Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Bez slikovitih likova iz Živod zida na političkoj bi sceni bilo dosadno

Objavljeno

na

Rimogrozni svibanj i slične prve dane lipnja zamijenila je grozna vrućina, vrlo pogodna za nogometne utakmice s početkom u tri popodne, što je preporučila čeferinska Uefa valjda drugorazrednim nogometnim zemljama kao što je Hrvatska, pa je utakmica s Walesom odigrana na plus 30 u hladu, što bi značilo barem 35 na suncu. Ako Hrvatska bude igrala u finalu Europskog prvenstva, ono će vjerojatno biti održano u Černobilu, ali u hladu sarkofaga.

Ni ovaj nastup nacionalne vrste nije prenosila nacionalna televizija jer su prava otišla jednoj komercijalnoj, i to me jako srdi. Možda u budućnosti prava za prijenose igara hrvatske reprezentacije kupi mađarska nacionalna televizija, a za košarkaše slovenska ili talijanska. Ionako se crtaju zemljopisne karte s teritorijalnim pretenzijama upravo iz Italije i Mađarske, crtači se pozivaju na svoju veliku rasprostranjenost u prošlosti, davnoj ili nešto bližoj. Mađari vjerojatno čekaju da se napokon izgradi ta nesretna nizinska pruga do Rijeke, pa da zalijepe krpicu. Talijani bi htjeli istočnu obalu Jadrana, kao i uvijek. Neko vrijeme su se bili primirili, ali sada im vrag ne da mira. Kada su, u stvari, zadnji put malo živnuli? Naši se mlađi suvremenici ne sjećaju podzemnih pakosnih igara u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku, a u svezi s Italijom.

I ja sam ponešto zaboravio, ali kako se ovih dana bavim Olujom iz nekih scenarističkih pobuda, dohvatio sam Tuđmanov proglas „hrvatskim građanima srpske nacionalnosti“, emitiran prvoga dana veličanstvene akcije. U tom znamenitom proglasu ima, naime, i Italije. Citiram: „Budući da srpski ekstremisti od samih početaka pobune pa i sada prizivlju u pomoć ostatke talijanskog fašizma, nudeći podjelu hrvatskog teritorija između talijanskog i srpskog imperijalizma…“ Kakvog intenziteta su bili dodiri tih dvaju fašizama u prvoj polovici devedesetih, ne znam, no svakako su hrvatske obavještajne i kontraobavještajne službe štogod zapazile, a na povjesničarima je da slučaj rasvijetle do kraja.

Glede srbijanskih apetita u ovom vremenu već poodmaklog 21. stoljeća: u Beogradu nema novih zemljovida, i ne treba ima, imaju svoje iz agresije na Hrvatsku i BiH, njih se drže i nadalje, pa se ne moraju mučiti i crtati. To jest, u BiH su napola uspjeli, te ipak treba ponešto korigirati. Mađarski slučaj je ipak nešto lakši, protiv Hrvatske nisu svršetkom prošloga stoljeća išli bismarkovskim načelom krvi i željeza, štoviše, treba im biti zahvalan za propuštanje oružja razoružanoj Hrvatskoj, i još pod embargom. Zato, za sada, nije potrebno dizati veliku buku, to više što su Mađari dali službeno objašnjenje da se radilo o povijesnom sjećanju na Trianonski ugovor kojim je Mađarska, ruku na srce, dobrano okljaštrena na istoku, zapadu i sjeveru, ali na jugu (Vojvodina), najmanje glede hrvatskih teritorija koji su ionako oduvijek bili Hrvatska, pa i u okviru Austro-ugarske monarhije. No, uvijek treba biti oprezan, previše se tih zemljovida pojavilo oko nas zadnjih mjeseci. Uz to, treba imati na umu da se novi europski imperijalizmi više, uglavnom, ne provode tenkovima nego na idilične načine: putem banaka, korporativnih preuzimanja, kupovanja izvora vode i obradive zemlje, gradnjom objekata na hrvatskom moru, na kopnu i otocima, ali i iskrcavanjem ideoloških matrica kojima je cilj slabljenje narodne volje u malim zemljama.

Još nešto o Italiji, zemlji velike kulturne baštine kojoj i mi dugujemo dragocjene poticaje, ali u današnjoj zbilji treba razmišljati prije svega politički i svima onima koji – i s državne razine poglavito – sada gnjevno zavijaju poradi talijanskih presezanja, reći i upitati: nije li se sramotnim odricanjem od proglašenja gospodarskog pojasa, jedan velik dio te talijanske zemljopisne karte već ostvario? I nije li to popuštanje Italiji sugerirano iz Bruxellesa? Ma jest, naravno. Ondje inače obitavaju hrvatski europarlamentarci koji se bave svim i svačim, samo ne krupnim temama, imamo povjerenika koji s Hrvatskom nimalo ne kontaktira, ne zanima ga, što je već i prije utakmice s Walesom zapazila predsjednica. Svi oni govore uglavnom engleski, a hrvatski pomalo zaboravljaju pa im je s Hrvatima teže uspostaviti vezu. Jer, hrvatski je težak jezik.

U Čile, u Čile

Bio sam prošloga tjedna na projekciji dokumentarnog filma „Hrvatska zajednica u Čileu“, nastalog u HRT-ovom programu za Hrvate izvan RH (gl. urednik Ivo Kujundžić). Prva je projekcija, to jest sažetak pet snimljenih epizoda, nedavno održana u Supetru na Braču, ne slučajno. Od dvjesto tisuća Hrvata u Čileu, osamdeset posto njih vuče korijene s Brača. Njihovi su se stari doseljavali u Čile već u drugoj polovici 19. stoljeća, u početku je njihov posao bila salitra, ali kada se pročulo da se u Magellanskoj pokrajini pronađena nalazišta zlata, eto Hrvata u času i ondje. Zlatna groznica je brzo prošla, no mnogi su Hrvati ostali i stalno se nastanili u mjestu Punta Arenas koji postade drugi „hrvatski grad“ uz Antofagastu. Bavili su se trgovinom, stočarstvom, ribarstvom, radili teško i marljivo, a najveća im je vrlina bila spoznaja da djecu treba školovati, te su tako i činili. Rezultat: u svakom novom naraštaju sve više učenih ljudi, uglednih u čileanskom društvu. Može se reći da danas dobar dio čileanske književnosti pripada hrvatskim autorima. I ovaj podatak govori puno: od ne tako velikoga broja članova čileanske Akademije za jezik, šestorica su Hrvata redoviti članovi, a četiri dopisni.

Autori profesionalno snimljenog dokumentarca (serije) zanimljive su osobe srednjih godina: Mariana Kampera i Damian Bazan Mamić potomci su hrvatskih iseljenika, ali ne iz Čilea nego iz Argentine. Došli su u Hrvatsku i tu ostali. U razgovoru poslije projekcije postaje razvidnim da im je zemlja njihovih predaka bila otkriće i da ju više ne bi mijenjali ni za koju drugu. A stigli su bili s predrasudama, čvrsto držali u rukama ruksake kad bi se vozili tramvajem, strahujući da će biti okradeni. Pomalo su uvidjeli da je Hrvatska sigurna zemlja, sigurnija od Argentine gdje djecu odrasli ne ispuštaju iz vida. Hrvatski nisu znali. Naučili su ga podosta dobro i s naporom, jer „hrvatski je težak jezik“. Tako, eto, ima i primjera povratka potomaka dalekih iseljenika, ima i znatnih ulaganja (obitelj Lukšić), no sve su to tek neznatni pomaci, utopljeni u veliku rijeku mladih koji odlaze iz Hrvatske. Koliko se Hrvata vratilo u Hrvatsku od svih tih silnih milijuna rastepenih u svijetu Jedan posto? Nade pobuđene stvaranjem samostalne hrvatske države, ostale su tlapnjom.

Vienac i Vijenac

Časopis „Vijenac“ (u mladim danima Vienac) doživio je 150 godina. Okrugla je obljetnica obilježena, spomenut Vijenacnezaobilazni August Šenoa. Govor je održao i novi predsjednik HAZU Velimir Neidhardt, arhitekt kojega cijenim, većinski autor najljepše zagrebačke zgrade u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća, Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Neidhardt se upustio u jezično polje, spomenuo da je Šenoa potaknuo okupljanje snaga na „stvaranju identiteta i jedinstva hrvatskoga jezika“. Dobro. Ono što je još rekao, jako me se dojmilo (ako je u tisku točno preneseno). Nekoliko puta sam pročitao i mislio, mislio kao profesor Baltazar. Naime, citiram novinara: „Neidhardt je pozvao ministarstva (u množini, op.a.) da zajedno s Razredom za filološke znanosti HAZU i Institutom za hrvatski jezik i jezikoslovlje rade na tomu da postignemo jedinstven stav o jeziku. Jer, reče, „kakav je to identitet koji se gradi raznolikošću, pluralizmom, to nije identitet već raspršenost, a mi ćemo se izgubiti u suvremenom svijetu.“

Ta je izjava toliko multidimenzionalna da zahtijeva analizu. Prije svega, poziv ministarstvima, a ne ministarstvu, na tragu je onoga što mi diletanti ponekad spominjemo, naime da ta nacionalna jezična i jezikoslovna zadaća ne može biti briga samo jednoga ministarstva, to jest onoga znanosti i školstva, nego i briga ili razbibriga Ministarstva kulture, budući da je jezik (oko toga se valjda slažemo) ugaoni kamen kulturnog i nacionalnog identiteta. To jest: briga svake Vlade ali i svakog sastava Hrvatskoga sabora. Briga, velim, ali ne i posao. Ni jedno od navedenih državnih tijela nije zainteresirano da se razbistri močvara u koju se pretvorila hrvatska jezična zbilja. Vlada ne predlaže Zakon o hrvatskom jeziku (dotično hrvatskom standardnom jeziku), ne predlažu ni saborski zastupnici, Ministarstvo znanosti i obrazovanja opet je (nakon Jovanovićevog) palo u ruke slične, ali još neznatnije opcije kojoj je hrvatski jezik „predmet“ prepušten institutu za polijevanje hrvatskog hladnom vodom i (valjda) sprječavanje „nacionalističkih skretanja“ u jezikoslovnoj sferi, u prijevodu: zatiranje hrvatske jezične baštine.

Znači, sudbina hrvatskoga jezika ostavljena je na milost i nemilost politike, koja ima druge prioritete. Hijerarhija je postavljena: Vlada, Ministarstvo obrazovanja, Institut za jezik i jezikoslovlje kao poluga vlasti. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u zadnjem je razdoblju bila ne samo isključena iz razgovora o jezičnim pitanjima, nego je u srazu s rečenom polugom (Institut) doživjela poraz, možda iz uz pristanak Neidhardtova predšasnika. U svakom slučaju, bila je pacificirana (citiram opet akademika Davorina Rudolfa, budući da je njegova ocjena najtočnija). Zato je dobro da Neidhardt opet spominje Razred za filološke znanosti HAZU, ali je naivno kada u istoj rečenici poziva na posao oko „jedinstvenoga stava o jeziku“ Institut za jezik i jezikoslovlje od kojega su se akademici listom ogradili i ne žele s njim komunicirati.

Ono što bi doista bilo potrebno jest povratak Instituta u okrilje HAZU i pod nadzor HAZU, a ne državnih tijela. Ovako, s Jozićem i njegovim proglašavanjem Instituta vrhovnim arbitrom, stvari će ostati iste, ista će konfuzija vladati i nadalje jer ni oponenti s pravom ne odustaju, te ćemo i nadalje imati „raznolikost, pluralizam, a to nije identitet već raspršenost“, štono točno kaže Neidhardt. Različiti rječnici i pravopisi hrvatskoga jezika samo su vidljiv znak potpunoga kaosa koji ide u korist raspršivačima, a poglavito se mediji naslađuju i pišu kako je kojem novinaru volja (posebno kolumnisti), a ni zakonu ne podliježu jer ga nema, pa se zabavljaju.

U Francuskoj, znano je, neprikosnoven je Rječnik Francuske akademije i nikakva državna vlast, ministarstvo ili institut pod državnom kapom ne može tu činjenicu obezvrijediti. A i rečeni rječnik je fleksibilan, možda malo tromo ali ipak dopušta izmjene i promjene, kao nedavno kada je pripustio u Rječnik imenice ženskoga roda za neke dužnosti ili zanimanja do sada poznata samo u muškom obliku. Također je znano da nema uređene države bez uređenoga jezičnog polja , pa je i po tome Hrvatska neuređena zemlja. Zanimljivo, s te strane nema upita iz europskih institucija. Zašto nema? Zato jer ondje prevladavaju silnice koje samo čekaju „proširenje“, na sreću daleko, i uvođenje haaške formule za „zapadni Balkan“. Pa kada Neidhardt predviđa da ćemo se „izgubiti u suvremenom svijetu“, vjerojatno misli i na tu mogućnost, ali i šire, na sudbinu koja je već dohvatila mnoge jezike, izgubljene, nestale. No, sursum corda, to se jednostavno ne može i ne će dogoditi barem dotle dok klimatske promjene ne unište planet. A raspršivače ćemo potrošiti u zahodima.

Živi zid

Vrlo sam ozlojeđen kada čitam kako mediji razvlače Živi zid i njegove žive i (već) mrtve junake. Kad ne bi bilo takvih slikovitih likova, njihovih odnosa, zapleta posve istih kao u renesansnim komedijama ili suvremenim sapunicama, na političkoj bi sceni bilo dosadno. Živi zid je donio u Sabor i izvan njega zabavu za puk, tipove iz commedie dell arte, ali i prostodušnost (ne samo) političkih skorojevića, nasuprot mlakoj, robotskoj većini starmalih elitista.

Usput, iz šarolikoga hrvatskoga političkog cirkusa: čitam anketu u kojoj je odjednom broj pristaša uvođenja eura gotovo jednak protivnicima, premda je još nedavno omjer bio snažno u korist kune. Tko je naručio anketu, lako je zaključiti.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Migranti između velike Njemačke, Velike Kladuše i male Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

foto: RTV USK

Dok je velika koalicija u Bundestagu usvajala paket zakona koji će na novi način regulirati pitanja deportacije migranata kojima je odbijen azil u Njemačkoj, kao i pitanja zapošljavanja migranata bez odobrenog azila, u Velikoj Kladuši su među migrantima sijevale šake, noževi, toljage i slična oruđa.

Nakon politike otvorenih vrata Angele Merkel, koja je cijelu Europu, a ne samo Njemačku, suočila s izazovom koji političke elite najprije nisu znale prepoznati, kasnije nisu željele priznati, a danas se nisu u stanju s njime nositi, Njemačka je ipak pribjegla racionalnom i razumnom zakonskom rješenju.

Olakšali su deportacije migranata kojima je odbijen azil. Novim zakonskim promjenama Njemačka je, s druge strane, olakšala pristup tržištu rada migrantima koji su u postupku dobivanja azila.

Onima koji nađu posao i znaju njemački jezik zapravo su širom otvorena vrata za ostanak. Time je Njemačka uistinu povukla “ručnu” u odnosu prema ilegalnim migrantima, ali i pružila šansu onima koji žele postati dio njemačkog tržišta rada.

Čak je i veliku Njemačku u sigurnosnom i političkom smislu značajno promijenio migrantski pohod, koji traje već četvrtu godinu. Ali velika Njemačka ipak ima snage učiniti zaokret, ne dopustiti da nekontrolirana migracija ozbiljnije ugrozi njezinu sigurnost, sustav socijalne skrbi i mirovinski sustav. No, što ćemo s Velikom Kladušom?

Velika Kladuša, očekivano, vrije nakon požara u prihvatilištu za migrante i njihovih učestalih međusobnih sukoba.

Lokalne su vlasti nemoćne.

Kantonalni ministar unutarnjih poslova Nermin Kljajić najavljuje uvođenje izvanrednog stanja i obranu granica svoga kantona nastavi li se dolazak migranata, a za pogoršanje stanja krivi sarajevsku vlast. Navodi da je samo u prvih pet mjeseci u Unsko-sanski kanton stiglo oko 13.000 migranata, a mjesta u improviziranim prihvatilištima ima samo za njih 3200.

Velika Kladuša je suviše mala da bi mogla nositi teret migrantskog tranzitnog centra, posljednje stanice prema željenim ciljevima u EU-u.

Preko Velike Kladuše, uz samu hrvatsku granicu, organiziranim švercerskim rutama migranti se upućuju preko Hrvatske, Slovenije, dalje na Zapad. I brojka od samo 13.000 u ovoj godini vjerojatno je jako podcijenjena.

Zaštita granica

Migranti su potpuno promijenili život u Velikoj Kladuši: stanovnici žive u strahu, izlaze iz kuća samo kad moraju i nikako noću, raste stopa kriminaliteta… Ono što je u početku izgledalo kao unosan biznis, pretvorilo se u nesigurnost i noćnu moru.

Ispričat će vam svjedoci događanja kako su i u Velikoj Kladuši isprva srdačno i veselo dočekali početak migrantske rute: iznajmljivali su im sobe, doduše skuplje nego da su u središtu Pariza, biznis je cvjetao, priča kako treba pomoći muslimanskoj braći u nevolji koju su na dalek put natjerale zapadne imperijalne politike nailazila je na razumijevanje… Ali nakon što su migranti pokorili dotadašnji način života u Velikoj Kladuši, srdačnosti je nestalo, a ostala su mnoga pitanja vezana uz narav ovih migracija koja ostaju neodgovorena i u velikoj Njemačkoj i u Velikoj Kladuši.

Prvo, o kojoj spontanosti i bijegu od životne ugroženosti govorimo kada na put kreću gotovo isključivo muslimani iz islamskih zemalja koje nisu u ratu, kad im taj put netko nekim novcem plaća, kada ih kriminalne mreže provode iz države u državu, kada točno znaju da je cilj stići u Njemačku i uključiti se u njezin sustav socijalne skrbi pa potom poraditi na spajanju obitelji? Je li to spontanost ili projekt? O kojoj humanosti govorimo ako ona vrijedi samo za migrante, a ne i za stanovnike Velike Kladuše?

O kojoj pravnoj državi (BiH) govorimo kada nije u stanju zaštititi svoje granice od migrantskih tura kojima na operativnoj razini upravljaju lokalne, kombinirajući ih sa švercom droge i sličnim aktivnostima, niti pružiti sigurnost stanovnicima Velike Kladuše? I što će biti s Velikom Kladušom i drugim malim mjestima u malim državama tranzita nakon što je velika Njemačka povukla ručnu za ilegalne migracije, nakon što izabere one koji joj trebaju?

E ovo posljednje je pitanje koje traži ozbiljan državni odgovor. Ne samo u Velikoj Kladuši, nego i u maloj Hrvatskoj, koja je u neposrednom susjedstvu, na Banovini, u Gorskom kotaru, u Lici. Jer, ono što veliku Njemačku tek malo razbudi, Veliku Kladušu ili malu Hrvatsku može potopiti. Ili ozbiljno destabilizirati.

Mala Hrvatska, koja se rugala slovenskoj, mađarskoj ili austrijskoj niskoj žilet-žica ogradi na granicama, sada podiže visoku ogradu sa šiljcima. Ali to, uz migrantski pritisak s bosanskohercegovačke strane granice – više nije odgovor.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijsko stvaranje ‘predsjedničkih kandidata’

Objavljeno

na

Objavio

Sve snažnije kao glavnu temu hrvatskoj javnosti mediji nameću predsjedničke izbore, a do njihova održavanja najmanje je još šest mjeseci ili čitavih pola godine! Čim je apsolvirana tema izbora za Europski parlament, kreatori javnoga mnijenja u Hrvatskoj okrenuli su se predsjedničkim izborima odnosno kandidatima za predsjedničke izbore, a u stvarnosti baš ni jedan jedini političar nije definitivno objavio da želi sudjelovati u nadmetanju na tim izborima. Očito je da mediji i njihovi skriveni usmjerivači i tu temu zlorabe da bi ljudima odvraćali pozornost od onoga što je sada bitno, što se sada događa. Istodobno, s obzirom na predsjedničke izbore, mediji odnosno njihovi usmjerivači postaju glavni kreatori političkih zbivanja, kao da u Hrvatskoj ne postoje državne i druge društvene institucije, kao da ne postoje političke stranke, pa medijski usmjerivači dižu, a često i ruše, »predsjedničke kandidate« koje su sami stvorili i nametnuli javnosti.

Budući da su mediji po svojoj naravi zapravo jedna od industrijskih grana koja kao i svaka druga ima zadaću ponuditi svojim klijentima robu koju će oni htjeti i tako proizvesti profit, aktualni politički protagonizam većine medije očita je zloporaba, neetičko instrumentaliziranje sredstava društvenoga priopćavanja za parcijalne političke svrhe. Takvo neprimjereno ponašanje medijskih usmjerivača, urednika i nekih novinara očit je znak neslobode, upravo ovisnosti, medija u Hrvatskoj, a medijski djelatnici i njihove cehovske udruge o tome šute.

Traže se ideološki poćudne osobe

Budući da su predsjednički izbori postali top-tema gotovo šest mjeseci prije raspisivanja tih izbora, moglo bi se zaključiti da je za medijske usmjerivače i medije uloga predsjednika države u Hrvatskoj doista iznimno važna. No, pogleda li se malo preciznije i pozornije stvarni odnos većine medija prema instituciji predsjednika države Hrvatske, posve je očito da medijima institucija predsjednika kao državna institucija, uostalom kao i druge državne institucije, uopće nije važna. Štoviše mnogim medijskim usmjerivačima i medijima uopće nije važna čak ni Republika Hrvatska kao samostalna država. Njima je važno samo to je li na položaju u instituciji predsjednika, kao i na drugim funkcijama u državnim institucijama, skrivenim moćnicima, koji su stvarni upravljači glavnih procesa u Hrvatskoj, poćudna, politički i ideološki bliska osoba.

Kad bi medijima bila važna institucija predsjednika kao takva, mnogo bi sadržajnije i bogatije prenosili često vrijedne govore i sadašnje Predsjednice, npr. one o hrvatskim demografskim problemima, objektivnije bi izvještavali o njezinim susretima kako na međunarodnoj, odnosno međudržavnoj političkoj sceni tako i o susretima na domaćem terenu. No to se ne događa u Hrvatskoj, i to čak ni na javnom mediju, a samo malo bolje informirani pamte da su prethodni predsjednici, posebno od 2000. godine, uživali posve drugačiji tretman, što medijima skida masku neovisnosti i vjerodostojnosti.

Pozicija predsjednika

Prema ustavnim odredbama nositelj dužnosti predsjednika države u Hrvatskoj nema velikih ovlasti, što je paradoks s obzirom na to da se na tu funkciju dolazi s većim izbornim legitimitetom negoli na ikoju drugu državnu funkciju u Hrvatskoj. Po sadašnjim ovlastima najjača poluga upravljanja nositelja dužnosti predsjednika Republike Hrvatske je riječ, govor, javno obraćanje, uvjeravanje, apeliranje na svijest i savjest, a medijski moćnici ne daju za to dovoljno prostora u medijima.

Istodobno dok se govori nositeljice predsjedničke državne institucije u medijima često marginaliziraju, izruguju, a ona kao osoba potiskuje u svijet estrade, mediji »stvaraju« svoje nove predsjedničke kandidate i nameću ih ljevici i desnici, grubo manipulirajući svojim gledateljima, slušateljima i čitateljima. Nitko nema pravo nikomu ograničavati pravo na kandidaturu za predsjednika države ako ispunjava standardne uvjete, no vrlo je problematično kad se nekoga medijski pretvori u predsjedničkoga kandidata a da on to sam nije odlučio postati. Naime, činjenica je da se do sada ni jedna jedina osoba nije javno očitovala da se definitivno kandidira na budućim predsjedničkim izborima, a mediji »zabavljaju« javnost anketama koje su sami naručili i u kojima su istaknuli imena konkretnih osoba kao predsjedničkih kandidata, kao da su te osobe već donijele odluku da se stvarno kandidiraju.

Takvim postupanjem kreatori tih medijskih anketa najgrublje manipuliraju imenima osoba koje navode kao predsjedničke kandidate, a još više onima koje anketiraju jer traže da se izjasne što će sa zecom na ražnju dok je zec još u šumi. Nedopustivo manipuliraju općom javnošću koju na taj način zapravo parcijalno interesno politički indoktriniraju, ne mareći pritom nimalo za opće dobro. U hrvatskoj stvarnosti ima jako puno vrlo aktualnih tema koje bi trebalo otvoriti i razrađivati da bi hrvatsko društvo ozdravljalo, da bi osobna sloboda mišljenja i uvjerenja postala stvarnost za svakoga hrvatskoga građanina, a da zbog toga ne bude ni u čemu nepravedno zakinut, da bi državne institucije počele stvarno služiti realnim potrebama svih ljudi u Hrvatskoj…

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari