Pratite nas

Povijesnice

Hitlerov ‘pivnički puč’

Objavljeno

na

Neuspjeli pokušaj državnog udara kojega je u Münchenu organizirao nacistički vođa Adolf Hitler sa svojim suradnicima i uz pomoć generala Ericha Ludendorffa i pripadnika Kampf bunda, započeo je navečer 8. studenoga 1923, godine, a završio sutradan. Bio je inspiriran Mussolinijevim Maršom na Rim.
U to vrijeme pivnice u gradovima južne Njemačke bile su prostrane dvorane u kojima su se okupljale stotine, pa i tisuće ljudi, pa su se stoga i nametnule kao pogodan ambijent za početak bunta protiv vlasti za koju su pučisti smatrali da ne čini ništa kako bi Njemačkoj vratila staru slavu i moć, te ispravila nepravde učinjene joj nakon Prvoga svjetskog rata.

U tada poprilično kaotičnom političkom ozračju, bivši kaplar, temperamentni govornik i beskrupulozni populist Hitler nastojao je provesti svoj naum okupivši oko sebe istomišljenike iz nekoliko bavarskih političkih grupacija (okupljenih u Kampf bund), koji su uz oko 15.000 njegovih jurišnika iz NSDAP (Nacionalsocijalističke radničke partije) trebali biti oslonac provođenja plana nasilnog preuzimanja vlasti.

Nacistički vođa nastojao je svoje saveznike iz Kampf bunda (lidere okupljenih nacionalističko-monarhističkih grupacija) najprije uvjeriti kako je nužno izvršiti marš na Berlin (nadajući se uspjehu kakav je ostvario Mussolini u Italiji), a pobuna u pivnici je trebala biti prvi korak na tom putu obaranja središnje vlasti.

Nakon što je kod pojedinih suradnika iz vlasti (s kojima je nalazio zajednički interes i imao prethodni dogovor) primijetio oklijevanje, Hitler je uzeo stvar u svoje ruke.

Došao je sa svojim SA odredom pred pivnicu u kojoj je Gustav Ritter von Khar (bavarski političar desnog opredjeljenja) držao govor pred oko 3.000 ljudi. Oko 600 Hitlerovih jurišnika opkolilo je pod okriljem tame zgradu, a nasuprot glavnom ulazu postavljen je mitraljez, nakon čega je nacistički vođa (oko 20,30 sati) upao u dvoranu, pucao u strop i skočivši na stolac uzviknuo:
„Izbila je nacionalna revolucija!“

Potom je zaprijetio okupljenima kako se u dvorani nalazi šest stotina njegovih ljudi i da nitko ne smije izaći iz nje, te objavio formiranje nove vlade – budući da su bavarska vlada i vlada u Berlinu „smijenjene“, barake Reichswehra (vojske) i policije zauzete i da se „policija i vojska okupljaju pod svastikom“.

Nedugo nakon toga doveli su generala Ludendorffa (čiju je karizmu junaka iz Prvoga svjetskog rata Hitler pokušao iskoristiti) s kojim su nacisti nastojali dogovoriti daljnje korake. Zatražili su da utječe na druge lidere iz grupacije Kampf bunda, ali tu se nikako nije mogao postići jedinstven stav o nastavku operacije.

Dva sata poslije upada nacističkog prvaka u pivnicu, Gustav Ritter von Khar i njegove pristaše su pušteni na slobodu.
Mada su jurišnici Kampf bunda već zauzeli neke od okolnih zgrada, noć je prošla u konfuziji i metežu.
Mada je Hitler učinio sve što je bilo u njegovoj moći, pa i uhitio članove Gradskog savjeta (koje je držao kao taoce), u prijepodnevnim satima, 9. studenoga, bilo je jasno da se ciljevi puča neće moći provesti onako kako je zamislio.

Prve žrtve pale su oko 3,00 sati ujutro.
Na ulicama je došlo do oružanog sukoba u kojemu su poginula četiri državna policajca i četrnaestorica pučista, što je kasnije u nacističkoj mitskoj predaji ostalo zabilježeno kao Blutffahne („krvava zastava“).
Tom su prigodom bili ranjeni Hitler i Göring, a Hitler je ubrzo potom i uhićen.

Pored Göringa, s nacističkim vođom su u puču sudjelovali kao njegovi najbliži suradnici Rudolf Hess, Alfred Rosenberg, Joseph Goebbels, Heinrich Himmler i Hermann Göring. Ubijeno je ukupno 16 nacista.
Hitler je bio osuđen na 5 godina robije, ali je amnestiran 1925.

U zatvoru je napisao knjigu Mein Kampf („Moja borba“), u kojoj je detaljno izložio svoj program čiji su temelji bili rasna teorija i nužnost proširenja Njemačke u cilju stvaranja životnog prostora (Lebensraum) za njemačku arijevsku nad-naciju.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 2012. – Oslobođeni hrvatski heroji Gotovina i Markač

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16.11. 2012. u 09:33 sudac Haškog suda Theodor Meron izgovorio je povijesne riječi: “Izričem oslobađajuću presudu Anti Gotovini i Mladenu Markaču te naređujem da se obojica odmah puste na slobodu”.

Pravomoćnom presudom Međunarodnog Kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) utvrđeno je da dvojica hrvatskih generala Ante Gotovina i Mladen Markač nisu bili članovi nikakvog udruženog zločinačkog pothvata i da nisu krivi za topničke napade na civilne ciljeve tijekom oslobodilačke akcije Oluja, a što je bio temelj prve nepravedne presude ICTY-a.

Val neopisive radosti i ushita zahvatio je cijeli hrvatski narod od Konavala do Vukovara, suze radosnice bile su na licima svih domoljuba i hrvatskih ljudi.

Emocije se nisu mogle obuzdati jer je pravda donešena: hrvatski ratni generali i heroji Domovinskog rata nevini su ljudi, a Hrvatska je slobodna zemlja bez ljage na oslobodilačkom ratu.

Iako su mnoge međunarodne i domaće strukture, pa i pojedini domaći mediji, trudili dokazati krivnju dvojice generala, te time i Hrvatske vojske i hrvatskog naroda – pravda je pobijedila!

Povijesnom presudom skinuta je bilo kakva mogućnost ucjene prošlošću i političkog pozicioniranja na patnji hrvatskog naroda što su mnogi domaći i strani krugovi itekako priželjkivali nadajući se zatvoru za hrvatske junake.

Srbija je bila šokirana, a na licima nekih poznatih ljudi sa domaće političke scene nije se mogla sakriti razočaranost odlukom.

Na drugoj strani, tisuće Hrvata pohrlili su na trgove proslaviti ovu radosnu vijest, a crkve su bile ispunjenje vjernicima i molitvama zahvalnosti Bogu na uslišanju dugogodišnjih molitava za svoje generale.

Generali, heroji, naši osloboditelji, konačno su odahnuli čista obraza, a hrvatski narod je sa nadom krenuo u svjetliju budućnost!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

15. studenoga 1991. Kostrići (Banovina) – Srpske paravojne postrojbe ubile su sve stanovnike tog malenog mjesta

Objavljeno

na

Objavio

Stravični zločin dogodio se samo tri dana prije pada Vukovara, a danas se to smatra jednim od najgorih ratnih zločina Domovinskog rata.

Na današnji dan 15. studenog 1991. pripadnici paravojnih srpskih milicija Kaline sa Banovine ubili su sve preostale stanovnike Hrvate u zaseoka Kostrići pored Hrvatske Kostajnice. Najmlađe žrtve bila su mala djeca od 2 i 4 godine, a najstariji starac od 93 godine. Ukupno je ubijeno 16 staraca i djece. U selu nije ostao nitko živ.

Ista srpska postrojba počinila je i veliki pokolj Hrvata u Baćinu koji su tamo dovedeni iz Hrvatske Dubice.
O ovom strašnom događaju hrvatska javnost i danas malo zna.

Ratni zločin u Kostrićima počinili pripadnici Jedinice za posebne namjene MUP-a tzv. “SAO Krajine“ pod nazivom “Kaline” iz Komogovine s područja Dvora, kojom je zapovijedao ratni zločinac Stevan Borojević.

Ušli su u selo i pobili svih šesnaest stanovnika, dragocjenosti otuđili, a selo zapalili. Prema iskazu Stevana Borojevića Ćuka, on je zajedno s „jednim borcem Medićem i jednim dobrovoljcem srbijancem“, dobio naredbu o „čišćenju“ sela Kostrića.

Navodi da su u selu već naišli na srpske borce, od kojih mu je jedan rekao da u jednoj kući postoji jedna mlađa žena s dvoje djece i dvije starije osobe, nakon čega su se skupili kod te kuće, a ulaskom u kuću je vidio da čitava obitelj uplašena sjedi na krevetu, dok se mlađa žena tresla i plakala uz dvoje djece od 2 i 4 godine. Navodi da je tek sutradan saznao da je cijela obitelj pobijena.

Suprug ubijene žene i otac pobijenih dječaka koji je tog dana izbivao iz sela, u posve “mrtvom” selu, pronašao je i svoju obitelj, pa pojurio sve prijaviti. Tada su ubili i njega.

Stravično, gotovo kao i sam ovaj pokolj, je i to da se Kostrići prešućuju. Svjesni svoje sramote o nepokretanju postupka unatoč činjenici da su i sami Srbi ovaj zločin osudili, hrvatske vlasti ne vole izgovarati ime najtužnijeg sela u Hrvatskoj. Kako ih ne bi zaboravili, evo popisa žrtava:

1. Bašić Mije Petar, rođen 1898. godine
2. Bašić Franje Marija, rođena 1907. godine
3. Bašić Vilka Petar, rođen 1940. godine
4. Bašić Franje Jelka, rođena 1938. Godine
5. Bunjevac Mate Kata, rođena 1905. godine
6. Jurić Josipa Milka, rođena 1929. godine
7. Jurić Antuna Zlatko, rođen 1956. godine
8. Jurić Jure Vera, rođena 1959. godine
9. Jurić Zlatka Dario, rođen 1987. godine (dijete)
10. Jurić Zlatka Tomislav, rođen 1989. godine (dijete)
11. Jurić Josipa Marija, rođena 1930. godine
12. Kostrić Petra Marija, rođena 1924. godine
13. Kozić Mate Jure, rođen 1939. godine
14. Kozić Ive Anka rođena, 1942. godine
15. Krizman Filipa Ferdinand, rođen 1925. godine
16. Krizman Petra Marija, rođena 1928. godine.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari