Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Kako će Hrvatska plesati vidjet ćemo, glavno da nije u kozaračkom kolu

Objavljeno

na

Sjećam se iz djetinjstva pjesme „… vrijeme se mijenja, a Ciganke varošanke još iz sela nema“. Sada vrijeme mijenjaju ljudi koji se igraju malih bogova, pomiču vrijeme TužbeSada se bude i braniteljske udruge, pa dižu tužbe protiv četničkih „Novosti“, no mogu predvidjeti kako će to završiti jer ljubitelja „Novosti“ ima u lijepom broju i u hrvatskom pravosuđu, te će „predmet“ biti suptilno upućen (ako uopće bude) sudu i sucu koji za lijepe naše haubice i slične svinjarije imaju sluha, tužbe će biti spremljene u pretinac na kojemu piše „Satira“, a braniteljima poručiti da za satiru nemaju smisla, sve shvaćaju preozbiljno. Čak su i srpsku agresiju devedesetih shvatili ozbiljno.naprijed i natrag kako im se sviđa, a narodu se sve manje sviđaju te igre s vremenom i doista bi trebalo prestati s budalaštinama koje naizgled samo trenutno dezorijentiraju ljude, ali – sudim po sebi – imaju posljedice koje i dulje traju. Koliko god to naizgled bilo iracionalno. Slično se ponaša moj mačak Kan koji ne zna koliko je sati, ali nešto mu je ipak čudno. No, prilagodljiv je, od malih nogu živi u mojem duhanskom dimu i ne smeta mu niti se osjeća pasivnim pušačem. Ponekad se igra s praznim kutijama cigareta, u zadnje vrijeme manje jer su na kutijama one grozne slike strašnih bolesti od kojih navodno umiru pušači, premda znanstvenih dokaza nema.

NovostiKad vidim natpis da pušači umiru mladi, ja se sa svojih sedamdeset i nešto godina lecnem. Jel pušenje škodi? Ma naravno da škodi, ali škodi puno toga, recimo žestoko alkoholno piće, ali na bocama nema tih stravičnih slika. Nema ih ni na novinama poput srpskih „Novosti“ ili riječkoga „Novoga lista“, a trebalo bi ih biti više nego na cigaretama jer se radi o povijesno dokazanom otrovu, smućkanom ne samo protiv jedne kategorije društva (poput pušača) nego protiv cijeloga jednog naroda, dotično hrvatskog.

Riječki „Novi list“ je u rukama stare jugoslavenske Partije i Udbe (ekstenziju s druge strane tunela Učke drži KOS, što je gotovo javna tajna) . „Novi list“ je neformalni sljednik lista „Komunist“, a „Novosti“ su neformalni, ali sadržajno blistav sljednik onoga „Srbobrana“ do istrage vaše ili naše te se pojavljuju, financirane hrvatskim novcem, u samostalnoj, suverenoj itd. hrvatskoj državi čije se vlasti, lijeve ili desne, prave blesavima i nadalje daju naš novac za vrijeđanje iste te države i njezinih insignija, dok DORH sluša očima i gleda ušima, a na taj je način teško nešto vidjeti i čuti pa niti vidi niti čuje, niti se oglašuje, ignorira Hrvatske novinare i publiciste koji podsjećaju na Ustavni zakon o zastavi, grbu i himni Republike Hrvatske.

Sada se bude i braniteljske udruge, pa dižu tužbe protiv četničkih „Novosti“, no mogu predvidjeti kako će to završiti jer ljubitelja „Novosti“ ima u lijepom broju i u hrvatskom pravosuđu, te će „predmet“ biti suptilno upućen (ako uopće bude) sudu i sucu koji za lijepe naše haubice i slične svinjarije imaju sluha, tužbe će biti spremljene u pretinac na kojemu piše „Satira“, a braniteljima poručiti da za satiru nemaju smisla, sve shvaćaju preozbiljno. Čak su i srpsku agresiju devedesetih shvatili ozbiljno.

KZHrvatsku državu i hrvatski narod nitko ne štiti, a osobito ne Državno odvjetništvo kojemu je to zadaća i posao. Posve je druga stvar s političarima i političarčićima, tajkunima i tajkunčićima i uopće uvrjedljivim dušicama koje štiti Kazneni zakon, a u nj se na velika vrata vratio verbalni delikt.

Istoga dana kada je Dujmović u „Vijencu“ predstavljao svoju knjigu o masovnim ubojstvima novinara poslije preokreta 1945. i nadalje, istoga dana, velim, i čak u isto vrijeme (?), održana je u Europskom domu rasprava o današnjem masovnom progonu novinara kojima se masovno sudi na temelju idiotskih odredaba Kaznenog zakona – za klevetu, uvredu, sramoćenje i slične verbalne (pisane) delikte, pa novinar može masno platiti i kada napiše istinu, no ona istjera na čistinu ime osobe kojoj ta istina navodno škodi u karijeri, pa tuži novinara i dobiva spor. Govornici su bili ugledni (i jedan manje ugledan) novinari i pravnici (i među njima jedan manje ugledan), a Katja Kušec potegnula je i ovom prilikom neodgovoreni upit HNIP-a Državnom odvjetništvu oko srpskih „Novosti“,na što je jedan od manje uglednih nešto progunđao o satiri, te da se nekima takva možda i ne sviđa, ali…

U svemu, presjek današnjega novinarsko-pravničkog miljea, s dosta suprotstavljenim stajalištima, no sve se odvijalo u rukavicama, civilizirano. Budući da su navedeni bili gosti HNIP-a,a i ja sam član, nisam htio intervenirati poštujući hrvatsku tradiciju da je gost svetinja, pa ni na rječnik Denisa Kuljiša koji je u zadnje vrijeme okrenuo kaput, ali i nadalje barata neobičnim rječnikom pa, primjerice, HAZU naziva Akademijom nauka. Što i ne bi, kada se upravo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu oživljava Marxov naučni socijalizam, studenti dolaze, slušaju, uče. Studiraju.

Nemam ništa protiv okretanja kaputa, ako se okreće na našu stranu, veseli me kada vidim da se Prosperov Novak vraća na svoja stajališta sa samoga početka devedesetih kada je bio pomoćnik Vlatka Pavletića, raduje me kad čitam Banca, koji je evoluirao nakon što je usred rata s Vesnom Pusić i sličnima išao đonom na Franju Tuđmana.

Mi koji se u svih ovih dvadeset i šest ili sedam godina nismo pomaknuli ni za milimetar, moramo kršćanski prihvatiti sve one koji su u složenim trenutcima povijesti lutali političkim bespućima. Bez obzira što su nas neki od navedenih izbacivali iz PEN-a (ma hvala Bogu, PEN ionako više ne znači ništa) – izbacili usred hrvatske države nas dvadeset i pet ili šest pisaca, zajedno sa Slavkom Mihalićem, ali i Vladimirom Šeksom, neka ne bude zaboravljeno.

Spomenuo sam Filozofski fakultet s boljševičkim odsjekom. Ondje barem (valjda) nema udbaša koji su vezali studente za radijatore, a sada su profesori. Takav jedan postoji na Fakultetu političkih znanosti, preziva se Barišić. Igrom slučaja naletio sam neki dan na čovjeka koji sada ima doktorsku titulu, a u vrijeme progona katoličke mladeži osamdesetih ispitivao ga je rečeni Barišić i prijetio mu da će „završiti u podrumu s ostalima“, posebno iritiran majicom privedenoga na kojoj je pisalo In te Domine speravi. Isljednik se i lažno predstavio. Rekao je da se zove Hrčika.Ha. Koliko još ima takvih hrčika i hrčaka na Zagrebačkom sveučilištu, trebalo bi proučiti. I zatim lustrirati.

Slučaj akademika Mislava Ježića kojemu je i u žalbenom postupku zabranjeno da predaje na Filozofskom fakultetu u ZG-u posve jasno govori da je putem većine u Vijeću vlast na FF-u preuzela ordinarna crvena klatež protuznanstvene i protuhrvatske orijentacije.

Deklaracije i rezolucije

U Rimu, na mjestu gdje je šestorka prije šezdeset godina potpisala Rimske ugovore, slavljena je Europa bez granica i potpisana Deklaracija o nazivu i položaju Europske unije. Potpisalo je dvadeset sedam država (minus Britanija, plus Hrvatska). Rimske ugovore ne treba brkati s Rimskim ugovorima iz 1941. kada su nam Talijani nakon Karađorđevićeva rapallskog poklona maznuli još veći dio Dalmacije – što je, međutim, imalo rok samo do 1943. i pada Italije. Petnaestak godina poslije Italija se našla među šest država koje su potpisale nove Rimske ugovore, proslavljene ovih dana.

Povijest EZ a posebno potom pod imenom EU ima lijepih i manje lijepih trenutaka, a ako se promatra bitno može se reći da se razvijala u stalnim borbama za naddržavne Sjedinjene Europske Države s jedne strane, i nasuprot toj ideji za labavu konfederacijiu nacionalnih država. Prva, naddržavna zamisao bila je pogrješna i nije prošla niti je mogla proći. Druga je pod različitim „agendama“ funkcionirala, ali je prirodom stvari i u njoj radio crv svojevrsne birokratske elite sklone oblikovanju centrale iz koje idu dekreti koji, stvoreni u uredima, ne uzimaju u obzir osobitosti pojedinih nacionalnih država. Otpor je eskalirao ulaskom zemalja iz istočne Europe, posebno osjetljivih na diktate jer imaju povijesna iskustva, pa smo sada tu gdje jesmo, a njihov se u mnogočemu pravedan gnjev često pogrješno naziva populizmom, u istoj onoj zamjeni teza koja nacionalizam proglašava šovinizmom i slično. A da populizma u negativnom značenju riječi doista ponegdje ima – nije sporno.

Ono što se događalo nedavnih dana u Rimu jest pokušaj da se dvije panike (Brexit i tzv. populizam) smire i prevladaju dokumentom (deklaracijom) koji je na razini uopćenih fraza o sigurnoj, prosperitetnoj, socijalnoj i snažnoj Uniji koja se mora čvrsto ili manje čvrsto držati za ruke, bile ruke velike ili malene, a sitnijim slovima je napisano da vlak više ne će priključivati nove vagone, barem dok Zemljani ne stignu na Mars. Što pak znači da su Srbija i Turska poslane u Moskvu, a Bosna i Hercegovina prepuštene podosta prozirnoj sudbini.

EU 27 vozi dalje s dopuštenjem zemljama da plešu i pjevaju u različitom ritmu, te se može reći da je u Rimu stvorena nova ritmika, što god to značilo, a vjerojatno ipak u glazbenom smislu donosi Europu s nekoliko brzina ogrnutih u ritam valcera, polke, čardaša itd., a kako će Hrvatska plesati vidjet ćemo, glavno da nije u kozaračkom kolu.

Glede Hrvata u BiH nema povoljnih vijesti, jer mantra probuđene Hrvatske u odnosu na njih, to jest o Hrvatima kao nositeljima europskih vrijednosti i zamašnjaka za EU-perspektivu cijele BiH – dolazi u pitanje. Bošnjaci muslimani vjerojatno likuju jer njima (kao i Srbima) ta EU ne znači ništa, što su upravo pokazali Bošnjačkom deklaracijom protiv federalizacije, a nestrpljivo čekaju i najavljeni referendum sultana Erdogana u Turskoj, kojemu rimska deklaracija daje vjetar u leđa. Erdogan se sve više posvećuje turskom imperijalizmu u Europi, ponaša se kao Osmanlije poslije pobjede kod Nikopolja. Da je tako, svjedoči i tursko miješanje u unutarnja pitanja nama prijateljske Bugarske, a u FBiH su odavno uskočile janjičarske čete, te arapske postrojbe – sastav sličan kao pod Sigetom u 16. stoljeću.

U danima prije Rima, jedan je od velikih mudraca iz velike zemlje EU-a ponovio laž da je Europska unija osigurala mir u Europi nakon II. svjetskog rata. Istina kaže da je EU osigurala prvi rat u Europi poslije drugoga svjetskog klanja, doista mirno i pribrano gledala kako se u srpskoj vanjskoj i unutarnjoj agresiji na Hrvatsku, u novom genocidu nad hrvatskim narodom, razara jedna stara europska zemlja, kršćanska i dotično katolička , zemlja i narod koji je i u groznim okolnostima komunizma sačuvao one vrijednosti koje je Europa u liberalnom zanosu i tzv. slobodi izgubila. Gledala je EU potom mirno i pribrano kako Srbi u BiH ubijaju muslimane i Hrvate, a nakon ratova uz američku pomoć poklonila pola BiH Srbima i pola muslimanima koji su više-manje istjerali Hrvate iz srednje Bosne. Napokon, sve je svaljeno na Hrvate, izmišljen je „zajednički zločinački pothvat“ od kojega sada trnu zubi našim ljudima u Haagu, na političkom sudu čije tužiteljstvo i danas, toliko godina poslije, namjerno i pakosno tovari na leđa uznika izmišljotine nastale u europskim (najviše) kuhinjama gdje radi osoblje koje je u koledžima školovano na protuhrvatskoj matrici.

Toliko o EU, vraćamo se domaćim vijestima u kojima prevladavaju Agrokor, arhivi i lokalni izbori. Agrokor će vjerojatno dobiti visokog povjerenika, možda ruskog veleposlanika Azimova u paradnoj odori. Arhivi bi mogli biti otvoreni, čak bi se nešto iz njih moglo saznati premda su već odavno začešljani, obrijani, ispeglani i napudrani, dokumenti lažirani ili oskvrnuti na razne načine. Lokalni izbori po prvi put nakon mnogo godina donose neke zanimljivosti u glavnom gradu gdje se igra poker s tri dame i dva dečka.

U kulturi ništa novo, Hribar se privremeno preselio u Beograd odakle odapinje strjelice prema Hrvatskoj. DORH „vrši izvide“ u HAVC-u na temelju nalaza Državne revizije, s posebnim osvrtom na pogodovanje vrlo prosječnog redatelja Matanića svojem producentu. Na HRT-u su poznati ravnatelji programa, produkcije, tehnike itd., a kako će se stvari razvijati, ostaje vidjeti, no životopisi daju nadu. Ono što raduje jest da su ratni izvjestitelji iz te kuće prionuli poslu i odlučili skupiti sve dostupne video i audio zapise iz Domovinskoga rata, uključujući fotografije. Glede književnosti: u Leipzigu Hrvatska i nadalje nema vlastiti štand. Mogla je posuditi jedan od onih zagrebačkih, adventskih.

Glede cigareta još jednom (da zaokružim kolumnu): po statistikama, pedeset posto odraslih Hrvata je ovisno o duhanu. Riječ je o najjačoj hrvatskoj stranci čiji se članovi sve više osjećaju kao drugorazredni građani, premda od drsko visokih cijena cigareta dobro žive i proizvođači i država. Očekujem da će u sljedećem valu maltretiranja pušača duhanu sklona polovica hrvatskoga stanovništva biti prisiljena nositi na rukavima one iste sličice koje se sada nalaze na kutijama cigareta. Zadnji korak su logori za pušače, možda na Golom otoku. Ideja o Golom otoku ionako živi: nakon one čuvene nedavne utakmice Hajduka i Rijeka, jedna je komercijalna televizija anketirala po Rijeci te dobila izjavu nekog Arsena (prezime nije otkriveno) koji reče: Sve njih treba na Goli otok. Ako se te zamisli spoje sa staljinističkom skupinom na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, ideja ima „intelektualno“ zaleđe.

Na kraju: hoćemo li priznati ili ne ćemo, dobra atmosfera na tribinama u utakmici Hrvatske i Ukrajine svima nam se svidjela, kao i rezultat.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Požar koji je otkrio Notre-Dame

Objavljeno

na

Objavio

Požar u katedrali Notre-Dame u Parizu na početku Velikog tjedna nametnuo je razmišljanje o smislu. O tome gdje smo, kamo idemo i tko smo mi zapravo?

Kamo to idemo mi kao nekada kršćanska Europa, mi kao nekada samouvjerena i hrabra Hrvatska, mi kao pojedinci koji smo se usuđivali misliti i djelovati pred većim silama od stranca s mačem i pred većim autoritetima od Zlatnog teleta?

Prvi su odgovorili mladi okupljajući se spontano s krunicama u rukama i pred buktinjom od katedrale i cijelu noć pjevali Zdravo Marijo.

Pokazali su što je njima Notre-Dame u Parizu. Isto su na društvenim mrežama pokazivali i milijuni kršćana diljem svijeta, kao i svi ljudi koji štuju kršćansko nasljeđe, a Notre-Dame je svakako jedan od njegovih najvažnijih simbola.

Vrlo emotivno, i za mnoge neočekivano s obzirom na njegov politički smjer, te je noći svoju pripadnost Notre- Dame pokazao i francuski predsjednik Emmanuel Macron, porukom “s tugom gledam kako gori dio svih nas”, šaljući odmah i obećanje da će je obnoviti.

I oni koji u Francuskoj imaju najviše, već su jutro nakon požara poručili što je njima Notre-Dame. Predvođeni francuskim milijarderom Francois-Hanry Pinaultom, u svijetu slika i videa poznatijem kao muž Salme Hayek, koji je prvi najavio donaciju od stotinu milijuna eura, i drugi su počeli uplaćivati donacije.

Pridružili su im se oni koji imaju manje ili sasvim malo, pokazujući već prvog dana koliko je novac za obnovu Notre-Dame zapravo posve nebitno i banalno pitanje, u usporedbi s onim što je njima i što je nama Notre-Dame.

Francuske šume su najavile da mogu osigurati i donirati dovoljno drveta, odgovarajuće kvalitete za rekonstrukciju izgorjelog krova, remek-djela ljudskog umijeća prije osam stoljeća, koji su mnogi postali svjesni tek kada je počeo gorjeti.

Počeli su se javljati volonteri za sudjelovanje u obnovi. Vlade, uključujući i hrvatsku vladu, nude svoju pomoć. U tom buđenju pripadnosti koju je izazvao požar, mnogi žele pokazati da je Notre- Dame dio njih.

Napadi na kršćanstvo

No požar u katedrali Notre-Dame osvijetlio je i drugu stranu lica današnje Francuske i današnje Europe, ma koliko to mainstream mediji nastojali prikriti. Zajedno s krovom Notre-Dame, na društvenim su mrežama planula i likovanja zbog požara, naslađivanja ruševinom…

Nakon što je požar ugašen i katedrala spašena od potpune destrukcije, s istih su adresa počeli prozivati donatore za obnovu, optužujući ih da žele izbjeći porez, nastavljaju se, u rasponu od banalnih do uistinu vulgarnih, prozivke sviju koji žele obnovu. Poziva ih se da ulože taj novac za gladnu djecu, vrtiće, škole, a možda i u „umjetnost“ pišanja po katedralama.

Ali bilo bi vrlo neobično da se takav val bijesa na društvenim mrežama nije dogodio, uzmemo li u obzir da su napadi na kršćansko nasljeđe u Europi i na njegove simbole poprimili obilježja pravog rata, da je lani samo u Francuskoj napadnuto i oskrnavljeno 865 katoličkih crkava (prema službenoj državnoj statistici) ili čak 1063 prema PI-news, njemačkoj web-stranici (Politically Incorrect) koja donosi informacije koje institucije i mainstream mediji prikrivaju.

Bilo bi sasvim nerealno očekivati, da će oni koji stoje iza takvih djela tugovati nad požarom u katedrali Notre-Dame, bez obzira je li riječ od radikalnim islamistima ili o revolucionarnoj ljevici.

No ključni je problem današnje Europe sustavno potiskivanje te spoznaje i pristanak na destrukciju zajedničkog europskog identitetskog – kršćanskog nazivnika.

Vatra u katedrali Notre-Dame osvijetlila je i izvukla na površinu oba ta problema. I ostavila poruku: ono što čini duh Notre-Dame, ono oko čega su srednjovjekovni majstori izgradili katedralu, ostalo je sačuvano: kapelan pariške vatrogasne brigade pater J.M. Fournier je iz još goruće katedrale iznio krunu od trnja, relikviju za koju se vjeruje da ju je nosio Krist u trenutku raspeća, u pepelu je ostao očuvan francuski pijetao s vrha šiljka u kojem se nalaze važne relikvije, niti jedna Biblija nije izgorjela, zlatni križ na oltaru ostao je netaknut ured pepela…

U katedrali Notre-Dame je zapravo ostalo očuvano i izvučeno na površinu sve ono oko čega je impresivnim umijećem i privrženošću Notre Dame sagrađena katedrala.

Požar je privukao pozornost. A ono što je nadživjelo požar potiče na buđenje zatomljenog i zapuštenog identiteta u kršćanskoj Francuskoj i Europi.

Ako se na tom buđenju nastavi graditi, ne mogu ga pobijediti osvajači mačem, rušitelji orgulja, niti revolucionari koji pišanje po katedrali prozivaju umjetnošću. Ako se ugasi zajedno s požarom u katedrali Notre-Dame, barem nećemo moći reći da nismo imali priliku – osvijestiti se i progledati.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Gaženje ili svjedočenje ideala?

Objavljeno

na

Objavio

Uskrsna poruka konačne pobjede života nad smrću, dobra nad zlom, istine nad neistinom, pravde nad nepravdom, slobode nad zarobljenošću, mira nad nasiljem ideal je usađen u svakoga čovjeka i čitavo čovječanstvo, no mnogi ga ljudi fascinirani manjim vrijednostima ignoriraju, odbacuju ili osporavaju. Kršćanstvo općenito, a osobito katolištvo, taj ideal njeguje i nudi ga svim ljudima kako za njihovo osobno dobro tako i za dobro formalnih i neformalnih zajednica kojima pripadaju, kao i čitavoga čovječanstva, poštujući svaku savjest koja je izraz i potvrda osobne slobode, tj. mogućnosti izbora.

Prihvaćanje, njegovanje i ponuda toga tako poželjnoga ideala nisu tek neka teorija, neka ideologija ili neka utopija, nego su utemeljeni na životnoj stvarnosti, povijesnoj stvarnosti koja ima svoje procese nastanka i razvitka koji su zdravorazumski provjerljivi. Premda Biblija nije znanstvena knjiga, ni povijesna ni zemljopisna, ona je ipak izniman, dragocjen izvor i za povijest i za zemljopis kao znanosti. Premda predaja, koja se prenosi s naraštaja na naraštaj i koja trajno živi u sadašnjosti, također nema znanstvenih, ni povijesnih ni zemljopisnih pretenzija, ipak je dragocjen izvor i za povijest i za zemljopis. Drugim riječima Isus Krist, njegovo djelovanje, njegova muka i njegov nauk povijesna su činjenica realizirana u točno određenim vremenskim i zemljopisnim okvirima te nema zdravorazumskoga razloga za njegovo osporavanje. U očima pak vjernika, kršćana, katolika, ne odričući se zdravoga razuma ni zdravorazumske kritičnosti, Isus je i uskrsnuo, oživio nakon što je preminuo i bio pokopan, ali ne više s materijalnim, nego s proslavljenim tijelom, što je iskorak iz ovozemaljske povijesti i zemljopisa u transcendenciju, natpovijest.

Natpovijesni događaj

Uskrsnuće Isusovo nije povijesni, nego natpovijesni, transcendentni događaj te se ne može dohvatiti tek zdravim razumom, nego isključivo vjerom, povjerenjem i slobodnim prihvačćnjem Božje objave. Isusovo uskrsnuće, premda je natpovijesno i transcendentno, ipak ima iznimno duboke korijene u povijesti i zemljopisu, kako prije otkrivanja praznoga groba tako i nakon spoznaje da je grob prazan. Naime, povijesno je provjerljiva iznimna promjena koja se dogodila nakon Isusova uskrsnuća, kako među njegovim neposrednim učenicima s kojima je živio i drugovao za svoga javnoga djelovanja tako i među neizbrojivim njegovim učenicima do danas, a od kojih su mnogi upravo zbog vjernosti Isusu Kristu uskrslomu prolili svoju vlastitu krv i žrtvovali svoje ovozemaljske živote. Upravo tolika dragovoljno prolivena krv svjedočanstvo je vjerodostojnosti uskrsne poruke i ideala koji ona donosi i jamči. Suvremeni čovjek, pa i suvremeno čovječanstvo, premda u najdubljoj svojoj intimi žudi za tim iznimnim idealom, premda za vjerodostojnost toga ideala postoje argumenti dragovoljno žrtvovanih života (a svaki je ljudski život predragocjen svakomu čovjeku da bi ga žrtvovao za nešto sumnjivo ili samo vjerojatno), mnogi se odriču pravoga, najboljega ideala i daju prednost manjim vrijednostima. Upravo to se događa i u suvremenom hrvatskom društvu u kojem se tomu najboljemu idealu suprotstavljaju sebični osobni ili grupni interesi. Naime, baš svako onemogućavanje stručnim i sposobnim članovima hrvatskoga društva da rade, djeluju i ostvaruju ono što mogu, u čemu su najbolji, gaženje je toga ideala. Svako privilegiranje pojedinaca jer su pripadnici ove ili one političke stranke ili političke opcije izravno je gaženje toga ideala.

Prilika za obnovu osobne vjere

Svako potiskivanje osoba jer se ideološki ne uklapaju u različite projekte ideoloških agenata neposredno je gaženje toga ideala. Svaka zloporaba deklariranih vrjednota za nasilje nad drugačijima i neistomišljenicima onemogućavanje je toga ideala. Svako nepoštivanje savjesti, posebno legalnoga i legitimnoga priziva savjesti, brutalno je gaženje elementarne osobne slobode, dakle i toga ideala… Više je nego tragično ako u takvim gaženjima, na bilo kojoj razini i u bilo kojim okolnostima, aktivno sudjeluju vjernici, deklarirani kršćani, katolici, jer njihovi su takvi postupci dvostruko štetni: onemogućuju opće dobro u hrvatskom društvu i sablazan su onima pred kojima bi trebali biti svjedoci ideala.

Ovogodišnja proslava svetkovine Isusova uskrsnuća, osobito za katoličke vjernike, nova je prilika za obnovu osobne vjere, osobnoga povjerenja i prihvaćanja Božje objave, za prepoznavanje i prihvaćanje jedinoga stvarnoga i neupitnoga ideala. Budu li oni koji se u hrvatskom društvu deklariraju kao katolici, a osobito oni od njih koji su na važnim državnim i društvenim vodećim položajima, stvarno prihvatili uskrsnu poruku, očistili se od napasti da manjim vrijednostima daju prednost pred jedinim pravim idealom, kojemu sam Bog jamči trijumf, hrvatsko društvo brzo će početi ozdravljivati. Zakažu li pak katolički vjernici, osobito oni na odgovornim mjestima, hrvatsko će se društvo mučiti u svojim krizama, a umjesto svjedočanstva uskrsne pobjede pružat će sablazan ostalim članovima hrvatskoga društva.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari