Pratite nas

Reagiranja

HISTORIOGRAFIJA — MEGA-SABOTAŽA HRVATSKE DRŽAVE

Objavljeno

na

Mi smo narod iz prošlosti, koji u sadašnjosti živi za budućnost i niti jedna od ovih komponenti našeg trajanja se ne može zanijekati. Mi ne tražimo da nam se kuhaju statističke knjige kako bi izgledali bolje. Mi tražimo golu istinu i s njom ćemo se suočiti i ponosno i ponizno, onako kakvima nas ta istina prikaže; ni manje ni više.

[ad id=”93788″]

Nije mi jasno zašto se 20 godina nakon rata u Hrvatskoj mora voditi rasprava oko prošlostoljetne povijesti dviju Jugoslavija i ratne NDH?

Koliko god je bilo sabotaža ove države iz redova njene vlasti, ovo je mega-sabotaža, da u sve ove godine Hrvatska nije uložila sredstva i uposlila povijesničare da na osnovu svjedoka i dokumenata uspostavi povijesne činjenice i utvrdi službenu verziju događaja prošlog stoljeća, uključujući i žrtve rata i poraća kako se to danas naziva, ali isto tako i PREDRAĆA, jer NDH nije pala s neba nego je uspostavljena na zgarištu najgore despocije koju je hrvatski narod u cijeloj svojoj povijesti doživio, da bi ju po okrutnosti prestigla jedino njezina socijalistička imenjakinja nakon Drugog svjetskog rata.

Piše: Dinko Dedić/Kamenjar.com

Piše: Dinko Dedić/Kamenjar.com

Žrtve ovog naroda, na svim stranama, uključujući ubijene, zatvarane, proganjane i protjerane odlaze u milijunske brojke. S tim brojkama se do danas manipuliralo i danas groteskno manipulira, od posljednje solidnije analize koju je do 1966. obavio i 1969. objavio Bruno Bušić, sa svim žrtvama svih logora na području NDH, koje broje 51,534 žrtava, do tvrdnji sprskog predsjednika na ovogodišnjoj komemoraciji za žrtve Jasenovca da je samo u Jasenovcu, samo Srba, likvidirano preko 700,000.

Kako drugačije nego mega-sabotažom, opisati podatak da je zadnje solidnije istraživanje ratnih žrtava, obavljao Bruno Bušić pod vrlo nepovoljnim uvjetima, u sastavu Tuđmanova Instituta za historiju radničkog pokreta, 60ih godina prošlog stoljeća, što ga je između ostalog koštalo i godina robije, i života u progonstvu i nasilne smrti od ruke udbinog ubojice.

Danas, Predsjednica Republike Hrvatske se obraća hrvatskom narodu poslanicom koja svojim sadržajem navodi ljude da se zapitaju, da li Hrvatskoj predstoji građanski rat, a da nitko ne postavlja pitanje zašto je to tako?

Govori se o ekstremnoj ljevici i ekstrenoj desnici. Ta tvrdnja može stajati jedino ako ima logike govoriti o bogatoj, vladajućoj, ljevičarskoj klasi i siromašnoj i obespravljenoj desnici, što predstavlja naglavačke postavljeni ideološki redikul.

Zašto je to tako, zašto u 20 godina samostalnosti nitko nije proveo ono što je bilo nužno provesti, ako se Hrvatsku nije htjelo dovesti na ovo gdje se nalazi danas i tamo gdje još može stići, ako se ovo pitanje i dalje ostavi neriješenim, ako se i dalje nastavi ponavljati besmislicu o zaboravljanju prošlosti i okretanju budućnosti.

Samo kriminalci i zločinci nastoje zaboraviti prošlost pa ni njima ne uspijeva, a kako će jedan narod kojega narodom čini njegova prošlost i bez koje niti nije narod, nego neka bezlična masa kojoj su ZAVNOH i AVNOJ dali smisao za postojanje.
Da li to nasljednici i sljedbenici ustaške ideologije vladaju Hrvatskom, pa odbijaju poduzeti uspostavu povijesne istine, kako bi prikrili svoje još veće zločine, nego što im je pripisala velikosrpska, jugoslavenska propaganda?

Tko je to vladao Hrvatskom od njena osamostaljenja do danas? Može li se imenovati i jednog predsjednika koji nema partizanske prošlosti ili partizanskog i/ili jugoslavenskog i komunističkog naslijeđa, koji bi priječio uspostavu povijesne istine, da se istraži, da se dokaže, da se zapiše i da se knjiga zatvori jednom za sve vijeke i otvori samo kad se netko želi školovati ili saznati nešto iz prošlosti, umjesto da se ovako lomimo već 20 godina, bez ikakvih izgleda da će lomljavina prestati.

Tko se boji istine, nego radije dozvoljava da ovaj narod ždere sam sebe, jer mi nikada nećemo dozvoliti, da svi oni, koji na Trgu Bana Jelačića u svibnju 1945. nisu raširenih ruku dočekali partizane, budu svrstani među fašiste i zločince?
A baš to je “istina” koja se nama nudi da ju prihvatimo, kako bi se ostvarilo nacionalno izmirenje.

Ja sam aktivist organizirane, državotvorne, hrvatske političke emigracije, koju se u Hrvatskoj i danas naziva ustaškom, bivši dužnosnik “desničarskog” Hrvatskog Državotvornog Pokreta koji je između ostalih, ostvarivao aktivnu suradnju s lijevom organizacijom kososvkih Albanaca, sa Socijalističkom strankom Australije, sa ljevičarskim pokretom Nikaragve, s ljevičarskom palestinskom organiziacijom, s ljevičarskim pokretom Kurda, sa predstavnicima zelene libijske internacionale Moamara Gadafija i sa svima koji su bili spremni zanijekati pravo Jugoslavije na postojanje i potrvditi pravo hrvatskog naroda na samostalnost, s desna i s lijeva, javno 1980. na optužbe da su Hrvati u Jasenovcu likvidirali 700,000 Srba, na državnom radiju ABC izjavio da će Hrvatska istog časa kad se osamostali, poduzeti program uspostave povijesne istine na osnovu dokumenata, arheoloških istraživanja i živih svjedoka i da ću se ja zajedno s mojim narodom, samo onda pokajati za sve one koji su nedužni postali žrtvom politike NDH i njezina ustaškog režima.

Vidite, za razliku od većine Hrvata, ja sam te davne godine čvrsto vjerovao da će doživjeti hrvatsku samostalnost ali nisam vjerovao da će ta samostalna država ignorirati povijesnu istinu i ostaviti Hrvatsku 20 godina bez da stavi upitnik na statistike Komunističke partije Jugoslavije, uspostavljene iz propagandnih razloga a ne iz težnje za istinom.
Odgovornost za ovu situaciju izravno leži na leđima hrvatskih vlasti, od njene upostave do danas i ako se odmah i hitno ne prisutpi reviziji jugoslavenske povijesti, današnji nosioci hrvatske vlasti će snositi odgovornost za daljnju dezintegraciju hrvatskog društva i nikakvi besmisleni pozivi na okretanje budućnosti neće pomoći.

Mi smo narod iz prošlosti, koji u sadašnjosti živi za budućnost i niti jedna od ovih komponenti našeg trajanja se ne može zanijekati. Mi ne tražimo da nam se kuhaju statističke knjige, kako bi izgledali bolje. Mi tražimo golu istinu i s njom ćemo se suočiti i ponosno i ponizno, onako kakvima nas ta istina prikaže; ni manje ni više.

Dok se to ne učini, oni koji nose vlast u Hrvatskoj, ostaju učesnici u mega-sabotaži ove države koja traje već 20 godina.

Dinko Dedić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Ante Nazor: Hrvatima se sudilo i zbog pjevanja Vile Velebita, iako u njoj nema ništa kažnjivo, a kamoli zločinačko

Objavljeno

na

Objavio

Povodom presude za pjevanje „Bojne Čavoglave“ s pozdravom „Za dom spremni“ (ZDS) za narod.hr prokomentirao je dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata.

U nastavku donosimo mišljenje dr. sc. Nazora o samom slučaju:

“Vjerujem da su ljudi već zasićeni ovakvim temama i čeprkanjem po povijesti, kojem kao da je smisao odvraćanje javnosti od važnih tema poput gospodarstva i nametanje negativne percepcije o Hrvatskoj.

Početak Thompsonove pjesme „Bojna Čavoglave“ jedna je od omiljenih tema onih koji na sve načine pokušavaju nametnuti tezu o fašizaciji hrvatskog društva, ali im nedostaju ozbiljni argumenti, pa su jedva dočekali dio presude koji im, pa makar i nategnut izvan svakog razumnog konteksta, u tome može pomoći. Kao da je spomenuta presuda jedina i konačna, kao da je njen sadržaj neupitan.

Pa Hrvatima se sudilo i zbog pjevanja Vile Velebita, iako u njoj nema ništa kažnjivo, a kamoli zločinačko… Prostor koji je ta presuda dobila u dijelu medija samo potvrđuje spoznaju da pojedine osobe svjesno dižu tenzije u hrvatskom društvu tendenciozno tumačeći Ustav RH, iako je prilično jasno da ako se netko poziva na Ustav kao argument za zabranu pozdrava ZDS, onda s istim argumentom treba zabraniti i komunističke simbole i pozdrave, jer Ustav RH jasno spominje i odmak od njih.

ZDS nije izvorno zločinački kako to neki tumače, u takvom obliku pojavio se početkom 1930-ih kao izraz otpora velikosrpskoj politici i hegemoniji, a u tom duhu, kao izraz spremnosti na obranu doma i domovine korišten je i u Domovinskom ratu kad se Hrvatska branila od velikosrpske agresije i fašizma.

Samim time on ne može biti jednoznačan, odnosno isključivo sporan, kao što jednoznačan nije ni pozdrav „Smrt fašizmu – sloboda narodu“, jer se za pozdrav pod kojim je nezakonito i neopravdano počinjen zločin nad desecima tisuća ljudi ne može tvrditi „da nije sporan“.

To znaju i oni koji napadaju amblem HOS-a i početak pjesme „Bojna Čavoglave“ zbog pozdrava ZDS u njima, ali ih, ne mareći za ujednačenost kriterija, stavljaju isključivo u kontekst Drugog svjetskog rata, kako bi njihovom kriminalizacijom i zabranom pokušali kompromitirati i obranu Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika, Gospića i drugih mjesta koja su, zajedno s ostalim hrvatskim braniteljima, u Domovinskom ratu branili pripadnici HOS-a.

Ako se već predlažu zabrane, koje su uglavnom radikalnija i teško provediva opcija, onda bi trebalo zabraniti javnu uporabu svih simbola i pozdrava koje su upotrebljavale vlasti u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata i njegova poraća, jer su barem u jednom svom razdoblju bile odgovorne za masovna ubojstva ljudi i jer su ljude dijelili po rasnoj, etničkoj, vjerskoj ili klasnoj pripadnosti.

Sukladno tome, ponovit ću kako je žalosno da u Hrvatskoj i dalje postoji otpor pokušaju da se značenje pozdrava i simbola oba totalitarna režima iz Drugog svjetskog rata i njegova poraća promatraju i vrednuju iz perspektive njihovih žrtava.

Jednako tako, žalosno je što neki još uvijek ne razumiju da moderno hrvatsko društvo ne može biti demokratsko i stabilno ako se gradi na ruševinama ideologija iz Drugog svjetskog rata koje su podijelile hrvatski narod.

Da to nije civilizacijski prihvatljivo ni politički mudro znali su i javno osudili i blaženi kardinal Alojzije Stepinac i prvi predsjednik RH Franjo Tuđman. Stoga mi je, upravo zbog civilizacijske razine i zbog toga što suvremena Hrvatska ima svoje službene i nekompromitirane simbole, nastale u pobjedničkom Domovinskom ratu, prihvatljiva preporuka da je simbolima i pozdravima iz Drugog svjetskog rata i poraća mjesto u muzejima, a da se u javnosti mogu koristiti tek u iznimnim slučajevima.

U svakom slučaju, umjesto nametanja zabrana držim da je bolje poštivati kontekst vremena u kojem su spomenuti simboli bili u uporabi, na tragu onoga što je u prvom dijelu „Dokumenta dijaloga“ preporučilo Vijeće za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima, jasno osudivši sve nedemokratske, odnosno totalitarne režime.

Uostalom, u znanosti se – svejedno je li riječ o povijesti ili pravu, kontekst vremena ili neke druge „olakotne okolnosti“ uzimaju u obzir prilikom donošenja zaključaka. Sukladno tome, hrvatski zakoni trebaju se prilagoditi činjenici da su pripadnici HOS-a, noseći amblem koji je, takav kakav je, postao legalan, zajedno s ostalim hrvatskim braniteljima branili i oslobađali Hrvatsku.

U odnosu na ukupan broj branitelja nije ih bilo mnogo, nisu bili ni presudan čimbenik za hrvatsku pobjedu u Domovinskom ratu, ali bili su hrabri sudionici teških borbi onda kada većina onih koji danas kritiziraju njihov amblem nije imala ni hrabrost ni osjećaj ni motiv boriti se za Hrvatsku.

Stoga bi i ljudi koji provode zakone trebali pokazati razumijevanje za uporabu amblema HOS-a u obilježavanju događaja iz Domovinskog rata i u tom kontekstu on ne može biti kriminaliziran, kao što ne može biti kriminalizirana ni pjesma koja se tada javno izvodila i bila prihvaćena kao oblik otpora velikosrpskoj agresiji.

Dežurni kritičari amblema HOS-a i pjesme Čavoglave već će se s vremenom naviknuti promatrati ga i slušati je i u kontekstu Domovinskog rata, kao što su se navikli na činjenicu da je kuna službena valuta suvremene hrvatske države – Republike Hrvatske. A glede pjevanja pjesme „Bojna Čavoglave“, ne treba sumnjati da ću je, kao i drugi Hrvati, pjevati na isti način kao što smo je pjevali u Domovinskom ratu, na isti način pjevat će je, nadam se, i moja djeca, i, ako Bog da, i djeca moje djece, što koštalo da koštalo”, zaključuje dr. sc. Ante Nazor za narod.hr

 

U Thompsonovoj pjesmi sve im smeta, a najmanje pozdrav!

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Srpski pjevači ‘okupirali hrvatske glazbene prostore

Objavljeno

na

Nema ni jedne veće zabavno –glazbene manifestacije u Hrvatskoj, a da na njoj nisu glavne „zvijezde“ popularni srpski pjevači. Oni, za razliku od brojnih hrvatskih, nemaju problema s publikom, oni ne moraju dijeliti ulaznice da napune recimo zagrebačku dvoranu Vatroslava Lisinskog i brojne druge prostore.

Svojedobno je Bajaga, kao od šale, napunio pulsku Arenu, a ovih dana to je još bolje uspjelo Đorđu Balaševiću. Problema s publikom nema ni jedan Rade Šerbedžija.

Međutim, za jednog Marka Perkovića Thompsona vrata Arene u Puli i dalje su zatvorena, jer na svojem repertoaru ima pjesme posvećene obitelji, Bogu, Domovini….
On je „hrvatski nacionalista“, a srpski pjevači koji dolaze u našu zemlju su – „domoljubi“, kojima za razliku od njega i takvih nitko ne zamjera što vole svoju domovinu.

U Hrvatskoj je i dalje iznimno popularna Neda Ukraden. Na početku Domovinskog rata iz Sarajeva je odselila u Beograd, gdje je odmah snimila pjesme poput „Vidovdan“. Pokojni Đorđe Novković tom joj je prigodom zabranio pjevati njegove pjesme, od kojih je najpoznatija „Zora je“, a za koju je ona željele da se zove „Jovane, zora je“, što nije prošlo.

Sada opet kad pjeva u Hrvatskoj ima na repertoaru pretežno Novkovićeve pjesme, dok je u Srbiji zvijezda i sa pjesmama ala „Vidovdan“.

Ovu pjevačicu relativno često možemo gledati i u HRT-ovoj zabavnoj emisiji „Lijepom našom“, koju uređuje i vodi Branko Uvodić, a u njoj se mogu čuti i vidjeti i drugi poznati srpski pjevači, poput Miroslava Ilića, sve na veliko zadovoljstvo njegove brojne publike.
Uvodić nam također u ovoj emisiji „servira“ i pjesme ala „Ivanova korita“, bez koje, kako pišu srpski mediji, ne može proći ni jedno srpsko veselje, a poglavito ne srpske svadbe.
(…) „Ti ne plači, majko stara/ lijepa Anka progovara/ u snu mi se Jova javi/ ozdraviću od ljubavi!“ – među ostalim se pjeva u ovoj pjesmi.
S druge pak strane ne možemo ni zamisliti da bi se primjerice u nekoj srpskoj, odnosno beogradskoj zabavnoj emisiji „na sva zvona“ izvodila neka hrvatska pjesma, poput one Ivice Pepelka „Kad procvatu jabuke“, bez koje ne može proći gotovo ni jedno hrvatsko veselje, a još manje svadba.

Krajem godine u zagrebačkoj Areni za sve srpske i jugoslavenske glazbene sladokusce gostuje – Lepa Brena. Sjećamo je se kako je u četničkoj odori nesebično pomagala srpsku vojsku u agresiji na Bosnu i Hercegovinu.
Ulaznice se već sada prodaju u „ogromnim“ količinama!

Ne bi se začudili da HRT izravno prenosi ovaj koncert, ili da je Uvodić pozove u svoju emisiju.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari