa na svirali. Naravno da vlasnik Facebooka nije slobodan čovjek i u šapama je onih koji stvaraju čudovište od civilizacije u kojoj će svaka misao i riječ biti propisana i u kojoj  će ubrzo i ubijati one koji budu govorili o slobodi i slobodnom svijetu, ali da se bar i ne pokuša boriti, to je stvarno jadno.

Poruka političarima: Ako već nemate ljubavi prema domovini i narodu koji vam je sve što imate dao, ono najvrijednije – život, kao što imaju srbijanski i muslimanski političari – koji gledaju dugoročno unaprijed i krvavo hibridno ratuju za svoje narode, neka vam bar misao vodilja bude to da ne budete sprdnja i lak zalogaj političarima drugih i neprijateljskih naroda i država, ismijavaju vas i ubijaju u pojam, a preko vas i nas, probudite se!!!

Autor:  Stjepan Štimac / Projekt Velebit

Krstičević: Vodi se hibridni rat protiv mene, očito nekome smetam

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

STALJIN – OD SAVEZNIKA ADOLFA HITLERA DO KRVNIKA TREĆEG REICHA

Objavljeno

na

Objavio

12. studenoga 1922. godine jedan je od onih dana koji su promijenili tijek povijesti.

Na čelno mjesto Komunističke partije SSSR-a dolazi Gruzijac Josif Visarionovič Džugašvili, po zlu poznati diktator koji je kriv za smrt preko 20, a prema nekim izvorima i više od 60 milijuna ljudi (Aleksandar Solženjicin tvrdi kako je ta brojka 62,5 milijuna žrtava).

Zakulisnim igrama i protiv volje samoga Lenjina koji mu je za života bio prilično nesklon, budući komunistički krvnik uspio je nametnuti se kao glavna figura tadašnje KPSS i iz igre izbaciti glavnog takmaca za tu poziciju Lava Trockog.

Vodećeg položaja u tada svemoćnoj Partiji dočepao se unatoč činjenici da u “Oktobarskoj revoluciji” nije ima nikakvu zapaženiju ulogu, dok se u građanskom ratu iskazao kao gubitnik i vrlo loš vojni zapovjednik.

Njegovu je vladavinu obilježila krvava diktatura. Postavio je sustav strahovlade koji je SSSR pretvorio u pokornu masu podanika. No, ta je masa, da paradoks bude veći, svoga diktatora uz sve to slijepo obožavala.

Staljin se zanosio idejom svjetske revolucije koja je trebala cijelu zemljinu kuglu pretvoriti u “komunističko carstvo”, a iza svega krila se njegova bolesna ambicija apsolutnog vladara svijeta. U vrijeme uspona nacizma u Njemačkoj, on sklapa prisne i prijateljske odnose s Hitlerom za kojega je svjestan da mu je jedini ozbiljan takmac. S njime potpisuje dva sporazuma (u kolovozu i rujnu 1939. godine) kojima su saveznici (nacisti i komunisti) utvrdili svoj način suradnje i podijelili Europu.

Tajni protokol o prijateljstvu i nenapadanju od 23. kolovoza 1939. godine poništen je tek 1989., jer Sovjeti nisu priznavali njegovo postojanje iako je potpisan na očigled cijele svjetske javnosti. SSSR ne samo da je pomogao izgradnju izgradnju nacističkog ratnog stroja, nego je Staljin Hitleru na raspolaganje stavio svoje radarske sustave i jednu od svojih najvećih ratnih luka u ljeto 1940. godine tijekom napada nacističke Njemačke na Veliku Britaniju (tzv. bitka za Britaniju).

On je, naime, kalkulirao i čekao da se Hitler najprije obračuna s “trulim imperijalističkim Zapadom”, nakon čega bi ga oslabljenog ratovima napao i porazio, ali nacistički vođa ga je preduhitrio. Računajući s nespremnošću Staljina za rat (pogotovu poslije poraza Sovjeta u sukobu s Finskom), Hitler je već u prosincu 1940. godine potpisao plan “Barbarossa”.

Zanimljivo je i to da sovjetski vođa nije znao za predstojeću invaziju sve dok ona nije započela (22. lipnja 1941.), pa je 1. svibnja (samo 52 dana ranije) Hitlerova časnička svita s njime i njegovim suradnicima u svečanoj loži pratila prvosvibanjsku vojnu paradu na Crvenom trgu u Moskvi.

Tek 12 dana poslije napada njemačkih trupa na SSSR i njihovog munjevitog prodora u dubinu sovjetskog teritorija, Staljin se obratio naciji i pozvao na otpor.
Tako je nacistički saveznik silom prilika postao “antifašist” i krvnik Trećeg Reicha.

Ostale su zabilježene njegove brojne izreke iz kojih je vidljivo o kakvom se profilu patološkog zločinca radilo. Jedna od poznatih je: “Smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt milijuna – statistika”.
Već krajem 20-ih godina, na početku prve petoljetke najavio je svoj ambiciozni plan riječima: “U deset godina mi moramo dostići Europu ili nas neće biti”.
Od tada nadalje, sve je podredio tomu.

Financirajući preko Kominterne svoje filijale u Europi (među ostalim i KPJ) i zanoseći se snovima o brzoj industrijalizaciji kojom će SSSR pretvoriti u svjetsku velesilu, Staljin i njegova Partija sve su svoje resurse stavili u službu ostvarivanja tog cilja. Budući da je poljoprivreda (ma kako ekstenzivna bila) predstavljala jedinu granu gospodarstva koja je osiguravala kakvu-takvu bazu za razvoj države, seljaštvo je opterećeno neizdrživim nametima i dovedeno u stanje masovnog gladovanja.

Samo početkom 30-ih godina više od 10 milijuna sovjetskih građana umoreno je glađu. U nekim krajevima događale su se užasne stvari – pojavio se čak i kanibalizam. I dok se sve to događa, SSSR je najveći svjetski izvoznik pšenice. Staljin je bio okorjeli antisemit, smišljeno je preseljavao i uništavao čitave etničke zajednice.

Naročito je destruktivno nastupao prema Ukrajincima i donskim Kozacima, ali i prema mnogim drugim narodima. U sibirske gulage otjerao je stotine tisuća ljudi koji su teško robovski radili i masovno umirali izloženi neljudskim uvjetima – hladnoći, gladi i danonoćnom tjelesnom iscrpljivanju.

To je Staljina pored Mao Ze Donga svrstalo u red najvećih zlikovaca u cijeloj ljudskoj povijesti.
Pored masovnog terora, tridesetih godina započinju i čistke u samoj KPSS. Poznati montirani procesi u kojima su žrtve (hvatajući se za slamku u nadi kako će time spasiti svoje obitelji od progona) priznavale vlastitu krivnju čak i kad se radilo o sasvim nemogućim, nesuvislim optužbama, ostali su kao živi podsjetnik kakvim se sve metodama ubijanja ne samo tijela nego i duha mogu izložiti ljudska bića. Kako bi postigla svoje ciljeve, sovjetska je propaganda najprije “animalizirala” one koje se namjeravalo likvidirati, prikazujući ih kao “krvožedne zvijeri”, “krvopije”, “parazite”, a potom su se organizirala javna suđenja na kojima su optuženici priznavali ranije već potpisane optužnice.

Edvard Radzinsky u svojoj knjizi “Staljin” usporedio je komunističkog vođu s Đavlom u paklu koji neprekidno loži vatru i razgorijeva je, ali kontrolira požar, kako on ne bi progutao njega i svijet koji je stvorio.

Komunistički sustav bio je izvan svake sumnje pored nacizma i fašizma najveće zlo ljudske civilizacije, dok po broju žrtava uvjerljivo prednjači. Tijekom XX stoljeća komunistički režimi u svijetu ubili su između 120 i 150 milijuna ljudi.

To što do sada ova ideologija nije doživjela opravdanu osudu u jednom dijelu svijeta (pa i Europe), tamna je mrlja današnje civilizacije u kojoj još uvijek ima onih koji misle kako je svako zlo koje dolazi s tzv. ljevice opravdano.

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

 

Sporazum Hitlera i Staljina o prijateljstvu, kooperaciji i demarkaciji, 28. rujna 1939. godine

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: U marokanskom gradu sedam svetaca bit će podignuta hrvatska ruka za deklaraciju

Objavljeno

na

Objavio

U studenom u Zagrebu toplo kao u Marrakeshu, ako tako ostane i nadalje – svi ćemo imati plavi Božić. Već je očito pred vratima, sudeći po trgovačkoj žurbi koja jedva čeka da prođu Svi Sveti i Dušni dan pa brzo stavlja na police pozlaćeni kič i širi komercijalni božićni duh. Ne bi li trebali pričekati barem još malo, prizivanje Adventa odgoditi nakon 18. studenoga?

Komemoracija u Vukovaru već je imala predigru. Srdačnom suradnjom srbijanske i hrvatske policije uhvaćen je i maltretiran Nikola Kajkić. On se bio drznuo potražiti zločince s Ovčare i došao do nekih imena koja nije dobro istraživati ili uopće spominjati da se ne naruše dobri odnosi u koaliciji i šire. Srbijanski su ga žandari na granici pri povratku u Hrvatsku skinuli do gola, zlostavljali, ispitivali i njega i Zoricu Gregurić, predsjednicu Udruge zagrebačkih branitelja Vukovara. (Gospođu Gregurić imali ste prilike vidjeti u prvoj epizodi odlične dokumentarne serije „Srce Vukovara“). Zašto ja to nisam odmah saznao, pa redovito čitam mnoge novine, gledam Dnevnik HTV-a, dok vozim slušam radio? Pa zato što službeni mediji (u čijoj je službi koji, znamo) ni riječ o tome nisu objavili, niti je kakve oštre ili neoštre reakcije bilo, a riječ je o hrvatskim građanima koje hrvatska država mora štititi.

Ne sve, očito, nikako ne one koji savjesno rade policijski posao (Kajkić) i narušavaju bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti, nikako ne one koji se nakon tolikih godina neobzirno vraćaju u prošlost, baš kada su režimi s obje strane granice odlučili šutnjom prekriti grobove hrvatskih branitelja i civila, mukom koji pogoduje krvnicima, ponešto prekinutim Penavinim nastojanjiima. Dobra je vijest ipak da su Nikola i Zorica nakon dugih i mučnih sati pušteni, nisu odvedeni u srbijanski logor, Stajićevo ili sličan, a još bolja da ih hrvatska policija nije nastavila ispitivati jer je s druge strane sve odrađeno.

Hrvatske su se službe i pravosuđe inače naglo probudili, djeluju munjevito – podignuta je optužnica protiv krvoločne zvijeri koja je na najokrutnije moguće načine mučila Vilima Karlovića, branitelja i pisca knjige „Preživio sam Vukovar i Ovčaru“. Rečena tijela su, eto, 2018. saznala za taj zločin, premda je knjiga odavno objavljena i Karlović govorio o svojim iskustvima diljem Hrvatske, a napisan je i scenarij za igrani film na podlozi knjige – hoće li i kada će biti ili ne će nikada biti realiziran, ostaje vidjeti.

Ovih sam se dana i ja na drugi način vratio u rujan, ali i studeni vukovarski godine 1991. – u zagrebačkoj kavani razgovarao sam sa Željkom, onom uplakanom djevojčicom u plavom kaputiću koja je postala simbolom, zaštitnim znakom turobne kolone kroz razoreni Vukovar nakon pada grada. Sada je mlada žena i majka, nadarena autorica ćuvstvenih pjesama. Bolne uspomene nisu minule, ali pokušava naći put iz trajne tjeskobe uskim kanjonima životne snage i usporedo pomoći drugima. Udruga koju je zamislila zvat će se “Plavi kaputić“ , sa sjedištem u mjestu Berak kojega se možda sjećate: već u rujnu su ondje divljali Šljivančanovi ubojice, posmicali Hrvate a koji su ostali bijahu pretvoreni u roblje, pa i oni poslije uglavnom poubijani. Željka je zamislila svojevrsni rehabilitacijski centar, ugodno utočište za one koji u prirodi, na imanju, požele liječiti dušu, ali ne zaboravlja ni što je bilo, pa će u namjeravanom muzeju u Berku ispričati priču o braniteljima i civilima, o patnjama, i o sebi. Projekt koji treba podržati cijela Hrvatska.

Marrakesh

Kada sam spomenuo Nikolu Kajkića i Zoricu Gregurić, to jest „neinfomiranost“ sredstava priopćavanja, prisjetio sam se Istanbulske i Marrakeshe deklaracije. O Istanbulskoj smo saznavali na kapljice u duljem razdoblju, sve dok nije počelo kišiti. O Marrakeshoj isto tako, a prošla bi lišo da predsjednica države nije svratila na nju pozornost, pa se ljudi počeli pitati što s tom marakeshskom nije u redu. A otkud bi znali? Slušali su ili čitali što o njoj, marakeškoj, kaže ovaj ili onaj, za i protiv, neki su kolumnisti našli teške zamjerke, toliko teške da očito taj „globalni kompakt“ treba vratiti na doradu, takoreći, ali potpuni tekst preveden na hrvatski jezik nitko nije objavio u viđenijim glasilima, koliko znam. A znam. Što to govori i koju se poznatu „šprancu“ slijedi? Govori prije svega o bahatoj drskosti, ne samo o sumnji u inteligenciju puka, nego i o ciničnom ponižavanju javnosti koja nije u stanju sama donijeti zaključke o tekstu. Sve je ionako unaprijed odlučeno, pa ne će sada valjda voditi javnu raspravu narod koji je po definiciji politički amater.

A tko će putovati u Marrakesh ili Marrakech ili Marakeš, onda nije važno. I uopće, govoriti o bilo čemu što nije uz dlaku sadašnjim vlastodršcima, u najmanju je ruku neoprezno, ako ne i opasno. Tako se izigrava demokracija (opet jednom!), dane direktive se moraju poštovati, u marokanskom gradu sedam svetaca bit će podignuta hrvatska ruka za deklaraciju, za legaliziranje ilegalnog. Upozoravati da se sve više država distancira, također nema smisla. Nije važno što neka važnija ili nevažnija zemlja odustaje, mi smo Hrvati. Mi nikada ne odustajemo, kao što nam je priznala Frau Merkel. Doduše u nogometu. Baš je ona velika zagovornica globalnog kompakta, a Hrvatska ju je, eto, ohrabrila na tom putu.

Na kraju pitanje zašto Marrakesh ili kako se već zove. Valjda na spomen arapske (islamske) imigrantske okupacije europskoga tla, Pirinejskoga poluotoka, koja je trajala stoljećima. Vođa Almoravida sa sjedištem u Marakešu pokorio je Andaluziju, čitam. Za istinu reći, u mirnijim razdobljima pax arabiane cvala je kultura koja je blagotvorno utjecala i na europsku. No, to je druga priča. Ova aktualna priča u svezi (i) s Hrvatskom poantirana je u nedjelju (vidio tada teletekst) kada je Andrej Marko Polo nakon duljega izbivanja uvidio da se tu u Hrvatskoj pojavila ozbiljna oporba Marrakeshu, te će on, reče, sve staviti na Vladu i Sabor, objasniti, razjasniti, demistificirati, uvjeriti nekompaktne idiote, paničare i histerike da je kompakt posve u redu, kao i Istanbulska, znači sve će se učiniti post factum i post festum, a moglo se na vrijeme i polako, da mi bedaci koji sporo razmišljamo napokon shvatimo što oni von oben odmah kapiraju.

A cjelovit tekst i opet ne ćemo vidjeti, bojim se. Kog vraga trošiti na prevođenje deklaracije koja ionako nikoga ne obvezuje niti ju treba potpisati. Pa zašto onda Vlast s toliko strasti inzistira da „netko ode u Marrakesh“? Čije direktive slijedi? Teško je dosjetiti se, ah. Što znači kompakt, ne znam. Znam što na podlozi latinskoga znači riječ kompaktat. Ugovor. Ugovori se obično potpisuju, ako ne, onda ne postoje. Pa se mi, znači, sporimo oko nečega što ne postoji. A ne postoji već vrlo, vrlo dugo ni Ministarstvo informiranja, pa svako brdo tumači što se iza brda valja.

Predsjednica države je povukla ručnu glede Marrakesha (dobar potez) i otišla u Pariz gdje se u velikom koncentratu svjetskih silnika obilježavao svršetak Prvoga svjetskog rata koji je – točno rekoše povjesnici – bio početak Drugoga svjetskog rata, pa se tu nema što previše reći, nego se u punoj sućuti prisjetiti miljiuna i milijuna koji su tako besmisleno i većina u mladim danima otišli s ovoga svijeta. Versailles i sve što se potom zbilo također bi trebalo obilježavati turobno, ondje se kartalo sa sudbinama naroda i pripremao teren za, primjerice, novu monarhiju na jugu Europe, u kojoj će stradati Hrvati.

U Srbiji su upravo uoči pariškoga sjećanja održane vojne vježbe pod nazivom „Vek pobednika“, na hrvatski prevedeno „Stoljeće pobjednika“. Naziv sugerira da je Srbija valjda pobijedila u svim ratovima, pa će i nadalje jer sada ima rusko oružje, a dobit će i nešto tajanstveno, o čemu Vučić nije htio govoriti da ne „potpadne pod sankcije“ (riječ može zato biti samo o nedopuštenim bojnim otrovima ili igranje s nuklearnim oružjem, nadam se da naše „institucije“ prate, a vjerojatno se radi o blefu). I opet se Srbija lažno predstavlja: u Prvom svjetskom ratu je poražena i njezina se vojska morala povlačiti preko Albanije do Krfa, a pobijedili su „saveznici“ sa Solunske fronte i da njih nije bilo srbijanska vojska bi još i danas bila na Krfu. Ovako je „uvedena“ natrag u Srbiju da bi zadovoljavala svoje imperijalističke težnje, a Francuzi su joj ostali braća po oružju, što se vidjelo i u ratu devedesetih.

U Drugom svjetskom ratu bila je njemačka marioneta s Nedićevom vladom koja se proslavila pobjedom nad Židovima u Srbiji, i ta je „oslobodilačka borba“ jedina u kojoj je Srbija pobijedila, a poslije sebi pripisala vrlo važnu ulogu u“ NOB-u“. U agresiji na Hrvatsku svršetkom stoljeća, Srbija je poslije početnih uspjeha katastrofalno izgubila. Kompenzirala je taj neuspjeh osvajanjem polovice Bosne, doduše još nepridružene, ali je potom ostala bez Kosova. To bi u kratkim crtama bilo „Stoljeće pobjednika“.

U Parizu su se sastali uoči velikoga slavlja Macron i Merkel, da zajedno otkriju ploču. Gospođa Merkel pokraj Macrona koji je krivo shvatio da je nakon slabljenja njemačke kancelarke – on, Macron, gospodar Europske unije. Neznatan čovjek sa znatnim ambicijama, novi Napoleon koji će duboko i široko sjediniti Europu u borbi protiv svih zala ovoga svijeta, recimo Rusije, Kine i Sjedinjenih država, a za to će mu biti potrebna europska vojska. Na njegovu žalost, i Trump je doletio u Pariz, pa je mali Macron uz puno gestikulacije i vrdanja ponešto promijenio retoriku oči u oči s Trumpom koji je njemu svojstvenim grimasama dao Francuzu do znanja da se mali zaletio, da se ne igra.

I to reče baš Macron koji je u svečanom govoru ustvrdio da nam prijeti prošlost, a da nam ne bi prijetila treba prevenirati ratove. Ratove pak izazivaju nacionalisti. Zato se valjda Europa ne smije sastojati od nacionalnih država niti se nacije smiju spominjati jer to nije politički korektno, sve treba biti jedna velika i dobro naoružana Europska unija s jednim vođom i jednim vojskovođom, Macronom. I da se nitko više ne usudi reći da je nacionalizam pozitivan osjećaj. A jest kada se radi o manjim narodima: nacionalizam manjih naroda u Europi ili mnogoljudnijih koji ne spadaju u elitu, a imaju gadna iskustva (Poljska), refleksna je obrana od nacionalizma „velikih sila“ kojima suverenitet malenih ili slabijih ide na živce i nastoje ga skršiti na sve načine pod firom multilaterkulti nadnacionalnih čudovišta, u podzemlju kojega se nalaze tvornice oružja i zazivaju (pa i izazivaju) novi ratovi.

Na svu sreću, nova Europa i neke zemlje stare Europe pokrenule su pokret otpora zahtijevajući ono što je prirodno i (trebalo bi biti) normalno, da svaka država i nacija određuje svoje prioritete, njeguje svoju tradiciju i svoje vrijednosti. Tek tako, bez lažnih i licemjernih novih vrijednosti i strašenja neukih, može se i mora razvijati suradnja suverenih organizama koji ne podliježe nadzoru i diktatima umjetnih paneuropskih ustanova. Tek na taj će način, s poštovanjem svake posebnosti, svi nastojati da ni ratova više ne bude…

Još samo nešto o nacionalizmu: taj se pojam ne može odijeliti od domoljublja, jer bez domoljublja nacionalizma ne može ni biti. Treba raščistiti terminologiju: nacionalizam koji počiva na iracionalnom uzdizanju svoje nacije (ili rase) kao nadmoćne drugima, zove se fanatizam, a poznat je i kao nacizam. Nacionalizam koji želi tuđe teritorije, naziva se imperijalizmom. Nacionalizam koji se prometne u komunističku tiraniju (SSSR, Srbija u komunističkoj Jugoslaviji) zove se (nad)nacionalnim i ideološkiim terorom koji uključuje imperijalizam i nazivamo ga, znači, terorizmom. Liberalni nadnacionalni projekt završava liberalnim fašizmom, pod vodstvom „neopasnih“ nacionalizama velikih. Nacionalizam malih nazivamo domoljubnim nacionalizmom koji nikoga ne ugrožava (niti može), ali govori i viče: mi smo tu, htjeli vi ili ne, znamo tko smo i što smo i nemojte nam uz trule jabuke uvoziti ideologiju koja nam je tuđa, jer toga smo se nagledali i više ne želimo. I gdje ste bili, antiratni pobornici, kada je izbio rat u Europi početkom devedesetih, kada je razarana Hrvatska, razaran Vukovar i vukovarska bolnica – pa ni bolnicu niste zaštitili, humani antiratnici? I kad je Francuska (dotično njezin predsjednik) de facto produljila rat u Bosni i Hercegovini. Ma gonite se sa svojim frazama.

„Jezik“ naš hrvatski

Hrvatski proračun je poznat, četiri su ministarstva dobila lavlji dio, a mrvice koje su ostale dodijeljene su – ostalima. Jedna od tih mrvica dopala je kulturu, koja ju je zahvalno zgrabila. Ministarstvo znanosti i naobrazbe dobro je prošlo jer navodno provodi revolucionarnu školsku reformu nakon koje preopterećena djeca više ne će piti tablete za smirenje, sve će riječiti tableti. No oni su skupi, pa treba drugdje uštedjeti. Tako se štedi na časopisima, primjerice na časopisu Hrvatskog filološkog društva „Jezik“, što znači da časopis koji izlazi od 1952. više ne će postojati, ako ne pronađe privatne pokrovitelje. Kako je došlo do toga, ako znamo da se i u vrijeme jugokomunizma taj nepoćudni časopis nije ugasio, premda je više puta pokušano da ga se zadavi i rastopi kiselinama, te baci u odvod?

Pa tako, očito se čekala samostalna hrvatska država, da ona to riješi. Odnosno čekala se koalicija u kojoj će jednoj minornoj ali opakoj stranki biti dodijeljeno Ministarstvo znanosti i obrazovanja,a ta sigurno nije nastala u jezičnom ni u političkom smislu na zasadama Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, niti su joj bili poćudni hrvatski jezikoslovci poput Stjepana Babića i sadašnje glavne urednice Sande Ham. Ministarstvo je, doduše, u prvom naletu dalo nešto novca, ali je zatim odluka – revidirana. Netko je intervenirao da se odluka izmijeni? Tko? Treba zapitati, treba tražiti imena intervenata koji su intervenisali, pa će se doći do pravih motiva.

Jedan može biti što „Jezik“ daje (skromne) nagrade za nove riječi, a nagrada se zove po dr. Šreteru, čija je sudbina na stanovit način povezana s Pupovcem. Drugi trag možda vodi prema Institutu za jezik i jezikoslovlje, čuven po tzv. Hrvatskom pravopisu koji je posvojio ime pravoga Hrvatskog pravopisa, pa ga pod tim imenom prodao neupućenoj javnosti, a u školskom obliku đacima. Podsjetimo: tzv. Hrvatski pravopis nastao je nasuprot Hrvatskom pravopisu Babića i suradnika, među kojima je i Sanda Ham, nastao direktivom ondašnjega ministra Željka Jovanovića koji dobro zna što je hrvatski jezik, a što nije, i kako ga što manje odvojiti od srpskog ili ga barem držati u stanju koje nije prehrvatsko. Časopis „Jezik“ ostao je naravno na pozicijama pravoga Hrvatskog pravopisa kao i svi ugledni hrvatski jezikoslovci, što mu se upravo obija o glavu. Riječ je o neviđenom skandalu. Pozivam ministricu da još jednom razmisli, i usput objavi imena intervenata. Da ne ostanu u mračnoj rupi, da iziđu na svjetlost dana.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari