Pratite nas

Kolumne

Histerična kampanja Pantovčaka protiv Ivice Šole

Objavljeno

na

Kažu kako nije dobro za političare i dužnosnike da daju česte izjave. U svome novom odgovoru i/ili napadu na “katoličkog teologa Ivicu Šolu”, u Večernjaku od 6. rujna, Dejan Jović, glavni savjetnik Ive Josipovića, zapravo je iskazao svoju simpatiju za četnike

Dejana Jovića najviše smeta razotkrivanje krivotvorina u njegovoj knjizi “Jugoslavija – država koja je odumrla: Uspon, kriza i pad Kardeljeve Jugoslavije (1974-90)”. Ta “znanstvena studija” razotkrivena je kao politički pamflet. Prikriva i relativizira četničku i srbijansku agresiju na Hrvatsku i BiH. U članku iz 2011. za publikaciju Chaillot Papers, u izdanju Europskog instituta za sigurnosne studije, Jović je spomenuo “mit o Domovinskom ratu” koji je “postao jedna od glavnih prepreka stvaranju liberalnije i tolerantnije Hrvatske koja je otvorena prema svojim susjedima”. U tekstu “Reassessing Socialist Yugoslavia 1945-90: The Case of Croatia”, objavljenom iste godine, Jović je Hrvatsko proljeće nazvao manjinskom manifestacijom. Pitanje svih pitanja, zašto Dejan Jović nije savjetnik predsjednika Srbije, nego savjetnik predsjednika Hrvatske? Odgovor je dao Ivo Banac: “Kada se Dejan Jović pred stranim svijetom predstavlja kao savjetnik predsjednika Hrvatske, onda dobiva dodatni (hrvatski) legitimitet za svoje falsifikatorske djelatnosti”. Dejan Jović tvrdi da je u razdoblju od 2004. do 2006. bio posebni savjetnik Miomira Žužula i Kolinde Grabar Kitarović.

Pišući “o novim i alternativnim interpretacijama”, Dejan Jović naglašava kako su po nekima “četnici bili, naglašavalo se, prvi antifašisti Europe”. Dojam je da otvara polemiku jesu li četnici bili “prvi antifašisti u Europi”, kao da nije upitno jesu li uopće bili antifašisti. Da je tako, Dejan Jović praktično priznaje u svome najnovijem odgovoru Ivici Šoli. “Za Mihailovićev sam pokret rekao da je odmah po okupaciji Jugoslavije nastao kao jedan od dva snažna projugoslavenska pokreta otpora (uz Titov) a ne da su četnici bili antifašisti.” (str. 141) A pojmovi “pokreta otpora” i “antifašista” na ovome su prostoru izjednačeni! Šola i hrvatska Javnost jednostavno pitaju kako se klanje po hrvatskim selima može nazvati pokretom otpora? Ako su se četnici digli protiv NDH, zašto su klali hrvatske civile? Kakav je to srpski pokret otpora poklao hrvatsku sirotinju u Rami?

Sigurnosni problemi

dejan jovicTo što je obavljena sigurnosna provjera Dejana Jovića praktično ne znači ništa, jer već od 1995. provjera ne sadrži kvalifikaciju da je pozitivna ili negativna, nego je to ostavljeno interpretaciji dužnosnika ili državnog tijela koje je provjeru tražilo. Ako je operativac neke tajne službe ili drukčije institucije u samoj provjeri prezentirao jugoslavensku, pa i prosrbijansku orijentaciju Dejana Jovića, takva Ivi Josipoviću može biti prihvatljiva. Time dolazimo do činjenice da je sigurnosni problem prvenstveno sam Ivo Josipović.

Zanimljivo, pohvala Dejana Jovića Jugoslaviji od 5. travnja 2014. izbrisana je s internetskih stranica Jutarnjeg lista. Jović nas je po drugi put uvjeravao da je Jugoslavija bila najbolje rješenje za male narode. Ne prepoznaje velikosrpsko nasilje u dvije Jugoslavije. Predsjednik RH Ivo Josipović zbog te i sličnih Jovićevih izjava ne zahtijeva Jovićevu ostavku, pa mi zapravo ne znamo tko je glavni na Pantovčaku. Jugoslaviju je prvi otvoreno počeo hvaliti Dejan Jović, a Ivo Josipović slijedi takav zacrtani okvir. Možemo li očekivati tvrdnju Ive Josipovića da su četnici bili pokret otpora? Ivo Josipović kaže da se Hrvatska tijekom pregovora s EU-om pretvorila u bolju zemlju, a Dejan Jović reče “transformacija je odglumljena”. Jović dovodi svog “šefa” Josipovića u red. Protukandidat Kolinde Grabar Kitarović zapravo je njen bivši savjetnik Dejan Jović.

Tko to savjetuje predsjednika RH?

Postupak raskrinkavanja “provjerenog” Dejana Jovića pokrenuo je britanski povjesničar Marko Atilla Hoare sa sveučilišta Kingston. Prozvao je Dejana Jovića zbog njegove recenzije knjige “First Do No Harm: Humanitarian Intervention and the Destruction of Yugoslavia” Davida Gibbsa, u kojoj je negiran genocid u Srebrenici. Hoare kaže da Jović podržava ekstremno antihrvatske, antibosanske i velikosrpske teze, i da ne piše kao znanstvenik. Hoare postavlja isto pitanje kao i Ivica Šola: kako takva osoba može obnašati visoko mjesto u savjetničkom timu predsjednika RH? Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike uputio je predsjedniku RH protestno pismo. Jović, kao i u odnosu na Šolu, ulazi u igre riječi, a kada podvučemo crtu, izbjegao je potvrditi da se genocid u Srebrenici dogodio.

U spomenutoj knjizi Dejan Jović piše uglavnom o Srbiji i Sloveniji, zaobilazeći i skrivajući Hrvatsku, time i četničku pobunu u Hrvatskoj. Hoare spominje zataškavanje ratnih huškača. Dejan Jović provodi reviziju lika i djela Slobodana Miloševića, za kojega je napisao da je možda u početnoj fazi bio jugoslavenski nacionalist, ali da srpski nacionalist nije nikada bio (str. 65). Po Joviću, Jugoslaviju je razorio Edvard Kardelj, kroz decentralizaciju. Jović dodaje da je taj isti Kardelj radio na smanjivanju autonomije Kosova i autonomije Vojvodine, čemu se usprotivio Tito! Prema Joviću, Milošević je pokušao obnoviti Jugoslaviju, u smislu ranije snage i jedinstva. Iako je Milošević pokrenuo raspad Jugoslavije, Jović ga glede toga posve amnestira. Sukladno tome, Jović je optužio Tuđmana za separatizam (str. 63). Ivo Josipović mora hrvatskoj Javnosti odgovoriti na pitanje zašto je takvog Dejana Jovića doveo u Ured predsjednika RH. Tko je Ivo Josipović?

Hoare ističe da “Jovićev teorijski model ulazi u sukob sa činjenicama koje iznosi”. Dejan Jović spominje dnevnik Borisava Jovića, u kojemu piše da je Milošević planirao izbacivanje Slovenije i Hrvatske iz Jugoslavije (str. 482-483) i da je ta Miloševićeva nakana formalno razorila Jugoslaviju, da bi kasnije tvrdio kako je raspad Jugoslavije jako iznenadio Slobodana Miloševića i Milana Kučana (str. 491-492). Dejan Jović tvrdi da je intervencija JNA u Hrvatskoj motivirana dobrom namjerom, da se spriječi etnički konflikt u Hrvatskoj (str. 485). Tko je napao Vukovar? Dejan Jović uspoređuje Vaclava Havela i Slobodana Miloševića (str. 56), pa kaže kako je prvi vodio liberalno-demokratsku revoluciju protiv države, a drugi je vodio antibirokratsku revoluciju protiv antidržavne ideologije i anarhije. Je li moguće da Ivo Josipović nije upoznat s takvim Jovićevim konstrukcijama?

Dogodilo se da savjetnik predsjednika Hrvatske sakrije agresiju na Hrvatsku. Slavenka Drakulić pisala je o srbijanskoj agresiji na Hrvatsku i BiH kao o ratu muškaraca protiv žena. Dejan Jović prepoznao je rat komšija. “Nasilje koje je na ruševinama Jugoslavije, u bezdržavnom prostoru, nastalo u devedesetim godinama prošlog stoljeća, naime, ima isti uzrok kao i sam raspad: ono je bilo izraz slabih, neefikasnih država koje nisu bile u stanju svladati privatne vojske, privatne osvete, privatne ‘zakone’ i privatno nasilje. Ratovi koji su se vodili na tim ruševinama bili su u velikoj mjeri privatne osvete u kojima su susjedi vraćali neko imaginarno milo za drago svojim susjedima.” (str. 492-493)

Dosadno ponavljanje odurnog govora mržnje

Postoji nekoliko otrovnih rečenica, od kojih živi sva sila plagijatora i nametnika na ovome prostoru. Primjerice, Hrvati se nisu suočili sa svojom prošlošću. Hrvati su genocidna nacija. Hrvati su antisemiti. Hrvati mrze Srbe. Fašizam je zmija u hrvatskom srcu. Samo je hrvatski fašizam autohton. Hrvatski fašizam je latentan. U hrvatskom srcu prisutna je ustaška zmija. Budi se avet NDH! Hrvati su zadojeni nacionalisti, šovinisti i klerofašisti. Hrvati su narod predrasuda, nazadnog svjetonazora i niske tolerancije. Posebno je anticivilizacijska Katolička crkva. Kaptol je leglo zla. U Hrvatskoj se vodio građanski rat. Četnici su bili pokret otpora!

Dejan Jović jako pazi da se netko o njegovim krivotvorinama ne oglasi dvaput, a sebi uzima za pravo ponavljati svoje konstrukcije do besvijesti. U Hrvatskoj više autora ponavlja svoj odurni govor mržnje protiv Hrvata i Hrvatske, sve dok se laži ne uvuku narodu u mali mozak, kao pozadinska glazba, kao nešto zaključeno i neizbježno, time i prihvatljivo. Koriste iskustvo oglašavanja i reklama. Mnoge “lijeve” i “desne” intelektualce u Hrvatskoj možemo svesti na dvije-tri tvrdnje, koje izgovaraju s velikim naprezanjem vijuga. Fenomen je da skupo plaćamo “lijeve” laži o nama! Zgromljeni smo podatkom da nas takozvane nevladine udruge godišnje koštaju skoro dvije milijarde kuna. Prema mojim osobnim spoznajama i procjenama, oko milijardu naših eura odlazi na sveukupno protuhrvatsko djelovanje. Ako tome dodamo namjerno gušenje Hrvatske od njenih struktura, onda možemo reći da nas “lijevo” protuhrvatsko djelovanje godišnje košta više milijardi eura.

Prosrpski politolozi poput Dejana Jovića žele da im se intelektualno i ideološki suprotstavi neki nepismeni ili slabije obrazovani Hrvat, a ne Ivica Šola, “sveučilišni nastavnik”, koji je svoju znanstvenu poziciju stekao kroz kvalitetno obrazovanje i kvalitetno osobno usavršavanje, a ne kao protuhrvatski podobna osoba. “Teolog Ivica Šola” u svojim tekstovima nastoji uvijek biti svjež, nov i originalan, što nije lako. Mnogi ga kradu, ali ako sam Šola ponovi neku svoju raniju analizu bez kozmetičkih izmjena, onda su Dejan Jović i Ružica Cigler silno razočarani što nisu čuli nešto novo o sebi. Zar već sve nije rečeno? Ciglerica kvalificira ponovljeno pisanje Ivice Šole na istu temu kao onaniju, a zapravo imamo za sve nas sramotnu i otvorenu dnevnu onaniju protuhrvatskih struktura nad hrvatskom nacijom. Ne znaju raditi ništa drugo, pa Hrvatska šestu godinu zaredom tone u depresiju.

Granice plagiranja

Kada je nedavno Jelena Lovrić u svome relativiziranju referenduma izjavila kako ne trebamo prepustiti narodu da odlučuje baš o svemu, bio je to primjeren glanc jedne komunističke i protuhrvatske škole plagiranja. Ivica Šola je uvučen u igru da naizmjence odgovara na sinkrone napade protiv njega. Nakon Dejana Jovića, na Šolu se obrušila Ružica Cigler iz Večernjaka, s takvom žestinom koja je zaprepastila sve, vjerojatno i samog Dejana Jovića, kojemu se priklonila. Cigler je u naslovu svog teksta spomenula i onaniju, valjda birajući riječ koja iritira teologe. Sudeći po svemu tome, ona ne onanira, a opet, nikad se ne zna. Objavila je sadržaj interne komunikacije sa Šolom. To je nešto gore od onanije.

Pogledajmo čime se bave savjetnici Ive Josipovića, koje mi plaćamo. Umjesto analize situacije u svijetu, za potrebe svog poslodavca i hrvatske države, Dejan Jović pažljivo prati domaću društvenu scenu, pa uspoređuje tekstove Ivice Šole u rasponu više godina. Zar savjetnik predsjednika Hrvatske nema pametnijeg posla? Tko je Dejanu Joviću konkurencija, tko protivnik, a tko neprijatelj? Više je puta ponovio stavove zbog kojih bi Ivo Josipović trebao podnijeti ostavku na svoju funkciju. Jović to doživljava kao jasno ponavljanje svog svjetonazora, a ponavljanje stavova i ocjena kod drugih drži plagiranjem i autoplagiranjem.

“Što se mene tiče, da smo ozbiljna država, za mene bi gospodin Jović bio sigurnosni problem“, kaže nam Ivica Šola u naslovu svoje polemike iz Večernjeg lista, od subote, da bi istu rečenicu autoplagirao u samom tekstu. Dejan Jović je glavni analitičar predsjednika RH, koji zasigurno utječe na predsjednikove stavove i njegovo političko djelovanje. Da smo ozbiljna država, sigurnosni problem postao bi i Ivo Josipović – znao je sve o Dejanu Joviću kada ga je doveo u Ured predsjednika RH. Takve su deformacije moguće samo u Hrvatskoj. I ono najzanimljivije, je li Dejan Jović na poziciji najbližeg savjetnika predsjednika Hrvatske postao drukčiji, skloniji Hrvatima i Hrvatskoj, što bi bilo prirodno. Je li Hrvatima skloniji sam Ivo Josipović, nakon pet godina na čelu Hrvatske? Jesu li ih njihove funkcije pozitivno promijenile?

U odgovoru na to pitanje skriva se zastrašujuća istina o današnjem trenutku formalno samostalne Hrvatske.

Autor: Tvrtko Dolić/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: Kad Srbi ubijaju onda to nije, a kada bježe to je genocid

Objavljeno

na

Objavio

Zagreb danas je idealan punkt za srbijanske  aspiracije jer taj Zagreb snižava kaznu Kapetanu Draganu za godinu i pol dok je Tomislavu Merčepu na istom Vrhovnom sudu kazna bila povećana za godinu i pol dana. Eto u takvoj Hrvatskoj žive Hrvati.

Ha, ha, ha! Zahvaljujući Hercegovcu Tinu Jedvaju jedva smo pobijedili Španjolsku u zadnjim sekundama. Što je navijače Španije rastužilo skoro k’o i navijačice Španjolske. Žikica Jovanović Španac, utjelovljen u liku i djelu Indexovog Žikice Matije Babića, nije mogao a da ne promrmlja nešto u stilu: prosto ne mogu da verujem!

Na “nacionalistički ispad“ Zlatka Dalića koji je neoprezno izjavio da je presretan nakon pobjede, a nedjeljnu utakmicu protiv Engleske posvećuje hrvatskom gradu heroju, naš Matija, u svom vjerskom zanosu, sikće na fejsu:”Isuse, i ovaj je potpuni idiot!“

Na fejsu je već definirano da je drugi najpopularniji šport u Hrvatskoj, nakon nogometa, uvlačenje u guzicu. A kome se Matija uvlači proglašavajući Dalića idiotom ne zna ni on sam. Ali Matija ipak lupeta po feisu k’o Maksim po diviziji.

Nakon velebne pobjede Vatrenih u Moskvi mnogim jugovićima se malo popravio tlak kad smo izgubili sa šesticom protiv Španjolaca. Gdje god se pojavi “malo govno“, kako su prostodušno i bez zlih primisli tepali Modriću, on bude prvi i najbolji. Svjetsko klupsko prvenstvo, Svjetsko prvenstvo u Rusiji, najbolji u Europi, u “cijelom svijetu“…

Trebaju to sve naši dragi orijunaši, neutješni ljevičari i jugonostalgičari izdržati.  To je za njih atak na zdravu pamet. Bez obzira što oni zdrave pameti baš i nemaju.

Pa tako ni galvanizirani lijevi urednik Večernjakovog magazina “Obzor“ Goran Gerovac Gera nije više mogao durati. Morao se pridružiti vidovitoj Ivanki Toma iz bratskog Jutarnjeg. Ivanka nas je pokušala 17. studenog malo otrijezniti pa kaže: “Svi znaju da Kolona sjećanja u Vukovaru više nema smisla. Ali se nitko ne usudi reći“. Ona se, naravno, jedina usudi!

Razmišlja dijalektički i logično. Čemu svake godine na taj nezgodni datum podsjećati na sve zločine agresora, JNA, komšija, na Ovčaru, bolnicu, sajmište, na kompletno srušen grad kad smo to već toliko puta napravili, reprizirali, svađali se tko će biti u Koloni, a tko ne. Iznervirali smo čak i Vesnu Pusić koja je u jednom trenutku skoro prekinula kolonu i rastjerala “populiste“ koji siju sjeme zla među bratske narode i narodnosti.

Jutarnji je nedavno na naslovnoj stranici objavio sliku čovjeka koji tvrdi da je njegov otac Srbin prvi ubijeni Vukovarac. Možda je cilj bio malo probuditi savjest ognjištara i rigidnih desničara da razmisle ne bi li možda trebalo Kolonu posvetiti samo njemu. Naime, sve ove godine Kolona sjećanja izražavala je pijetet svim poginulima i stradalima u Vukovaru pa valjda i na njemu.

Kad bi se ukinula Kolona sjećanja možda onda lokalni političari ne bi tako inspirativno pretvarali Vukovar u grad duhova, kako to inspirativno nagađa naša Ivanka. Gera Gerovac je pak još rezolutniji: “Ako postoji dan kad bi Vukovar morao ostati prazan, da bi mu se odala prava počast, onda bi to morao biti 18. studeni“.

Smisao ove progresivne lijeve ideje za ognjištara mog kvocijenta je skoro pa nedokučiv. I Veselin Šljivančanin, “heroj“ s druge strane barikada, mislio je otprilike isto za 18. studeni 1991.g. Za to je bio u mitskom Haagu svirepo kažnjen. Ovih dana je “heroj“ Šljiva dao intervju Expresu pun kajanja. Naslov: ”Nisam dovršio posao u Vukovaru“. Da je dovršio “posao“ možda bi u Haagu dobio nekih par mjeseci više.

No, vratimo se Geri i njegovim strahovima. “Lako je postati heroj u RH; isto je kad braniš Vukovar, izgubiš finale SP-a, pobijediš Trnavu…“ Moram priznati da mi se sviđa kako Gera finim kirurškim skalpelom “operiše“ sve nas od “nacional-melodramskog patosa“. Da čovjek tresne na patos!!!

Hajmo malo prenijeti kako prvo pero Obzora ulaže popriličan trud da nam otvori naše krmeljave nacionalističke oči. Kaže on:

Nesvakidašnji trenutci redaju se tolikom brzinom da su postali uobičajeni pa tako u tjednu kada vukovarsko herojstvo postaje medij za produljenje uporabnog nacional-melodramskog patosa u isti se rang herojstva njegovih branitelja proizvedu i nogometni reprezentativci, što samo svjedoči kako je gotovo tri desetljeća nakon stvarnog žrtvovanja lako, da ne kažem olako, postati narodni junak.

Da bi postao narodni junak (heroj ops. Z.H.) trebao si nekada preživjeti kanonadu mržnje i željeza, a sad herojem cijelog svijeta postaješ kad izgubiš finale Svjetskog nogometnog prvenstva, kako je obznanila predsjednica… herojem te ovih dana mogu proglasiti i nakon ničim izdvojive pobjede protiv osrednje slovačke ekipe, kako su nogometaše Dinama proglasili mediji.

Tu je Gera u pravu. Treba imati samo malo samoupravne mašte pa zamisliti članove Torcide kako ludo slave svoje nove narodne heroje Ademija, Olma, Oršića i ostale. No, Gera, zvan “nikad robom“, je nezaustavljiv pa kaže :

Ovako, da bi ispunio svoju svrhu u kojoj je žrtvovanje pojedinca namijenjeno da postane nacionalna amblemika, Vukovar je najprije morao postati kolektivni kič da bi pojedinačno herojstvo ljudi koji su bili grad moglo prema potrebama postati, s jedne strane suspektno, a s druge strane nacionalizirano. Već po konkretnoj potrebi nacije i religije.

Zbog toga danas u Hrvatskoj nema nikoga tko istovremeno ne može biti i heroj i zločinac, zbog toga svaka vrijednost mjerna nacionalnu dobiva kroj shizofrene košulje, zbog toga svi ovi zakašnjeli desanti na Vukovar nose deklarativni pijetet i stvarno cajkarenje.

Bravo, druže Gera!!! Pravilno partijsko razmišljanje!  Pred dvije godine je i drug Vulin negdje izjavio kako je Vukovar jedan obični ustaški kič.

Doista u Vukovaru svatko može postati i heroj i zločinac. Moj branjenik Tomislav Josić između herojstva i zločina izabrao je ovo drugo. Osuđen je na uvjetnu zatvorsku kaznu jer se nije slagao sa Gerom i sličnim herojima oko ćiriličnih ploča u ”gradu cajki i kiča”.

Ah, gdje su ona idilična herojska vremena kad su “ovim prostorima“ carevali ”istinski” heroji Rade Končar, Sava Kovačević, Moša Pijade, Peko Dapčević, Milovan Đilas, Koča Popović, Aleksandar Ranković i nezaboravni drug Tito, koji su svaki na duši imali desetke tisuća nenaoružanih bodova. Zbog toga s pravom i dalje žive u srcima i dušama Gere, Ivanke, Ante Tomića, Roberta Bjrušija, Branimira Pofuka, Žonje, Rade, Radeta, Borisa Vlašića, Miletića, Jakovčića, Vesne Teršelič, Tvrtka Jakovine, Hrvoja Klasića, Dragana Jakovine…

Jadni Dinamo je skupio devet bodova i odmah su postali heroji. Usput, prisjetih se jedne moje kolumne pred par godina u kojoj sam uredno obavijestio našu orijunu da je bitka na Sutjesci poništena jer je naknadno utvrđeno da je Sava Kovačević bio dopingiran…

Javila se na fejsu Tatjana Marija Smojver: “Nema opakije bande od Titovih Hrvata“.

Čitam na fejsu najnovije mudrosti Tvrtka Jakovine: “Moramo temeljiti državu na budućnosti, a ne na 1991.g.“ Djeluje kao jedan od lošijih viceva lijeve povjesničarske falange. Te 1991.g. smo počeli stvarati državu u “kičerskom“ Vukovaru i stvorili je 5. kolovoza 1995.g. u Kninu.

Profesor povijesti na ultra lijevom Filozofskom faksu u Zagrebu ne može nikako naučiti te vrlo jednostavne istine. Geri se ne čudim. On je stara škola kao i njegov sugrađanin Danko Plevnik, urednik ”Komunista“ i “Borbe“. Gera je 2012.g. dobio zbog svojih “slobodoumnih“ tekstova godišnju nagradu HND-a. Nagrada se simbolički zvala “Marija Jurić Zagorka“.

Možda bi bio prikladniji naslov te nagrade “ljevičarski lov na Gričke vještice“ u subotnjem Obzoru. Ili kako se moderno kaže fake news. Je li se itko od naših Gerovaca, Toma ili Tomića osvrnuo na izjavu Ane Brnabić koja je, kao predsjednik Srpske vlade, mrtva hladna izjavila o Srebrenici: “To nije bio genocid“. To očito nije za komentar u rubrikama “Nikad robom“ i “pro et contra“.

Naša Ana, ženstvena i šarmantna, kaže: “Nisam ponosna na to(?).To nije učinjeno u ime srpskog naroda i Srbija ne može kolektivno biti okrivljena za ono što se dogodilo…

Dobro, sad mi je laknulo… odgovorni su vjerojatno samo neodgovorni pojedinci. U tri dana je u Srebrenici bilo pobijeno preko 8.300 tisuća muškaraca pa su do sada svi mislili, dok se nije javila šarmantna Ana, da je to bio genocid.

Međutim, kad se 5. kolovoza 1995.g. oko 300 tisuća pobunjenika ukrcalo što na traktore a što na tenkove i krenuli pravac u otadžbinu, e to jest bio jedan tipičan genocid za naše komšije za koje ćemo mi genocidni Hrvati, kad zato dođe vrijeme, i te kako podmetnuti leđa kad se opet nađemo u EU, bez granica. Nekada mi izgleda da naše komšije samo zato i žele ući u EU tako da nema više Bajakova, granične kontrole i čekanja da uđeš u Hrvatsku.

Vidim na fejsu poveznicu da najkraći put iz Istambula do Marrakesha vodi preko Zagreba. Analogno tome ne čini li vam se da najkraći put Srbije do svojih “vekovnih zemalja“ vodi preko Zagreba? A Zagreb danas je idealan punkt za takve njihove aspiracije jer taj Zagreb snižava kaznu Kapetanu Draganu za godinu i pol dok je Tomislavu Merčepu na istom Vrhovnom sudu kazna bila pojačana za godinu i pol dana. Eto u takvoj Hrvatskoj žive Hrvati…

Navodno se Isus bio ukazao agresorima na Vukovar koji su poželjeli kamenovati svog Vožda, rekavši im: “Neka se prvi baci kamenom onaj tko je bez zločina!“ Na to se ljudi postiđeno raziđu, a Voždu pade ogroman kamen sa srca.

Nedavno je izraelski parlament Knesset donio “Zakon o kulturnoj lojalnosti“ koji će omogućiti uskratu financijskih sredstava kulturnim organizacijama koje su proglašene “nelojalnima državi Izrael.“ Sličan je zakon donio i Putin po kojem se nevladine udruge koje se financiraju iz inozemstva (Soroš i sl.) proglašavaju stranim agenturama i zabranjuje im se rad. Manje je važno je li to dobar model za nas. Mene zanima nešto drugo.

Kad bi, apstraktno govoreći, takav zakon uvela Hrvatska, kako bi ga naši ljevičari odmah proglasili fašizmom, nacizmom i diktaturom. Diglo bi se sve što je odgojeno na romanu Nikolaja Ostrovskog “Kako se kalio čelik“. Odavno je već ta knjiga ispala iz školske lektire, ismijana i prezrena još u danima Titovog razlaza sa Staljinom.

Izvrsni pisac Nikolaj Ostrovski umro je u 32-godini, a roman “Kako se kalio čelik“ počeo je pisati na bolesničkoj postelji. Umro je gotovo slijep. Ali boljševički fanatici, domaći orijunaši i naši jugonostalgičari i dalje su slijepi i “kale“ boljševički čelik u sebi. Naše “Documenta“, Centar za mirovne studije, razne “antifašističke“ udruge digle bi “revoluciju“ kad bi netko samo spomenuo izraelski zakon o kulturnoj lojalnosti.

I dalje će se čekati neki hrvatski Knesset da silni novac, koje naše vlade bezglavo kanaliziraju u protuhrvatske organizacije pod stranim utjecajem, usmjere prema onima koje svakodnevno viđamo kako u velikim gradovima kopaju po kontejnerima za smeće. Jednom će valjda svanuti i taj dan. Unatoč Istambulskoj konvenciji.

Johhan Wolfgang Goethe je napisao: “Slobodni ste ako vam je savjest čista“.

Do tada čekamo, a načekat ćemo se…

Večernji od 14. studenog “ljeta“ Gospodnjeg 2018.g. donosi na naslovnici ogromnu sliku novog Stipe Šuvara – Borisa Jokića. ”Pogled u budućnost” kako je vide Blaženka Divjak, Boris Jokić i HNS. Boris nas podučava: “U školi ćemo učiti sreću, nadu, ljubav i upornost“. Treba samo stisnuti aplikaciju na tabletu. Kaže naš Boro: “Hrvatskoj dajem 51% šanse da neće postati autokratska zemlja siromašna znanjem“.

Kad sam pročitao i slijedeću najavu bio sam potpuno tronut: “Formalno obrazovanje bit će obavezno za svu djecu s navršenih šest mjeseci“!!! Nakon toga sam odlučio preskočit na stranicu 38. na kojoj je bio opširan razgovor s novim Šuvarom. Izmožden genijalnošću ideja novog Šuvara prebacio sam se na nešto laganije – fejs na kojem sam naletio na objavu Romana Bindera koji tvrdi: “Bolje je biti malo glup nego malo pametan“.

Ostajem na fejsu. Marrakeshki sporazum je neobavezujući dokument. U njemu se samo 46 puta pojavljuje izričaj “obavezuje se država…

Pred par dana točnije, 12. studenog, predstavnici Kraljevine SHS i kraljevine Italije potpisali su u Rapallu, gradiću pokraj Genove, tzv. Rapallski ugovor. Premjer Milenko Vestić i ministar vanjskih poslova Ante Trumbić potpisali su talijanskim pregovaračima ugovor kojim se Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška, Istra, grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo, Palagruža te je stvorena Slobodna Država Rijeka.

Ugovorom je talijanskoj manjini bilo omogućeno pravo optiranja, a hrvatska manjina u Italiji dobila je – ništa. Evo što nam je Pavelić učinio još u studenom 1920. godine preko svojih ustaša Milenka Vesnića i dr. Ante Trumbića od kojih ovaj zadnji još danas ima ulicu u Splitu. Nevažno. Ima ulicu i Miljenko Smoje…

U komunizmu su nas učili da su naši preci, prije dolaska narodne vlasti, živjeli jako loše. Prema najnovijim istraživanjima mnogi su živjeli tako loše da nisu ni živjeli.

Zvonimir Hodak/Hrvatski Tjednik/Tjedno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marko Ljubić: Kolone sjećanja ne smiju postati alibi za nečinjenje

Objavljeno

na

Objavio

Photo: Davor Javorovic/PIXSELL

Sjećanje na žrtvu bi ljudima moralo biti povod za razmišljanje o smislu žrtve, jer ljudska povijest, ona zajednička i ona osobna, uvijek je svojevrsno suočavanje sa samim sobom. Kolona sjećanja u Vukovaru bi tako morala biti barem jednom godišnje poziv Hrvatima i svim hrvatskim državljanima, na preispitivanja smisla žrtve Vukovara, ali i povijesne žrtve hrvatskog naroda prinesene zbog ideje i zova slobode.

Čemu žrtva?

Valjda za neku pobjedu, za neki uzvišeni cilj.

Žrtva bez uskrsnuća nema smisla.

Ne govorim ovdje samo o Kristovom božanskom uskrsnuću iz mrtvih, niti je ovo teološka rasprava, to je čin Božje naravi, pa iako se odnosi na tjelesno uskrnuće iz mrtvih, koje je ljudima trebalo poslati snažnu vrjednosnu poruku univerzalne i svevremenske pobjede nad zlom, govorim upravo o simbolici koju nosi sobom svaka žrtva, bez obzira kad će stići pobjeda, odnosno nagrada za žrtvovanje.

U Vukovaru se radi o takvoj žrtvi.

Ona je imala svoj povijesni cilj, kao što je svoj povijesni cilj imalo i zlo koje ju je izazvalo.

I cilj žrtve Vukovara ima svoje ime, ime imaju njegovi junaci i ideja koja ih je vodila, kao što i zločinci i zlo imaju svoje ime, njihov cilj ima svoje ime, njihova ideja zla ima svoje ime.

Ne može se pristupiti Koloni sjećanja bez točnoga nazivlja i poznavanja svih tih imena.

Biskup Živković na misi u Vukovaru: Nadam da mi neće nitko danas isključiti mikrofon

Jesmo li primjereno osmislili žrtvu Vukovara?

Ta imena su s jedne strane hrvatska sloboda, državnost i država, ravnopravan status među svjetskim narodima, a s druge strane ta imena su srpska grabežljivost i otimačina, srpska politička razbojnička narav i razbojnička država. I ta imena su obilježila cijelo dvadeseto stoljeće. Ništa se ni danas nije promjenilo, koliko god se prvenstveno državne politike svih boja zaklinjale javno u kolonama sjećanja u pijetet hrvatskoj žrtvi.

Tih imena je kako vrijeme odmiče, kako su kolone sjećanja brojnije i masovnije, sva manje u javnosti, a sve više se promiče zaborav i odreknuće od stvarnoga sjećanja, po matrici potpunoga brisanja civilizacijskih vrjednota koje baštinimo u svim elementima, s pokušajima posve apstrahirane priče o dobru i zlu, bezimene, nematerijalizirane, pri čemu se potpuno briše razlika između dobra i zla kakve poznajemo i s kojima smo odgojeni, a ljudi postaju bezimena masa, kojoj je moguće u svakom trenutku predstaviti i posve novo ime i identitet.

To valja znati kad se suoči s događajima iz svoje prošlosti.

Bilo nacionalnim, bilo osobnim.

Tisuće ljudi nisu umrli jer su se zainatili pred nasrtajem srpskoga razbojnika, nisu umrli ni zbog toga jer nisu mogli živjeti negdje na drugom kraju svijeta pa su odlučili žrtvovati život za svoju kuću, stan, park, vrt. Umrli su za nešto puno, puno više od toga. I njihova žrtva, njihova smrt, patnje i užasi kojima su bili podvrgnuti, smisleno mora uskrsnuti upravo s tim što su željeli, s onim za što su bili spremni umrijeti i – umrli su.

Njihova ideja, ako ćemo stvarno poštovati njihovu žrtvu zato mora živjeti, njihova nada se mora ostvariti. A njihovu ideju, ciljeve i smisao njihovoj žrtvi moramo dati mi iz kolona, njihovi nasljednici, generacije iza njih.

Pitanje je – jesmo li u primjerenoj mjeri uspjeli osmisliti žrtvu Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika i Neretve, Dalmacije, Imotske krajine, Herceg Bosne, Like, Banovine, Slavonije i Baranje, cijeloga hrvatskog naroda i humanističkih romantičara diljem svijeta koje personificira hrvatski ratni junak Jean Michel Nicolier?

To je temeljno pitanje i smisao prisjećanja na žrtvu Vukovara, a ne kako se u javnosti pokušalo nametnuti tjekom tjedna sjećanja, hoće li ili neće Milorad Pupovac doći u Vukovar i biti u Koloni sjećanja? To pitanje koje je bilo nametnuto, izravno je ismijavanje smisla hrvatske žrtve, ne samo u Vukovaru, koji simbolizira na dramatičan i neposredan način u današnjim generacijama tu žrtvu, nego je to ismijavanje cjelokupne žrtve hrvatskih generacija i naroda kroz našu povijest.

Hod Hrvata po Vukovaru je usporediv s hodom kršćanina po Svetoj zemlji

Ljudi koji su došli i ove godine, koji godinama dolaze u Kolonu sjećanja, u golemoj većini dolaze jer nisu zaboravili smisao žrtve. I iskazuju to na jedinstven, osoban i snažan način. Drugoga najčešće ili većinom nemaju. Oni hodajući ulicama Vukovara govore. Ti ljudi šalju poruku svojim hodanjem dugim šest kilometara, ulicama i mjestima koja su nabijena poviješću na svakome koraku, suočavajući se i doživaljavajući s istim osjećajem s kojim se suočava kršćanin, koji hoda znamenitim mjestima Jeruzalema, Betlehema ili Nazareta, svijestan da je upravo na tom tlu nekada stajao Isus Krist, da ga dodir stopalom te zemlje, s pravom nazvane svetom, povezuje s Bogom. Tako je hodanje ulicama Vukovara fizičko povezivanje s herojima Vukovara a preko njih s cjelokupnom hrvatskom povješću, kojima se odaje počast završno na Memorijalnom groblju.

Ne može se čovjek ne upititati gledajući kolonu, ili hodajući u njoj, je li dostojan hoda tom svetom zemljom. Ne vukovarskom zemljom, nego hrvatskom, jer u simbolici vukovarske žrtve ne postji vukovarska zemlja. Simbolika je isključivo hrvatska.

I, je li, jesmo li dostojni?

Stotine tisuća i milijuni Hrvata, koji su godinama hodili tom svetom zemljom, svakako su dostojni toga hoda, jer time iskazuju stav i uvjerenja da je ta zemlja, ta simbolika, njihov identitet, njihovo korjenje, ime i prezime, i da nisu spremni okrenuti glavu od te simbolike i njenoga sudbinskoga značenja.

U Vukovaru se branila proglašena hrvatska nacionalna sloboda, državnost i država, koja je univerzalni civilizacijski model upravljanja sudbinom naroda svijeta. Danas imamo državu s imenom Republika Hrvatska, a definirana je državom hrvatskoga naroda. I u toj definiciji sadržana je ideja žrtve ne samo Vukovara, nego ukupne žrtve kroz hrvatsku povijest, bez obzira koje su ju zastave obilježavale, i pod kojim su se tadašnjim idejama borili hrvatski sinovi i kćeri.

Kad ljudi koji predstavljaju legitimnu i legalnu vlast hrvatskoga naroda dolaze u Vukovar, Škabrnju, kad dolaze u Knin na Dan pobjede, kad dolaze u Bleiburg ili bilo gdje, gdje počivaju Hrvati, a još više kad ne dolaze na stratišta hrvatskih vojnika i civila duboko u povijest, nije dovoljno da ti ljudi koji odlučuju u ime hrvatskog naroda dođu, hodaju, nijemo gledaju ljude oko sebe i iskažu par riječi prigodnoga karaktera, ili da se opravdaju da su umrli Hrvati bili na pogrešnoj strani kao u priči o Velikom ratu.

Nikada hrvatska žrtva nije mogla, od trenutka kad je postala žrtva, svome narodu biti na pogrješnoj strani.

Nikada!

Kome je i zašto bitno da Pupovac dođe u Vukovar?

Ljudi koji upravljaju državom hrvatskoga naroda su dužni uvijek u tim slučajevima sobom ponijeti znak, donijeti prepoznat i neupitan sadržaj opravdanja žrtvi i njenoga posmrtnog života, sigurna i prepoznatljiva materijalna jamstva da su ljudi, žrtva kojoj su se došli pokloniti, umrli za uzvišeni cilj, koji nije umro s njima i nije sahranjen s njima. Ti ljudi moraju, da bi imali pravo izreći riječi pijeteta, biti siguran znak suvremenicima da ostvaruju i da su spremni ostvariti snove hrvatskih generacija. I opravdati žrtvu Vukovara u ovome slučaju.

Inače lažu.

Inače su licemjeri.

Inače nisu dostojni hodati svetim tlom.

Kako je onda moguće da se iz tih krugova danima šalju poruke da je dobro da upravo Milorad Pupovac bude u Koloni sjećanja?

Zašto je Milorad Pupovac toliko bitan?

Komu je bitan?

Hrvatskom narodu nije.

Nije golemoj vrećini ljudi koji nijemo godinama koračaju različitim kolonama, od Bleiburga, Hude Jame, Macelja, Medvednice, preko Gvozadnskog, Udbine, ispod mađarskog Sigeta, Škabrnje, Dubrovnika i tolikih priča iz hrvatske prošlosti, jer njima, golemoj većini hrvatskoga naroda, taj Pupovac nije ni malo bitan, niti predstavlja bilo što dostojno, čak i samoga prjezira, ničim što predstavlja. Odakle mu onda takav značaj da ga sam državni vrh zaziva danima, da se na to hoće li ili neće takav čovjek doći u Vukovar, troši tolika polemička energija, zauzima toliki javni prostor i da mu se daje nekakvo sudbinsko značenje?

Odgovor je – iz provalije odmaknuća države i ljudi koji ju perdstavljaju od njihovoga naroda i njegove autentične volje. Odgovor je  i – iz provincijske svijesti ljudi koji vode ovaj narod stjecajem okolnosti, svijesti pristanka na neslobodu i tutore, na nedostojnsot svoga naroda. Ti ljudi nisu dostojni svoga naroda. Iz te provalije nastaje priča o Pupovcu, iz nje taj mentalitet i ta činjenica vrišti i upozorava da nije dovoljno doći i hodati u Koloni, pogotovo u Koloni sjećanja i znati da si zaštićen sjećanjem i kršćanskom kulturom sjajnoga naroda, koji ni licemjerima, ni neprijateljima, ni iskeženim pronositeljima smrti i trajanoga ubijanja tolikih generacije neće u tim trenutcima izreći riječ prijekora.

Baš to, baš ta šutnja, trebala bi pristojnim ljudima, ljudima s minimum kulture i emocija, biti signal da to što rade ne valja. Jer, kako podignute glave i s izrazom lica podešenoga sjećanju na hrvatske junake, hodati svetim tlom, s kojega su tisuće ljudi nazad samo mjesec dana molili, vapili, tražili od njih, od države, da prestane izrugivanje žrtvi, njima, njihovim uspomenama i njihovome ljudskom dostojanstvu?  Na to postoji samo jedan odgovor.

Treba biti totalno neosjetljiv, beskrupulozan, ne imati ni minimum socijalnoga i emotovinoga osjećaja za narod u kojemu i među kojim živiš, treba se potpuno odreći svoje narodne povijesti, nacionalnog identiteta, minimuma dosadašnjih civilizacijskih stečevina i imati –posve drugačiji identitet.

Tako je to moguće.

Jer, što će u Vukovaru netko, bilo tko, u ovome slučaju Plenković, Božinović, ministrica Obuljen i slični, kad u vlasti koju su oni svojom voljom izabrali sjede pronositelji istoga zla, koje je uništavalo taj Vukovar i ubilo tolike ljude i pokušalo ubiti sve ljudsko u cijelome narodu; što će u Vukovaru ti ljudi kad im je partner u upravljanju državom za koju su toliki umrli, Milorad Pupovac, koji na Dan pobjede, stvarne i jedine povijesne satisfakcije hrvatskog naroda žrtvi Vukovara, ponavlja da je ideja za koju su se ti ljudi borili i umirali nacistička reinkarnacija; što će u Vukovaru ti ljudi kad politikama koje osmišljavaju i kojima ravnaju hrvatskom kulturom, promiču redom sve antihrvatsko i suspektno, a nisu nikada ni pomisli snimiti film, deset ili stotinu filmova o pričama koje suvremena zapadnocivilizacijska povijest ne pamti, niti ih imau zadnjih sedamdeset i više godina, što će u Vukovaru ljudi i ministrica Divjak, koji dopušatju totalnu indoktrinaciju tolikih generacija studenata, učenika i hrvatskih generacija i koji političkim nasiljem štite zločin, uništavaju zov pravde i civilizacijske uzoritosti?

Nemaju u njemu što tražiti, a po prijezir nisu morali ni ići tamo.

Iako im ga nitko nije izrekao zvižducima, jest šutnjom, a to je snažnija poruka od svake druge.

Što će licemjeri u Koloni sjećanja

Zato nije pitanje biti ili ne biti u Koloni sjećanja, nego – što donosiš kao sjećanje, s kojim darovima dolaziš nad te spomenike i imaš li ih pravo svojim životom zazivati i spominjati. Zato nije pitanje treba li ili ne treba Pupovac dolaziti u Kolonu sjećanja, jer nema u njoj što tražiti nitko tko Dan pobjede ne slavi kao dan svoje pobjede. Usprkos toga što je možda i bio tada na suprotnoj strani.

Ljudska povijest je povjest pogrješnih opredjeljenja i ljudskih slabosti.

Ljudi su skloni griješiti, čitav je niz okolnosti koje usmjeravaju milijune, pa i milijarde ljudi u datim trenutcima da se  svrstaju iza pogrješnih ciljeva i načina njihovoga ostvarivanja, sve je to ljudski, ali nije ljudski nakon svega reafirmirati i braniti zlo, usprkos tolikim činjenicama koje ga određuju i potvrđuju bez izuzetka.

A u Hrvatskoj upravo s tim imamo najviše problema, upravo to podupire i tolerira hrvatska država, zato je hod svakoga političara koji će predpostaviti svoju osobnu karijeru, državne i društvene benefite, i svoj komoditet načelima i ideji zbog koje su toliki umrli – licemjerstvo i ruganje. Nebitno je pri tome, koliko koji od tih političara ima presudnu moć odlučivanja, jer sudoništvo u tome je civilizacijski zločin. I potpuna suprotnost smislu žrtve Vukovara.

Da su tako sebe predpostavljali Hrvatskoj, vjerojatno u Vukovaru nitko ne bi umro, niti bi bilo užasa kojega se prisjećamo. Niti bi bilo junaštva koje slavimo.

I zato je jeidni način istinskog poštivanja svojih žrtva, a bez obzira kad su u kojemu razdoblju hrvatske povijesti nastale, spriječavanje pristupa licemjerstvu i licemjerima institucijama svoje države, institucijama koje ravnaju hrvatskom nacionalnom slobodom i srećom u konačnici.

Dok god licemjerstvo i licemjeri makar i s minimalnom mogućnošću stupaju među tisućama Hrvata u kolonama sjećanja ili uspomena, svi ćemo snositi odgovornost za nedostojno obilježavanje svojih žrtava, makar zbog toga što se ne usprotivimo licemjerstvu i licemjerima, i što ih ne spriječavamo svaki dan na svakom mjestu i u svakoj mogućoj, najsitnijoj mjeri, da ravnaju našom sudbinom.

Koliko nas god bilo u Koloni.

Jer ako naše hrvatske kolone postanu neka vrste navike, trenutnog iskazivanja osobnoga odnosa prema žrtvama i svojoj prošlosti, s neizgovorenom porukom da je to najviše što možemo učiniti, da tu prestaje naša odgovornost, a budemo tolerirali licemjerstvo i izrugivanje, i naš osobni odnos postat će s vremenom bijeg od odgovornosti, te alibi za nečinjenje. A to je na samom rubu nepoštivanja žrtve, jer žrtve nisu tražile alibi.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari