Pratite nas

Kolumne

Himalaja tres, Himalaja tres, Himalaja – Zagreb potres…

Objavljeno

na

Fotografije u članku objavljene s dopuštenjem autora Borisa Ščitara

Ništa bez emocija. U ovom sretno/nesretnom ozračju koje živimo pomiješane emocije su začin, voljeli ga ili ne. Počinjem od sebe i Fejsa. Nikada za jedan obojeni post nisam imao toliko lajkova, koliko za uskrsni, u grupi „Moj Zagreb“. Jednostavan tekst „SRETAN USKRS MOJ POTRESENI ZAGREBE, NAJLJEPŠI GRADE SVIJETA“, nabijen nevidljivim osjećajima i nadama, objavljen na blago ljubičastoj podlozi, lajkalo je više od 640 isto tako dirnutih članova grupe. Zagrepčana, kojih sam „ZG„ žicu uspio emotivno zatitrati, dotaći, uz dobar broj komentara. Moj apsolutni rekord, koji nikada ne će biti dostignut. Osjećam se tronuto.

Kao rođeni Zagrepčanin, rođen u Klaićevoj ulici, u gradskim kućama, koji je sve i ružno i lijepo, ako je išta postigao, ostvario u mojem rodnom gradu, volim ovaj grad. Isto kao i svi lajkatelji. Volim njegovo ozračje.

Volim njegovu tradicionalnu građansku jezgru Gornjeg i Donjeg grada, moju Trešnjefku, razbacanost, živeći s njim njegova širenja i urbanističku modernizaciju na sve strane svijeta, prelazak preko Save, nažalost uz zanemarivanje same rijeke i njenih obala, preseljenja njegovih i naših, bitnih glavnih vitalnih, zagrebačkih oznaka.

Odlazak tramvaja, tramvajski plavih tramvaja kojih je boja postala „zagrebačkom plavom“ bojom, iz stare remize u novu, preseljenje stadiona Građanskog iz Koturaške u Dinamov Maksimir. Odlazak Zagrebačkog Zbora, utemeljenog 1911. iz Savske ceste, preko Save, na zelene ledine, što danas nazivamo „green fields“, prepoznali ste, Zagrebačkog velesajma, koji je rastao i pretendirao, rame uz rame s Milanom, na treće velesajamsko mjesto među europskim velesajmovima, iza Hannovera i Leipziga, itd…

Foto: Boris Ščitar

ZAGREB – NAŠA LJUBAV

I onda, u stvari sada, tres, tres, potres, jače i više od brojke 5 na Richterovoj ljestvici. Rušeće. Ovo, spomenuto – tres, tres, ali s nastavkom Trešnjevka, i pozivom – Himalaja – parafraza je navijanja nas Trešnjevčana, ali i ostalih Zagrepčana, kada smo nabrijani navijali za onda četvrtog novog, zagrebačkog prvoligaša, uz Dinamo, Lokomotivu i Zagreb, prije pedeset i sitno godina na igralištu nogometnog kluba Trešnjevka. Ponavljajući danas isto bili bi smiješni i farsični gledajući serije slika zdrmanog i potresenog voljenog grada na slikama. u tiskanim i elektronskim medijima… .Ali nemremo si pomoć…

Stoga sada još snažnije emocije prema voljenom gradu, zabrinutost o tomu što sam sve upamtio. Svemu, svoj toj nabrojanoj, a još više ne nabrojanoj ljepoti prijeti nepoznata, u stvari poznata sudbina nestanka, rušenja potresenog, izgradnja novog. Moguće krpanje i krparenje. Što će biti, u ovom času se ne zna. Pred vladajućim slojem je, sada se čini – nemoguća misija.

Međutim, ima li uopće nemoguće misije ili nemogućih misija? Nemogućih nema, ukoliko postoji želja, volja i napor, odlučnost za ostvarivanje, ali ima onih koje je nemoguće ostvariti iz raznoraznih uglavnom poznatih razloga. Time se ne ćemo baviti. Znaju se mjerodavni.

HIMALAJA – TRES, TRES TREŠNJEVKA, NEKAD …

U nesretnom sam i žalosnom položaju mogućnosti uspoređivanja, očima prolaznika i gledatelja, posljedica dva snažna i rušeća potresa. Onoga u Skopju 1963. u kojem sam nekoliko dana, stjecajem okolnost, boravio sedamnaesti dan poslije potresa i zagrebačkog 2020., kojeg učinke nisam uspio zbog dalekog stanovanja, prometnih teškoća i godina, vidjeti do 14. travnja, kada ovo pišem. Možda se odvažim ovih dana. Zagrebački sam dobro osjetio i još bolje me zdrmao, a neke sitnice su popadale s regala. „Industrogradnjina“ kuća je izdržala, ali neugodan osjećaj u solar plexusu traje… U Skopju, gdje je bilo veliki broj poginulih, ranjenih, a srušeno je gotovo sve što je građeno do kraja Prvog svjetskog rata, ali potresen je i veliki broj novijih zgrada u strogom središtu Skopja.

Foto: Boris Ščitar

Otužan je bio pogled s glavnog skopskog trga, popularne Ploštadi na središte i potresene blokove koji su izgledali, bez ljidi i znaka života, kao da su se skutrili gubeći arhitektonske i građevinske okomice. U daljini dominirao je porušen zid željezničke postaje sa satom koji pokazuje zaustavljeno vrijeme potresa. Nekad glavne i poznate zgrade na Ploštadi, među njima i Oficirski dom bile su neobnovljive. Ostao je neoštećen samo poznati, onda Dušanov most, nadam se da ne griješim, prema sjeveru i najstarijem dijelu Skopja Bitpazaru. U panoramskom pogledu isticale su se nove višekatne građevine, na prvi pogled neoštećene. Samo je jedna, Dom invalida, dvanaest katnica, ako ne griješim, bila pravilno nagnuta oko deset stupnjeva na jednu stranu. Vjerojatno je srušena.

POTRESI RAZRUŠILI I ZDRMALI SKOPJE 1963. I ZAGREB 2020.

Ruševine su bile očišćene, hodalo se slobodno ulicama. Ne mogu zaboraviti da se prvog dana šetnje proširila informacija da je u raščišćavanju ruševina na Bitpazaru nađena je jedna ljudska ruka… Osamnaest godina kasnije održavajući u Skopju konferenciju za tisak, 1981. nisam više ništa mogao prepoznati. Središte je porušeno i sagrađeno novo. Grad se proširio, izgrađene su mnoge zgrade, vozile su nove prometne linije… Bio je to, za mene, uglavnom novi nepoznati grad. Za koji sam trebao vodiča.

Živeći danas po stožernom sloganu – Ostanite doma, za štete i oštećenja u Zagrebu saznao sam iz medijske stvarnosti, najviše i sistemski iz kolumne Denisa Derka u Večernjaku, ali i fotografija FB prijatelja urednika fotografije Večernjaka Borisa Ščitara. Na kraju čitanja Derkove kolumne postavilo se pitanje: a što nije oštećeno iz mojeg dječjeg, đačkog, studentskog, radnog, kultunog i penzičkog doba? Užas! Nema ili ne će biti više Zagreba, zgražam se svojih vlastitih misli, kakvog volim, znam ili poznam. Nabrajati nema smisla jer se to jednostavno ne može. Hoće li i kada Zagreb postati novo gradilište?

COCRONA ĆE POUBIJATI SVOJ KVANTUM, A RUŠEVINE I OŠTEĆENJA ZG TRAŽE SVOJ…

Začuđujuće je da se doba corona virusa sa svojim ljudskih faktorom stavilo pred sve ostalo, što je normalno, ali „ne da Vrag mira“, pa se sjedeći ili stojeći, ostajući doma čovjek zapita – je li moguće da se vodi uglavnom birokratska rasprava, moguće je da se varam, ali imam takav dojam, posljedice potresa se promatraju zamišljenim pogledom. Nitko nigdje ne plaće nekomu na ramenu, nema izaslanstava koja obilaze svijet upoznavajući prijateljske, i one manje prijateljske države, međunarodne organizacije s posljedicama potresa. Predsjedavajuća država EU, članica EU, dobila je, čini se, uglavnom samo kurtoazne i palijativne izraze suosjećanja s nesrećom. Moguće i neku siću. Nema čak ni moguće „megalomanije“ u stilu da ćemo obnoviti Zagreb da će izgledati ljepši i stariji nego što je bio prije potresa. Sve, cijeli svijet je uključen u borbu s virusom. Štetu od potresa, mala, a u ovom času vodeća država EU Hrvatska – mala zemlja s velikim potresom ne može popraviti sama. Treba pomoć. Od koga? Zna li netko što se poduzima u svezi s tim, u svijetu? Možda je prerano za ovakva pitanja, ali neka ostanu u zraku.

Foto: Boris Ščitar

Bivša Jugoslavija je „znala znanje“ i nakon samo 18 godine postojanja učinila sve, pa i šire, i u nekoliko godina niknulo je na potresenom području novo Skopje, novi moderan grad kao glavni grad Republike Makedonije. Zna li se to u europskoj državi Republici Hrvatskoj? Emocije Zagrepčana prema i mojem Zagrebu na međumrežju su jedno, ali tvrda računica i poduzimanje pravodobnih i učinkovitih poteza i mjera od strane trusta mozgova i stručnjaka nešto sasvim drugo. I konkretno. Corona će poubijati svoj kvantum, a ruševine i oštećenja Zagreba traže i čekaju svoj kvantum.

Antun Drndelić

Fotografije u članku objavljene s dopuštenjem autora Borisa Ščitara.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Izazov povratka u normalno stanje

Objavljeno

na

Objavio

Povratak u novo normalno stanje

U središnjem Dnevniku HRT je u nedjelju 24. svibnja objavio rezultate istraživanja agencije Promocija plus na uzorku od 1400 ispitanika o povratku učenika u škole po kojem čak 48,8 % pitanih smatra da školsku godinu treba završiti bez dolazaka učenika u školu, dakle virtualno, a 32,9 % ispitanika da bi se svi učenici trebali vratiti u školske klupe.

Doda li se tomu da se 5,9 % pitanih izjasnilo za povratak srednjoškolaca te 3,9 % pitanih za povratak osnovnoškolaca, ispada da je za povratak u normalu 42,7 % pitanih, a protiv povratka de facto 14,5 % više, jer u te se na neki način ubrajaju i oni koji se ne mogu odlučiti. Taj rezultat istraživanja, može se reći, govori više o odnosu prema povratku u normalno stanje negoli samo o povratku ili nepovratku učenika osnovnih i srednjih škola u školske klupe.

Dakle, ne ulazeći u opravdanost stajališta pojedinih obitelji koje su često u specifičnim okolnostima, posebno zagrebačkih obitelji koje ne mogu poslati djecu u školu oštećenu potresom, nego neku drugu, rezultat istraživanja može se uzeti kao dobar pokazatelj odnosa ljudi prema povratku u normalno stanje s posustajanjem opasnosti od širenje koronavirusa i s popuštanjem strogoće mjera zaštite.

Prema tom istraživanju povratka u normalu pribojava se više od polovice pitanih (57,2 %), što znači da povratak u normalno stanje ne će biti nimalo lagan te da se i na tom povratku treba smišljeno poraditi.

Premda privremeno i relativno kratko zamrzavanje kretanja i života u zatvorenom radi strogih mjera zaštite od širenja koronovirusa očito ima mnogo veće posljedice negoli se to vidi na prvi pogled. To privremeno i relativno kratko stanje prouzročilo je u mnogom ljudima dubok strah s kojim se sada, kad je opasnost u Hrvatskoj gotovo iščeznula, svatko na svojoj razini, i osobe i institucije, trebaju svjesno, promišljeno i odgovorno suočiti. Sadašnje stanje zahtijeva najprije hrabrost za svjesno i smišljeno odmicanje od sebe pritiska koji je bio stvoren i koji je utvrđivao i umnažao strahovanja.

Za tu nužnu hrabrost postoje jaki zdravorazumski argumenti: bolest COVID-19 u Hrvatskoj se zapravo nije očitovala kao smrtonosna (od onih koji su javnosti predstavljani kao umrli zbog koronavirusa u velikoj su većini bile osobe teško nagriženoga zdravlja), a ni kao jako proširena (službeno predstavljani broj ukupno zaraženih u Hrvatskoj mnogo je manji od drugih realnih svakodnevnih smrtonosnih bolesti kao što su npr. pobolijevanja od raka, srčani i moždani udari).

Osim toga svaki čovjek kojemu je nešto nametnuto radi očuvanja svoga ljudskoga dostojanstva dužan je propitivati što je to što mu je nametnuto, koliko je opravdano i dokle to mora podnositi, odnosno dužan je, kad to razboritost nalaže, svjesno se i snažno oduprijeti nametnutomu. U povijesti čovječanstva nikada ni jedna moć onima kojima je nešto nametnula nije vratila potisnutu ili oduzetu slobodu, nego su se uvijek i pojedinci i institucije za svoju slobodu morali izboriti. Oni koji nešto nameću bilo opravdano bilo neopravdano mogu samo popustiti u svom nametanju, a oni kojima se nešto nameće moraju se uvijek nanovo izboriti za svoju slobodu ili ostati zarobljeni.

A koliko su osobe i institucije oslobođene u konkretnim prilikama mjeri se po stupnju vraćanja u redoviti život i djelovanje, u normalno stanje. Ne treba nasjedati parolama i promidžbi o tobožnjem »novom normalnom stanju« jer je to smišljena podvala da se ljude što dulje drži u strahovanju i jer normalno stanje ne može biti u isto vrijeme i normalno i nenormalno.

U stvarnosti svako stanje ili je normalno uz svakodnevne, štoviše često i časovite, više ili manje uobičajene promjene, ili je nenormalno zbog ograničenja koja mu oduzimaju normalnost. No normalno stanje nikada, baš nikada ne nastaje samo po sebi, nego za njega i na njemu treba smišljeno, trajno i promišljeno raditi.

U povijesti čovječanstva smjenjuju se epohe koje imaju svoja specifična svojstva i oznake, a u svakoj epohi već po zdravom razumu razlikuje se što je normalno, a što nenormalno stanje. Ako bi nakon koronavirusa i nastala nova epoha u povijesti čovječanstva, što se već sada čini vrlo izvjesnim, zdravi razum opet će razlikovati što je normalno, a što nenormalno stanje.

Popuštanje opasnosti od širenja epidemije i popuštanje zaštitnih mjera stoga je vrlo izazovan povijesni čas koji zahtijeva vrlo energično, promišljeno i brzo djelovanje za povratak u normalno stanje. Izazov je to za sve osobe i institucije, sve djelatnosti i sve segmente društva, a osobito za sve odgovorne, da se uz respektiranje zaštite zdravlja izbore za što puniji život, za što bogatije djelovanje.

Sadašnji povijesni trenutak posebno je izazovan za kulturu i duhovnost, za obnovu njezina djelovanja i očitovanja, jer samo kultura i duhovnost osvježavaju, njeguju i unaprjeđuju ljudsko dostojanstvo. Sadašnji povijesni trenutak velik je izazov i za crkvene i vjerske institucije koje su pozvane uz dodatne napore što prije i što snažnije vratiti puninu života i djelovanja.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ki bi, da bi – u našoj Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Moto:

Prenimo se braćo mila, Hrvatska nas vila zove,

Neka bude svakom svoje, Hrvatska Hrvatom!

August Harambašić

(1861-1911)

 Iskon i opstanak

Ova hrvatska narodnosna crtica temelji se na nizu Svevišnjih, bioloških i povijesnih natuknica tvoreći sažetu priču o Hrvatima i njihovom jučer, danas, sutra, i to od praskozorja naših rodoslovlja do svog najsjajnijeg bivstva nastalog primitkom 1992. u Ujedinjene narode, potvrđenog 1995. Olujom i 2009. pridruživanjem u NATO te 2013. ulaskom Republike Hrvatske u Europsku Uniju i 2020. njenim predsjedanjem.

Hrvati su do svojih domovinskih prostora na zapadnoj strani od istočne granice Zapadne Europe tekli i dotekli, kroz više tisućljetno razdoblje prije Krista i kroz šeststoljetno doba nakon pojave Krista, krećući se u prostorima od Kanaana dotičući Egipat na jugu i Ind na istoku te prolazeći s obje strane Kavkaza, Kurdistanom i Perzijom, pa preko Zakavkazja i Karpata  alpsko-srednjoeuropsko-mediteranskim područjem. Istovremeno su bilježili i učvršćivali tragove svoga višestoljetnoga puta i danas znanim postojbinama u širim prostorima Tanaisa i Krakova, kao i važnim međuetnijskim stapanjima od huritskih, hauravatiških, ukrajinskih, sarmatskih, antskih i inih do najvažnijih ilirskih i vlaških korjenika čiji se opstoj na ruševinama Rimskog carstva našao na vjetrometini mogućeg velikog europskog sukoba između Franaka i Bizanta. Dolazak malobrojnog, ali dobro organiziranog konjaničkog naroda s poznavanjem sedla, stremena i uzda, među milijunski autohtoni puk koji je u prostor pristizao kroz više od dvadeset tisuća godina – donekle je stabilizirao uzburkano područje i time pomogao da zasja prvotna iskra etnogeneze tog svekolikoga stanovništva u hrvatski narod, kojem etimologiju imena Hrvat prema nekim novijim spoznajama stavlja se u kontekst postojanja neke vrste vladajuće kaste u nekolicini euroazijskih plemena i etnija – nazivane Hrvati. Tome nije usuprot niti spoznaja o iskonu imena Hrvat, kao onih ljudi koji u pradavnim dobima posjedovahu zemlju.

Zanimljivo je i saznanje da su Hrvati odvajkada bili dobri bojovnici koji su se u ratovima uvijek znali neprijatelju odhrvati i izvojevati pobjedu u ratu, pa tako i iznjedriti ime hrvatsko svome rodu i porodu. Otuda Hrvatima najvjerojatnije niče – ime, jezik i životna snaga, a od autohtonog starosjedilačkog stanovništva pak izvire – genetička slika s najbrojnijom haploskupinom Eu7, koja je u postotku veća nego u bilo kojega svjetskoga naroda te je stoga i nazvana hrvatskom (I. Jurić 2005.). Poslije Aachenskog mira 812. hrvatske su zemlje potpale pod franačku, dakle, zapadnoeuropsku zonu interesa i u njoj su i ostale, a ta se istina i izričaj imena hrvatskog jasno nazire već i kroz povijesne zapise o knezu Trpimiru 852., o knezu Branimiru 879., o kralju Tomislavu 925. i nizu kraljeva iz vladarske dinastije Trpimirovića s najslavnijim među njima Petrom Krešimirom IV., koji je vladao od 1058. do 1074. sve do kralja Zvonimira 1100., što 1408. proizlazi i iz dokumenta ”Dalmatie, Croatiae et totius Sclauoniae regnorum bani” (B. Ručević 2020. 37.)  kao i kroz svekoliko kulturno bivstvo Hrvata do danas.

Pritisnuti povijesnim lažima koje promicahu mnoge sile za vremena Hrvati su svoj opstoj obranili na sve moguće načine, i to prekrasnim ča, kaj, što jezikom, kulturom i oružjem. No, što učiniti kada se takva neshvatljiva negativna sila iznjedri u vlastitom narodu? Možda najbolje poslušati riječi: ”Zaborav vlastitih korijena i vlastite povijesti na početku je svakog ljudskog otuđenja!“ (Kardinal Josip Bozanić, Homilija na Božić 25. prosinca 2009.) Genetička otkrića potvrdila su autohtonost Hrvata te i to da naša prošlost na današnjim domovinskim prostorima seže sve do paleolitika. Narod ne ostaje niti opstaje temeljem genetičkog podrijetla jer je etnogeneza političke naravi, kao što je i očuvanje rezultata etnogeneze obveza vlasti za domoljubno i državotvorno vođenje politike.

Konfucije i odnarođena vlast

Kinez Konfucije je temu odnarođene vlasti objasnio u deset načela, koja ‘Vjesnik’ bilježi još 11. ožujka 2005., i to:

Prvo načelo: Kvari mladež, otuđuj je vjeri, probudi u njoj zanimanje za spolna pitanja, dopusti da postane površnom, razori njen mladenački polet. Drugo načelo: ”Postigni nadzor nad svim sredstvima propagande.” Treće načelo: ”Oduzmi narodu zanimanje za njegovu državu usmjeravanjem pozornosti na sport, seks, igre i druge niskosti.” Četvrto načelo: ”Razdvoji narod u neprijateljske skupine, razvuci skandale na dugo i široko. Peto načelo: ”Uništi povjerenje naroda u njegovo prirodno vodstvo izlažući ga nepovjerenju, pogrdama i neopravdanim prigovaranjima.” Šesto načelo: ”Govori neprestano o demokraciji i pravdi, vlast drži nemilosrdno i čvrsto, koliko je moguće.” Sedmo načelo: ”Ohrabri vladu da pretjeruje u postupcima i uništi time povjerenje u nju, diži neprestano cijene i unapređuj opće nezadovoljstvo.” Osmo načelo: ”Izazivaj nepotrebne štrajkove u proizvodnji prijeko potrebnoj za život.” Deveto načelo: ”Raspiruj nemir u javnosti te istodobno zahtijevaj popustljivost i blag postupak vlade protiv takvih nemira.” Deseto načelo: ”Prouzroči svim sredstvima slom svih moralnih vrlina, počevši od poštenja, umjetnosti i povjerenja u zadanu riječ.”

Kako se ono nakon obično istinitih priča na filmu kaže, pa tako i ovdje: ”Konfucijeva dva i pol tisućljeća stara načela ne odnose se na nikoga u nas, sličnost je samo slučajna?!” A Kinezove riječi treba ponavljati da ih ne zaboravimo!

Hrvatska raspolučenost u predizborju

Takva razdrobljenost uobličena u matematički razlomak danas je paradigma ”homo politicusa” u Hrvata na političkoj desnici raspršena u više desetaka stranaka i strančica i sve one lebde u brojniku spomenutog razlomka – dok se u nazivniku niti ne nazire program oko kojeg bi se te stranke i strančice okupile, a kamoli prijedlozi o dva ili tri stožerna centra (HDZ, MOST, DOMOVINSKI POKRET) koji bi morali moći pronaći zajednički nazivnik kroz srodni državotvorni program te bi se tada lako mogli zbrojiti u pobjedničku snagu za sljedeće izbore. Iz takvih homo politicusa izvršimo mijenu u homo sapiense što u stvari jesmo i pred kojima su otvorena i Božja svemirska vrata kroz koja su neki već prošli. To je jednostavno učiniti samo treba htjeti i odgovoriti si na pitanje: ”Ča barjak ne viješ, jer to je barjak pravi – crven, bijeli, plavi?” A zastave neka se vijore i pjesme neka se ore od Dana državnosti 30. svibnja 2020. do Dana pobjede 5. kolovoza 2020. Tada ćemo vjerujem zasigurno već znati da u Hrvatskom saboru opet sjedi toliko potrebna prohrvatska većina?!

Sapienti sat!

Božidar Ručević

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari