Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti

Objavljeno

na

Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti , kao i uvijek, nakon što izgubimo puno energije i uz mnogo žrtava, baš kao i u srpskoj agresiji na Hrvatsku u kojoj je stradao mučenik za hrvatski jezik, dr. Ivan Šreter.

Vrijeme skokovito, palo je nešto kiše nakon velike suše u Slavoniji kojom lutam zadnjih tjedana, malo istočnom malo zapadnom, stanje uglavnom dešperatno osim u Osijeku koji je ipak i nadalje snažan sveučilišni i kulturni centar, a budući da ondje nisam bio nekoliko godina jako me je razveselila obnova Tvrđe koja izgleda sve bolje, posebno glavni trg sa spomenikom koji podsjeća na kugu, sličan onome u Požegi. Zadnja velika kuga u osamnaestom stoljeću spaja ta dva grada u osobi Franje baruna Trenka koji je bio u osječkoj tamnici u vrijeme požeške kuge i tako se spasio od bolesti, ali ne i njegova žena i djeca – cijela je njegova obitelj poumirala, što je na Trenku ostavilo traga, pa se i njegova bezumna, samoubilačka hrabrost može tumačiti i kao posljedica tih trauma. Nego, nastupajući u Osijeku (Državni arhiv) pred školskom, a onda i odraslom publikom, shvatio sam da najveći broj njih ne zna tko je bio Trenk. Zapanjujuće. A bio je, premda Prus porijeklom, slavonski vlastelin od formata, veleposjednik s imanjima od Nuštra do Pakraca.

Tako dolazimo do Pakraca, odnosno do Lipika koji je neko vrijeme također bio u Trenkovu vlasništvu. U doba srpske agresije Trenk nije bio živ (bilo je pobuna Vlaha i u njegovo vrijeme), ali je bilo mnogo odvažnih trenkova, hrvatskih branitelja, među njima i sadašnji gradonačelnik Lipika Vinko Kasana, nazočan prošle subote dodjeli nagrada za najbolju hrvatsku riječ, svečanosti u suradnji Zaklade dr. Ivan Šreter i časopisa „Jezik“. Ove godine više no dostojno obavljenoj, pred punom dvoranom u lipičkom lječilištu koje je (na žalost ne u cijelosti) obnovljeno i moglo bi postati što je nekad bilo, središte kontinentalnog turizma u Hrvatskoj – u vrijeme Austro-ugarske nadaleko poznato, u rangu Baden Badena (ne mucam) , u Kraljevini Jugoslaviji drugo turističko mjesto po broju posjetitelja (oba u Hrvatskoj, naravno), a ni komunističko razdoblje nije se odreklo te atrakcije čija dragocjenost izvire iz više od dvjesto metara dubokoga bunara. Liječili su se ondje i ljudi s toga područja, Hrvati, Srbi i ostali. Jedan od liječnika bio je dr. Ivan Šreter, intelektualac katoličke provenijencije, pomagao svima, vozio pacijente svojim automobilom i u sela nastanjena Srbima, kad drugog prijevoza nije bilo. Devedeset je postao ravnateljem bolnice, a bio bi i danas da ga Srbi nisu ubili u ljeti 1991.

O njegovu je životu na spomenutoj svečanosti prošle subote prikazan film Dražena Bušića „Časnik mirotvorac“. Naslov nije slučajan, Šreter je bio humanist i mirotvorac, a riječ časnik povezana je s njegovom sudbinom, s aferom sredinom osamdesetih je nekom oficiru u povijest bolesti upisao riječ časnik, što je izazvalo bjesomučne napade režimskoga tiska (štampe) i njenih trabanata u obliku Gorana Babića i sličnih, a Šreteru dosuđena zatvorska kazna zbog koje je štrajkao glađu i prekinuo štrajk na zamolbu velikoga zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića. Vratio se na posao, ali grijeh nije zaboravljen, to više što se Šreter upustio u politiku, to jest postao vodećom ličnosti Hrvatske demokratske stranke na tom području i svjesno stavio glavu na panj, računajući (i govoreći) da njega Srbi ne će dirati jer je mnogima pomogao i ugledan je.

U dokumentarnom su filmu i njegovi govori u to vrijeme, ni jedna riječ nije ispunjena ničim drugim do molbama (u stvari) upravljenim Srbima, da ne potežu oružje, što su tada već činili, da se smire. A oni su nasuprot tomu sve više divljali, dočekali i doktora na „kontrolnoj tački“ u Kukunjevcima, odveli ga u logor Bučje, teško mučili i ubili. Još je jedan liječnik bio s njim, i preživio, taj je zadnji vidio dr. Šretera i hranio ga bobicama kupina koje su rasle uz ogradu logora. Po svjedočanstvu Degoricije, Šreter je trebao biti zamijenjen za dva srpska liječnika uhićena u Sisku jer su dostavljali materijal pobunjenicima, a „posrednik“ je bio M. Pupovac. Đuro Brodarac je oslobodio ona dva liječnika, a Šretera hrvatska strana nije dobila, poslije se ustanovilo da je već odavno mrtav, a tijelo mu nije pronađeno ni do današnjega dana. Sve je to više-manje poznato. U filmu se (uz mnoge intelektualce i političare iz toga vremena, pojavljuje i Đakula, „politički vođa“ pobunjenih Srba nu tom kraju. Đakula danas mirno šeće Pakracem, a Pupovac je… no, ne trebam vam govoriti. Samo je Šreter mrtav. Džakula govori u kameru da ništa o tome ne zna.

To kako su Srbi i srbizirana JNA razorili Lipik i Pakrac usporedivo je samo s Vukovarom. Lipik je oslobođen u prosincu 1991., prvi veći grad oslobođen u Domovinskom ratu. Praktički sravnjen sa zemljom u srpskim divljanjima od sredine devedesete godine – bolnice i lječilište uništeni, crkva srušena, razorena ergela i lipicanci prevezeni u Srbiju, gdje su ih srbijanski seljaci natjerali da vuku plugove. I danas se u Lipiku, premda rane iz godine u godinu bivaju sve manje, vide tragovi bjesomučnika, šrapneli u pročeljima, ali i znameniti Kursalon stoji kao ruina, zaštićen samo improviziranim krovom da sve ne nestane. Šreteru je posvećena obnovljena stara zgrada Kamenih kupka, njegov je lik na fotografiji u predvorju.

Na dodjeli nagrade (nagrada) nazvane po dr. Ivanu Šreteru govorili su i ljudi koji su s njima surađivali. Za najbolju novu hrvatsku riječ izabrana je riječ zapozorje (profesorica hrvatskog iz Vinkovaca Lidija Stević Brkić), drugo je mjesto osvojio poznati književnik i diplomat Drago Štambuk (riječ oznak trebala bi zamijeniti sveprisutni „brend“, treća nagrada za riječ bolješkinja došla je u ruke profesorici iz Splita Carmen Lešina. Nagrade je dodijelila glavna urednica „Jezika“, poznata jezikoslovka Sanda Ham, govorio je prof. emeritus Čatić, a zatim i ja, ne samo kao član povjerenstva. Budući da je taj moj govor pod naslovom „Gdje je dr. Šreter, gdje je hrvatski jezik?“ možda zanimljiv i čitateljima ove rubrike, objavljujem ga u cijelosti.

„Dodjela nagrade nazvane po dr. Ivanu Šreteru prava je prilika da se osvrnemo na stanje hrvatskoga jezika danas, nakon skoro trideset godina postojanja samostalne, demokratske hrvatske države. I odmah treba reći: nije dobro. Hrvatska ne štiti hrvatski jezik, ostavlja ga u stanju neuređenosti i neurednosti, kao i mnoga druga područja, kao i samu sebe. Paradoksalno je to, ali i razumljivo jer ne postoji jedna hrvatska država nego dvije ili tri – nacionalna država hrvatskoga naroda zapisana tim riječima u Ustavu, duboka država koja uspješno zauzima institucije, a korijeni su joj labradorski i protuhrvatski, i treća koja se pojavljuje u obliku nejasne državne vlasti bez odlučnosti i bez državnika. Opisana trodioba vlasti, da budem sarkastičan, preslikava se na jezično i jezikoslovno polje gotovo kao u zrcalu.

Znači, u Ustav stoji hrvatski jezik kao službeni jezik u Hrvatskoj, što lijepo zvuči. Iz Ustava i na temelju Ustava proizlaze zakoni, ali u jezičnom polju ništa se od zakona nije pojavilo. Nemamo zakon o uporabi hrvatskoga jezika, nemamo zakonom propisan službeni pravopis, od ukinuća Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika nemam ni autoritativno tijelo koje bi arbitriralo u normativnoj sferi. Ono što sada imamo jest bezakonje koje si uređena država ne smije dopustiti, a takvo je stanje plodno tlo za razne sitne i krupne ubode u tijelo hrvatskoga jezika, sve do negiranja posebnosti hrvatskoga jezika i povratka na serbokroatistička stajališta.

Više no drugdje, takve su tendencije vidljive u svakovrsnim medijima gdje ima neznanja i neškolovanosti, ali i namjerne uporabi riječi koje ne pripadaju hrvatskom jezičnom korpusu – a zašto i ne bi kada nikakve sankcije ne postoje. To je otprilike kao da s vozite cestama bez prometnih znakova, ili zbunjujućih. Narod se zgraža, skupa sa svima nama, pa i oni koji nemaju silnu naobrazbu osjećaju da je taj kaos programiran.

Osjećaj nije znanstvena, jezikoslovna kategorija, ali je onaj čuvstveni temelj na kojemu je građeno nepogrješivo prepoznavanje što jest, a što nije hrvatski jezik, i to je znanje urođeno hrvatskom čovjeku – bez obzira iz kojega narječja i govora dolazi svjestan je cjeline jezika i činjenice da je dionik i govornik jednoga te istog posebnog i među brojnim drugim jezicima jedinstvenog jezika upravo po bogatstvu svojih sastavnica, koje ni povijesno-političke okolnosti i razdvojenost, pa ni zemljopisna odvojenost nikada nisu toliko udaljile da zaboravi ono bitno, da je riječ o istom jeziku hrvatskoga naroda. Ta je svijest postojala od početaka pismenosti i književnosti na povijesnom hrvatskom prostoru, kao i težnja u sljedećim stoljećima da se na dodirima narječja i književnik djela koja im pripadaju, stvori općehrvatski standard, donekle s pravom nazvan književnim jezikom, ili još točnije jezikom hrvatske nacije.

Postojala je rečena svijest u svim tragičnim vremenima osobito dvadesetoga stoljeća u kojemu su hrvatski pitanje i naziv hrvatskoga jezika bili u istoj gorkoj, ali i slavnoj čaši, pa je Hrvatskom proljeću prethodila Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, a prekidu šutnje i pokretu za ostvarenjem samostalne države prethodilo je odbacivanje podmuklom amandmana kojim se svršetkom sedamdesetih iz Ustava tadašnje SRH htjelo izbaciti hrvatski književni jezik, Potonji događaj, na koji se čisto zaboravlja, bio je prva uspješna obrana od agresije koja je vrlo brzo prerasla u oružanu i zaprijetila opstanku hrvatskoga naroda. No i nju nismo svladali nakon mnogo izgubljenih života i razorenih gradova, među kojima je Lipik, uz Vukovar, najviše stradao.

Što se događalo u mladoj hrvatskoj državi, možda je najbolje ilustrirati sudbinom Hrvatskoga pravopisa Stjepana Babića i suradnika. Spaljen na lomači u vrijeme naznake sloma Hrvatskoga proljeća, a tiskan potom samo u Londonu u okrilju iseljenika, čuveni Londonac pojavio se opet u domovini devedesete i doživio niz izdanja, korak po korak vraćao se izvorima i povijesti hrvatskoga jezika, pažljivo skidajući naslage odbačenog serbokroatizma. U drugom povratku presvučenih komunista ministar Jovanović izveo je jezični udar, sječu jezikoslovnih knezova, dekretom ukinuo Vijeće za normu, a na čelo Instituta za jezik i jezikoslovlje doveo svog imenjaka s prvenstvenom zadaćom da izradi novi pravopis, da zavara publiku i naslovom i učini korak natrag. Kada je opet došla na vlast opcija tzv. desnog centra, ništa se nije promijenilo, Institut se samoproglasio autoritetom za normu, te sada imamo što imamo, a Institut se uz to pretvorio u trgovačku firmu. Njegovi se proizvodi guraju u škole, gdje nastava hrvatskoga jezika ionako fluidna, premalo mu je sati posvećeno, a što je donio novi uputnik koji neznalice nazivaju kurikulumom, tek će se vidjeti. Za sada je poznato da nastavnicima nije zanimljiv. I poznato je da su svi živi književnici izbačeni iz lektire.

Vlast (to jest HNS komponenta u koaliciji) uskraćuje potporu časopisu „Jezik“ koji izlazi od 1952. godine i u svim je olovnim vremenima čuvao čast hrvatskog jezikoslovlja. Akademija je pacificirana, što je točno nedavno rekao akademik Davorin Rudolf koji po struci nije jezikoslovac, ali je intelektualac od formata. Svojedobni istup Društva hrvatskih književnika je ignoriran. Iz država u koje su se u zadnje vrijeme masovno iselili Hrvati, stiže vapaj za hrvatskim školama, na koji nitko iz domovine, sa službene razine, ne odgovara. Ti naši novi iseljenici imaju već djecu koja hrvatski jezik jedva razumiju.

To je, znači, ukratko opisan odnos državnih vlasti, u koje je duboko ušla duboka država. Ta usporedna država ima naravno i svoju vlastitu prljavu politiku i svoje projekte poput otvorenog zagovaranja srpskohrvatskog u obliku zajedničkog, nepostojećeg, valjda regionalnog jezika koji nazivaju i štokavskim. Zagovornika ima, i oni ne dolaze čak i iz krugova hrvatskih jezikoslovaca, poglavito s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pa u onu propalu, protuustavnu izjavu o zajedničkom jeziku potpisali i neki veleumovi s katedre za kroatistiku. U njihove diple sviraju i mnogi europski slavisti, s iznimkom Bagdasarova i Auburgera. Na mnogim je europskim sveučilištima serbokroatistika i nadalje nazočna, forsira se stara sablast pod novim BHS imenom, bez obzira što je hrvatski jezik prihvaćen kao jedan od službenih jezik Europske unije. No, i tu ima novosti: prije tjedan dana stigla je u javnost vijest iz Europskog parlamenta da bi trebalo izostaviti tri jezika – irski, malteški i hrvatski, navodno zbog nedostatka prevoditelja.

Nadonosno je što u Hrvatskoj postoji uporan pokret otpora, postoje nakladničke kuće poput Školske knjige i jezikoslovci koji održavaju vatru. Spomenut ću ovom prilikom Sandu Ham, Marija Grčevića i Natašu Bašić, budući da su povezani s nagradom „Dr. Ivan Šreter“. Školska gramatika Sande Ham doživjela je brojna izdanja i iznimno je popularna među nastavnicima i profesorima.

Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti , kao i uvijek, nakon što izgubimo puno energije i uz mnogo žrtava, baš kao i u srpskoj agresiji na Hrvatsku u kojoj je stradao mučenik za hrvatski jezik, dr. Ivan Šreter. Hrvatska javnost ne zna dovoljno o njemu, a ne zna ni kakvu je podlu ulogu u njegovu slučaju imao Milorad Pupovac, koji i dan-danas misli o Šreteru kao i onda, te usred Hrvatskoga sabora nedavno galami na zastupnika koji ga na Šretera podsjeća, ovim riječima: „To vam je brat, njemu ste najsličniji i po tome kako govorite. Meni niste, ni vi ni on.“

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: Tko je bio veći ljevičar – Hitler ili Staljin?

Objavljeno

na

Objavio

U Parizu je izgorjela crkva stara oko 800 godina. Izgrađena je bila nekako u isto vrijeme kad i naš Dubrovnik. Kad je naš Dubrovnik gorio tamo devedesetih nikome nije palo na pamet skupljati milijarde eura. Vjerojatno zato što ta blagoslovljena valuta tada još nije ni bila rođena.

Osim iz Crne Gore, granate su “osvjetljavale” gospare i iz Trebinja. Bivši vozač kamiona, a tada gradonačelnik Trebinja Božidar Vučurević salonskim je i diplomatskim rječnikom utješio je gospare: “Izgradit ću još stariji i ljepši Dubrovnik” i tako je ušao u povijest – ljudske gluposti. Od svih komentara o požaru katedrale u Parizu osobno mi se najviše svidio onaj Alexandera von Schonburga u Njemačkoj dat Bildu. Citirat ću ga samo djelomično: “Notre-Dame i s njom usporedive građevine nisu samo kamenje…, one su simboli… simboli su vidljivi znakovi našeg identiteta. U Parizu je djelomice izgorio dio naše duhovne baštine… Požar Notre-Dame stavlja nam pred oči što se gubi kada kršćanstva nestaje iz srca Europe…”.

Lisabonskim ugovorom kršćanstvo je dobilo nogom u tur, tada je kresnula simbolična šibica, a sada kršćanstvo samo još dogorijeva. I to uz zlurade komentare Istarskih fašista ili, ako vam je lakše, onda antifašista. Još se čeka samo neki EU Vučurević da se svima naruga i kaže kako će izgraditi još stariju i ljepšu katedralu. Isus nije bio izdan od nekog apstraktnog vanjskog neprijatelja nego od Jude iz svog najužeg kruga.

Dana 13. prosinca 2007.g. Lisabonskim ugovorom kresnula je prva iskra koja će pretvoriti kršćanstvo u veliko zgarište.  To je sramotan ugovor, kako ga je nazvao Kronen Zeitung iz Beča, a češki predsjednik Vaclav Klaus opisao ga je kao “nesreću za EU”. U isto vrijeme to je valjda bio čin velike sreće tzv. antifa iz Istre koji na fejsu rokću: “Bio je užitak gledati crkvu kako gori”. Isti takav užitak osjećali su nacisti gledajući kako gore sinagoge. O spaljivanju “vještica” da ne govorimo. Naravno, vidjevši na fejsu reakcije na svoj jugo-primitivizam “Antifa Istra” su se oglasile klasičnom “samoupravnom” baljezgarijom: “Nakon jučerašnjeg komentara na jednom članku(!?) o crkvi koja svijetli, a koja se odnosila na požar u katedrali Notre Dame, danas su nas napali razni ustašofili i klerofašisti”…Sada se samo čeka reakcija naših opjevanih “pravobraniteljica” za žene, ljudska prava, djecu… da privedu pravdi one koji opetovano krše “ustavnopravni poredak” i tako zaštite istarske (anti)fašiste. No, o tome malo kasnije. Možda ipak od Antifa Istre tražimo malo previše.

Tko je bio veći ljevičar – Hitler ili Staljin?

Johann Georg Seybold jednom je napisao: “Ab asino lanam“ ili “od magarca tražiti vunu”. Raditi jalov posao.

Negdje u svibnju ove godine bit će tiskana knjiga Dinesha D’Souze “Velika laž”, razotkrivanje nacističkih korijena političke ljevice. Potpuno nezasluženo me pripala čast napisati predgovor za ovu knjigu. Da bi mogao napisati suvisli predgovor morao sam knjigu i pročitati. Ostao sam fasciniran argumentima, činjenicama i logikom pisca u dokazivanju “Velike laži” da su fašizam i nacizam u svojoj biti “desničarski”, a komunizam i socijalizam “ljevičarski”. Oni koji kroz ovih desetak godina čitaju moje kolumne sjetit će se da sam često kao primjer navodio politički put i uspon Adolfa Hitlera. Drug Adolf se je 1916.g. učlanio u Radničku partiju Njemačke. Naravno iz tog razloga kasnije su sve “radničke partije” postale i ostale “desničarske i pronacističke”. I jugoslavenske, ruske, kineske, kubanske, vijetnamske, albanske… E, nije, malo morgen! Bile su i ostale udarne igle ljevičarske internacionale. Naravno nitko se nije mogao “sjetiti” da je Hitler bio njihov član. Kao što je poznato ljevičari oduvijek imaju problem s “memorijom pamćenja”.

No dobro. Gdje je 1916.g.… Ali došla je ubrzo i 1933.g. Naš bivši član Radničke partije osnovao je “Nacionalsocijalističku partiju” i s njom pobijedio na izborima. Godinama nakon Drugog svjetskog rata povjesničari klase i kvalitete Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovine, Dragana Markovine, Ive Goldsteina…morali su izmišljati formulu kako iz Nacionalsocijalističke partije izbaciti “socijalističku”. Naš povjesničar Dušan Bilandžić nakon dugog i upornog razmišljanja došao je do rješenja. Hitler je pridjev socijalistički ubacio u svoju partiju samo da našteti “proleterskom internacionalizmu i komunizmu” koji je bio predodređen da prije ili kasnije pobijedi u čitavom svijetu.

Dana 23. kolovoza  1939.g. potpisan je u Moskvi pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačkih “Nacionalsocijalista” i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika. Pitanje tko je u tom trenutku bio veći ljevičar? Hitler ili Staljin? D’Souza u svojoj briljantnoj knjizi prosipa pred nas bezbroj primjera “Velike laži”. Tko nije učio o američkom Građanskom ratu, o rasistima s juga i borcima protiv robovlasničkog sustava sa sjevera. Pisac dokumentira činjenicu iz 1860.g, tj. godinu prije počeka tog legendarnog rata, kako ni jedan član Republikanske stranke nije bio vlasnik ni jednog roba. Svih četiri milijuna robova bili su u vlasništvu članova Demokratske stranke koja je, učili su nas, ušla u rat za oslobođenje robova – u svom vlasništvu. Ostavit ćemo D’Souzinu knjigu čitaocima na prosudbu. Sada je možda jasnije zašto sam jadni eksces od strane Antifa Istra oko požara katedrale Notre –Dame ocijenio kao fašistički napad na kršćanstvo od strane tobožnjih antifašista.

Oscar Wilde je napisao: “Ljevičari u pravilu razmišljaju konzervativno, a govore liberalno”.

Graniću su ‘živi’ svjedoci Franjo Tuđman i Franjo Kuharić!

Hajmo se mi sada pozabaviti našim lijepim i veselim temama, prema kojima su i Notre-Dame i D’ Souza pravo pravcato “ploveće kazalište”.  Čitam u Večernjaku senzacionalno otkriće našeg legendarnog “očenašeka” Mate Granića: “Tuđman mi je rekao da desničari ništa ne razumiju i da bi izgubili Domovinski rat…”. Analogno ovoj epskoj mudrosti Domovinski rat su dobili ljevičari. Internacionalne brigade na čelu s Ankom Taritaš Mrak, Nenadom Stazićem, Krešom Beljakom, Vedranom Rudan, Matom Granićem, Goranom Gerovcem (koji je sredio ovu senzaciju u svom ljevičarskom Obzoru), Ivom Josipovićem (kojem bi legitimni vojni cilj bila i Zagrebačka katedrala), Stipom Mesićem (doživotnim Haaškim svjedokom), Branimirom Pofukom (kao predstavnikom Beogradskih simfoničara u 4. Splitskoj), Antom Tomićem (podoficirom JNA) itd. itd.

Već sam oguglao pišući o Večernjakovom “Obzoru” kao trojanskom konju u kojem napredni antifašisti dobivaju svoj “prozor u ljevičarki svijet”. Nakon ešalona ljevičara, jugonostalgičara i orjunaša napokon je u Obzoru dvije-tri dragocjene stranice dobio naš čovjek – Mate Granić. Iva Puljić-Šego odradila je srcedrapateljski posao. Naš Mate na Brijunima, pokojni Predsjednik u kratkim hlačama radi Mati kotlovinu i “priznaje” mu “rat nismo mogli dobiti s časnim sestrama”. Prevedeno ako smo malo i radili ratne zločine to je zato što se rat ne dobiva s časnim sestrama. Da je to sve istina znaju Matini “živi” svjedoci Tuđman i kardinal Kuharić. U slučaju potrebe to može potvrditi i Gojko Šušak i Hrvoje Šarinić. Lijepo kažu Zagorci: pokojni Štef je živi svjedok!

No, možda će se nekom činiti da sam zloban, da bez razloga pljuckam prema ministru koji je cijenio i volio Tuđmana koji mu je tu ljubav nesebično uzvraćao. Dakle naš “najmlađi” dekan Medicinskog fakulteta, savjetnik Svjetske zdravstvene organizacije, gost profesor u Americi… još je zaboravio reći i osobni doktor Milke Planinc, vrhunski je farizej. Posjedujem primjerak 7 Dnevno koji je objavio faksimil razgovora Mate Granića u Pukanićevom Nacionalu. Odmah nakon dolaska na vlast Račana i koalicije, naš Mate je u Nacionalu bio otvorio svoju farizejsku dušu. Pukiju je skrušeno “priznao” kako nam je Tuđman napravio puno štete koju je on morao sanirati. Priča kako smo bili u totalnoj izolaciji iz koje smo se izvukli samo zahvaljujući njemu.

Uglavnom, osnovao je vlastitu marginalnu strančicu, uvjeren od Davora Butkovića da je 63% Hrvata spremno upravo njega poslati na Pantovčak umjesto diktatora Tuđmana. Tada nije spominjao kratke hlače i kotlovinu ni kardinala Kuharića, ni desničare koji bi izgubili rat da nije bilo njega liberalnih demokrata s crvenom zvijezdom na čelu. Novinarka za posebne zadatke Iva Puljić-Šego nije se “sjetila” postaviti jednostavno pitanje koje se nameće samo od sebe: tko je onda dobio Domovinski rat? Oni koji su nas napali, zauzeli jednu trećinu države i imali na čelu crvenu zvijezdu? Da li su i branitelji imali tu istu zvijezdu na čelu..? Jel’ to bio “građansko-obiteljski rat”? Desničari “koji ništa ne razumiju”, ali pjevaju Juru i Bobana deru se ZDS, po kojima pljuckaju i Mate i tobože Tuđman.

Intervju s Pukanićem prepun je bio Matinih salva uvreda u odnosu na pok. Predsjednika. Mate je naš novi Kafka koji je tražio da se njegovi zapisi unište. Među njima i slavni “Proces”. Za razliku od Kafke dvolični Mate nije se sjetio zamoliti nekoga da uništi taj kobni primjerak Nacionala jer je zaboravio što je govorio i kako je pokušao kompromitirati Tuđmana pred pok. Pukanićem, inače intimusom Haaškog svjedoka – Stipe Mesića. Tuđmanova depresija i odluka da podnese ostavku je vrhunac inventivne mašte našeg “gosta profesora u Americi”. Tuđman i ostavka – možda je to bila samo mračna želja doktora Milke Planinc?

O Tuđmanovoj moralnoj krizi Mate bi mogao napisati novu knjigu s Hrvojem Klasićem i Antom Tomićem. Na kraju ćemo doznati da su ovu državu stvorili isti oni koji su nas u jesen 1991.g i napali – razni podoficiri JNA i članovi Šeste ličke i Jedanaeste dalmatinske brigade. Mašta Mate Granića, boljševička upornost Gorana Gerovca te za elementarnu istinu nezainteresirana Iva Puljić šegače se sa svima nama. Znam da je čista utopija očekivati od novinarke da nakon toliko jeftine samohvale tutne pod nos našem junaku njegov razgovor za Nacional i postavi pitanje: što je sad istina druže Graniću? Nacional ili Večernji? Da, ali što bi na to rekao Goran Gerovac, partijski stečajni upravitelj iz samoupravnog socijalizma?

Možda netko od hrvatskih ‘progresivaca’ uskoro napiše sinopsis o hrvatskoj agresiji na Široki Brijeg

Zbog velikog interesa Kineza na otvaranju restorana TITO u Kumrovcu čekat će se u četveroredu.

Slažem se napokon s Pupovcem kad kaže: “Četnički simboli u Vukovaru i ‘Za dom spremni’ nisu istog ranga. Naravno da nisu…

Bivši predsjednik Ivo Josipović opet je pobrao opće simpatije svojom partizanskom blagošću i humanošću. U Novom listu prof. kaznenog prava na Pravnom faksu u Zagrebu iznio je tvrdnju o šezdesetak hercegovačkih franjevaca koji su ubijeni u veljači 1945.g. u Širokom Brijegu: “Povijesne istine radi, fratri sa Širokog Brijega podupirali su ustaše, kako to i danas čine neki njihovi nasljednici. Kada su partizani dolazili na Široki Brijeg, pružili su im vrlo snažan oružani otpor i uključivanjem u ratna djelovanja bili su legitiman cilj vojnih djelovanja”. Amen! Kad to kaže profesor prava onda je to sigurno legitimno i legalno! Drug Marko Protić, zvani Prota, bio je bar iskren: “Nije mi žao što smo ubijali fratre hitcima u leđa”. Hitac u leđa, potiljak… legitiman vojni cilj. I što bi se događalo da je Oluja završila našim porazom? Da je Olujom umjesto Tuđmana zapovijedao Tito ili otac Ive Josipovića bili i jedan traktorist na hrvatskim cestama ikada živ došao u Srbiju? I još Nenad Stazić cmizdri što “posao” nakon 8. svibnja 1945.g. nije obavljen temeljito. Josipović je, kako kažu na fejsu, na izborima dobio preko milijun glasova hrvatskog katoličkog naroda koji se neprekidno nada Božjoj pomoći. E moj narode… pokušali su nas 1945.g. zakopati u 1.700 jama u Sloveniji i Hrvatskoj, ali su zaboravili da smo mi Hrvati sjeme…

Svojedobno je kao predsjednik RH Stipe Mesić održao u Domu Hrvatske vojske predavanje “Divizioni u regionu” uz simultani prijevod na hrvatski.

Svaka čast hrvatskim režiserima ili redateljima. U proteklih 20 ili 30 godina u Srbiji je snimljeno mnoštvo igranih filmova u kojima veličaju svoju povijest, vojsku i pobjede u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Naravno, oni su pozitivci, pobjednici i u Domovinskom ratu, ratu na Kosovu… Bombardiranje NATO-a je također pokazalo svo srpsko herojstvo. Treba vidjeti zadnji film “Balkanska međa”. Za to vrijeme naši Brešani, Grlići i ekipa nisu snimili ni jedan jedini pozitivni film o Domovinskom ratu. Snimljen je jedino strani film Harrisonovo cvijeće iz 2002.g. o Vukovaru. Ratna drama koju je režirao Elie Chouraqui prema romanu Isabel Ellsen. Znači strancima je Domovinski rat tema, ali našim ljevičarskim filmadžijama je tema samo da ga oblate. I sad je jasno zašto Ivona Juka, članica Europske filmske akademije ne može proći u HAVC-u ili Zrinko Ogresta. Možda netko od hrvatskih “progresivaca” uskoro napiše sinopsis o hrvatskoj agresiji na Široki Brijeg.

Uskrs dokazuje kako je ljubav jača od zla, pa neka uskrsli Krist to uvjerenje učvrsti u našim srcima. Sretan Uskrs!

Zvonimir Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Reuters

Koji je uzrok požara u katedrali Notre-Dame, uz Sveučilište Sorbona velebnom simbolu darova koje su kršćanstvo i “mračni srednji vijek” darovali francuskoj i svjetskoj kulturi, meni zapravo nisu bitni.

Taj požar samo je tragična poruka aktualnoj francuskoj i europskoj kulturi i njezinu odnosu prema kršćanstvu koje su odavno spalili, ali ne kao građevinu, već kao dio svoje duše i korijena.

O požaru u katedrali Notre-Dame izvještavaju svi mediji u udarnim terminima, na naslovnicama. No o procesu, teroru, koji se već godinama događa nad tisućama kršćanskih crkava u Francuskoj danas, niti riječi.

Razmjeri zločina, devastiranja, oskvrnjivanja katoličkih, protestantskih i židovskih hramova je monstruozan, s rukopisom islamista.

Prema službenim podacima francuske vlade za 2018. godinu, 1063 crkve bile su objekti uništavanja ili oskvrnjivanja.

Fizički su tijekom bogoslužja uz poklič “Alahu ekber” napadani svećenici i redovnice, jedan i zaklan, oltari se mažu izmetom, kao mudžahedini u Bosni devedesetih, razbijaju se kipovi svetaca, mokri se pred svetohraništem, a prošli je tjedan jedan Pakistanac zbog vršenja nužde u crkvi izveden pred sud. “Ajde bar nešto…”

Prije nego što je izgorjela katedrala Naše Gospe, 17. ožujka ove godine podmetnut je požar pred vrata crkve Svetog groba, druge po veličini, iza Notre-Dame, i u njezinoj blizini.

Sav taj teror islamista i drugih prema crkvama i svećenicima te Židovima koji masovno bježe iz Francuske, identičan je teroru prosvjetitelja, teroru Francuske revolucije prema crkvama i kleru. Zajednička im je mržnja prema kršćanstvu i terorističke metode ubijanja kršćana i klera.

Kada je Notre-Dame u pitanju, prije ovog požara još u 18. stoljeću obeščastili su je, devastirali francuski prosvjetitelji, revolucionari, uništili su fasadu, razbijali umjetnine i kipove, provodili bakanalije u katedrali, urinirali, seksualno orgijali… Isto u crkvama diljem Francuske, kao danas islamisti.

Tako su upali 10. listopada 1793. i u katedralu Notre-Dame i, nakon što su je fizički masakrirali i profanirali, unijeli su golu ženu bujnih grudi, nazvali je “Božicom Razuma”, dobro se iznapijali i nakon svega, kao i po cijeloj Francuskoj, Notre-Dame prekrstili u “Hram Razuma” na vrlo “razuman” način.

U crkvu svetoga Eustahija, koju su pretvorili u krčmu i bordel, donijeli su vina i kobasica…

Kult Razuma zahvatio je cijelu prosvijetljenu Francusku, ne samo Pariz. Na oltarima, kao na kafanskim stolovima, plesale su razvratne djevojčure okružene pijanim revolucionarima, prosvjetiteljima, a uz seksualne orgije po crkvama dijelile su se sušene haringe i alkohol u potocima.

U tom procesu sudjelovali su i mnogi otpadnuti svećenici, oni pak koji nisu htjeli bili su ubijani, odsijecane su im glave (ISIL?), bilo je na tisuće ubijenih redovnika.

Do sada je proglašeno od strane Katoličke crkve 374 mučenika ovih prosvjetitelja, a u procesu je još oko dvije tisuće, ubijene od strane prosvjetitelja samo zato što su kršćani i što se nisu htjeli obratiti na islam, pardon, na Kult Razuma.

Sve je to dio programa Francuske revolucije, koji je u sebi uključivao terorizam spram kršćanstva, rušenje i paljenje crkava, rušenja raspela, brisanje religijskih imena s javnih prostora, zabrana kršćanske edukacije, a umjesto Boga nalaže se kult Razuma i Vrhovnog Bića…

A ta krvava kupelj i jedno od najvećih barbarstava u povijesti odvijalo se pod prekrasnom parolom “sloboda, jednakost, bratstvo”.

I sada, vidi perverzije, u kolektivnom imaginariju Europljana srednji vijek, kršćanska vjera i kultura koja je Europi dala sveučilišta i velebnu arhitekturu i kulturu, nazvana je mračnom, gleda ju se samo kroz križarske ratove i progon vještica, a civilizacijski, humanistički i kulturološki zločin i barbarstvo zvan Francuska revolucija u istom europskom kolektivnom imaginariju gleda se kroz uzvišeno trojstvo “sloboda, jednakost, bratstvo”, zločin koji slavimo kao prosvjećujući i emancipacijski čin za Europu.

Naša Gospa je odavno izgorjela, ne samo u Parizu, već u cijeloj Europi koja mrzi samu sebe, mrzi vjeru i sukladnu kulturu koja ju je stvorila i oblikovala. Upravo su Francuzi, u ime laiciteta, zahtijevali da se iz europskog “Ustava” izbaci spominjanje kršćanstva.

I tako, tamo gdje su stali francuski prosvjetitelji i revolucionari, danas na isti način, istim metodama, prema crkvama i kršćanstvu u Francuskoj nastavili su islamisti koji godišnje oskvrnu, zapale ili devastiraju stotine crkava, no ipak, ne ubijaju toliko kao prosvjetitelji, ali ne zato što ne bi htjeli, već zato što rade u “otežanim uvjetima”, za razliku od odnosa prema kršćanima u islamskom svijetu, gdje imaju puno bolje uvjete za rad, uz gromoglasnu šutnju Europske unije i europskih medija.

Zato ne treba čuditi, eto opet ironije povijesti, da je četiri dana prije požara u Notre-Dameu potpisan ugovor o izgradnji velike džamije u Parizu, koja će moći primiti 3000 vjernika. Crkve gore, džamije niču. Živjela revolucija koja traje…, smrt Europe.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari