Pratite nas

U potrazi za Istinom

Histerija militantnih islamista

Objavljeno

na

Ja imam naviku uvijek o nekoj temi pisati s  izvjesnim vremenskim odmakom, dok se stvari ne  rasčiste i  ne razbistre i dok se ne vidi što je na stvari. Dakle potpuno suprotno od onog što čine  mediji kojima zakonitost posla nalaže da „kuju željezo dok je vruće“ jer  „valja  biti  ispred konkurencije i postići čim  veću čitanost“ a to što po takvim zakonitostima najčešće strada istina medijima i pogotovo njihovim vlasnicima nije bitno. Bitan je  samo profit.
Meni je puno  draži pristup Katoličke Crkve u Hrvatskoj koja svaki put kad ih se napadne histerijom izazvanom lažima, glasinama, poluistinama stoički podnosi udarce, a kad se sve razbistri  i  kad se stvar slegne onda  hladno, racionalno i  precizno odgovara o pravom stanju  stvari.

Histerija koju je u BiH i Hrvatskoj među militantnim islamistima i neojugoslavenskim komunistima ozazvala prva verzija članka u Jerusalem Postu o sastanku Predsjednice RH  Kolinde Grabar Kitarović i  Predsjednika Izraela Rubena Rivlina stoga ne  predstavlja ništa novo, nepoznato i  ništa što se već toliko puta nije ponovilo. U toj prvoj verziji članka u JP hrvatskoj predsjednici pripisane su neke  izjave koja ona  nije izjavila, ali koje su kompjuterski precizne i točne,  a iz čega se može nazrijeti da se u priču upleo Mossad koji je o pravom  stanju stvari  brifirao i predsjednika Rivlina i premijera Netanyahua, i da je upravo  jedan od njih dvojice te notorne i neoborive činjenice – da  je BiH nestabilna država  čije  glavne  procese usmjeravaju militantni  islamisti iza kojih stoji najveća teroristička država na svijetu i   glavni  organizator i financijer islamskog terorizma u svijetu, dakle islamska  republika Iran – prišapnuo toj  novinarki koja je to  onda objavila, pomaloi nesmotreno stavljajući u  usta te riječi hrvatskoj predsjednici, piše Predrag Nebihi/Kamenjar.com.

Dakle, notorna istina koju  je JP objavio bez obzira što KGK  to nije rekla izazvala je predvidivu  reakcije kod islamista i jugo-komunista čiji je zajednički nazivnik – unitarizam a koje se baziraju na  lažima i  mitomaniji.  pa je bilo  predvidivo da  će se pristaše dvije  najgore zločinačke ideologije koje su ikad harale Balkanom, dakle jugoslavenski komunizam i islamski fundamentalizam, reagirati većom histerijom kad ih je pogodila istina, nego da ih se napalo nekom laži.

O militantno-islamskom karakteru muslimanske politike u  BiH suvišno je trošiti riječi. Država koja ima  razne  muamere topaloviće, država po  čijem glavnom, gradu se tip šeće i šinjelu s mudžahedinskom  bradom i automatskom puškom pa puca na američko veleposlanstvo je država u kojoj  su takve očite devijacije na najnižoj razini samo preslika devijacija u  vrhu militantne muslimanske  politike.

Pogledajmo samo nekoliko primjera u zadnje vrijeme kojima se služe militantni islamisti u  svojoj bolesnoj  mržnji   prema Hrvatima  i  Hrvatskoj.

-Bakir  Izetbegović usred Zagreba, dakle  glavnog  grada Hrvatske, na  državnoj televiziji HRT-u u emisiji „Nedjeljom u 2“ Hrvatim a prijeti ratom.

–  Nakon toga Muslimani  (nacija  koja  je nastala u kasnoj fazi zločinačkog titoističkog komunizma kad im je ratni i poratni zločinac Josip Broz dao  pravo da imaju svoju naciju na temelju religijske  pripadnosti, a što  oni  nikad nisu imali  budući da je  riječ uglavnom o  poturčenim  Hrvatima ili  Srbima koji su tijekom  osmanlijskih  provala na Balkan prelazili na  islam)  koji samo  sebe nazivaju   tzv. „bošnjaci“ krše dio Daytonskog sporazuma koji funkcionira kao Ustav BiH i  ne dozvoljavaju  Hrvatima da izaberu svog predstavnika nego mu silom oktroiraju  jednu mješavinu islamskog  fundametalizma  i  neojugoslavenskog srbokomunizma i obliku notorne jugo-unitarističke seljačine koja se odaziva na ime Željko Komšić. Ali,  to nije prvi Komšić koji po  potrebi glumi Hrvata kako bi mogao protiv Hrvata  rovariti za militantno islamske unitarističke interese. Prije njega bio je Ivo Komšić, kojeg  je Alija Izetbegović, rušeći tada važeći Ustav BiH, oktroirao u  Predsjedništvo BiH.

– Pa smo imali izmišljenu  aferu koju je isfabricirao AID preko  Dragana Mektića, van  sumnje  najglupljeg političara u BiH koji kao da je prebjegao iz  nekog vica o  Muji i  Hasi s tim da je ovaj gluplji od oba.  Taj  je pak iznio nevjerojatnu priču  da hrvatske obavještajne službe naoružavaju vehabije i selefije. Naravno, pokazalo se da je to sve  obična laž, ali  za nas bi ta laž mogla  biti korisna jer bi je mogli  koristiti kao primjer kakvim se sve bezočnim spinovima i lažima služi militantna islamska  politika u  BiH u  svojoj slijepoj mržnji prema hrvatskom narodu.

– Pa smo nedavno imali facebook status  Mustafe Cerića, pravog vjerskog vođe i sive eminencije radikalnog islama u BiH  koji opet prijeti Hrvatima.

Cerić zaprijetio Hrvatima: Sve su opcije otvorene…

– Pa  smo  imali nastojanje da se Hrvatsku  spriječi povezati dva kraja RH, od kojih  su oba u RH, a  iz čega  je prema međunarodnom pravu razvidno  da i more koje spaja dvije točke RH može biti  samo  teritorijalno more RH a nikako BiH pa je stvar  spasio Dodik. Džaferović jučer, kad  je postalo  razvidno  da ono u  JP  nije Kolindina izjava, umjesto da se  ispriča, on  kao klasični militantni islamist nastavlja s napadima, i  naravno  ponovo  lažima, pa kaže da BiH u svezi Pelješkog mosta brani  svoja prava. To je LAŽ. Svačije pravo je  omeđeno pravom drugoga, a Hrvatska  ima pravo mostom povezati svoja dva kraja preko teritorijalnog mora koje pripada RH.

Kad smo već  kod Džaferovića i njegovih laži o Hrvatskoj u kojoj  „buja fašizam“, tu  je dovoljno navesti par primjera prema kojima upravo BiH,  odnosno njen  muslimanski dio,  ima fašističku pozadinu.  Na  primjer, jedna od  ratnih postrojbi tzv. „Armije  BiH“ bila je tzv. „Handžar-divizija“.


Dakle, „Handžar-divizija“ je  klasična  nacifašistička  formacija iz drugog svjetskog rata za kakvu  pandan bilo u  HV-u bilo u HVO-u ne  postoji. Možda dio nacifašističke ostavštine leži  u  n ečem što se tad zvalo  HOS, ali  taj i  takav HOS u BiH (u časne  iznimke  poput one u Viteškoj enklavi) u sporu  između Hrvata i Muslimana staje  na stranu Muslimana i izjavljuje svoju lojalnost Aliji Izetbegoviću.  Ovdje se  ne  treba ponašati  kao militantni islamist pa ostaviti  ovakvu  poluistinu  o  HOS-u (jer upravo stara židovska poslovica  kaže da „poluistina je cijela laž“)  nego reći  istinu  do  kraja,  odnosno da je  HOS tražio da  ih zapovjedništvo tzv.  ABiH raspoređuje na bojišnicu isključivo spram  Srba, ne  i  spram Hrvata. Međutim, konačni učinak je zapravo  isti. Jer dok  je HOS i  ne samo HOS nego i primjerice kompletna brigada HVO-a „Kralj Tvrtko“ branila Sarajevo od  Srba, dotle je Sefer Halilović  izvlačio muslimanske postrojbe iz obrane  Sarajeva kao  što su upravo  Handžar divizija, brigada Delta, djelovi 9. i 10. Brdske brigade u  napad na  Mostar  protiv Hrvata, a prije toga  ih  je  proveo preko  Grabovice u  kojoj je  počinjen najteži zločin u muslimansko-hrvatskom  građanskom  ratu u  BiH za  kojeg je čak  i tadašnji glavni  zapovjednik muslimanske vojske Rasim  Delić u jednom dokumentu napisao da je  riječ o genocidnom zločinu.

Ukratko, dok  su vam  „fašisti“ branili Sarajevo od Srba vi ste slali Handžar-divizije, Cace  i Ćele da ubijaju nenaoružane  hrvatske civile u dolinu Neretve.

Muslimanska mržnja spram Hrvata

Mržnja  militantnih islamista  i  unitarista spram Hrvata je toliko ogromna  da se vidi golim okom s velike udaljenosti, toliko opipljiva da ju se  može rukom dotaknuti i  sabljom prerezati, toliko uočljiva da  ni  sljepci nemaju  izgovor da istu ne  vide.

Zapravo, to da je  ta mržnja bolesna i da militantni  islamisti mrze Hrvate više čak i od Srba (njihovu mržnju prema Srbima netko normalan bi još do neke mjere mogao i  razumjeti) bilo je golim  okom  vidljivo  najkasnije  2013. godine.  Prvo  je 29. svibnja 2013. haški sud izrekao nepravomoćnu osuđujuću presudu hrvatskoj šestorci, a dan  nakon toga, 30. svibnja  2013. nepravomoćnu oslobađajuću presudu Jovici Stanišiću i  Franku  Simatoviću.
Za  one koji to  možda ne znaju, Stanišić i  Simatović predstavljaju vrh  MUP-a Srbije i  glavni  su organizatori  masovne egzekucije muslimanskih vojnih obveznika na području Srebrenice u srpnju  1995. godine.  Dokazi protiv njih toliko su jaki da je jedno  vrijeme u opticaju bila snimka u kojoj  se jasno vidi kako  pripadnici postrojbe srbijanskog MUP-a tzv. „Škorpioni“ ubijaju ratne zarobljenike.

Međutim, islamski militantni  sve do  famoznog projekta tzv  „majke Srebrenice“ na tu presudu su  reagirali šutnjom, kao da se to njih ne tiče,  kao da  je Srebrenica „obliž Kambodže“ i  to nije  njihov  posao.

A samo dan ranije slavili su  osuđujuću  presudu Hrvatima iz  BiH, Prliću, Stojiću, Praljku,  Petkoviću, Ćoriću  i  Pušiću) i to jače  nego što su  slavili  rušenje tornjeva u  New  Yorku 11. rujna 2001. Ili  poraz Hrvatske  od Turske na nogometnom EP 2008. godine (a  taj događaj s EP 2008. Isto pokazuje njihovo pravo lice, jer  nema većih bjednika od  onih  koji ne  mogu slaviti vlastite pobjede pa jedino  što  mogu je  slaviti tuđew poraze –  poraze onih koje  tako  bolesno mrze).
I to  onda ide toliko daleko da „majke Srebrenice“ ne  reagiraju na oslobađanje  direktnih ubojica njihove djece, ali se te iste „majke Srebrenice“ nisu skanjivale prije pravomoćne  presude Šestorci vršiti pritisak  na sud kako bi osudio one koji su osujetili da uz „majke  Srebrenice“ nemamo i primjerice „majke  Bihaća“.

Dakle, „majke  Srebrenice“ su  jedan politički projekt militantnog  islama  za pritisak na međunarodne sudske instance i  na daljinski upravljač istih.
Stoga  mi Hrvati možemo biti ponosni jer  nama  nije nikad niti palo na  pamet osnovati nekakav politički   projekt  tipa „majke  Vukovara“ pa  ih  slati u  Haag da ispred suda nariču i vrše pritisak  na sud,  a  pogotovo ih politički izbaždariti tako  da one kleveću  Muslimane, dok  ostaju  mrtve-hadne dok sud oslobađa istog  Stanišića i  Simatovića (koji su uz Srebrenicu odgovorni  i za zločine u Vukovaru)  ili na smješno malun kaznu operativnom provoditelju streljanja  261  ratnnog  zarobljenika  na Ovčari, dakle  Veselinu Šljivančaninu.

Iran.

O upletenosti  Irana u  političke prilike u  BiH  i to od samog početka  znaju već i  ptice na  grani.
Čak i  njihovi vlastiti  generali ne kriju taj angažman. Tako je bivši general iranske revolucionarne garde (IRG) Saeed Qassemi (Ghasemi) u travnju  ove godine izjavio:
“U Bosni, u srcu Evrope, mnogo se toga izdešavalo. Bili smo rame uz rame sa Al-Quaedom. Članovi Al-Qaede učili su od nas. Mudžahedini iz cijelog svijeta su došli u Bosnu i to je bio jedan od događaja. Uspostavljene su muslimanske jedinice džihadista“
(Izvor: https://www.oslobodjenje.ba/vijesti/svijet/bivsi-general-iranske-garde-bili-smo-u-bih-preruseni-u-humanitarce-450489 )

Američki predsjednik Donald Trump u više je navrata izjavio kako je Iran glavni svjetski financijer terorizma. Njegova izjava da “kad god analizirate islamski terorizam, i uporno i analitički skidate sloj po sloj, na kraju ćete uvijek naići na Iran” je gola, čista i neporeciva istina.

O vezama IRG-a, Hasana Čengića, tvrtke-paravan TWRA sa sjedištem u  Beču, napadu na  američke  blizance 11. rujna već je napisano dosta štiva pa to  nema  potrebe ponavljati.
U  knjizi Sefera Halilovića „Lukava strategija“ sam Halilović piše kako mu je  Alija Izetbegović rekao da ga  ne  samo   Iran nego  i Jaser Arafat tadašnji vođa palestinskih terorista nagovara da napravi islamsku državicu unutar BiH i  kako  se  Halilović upravo zbog  te namjere sukobio s Izetbegovićem zbog  čega je izgubio mjesto u Predsjeništvu BiH  gdje  je i  on bio  oktroiran upravo u  vrijeme kad je Alija  oktroirao Ivu  Komšića u  nelegalno i  nelegitmno predsjedništvo BiH.

Osim toga, muslimanski dio BiH koji  svojata čitavu BiH utemeljen  je  na  islamskom  fašizmu  i fundamentalizmu, a umjesto velikih riječi evo par video-materijala i  dokaza koji to  nepobitno  potvđuju:

1. Video snimka posjete Alije Izetbegovića jednoj  od  militanih islamističkih postrojbi kakve su bile utemeljene po  napucima IRG; Negdje između 3:40 i  3:50 na  ovom videu sam Alija Izetbegović kaže za što se  oni bore: „Za sva sveta cilja – vjeru  i  narod!“

https://www.youtube.com/watch?v=pXNY_7I63DA

Dakle, ne za građansku, multietničku, multikulturalnu BiH itd, nego za vjeru,  dakle za  islam i  za  narod, odnosno samo  muslimanski narod.

2. Odigravanje nogometne utakmice odrubljenim kršćanskim glavama između  319. Brigade tzv. ABiH i odreda El-mudžahid.

https://www.youtube.com/watch?v=glyqn26am1w

Ova stravična snimka koja pokazuje svu patologiju  tih bolesnih  umova nastala je  u  njihovoj produkciji. Oni sami su to snimili i  time se hvalili.  U ove 34 sekunde sadržana je sva njihova bolesna  psiho-patologija. Prvo, nije  normalno ubiti ratne zarobljenike, drugo,  nije im normalno odrubiti glave, treće,  nije  normalno s tim odrubljenim  glavama  igrati   nogomet, ali tek  nakon toga dolazi najveća perverzija  gdje narator govori kako  je   igra bila „čista od pogrdnih i ružnih izraza“ naravno  „u ime alaha“, odnosno, bitno da oni nisu psovali i govorili ružne riječi, a odrubljivanje kršćanskih glava i jest  esencija  filozofije   njihove „vjere“ kako to stoji  u  Kuranu  i zbog čega je britanski  premijer Boris Johnson precizno utvrdio kako je „islamofobija logičan  odgovor  na islam“.

  1.  “U Maljinama 8. lipnja 1993. došlo je do groznog ubijanja Hrvata, a to su činili mudžahedini. Svjedok taj događaj opisuje ovako: “Oni su morali sjesti u krug i gledati kako se čovjeku siječe glava: nakon toga se odrubljena glava stavlja na tacnu i daje se drugoj žrtvi koja će tek doći na red da ljubi tu glavu i tako u krug”. U tom obrednom ubijanju taj dan živote je izgubilo 30 Hrvata. Kada je obavljena ekshumacija grobnice u Maljinama nađeno je devet tijela bez glava.”

Ovo je izvadak iz knjige pokojnog  novinara Ivice  Mlivončića „Zločin s pečatom“ o muslimanskim zločinima nad  Hrvatima a koja je postala valorizirani  službeni  dokument haškog suda, istog onog haškog  suda na  kojeg se militantni  islamisti  iz BiH često vole  pozivati onda kad im to  odgovara.
Dakle, na stranici  178. Ovog službenog haškog dokumenta možete provjeriti istinitost ovih  navoda:
http://icr.icty.org/LegalRef/CMSDocStore/Public/BCS/Exhibit/NotIndexable/IT-95-14/ACE8585R2000182212.pdf

Na haški sud  vratit ću se  za trenutak  nakon  što zaključim poglavlje o Iranu. Dakle, Iran  je država  čije vodstvo stoji što operativno što logistički  iza sve do jedne terorističke organizacije na svijetu:  Al-qaida, Al-šabab, Boko Haram, Hamas, Hezbolah…, pa i  ISIL  iza kojeg nominalno stoji  Katar a iza kojeg stoji  Iran. Neki komentatori na društvenim mrežama koji  su na platnom popisu Irana  odmah  su požurili progurati klasičnu  iransku podvalu, kao Iranci  su Šijiti a  ovdašnji Muslimani su Suniti, pa je to kao nekakav dokaz. I  Palestinci su  Suniti i tu  je tom bjednom „argumentu“ kraj.

A ako  danas baš žalite naći nekog  utjecajnog iranskog špijuna u BiH, možete otići u  Mostar i  glumiti  grčeve u želucu pa reći  kako ste čuli da tu ima neki  čudnovati travar čiji čajevi od prirodnih trava i  smilja liječe  sve rane, i put će vas neumitno navesti do izvjesnog Ediba, sudionika pokolja nad  Hrvatima u selu Uzdol, koji je  iranski  špijun i   najmoćniji Musliman  u  dolini Neretve prema kojem je čak i notorni  prijatelj Ratka Mladića – Safet Oručević beznačajan lik. A ima ih još, i Mossad to jako dobro zna, zato i jest preko JP-a pustio tu točnu informaciju  da uzburka baru i  da vidi što se tu još krije ispod površine, i taj manevar je odlično uspio, jer se vidjelo sve.

Osim svega toga Izrael je država koja dobro i dugo pamti, pa su zapamtili  kako  su  im navijači nestabilne proiranske  državice zviždali  na himnu   i skandirali njihovim neprijateljima, mahom  teroristima

https://www.youtube.com/watch?v=JPIIucKhPiU&t

Pozivanje na  haški sud

Ovo nije prvi put da Muslimani i njihovi sateliti, čim se svojom mržnjom obruše na  Hrvate počinju spominjati haški sud i  presudu o UZP-u.
Republika Srpska pak i  njeni utemeljitelji osuđeni su na 4 UZP-a plus genocid, a rezultat je hrpa  svinjskih iznutrica ostavljena  za Božić po julijanskom kalendaru ove godine  pred memorijalnim  centrom  u  Potočarima.

Shvaćajući da  Srbima tim jeftiniim folovima ne  mogu ništa,  militantna  islamska  strategija obrušava se  na Hrvate, i to  svjesna činjenice da su  hrvatske   vlasti  po tom pitanju  u  jednoj vrsti  onog što je  Pavlov  nazvao „uvjetovani  refleks“ i  jer nemaju  dovoljno saznanja  o temi odnosa haškog  suda i  zaraćenih strana i svim implikacijama koje  dolaze iz tog  odnosa  proizlaze i  to zato jer  se ili nisu bavili time, ili  su se kao Mesić bavili lažima kojima su ojačavali lažne  optužbe protiv Hrvata.

A zapravo je stvar  jasna. Haški sud je  sud  kojeg je osnovao UN. I  zato  treba postaviti  pitanje  što  je to UN. Odgovor koji vrijedi  kako za Izrael,  tako  j oš  više za Hrvatsku, može se naći u  izjavi izraelskog predsjednika Rivlina nakon sastanka s hrvatskom predsjednicom:

– Pod vašim vodstvom Hrvatska je snažan saveznik Izraela u međunarodnim institucijama. U UN-u se već desetljećima provodi antiizraelska kampanja, tome treba stati na kraj. Hvala vam što se suprotstavljate mržnji prema Izraelu, istaknuo je izraelski predsjednik.
(Izvor: https://vijesti.hrt.hr/531425/predsjednica-rh-u-drzavnom-posjetu-izraelu )

Dakle u osnovi, taj UN  funkcionira kao produžena ruka islamskog fundamentalizma i terorizma, i  uvijek staje na stranu muslimana grubo ignorirajući činjenice. Tako  je taj UN stao na  stranu muslimana  po religiji odnosno Muslimana po  nacionalnosti u BiH  u svezi muslimansko-hrvatskog građanskog rata u BiH  unatoč neoborivim  činjenicama poput  onih da je  muslimanska vojska  cijelim  tijekom tog rata bila u napadu odnosno strateškoj ofenzivi protiv HVO-a, da je ta  ista muslimanska vojska  počinila najmanje  10 puta više zločina nad hrvatskim civilima i ratnim zarobljenicima nego HVO  nad  muslimanskim  itd.
Trusina, Grabovica, Uzdol, Doljani, Hudotsko, Gračanica, Križančevo selo, Jurići, Stipića livade, Orlište, Buščak, Jukići, Bjelovčina, Vrca, Radešine, Mrkosoci, Žitače, Čelebići, Donja Orahovica, Trešnjevica, Rodoč, Bistrica, Bojska, Sebešić,  Vučipolje-Kaići, Crnići, Kandija, Garački Podovi, Kloster, Goruše, Humac, Zanesovići, Rosulje, Udurlije, Miletići, Maljine-Bikoši, Podovi, Ovnak, Grahovčići, Dolac-Bila, Čukle, Brajkovići, Krpeljići, Orašac, Zenepići, Pribilovići, Šenkovići, Petačići-Budačići, Kasapovići, Kopila, Dusina, Fojnica, Buhine Kuće, Kiseljak, Prosje, Putiš-Kuber, Busovačke staje, Šarići, Orahovo, Bilalovac, Gojkovac, Nezirovići, Tomići., Hasanbari, Novakovići, Sušanj i još na desetine ovakvih mjesta koje je teško sve nabrojati, a uz sve to etničko čišćenje od Hrvata općina Vareš, Kakanj, Zenica, Travnik, Bugojno, Fojnic, Jablanica, Konjic, pa 331 logora u kojima su bile zatočena 14 444 Hrvata, ubijeno 121 malodobno dijete, ubijeno najmanje 1051 civila i najmanje 632 ratna zarobljenika HVO-a a onda na sve te činjenice još dodamo odnos i raspored snaga A BiH naspram snaga HVO-a i jasno je kao dan da je cijela priča izvrnuta naopako, da su Muslimani ti koji su počinili napade i u njima zločine i da je to bilo toliko sistematsko i rasprostranjeno da se zapravo tu može govoriti o udruženom zločinačkom poduhvatu na čelu s Alijom Izetbegovićem, Hasanom Čengićem, Seferom Halilovićem, Rasimom Delićem i ostalima, znanima i neznanima, a da su se Hrvati kroz HVO branili od takvog organiziranog zločina, i da su u nekim mjestima poput Ahmića, Stupnog Dola ili Sovića prešli razmjere nužne obrane, povrijedili međunarodno ratno i humanitarno pravo, a zbog čega bi trebali odgovarati počinitelji, a ne visoki vojni i politički dužnosnici kroz apsurdnu tezu o udruženom zločinačkom poduhvatu vodstva Republike Hrvatske i Herceg-Bosne.

Ili, možemo  dodati dva primjera iz Mostara. Na primjer, unatoč tome što je general  Praljak  u  svom protuispitivanju Seida  Smajkića dokazao da je notorna  laž da je  Mostar bio pod opsadom  HVO-a ( https://kamenjar.com/kako-je-general-praljak-razbio-laz-o-opsadi-mostara/ ) i da je prava istina koja je dokazana u  raspravi  da su  na području Mostara Muslimani bili ti koji su bili u  napadu počevši od 9. svibnja 1993. pa sve do kraja rata a gdje su u jesen  1993. nakon dogovora Safeta Oručevića  i Ratka Mladića i sporazuma  Izetbegović – Krajišnik u tom  napadu  na Hrvate Muslimani  bili pomagani srpskim topništvom, ta suluda  i lažljiva teza   da je „Mostar bio pod hrvatskom opsadom ipak uspjela dočekati presudu.

Međutim, jedna druga laž, ona puno poznatija,  nije uspjela dočekati svoju pravomoćnost. Naime, unatoič 24 godina laži  i  propagande da je „Praljak srušio stari most“ na  haškom sudu ne da se n ije  uspjelo dokazati da ga Praljak nije srušio, nego se nije uspjelo dokazati da su ga Hrvatii  srušili. Jer, teret  dokaza  koji potvrđuju pravu istinu, da su most srušili Muslimani  u svrhu ratnog lukavstva i ratne  propagande bio je  pretežak, a smješni haški suci su se pobojali da bi to  netko sa zapada mogao detaljnije   istražiti, pa su jednostavno, kad su shvatili  da su ga srušili  Muslimani, donijeli   nalaz  da  rušenje tog mosta ne predstavlja nikakav zločin niti bilo kakvu  povredu međunarodnog  ratnog  i  humanitarnog  prava.

I to je pravo lice tog haškog  suda  koji je imao zadaću prebacivanjem djela odgovornosti na Hrvate abolirati snage  UN-a,  pogotovo one iz  nizozemskog kontigenta za  njihova sudjelovanja  i  zločinu zločinom nečinjenja  i nespriječavanja zločina  s jedne strane, i  podržavanje militantne islamske agende  s  druge strane. Stoga  ne mora čuditi što je taj sud  antihrvatski, šovinstički i rasistički  jednako kao  što je njegov poslodavac, dakle  UN jedna rasistička, šovinistička, proislamska, anti-izraelska,  anti-hrvatska nakupina  disfunkcionalnog otpada.

Što se tiče pokušaja kolektivnog prebacivanja  krivnje na  hrvatsku državu  i hrvatski narod zbog par incidenata koji sae  ni  ne  mogu   nazvati pravim zločinima (Dretelj, Vrbanja) ili  za koje nema dokaza da je uopće riječ o zločinima  (Ahmići, Stupni Do). Ne samo zato jer oni ne mogu kolektivnu krivnju prebaciti na  Republiku Srpsku gdje mogu samo pokunjeno pokupiti iznutrice i eventualno si spremiti nekakav obrok kojeg će zaliti pivom, nego i  zato jer  ponovo upadaju sami sebi u usta, što  njima doduše ne  smeta jer ih  njihova vjera uči da u korist islama imaju pravo lagati, krasti i ubijati, ali ipak…
Upravo su  militantni BiH  islamisti i  njihovi  sateliti  u Hrvatskoj  poput  Mesića govorili da se tu ne sudi  Hrvatskoj niti narodu nego pojedincima.  Sam haški sud je isto odgovorio na  upit hrvatskog ministarstva pravosuđa tijekom mandata ministra Šprlje.

Međutim, očito je  da sad Džaferović, Komšić, Bakir  i sličan  ljudski  talog pokušava neke navode (koji  nisu potkrijepljeni nikakvim dokazima) o „objektivnoj  odgovornosti“ iz  presude šestorci do iznemoglosti  koristiti kao sredstvo pritiska na Hrvate  u BiH i Republiku Hrvatsku.

Toj  podloj podvali treba se suprotstaviti na sve moguće načine, odnosno postaviti  se prema tome  kao što se postavlja Izrael, koji ne dozvoljava da mu lažljive iranske mule i ajatolasi na taj način  podvaljuju.

Novinar Zoran Krešić dobro je primjetio da je strategija militantnog islama u funkciji spriječavanja lobiranja  RH za ravnopravan položaj Hrvata u BiH s ostala dva naroda. Njih  pogotovo plaši činjenica  da Republika  Hrvatska  nikad bolje nije  kotirala u međunarodnoj  zajednici, pogotovo u Bruxellesu  gdje jedan  Plenković kao  glavni pregovarač  EPP-a zaustavi  dogovor između  Merkel i  Macrona na sumitu G-20 gdje su  se oni  dogovorili da Timmermans bude  na čelu  Europske komisije, preko  činjenice da je  dobar dio snaga u  EU  podupirao upravo Predsjednicu RH Kolindu Grabar Kitarović za funkciju čelnice EU-komisije, pa to toga je hrvatska ministrica vanjskih poslova Marija Pekčinović Burić postala  Glavna tajnica Vijeća Europe. Sve te  činjenice militantne islamiste i  unitariste  čine  izrazito  nervoznima, a  onda kao posljedicu  toga imamo ovakve reakcije, koje bi se dale sažeti u  twiter statusima  dvije zadrigle jugo-komunističke  seljačine – Ladislava Tomičića i  Bakira Hadžimoerovića koje ne možemo citirati jer portal Kamenjar se ne smije spuštati na nivo tih  zadrtih zadriglih kroatofoba.

Jalijaši, jalnuški diletanti i stoka sitnog zuba iz Hrvatske

Po već masu  puta viđenom scenariju, svaku antihrvatsku galamu  koja dolazi iz BiH  podupiru uvijek  jedni  te isti  pripadnici  najnižeg  ljudskog taloga iz same Hrvatske. Tu su nezaobilazni  Mesić i  Nobilo, kojima se u zadnje vrijeme često pridružuje i Jadranka Kosor  kojoj je  očito  nakon  gubitaka funkcija u  hrvatskoj  politici teško financirati život na visokoj  nozi na koji je  navikla, sve one  skupe šešire i kapute, pa se stavila na  nekakvu n ovčanu  naknadu iz Sarajeva. Pa, pošto Ivo Banac, Vlaho Orepić  i  slični   koji  pripadaju  istom brlogu  šute, malo ćemo obraditi izjave  ovo troje jugoslavenskih  komunista.

Jadranka Kosor napisala je: „ Isprike susjednoj i prijateljskoj Bosni i Hercgovini.“
Isprike (dakle množina a ne jednina što upućuje na elementrnu nepismenost) za  što točno? Trči Jaca pred rudo  kao kad je otrčala  u Mesić-Lončarev  institut I-fimes koji je napao pravomoćnu presudu Anti  Gotovini i nakon što se to sve dogodilo  Jaca uđe u takav institut. I  onda kasnije kaže da „nije znala“. A sad kao zna što  je Kolinda  izjavila za  JP? Dakle, riječ je o jednoj slabo pismenoj  osobi  s  malo srama a s puno potreba, čija se paradigma  „kud Ivo tu i  ja“ prometnula i  u  ovu  priču,  jer je očito  update  njeznih podataka u kvaru pa ona  misli da je još uvijek onaj problematični antihrvatski Komšić zapravo Ivo  Komšić (iako ni taj nije beznačajan). Osim te gluposti i ljubomore na Kolindu koju nije  izabrao  Ivo  Sanader despotskom odluku kao  što  je  izabrao nju da  bude predsjednica vlade, nego je  Kolindu izabrao hrvatski  narod u demokratskoj proceduri  na demokratskim izborima da bude predsjednica države, a što je doseg koji  je za Jacu Kosorovu  nedohvaljiv. Vrh njenog političkog  dosega bio je kad je za parlamentarne izbore 2011. Godine sklopila koaliciju  HDZ-a  kojem je  tad  bila  na čelu (isto  nedemokratskim metodama po uputama Ive Sanadera i  urlanju Ivana  Jarnjaka) a  Kerumovim HGS-om.  Na  nakog takvog  se ne isplati trošiti  ni tintu ni  vrijeme. Na sreću, ona  je stvar  prošlosti.

Anto  Nobilo pak polemizira s nepostojećom izjavom KGK ubacujući u priču ustaše iz Argentine (još nije  prežalio poraz od Mira  Barešića na  onom turniru u  borilačkim vještinama, a koji poraz je kod njega  ostavio trajne psihičke posljedice), zatim pokušava ući u Kolindinu glavu pokušavajući proniknuti što je ona htjela reći izjavom koju nije rekla itd.

Klasični komunjarski čušpajz. Ova hrpa besmislica koje je  izjavio Nobilo može poslužiti samo  zato  da  se  još  jednom pozove državne  institucije  da ispitaju navode iz  haške presude Kordiću, gdje  u  paragrafu 627. (izvor:    http://www.icty.org/x/cases/kordic_cerkez/tjug/bcs/010226.pdf) jasno  stoji  da je  Nobilo vršio  pritisak na  krunskog svjedoka, i  da je u istom procesu sudjelovao u falsificiranju službenih dokumenata a što je isplivalo tijekom suđenja Anti Gotovini kad je tužiteljstvo haškog  suda njegovim falsifikatima  pokušavalo diskreditirati jednog  svjedoka generala Gotovine
(Izvor:   https://www.youtube.com/watch?v=EAYqNYTTUp8&t  )

I  ostane Mesić. Stjepan Mesić, sin ratnog  zločinca Tovariša Jose Mesića, udbaški doušnik 1985.-1989., suradnik KOS-a 1990./1991., haški krivokletnik 1998. Veleizdajnik  2000. – 2002. i   notorni lopov cijeli svoj život kaže:

“Pa, šta da vam kažem. Predsjednica, gdje god ode, kasnije daje demantije za ono što se prenese. Ode u Švicarsku pa daje demantije… Treba, ipak, misliti kad daje izjave, da je to utemeljeno i da iza takve izjave stoji. Međutim, ova demantiranja ne vode ničemu. Ruši se ugled šefa države koji malo-malo demantira ono što je rekao”

Pazite tko  priča o rušenju ugleda šefa države, najobičniji veleizdajnik i  transkriptodiler čija je  veleizdaja kršenjem  članka  2. I 3. Ustavnog zakona o suradnji s   haškim sudom zabilježene  okom kamere kad  se hvalio što krši hrvatski  Ustav da bi kasnije  demantirao sam sebe tvrdeći kako  ono   što  vidi  na snimci nije  istinito (Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=tOebNGA_z1M&t=5s Napomena: Oznaka u gornjem lijevom kutu ovog videa je oznaka da je ovaj materijal postao službeni dokument haškog suda).

Ili onaj slučaj kad je novinar Večernjeg lista  Davor Ivanković 2005. godine objavio  onaj članak iz kojeg je bilo vidljivo da je po britanskoj znanstvenici  Carole Hodge upravo Budimir Lončar bio  najzaslužniji za uvođenje  embarga  na uvoz oružja, pa je Mesić požurio  s  izjavom da „ustašoidi   iz   večernjaka pakiraju  njemu preko  Bude)  da bi, odmah poslijepodne istog  dana, kad  je shvatio da je „ustašoid“ zapravo  ugledna britanska  znanstvenica  okrenuo  ploču  i rekao  da je  Buda zaslužan  j er da  je „embargo Hrvatskoj pomogao a  ne odmogao“  a što je pak  u suprotnost s njegovim svjedočenje u Americi kad je devedesetih rekao da je taj embargo „kao da  silovatelja  i žrtvu stavite  u  istu  sobu i  kažete da   imaju  jednake  uvjete“.

Mesić je inače u svom mandatu bio poznat  po tome što je lupao laži, gluposti i  uvrede na  dnevnoj  bazi, pa kad bi doživio  kontru od onih  koji  su  takvim  lažima, uvredama i  glupostima bili pogođeni, svaki put bi se počeo  vaditi izjavom   „Ja nisam to rekao, ja sam samo rekao…“ i  onda bi  i šao spinjariti, što bi   rekao njegov đak  Milanović „gletati i  glajzati“  tvrdeći kako je rekao nešto što  nije rekao odnosno da   nije  rekao  ono što je rekao. Takvih primjera ima bezbroj.

Međutim, Mesića boli  jedna tvrda, čvrsta, neporeciva i  neoboriva istina  koju je  Kolinda  izjavila jednom  drugom  prilikom:

“Činjenica je da, koliko ja pratim, ona uvijek daje demantije. Ipak, na neke neistine ne daje demantije, primjerice otišla je u Češku i u Rumuniju pa je tamo sa predsjednicima tih država razgovarala i tvrdila da smo mi bili iza ‘željezne zavjese’. To nema nikakve veze, jer Hrvatska, dok je bila u Jugoslaviji, nikad nije bila iza “željezne zavjese”, a s jugoslavenskim pasošem moglo se putovati kud si htio”, pojašnjava Mesić.

  1. godine, britanski premijer Winston Churchill u Fultonu (Missouri, SAD) daje slijedeću izjavu:„Od Szczecina na Baltiku do Trsta na Jadranu željezna je zavjesa spuštena preko kontinenta“
    (Izvor: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=11737 )
    Ova izjava  može se naći na više mjesta na internetu, a  pošto je Mesiću domena ba. očito omiljena, evo mu jedan izvor s ba. domenom. https://novi.ba/clanak/1567/12

Dakle, svatko razuman lako može zaključiti tko o ovome govori  istinu, Churchill ili  Mesić, a isto tako  svatko  pismen  može u  ruke  uzeti  kartu Europe, potegnuti crtu od  Szczecina na Baltiku (Poljska) do Trsta na Jadranu (Italija) pa vidjeti s  koje strane željezne zavjese  je  ostala komunistička jugoslavija.

Uostalom, Mesić ovom izjavom sam sebe demnatira. Naime, Mesić je  lagao na  haškom sudu (Izvor, stranica 7101  redovi 14. –  18. http://www.icty.org/x/cases/blaskic/trans/en/980316IT.htm )  da je  u  toj i  takvoj jugoslaviji dobio 2  godine  i  dva mjeseca, dakle  26 mjeseci  zatvora zbog  političkih stavova. Prava istina je  pak da je Mesić dobio 12 mjeseci zbog gospodarskog kriminala (pa ako  bi se  tu jugoslaviju zbog nečeg pohvaliti to je onda  upravo  u tome da je  uspjevala takve lopove poput Mesića stavit iza  brave, dok  ga  Hrvatska, unatoč tome što  je do  laktova umočen u korupcijske afere, spomenimo samo neke – čekovi  iseljenika, KIO-HPB, Podravka-SMS, Daimler, Željezara Sisak  itd. mu  nikako ne uspjeva zatvoriti, a pritom su njegova sudjelovanja  u milijunskom kriminalu  najmanja šteta  koju je počinio prema državi).

Dakle, Mesić  koji je u Haagu lagao  da ga je jugo-komunizam osudio  na 26 mjeseci zbog  političkih stavova sad demantira sam sebe i kaže da je to bila divna i krasna država iz koje  se moglo  putovati  i slične  papajzanije po  sistemu  „ako  prođe prođe“.

Eto, to bi ukratko  bio  suma sumarum  histerije islamskih  militanata, unitarista, jugo-komunista i  ostalog ljudskog taloga na  jednu  nepostojeću  izjavu Predsjednice RH.
Dobro je da se ovo dogodilo  jer  su  sve  fekalije isplivale pa sad točno znamo tko su ovdje iranski  agenti i pronositelji  njihovih interesa a samim time i  islamskog terorizma, koliko je bolesna muslimanska  mržnja prema Hrvatima i svemu hrvatskom, koliko su oni spremni lagati, vrijeđati, spamati ali i  koliko  smo mi spremni trpjeti.

Poanta je da ne bi  trebali više trpjeti: Vrijeme je, kao što je jučer rekla predsjednica da se  razmisli i o  revidiranju odnosa s nekim tko  se uopće ni  ne  trudi  sakriti da nam je  neprijatelj i tko  nas  tako bezgranično  mrzi, unatoč tome što  bi  isti ti BiH-Muslimani bez nas  bilo samo povjesna  činjenica  koja je nekoć postojala a  više je  nema, jer, poznato je kako je  njihov narod pjevao 1992. godine po skloništima kad su samo  i isključivo  Hrvati  branili BiH  od prvog vala srbijanske agresije: „Caritas nas  hrani,  HVO  nas brani!“

Predrag Nebihi/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Povijesnice

Širenje mržnje prema Hrvatima i Židovima potječe još prije stvaranja Jugoslavije!

Objavljeno

na

Objavio

Glavno glasilo Srba u Hrvatskoj s kraja 19. stoljeća bio je Srbobran. To je bilo službeno glasilo Srpske Samostalne Stranke, čiji je čelnik Svetozar Pribičević praktički bio politička figura broj jedan u Hrvatskoj. Taj časopis je bio toliko šovinistički nastrojen da je otvoreno širio mržnju prema Hrvatima i Židovima, te čak Hrvate optuživao da imaju naklonost prema Židovima (kao da bi to bilo nešto loše).

Iz tog vremena, još prije stvaranja Jugoslavije, potječu sumanute velikosrpske ideje o ugroženim Srbima i negiranja postojanja Hrvata.

Na današnji dan 7. prosinca 1902. obnovljene su novine Srpske samostalne stranke u Zagrebu pod imenom Novi Srbobran. Te novine su bile obnova srpskog šovinističkog časopisa Srbobran koji je do tada izlazio u Zagrebu, s izrazito mrziteljskim stavom prema Hrvatima, ali i Židovima. Srbobran je ugašen zbog bijesa Zagrepčana koji su danima u žestokim sukobima s policijom demolirali u centru grada prostorije Srbobrana i druge objekte u vlasništvu Srpske samostalne stranke, te u vlasništvu srpskih trgovaca i drugih.

Velikosrpstvo, kult ‘ugroženog Srbina’, ideja da ne postoji Hrvatska, negiranje postojanja Hrvata, agresivna propaganda o ugroženosti Srba…

Većina ljudi ne zna da su ove bolesne velikosrpske ideje razvijane i u Hrvatskoj (ne samo Srbiji) davno prije II. svjetskog rata, davno prije stvaranja Jugoslavije, davno prije nego što su Hrvati slutili što im Beograd za svojom hrvatskom „petom kolonom“ sprema u budućnosti. A to su krvavi ratovi, progon, teror, ubijanja i isplanirani genocid s ciljem stvaranja Velike Srbije.

Jedan do glavnih promidžbenih alata velikosrpstva bilo je glasilo Srbobran, koje je izlazilo u Zagrebu od 1894-1902 godine. Upravo, Zagreb je Srbija odabrala kao glavno središte Srba u Austro-Ugarskoj, a najveći problem za Beograd je bilo što su u to vrijeme 19/20. stoljeća, domicilni stanovnici Zagreba bili žestoki hrvatski domoljubi.

Cijenu svega je upravo platio – Srbobran. Dva dana trajao je bijes Zagrepčana na ulicama grada zbog članka ‘Do Istrage vaše ili naše‘ koji je pozivao na istrebljenje Hrvata, a više od 100 ljudi završilo je u zatvoru zbog ovih demonstracija.

Stvaranje pojma ‘ugroženosti Srba’ u 19. stoljeću – dio plana za Veliku Srbiju

Srpska samostalna stranka bila je glavna politička stranka koja je okupljala krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća pravoslavce u Hrvatskoj koji su se smatrali Srbima. Na njenom čelu bio je Svetozar Pribičević, čovjek koji je prema vlastitom kasnijem priznanju radio za Srbiju s ciljem ostvarivanja velikosrpskih ideja na račun Hrvatske i njezinog teritorija. Glavno glasilo stranke bio je Srbobran, koje je izlazio u Zagrebu od 1884. – 1902. Tada je, pod blagonaklonim pogledom bana Khuena, kojega nisu bez razloga nazivali “srpski ban”, srpski narod razvio svoje temeljne društvene, gospodarske i političke institucije.

Tada je položen temelj za izrazito dominantan položaj Srba u Hrvatskoj tijekom gotovo cijeloga 20. stoljeća, piše glas-slavonije.hr

Srpska samostalna stranka bila je najvažnija stranka Srba u Hrvatskoj u to vrijeme. Njoj pripada zasluga za osnivanje mnogih gospodarskih pothvata srpskog naroda u Hrvatskoj: Srpska banka, Srpske zemljoradničke zadruge, Srpsko privredno društvo – Privrednik, te mnoga kulturna i druga društva u središtu Zagreba, smještena uglavnom oko Cvjetnog trga. Privrednik je društvo koje je 1897. – 1947. omogućilo obrazovanje za trgovački, obrtnički ili ugostiteljski poziv oko 37.000 mladih ljudi srpske narodnosti, i to ponajprije iz siromašnih seoskih slojeva.

Od privilegija, spomenimo da od Mažuranićeva vremena 1870-ih Srbin je stalno podban Hrvatske, ili predsjednik Sabora (pa i onda kad je Monarhija sa Srbijom bila u ratu), predsjednik vrhovnog suda je Srbin, polovica velikih župana su Srbi, svi srpski zastupnici u Saboru su u vladinoj stranci (osim dvojice kojima je i ta vlast bila premalo srpska) i dr.

Sve se može reći, ali ne i da su Srbi bili ugroženi u Hrvatskoj.

Ipak, kult „ugroženog Srbina“ pažljivo je razvijan već tada, davno prije stvaranja Jugoslavije. Bio je to svjesno isplaniran konstrukt, samo naoko samosažaljiv, plačljiv i tugaljiv, a u osnovi agresivan velikosrpski. Služio je kao kotač zamašnjak iz Beograda za mobilizaciju Srba u Hrvatskoj (Austro-Ugarskoj) s krajnjim ciljem stvaranje Velike Srbije na račun Hrvatske.

Posrbljivanje Hrvata i agresivna politika Beograda preko Svetozara Pribičevića

Srpska samostalna stranka otvoreno je posrbljivala svu hrvatsku kulturu, negirala postojanje hrvatskog naroda (u kalendaru Srbobran, koji je izdavala, i koji je izlazio u 40.000 primjeraka, što znači da ga je mogla imati svaka druga-treća srpska kuća, u statistici naroda u Hrvatskoj, nema jedino – Hrvata).

Glasilo Srbobran je financirala srpska vlada, naravno tajno. Ona je i slala najekstremnije članove uredništva, poput Sime Lukinog Lazića, kao svoje agente u Hrvatsku. Ali nije on jedini. I kad je Srbobran preuzeo Svetozar Pribićević, on je bio čovjek srpske vlade. Sam je o tome pisao. Tajno je slao svojega brata Adama u Beograd, kojemu je Pašić davao instrukcije po kojima je Svetozar Pribićević, kao najmoćniji čovjek u hrvatskoj politici do 1918., usklađivao svoj rad u Hrvatskoj.

Osim ovih gospodarskih društava i lista Srbobran, u Zagrebu i drugim mjestima diljem Hrvatske Srbi su stvorili mnoštvo banaka, novina, kulturnih društava itd., što dokazuje da je to bio narod kojemu se nikako nisu stavljale zapreke u organizaciji vlastitoga narodnog života i očuvanja identiteta.

Temljni uzrok hrvatsko-srpskih sukoba tada, a možemo reći i cijelo 20. stoljeće, koji se prenio i u 21. stoljeće, jesu različite državne koncepcije. Za Srpsku samostalnu stranku Srbija je “Pijemont” “vascelog Srpstva” i “srpskih zemalja”. A “srpske zemlje” su: Istra, Hrvatska, Dalmacija, Slavonija, Srijem, južna Ugarska, Srbija, Bosna, Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, zapadna Bugarska. U svim tim zemljama “čisti su Srbi”. U nekim se od tih “srpskih zemalja” Srbi zovu “predelnim, mesto narodnog imena Srbin”, pa tako imamo “Hrvat, Dalmatinac, Slavonac, Bošnjak, Maćedonac”.

Rasistički članak navijestio uništenje Židova i Hrvata izazvao bijes u Zagrebu

Godine 1902. u zagrebačkom Srbobranu izišao je programatski članak “Srbi i Hrvati”, koji je taj list prenio iz beogradskoga Srpskoga književnoga glasnika. Beogradski list iznio je izvjesnu ogradu, koju nije prenio Srbobran. Autor, Nikola Stojanović, na temlju djela Ludwiga Gumplovicza i Houstona Stewarta Chamberlaina, koji su idejni začetnici i prethodnici nacionalsocijalizma i rasizma Hitlerova sustava, navijestio je uništenje hrvatskoga naroda u 20. stoljeću jer su Srbi nadmoćnija rasa, “najljepši predstavnici slovenske krvi”, “najljepša rasa evropska”.

Tako Srbobran piše: „Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost, što žive posvuda pomešani sa Srbima i proces opšte evolucija u kojem ideja Srpstva znači napredak“.

Žestoko je napao Katoličku Crkvu jer je smatrao da je ona spriječila što srpstvo nije do sada prevladalo. No, itekako je provjerljiva činjenica da hrvatstvo nije bilo toliko identificirano s katolicizmom kao što je pravoslavna vjera sa srpstvom. “Popovi” i “čivuti” glavni su faktori političkog života u Hrvatskoj. Srpski samostalci su uz Katoličku Crkvu smatrali židovstvo najvećim neprijateljem afirmacije srpske državne ideje, i to prije nego što je u Stranku prava stupio Frank. Kad se hoće nekoga najviše ocrniti, onda mu se nadijeva pogrdan epitet “čivutsko-hrvatski” (židovsko-hrvatski).

Srpska samostalna stranka u svom glavnom glasilu Srbobran, dakle, širi velikosrpsku propagandu i napada hrvatsku opoziciju za filosemitizam, tvr­deći u polemikama da su Hrvati mješavina svega i svačega, osobito „sinova Judinih“, da su slaboga slavenskog osjećaja te istovremeno osuđuje Židove zato što „usmjeruju hrvatsku politiku na štetu srpskog naroda i što su napra­vili od Zagreba drugu Palestinu“. Srbobran (1902.) najavljuje usred Zagreba program koji će ući u srpske intelektualne krugove 20. stoljeća, a u kojem se Hrvatima naviješta rat „do istrage naše ili više“, tj. do istrebljenja, a istovremeno se u tekstovima toga glasila preko svake mjere blate Židovi te pogrdno izruguje njihov karakter.

O tom odnosu i prema Židovima i prema Hrvatima najbolje govore ovi stihovi pjesme „Dinastija Frank“ o hrvatskom političaru židovskih korijena:

„Pro­šao je Jerusalim, čivutska je pala kruna. /

Nema više car Davida, nema više Solomuna. /

Pa nema im ni proroka! Ali Bog vidi Izrailja; /

Ta Hrvata obre­zanih bar imade izobilja“. (Vrač pogađač, br. 12, Zagreb, 1896.).

Na istome mitu o srednjovjekovnom srpskom carstvu, koji je njegovala SPC u nastojanjima da održi srpski narod i njegov identitet pod gotovo 500-godišnjom turskom vlašću, što su vodeće intelektualne snage crkvene i svjetovne hijerarhije nastojale od 19. stoljeća ostvariti u obliku homogene nacionalne države, utemeljeni su i po­litika prema Hrvatima i antisemitizam.

Zato su Židove nastojali obespraviti i otjerati, sve pravoslavce u Hrvatskoj posrbiti, Hrvate pokušavali ili učiniti Srbima katoličke vjere ili ih zatrti kako bi zauzeli njihovu zemlju, a sve pod izlikom „obrane ugroženih Srba“ koji su se tu naseljavali zajedno s drugim pravoslavnim življem bježeći pred Turcima. Mit o Nebeskoj Srbiji, nekoj vr­sti nebeskog carstva u koje nakon smrti odlaze pobožni Srbi koji su dali život za vjeru i Kosovo, pretvorio se u sredstvo motivacije za politički projekt Veli­ke Srbije, kojem su intelektualnu podlogu dali pojedinci iz hijerarhije SPC-e i sama SPC kao državna crkva u kojoj su kult države nacije i crkve sljubljeni i nerazdvojni, zatim Srpska akademija nauka i umetnosti te Udruženje knji­ževnika Srbije, piše hkv.hr prenosi Narod.hr

Taj  pojam „čivutsko-hrvatski“ u nekim je srpskim novinama stalno u simbiozi.

Filosemistvo Hrvata za samostalce je bio jedan od bitnih uzroka sukoba Hrvata i Srba. Cijeli ovaj programatski članak, koji je Srbobran u malom, protkan je jednom mišlju: uništenje hrvatskog naroda i potpuna afirmacija srpske nacionalne i državne ideje. Da će Hrvati biti uništeni, autoru jamče dvije činjenice: veća brojnost Srba i “okolnost što žive (Hrvati) svuda pomešani sa Srbima”. Drugi razlog za uvjerenje da će Hrvati (što je za Stojanovića sinonim za klerikalca) biti uništeni jest to što “ima među Hrvatima priličan broj svesne inteligencije, koja taj proces ubrzava, uviđajući da jedino srpska nacionalna misao znači ekonomsku, političku i kulturnu nezavisnost…”

Tu “svesnu inteligenciju” (iz Hrvatske op.) odgojio je Massaryk.

Zločinačka ideologija i ideje velikosrpstva potječu u Hrvatskoj iz vremena Austro-Ugarske

Ne možemo ne uočiti koliko je kroz cijelo 20. stoljeće ova misao Nikole Stojanovića o dva ključna hendikepa za Hrvatsku u borbi za opstanak bila aktualna. I na njih se velikosrpski politički projekt oslanjao. Kroz cijelo 20. stoljeće na “svesnu inteligenciju”, koja i danas u 21. stoljeću ima istu zadaću, koju joj je dalekovidno odredio Nikola Stojanović na početku 20. stoljeća. Najdramatičniji učinak kulta “ugroženog Srbina”, mit o 700.000 i milijun ubijenih Srba u Jasenovcu, koji je jedan episkop Srpske pravoslavne Crkve u svojoj propovijedi i “Poslanici…  Živoj crkvi povodom dolaska svetih moštiju Cara Lazara”, pretvorio u “milijone i milijone”, stvorila je upravo ta hrvatska “svesna inteligencija”. Ta “svesna inteligencija” pomogla je time da se cijeli hrvatski narod i danas proglašava genocidnim.

Ta zločinačka ideologija je već u 19. stoljeću zagovarala širenje novobnovljene srpske kneževine, uz pomoć Austro-Ugarske, na jug prema Makedoniji i Kosovu, a na zapad preko Drine prema Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj, sve do Karlobaga, rijeke Kupe i Virovitice.

Srbobran je kratko prestao izlaziti, a tri mjeseca kasnije na današnji dan počinje izlaziti pod imenom Novi Srbobran s drugom redakcijom, na čelu sa Svetozarom Pribićevićem i Jovom Banjaninom.

Nakon što je godinu dana kasnije 1903. u puču Crne Ruke ubijen srbijanski kralj i kraljica iz dinastije Obrenović, te se Srbija odrekla austrofilske politike koja ju je pomagala gotovo 100 godina, i u Hrvatskoj lokalni Srbi stvaraju politiku „novog kursa“ – suradnji s mađarskom opzicijom i Hrvatsko-srpskom koalicijom, što je 1918. bitno olakšalo ulazak Hrvatske u Jugoslaviju. A Jugoslavije je u svojim temeljima bila izrazito velikosrpska država s dominacijom Srba. Kulminacija svega bio je napad Vojske Jugoslavije na goloruki hrvatski narod, sa željom njegovog istrebljenja na vjekovnim ognjištima.

Zato samo naivan ili zlonamjeran čovjek može smatrati Jugoslaviju državom ravnopravnih naroda ili poželjnom državom za život Hrvata.

Jugoslavija je bila sve drugo, a samo to ne.

Cijeli tekst i intervju s dr. Matom Artukovićem za Glas Slavonije možete pročitati ovdje

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Nika Pinter: Vrijeme će pokazati što se zbilja dogodilo

Objavljeno

na

Objavio

Ispivši otrov u haškoj sudnici, general Slobodan Praljak 29. studenog 2017. ušao je u povijest odbivši presudu riječima ‘General Praljak nije ratni zločinac, s prijezirom odbacujem vašu presudu’.

Dvije godine kasnije, njegova odvjetnica Nika Pinter kazala je u izjavi za portal Direktno kako se nakon presude morala pribrati s obzirom na to da su uslijedila policijska ispitivanja.

Nakon izricanja presude i satima nakon toga u mojoj su glavi misli bile nepovezane, isprepletene, svezane u čvor, no morala sam razmrsiti misli, zatomiti osjećaje i  rekonstruirati dane, mjesece, godine zbog ispitivanja na policiji, kazala je Printer.

Vrijeme će, smatra generalova odvjetnica, pokazati što se zbilja dogodilo u BiH u vremenskom razdoblju za koje je šestorka osuđena.

– Kao onda i danas mislim da presuda nije odraz činjenica koje su putem dokaza obrana, ne samo obrane generala Praljka, prezentirane sudu. Danas sam uvjerena da će vrijeme, pa makar i kada me više ne bude, pokazati što je stvarno bilo u vremenskom razdoblju 1992. do 1994. na području Bosne i Hercegovine i HZ/HR HB.

Danas kada razmišljam o tom danu povezujem ga s kineskom poslovicom ‘Sve zablude imaju svoje vrijeme, a i najmanja istina i nakon sto milijuna poteškoća, mudrolija i spletaka ostaje uvijek ono što je bila’, istaknula je Pinter.

Na upit jesu li Hrvati, posebno oni u BiH, išta naučili iz Praljkovog čina, Pinter se ponono poslužila kineskim poslovicama.

-Ako se oblaci ne nakupe, neće biti kiše; ako se narod ne ujedini, neće biti snažan’. ‘Ako su trojica ljudi jednodušna, i žutu zemlju pretvorit će u zlato; ako misle svatko za sebe, i žuto zlato pretvorit će u prah’, riječi su odvjetnice generala Praljka.

Podsjetimo, general Slobodan Praljak i vodstvo nekadašnje Herceg Bosne osuđeni su 29. studenog 2017. u Haaškom sudu pravosnažnom presudom za zločine nad Bošnjacima tijekom proteklog rata kao i za “udruženi zločinački poduhvat” u jednom razdoblju 1993. na području tadašnje Herceg Bosne.

U petak, na dan godišnjice smrti, u mnogim hrvatskim mjestima diljem BiH paljenjem svijeća bit će odana počast generalu Slobodanu Praljku.

M.M./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari