Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Kako će Hrvatska plesati vidjet ćemo, glavno da nije u kozaračkom kolu

Objavljeno

na

Sjećam se iz djetinjstva pjesme „… vrijeme se mijenja, a Ciganke varošanke još iz sela nema“. Sada vrijeme mijenjaju ljudi koji se igraju malih bogova, pomiču vrijeme TužbeSada se bude i braniteljske udruge, pa dižu tužbe protiv četničkih „Novosti“, no mogu predvidjeti kako će to završiti jer ljubitelja „Novosti“ ima u lijepom broju i u hrvatskom pravosuđu, te će „predmet“ biti suptilno upućen (ako uopće bude) sudu i sucu koji za lijepe naše haubice i slične svinjarije imaju sluha, tužbe će biti spremljene u pretinac na kojemu piše „Satira“, a braniteljima poručiti da za satiru nemaju smisla, sve shvaćaju preozbiljno. Čak su i srpsku agresiju devedesetih shvatili ozbiljno.naprijed i natrag kako im se sviđa, a narodu se sve manje sviđaju te igre s vremenom i doista bi trebalo prestati s budalaštinama koje naizgled samo trenutno dezorijentiraju ljude, ali – sudim po sebi – imaju posljedice koje i dulje traju. Koliko god to naizgled bilo iracionalno. Slično se ponaša moj mačak Kan koji ne zna koliko je sati, ali nešto mu je ipak čudno. No, prilagodljiv je, od malih nogu živi u mojem duhanskom dimu i ne smeta mu niti se osjeća pasivnim pušačem. Ponekad se igra s praznim kutijama cigareta, u zadnje vrijeme manje jer su na kutijama one grozne slike strašnih bolesti od kojih navodno umiru pušači, premda znanstvenih dokaza nema.

NovostiKad vidim natpis da pušači umiru mladi, ja se sa svojih sedamdeset i nešto godina lecnem. Jel pušenje škodi? Ma naravno da škodi, ali škodi puno toga, recimo žestoko alkoholno piće, ali na bocama nema tih stravičnih slika. Nema ih ni na novinama poput srpskih „Novosti“ ili riječkoga „Novoga lista“, a trebalo bi ih biti više nego na cigaretama jer se radi o povijesno dokazanom otrovu, smućkanom ne samo protiv jedne kategorije društva (poput pušača) nego protiv cijeloga jednog naroda, dotično hrvatskog.

Riječki „Novi list“ je u rukama stare jugoslavenske Partije i Udbe (ekstenziju s druge strane tunela Učke drži KOS, što je gotovo javna tajna) . „Novi list“ je neformalni sljednik lista „Komunist“, a „Novosti“ su neformalni, ali sadržajno blistav sljednik onoga „Srbobrana“ do istrage vaše ili naše te se pojavljuju, financirane hrvatskim novcem, u samostalnoj, suverenoj itd. hrvatskoj državi čije se vlasti, lijeve ili desne, prave blesavima i nadalje daju naš novac za vrijeđanje iste te države i njezinih insignija, dok DORH sluša očima i gleda ušima, a na taj je način teško nešto vidjeti i čuti pa niti vidi niti čuje, niti se oglašuje, ignorira Hrvatske novinare i publiciste koji podsjećaju na Ustavni zakon o zastavi, grbu i himni Republike Hrvatske.

Sada se bude i braniteljske udruge, pa dižu tužbe protiv četničkih „Novosti“, no mogu predvidjeti kako će to završiti jer ljubitelja „Novosti“ ima u lijepom broju i u hrvatskom pravosuđu, te će „predmet“ biti suptilno upućen (ako uopće bude) sudu i sucu koji za lijepe naše haubice i slične svinjarije imaju sluha, tužbe će biti spremljene u pretinac na kojemu piše „Satira“, a braniteljima poručiti da za satiru nemaju smisla, sve shvaćaju preozbiljno. Čak su i srpsku agresiju devedesetih shvatili ozbiljno.

KZHrvatsku državu i hrvatski narod nitko ne štiti, a osobito ne Državno odvjetništvo kojemu je to zadaća i posao. Posve je druga stvar s političarima i političarčićima, tajkunima i tajkunčićima i uopće uvrjedljivim dušicama koje štiti Kazneni zakon, a u nj se na velika vrata vratio verbalni delikt.

Istoga dana kada je Dujmović u „Vijencu“ predstavljao svoju knjigu o masovnim ubojstvima novinara poslije preokreta 1945. i nadalje, istoga dana, velim, i čak u isto vrijeme (?), održana je u Europskom domu rasprava o današnjem masovnom progonu novinara kojima se masovno sudi na temelju idiotskih odredaba Kaznenog zakona – za klevetu, uvredu, sramoćenje i slične verbalne (pisane) delikte, pa novinar može masno platiti i kada napiše istinu, no ona istjera na čistinu ime osobe kojoj ta istina navodno škodi u karijeri, pa tuži novinara i dobiva spor. Govornici su bili ugledni (i jedan manje ugledan) novinari i pravnici (i među njima jedan manje ugledan), a Katja Kušec potegnula je i ovom prilikom neodgovoreni upit HNIP-a Državnom odvjetništvu oko srpskih „Novosti“,na što je jedan od manje uglednih nešto progunđao o satiri, te da se nekima takva možda i ne sviđa, ali…

U svemu, presjek današnjega novinarsko-pravničkog miljea, s dosta suprotstavljenim stajalištima, no sve se odvijalo u rukavicama, civilizirano. Budući da su navedeni bili gosti HNIP-a,a i ja sam član, nisam htio intervenirati poštujući hrvatsku tradiciju da je gost svetinja, pa ni na rječnik Denisa Kuljiša koji je u zadnje vrijeme okrenuo kaput, ali i nadalje barata neobičnim rječnikom pa, primjerice, HAZU naziva Akademijom nauka. Što i ne bi, kada se upravo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu oživljava Marxov naučni socijalizam, studenti dolaze, slušaju, uče. Studiraju.

Nemam ništa protiv okretanja kaputa, ako se okreće na našu stranu, veseli me kada vidim da se Prosperov Novak vraća na svoja stajališta sa samoga početka devedesetih kada je bio pomoćnik Vlatka Pavletića, raduje me kad čitam Banca, koji je evoluirao nakon što je usred rata s Vesnom Pusić i sličnima išao đonom na Franju Tuđmana.

Mi koji se u svih ovih dvadeset i šest ili sedam godina nismo pomaknuli ni za milimetar, moramo kršćanski prihvatiti sve one koji su u složenim trenutcima povijesti lutali političkim bespućima. Bez obzira što su nas neki od navedenih izbacivali iz PEN-a (ma hvala Bogu, PEN ionako više ne znači ništa) – izbacili usred hrvatske države nas dvadeset i pet ili šest pisaca, zajedno sa Slavkom Mihalićem, ali i Vladimirom Šeksom, neka ne bude zaboravljeno.

Spomenuo sam Filozofski fakultet s boljševičkim odsjekom. Ondje barem (valjda) nema udbaša koji su vezali studente za radijatore, a sada su profesori. Takav jedan postoji na Fakultetu političkih znanosti, preziva se Barišić. Igrom slučaja naletio sam neki dan na čovjeka koji sada ima doktorsku titulu, a u vrijeme progona katoličke mladeži osamdesetih ispitivao ga je rečeni Barišić i prijetio mu da će „završiti u podrumu s ostalima“, posebno iritiran majicom privedenoga na kojoj je pisalo In te Domine speravi. Isljednik se i lažno predstavio. Rekao je da se zove Hrčika.Ha. Koliko još ima takvih hrčika i hrčaka na Zagrebačkom sveučilištu, trebalo bi proučiti. I zatim lustrirati.

Slučaj akademika Mislava Ježića kojemu je i u žalbenom postupku zabranjeno da predaje na Filozofskom fakultetu u ZG-u posve jasno govori da je putem većine u Vijeću vlast na FF-u preuzela ordinarna crvena klatež protuznanstvene i protuhrvatske orijentacije.

Deklaracije i rezolucije

U Rimu, na mjestu gdje je šestorka prije šezdeset godina potpisala Rimske ugovore, slavljena je Europa bez granica i potpisana Deklaracija o nazivu i položaju Europske unije. Potpisalo je dvadeset sedam država (minus Britanija, plus Hrvatska). Rimske ugovore ne treba brkati s Rimskim ugovorima iz 1941. kada su nam Talijani nakon Karađorđevićeva rapallskog poklona maznuli još veći dio Dalmacije – što je, međutim, imalo rok samo do 1943. i pada Italije. Petnaestak godina poslije Italija se našla među šest država koje su potpisale nove Rimske ugovore, proslavljene ovih dana.

Povijest EZ a posebno potom pod imenom EU ima lijepih i manje lijepih trenutaka, a ako se promatra bitno može se reći da se razvijala u stalnim borbama za naddržavne Sjedinjene Europske Države s jedne strane, i nasuprot toj ideji za labavu konfederacijiu nacionalnih država. Prva, naddržavna zamisao bila je pogrješna i nije prošla niti je mogla proći. Druga je pod različitim „agendama“ funkcionirala, ali je prirodom stvari i u njoj radio crv svojevrsne birokratske elite sklone oblikovanju centrale iz koje idu dekreti koji, stvoreni u uredima, ne uzimaju u obzir osobitosti pojedinih nacionalnih država. Otpor je eskalirao ulaskom zemalja iz istočne Europe, posebno osjetljivih na diktate jer imaju povijesna iskustva, pa smo sada tu gdje jesmo, a njihov se u mnogočemu pravedan gnjev često pogrješno naziva populizmom, u istoj onoj zamjeni teza koja nacionalizam proglašava šovinizmom i slično. A da populizma u negativnom značenju riječi doista ponegdje ima – nije sporno.

Ono što se događalo nedavnih dana u Rimu jest pokušaj da se dvije panike (Brexit i tzv. populizam) smire i prevladaju dokumentom (deklaracijom) koji je na razini uopćenih fraza o sigurnoj, prosperitetnoj, socijalnoj i snažnoj Uniji koja se mora čvrsto ili manje čvrsto držati za ruke, bile ruke velike ili malene, a sitnijim slovima je napisano da vlak više ne će priključivati nove vagone, barem dok Zemljani ne stignu na Mars. Što pak znači da su Srbija i Turska poslane u Moskvu, a Bosna i Hercegovina prepuštene podosta prozirnoj sudbini.

EU 27 vozi dalje s dopuštenjem zemljama da plešu i pjevaju u različitom ritmu, te se može reći da je u Rimu stvorena nova ritmika, što god to značilo, a vjerojatno ipak u glazbenom smislu donosi Europu s nekoliko brzina ogrnutih u ritam valcera, polke, čardaša itd., a kako će Hrvatska plesati vidjet ćemo, glavno da nije u kozaračkom kolu.

Glede Hrvata u BiH nema povoljnih vijesti, jer mantra probuđene Hrvatske u odnosu na njih, to jest o Hrvatima kao nositeljima europskih vrijednosti i zamašnjaka za EU-perspektivu cijele BiH – dolazi u pitanje. Bošnjaci muslimani vjerojatno likuju jer njima (kao i Srbima) ta EU ne znači ništa, što su upravo pokazali Bošnjačkom deklaracijom protiv federalizacije, a nestrpljivo čekaju i najavljeni referendum sultana Erdogana u Turskoj, kojemu rimska deklaracija daje vjetar u leđa. Erdogan se sve više posvećuje turskom imperijalizmu u Europi, ponaša se kao Osmanlije poslije pobjede kod Nikopolja. Da je tako, svjedoči i tursko miješanje u unutarnja pitanja nama prijateljske Bugarske, a u FBiH su odavno uskočile janjičarske čete, te arapske postrojbe – sastav sličan kao pod Sigetom u 16. stoljeću.

U danima prije Rima, jedan je od velikih mudraca iz velike zemlje EU-a ponovio laž da je Europska unija osigurala mir u Europi nakon II. svjetskog rata. Istina kaže da je EU osigurala prvi rat u Europi poslije drugoga svjetskog klanja, doista mirno i pribrano gledala kako se u srpskoj vanjskoj i unutarnjoj agresiji na Hrvatsku, u novom genocidu nad hrvatskim narodom, razara jedna stara europska zemlja, kršćanska i dotično katolička , zemlja i narod koji je i u groznim okolnostima komunizma sačuvao one vrijednosti koje je Europa u liberalnom zanosu i tzv. slobodi izgubila. Gledala je EU potom mirno i pribrano kako Srbi u BiH ubijaju muslimane i Hrvate, a nakon ratova uz američku pomoć poklonila pola BiH Srbima i pola muslimanima koji su više-manje istjerali Hrvate iz srednje Bosne. Napokon, sve je svaljeno na Hrvate, izmišljen je „zajednički zločinački pothvat“ od kojega sada trnu zubi našim ljudima u Haagu, na političkom sudu čije tužiteljstvo i danas, toliko godina poslije, namjerno i pakosno tovari na leđa uznika izmišljotine nastale u europskim (najviše) kuhinjama gdje radi osoblje koje je u koledžima školovano na protuhrvatskoj matrici.

Toliko o EU, vraćamo se domaćim vijestima u kojima prevladavaju Agrokor, arhivi i lokalni izbori. Agrokor će vjerojatno dobiti visokog povjerenika, možda ruskog veleposlanika Azimova u paradnoj odori. Arhivi bi mogli biti otvoreni, čak bi se nešto iz njih moglo saznati premda su već odavno začešljani, obrijani, ispeglani i napudrani, dokumenti lažirani ili oskvrnuti na razne načine. Lokalni izbori po prvi put nakon mnogo godina donose neke zanimljivosti u glavnom gradu gdje se igra poker s tri dame i dva dečka.

U kulturi ništa novo, Hribar se privremeno preselio u Beograd odakle odapinje strjelice prema Hrvatskoj. DORH „vrši izvide“ u HAVC-u na temelju nalaza Državne revizije, s posebnim osvrtom na pogodovanje vrlo prosječnog redatelja Matanića svojem producentu. Na HRT-u su poznati ravnatelji programa, produkcije, tehnike itd., a kako će se stvari razvijati, ostaje vidjeti, no životopisi daju nadu. Ono što raduje jest da su ratni izvjestitelji iz te kuće prionuli poslu i odlučili skupiti sve dostupne video i audio zapise iz Domovinskoga rata, uključujući fotografije. Glede književnosti: u Leipzigu Hrvatska i nadalje nema vlastiti štand. Mogla je posuditi jedan od onih zagrebačkih, adventskih.

Glede cigareta još jednom (da zaokružim kolumnu): po statistikama, pedeset posto odraslih Hrvata je ovisno o duhanu. Riječ je o najjačoj hrvatskoj stranci čiji se članovi sve više osjećaju kao drugorazredni građani, premda od drsko visokih cijena cigareta dobro žive i proizvođači i država. Očekujem da će u sljedećem valu maltretiranja pušača duhanu sklona polovica hrvatskoga stanovništva biti prisiljena nositi na rukavima one iste sličice koje se sada nalaze na kutijama cigareta. Zadnji korak su logori za pušače, možda na Golom otoku. Ideja o Golom otoku ionako živi: nakon one čuvene nedavne utakmice Hajduka i Rijeka, jedna je komercijalna televizija anketirala po Rijeci te dobila izjavu nekog Arsena (prezime nije otkriveno) koji reče: Sve njih treba na Goli otok. Ako se te zamisli spoje sa staljinističkom skupinom na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, ideja ima „intelektualno“ zaleđe.

Na kraju: hoćemo li priznati ili ne ćemo, dobra atmosfera na tribinama u utakmici Hrvatske i Ukrajine svima nam se svidjela, kao i rezultat.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Rasprava o Deklaraciji o položaju Hrvata u BiH – i više od uobičajenog saborskog striptiza

Objavljeno

na

Objavio

Kad je onomad, dok još topovi nisu zagrmjeli, jednom stranom diplomatu potanko predočen problem u bivšoj Jugoslaviji, odmah mu je sinulo rješenje. Sve što treba je Hrvate iz BiH razmijeniti sa Srbima u Hrvatskoj i stvar je riješena. Hrvatska može otići, Srbi postaju većinom u BiH, a ona ostaje dijelom krnje Jugoslavije. To idealno rješenje poremetit će prvo gramzljivost Srba (uzdajući se u vojnu premoć, htjeli su više), a potom i epilog zbivanja na terenu – obrana BiH Hrvata od oba napadača – bosanskih Srba i Muslimana, a potom potpuni vojni i politički slom hrvatskih Srba.

Imaju li Hrvati napokon prave ljude?

Međutim, ti, čiji su planovi poremećeni u ratu, ne mire se s neželjenim ishodom u miru. Odatle suđenja za udružene zločinačke pothvate i cinično nametanje krivnje za dijeljenje Bosne onima koji su i sebi i drugima donijeli mir. Sude im oni koji su BiH (ali i Hrvatsku), podgrijavajući rat, sve vrijeme dijelili, i na kraju, barem ovu prvu, doista podijelili. Za razliku od ratnih vremena kad su Hrvati s obje strane granice u zajedništvu pobijedili, počev od one pijane trećejanuarske noći ponašanje Hrvatske prema BiH Hrvatima sve više podsjeća na Petrovo višekratno zatajivanje Gospodina u najstrašnijoj noći svjetske povijesti. Ona taj narod više ne poznaje – ne samo kao svoj, nego i uopće. Nikad vidjeli, nikad čuli, … ma, tko su ti ljudi?

Osobom u kojoj se simbolički zrcali sva dubina procjepa nastalog između Hrvata Hrvatske i Hrvata Herceg-Bosne postao je, dodijeljenom mu ulogom, haaški sudac Meron. U prvih je Meron slavljen isključivo kao dobar, pravedni sudac, koji je Hrvatskoj ne samo podao rubac da joj otare krv, znoj i suze s lica, nego ju je i oslobodio kalvarije napola puta. S druge strane, Hrvati Herceg-Bosne su, ne prvi put u povijesti, križni put odradili do kraja – do raspeća – uz suglasnost “Pilata” Merona, popraćenu nedavno izrečenom ciničnom usporedbom Slobodana Praljka i Hermanna Göringa.

Je li napokon došlo vrijeme da Hrvati izvuku pouke iz Domovinskog rata i vazda im, izgubili u ratu ili pobijedili, tragičnog poraća pa da na Tuđmanovoj Hridi dovrše svoj Dom i učvrste ga kako bi kao svoji na svome preživjeli još jedan izazovan povijesni trenutak?

Za takvo što Hrvati trebaju iznaći najbolje ljude, svjesne kako nisu sami na svijetu i da ne ovisi sve samo o njima – one koji će moći, htjeti i znati, ali i odvažiti se postaviti pravo pitanje na pravom mjestu – tamo gdje se odlučuje, a da ih istodobno oni koji imaju moć odlučivanja shvate ozbiljno. Hrvatska treba ljude koji će se bez kompleksa i pardona umiješati u stvari države u kojoj žive Hrvati, a čijem je stvaranju doslovce potpisom kumovala. Treba ljude koji se ne će dodvoravati tuđincu hineći kako je riječ o zemlji koja ima jedno svoje unutarnje “ja”, ali istodobno i ne će ustručavati primijetiti kako tamo ima tri “ja”. I kad ih neko od ta tri “ja” počne prozivati zbog miješanja u unutarnje stvari BiH, ne će pokunjeno ustuknuti, nego samopouzdano odvratiti kako se radi o konceptu iz 19. stoljeća. Hrvatska treba ljude koji će se i riječju i djelom znati obračunati s ostavštinom ishlapjelih, bjelosvjetskih hohštaplera, koji su prava BiH Hrvata narušili do neprepoznatljivosti pa sad vlastito nedjelo brane. Svejedno, bila riječ o tri doživotna bivša visoka predstavnika Svijeta u BiH, ili o jednom doživotnom niskom predstavniku najzelenije trećine BiH u Hrvatskoj, barabi kojeg je Hrvatima dvaput uspjelo izabrati na mjesto onoga koji je stvorio Hrvatsku.

Deklaracija i saborski smetenjaci i smutljivci

U dekompoziciji melodije koju gudi kvartet doživotnih predstavnika važan kamenčić čini Deklaracija o položaju Hrvata u BiH koju je Hrvatski sabor donio prošlog petka. Upravo zbog njezine vanjskopolitičke namjene i jer je riječ o borbi na duge staze koja nadilazi mandat jedne vlade, bilo je poželjno oko nje postići što je moguće šire suglasje. No, prihvaćanje Deklaracije s 81 glasom “Za” (od 153 moguća) pokazuje kako je ono izostalo. Znalo se kako je postizanje dvotrećinske većine, što se moglo postići samo uključivanjem SDP-a, nužno imalo za cijenu razvodnjavanje i poopćavanje dokumenta, no neke granice nisu se mogle prijeći. Koplja su se prelomila oko zahtjeva SDP-a za ugrađivanjem umetka posve na tragu Josipovićeve izjave o konglomeratu loših politika s aluzijom na kajanje zbog podjele BiH, te kapitulantskog inzistiranja na legalnosti izbora Željka Komšića. Prihvaćanje navedenog bi u Deklaraciju utkalo kompleks hrvatske krivnje, čime bi Hrvatska samu sebe već u startu uškopila pri pokušaju razrješavanja ovog doista zapetljanog čvora.

Tijekom saborske rasprave još jednom se potvrdilo koliko su kroz medije desetljećima taložene ublehe uzele maha u promišljanjima saborskih zastupnika, kako onih još zelenih, tako i veterana u kopanju groba Hrvatima Herceg-Bosne. Zajednički nazivnik tih šabloniziranih istupa ogledao se u osudi političke suradnje BiH Hrvata s Miloradom Dodikom koji ne priznaje genocid u Srebrenici. No, kad bosanskim Muslimanima, nad kojima je genocid tamo počinjen, to nije prepreka da posve pragmatično surađuju s nasljednicima onih koji su ga počinili (SDS-om Radovana Karadžića), a ti nemaju ni izbliza tako blagonaklon stav prema Hrvatima kao Milorad Dodik, zašto Hrvati ne bi surađivali sa svojim jedinim preostalim prirodnim saveznikom u BiH? Zar samo zato da ih se neki u Hrvatskoj ne bi sramili, i to upravo oni koji su sve ovo vrijeme – opterećeni navodnom hrvatskom krivnjom prema Muslimanima u BiH, izgrađenom po jasenovačkom obrascu, samo tada sa Srbima u ulozi žrtve – od njih okretali glavu? Konačno, zašto bi u trenutcima pritiska Muslimana na Hrvate u Federaciji BiH genocid u Srebrenici, dakle muslimansko-srpska stvar, uopće bio nekakav orijentir za političko djelovanje BiH Hrvata? Zašto, primjerice, Muslimanima za njihovo djelovanje prema Hrvatima referenca ne bi bio spriječeni genocid u Bihaću dva mjeseca poslije Srebrenice?

Za razliku od ostatka oporbe, kako lijeve, tako i desne, Most Hrvatima BiH nije predbacivao hrvatsko-srpsku koaliciju. Ipak, iz njihovih amandmana koji se odnose na pojedinačna operativna rješenja, od kojih su neka hvale vrijedna, a druga, pak, predstavljaju batinu s dva kraja, vidljivo je duboko nerazumijevanje karaktera Deklaracije i njezine prvenstveno vanjskopolitičke namjene. Osim ako im predstava nije poslužila tek kao izlika da Deklaraciju ne prihvate, a da istodobno ostanu neokaljani? Ipak, na to čistunstvo sjenu baca ponašanje Mosta dok je obnašao vlast. Tada je na valu medijske histerije o zlim Hercegovcima – koji poput migranata navaljuju na hrvatsku granicu samo kako bi žiteljima pograničnih gradova izabrali lokalnu vlast – od Mosta nadzirana policija provela akciju brisanja nepoćudnih birača iz biračkog popisa. Rezultat svega je bio da je Most izgubio vlast u Metkoviću, koju je prethodno zadobio dok su popisi još bili “nečisti”. Doima se, zapravo, da Most jedno govori kad je u oporbi (puste riječi tada ništa ne koštaju), a posve drugo radi dok je na vlasti.

Kad je riječ o politikantskom tehniciranju, Božo Petrov se pokazuje svojevrsnim blizancem Zorana Milanovića. Neopterećen bilo kakvom ideologijom i svjetonazorom, usredotočen je tek na optimizaciju svog prvog sljedećeg poteza. I to isključivo u smislu njegova doživljaja u očima birača, bez potrebe za sagledavanjem onoga što dalje iza toga slijedi. Pri tome se oslanja na slabo pamćenje birača uz podršku medija prešućivanjem marifetluka ili u najmanju ruku izostankom podsjećanja na njih. Zorna ilustracija navedenog su međunarodne arbitraže koje je Zoran Milanović pokrenuo, a njihovo rješavanje dogovorom, što se činilo razumnim jer je bilo očito da su hrvatski izgledi slabi, spriječio Božo Petrov. Obojica su pritom skupili naramak političkih bodova jer su te postupke mediji, nadaleko poznati po tome što Hrvatskoj uvijek žele sve najbolje, predstavili suverenističkima. Jednako “suverenistički” su se ponašali i ponašaju i kad su Hrvati u BiH u pitanju. Doduše s manjom štetom, budući je “suverenističko” blebetanje po Hrvatsku ipak nešto bezbolnije od “suverenističkih” djela. Jedno je slikati se po Mostaru za unutarnju političku uporabu, a nešto sasvim drugo nametnuti temu na međunarodnoj pozornici. Potonje niti znaju, niti hoće, niti mogu.

Suha zlata vrijedni Zlatko i rosno mu cvijeće

Druga opcija kojoj suverenizam ne silazi s usana glasovala je za Deklaraciju, no istup njezinog istaknutog predstavnika Zlatka Hasanbegovića ipak zaslužuje podrobniji osvrt. Čita li ga se iz konteksta aktualnog političkog trenutka u BiH, iz govora treba izdvojiti dvije ključne stvari – inzistiranje na punim pravima svih posvuda (pod firmom borbe do zadnjeg Hrvata, ma koliko ih gdje bilo), te ignoriranje realnosti vraćanjem u nepovratnu perspektivu predratnog stanja, prije masovnih progona i provedene razmjene stanovništva. Slično kao što su neki u Zagrebu proteklih dana ostali zamrznuti u vremenu otprije 100 godina, kad je u njemu živjelo više Slovenaca nego Hrvata ne-kajkavskih i ne-njemačkih prezimena, tako i Hasanbegović zanemaruje trenutno stvarno stanje u BiH, ostajući zarobljenikom vremena od prije 30 godina. Uz to još izvor svega zla vidi u Daytonskom sporazumu, previđajući kako su prava Hrvata grubo narušena njegovim naknadnim izmjenama. Pitanje je tek čini li to iz pukog idealizma ili vođen nekim drugim pobudama.

Kako bilo da bilo, ovakva promišljanja predstavljaju vjetar u jedra aktualnim muslimanskim pritiscima da se izbor predstavnika u ključno tijelo za zaštitu prava Hrvata – Dom naroda BiH – provede na način kojeg je Ustavni sud proglasio neustavnim. Posve u skladu s  načelima iznesenim u Hasanbegovićevom govoru Muslimani traže da se ti izbori provedu temeljem predratnog popisa iz 1991. godine (a ne novijeg iz 2013. godine koji odražava trenutno stanje), ali i da sve županije imaju pravo birati predstavnike svih naroda, pa i one u kojima Hrvati (a ni drugi) zbog malobrojnosti ni teoretski ne mogu izabrati vlastite predstavnike. Zato ih im izabiru višestruko brojniji Muslimani.

Dovoljno im je izabrati trećinu zastupnika u Domu naroda Hrvata Federacije BiH da bi stekli kontrolni paket za izbacivanje svih Hrvata izabranih od Hrvata iz izvršne vlasti (Vlade Federacije BiH), a što bi imalo daleko pogubnije političke posljedice po položaj Hrvata od izbora Komšića. Uostalom, u tu su svrhu već instalirali 6 “komšića” u skupštinu Zeničko-dobojske županije .Tako bi Muslimani u miru političkim putem dokrajčili Hrvate u Federaciji BiH, baš onako kako su ih Srbi dokrajčili u Republici Srpskoj u ratu ’92, a oni sami, kopirajući Srbe, započeli ’93. Ironično, pozivajući se na prava Hrvata koji više ne žive tamo odakle su ih Muslimani protjerali (u tome je svrha primjene popisa 1991.) obespravili bi one Hrvate koji su se obranili od njihove agresije.

Jedino konkretno rješenje primjenjivo na svim razinama vlasti koje Hasanbegović nudi za zaštitu prava Hrvata u smislu da im drugi ne izabiru predstavnike, sastoji se u 3 zasebna biračka popisa (za Hrvate, Muslimane i Srbe) na nivou cijele BiH, no i ovdje je nažalost riječ o mačku u vreći. Naime, što bi to spriječilo Muslimane – koji i danas masovno popunjavaju birački listić za izbor hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu, podmeću Hrvate ala Komšić u županijske skupštine kako bi zagospodarili Domom naroda Hrvata i izjašnjavaju se Hrvatima kako bi mogli obnašati dužnosti namijenjene Hrvatima – da se upišu na popis hrvatskih birača i nastave činiti to isto? Dosadašnja praksa i zdrav razum govore kako je prava manjinskih zajednica moguće zaštititi tek formiranjem izbornih jedinica temeljenih na etno-teritorijalnom načelu. Jednostavno, uključivanje područja u kojima su Hrvati neznatna manjina u izbor hrvatskih predstavnika omogućilo bi drugima da se samo za potrebe izbora izjasne Hrvatima i izaberu im predstavnike. Zbog ove dokazano realne prijetnje nije moguće ostvariti da svaki do zadnjeg Hrvata  BiH uživa jednaka prava, ma koliko to lijepo zvučalo.

Ipak, jednim poduljim etiketiranjem Željka Komšića, koje će se u funkciji skretanja pozornosti s onog bitnog naći mjesto u naslovima njegova saborskog govora, Hasanbegoviću će uspjeti u cijelosti zasjeniti ostatak sadržaja, čija bi temeljna načela zacijelo potpisala muslimanska politička vrhuška uključujući i samog Komšića. Time je uspio povući za nos one koji se već dulje vrijeme daju vući za nos, ne samo kad je izborni zakon u BiH u pitanju nego i prijedlog izbornog zakona u Hrvatskoj. Tu, zanimljivo, Hasanbegovićeva stranka podupire podjelu Hrvatske, koja za razliku od Federacije BiH nije federalna država, na izborne jedinice sukladne povijesnim pokrajinama što vodi raspirivanju autonomaških tendencija u budućnosti. Pa gdje ih ne će Hasanbegović povlačiti za nos, kad to isto dopuštaju i Josipovićevom pravnom stručnjaku Podolnjaku, koji će im podmetnuti krajnje ljevičarski prijedlog izbornog zakona, anarhičniji i od GONG-ovog. Na istu temu povlačit će ih za nos i netko tko je u mladim danima usred rata učio lagati surađujući s Human Right Watchom – organizacijom čiji je cilj tada bio izjednačiti zločine Srba i Hrvata (a i danas proziva Hrvatsku i ministra Božinovića za nehumano postupanje s migrantima) – potom se usavršavao uređujući informativni program krajnje liberalne Nove TV, da bi današnje mlade korumpirao ne samo prenijevši im tako stečeno znanje, nego ga i proširivši na područje krivotvorenja potpisa.

E, pa kad se toliko daš povlačiti za nos, ostaje izvjesno tek jedno – nos ti raste! A tad se ni ono neposredno pred njim ne vidi baš najbolje, kamoli što drugo. I, ma koliko god tražio Pinokija u drugima, a u sebi vidio samo Kalimera, ne trebaš poći daleko da bi Pinokija doista i ugledao… Dovoljno je tek da se zaputiš do najbližeg zrcala. Zadubiš li se našavši se pred njim, možda načas ugledaš i rosno cvijeće (e, kako se samo grubo povijest zna našaliti) suha ti zlata vrijednog Zlatka.

Mrak + Mrak = 2 Mraka

Inače, Neovisni za Hrvatsku su jedna od rijetkih organizacija čija je filijala osnovana prije središnjice, iskazavši se pod franšizom HSP-a BiH kao neka vrsta “Neovisnih za BiH”. Naime, nakon izbora 2010. godine, kad HDZ BiH nije pristao da se još jedan ministar, iz u odnosu na izvorni Dayton ionako drastično smanjene hrvatske kvote, prepusti muslimanskom SDP-u, “Neovisni za BiH” su spremno uskočili u vlast, prihvativši biti izborom SDP-a kad ih već nije izabrao hrvatski narod. Unitarizaciji Federacije BiH doprinijeli su prihvativši prebacivanje nekih ovlasti sa županija (gdje utjecaj Hrvata još nije ugrožen) na federalnu vlast (gdje su već u dva navrata, prvi put voljom međunarodne zajednice 2000. godine, a potom i muslimanske vrhuške potpomognute međunarodnom zajednicom 2010, hrvatski predstavnici postavljeni mimo izborne volje hrvatskog naroda).

Pa kad su već “Neovisni za BiH” pristali surađivati s muslimanskim SDP-om, što onda sprječava Neovisne za Hrvatsku da to isto učine s SDP-om Hrvatske i njegovim liberalnim saveznicima? Pogleda li se glasovanje u zagrebačkoj skupštini proteklog tjedna, čini se da postižu sve veći stupanj suglasja. Kako li je samo Krešimir Kartelo, zastupnik Neovisnih u gradskoj skupštini, gugutao Anki Mrak Taritaš na uho u radijskoj emisiji na dan glasovanja o proračunu (“slažem se s mišljenjem gđe Mrak …”, “upravo kako je gđa Mrak rekla,…”). Do jučer su jedni u drugima vidjeli mrak, barem što se prošlosti tiče, no po pitanju sadašnjosti i budućnosti kao da u tim mrakovima sad vide svijetlo. Iako elementarna aritmetika kaže kako mrak i mrak u zbroju ne mogu dati drugo doli 2 mraka, koji zajedno mogu samo rušiti, ništa izgraditi.

Dakle, s jedne strane stoje ideološki rigidna krila HNS-a i SDP-a uz “suverenističke” im prirepke. A s druge stožerna hrvatska stranka u suradnji s partnerima iz izbornim rezultatima diktirane nužde –  dijelom HNS-a, u znatnoj mjeri očišćenim od liberalne ideologije i dijelom SDP-a okupljenog oko Milana Bandića, operiranog od jugoslavenstva. Uza sve nedostatke oni su ipak spremni bez fige u džepu stati iza BiH Hrvata. To su, napokon, ona dva krila, lijevo i desno, usuglašena oko ključnih nacionalnih pitanja, koja je spominjao general Gotovina neposredno po povratku iz Haaga, bez kojih Hrvatska (dodajmo – ni njezin glavni grad) ne može letjeti. Nasuprot tome stoje oni koji se ne mogu usuglasiti ni oko čega za što su, nego samo protiv čega su. A Hrvatsku ili ne mogu smisliti ni nacrtanu ili ju toliko vole da ne primjećuju kako ju, grleći je, zapravo dave. Zar je onda čudno što i prema BiH Hrvatima gaje iste osjećaje?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Najveća prijetnja za Europu je Erdogan: Cilj im je uspostava političkog islama

Objavljeno

na

Objavio

Stvarni čelnik tog pokreta turski je sultan, a opasniji su i od džihadista ISIL-a i Al-Qa’ide, tvrde njemački obavještajci

Dok je svijet usredotočen na borbu protiv vehabijsko-selefijskog pokreta čiju ideologiju njeguju islamističke terorističke organizacije poput Islamske države i Al-Qa’ide, pokret Muslimansko bratstvo munjevito se širi diljem svijeta.

Sve to zahvaljujući dvojici moćnika, katarskom emiru Tamimu bin Hamadu Al-Thaniju i turskom predsjedniku Tayyipu Erdoganu, te duhovnom vođi Yusefu Al-Qaradawiju koji danas živi u Kataru i koji je “pozdravljao napade bombaša samoubojica na Izraelce, a Hitlera je nazivao Božjim djelom da kazni Židove”, kako govori profesorica Susanne Schröter, direktorica frankfurtskog istraživačkog centra Globalni islam.

Katarski emir Bin Hamad Al-Thani i turski predsjednik Erdogan danas su postali glavni ideolozi tog pokreta koji je poput hobotnice pustio svoje pipke diljem svijeta, piše Hassan Haidar Diab / Večernji list

Geneza razvoja pokreta

Za eksperte i analitičare pokret Muslimansko bratstvo nije ništa manje opasan od vehabijskih i selefijskih pokreta s obzirom na to da su se iz tog pokreta rodile mnoge terorističke organizacije.

Naime, njemački Savezni ured za zaštitu ustavnog poretka (BfV) nakon dublje analize došao je zaključka te izdao upozorenje kako najveća opasnost u Njemačkoj i Europi ne prijeti od džihadista iz terorističke organizacije Islamske države i Al-Qa’ide nego upravo od Muslimanskog bratstva.

– Njihov je cilj uspostava islamske Božje države diljem svijeta, pa tako i u Njemačkoj – upozorava Burkhard Freier, čelnik BfV-a za Sjevernu Rajnu Vestfaliju, napominjući da je Muslimansko bratstvo opasnije od ISIL-a i Al-Qa’ide jer ga vode puno obrazovaniji ljudi koji imaju znatno veću financijsku potporu iz zemalja Arapskog poluotoka.

Prema izvještaju BfV-a, u Europi je središnje tijelo Muslimanskog bratstva Islamsko društvo u Njemačkoj (IGD) sa sjedištem u Kölnu gdje djeluje središnji ured mreže Muslimanskog bratstva.

– Svojim stremljenjima da uspostave društveni i politički sustav utemeljen na šerijatu suprotstavljaju se slobodarskom demokratskom poretku – komentirali su iz BfV-a za njemački Focus.

Muslimansko bratstvo osnovano je 1929. godine kada je mladi egipatski učitelj Hassan al-Bana sa skupinom radnika osnovao taj pokret.

Iako u početku malobrojan, do trenutka ubojstva Hassana al-Bane 1949. godine pokret se jako proširio. Program Muslimanskog bratstva tada nije bio nasilan, već su najveće napore ulagali u obrazovanje, ali ipak je postojalo i paravojno krilo koje je bilo uključeno u političko nasilje u Egiptu 1949., pa je organizacija zabranjena, a Al-Bana ubijen. U vrijeme kada je osnovano Muslimansko bratstvo islamski svijet bio je u previranju.

Kemal Atatürk ukinuo je otomanski kalifat u Istanbulu, a nakon Prvog svjetskog rata i propasti Osmanskog Carstva muslimanske zemlje bile su podijeljene između zapadnih sila. Glavni cilj Muslimanskog bratstva bila je reafirmacija političkog islama i uspostava novog kalifata temeljenog na šerijatu i Kuranu.

Daljnja radikalizacija nakon Drugog svjetskog rata pripisuje se učenjima Sayida Qutba. Bratstvo se uskoro proširilo diljem arapskog svijeta i, slično kao u Egiptu, ulazi u sukob sa sekularnim režimima koji svoju ideologiju temelje na panarapskom nacionalizmu.

Taj će sukob u Egiptu kulminirati ubojstvom predsjednika Anwara el-Sadata 1979. godine. Povod tom atentatu bilo je potpisivanje mirovnog sporazuma u Camp Davidu između Izraela i Egipta. Uskoro se sličan scenarij ponovio i u Siriji gdje je 1982. godine pokušan atentat na sirijskog predsjednika Hafeza al-Asada koji nije uspio.

U naknadnim sukobima i akcijama sirijskih sigurnosnih snaga ubijene su tisuće ljudi. Najkrvavija epizoda bio je masakr u Hami u kojemu je ubijeno oko 20.000 stanovnika tog sirijskog grada.

Iz Muslimanskog bratstva potekle su brojne terorističke organizacije, među ostalima i palestinski Hamas, a velik je broj pristaša te organizacije nakon čistki u Egiptu i Siriji otišao u Afganistan u rat protiv SSSR-a 1980-ih.

Jedan od najistaknutijih članova Muslimanskog bratstva koji je otišao u Afganistan bio je Ayman al-Zawahiri. Tamo je upoznao Osamu bin Ladena s kojim je osnovao organizaciju koja je postala zametak današnje Al-Qa’ide.

Muslimansko bratstvo smatra da je Kuran odredio savršen način života i društvenog uređenja, stoga su za svoj slogan uzeli: “Kuran je naš ustav.”

Muslimansko bratstvo izražava svoju interpretaciju islama kroz striktno religijski pristup socijalnim pitanjima kao što je uloga žene u društvu i vjeruje da islam potiče ljude da teže socijalnoj pravdi, iskorjenjivanju siromaštva i korupcije te političkim slobodama koje garantira islamska država.

Bratstvo se uvijek protivilo i nastavlja se žestoko protiviti svim oblicima kolonijalizma i bilo je važan faktor u borbi protiv zapadne vojne i ekonomske dominacije u Egiptu i ostalim muslimanskim državama tijekom dvadesetog stoljeća.

Cilj Muslimanskog bratstva, koji je zacrtao njegov osnivač Hassan al-Bana, jest doktrina povratka islamske očigledne sudbine: carstvo, osnovano u sedmom stoljeću, koje se prostiralo od Španjolske pa sve do Indonezije.

Formalni lider egipatskog Muslimanskog bratstva, 75-godišnji Mohammed Badie, i još nekoliko dužnosnika te zabranjene grupe osuđeni su na doživotni zatvor u Egiptu zbog nasilja i poticanje na mržnju i terorizam.

Iako i vehabijski pokret i Muslimansko bratstvo smatraju da je Kuran njihov ustav, između njih postoji veliki antagonizam i neprijateljstvo. Vehabizam je pokret koji je dobio ime po svom začetniku Muhammedu ibn Abdulu Vehabu, a u biti se temelji na redukcionističkim i izvornim idejama o islamu.

Taj pokret nastoji zadržati muslimane na izvornoj interpretaciji islama bez daljnjih znanstvenih, teorijskih i ostalih posredovanja u interpretaciji.

S druge strane, Muslimansko bratstvo ostvarilo je prodor i veliki utjecaj na političko mišljenje i islamske pokrete u arapskim zemljama i Turskoj, ali i u Europi i na području Balkana.

Nisu samo Tayyip Erdogan i njegova politička stranka simpatizeri Muslimanskog bratstva već su ostali ogranci te organizacije u zemljama Bliskog istoka, Africi, pa čak i u Europi u ekspanziji tako da znatan broj muslimana Balkana, Srednje Azije i Kavkaza vjerojatno misli da je Muslimansko bratstvo nositelj pravoga islama te da se trebaju vratiti njegovoj ideologiji.

Muslimansko bratstvo djeluje u arapskim zemljama i Turskoj. Pritom se unutar sebe žestoko razilazi u temeljnim pitanjima i u tom smislu razlikuju se dva ogranka: umjereni i ekstremni.

Mali dio ovog pokreta krenuo je putem ekstremizma – u Egiptu, Siriji, Libiji postoje ekstremne skupine. S druge strane djeluje i umjereno krilo, posebno u Kataru, Turskoj, Kuvajtu i Jordanu. Ideju Hassana al-Bane, utemeljitelja Muslimanskog bratstva, danas nastavljaju provoditi katarski emir Tamim bin Hamad Al-Thani i turski predsjednik Tayyip Erdogan.

Erdogan, koji sebe danas smatra vođom i zaštitnikom muslimanskih sunita u svijetu, s većim žarom od prijašnjih turskih vladara širio je utjecaj na području bivšeg Osmanskog Carstva: u Makedoniji, BiH, Crnoj Gori, Kosovu i šire.

Širi se utjecaj Turske

Financijskom i svakom drugom vrstom pomoći Turska pokušava utjecati na politike europskih država te promicati radikalnu islamizaciju Europske unije. Ankara planski iskorištava svoje državljane i one koji pozdravljaju turske inicijative za domaće političke svrhe. U zemljama EU djeluju 24 organizacije koje su povezane s vlastima Turske.

Uz njih, tu su i one u zemljama bivše Jugoslavije tako da tom broju treba dodati džamiju u Ljubljani te po jednu organizaciju u Sarajevu, Novom Pazaru i Skoplju. Da se pokret Muslimanskog bratstva već znatno proširio na zemlje Balkana, dokazuje i činjenica da Erdogan, za vrijeme posjeta islamskim zajednicama u zemljama bivše Jugoslavije, pozdravlja tako da mu je palac sastavljen s dlanom, a četiri su prsta u zraku, što je simbol Muslimanskog bratstva. Pozdrav se zove “rabia”.

Zadnji put kada je bio u Sarajevu te se susreo s predsjedavajućim Predsjedništva BiH Bakirom Izetbegovićem, Erdogan je mahao pozdravom ove organizacije.

Zanimljivo je da Erdogan istim znakom nije pozdravio za posjeta Srbiji, gdje je okupljenoj masi u Novom Pazaru, u društvu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, mahao sa svih pet prstiju. I dok čitav svijet ISIL i Al-Qa’idu smatra terorističkim organizacijama, pokret Muslimansko bratstvo još je uvijek, za sada, legalan, no terorističkom organizacijom proglašen je u Egiptu, UAE i Saudijskoj Arabiji, a i američki predsjednik Donald Trump u proceduru je uputio zahtjev o proglašenju pokreta terorističkom organizacijom.

Hassan Haidar Diab / Večernji list

 

Ivica Šola: Treća, pacifistička, invazija

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari