Pratite nas

Kolumne

Histerična kampanja Pantovčaka protiv Ivice Šole

Objavljeno

na

Kažu kako nije dobro za političare i dužnosnike da daju česte izjave. U svome novom odgovoru i/ili napadu na “katoličkog teologa Ivicu Šolu”, u Večernjaku od 6. rujna, Dejan Jović, glavni savjetnik Ive Josipovića, zapravo je iskazao svoju simpatiju za četnike

Dejana Jovića najviše smeta razotkrivanje krivotvorina u njegovoj knjizi “Jugoslavija – država koja je odumrla: Uspon, kriza i pad Kardeljeve Jugoslavije (1974-90)”. Ta “znanstvena studija” razotkrivena je kao politički pamflet. Prikriva i relativizira četničku i srbijansku agresiju na Hrvatsku i BiH. U članku iz 2011. za publikaciju Chaillot Papers, u izdanju Europskog instituta za sigurnosne studije, Jović je spomenuo “mit o Domovinskom ratu” koji je “postao jedna od glavnih prepreka stvaranju liberalnije i tolerantnije Hrvatske koja je otvorena prema svojim susjedima”. U tekstu “Reassessing Socialist Yugoslavia 1945-90: The Case of Croatia”, objavljenom iste godine, Jović je Hrvatsko proljeće nazvao manjinskom manifestacijom. Pitanje svih pitanja, zašto Dejan Jović nije savjetnik predsjednika Srbije, nego savjetnik predsjednika Hrvatske? Odgovor je dao Ivo Banac: “Kada se Dejan Jović pred stranim svijetom predstavlja kao savjetnik predsjednika Hrvatske, onda dobiva dodatni (hrvatski) legitimitet za svoje falsifikatorske djelatnosti”. Dejan Jović tvrdi da je u razdoblju od 2004. do 2006. bio posebni savjetnik Miomira Žužula i Kolinde Grabar Kitarović.

Pišući “o novim i alternativnim interpretacijama”, Dejan Jović naglašava kako su po nekima “četnici bili, naglašavalo se, prvi antifašisti Europe”. Dojam je da otvara polemiku jesu li četnici bili “prvi antifašisti u Europi”, kao da nije upitno jesu li uopće bili antifašisti. Da je tako, Dejan Jović praktično priznaje u svome najnovijem odgovoru Ivici Šoli. “Za Mihailovićev sam pokret rekao da je odmah po okupaciji Jugoslavije nastao kao jedan od dva snažna projugoslavenska pokreta otpora (uz Titov) a ne da su četnici bili antifašisti.” (str. 141) A pojmovi “pokreta otpora” i “antifašista” na ovome su prostoru izjednačeni! Šola i hrvatska Javnost jednostavno pitaju kako se klanje po hrvatskim selima može nazvati pokretom otpora? Ako su se četnici digli protiv NDH, zašto su klali hrvatske civile? Kakav je to srpski pokret otpora poklao hrvatsku sirotinju u Rami?

Sigurnosni problemi

dejan jovicTo što je obavljena sigurnosna provjera Dejana Jovića praktično ne znači ništa, jer već od 1995. provjera ne sadrži kvalifikaciju da je pozitivna ili negativna, nego je to ostavljeno interpretaciji dužnosnika ili državnog tijela koje je provjeru tražilo. Ako je operativac neke tajne službe ili drukčije institucije u samoj provjeri prezentirao jugoslavensku, pa i prosrbijansku orijentaciju Dejana Jovića, takva Ivi Josipoviću može biti prihvatljiva. Time dolazimo do činjenice da je sigurnosni problem prvenstveno sam Ivo Josipović.

Zanimljivo, pohvala Dejana Jovića Jugoslaviji od 5. travnja 2014. izbrisana je s internetskih stranica Jutarnjeg lista. Jović nas je po drugi put uvjeravao da je Jugoslavija bila najbolje rješenje za male narode. Ne prepoznaje velikosrpsko nasilje u dvije Jugoslavije. Predsjednik RH Ivo Josipović zbog te i sličnih Jovićevih izjava ne zahtijeva Jovićevu ostavku, pa mi zapravo ne znamo tko je glavni na Pantovčaku. Jugoslaviju je prvi otvoreno počeo hvaliti Dejan Jović, a Ivo Josipović slijedi takav zacrtani okvir. Možemo li očekivati tvrdnju Ive Josipovića da su četnici bili pokret otpora? Ivo Josipović kaže da se Hrvatska tijekom pregovora s EU-om pretvorila u bolju zemlju, a Dejan Jović reče “transformacija je odglumljena”. Jović dovodi svog “šefa” Josipovića u red. Protukandidat Kolinde Grabar Kitarović zapravo je njen bivši savjetnik Dejan Jović.

Tko to savjetuje predsjednika RH?

Postupak raskrinkavanja “provjerenog” Dejana Jovića pokrenuo je britanski povjesničar Marko Atilla Hoare sa sveučilišta Kingston. Prozvao je Dejana Jovića zbog njegove recenzije knjige “First Do No Harm: Humanitarian Intervention and the Destruction of Yugoslavia” Davida Gibbsa, u kojoj je negiran genocid u Srebrenici. Hoare kaže da Jović podržava ekstremno antihrvatske, antibosanske i velikosrpske teze, i da ne piše kao znanstvenik. Hoare postavlja isto pitanje kao i Ivica Šola: kako takva osoba može obnašati visoko mjesto u savjetničkom timu predsjednika RH? Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike uputio je predsjedniku RH protestno pismo. Jović, kao i u odnosu na Šolu, ulazi u igre riječi, a kada podvučemo crtu, izbjegao je potvrditi da se genocid u Srebrenici dogodio.

U spomenutoj knjizi Dejan Jović piše uglavnom o Srbiji i Sloveniji, zaobilazeći i skrivajući Hrvatsku, time i četničku pobunu u Hrvatskoj. Hoare spominje zataškavanje ratnih huškača. Dejan Jović provodi reviziju lika i djela Slobodana Miloševića, za kojega je napisao da je možda u početnoj fazi bio jugoslavenski nacionalist, ali da srpski nacionalist nije nikada bio (str. 65). Po Joviću, Jugoslaviju je razorio Edvard Kardelj, kroz decentralizaciju. Jović dodaje da je taj isti Kardelj radio na smanjivanju autonomije Kosova i autonomije Vojvodine, čemu se usprotivio Tito! Prema Joviću, Milošević je pokušao obnoviti Jugoslaviju, u smislu ranije snage i jedinstva. Iako je Milošević pokrenuo raspad Jugoslavije, Jović ga glede toga posve amnestira. Sukladno tome, Jović je optužio Tuđmana za separatizam (str. 63). Ivo Josipović mora hrvatskoj Javnosti odgovoriti na pitanje zašto je takvog Dejana Jovića doveo u Ured predsjednika RH. Tko je Ivo Josipović?

Hoare ističe da “Jovićev teorijski model ulazi u sukob sa činjenicama koje iznosi”. Dejan Jović spominje dnevnik Borisava Jovića, u kojemu piše da je Milošević planirao izbacivanje Slovenije i Hrvatske iz Jugoslavije (str. 482-483) i da je ta Miloševićeva nakana formalno razorila Jugoslaviju, da bi kasnije tvrdio kako je raspad Jugoslavije jako iznenadio Slobodana Miloševića i Milana Kučana (str. 491-492). Dejan Jović tvrdi da je intervencija JNA u Hrvatskoj motivirana dobrom namjerom, da se spriječi etnički konflikt u Hrvatskoj (str. 485). Tko je napao Vukovar? Dejan Jović uspoređuje Vaclava Havela i Slobodana Miloševića (str. 56), pa kaže kako je prvi vodio liberalno-demokratsku revoluciju protiv države, a drugi je vodio antibirokratsku revoluciju protiv antidržavne ideologije i anarhije. Je li moguće da Ivo Josipović nije upoznat s takvim Jovićevim konstrukcijama?

Dogodilo se da savjetnik predsjednika Hrvatske sakrije agresiju na Hrvatsku. Slavenka Drakulić pisala je o srbijanskoj agresiji na Hrvatsku i BiH kao o ratu muškaraca protiv žena. Dejan Jović prepoznao je rat komšija. “Nasilje koje je na ruševinama Jugoslavije, u bezdržavnom prostoru, nastalo u devedesetim godinama prošlog stoljeća, naime, ima isti uzrok kao i sam raspad: ono je bilo izraz slabih, neefikasnih država koje nisu bile u stanju svladati privatne vojske, privatne osvete, privatne ‘zakone’ i privatno nasilje. Ratovi koji su se vodili na tim ruševinama bili su u velikoj mjeri privatne osvete u kojima su susjedi vraćali neko imaginarno milo za drago svojim susjedima.” (str. 492-493)

Dosadno ponavljanje odurnog govora mržnje

Postoji nekoliko otrovnih rečenica, od kojih živi sva sila plagijatora i nametnika na ovome prostoru. Primjerice, Hrvati se nisu suočili sa svojom prošlošću. Hrvati su genocidna nacija. Hrvati su antisemiti. Hrvati mrze Srbe. Fašizam je zmija u hrvatskom srcu. Samo je hrvatski fašizam autohton. Hrvatski fašizam je latentan. U hrvatskom srcu prisutna je ustaška zmija. Budi se avet NDH! Hrvati su zadojeni nacionalisti, šovinisti i klerofašisti. Hrvati su narod predrasuda, nazadnog svjetonazora i niske tolerancije. Posebno je anticivilizacijska Katolička crkva. Kaptol je leglo zla. U Hrvatskoj se vodio građanski rat. Četnici su bili pokret otpora!

Dejan Jović jako pazi da se netko o njegovim krivotvorinama ne oglasi dvaput, a sebi uzima za pravo ponavljati svoje konstrukcije do besvijesti. U Hrvatskoj više autora ponavlja svoj odurni govor mržnje protiv Hrvata i Hrvatske, sve dok se laži ne uvuku narodu u mali mozak, kao pozadinska glazba, kao nešto zaključeno i neizbježno, time i prihvatljivo. Koriste iskustvo oglašavanja i reklama. Mnoge “lijeve” i “desne” intelektualce u Hrvatskoj možemo svesti na dvije-tri tvrdnje, koje izgovaraju s velikim naprezanjem vijuga. Fenomen je da skupo plaćamo “lijeve” laži o nama! Zgromljeni smo podatkom da nas takozvane nevladine udruge godišnje koštaju skoro dvije milijarde kuna. Prema mojim osobnim spoznajama i procjenama, oko milijardu naših eura odlazi na sveukupno protuhrvatsko djelovanje. Ako tome dodamo namjerno gušenje Hrvatske od njenih struktura, onda možemo reći da nas “lijevo” protuhrvatsko djelovanje godišnje košta više milijardi eura.

Prosrpski politolozi poput Dejana Jovića žele da im se intelektualno i ideološki suprotstavi neki nepismeni ili slabije obrazovani Hrvat, a ne Ivica Šola, “sveučilišni nastavnik”, koji je svoju znanstvenu poziciju stekao kroz kvalitetno obrazovanje i kvalitetno osobno usavršavanje, a ne kao protuhrvatski podobna osoba. “Teolog Ivica Šola” u svojim tekstovima nastoji uvijek biti svjež, nov i originalan, što nije lako. Mnogi ga kradu, ali ako sam Šola ponovi neku svoju raniju analizu bez kozmetičkih izmjena, onda su Dejan Jović i Ružica Cigler silno razočarani što nisu čuli nešto novo o sebi. Zar već sve nije rečeno? Ciglerica kvalificira ponovljeno pisanje Ivice Šole na istu temu kao onaniju, a zapravo imamo za sve nas sramotnu i otvorenu dnevnu onaniju protuhrvatskih struktura nad hrvatskom nacijom. Ne znaju raditi ništa drugo, pa Hrvatska šestu godinu zaredom tone u depresiju.

Granice plagiranja

Kada je nedavno Jelena Lovrić u svome relativiziranju referenduma izjavila kako ne trebamo prepustiti narodu da odlučuje baš o svemu, bio je to primjeren glanc jedne komunističke i protuhrvatske škole plagiranja. Ivica Šola je uvučen u igru da naizmjence odgovara na sinkrone napade protiv njega. Nakon Dejana Jovića, na Šolu se obrušila Ružica Cigler iz Večernjaka, s takvom žestinom koja je zaprepastila sve, vjerojatno i samog Dejana Jovića, kojemu se priklonila. Cigler je u naslovu svog teksta spomenula i onaniju, valjda birajući riječ koja iritira teologe. Sudeći po svemu tome, ona ne onanira, a opet, nikad se ne zna. Objavila je sadržaj interne komunikacije sa Šolom. To je nešto gore od onanije.

Pogledajmo čime se bave savjetnici Ive Josipovića, koje mi plaćamo. Umjesto analize situacije u svijetu, za potrebe svog poslodavca i hrvatske države, Dejan Jović pažljivo prati domaću društvenu scenu, pa uspoređuje tekstove Ivice Šole u rasponu više godina. Zar savjetnik predsjednika Hrvatske nema pametnijeg posla? Tko je Dejanu Joviću konkurencija, tko protivnik, a tko neprijatelj? Više je puta ponovio stavove zbog kojih bi Ivo Josipović trebao podnijeti ostavku na svoju funkciju. Jović to doživljava kao jasno ponavljanje svog svjetonazora, a ponavljanje stavova i ocjena kod drugih drži plagiranjem i autoplagiranjem.

“Što se mene tiče, da smo ozbiljna država, za mene bi gospodin Jović bio sigurnosni problem“, kaže nam Ivica Šola u naslovu svoje polemike iz Večernjeg lista, od subote, da bi istu rečenicu autoplagirao u samom tekstu. Dejan Jović je glavni analitičar predsjednika RH, koji zasigurno utječe na predsjednikove stavove i njegovo političko djelovanje. Da smo ozbiljna država, sigurnosni problem postao bi i Ivo Josipović – znao je sve o Dejanu Joviću kada ga je doveo u Ured predsjednika RH. Takve su deformacije moguće samo u Hrvatskoj. I ono najzanimljivije, je li Dejan Jović na poziciji najbližeg savjetnika predsjednika Hrvatske postao drukčiji, skloniji Hrvatima i Hrvatskoj, što bi bilo prirodno. Je li Hrvatima skloniji sam Ivo Josipović, nakon pet godina na čelu Hrvatske? Jesu li ih njihove funkcije pozitivno promijenile?

U odgovoru na to pitanje skriva se zastrašujuća istina o današnjem trenutku formalno samostalne Hrvatske.

Autor: Tvrtko Dolić/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: ‘Znamo tko drži Stankovića na Hrvatskoj televiziji – upravo njegov nedjeljni sugovornik’

Objavljeno

na

Objavio

Sličnosti s kultom ličnosti

Tek je svršetkom prošloga tjedna postalo malo mrzlije, ali su vatre bile zapaljene već u srijedu kada se sastao Hrvatski sabor da u jesenskom roku ispravi minus dva koliko je bio ocijenjen u prvom polugodištu. Na ispitu opet nije bio dobar jer su se zastupnici ljetos kupali, a Ustav nisu proučili, većina njih i nadalje valjda misli da je Vlada iznad Sabora i da premijer može što hoće, može njima brisati pod, otresati se lijevo i desno, a posebno desno budući da je lijevo neartikulirano i u ovom trenutku bezopasno, sklono ukrcati se na lađu ionako nagnutu ulijevo premda kormilari uvjeravaju mornare (hrvatsku javnost) u suprotno.

Ono u čemu sada živimo zove se politički cušpajz. Kao u lošim restoranima, nikako ne možete pogoditi što vam je servirano u tanjuru kojim plivaju nepoznati sastojci, nekoliko muha i neznatni komadići mesa skriveni ispod neodredljive masne naslage i zelene tekućine himbe, ego tripica i sirovoga krumpira prekrivenog bruxelleskim vrhnjem.

Potpuno arhaično i u nevrijeme, potpuno neshvatljivo nakon tolikih (ipak) godina demokracije u Hrvatskoj, pred našim se očima stvorio kult ličnosti u okrilju tzv. umjerenoga desnog centra. Takav „pravac“ hrvatske politike ne drži vodu niti je ikada u hrvatskoj povijesti, od doba knezova ili kraljeva u vrijeme Hrvatskoga kraljevstva dugo trajao, jer hrvatsko biće jednostavno ne podnosi nasilje i arogantne vladare koji nisu u dosluhu s narodom.

Politički cušpajz vjerno slijedi i medijski. Budući da je u subotu bilo loše vrijeme i nisam mogao visjeti na pročelju kuće osiguran konopcem niti se penjati po lojtrama niti obavljati završne poslove u vrtu, u kišom zalivanom danu pozorno sam pročitao više dnevnih novina, od korica do korica, štono riječ. Nakon tog intelektualnog napora zažalio sam što onaj spomenuti konopac nisam stavio oko vrata nego oko pasa: takvu kakofoniju u subotnjim brojevima tiskanih dnevnika teško je preživjeti. I nije više riječ o različitim mišljenjima, o multi-kulti akrobacijama, o krupnim i sitnim ubodima u hrvatsko tijelo, nego o posvemašnjem kaosu gdje profesionalnost kleči na koljenima, a kojekavi diletantni izriču svoja „stajališta“ tako niske razine da komentari koje čujem na autobusnim stajalištima imaju puno više životnosti i istinitosti nego rečeni u dnevnicima (tjednike uglavom ne čitam). Naravno da postoje iznimke, ali o njima sve znamo, pa se ne moram posebno ispričavati.

Potraga za srpskim zločincima nije prioritet

Tema tjedna je svakao bila neuspješna višedesetljetna potraga za srpskim zločincima, koji u samostalnoj hrvatskoj državi žive ugodno, kao što su u nesamostalnoj fiktivnoj socijalističkoj Hrvatskoj živjeli komunistički zločinci, pa i oni nastavili ugodno živjeti u modernoj, demokratskoj (?) RH uvjereni i uvjeravani da im se ništa ne će dogoditi jer su potomke na vrijeme instalirali u stranke i vlasti, a ako je tko počeo talasati istoga su trena uz pomoć medija prebacivali pozornost na Nezavisnu državu Hrvatsku i plašili hrvatsku vlast da će ju proglasiti ustaškom i to prenijeti europskim i prekooceanskim medijima. Takva je politika dobro funkcionirala, a i nadalje funkcionira bez zastoja. Vlast, makar i naoko desna, vrlo je prestrašena, muca kad ju se pita zašto nije ništa poduzela, tvrdi da nešto i jest, a lijeva vlast u kratkotrajnim pojavljivanjima posve je otvoreno bila blokirala istraživanja komunističkih zločina i iskapanja posmrtnih ostataka ubijenih Hrvata. Ukinula je ured koji se trebao baviti žrtvama, što je dobro došlo „desnima“ kada su opet zajahali a Ured nisu obnovili, te ga nema.

Sada se ista priča ponavlja sa srpskim zločinima u vrijeme agresije na Hrvatsku. Potraga za srpskim zločincima nije prioritet, vele, imamo drugih problema. Suvremenih, gospodarskih i inih, poraznih reforma, nemojmo se time opterećivati. Osim toga, ako i krenemo, iritirat ćemo SDSS i Pupovca. Onda se, u baš nezgodnom trenutku, pojavio vukovarski gradonačenik Penava i svi su se u vlasti počeli tresti, tumačiti da poduzimaju sve što se može, a ne poduzimaju, počeli su prodavati prozirne floskule o „napadu ulice i ultradesničara“ na Vladu – znači, politizirali su temu koju se politizirati ne smije jer je pravosudna i glede žrtava žrtvoslovna. Da bi tu očitu blamažu koju narod dobro vidi nekako okrenuli u svoju korist, obrnuli su tezu i za politiziranje teme optužili tzv. desnicu.

Arogancija kojom se Plenković obraćao Bruni Esih koja je postavila nekoliko dobrih pitanja na koje nije dobila odgovore, ilustracija je toga straha i podsjeća na anegdotu o slonovima i mravima. Jednostavnije rečeno, riječ je o nasilju nad saborskom zastupnicom, baš u tjednu u kojemu je jedan dan bio posvećen nasilju nad ženama, ali i nasilju nad narodom koji ima ista pitanja i želi odgovore a ne histerične ispade, nad narodom koji više ne može trpjeti izmotavanja i više no očito izbjegavanje da se pohvataju srpski zločinci. Bivši policajac Kajkić postao je bivšim kada je preduboko zaorao i došao do istaknutih ljudi iz SDSS-a. Pridružili su mu se i još mnogi bivši – bivši branitelji – pa tako čitam da i poznatiji Turudić „zna sve o zločinima u zapadnoj Slavoniji“ (ali znade li o zločincima?), odjednom se uz Vukovar pojavljuje i već zaboravljeni Voćin koji ne smije biti zaboravljen – o užasima i masakrima u tom nekad poznatom mjestu kamo su između svjetskih ratova hodočastili i Zagrepčani, čuo sam svjedočenja iz prve ruke svršetkom devedesetih kada sam ondje boravio i razgovarao s preživjelima. Bajići i cvitani nisu čuli, a ako su i čuli nisu imali signal da djeluju, ni iz Lučkog ni s Trga sv. Marka. Ne talasati. Vrijeme će učiniti svoje. I tu je pogrješka, jer vrijeme ne samo da nije „učinilo svoje“, nego su nekažnjavanje zločinaca i bol preživjelih postajali nepodnošljivim i sada smo tu gdje jesmo.

Slučaj Pupovac

Usporedo je potegnut slučaj Pupovac, u Saboru i drugdje, Hrastov zastupnik Zekanović točno je izgovorio riječi o beogradskoj ekspozituri, što je potpisnik ovih redaka u nekoliko navrata odavno analizirao, a nije ni bilo teško. Pupovac je prešao u očekivani protunapad (klerici, branitelji,tajkuni vladaju Hrvatskom), nakon laži usred rata o prekrštavanju djece sada se dosjetio novoj laži o Srbima koji su morali na trgovima potpisivati lojalnost RH, što se nastavlja na slične laži Dejana Jovića o sprječavanju mnogih da izađu na referendum o nezavisnosti hrvatske države – a da jesu, drukčije bi valjda ispalo i mi bismo ostali u Jugoslaviji sa srpskom vojskom i srpskom policijom i Srbima na svim važnijim mjestima, od gospodarstva do komunalija.

Rasprava o Pupovcu u Hrvatskom saboru nije moguća, kažu, bio bi to presedan budući da Sabor nije sudnica. Gdje ima sudnica? Aha, u sudstvu koje je kao i pravosuđe u cjelini velikim uhom okrenuto prema politici od koje dobiva zapovijesti, pa znači i opet ništa od toga. Uz spomenute laži, Pupovac se – znajući za strah svake“ desne“ vlasti – kao i uvijek vratio u NDH da još jednom uzme kovčeg bljutave jugoslavenske historiografije i progovori, primjerice, o “logorima za djecu“.Te je s velikom užitkom opet spomenuo Jastrebarsko. A može to jer su ljudi u Hrvatskoj neinformirani, jer su im glave prane i oprane toliko da mnogi stvarno povjeruju, a ni reakcija iz medija nema. Gdje je tu zapelo istraživačko novinarstvo?

Ovako, bez pouzdanih (i) znanstvenih istraživanja, u svijet se šalje poruka da je jedino Hrvatska od svih zemalja imala logore za djecu. Bilo je i ima o jaskanskom utočištu (bez žice i stražarnica) simpozija i pisanih svjedočanstava o naporima zaslužne Dijane Budisavljević, o trudu časnih sestara (većina iz Slovenije), o djeci ostavljenoj u kozaračkim šumama koja su, bolesna i gladna u velikom broju spašena od smrti, o brizi Alojzija Stepinca kojemu su na suđenju i Jasku pripisali u zlo, isti takvi tužitelji kao što je sada Pupovac. A što su za njih učinili komunisti tj. partizani? Oni su u hrabrom jurišu na dvorac i gospodarske zgrade „oslobodili zarobljenu djecu“, a kada nisu znali što bi s mališanima, ostavili su ih u šumi, na Žumberku i drugdje, pa su djeca i opet morala biti spašavana i dovedena u Jasku… Ne znam je li u razgovoru Stankovića i Pupovca na HTV-u bilo o tome riječi, jer tu emisiju nikada ne gledam, no mogu zamisliti kako je izgledala, kao što znamo tko drži Stankovića na Hrvatskoj televiziji – upravo njegov nedjeljni sugovornik.

(Glede HRT-a, gotovo da nigdje nisam mogao pronaći širu informaciju o sastanku Programskoga vijeća koje je „primilo na znanje“ izvješće o radu i poslovanju za 2017., što znači da velikoga jedinstva nije bilo. Za one koji ne znaju, sastav Vijeća je ovaj: Robert Markt, Zorislav Lukić, Ivo Lučić, Neda Ritz, Maja Sever, Nikola Baketa, Ivica Maštruko i Saša Milošević, otprilike.)

Neraskidiva i ljupka romansa Plenkovića i Pupovca nastavlja se, znači, pred očima oduševljenog naroda koji voli ljubavne zaplete, a „desnici“ je dodijeljena uloga zlobnog Grge Čokolina – Hasanbegoviću rola Grge, a Bruni Čokoline, s tim da je i Penavi poručeno kako će se provesti u stranci koja je izrasla iz pokreta za nezavisnu, demokratsku Hrvatsku, već u rodilištu napadnutu svim postojećim oružjem srbizirane JNA i četničkih parapostrojba iznutra, a koje su zajedno počinile strašne zločine nad hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima, zločine koje je nakon trijumfa Hrvatske vojske trebalo temeljito istražiti i zločince osuditi, a to nije učinjeno na vrijeme – i sada smo tu gdje jesmo, s vlastima koje više-manje nose ime iste stranke izrasle iz istoga pokreta ali s njom i s njim imaju sve manje veze. To jest, ne govorim o stranci u cjelini niti je to moguće, ali zna se.U svemu: s visokoga je mjesta poručeno da postoje veliki i mali Hrvati, da su veliki, znači, za kažnjavanje srpskih zločinaca, a mali nisu mali nego obični Hrvati i katolici koji se ne bi time bavili. Oni su valjda za kulturu zaborava. Tako nekako, glupo, ali se uklapa u cušpajz o kojemu sam govorio. (Za jezični se cušpajz brinu mediji i pristaše zajedničkoga jezika. Tako vidim u tiskovini (subota) neki nevažni intervju, ali značajan po tome što su pitanja novinara na hrvatskom, a odgovori beznačajnika na srpskom. Provjerite, usput pročitajte Ustav. U istom broju ima razgovora sa strancima koji govore engleski ili koji drugi jezik, a njih se prevodi na hrvatski. Zašto?)

Tri mora su dva udarca za jednu dosadnu muhu

Tri moraPremijer koji je na putu da se iz Andreja Zlatoustog pretvori u Tarkvinija Oholog, ima i drugih razloga za mrzovolju, a oni se nalaze na vanjskopolitičkom području . Mogu zamisliti kako se osjećao vidjevši na ekranu sliku iz Bukurešta gdje je Kolinda u kostimu iz „Zvjezdanih staza“ dominirala u muškom sastavu tromorskoga vrha, samosvjesna i svjesna uspješne akcije kojoj su se, dokazujući da razumiju stvari i da je bolje biti unutra nego gledati izvana – pridružili i EU moćnici pa i Juncker osobno. Ta Junckerova nazočnost vjerojatno se bolno dojmila hrvatskoga premijera koji se na spomen Tri mora ćeškao u vidljivoj neugodi, a svakako nije očekivao Junckerovu „izdaju“. Gdje je bio Jakovčić u tom trenutku, ne znam, on je Tri mora popljuvao u startu, ali sada ima drugih problema, pa bi ga uska sveza s Končarom mogla doći glave, makar u prenesenom smislu, jer se više ne radi samo o mešetarenju u hrvatskim okvirima gdje je to moguće dulje i bolje, nego i na međunarodnom planu.

Tri mora su dva udarca za jednu dosadnu muhu, jugonostalgičarsku jer se od regiona oštro okreće prema srednjoj Europi, superueropsku jer se opaki projekt naddržave koja prezire nacionalne države ( to jest srednje i male) naglo topi, a topi se i Macron koji je dojahao na borbi protiv tzv. populizma, pa će i sjahati, vele ankete.

X x x

U Hrvatskoj inače sve ide sporo, užasno puno treba da se razotkriju razni Končari i Jakovčići, vrlo, vrlo dugo traje donošenje zakona. Evo ilustracije: nakon dugih desetljeća napokon se na sjednici Vlade našao konačni prijedlog Zakona o Hrvatskoj matici iseljenika. Bio sam u upravnom odboru Matice negdje početkom stoljeća, nakon pada Račanove vlade, i kao poznati štreber prvo sam pročitao zakon o toj ustanovi. I zgrozio se. Jedan od onih zakona koje smo početkom devedesetih na brzinu retuširali, ali je ostalo štošta iz prošlih vremena. Zahtijevao sam da se to žurno izmijeni. A nije. Zatim sam se opet (u međuvremenu izbrisan) našao u upravnom odboru Matice prije nekoliko godina i, gle vraga, naišao na isti onaj nepromijenjeni zakon. Sada će valjda i Hrvatski sabor blagosloviti novi zakon, nakon skoro tri desetljeća. Pa da i to doživim.

A hoću li doživjeti da hrvatski iseljenici s hrvatskim državljanstvom mogu dopisno (poštom ili elektronički) glasovati na izborima za Sabor, teško je reći. Ili pripadnici hrvatskoga naroda u BiH od kojih većina (ili svi) ima hrvatsko državljanstvo? S tim u svezi crtica o ubodima u hrvatsko tijelo, spomenutim u uvodnom cušpajzu. Naime, evro Bešker, neosporno učen čovjek i dobar novinski pisac, ma renesansna osoba takoreći, sklopio je iz raznih povijesnih izvora priču o sudbini južnoga Tirola i aktualnostima o državljanstvu, ali nije mogao odoljeti da se ne očeće o Hrvate, te zaključio da i Hrvati kao manjina u BiH imaju pravo na dvojno državljanstvo. Manjina. I to u danima kada se hrvatski narod u BiH očajnički bori da – zahvaljujući mogućim i predvidivim izbornim manipulacijama – i doista ne postane manjinom.

Hrvoje Hitrec/HKV

(P. S. Da ne budem neobjektivan: nije sve u recentnoj hrvatskoj politici posve crno, vrlo je dobro što je odbijena pomoć Frontexa na hrvatskim granicama, kao i to što su europarlamentarci iz Hrvatske odbili glasovati protiv Mađarske, to jest Orbana. Nije sve toliko crno ni u medijima, pa u ponedjeljak (nakon onih strahota subotnjih) čitam u jutarnjim novinama sjajan intervju s akademikom Rudolfom, koji ću analizirati u sljedećoj kolumni, posebno zato što govori (i) o jezikoslovlju u punom suglasju s Hrvatskim kulturnim vijećem.)

Pupovac u NU2: ‘Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Glasanje i glasačko pregovaranje

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska se osamostalila i napustila bankrotiranu diktaturu pod čijom je čizmom trpila skoro cijelo jedno stoljeće. Iz Jugoslavije se izvukla krvavih gaća.

Sada je suočena s vlastitim problemima koje može samostalno riješiti kad god nauči i odluči da je vlast tu da služi narodu a ne obratno.

Da bi mogla služiti narodu, vlast prije svega mora biti izbrana od naroda, ne izbrana od izabranoga dijela naroda, nego izabrana od velike većine ili cjeloga naroda, jer ako nije tako izbrana, onda je to manjinska vlast, ali ne u smislu da vladajuća garnitura ne posjeduje saborsku većinu nego se krpa s pojedincima, napr. s prebjezima iz opozicionih stranaka, kao što je to slučaj s Plenkovićevom vladom, nego manjinska u smislu da ju je na vlast izabrala manjina naroda kojega na taj način nelegitimno predstavlja, piše  Dinko Dedić/ Projekt Velebit

Uspoređujući Hrvatsku sa zemljama u kojima je snazi zakon o obaveznom glasanju, Projekt Velebit je u svoj Prijedlog programskih načela uveo princip obaveznog glasanja za Hrvatsku.

Dvadeset i dvije države u svijetu imaju takav zakon. Među njima nalaze su Argentina, Australija, Brazil, Meksiko, Belgija, Grčka, Egipat, Peru, Tajland i još jedan broj južnoameričkih, afričkih i azijskih država. Centralni razlog za takav izborni sustav u većini tih država je nepostojanje demokratskih tradicija u narodu ili u velikom dijelu naroda.

https://www.pbs.org/newshour/politics/22-countries-voting-mandatory

Mnoge od tih država su bivše diktature, koje su tek pred par desetljeća prihvatile demokratski sustav a čije općinstvo nije još razvilo svijest o svom suverenitetu i o svojim demokratskim pravima i obavezama.

Zašto je onda Australija uvela obavezno glasanje, kada je to zemlja zapadne demokracije otkada ta kao takva postoji?

Baš radi Hrvata (između ostalih).

Zato što je Australija useljenička zemlja u kojoj značajan broj stanovništva sačinjavaju dosljenici poput Hrvata, a koji nemaju demokratske tradicije jer su doselili iz diktature gdje su proveli čitav život do useljenja.

Dakle, da bi Hrvate stavila u ravnopravnu poziciju s onima koji su po svom nasljeđu, odgoju i tradiciji svjesni svoje političke moći, svi punoljetni građani moraju izaći na sve izbore, od onih za lokanu vlast, do onih za federalnu, pod prijetnjom kazne.

Tako izlazak na glasanje nije samo građansko pravo nego i građanska obaveza, koju nitko ne bi trebao smatrati teškom, jer ako je teško izlaziti na lokalne, parlamentarne ili predsjedničke izbore koji se usput rečeno, ne održavaju svake godne, nego svake četvrte ili pete, koliko onda teška mora biti građanska obaveza ići u rat i ginuti za svoju domovinu.

Uzmimo za primjer Škotsku, koja posjeduje demokratsku tradiciju, gdje je radi toga na posljednje izbore izašlo 85% Škota. Usporedimo to s Hrvatskom, gdje od glasačkog tijela odmah otpada skoro milijun glasača izvan domovine, od kojih vrlo rijetki uopće imaju mogućnost glasati.

Dodamo li tome da od onih koji žive u Hrvatskoj manje od 60% glasača izlazi na izbore, od kojih opet tek oko 30% glasa za stranku koja će biti nosilac vlasti, kroz takav izborni sustav, hrvatskom sudbinom odlučuje nekoliko manjina, uključujući i hrvatsku manjinu.

Ako je Australija uvela obavezno glasanje sa sve svoje stanovništvo kako bi hrvatski doseljenici bez usađenih demokratskih tradicija mogli biti ravnopravni s ostalima, zašto to Hrvatska ne može učiniti za svoje matično stanovništvo u kojemu nitko nema razvijene demokratske tradicije?

Zašto Hrvatska ne bi uvela takav zakon za vlastiti narod, pa da joj vlast bude stvarno legitimna, a ne da ljudi koji su dobili 3 puta manje glasova nego što ja imam facebook frendova, odlučuju sudbinom višemilijunskoga naroda.

Povrh toga, Hrvatska je, za razliki od većine zapadnih demokratskih država, svoje državljane izvan Hrvatske pretvorila u otpadnike, nepoželjne ljude sa statusom koji su imali u Jugoslaviji kao neprijateljska emigracija.

Doduše, hrvatska ih vlast više ne zove neprijateljskom emigacijom ali ih tretira baš kao da jesu, ne po posjetama hrvatske Predsjednice među iseljenike, nego po izbornom zakonu i načinu na koji se taj provodi.

Svi državljani zapadnih zemalja koji se nalaze izvan matične domovine imaju sve uvjete za glasanje, prilagođene njihovim prilikama. Australija, Velika Britanija, Sjedinjene Države i Kanada, napr., tu sekciju glasačkog tijela nazivaju expatriates*, a u te su uključeni vojnici na služenju raznih vojnih misija po svijetu, diplomati, turisti i svi drugi državljani koji na dulje ili kraće borave izvan svoje domovine.

Za njih je omogućeno glasanje poštanskim putem u naprijed i do dva tjedna prije održavanja izbora u domovini, tako da im glasovi mogu biti prebrojani sa svima ostalima. Fracuski državljani izvan Francuske imaju neograničena glasačka prava, jednaka kako i svi Francuzi koji žive u Francuskoj.

Hrvatska koja je tolike godine proživjela pod stranom i neprijateljskom okupacijom, baš radi te strane vlasti ima velike brojeve iseljenika i izbjeglica, skoro polovinu svoga življa, mnogi od kojih su baš radi lojalnosti svojoj etničkoj domovini morali napustiti Hrvatsku, kako bi se spasili od progona pa i smrti.

Zato bi Hrvatska prema Hrvatima izvan Hrvatske morala graditi posebno obziran odnos, obzirniji nego li druge države. Još povrh toga, svjedoci smo daljenjeg sve većeg odlaska Hrvata uz Hrvatske pa ne može biti svejedno ima li nas 4 milijuna ili 8 milijuna, bez obzira na mjesto boravka.

Radi svega toga Hrvatskoj je potrebna temeljita reforma izbornog zakona, temeljitija od one predložene referendumskim pitanjima, a pitanje je hoće li najveća interesna skupina u Hrvatskoj, koju se može nazvati vlastodržačkom, čak i taj referendum koji se ne dotiče uskraćenih prava Hrvata izvan Hrvatske, uopće odobriti, kako bi zaštitila svoje interese radi čega nitko u državi nema većeg konflikta interesa od njih, koji u zaštitu vlastitih interesa i reizbornosti obuzdavaju i priječe volju naroda, za što nema većeg primjera od onoga sadržanog u prijetećem odgovoru premijera Plenkovića Bruni Esih u Saboru, kada je na pitanje o prebrojavanju referendumskih glasova rekao: “Što se tiče ministra Kuščevića, vlada je donijela zaključak, ministarstvo provodi posao, povjerenstvo od 7 ljudi postoji, izbrojati će se i provjeriti svaki potpis, A VRIJEDITI ĆE I OD ONIH KOJI MOŽDA NE BUDU ŽIVI A POTPISALI SU”.

S tim u vidu, Projekt Velebit pod točkom 23. svoga nacrta Programskih načela “posebno drži kako valja izmijeniti Hrvatski izborni zakon, koji je glavnim uzrokom i sredstvom, manipulacije demokratskim procesima u Hrvatskoj:

a. uvesti obvezno glasovanje za sve punoljetne državljane Republike Hrvatske;

b. uvesti mogućnost prijevremenog poštanskog/elektronskog glasovanja za stare i nemoćne, za one koji se nalaze izvan domovine i za sve one kojima je iz bilo kojeg razloga nemoguće putovati do glasačkog mjesta;

c. ukinuti ograničavajući broj izbornih mjesta u dijaspori;

d. ukinuti pravilo po kojemu se Hrvati u BiH smatraju ‘dijasporom’;

e. ukinuti XI i XII izbornu jedninicu u smislu već navedenih članaka.


* Expatriate (fon. ekspatriot) “Osoba koja živi izvan zemlje svoga porijekla” (Oxford)
Osoba koja živi u stranoj zemlji” (Webster’s)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari