Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Kako će Hrvatska plesati vidjet ćemo, glavno da nije u kozaračkom kolu

Objavljeno

na

Sjećam se iz djetinjstva pjesme „… vrijeme se mijenja, a Ciganke varošanke još iz sela nema“. Sada vrijeme mijenjaju ljudi koji se igraju malih bogova, pomiču vrijeme TužbeSada se bude i braniteljske udruge, pa dižu tužbe protiv četničkih „Novosti“, no mogu predvidjeti kako će to završiti jer ljubitelja „Novosti“ ima u lijepom broju i u hrvatskom pravosuđu, te će „predmet“ biti suptilno upućen (ako uopće bude) sudu i sucu koji za lijepe naše haubice i slične svinjarije imaju sluha, tužbe će biti spremljene u pretinac na kojemu piše „Satira“, a braniteljima poručiti da za satiru nemaju smisla, sve shvaćaju preozbiljno. Čak su i srpsku agresiju devedesetih shvatili ozbiljno.naprijed i natrag kako im se sviđa, a narodu se sve manje sviđaju te igre s vremenom i doista bi trebalo prestati s budalaštinama koje naizgled samo trenutno dezorijentiraju ljude, ali – sudim po sebi – imaju posljedice koje i dulje traju. Koliko god to naizgled bilo iracionalno. Slično se ponaša moj mačak Kan koji ne zna koliko je sati, ali nešto mu je ipak čudno. No, prilagodljiv je, od malih nogu živi u mojem duhanskom dimu i ne smeta mu niti se osjeća pasivnim pušačem. Ponekad se igra s praznim kutijama cigareta, u zadnje vrijeme manje jer su na kutijama one grozne slike strašnih bolesti od kojih navodno umiru pušači, premda znanstvenih dokaza nema.

NovostiKad vidim natpis da pušači umiru mladi, ja se sa svojih sedamdeset i nešto godina lecnem. Jel pušenje škodi? Ma naravno da škodi, ali škodi puno toga, recimo žestoko alkoholno piće, ali na bocama nema tih stravičnih slika. Nema ih ni na novinama poput srpskih „Novosti“ ili riječkoga „Novoga lista“, a trebalo bi ih biti više nego na cigaretama jer se radi o povijesno dokazanom otrovu, smućkanom ne samo protiv jedne kategorije društva (poput pušača) nego protiv cijeloga jednog naroda, dotično hrvatskog.

Riječki „Novi list“ je u rukama stare jugoslavenske Partije i Udbe (ekstenziju s druge strane tunela Učke drži KOS, što je gotovo javna tajna) . „Novi list“ je neformalni sljednik lista „Komunist“, a „Novosti“ su neformalni, ali sadržajno blistav sljednik onoga „Srbobrana“ do istrage vaše ili naše te se pojavljuju, financirane hrvatskim novcem, u samostalnoj, suverenoj itd. hrvatskoj državi čije se vlasti, lijeve ili desne, prave blesavima i nadalje daju naš novac za vrijeđanje iste te države i njezinih insignija, dok DORH sluša očima i gleda ušima, a na taj je način teško nešto vidjeti i čuti pa niti vidi niti čuje, niti se oglašuje, ignorira Hrvatske novinare i publiciste koji podsjećaju na Ustavni zakon o zastavi, grbu i himni Republike Hrvatske.

Sada se bude i braniteljske udruge, pa dižu tužbe protiv četničkih „Novosti“, no mogu predvidjeti kako će to završiti jer ljubitelja „Novosti“ ima u lijepom broju i u hrvatskom pravosuđu, te će „predmet“ biti suptilno upućen (ako uopće bude) sudu i sucu koji za lijepe naše haubice i slične svinjarije imaju sluha, tužbe će biti spremljene u pretinac na kojemu piše „Satira“, a braniteljima poručiti da za satiru nemaju smisla, sve shvaćaju preozbiljno. Čak su i srpsku agresiju devedesetih shvatili ozbiljno.

KZHrvatsku državu i hrvatski narod nitko ne štiti, a osobito ne Državno odvjetništvo kojemu je to zadaća i posao. Posve je druga stvar s političarima i političarčićima, tajkunima i tajkunčićima i uopće uvrjedljivim dušicama koje štiti Kazneni zakon, a u nj se na velika vrata vratio verbalni delikt.

Istoga dana kada je Dujmović u „Vijencu“ predstavljao svoju knjigu o masovnim ubojstvima novinara poslije preokreta 1945. i nadalje, istoga dana, velim, i čak u isto vrijeme (?), održana je u Europskom domu rasprava o današnjem masovnom progonu novinara kojima se masovno sudi na temelju idiotskih odredaba Kaznenog zakona – za klevetu, uvredu, sramoćenje i slične verbalne (pisane) delikte, pa novinar može masno platiti i kada napiše istinu, no ona istjera na čistinu ime osobe kojoj ta istina navodno škodi u karijeri, pa tuži novinara i dobiva spor. Govornici su bili ugledni (i jedan manje ugledan) novinari i pravnici (i među njima jedan manje ugledan), a Katja Kušec potegnula je i ovom prilikom neodgovoreni upit HNIP-a Državnom odvjetništvu oko srpskih „Novosti“,na što je jedan od manje uglednih nešto progunđao o satiri, te da se nekima takva možda i ne sviđa, ali…

U svemu, presjek današnjega novinarsko-pravničkog miljea, s dosta suprotstavljenim stajalištima, no sve se odvijalo u rukavicama, civilizirano. Budući da su navedeni bili gosti HNIP-a,a i ja sam član, nisam htio intervenirati poštujući hrvatsku tradiciju da je gost svetinja, pa ni na rječnik Denisa Kuljiša koji je u zadnje vrijeme okrenuo kaput, ali i nadalje barata neobičnim rječnikom pa, primjerice, HAZU naziva Akademijom nauka. Što i ne bi, kada se upravo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu oživljava Marxov naučni socijalizam, studenti dolaze, slušaju, uče. Studiraju.

Nemam ništa protiv okretanja kaputa, ako se okreće na našu stranu, veseli me kada vidim da se Prosperov Novak vraća na svoja stajališta sa samoga početka devedesetih kada je bio pomoćnik Vlatka Pavletića, raduje me kad čitam Banca, koji je evoluirao nakon što je usred rata s Vesnom Pusić i sličnima išao đonom na Franju Tuđmana.

Mi koji se u svih ovih dvadeset i šest ili sedam godina nismo pomaknuli ni za milimetar, moramo kršćanski prihvatiti sve one koji su u složenim trenutcima povijesti lutali političkim bespućima. Bez obzira što su nas neki od navedenih izbacivali iz PEN-a (ma hvala Bogu, PEN ionako više ne znači ništa) – izbacili usred hrvatske države nas dvadeset i pet ili šest pisaca, zajedno sa Slavkom Mihalićem, ali i Vladimirom Šeksom, neka ne bude zaboravljeno.

Spomenuo sam Filozofski fakultet s boljševičkim odsjekom. Ondje barem (valjda) nema udbaša koji su vezali studente za radijatore, a sada su profesori. Takav jedan postoji na Fakultetu političkih znanosti, preziva se Barišić. Igrom slučaja naletio sam neki dan na čovjeka koji sada ima doktorsku titulu, a u vrijeme progona katoličke mladeži osamdesetih ispitivao ga je rečeni Barišić i prijetio mu da će „završiti u podrumu s ostalima“, posebno iritiran majicom privedenoga na kojoj je pisalo In te Domine speravi. Isljednik se i lažno predstavio. Rekao je da se zove Hrčika.Ha. Koliko još ima takvih hrčika i hrčaka na Zagrebačkom sveučilištu, trebalo bi proučiti. I zatim lustrirati.

Slučaj akademika Mislava Ježića kojemu je i u žalbenom postupku zabranjeno da predaje na Filozofskom fakultetu u ZG-u posve jasno govori da je putem većine u Vijeću vlast na FF-u preuzela ordinarna crvena klatež protuznanstvene i protuhrvatske orijentacije.

Deklaracije i rezolucije

U Rimu, na mjestu gdje je šestorka prije šezdeset godina potpisala Rimske ugovore, slavljena je Europa bez granica i potpisana Deklaracija o nazivu i položaju Europske unije. Potpisalo je dvadeset sedam država (minus Britanija, plus Hrvatska). Rimske ugovore ne treba brkati s Rimskim ugovorima iz 1941. kada su nam Talijani nakon Karađorđevićeva rapallskog poklona maznuli još veći dio Dalmacije – što je, međutim, imalo rok samo do 1943. i pada Italije. Petnaestak godina poslije Italija se našla među šest država koje su potpisale nove Rimske ugovore, proslavljene ovih dana.

Povijest EZ a posebno potom pod imenom EU ima lijepih i manje lijepih trenutaka, a ako se promatra bitno može se reći da se razvijala u stalnim borbama za naddržavne Sjedinjene Europske Države s jedne strane, i nasuprot toj ideji za labavu konfederacijiu nacionalnih država. Prva, naddržavna zamisao bila je pogrješna i nije prošla niti je mogla proći. Druga je pod različitim „agendama“ funkcionirala, ali je prirodom stvari i u njoj radio crv svojevrsne birokratske elite sklone oblikovanju centrale iz koje idu dekreti koji, stvoreni u uredima, ne uzimaju u obzir osobitosti pojedinih nacionalnih država. Otpor je eskalirao ulaskom zemalja iz istočne Europe, posebno osjetljivih na diktate jer imaju povijesna iskustva, pa smo sada tu gdje jesmo, a njihov se u mnogočemu pravedan gnjev često pogrješno naziva populizmom, u istoj onoj zamjeni teza koja nacionalizam proglašava šovinizmom i slično. A da populizma u negativnom značenju riječi doista ponegdje ima – nije sporno.

Ono što se događalo nedavnih dana u Rimu jest pokušaj da se dvije panike (Brexit i tzv. populizam) smire i prevladaju dokumentom (deklaracijom) koji je na razini uopćenih fraza o sigurnoj, prosperitetnoj, socijalnoj i snažnoj Uniji koja se mora čvrsto ili manje čvrsto držati za ruke, bile ruke velike ili malene, a sitnijim slovima je napisano da vlak više ne će priključivati nove vagone, barem dok Zemljani ne stignu na Mars. Što pak znači da su Srbija i Turska poslane u Moskvu, a Bosna i Hercegovina prepuštene podosta prozirnoj sudbini.

EU 27 vozi dalje s dopuštenjem zemljama da plešu i pjevaju u različitom ritmu, te se može reći da je u Rimu stvorena nova ritmika, što god to značilo, a vjerojatno ipak u glazbenom smislu donosi Europu s nekoliko brzina ogrnutih u ritam valcera, polke, čardaša itd., a kako će Hrvatska plesati vidjet ćemo, glavno da nije u kozaračkom kolu.

Glede Hrvata u BiH nema povoljnih vijesti, jer mantra probuđene Hrvatske u odnosu na njih, to jest o Hrvatima kao nositeljima europskih vrijednosti i zamašnjaka za EU-perspektivu cijele BiH – dolazi u pitanje. Bošnjaci muslimani vjerojatno likuju jer njima (kao i Srbima) ta EU ne znači ništa, što su upravo pokazali Bošnjačkom deklaracijom protiv federalizacije, a nestrpljivo čekaju i najavljeni referendum sultana Erdogana u Turskoj, kojemu rimska deklaracija daje vjetar u leđa. Erdogan se sve više posvećuje turskom imperijalizmu u Europi, ponaša se kao Osmanlije poslije pobjede kod Nikopolja. Da je tako, svjedoči i tursko miješanje u unutarnja pitanja nama prijateljske Bugarske, a u FBiH su odavno uskočile janjičarske čete, te arapske postrojbe – sastav sličan kao pod Sigetom u 16. stoljeću.

U danima prije Rima, jedan je od velikih mudraca iz velike zemlje EU-a ponovio laž da je Europska unija osigurala mir u Europi nakon II. svjetskog rata. Istina kaže da je EU osigurala prvi rat u Europi poslije drugoga svjetskog klanja, doista mirno i pribrano gledala kako se u srpskoj vanjskoj i unutarnjoj agresiji na Hrvatsku, u novom genocidu nad hrvatskim narodom, razara jedna stara europska zemlja, kršćanska i dotično katolička , zemlja i narod koji je i u groznim okolnostima komunizma sačuvao one vrijednosti koje je Europa u liberalnom zanosu i tzv. slobodi izgubila. Gledala je EU potom mirno i pribrano kako Srbi u BiH ubijaju muslimane i Hrvate, a nakon ratova uz američku pomoć poklonila pola BiH Srbima i pola muslimanima koji su više-manje istjerali Hrvate iz srednje Bosne. Napokon, sve je svaljeno na Hrvate, izmišljen je „zajednički zločinački pothvat“ od kojega sada trnu zubi našim ljudima u Haagu, na političkom sudu čije tužiteljstvo i danas, toliko godina poslije, namjerno i pakosno tovari na leđa uznika izmišljotine nastale u europskim (najviše) kuhinjama gdje radi osoblje koje je u koledžima školovano na protuhrvatskoj matrici.

Toliko o EU, vraćamo se domaćim vijestima u kojima prevladavaju Agrokor, arhivi i lokalni izbori. Agrokor će vjerojatno dobiti visokog povjerenika, možda ruskog veleposlanika Azimova u paradnoj odori. Arhivi bi mogli biti otvoreni, čak bi se nešto iz njih moglo saznati premda su već odavno začešljani, obrijani, ispeglani i napudrani, dokumenti lažirani ili oskvrnuti na razne načine. Lokalni izbori po prvi put nakon mnogo godina donose neke zanimljivosti u glavnom gradu gdje se igra poker s tri dame i dva dečka.

U kulturi ništa novo, Hribar se privremeno preselio u Beograd odakle odapinje strjelice prema Hrvatskoj. DORH „vrši izvide“ u HAVC-u na temelju nalaza Državne revizije, s posebnim osvrtom na pogodovanje vrlo prosječnog redatelja Matanića svojem producentu. Na HRT-u su poznati ravnatelji programa, produkcije, tehnike itd., a kako će se stvari razvijati, ostaje vidjeti, no životopisi daju nadu. Ono što raduje jest da su ratni izvjestitelji iz te kuće prionuli poslu i odlučili skupiti sve dostupne video i audio zapise iz Domovinskoga rata, uključujući fotografije. Glede književnosti: u Leipzigu Hrvatska i nadalje nema vlastiti štand. Mogla je posuditi jedan od onih zagrebačkih, adventskih.

Glede cigareta još jednom (da zaokružim kolumnu): po statistikama, pedeset posto odraslih Hrvata je ovisno o duhanu. Riječ je o najjačoj hrvatskoj stranci čiji se članovi sve više osjećaju kao drugorazredni građani, premda od drsko visokih cijena cigareta dobro žive i proizvođači i država. Očekujem da će u sljedećem valu maltretiranja pušača duhanu sklona polovica hrvatskoga stanovništva biti prisiljena nositi na rukavima one iste sličice koje se sada nalaze na kutijama cigareta. Zadnji korak su logori za pušače, možda na Golom otoku. Ideja o Golom otoku ionako živi: nakon one čuvene nedavne utakmice Hajduka i Rijeka, jedna je komercijalna televizija anketirala po Rijeci te dobila izjavu nekog Arsena (prezime nije otkriveno) koji reče: Sve njih treba na Goli otok. Ako se te zamisli spoje sa staljinističkom skupinom na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, ideja ima „intelektualno“ zaleđe.

Na kraju: hoćemo li priznati ili ne ćemo, dobra atmosfera na tribinama u utakmici Hrvatske i Ukrajine svima nam se svidjela, kao i rezultat.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Hroslavijske zlatne kočije za Budimira Lončara

Objavljeno

na

Objavio

Obećala sam sama sebi da neću napisati ni riječ o odluci zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića da dodijeli Medalju Grada Zagreba Budimiru Lončaru.

No nisam mogla održati obećanje nakon što se sam Budimir Lončar pohvalio Jutarnjem listu:

“Ako postoji nešto na što sam ponosan, onda je to moje sudjelovanje u radu Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, kada je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju.” (Jutarnji list, 13. veljače 2019.).

Zato, ipak, evo nešto o razlozima za ponos Budimira Lončara.

Najprije ponešto o političko-vojnom kontekstu u kojem je donesena rezolucija Vijeća sigurnosti 713, kojom je 25. rujna 1991. nametnut embargo na uvoz oružja.

JNA do toga trenutka nije uspjela blitzkriegom pokoriti Hrvatsku, što bi joj svijet bio tolerirao. Na međunarodnom političkom planu usporedno su trajala dva procesa. Uz poticaj Vatikana i Austrije, Njemačka se počela i javno zalagati za međunarodno priznanje Hrvatske, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Na drugoj strani, Velika Britanija je, uz Francusku potporu, činila sve kako bi spriječila ili barem odgodila to priznanje i dala JNA još jednu, jesensku šansu da pokori Hrvatsku i tako zadrži jugoslavenski okvir (i) buduće državne zajednice.

U skladu s takvim političkim ciljevima Velika Britanija je pripremila nacrt rezolucije 713, kojom će se nametnuti embargo na uvoz oružja za cijeli prostor tadašnje Jugoslavije. Rezoluciju je sponzorirao i SAD, koji je tada vodio politiku nemiješanja i embargo mu je služio kao način držanja sukoba pod nadzorom.

Izručena na pladnju

Kao i uvijek u Vijeću sigurnosti, rezolucija je trebala biti rezultat kompromisa. Hrvatskoj susjedne države Austrija i Mađarska požurivale su sjednicu Vijeća sigurnosti kako bi “razmotrilo pogoršanje situacije koja izaziva ozbiljnu zabrinutost u regiji” (pismo Austrije).

Velika Britanija je takvu internacionalizaciju krize uvjetovala odredbama o embargu na uvoz oružja. Međutim, kako je to prvi ukazao britanski ekspert za međunarodnu sigurnost i ratne studije, profesor James Gow, rezoluciju o embargu ne bi bilo moguće donijeti bez izravne pomoći Budimira Lončara.

Naime, barem je Kina kao stalna članica Vijeća sigurnosti bila spremna uložiti veto (J. Gow, The Serbian Project and Its Adversaries, str. 92.- 93.). Kina nije željela prihvatiti presedan da Vijeće sigurnosti nametne uvoz oružja bilo kojoj suverenoj državi članici UN-a bez njezine suglasnosti. Zbog kineskog protivljenja Vijeće sigurnosti je tjedan dana bilo blokirano oko rezolucije.

No tada se uključuje Budimir Lončar kao vanjskopolitički ministar raspadajuće Jugoslavije. Preko Darka Šilovića, tadašnjega jugoslavenskog veleposlanika pri UN-u u New Yorku, pismenim putom traži žurnu sjednicu Vijeća sigurnosti i zahtijeva da joj osobno prisustvuje.

Sjednica je sazvana već sljedećeg dana. Budimir Lončar je kao prvi govornik osobno pozvao Vijeće sigurnosti da Jugoslaviji nametne embargo na uvoz oružja i tako omogućio jednoglasno prihvaćanje Rezolucije 713.

Razoružana i u to vrijeme goloruka Hrvatska time je ostala nasuprot tada četvrtoj vojnoj sili u Europi (JNA) bez mogućnosti legalne kupnje oružja sve do okončanja rata (jer za ukidanje embarga ponovno je potrebna suglasnost svih stalnih članica Vijeća sigurnosti), izručena je na pladnju jesenskoj ofenzivi JNA i srpskih paravojski, koji su potom četvrtinu hrvatskog teritorija okupirali i etnički očistili. Vijeće sigurnosti se ponovno uključilo tek u čuvanje njihovih ratnih stečevina preko UNPROFOR-a.

Takva je to bila Lončarova internacionalizacija, koju sam podrobnije opisala i u svojoj knjizi “Vježbe u Laboratoriju Balkan: Rat i mirovni proces 1991-1995”.

Dugoročno, nametnuti embargo učvrstio je pozicije starih struktura jugoslavenske duboke države koje su imale pristup ilegalnoj trgovini oružjem.

I to je početak pretvaranja tek stvorene Hrvatske u Hroslaviju, koje je do danas toliko uznapredovalo da je postalo mainstrem, da Budimir Lončar može javno iskazati svoj ponos zbog sudjelovanja u nametanju embarga. A kako da ne bude ponosan kada njegovi suradnici i njegovi pioniri danas upravljaju hrvatskim, odnosno hroslavijskim institucijama?

Prof. Ante Nazor o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja RH

Zato mislim da zbilja nije pravedno da oni danas nose funkcije, titule i odličja a da se on, njihov politički otac i guru, mora zadovoljiti tek skromnom Bandićevom medaljom. Veličini doprinosa Budimira Lončara priličilo bi zapravo jedno posebno odličje.

Primjerice – Hroslavijske zlatne kočije. Pod uvjetom da se u njima svaki dan uz svog mentora Lončara javno proveze po jedan od njegovih uspješnih pitomaca.

Tako bi Budimir Lončar mogao biti dodatno ponosan i zadovoljan učinjenim. A i Hrvati bi dobili bistriju sliku: tko je tko u Hroslaviji?

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Novinarka Bujice pitala Budu Lončara: Imate li grižnju savjesti zbog svega što ste učinili protiv Hrvatske?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

El-Mudžahed – U BiH su došli nakon ratovanja u Afganistanu. Išli su u džihad po cijelom svijetu

Objavljeno

na

Objavio

Amerika i Saudijska Arabija određuju nam mjesto džihada. Nakon Afganistana, oni su nam odredili da dođemo u BiH i ratujemo protiv Hrvata i Srba”, kazao mi je još 1994. godine Fares Said Ahmed, bivši pripadnik brigade El-Mudžahed, koji je u BiH došao iz Afganistana gdje je ratovao protiv SSSR-a.

Fares je bio pripadnik egipatske islamističke terorističke organizacije Al Gamma’e al-Islamiyye, čiji su članovi za osvetu zbog nestanka Fuada Qasema, po nalogu vođe vojnog krila Al Gamma’e Al-Islamiyye Muhammada Shawki al-Islamboulija, zeta smaknutog vođe Al-Qa’ide Osame bin Ladena, postavili autobombu ispred policijske uprave u Rijeci 20. listopada 1995. piše Hassan Haidar Diab / Večernji list

Iz BiH u Čečeniju

Ovih dana ponovno se aktualiziralo pitanje brigade El-Mudžahed u regiji nakon što je 43-godišnji Edin Gačić ubio susjeda Suada Sultanića i policajca Mahira Begića te je nakon nekoliko dana bijega naposljetku i ubijen u razmjeni vatre sa specijalnom policijom u blizini Kiseljaka u središnjoj Bosni.

Iako za Gačića kažu kako je sadistički ubojica koji je za vrijeme rata u BiH nemilosrdno ubijao kao pripadnik brigade El-Mudžahed, a s druge strane pojedini tvrde da je bolestan, ono što je evidentno da je upravo brigada El-Mudžahed bila sjeme terorističke organizacije Islamske države koja je nemilosrdno ubijala u Iraku i Siriji, s obzirom na to da su pripadnici te brigade putovali s jednog ratišta na drugi.

Čak šestorica terorista koji su izveli teroristički napad na Svjetski trgovinski centar u New Yorku i Pentagon bili su pripadnici brigade El-Mudžahed, ili su nakon rata bili obučavani u kampovima na teritoriji BiH.

Khalid al-Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u WTC u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkog napada, bili su pripadnici brigade El-Mudžahed i imali su putovnicu BiH, navedeno je u Izvještaju zajedničke Komisije američkog Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napada 11. rujna.

U ožujku 2004., utvrđeno je da je i drugi pilot, Navak Elhamzi, također sudjelovao u ratu u BiH kao pripadnik brigade El-Mudžahed.

– Iako je ideja šeika Abdullaha Azzama, koji je osnovao brigadu El-Mudžahed u Pakistanu koja se borila protiv vojske SSSR-a u Afganistanu, bila oslobađanje Palestine, nismo nakon njegove smrti smjeli govoriti o Palestini, već smo čekali naredbu iz Saudijske Arabije kamo ćemo ići dalje na džihad – govorio je Fares opisujući njihov put iz Afganistana do BiH.

– Rečeno nam je samo da idemo pomoći našoj braći muslimanima u BiH. U Pakistan su po nas došli zrakoplovi iz Saudijske Arabije te su nas prebacili u glavni grad Rijad gdje smo boravili nekoliko dana prije nego su nas prebacili u Zagreb, zatim u Split i dalje automobilima do srednje Bosne. Nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma opet su Amerika i Saudijska Arabija odlučile da džihad nastavimo u Čečeniji i to opet protiv Rusa.

Po završetku rata u BiH, grupirali su pripadnike brigade El-Mudžahed u Bihaću koji su željeli nastaviti džihad te su ih ponovno zrakoplovima Saudijske Arabije iz Zagreba prebacili u Saudijsku Arabiju te naposljetku u Čečeniju.

S obzirom na to da moje priključenje brigadi El-Mudžahed u Pakistanu bilo isključivo radi oslobođenja Palestine, odbio sam otići u Čečeniju i ostao sam u BiH – govorio je Fares koji je do napada na Ameriku 2011.godine živio u Zenici u BiH, ali je nakon tog napada, zbog velikog pritiska bosanske vlasti, napustio teritorij BiH kao i većina od 5 tisuća stranih boraca.

Fares Said Ahmed, bivši pripadnik brigade El-Mudžahed danas živi u jednoj od skandinavskih zemalja gdje je dobio i politički azil.

13. kolovoza 1993. godine, tadašnji zapovjednik armije BiH, general Rasim Delić, u sastav 3. korpusa Armije BiH uveo je odred El-Mudžahed. Pitoreskna sela u dolinama Lašve, Bile i Bosne postala su prve baze mudžahedina.

Hrvati i Srbi vrlo su brzo postali prijetnja uspostavi islamističkog poretka u BiH koji je nosio vehabijsko-selefijsku ideologiju kakvu danas njeguje ISIL. Sve nemuslimansko stanovništvo smatrali su nevjernicima i bogohulnicima koje treba iskorijeniti.

Sve ono što se događalo na širem području srednje Bosne devedesetih godina, od ubijanja i zločina koje su počinili pripadnici brigade El-Mudžahed do nedavno, bili smo svjedoci takvih događanja i zastrašujućih prizora, na sirijskim i iračkim ratištima, ubijanja, odrubljivanja glava… Strani borci iz arapskog islamskog svijeta u BiH počeli su dolaziti već u veljači 1992. godine, a njihovo sjedište bilo je u Zenici.

Već u proljeće 1992. godine organizirane su i prve podružnice po selima nadomak Travnika, Novog Travnika i Bugojna.

Po dolasku u srednju Bosnu, u Zenicu koja je zapravo bila sjedište islamskog radikalizma tijekom ratnih devedesetih, mudžahedini su prvi put u borbama protiv HVO-a sudjelovali na lašvanskoj bojišnici u Busovači u siječnju 1993. godine kada je izbio rat između Bošnjaka i Hrvata.

Odmah nakon izbijanja rata pripadnici brigade El-Mudžahed počinili su zločin nad Hrvatima u selu Dusina kod Zenice gdje je ubijeno 10 osoba, a jednom od njih izvađeno i srce što je, kao dokaz o zločinima u BiH, prikazano i pred Haaškim tribunalom.

Mudžahedini su svoje bitke po srednjoj Bosni u sukobima protiv HVO-a izvodili sa Sedmom muslimanskom brigadom. “Za Alaha protiv Vlaha”, bio je poklič mudžahedina. Sedma je kasnije dobila u nazivu i epitet Slavna. Isto tako, u selu Mehurić nadomak Travnika, u dolini rijeke Bile, u ljeto 1993. godine očišćenoj od Hrvata, već 1992. godine Sefer Halilović najavio je rat protiv Hrvata u BiH.

Vrlo brzo, mudžahedini su, upravo tamo, organizirali i svoje zapovjedništvo, ali i logor pod njihovim nadzorom u kojem su bili zarobljeni mahom Hrvati s tog područja. Mehurić, odnosno, dolina Bile, vrlo su brzo među Hrvatima postali sinonim radikalnog islama i borbe koja se vodi u to ime.

Iranski utjecaj u BiH

Dolazak mudžahedina iz Afganistana u BiH imalo je cilj stvoriti proturavnotežu iranske dominacije koja je bila sve jača i BiH. Jedini put za prolazak mudžahedinima bio je kroz Hrvatsku koja im je omogućila logističku potporu.

Iako je tadašnji predsjednik Franjo Tuđman bio protiv toga, nije mogao odbiti administraciju tadašnjeg predsjednika Billa Clintona s obzirom na to da su tada i CIA i Amerika bili na strane Hrvatske koja je u to vrijeme pripremala strategiju vojnih operacija za reintegraciju Krajine i zapadne Slavonije koje su još bile pod kontrolom pobunjenih Srba.

Osim mudžahedina koji su kroz Hrvatsku ušli u BiH, u Hrvatskoj su djelovale razne humanitarne organizacije poput saudijske Al-Haramein i visoki saudijski komitet koji su pod krinkom humanitarne pomoći širili vehabijsko-selefijsku ideologiju koja je u BiH naišla na vrlo plodno tlo i jako brzo se proširila.

Danas se na teritoriju BiH nalazi nekoliko tisuća pripadnika vehabijsko-selefijskog pokreta koji je nastao zahvaljujući tim organizacijama i opstao do danas, a priključio mu se veliki broj domicilnog stanovništva. Isto tako, u Borovju, naselju u Zagrebu, djelovala je i humanitarna organizacija Muafaq koja je bila direktno povezana s Osamom bin Ladenom.

Iako je hrvatska obavještajna služba tada imala sve podatke glede te organizacije, ništa nisu mogli učiniti zbog velikog američkog pritiska.

Međutim, Hrvatska je iskoristila priliku nakon bombaškog napada u Oklahoma Cityju, 19. travnja 1995. godine, kada je izveden teroristički napad na kompleks federalnih službi u američkoj državi Oklahomi koji je prouzročio smrt 168 osoba, a više od 800 osoba je ozlijeđeno.

Iako je teroristički napada počinio Amerikanac, Timothy McVeigh, čiji je motiv bila odmazda za smrt nedužnih ljudi prouzročenih od strane federalne vlade prilikom opsade u Wacou i incidenta u Ruby Ridgeu, prve sumnje bile su kako su počinitelji terorističke organizacije Al-Qa’ida ili neke druge islamističke skupine.

Tako je hrvatska služba u koordinaciji sa SAD-om, dva dana nakon napada, pokrenula veliku antiterorističku akciju prilikom koje je zatvorila i u BiH deportirala gotovo sve potencijalne osobe koje su živjele ili boravile na teritoriju Hrvatske. SAD i Saudijska Arabija bile su sve više zabrinutije zbog velikog utjecaja koji je Iran imao na tadašnjeg predsjednika Aliju Izetbegovića.

Naime, Iranci , uz politički, imali su i veliki vojni utjecaj na tadašnju Armiju BiH što se Amerikancima niti malo nije sviđalo. Iranci su u BiH, osim više od 100 vojnih savjetnika i stručnjaka za obuku, ali i 500 pripadnika Iranske revolucionarne garde te 100 boraca libanonskog Hezbollaha, prema izvještaju američke obavještajne službe CIA-e, samo od svibnja 1994. do siječnja 1996. preko Hrvatske u BiH dopremili oko 14.000 tona oružja vrijednog između 100 i 200 milijuna dolara.

Pošiljke koje su stizale osam puta mjesečno uglavnom su sadržavale pješačko naoružanje i municiju te velik broj ručnih raketnih bacača i protutenkovskih raketa. Između ostalog, u izvješću CIA-e stajalo je kako je Armija BiH ojačala zahvaljujući tom naoružanju te se, zahvaljujući tome, promijenila i vojna ravnoteža na terenu, što je omogućilo da Armija BiH vrati velik dio teritorija koji je bio pod kontrolom bosanskih Srba.

Zbog toga je Alija Izetbegović bio pod pritiskom SAD-a i Saudijske Arabije da prekine sve vojne i političke odnose s Irancima nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, ali on to nije učinio. Štoviše, koristio je svaku priliku da zahvali ajatolahu Hameneiju i tadašnjem iranskom predsjedniku Akbaru Hashemiju Rafsanjaniju.

Da su odnosi između Izetbegovića i Iranaca bili na najvišoj razini do njegove smrti, potvrđuju i dokumenti CIA-e u kojima stoji da su Iranci predali Izetbegoviću najmanje 500 tisuća dolara u dvije torbe za pomoć kampanji Stranke demokratske akcije uoči izbora 1996.

Glavni koordinatori za dopremanje naoružanja u BiH od bošnjačke strane bili su zamjenik ministra obrane BiH Hasan Čengić, za kojeg je CIA tvrdila da je glavni iranski čovjek u BiH, i direktor BiH obavještajne službe Bakir Alispahić. Oni su morali biti udaljeni sa svih političkih položaja u BiH nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma.

Osim udaljavanja svih koji su surađivali s Iranom, američka administracija je preko pripadnika IFOR–a, međunarodnih mirovnih snaga u BiH, u veljači 1996. godine upala u kamp prepun snajpera, raketa, raznih vrsta eksploziva te tom prilikom uhitili trojicu Iranaca koji su vodili taj kamp.

Danas, zbog pritisaka SAD-a i Saudijske Arabije na vlast u BiH Iranski je utjecaj smanjen na minimum dok je utjecaj Saudijske Arabije sve veći, što dokazuje porast islamskog radikalizma, a posebice vehabijsko-selefijskog pokreta u BiH.

Hassan Haidar Diab / Večernji list

 

IVO LUČIĆ: Puno toga među Bošnjacima, Srbima i Hrvatima je ‘zloglasno’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari