Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Kako će Hrvatska plesati vidjet ćemo, glavno da nije u kozaračkom kolu

Objavljeno

na

Sjećam se iz djetinjstva pjesme „… vrijeme se mijenja, a Ciganke varošanke još iz sela nema“. Sada vrijeme mijenjaju ljudi koji se igraju malih bogova, pomiču vrijeme TužbeSada se bude i braniteljske udruge, pa dižu tužbe protiv četničkih „Novosti“, no mogu predvidjeti kako će to završiti jer ljubitelja „Novosti“ ima u lijepom broju i u hrvatskom pravosuđu, te će „predmet“ biti suptilno upućen (ako uopće bude) sudu i sucu koji za lijepe naše haubice i slične svinjarije imaju sluha, tužbe će biti spremljene u pretinac na kojemu piše „Satira“, a braniteljima poručiti da za satiru nemaju smisla, sve shvaćaju preozbiljno. Čak su i srpsku agresiju devedesetih shvatili ozbiljno.naprijed i natrag kako im se sviđa, a narodu se sve manje sviđaju te igre s vremenom i doista bi trebalo prestati s budalaštinama koje naizgled samo trenutno dezorijentiraju ljude, ali – sudim po sebi – imaju posljedice koje i dulje traju. Koliko god to naizgled bilo iracionalno. Slično se ponaša moj mačak Kan koji ne zna koliko je sati, ali nešto mu je ipak čudno. No, prilagodljiv je, od malih nogu živi u mojem duhanskom dimu i ne smeta mu niti se osjeća pasivnim pušačem. Ponekad se igra s praznim kutijama cigareta, u zadnje vrijeme manje jer su na kutijama one grozne slike strašnih bolesti od kojih navodno umiru pušači, premda znanstvenih dokaza nema.

NovostiKad vidim natpis da pušači umiru mladi, ja se sa svojih sedamdeset i nešto godina lecnem. Jel pušenje škodi? Ma naravno da škodi, ali škodi puno toga, recimo žestoko alkoholno piće, ali na bocama nema tih stravičnih slika. Nema ih ni na novinama poput srpskih „Novosti“ ili riječkoga „Novoga lista“, a trebalo bi ih biti više nego na cigaretama jer se radi o povijesno dokazanom otrovu, smućkanom ne samo protiv jedne kategorije društva (poput pušača) nego protiv cijeloga jednog naroda, dotično hrvatskog.

Riječki „Novi list“ je u rukama stare jugoslavenske Partije i Udbe (ekstenziju s druge strane tunela Učke drži KOS, što je gotovo javna tajna) . „Novi list“ je neformalni sljednik lista „Komunist“, a „Novosti“ su neformalni, ali sadržajno blistav sljednik onoga „Srbobrana“ do istrage vaše ili naše te se pojavljuju, financirane hrvatskim novcem, u samostalnoj, suverenoj itd. hrvatskoj državi čije se vlasti, lijeve ili desne, prave blesavima i nadalje daju naš novac za vrijeđanje iste te države i njezinih insignija, dok DORH sluša očima i gleda ušima, a na taj je način teško nešto vidjeti i čuti pa niti vidi niti čuje, niti se oglašuje, ignorira Hrvatske novinare i publiciste koji podsjećaju na Ustavni zakon o zastavi, grbu i himni Republike Hrvatske.

Sada se bude i braniteljske udruge, pa dižu tužbe protiv četničkih „Novosti“, no mogu predvidjeti kako će to završiti jer ljubitelja „Novosti“ ima u lijepom broju i u hrvatskom pravosuđu, te će „predmet“ biti suptilno upućen (ako uopće bude) sudu i sucu koji za lijepe naše haubice i slične svinjarije imaju sluha, tužbe će biti spremljene u pretinac na kojemu piše „Satira“, a braniteljima poručiti da za satiru nemaju smisla, sve shvaćaju preozbiljno. Čak su i srpsku agresiju devedesetih shvatili ozbiljno.

KZHrvatsku državu i hrvatski narod nitko ne štiti, a osobito ne Državno odvjetništvo kojemu je to zadaća i posao. Posve je druga stvar s političarima i političarčićima, tajkunima i tajkunčićima i uopće uvrjedljivim dušicama koje štiti Kazneni zakon, a u nj se na velika vrata vratio verbalni delikt.

Istoga dana kada je Dujmović u „Vijencu“ predstavljao svoju knjigu o masovnim ubojstvima novinara poslije preokreta 1945. i nadalje, istoga dana, velim, i čak u isto vrijeme (?), održana je u Europskom domu rasprava o današnjem masovnom progonu novinara kojima se masovno sudi na temelju idiotskih odredaba Kaznenog zakona – za klevetu, uvredu, sramoćenje i slične verbalne (pisane) delikte, pa novinar može masno platiti i kada napiše istinu, no ona istjera na čistinu ime osobe kojoj ta istina navodno škodi u karijeri, pa tuži novinara i dobiva spor. Govornici su bili ugledni (i jedan manje ugledan) novinari i pravnici (i među njima jedan manje ugledan), a Katja Kušec potegnula je i ovom prilikom neodgovoreni upit HNIP-a Državnom odvjetništvu oko srpskih „Novosti“,na što je jedan od manje uglednih nešto progunđao o satiri, te da se nekima takva možda i ne sviđa, ali…

U svemu, presjek današnjega novinarsko-pravničkog miljea, s dosta suprotstavljenim stajalištima, no sve se odvijalo u rukavicama, civilizirano. Budući da su navedeni bili gosti HNIP-a,a i ja sam član, nisam htio intervenirati poštujući hrvatsku tradiciju da je gost svetinja, pa ni na rječnik Denisa Kuljiša koji je u zadnje vrijeme okrenuo kaput, ali i nadalje barata neobičnim rječnikom pa, primjerice, HAZU naziva Akademijom nauka. Što i ne bi, kada se upravo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu oživljava Marxov naučni socijalizam, studenti dolaze, slušaju, uče. Studiraju.

Nemam ništa protiv okretanja kaputa, ako se okreće na našu stranu, veseli me kada vidim da se Prosperov Novak vraća na svoja stajališta sa samoga početka devedesetih kada je bio pomoćnik Vlatka Pavletića, raduje me kad čitam Banca, koji je evoluirao nakon što je usred rata s Vesnom Pusić i sličnima išao đonom na Franju Tuđmana.

Mi koji se u svih ovih dvadeset i šest ili sedam godina nismo pomaknuli ni za milimetar, moramo kršćanski prihvatiti sve one koji su u složenim trenutcima povijesti lutali političkim bespućima. Bez obzira što su nas neki od navedenih izbacivali iz PEN-a (ma hvala Bogu, PEN ionako više ne znači ništa) – izbacili usred hrvatske države nas dvadeset i pet ili šest pisaca, zajedno sa Slavkom Mihalićem, ali i Vladimirom Šeksom, neka ne bude zaboravljeno.

Spomenuo sam Filozofski fakultet s boljševičkim odsjekom. Ondje barem (valjda) nema udbaša koji su vezali studente za radijatore, a sada su profesori. Takav jedan postoji na Fakultetu političkih znanosti, preziva se Barišić. Igrom slučaja naletio sam neki dan na čovjeka koji sada ima doktorsku titulu, a u vrijeme progona katoličke mladeži osamdesetih ispitivao ga je rečeni Barišić i prijetio mu da će „završiti u podrumu s ostalima“, posebno iritiran majicom privedenoga na kojoj je pisalo In te Domine speravi. Isljednik se i lažno predstavio. Rekao je da se zove Hrčika.Ha. Koliko još ima takvih hrčika i hrčaka na Zagrebačkom sveučilištu, trebalo bi proučiti. I zatim lustrirati.

Slučaj akademika Mislava Ježića kojemu je i u žalbenom postupku zabranjeno da predaje na Filozofskom fakultetu u ZG-u posve jasno govori da je putem većine u Vijeću vlast na FF-u preuzela ordinarna crvena klatež protuznanstvene i protuhrvatske orijentacije.

Deklaracije i rezolucije

U Rimu, na mjestu gdje je šestorka prije šezdeset godina potpisala Rimske ugovore, slavljena je Europa bez granica i potpisana Deklaracija o nazivu i položaju Europske unije. Potpisalo je dvadeset sedam država (minus Britanija, plus Hrvatska). Rimske ugovore ne treba brkati s Rimskim ugovorima iz 1941. kada su nam Talijani nakon Karađorđevićeva rapallskog poklona maznuli još veći dio Dalmacije – što je, međutim, imalo rok samo do 1943. i pada Italije. Petnaestak godina poslije Italija se našla među šest država koje su potpisale nove Rimske ugovore, proslavljene ovih dana.

Povijest EZ a posebno potom pod imenom EU ima lijepih i manje lijepih trenutaka, a ako se promatra bitno može se reći da se razvijala u stalnim borbama za naddržavne Sjedinjene Europske Države s jedne strane, i nasuprot toj ideji za labavu konfederacijiu nacionalnih država. Prva, naddržavna zamisao bila je pogrješna i nije prošla niti je mogla proći. Druga je pod različitim „agendama“ funkcionirala, ali je prirodom stvari i u njoj radio crv svojevrsne birokratske elite sklone oblikovanju centrale iz koje idu dekreti koji, stvoreni u uredima, ne uzimaju u obzir osobitosti pojedinih nacionalnih država. Otpor je eskalirao ulaskom zemalja iz istočne Europe, posebno osjetljivih na diktate jer imaju povijesna iskustva, pa smo sada tu gdje jesmo, a njihov se u mnogočemu pravedan gnjev često pogrješno naziva populizmom, u istoj onoj zamjeni teza koja nacionalizam proglašava šovinizmom i slično. A da populizma u negativnom značenju riječi doista ponegdje ima – nije sporno.

Ono što se događalo nedavnih dana u Rimu jest pokušaj da se dvije panike (Brexit i tzv. populizam) smire i prevladaju dokumentom (deklaracijom) koji je na razini uopćenih fraza o sigurnoj, prosperitetnoj, socijalnoj i snažnoj Uniji koja se mora čvrsto ili manje čvrsto držati za ruke, bile ruke velike ili malene, a sitnijim slovima je napisano da vlak više ne će priključivati nove vagone, barem dok Zemljani ne stignu na Mars. Što pak znači da su Srbija i Turska poslane u Moskvu, a Bosna i Hercegovina prepuštene podosta prozirnoj sudbini.

EU 27 vozi dalje s dopuštenjem zemljama da plešu i pjevaju u različitom ritmu, te se može reći da je u Rimu stvorena nova ritmika, što god to značilo, a vjerojatno ipak u glazbenom smislu donosi Europu s nekoliko brzina ogrnutih u ritam valcera, polke, čardaša itd., a kako će Hrvatska plesati vidjet ćemo, glavno da nije u kozaračkom kolu.

Glede Hrvata u BiH nema povoljnih vijesti, jer mantra probuđene Hrvatske u odnosu na njih, to jest o Hrvatima kao nositeljima europskih vrijednosti i zamašnjaka za EU-perspektivu cijele BiH – dolazi u pitanje. Bošnjaci muslimani vjerojatno likuju jer njima (kao i Srbima) ta EU ne znači ništa, što su upravo pokazali Bošnjačkom deklaracijom protiv federalizacije, a nestrpljivo čekaju i najavljeni referendum sultana Erdogana u Turskoj, kojemu rimska deklaracija daje vjetar u leđa. Erdogan se sve više posvećuje turskom imperijalizmu u Europi, ponaša se kao Osmanlije poslije pobjede kod Nikopolja. Da je tako, svjedoči i tursko miješanje u unutarnja pitanja nama prijateljske Bugarske, a u FBiH su odavno uskočile janjičarske čete, te arapske postrojbe – sastav sličan kao pod Sigetom u 16. stoljeću.

U danima prije Rima, jedan je od velikih mudraca iz velike zemlje EU-a ponovio laž da je Europska unija osigurala mir u Europi nakon II. svjetskog rata. Istina kaže da je EU osigurala prvi rat u Europi poslije drugoga svjetskog klanja, doista mirno i pribrano gledala kako se u srpskoj vanjskoj i unutarnjoj agresiji na Hrvatsku, u novom genocidu nad hrvatskim narodom, razara jedna stara europska zemlja, kršćanska i dotično katolička , zemlja i narod koji je i u groznim okolnostima komunizma sačuvao one vrijednosti koje je Europa u liberalnom zanosu i tzv. slobodi izgubila. Gledala je EU potom mirno i pribrano kako Srbi u BiH ubijaju muslimane i Hrvate, a nakon ratova uz američku pomoć poklonila pola BiH Srbima i pola muslimanima koji su više-manje istjerali Hrvate iz srednje Bosne. Napokon, sve je svaljeno na Hrvate, izmišljen je „zajednički zločinački pothvat“ od kojega sada trnu zubi našim ljudima u Haagu, na političkom sudu čije tužiteljstvo i danas, toliko godina poslije, namjerno i pakosno tovari na leđa uznika izmišljotine nastale u europskim (najviše) kuhinjama gdje radi osoblje koje je u koledžima školovano na protuhrvatskoj matrici.

Toliko o EU, vraćamo se domaćim vijestima u kojima prevladavaju Agrokor, arhivi i lokalni izbori. Agrokor će vjerojatno dobiti visokog povjerenika, možda ruskog veleposlanika Azimova u paradnoj odori. Arhivi bi mogli biti otvoreni, čak bi se nešto iz njih moglo saznati premda su već odavno začešljani, obrijani, ispeglani i napudrani, dokumenti lažirani ili oskvrnuti na razne načine. Lokalni izbori po prvi put nakon mnogo godina donose neke zanimljivosti u glavnom gradu gdje se igra poker s tri dame i dva dečka.

U kulturi ništa novo, Hribar se privremeno preselio u Beograd odakle odapinje strjelice prema Hrvatskoj. DORH „vrši izvide“ u HAVC-u na temelju nalaza Državne revizije, s posebnim osvrtom na pogodovanje vrlo prosječnog redatelja Matanića svojem producentu. Na HRT-u su poznati ravnatelji programa, produkcije, tehnike itd., a kako će se stvari razvijati, ostaje vidjeti, no životopisi daju nadu. Ono što raduje jest da su ratni izvjestitelji iz te kuće prionuli poslu i odlučili skupiti sve dostupne video i audio zapise iz Domovinskoga rata, uključujući fotografije. Glede književnosti: u Leipzigu Hrvatska i nadalje nema vlastiti štand. Mogla je posuditi jedan od onih zagrebačkih, adventskih.

Glede cigareta još jednom (da zaokružim kolumnu): po statistikama, pedeset posto odraslih Hrvata je ovisno o duhanu. Riječ je o najjačoj hrvatskoj stranci čiji se članovi sve više osjećaju kao drugorazredni građani, premda od drsko visokih cijena cigareta dobro žive i proizvođači i država. Očekujem da će u sljedećem valu maltretiranja pušača duhanu sklona polovica hrvatskoga stanovništva biti prisiljena nositi na rukavima one iste sličice koje se sada nalaze na kutijama cigareta. Zadnji korak su logori za pušače, možda na Golom otoku. Ideja o Golom otoku ionako živi: nakon one čuvene nedavne utakmice Hajduka i Rijeka, jedna je komercijalna televizija anketirala po Rijeci te dobila izjavu nekog Arsena (prezime nije otkriveno) koji reče: Sve njih treba na Goli otok. Ako se te zamisli spoje sa staljinističkom skupinom na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, ideja ima „intelektualno“ zaleđe.

Na kraju: hoćemo li priznati ili ne ćemo, dobra atmosfera na tribinama u utakmici Hrvatske i Ukrajine svima nam se svidjela, kao i rezultat.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Miklenić: Jednom postavljena prava pitanja ne mogu se ušutkati ni izbrisati

Objavljeno

na

Objavio

Spomen na 76. godišnjicu pogroma hrvatskoga sela Zrin na Banovini, koji su izvršili partizani u koje su ušli i četnici, ostat će u povijesti zabilježen po blagoslovu novopodignute spomencrkve Našašća sv. Križa s dvije ploče na kojima su ispisana imena i dob žrtava, a u sadašnjosti otvara više veoma važnih pitanja.

I predvoditelj spomenslavlja u subotu 14. rujna u Zrinu kardinal Josip Bozanić u homiliji je doslovno rekao: »Na ovom mjestu i u ovom slavlju osjećam svojom crkvenom i domoljubnom dužnošću postaviti neka pitanja. Kakvo je to oslobođenje – ma s koje god strane dolazilo – u kojem se u tamu smrti odvodilo ljude bez stvarne krivice i bez suđenja? Kako je moguće da se desetljećima utjerivao strah u kosti ljudima koji su znali istinu, a o njoj nisu smjeli progovoriti? Je li istraživanje istine o Drugom svjetskom ratu i poraću u nas revizija povijesti?«

Pitanja koja je postavio kardinal Bozanić ni u kojem korektnom pristupu ne mogu se okarakterizirati kao ideološka, politička, ekstremistička, šovinistička ili neprijateljska jer su izraz zdrave pameti i naravne etike. Po odredbama kako međunarodnoga prava tako i nacionalnih prava svih država na svijetu, pa i Republike Hrvatske, meritum svakoga od navedenih pitanja zapravo je krivično djelo koje zahtijeva primjerenu kaznu. Nema te izlike koja bi mogla opravdati ubijanje ljudi bez stvarne krivice i bez ikakva suđenja. Nema pravosuđa koje ne bi inkriminiralo zastrašivanje kojim se skriva zločin. Nema zdrave logike koja bi mogla opravdati zabranjivanje istraživanja i iznošenja istine. Premda je to nepobitno, u Republici Hrvatskoj i ove 2019. godine, dakle gotovo trideset godina od osamostaljena hrvatske države, ni u prevladavajućem javnom mnijenju, ni u medijima ni u pravosuđu ta se očita nedjela, zapravo zločini, uopće ne tretiraju kao relevantni čimbenici. Oni koji to nameću u današnjoj Hrvatskoj izvršavaju zapravo zastrašujuće nasilje nad žrtvama, istinom i pravdom, zapravo nad hrvatskim narodom.

U homiliji u Zrinu kardinal Bozanić također je postavio pitanje: »Zašto se o ovom i tolikim drugim zločinima komunističkoga režima: križnim putovima, jamama, prikrivenim grobljima u predgrađima naših gradova, na livadama i u šumama, kao i na sličan način i o drugim uništenim mjestima, desetlječima šutjelo, strogo branilo objektivno povijesno istraživanje i prepričavalo prošlost po diktatu režima?« te dodao: »A i danas se nerijetko istinu želi zataškati, prešutjeti ili bar umanjiti.« Budući da od onih kojih se to izravno tiče, odnosno od onih koji su za takvo stanje izravno bili odgovorni, ne će doći nikakav odgovor na to pitanje, očito je da je riječ ne samo o kukavicama koje nisu spremne preuzeti odgovornost za svoja nedjela, nego o ljudima koji su političku moć zlorabili da bi sebe zaštitili od istine i pravde. Donekle se čak te počinitelje tih nedjela može razumjeti jer su davno ostali bez ikakvih humanih standarda i kriterija u svom viđenju zbilje, ali kako razumjeti one u današnjoj Hrvatskoj koji osobno nisu okrvavili ruke, a ipak svim sredstvima štite zločince, razvodnjavaju njihovu krivnju, falsificiraju povijesnu istinu i zlorabe političku moć da to nečuveno nasilje nad hrvatskim narodom i dalje traje?

Vrlo je znakovito što je na spomen 76. godišnjice Zrinskih žrtava od državnih institucija jedino Predsjednica Republike poslala svoga Izaslanika, a ni Hrvatski sabor, koji bi u načelu trebao biti najviše predstavničko tijelo hrvatskoga naroda, ni hrvatska Vlada, koja bi trebala biti izvršitelj legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa, nisu smatrali važnim poslati ni formalne predstavnike u subotu u Zrin. Znači li taj bojkot da oni koji odlučuju u vodstvu Hrvatskoga sabora, kao i oni koji odlučuju u vodstvu Vlade, ne mare za strahotu koju su doživjeli hrvatsko selo Zrin i njegovi stanovnici, samo zato što je bilo hrvatsko i katoličko, ili da oni zapravo ne smiju biti uz hrvatski narod kad oplakuje svoje nevine žrtve stradale od partizanske i četničke ruke?

Koliko su snažni okovi koji omogućuju brutalno nasilje nad sadašnjim naraštajima hrvatskoga naroda kad se radi o istini i stradavanju od komunističke revolucije najbolje su pokazali mediji svojim odnosom prema spomenu u Zrinu. Jednako kao i nedavno u kolovozu, kad su u Gračanima u Zagrebu pokopane 294 ekshumirane žrtve komunističke revolucije, od kojih je bilo 63 maloljetnika, čak šesnaestero djece mlađe od 14 godina, mediji su ili prešutjeli ili razvodnili strahotu događanja u Zrinu prije 76 godina. Samo krajnje naivni mogli bi pomisliti da je takav odnos prema žrtvama komunističke revolucije slučajan jer oni koji pošto-poto žele zadržati kotač povijesti i s njim laži komunističke ideologizirane povijesne interpretacije, a s tim i okovanost i neslobodu hrvatskoga naroda, vrlo dobro znaju kako i zašto tako postupaju. No jednom postavljena prava pitanja ne mogu se ušutkati ni izbrisati sve dok se na njih vjerodostojno ne odgovori istinom.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Zrin: Vrijeme je za istinu o stradanjima hrvatskog naroda

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: ‘Kanadski Aladdin’ postao je žrtva vlastitog ideološkog puritanizma

Objavljeno

na

Objavio

Iako se čini kao da je bilo davno, a neki su možda već i zaboravili, još do prije samo par godina cjelokupna svjetska javnost klanjala se američkom predsjedniku Baracku Obami kao novom mesiji. Bilo je to lice, činilo se, nekog novog svijeta, svijeta mira, ljubavi, tolerancije, bratstva među ljudima.

No, kako je Obami istjecao mandat, tako je utopija blijedila i počelo se postavljati pitanje tko će ga naslijediti, tko će postati novi vođa progresivnog svijeta?

A onda se pojavio on. Mlad, naočit, obrazovan, elokventan – kanadski premijer, Justin Trudeau. Dotada poznat samo kao sin svoga oca, dugogodišnjeg kanadskog premijera, Pierrea Trudeaua, činio se kao predodređen za namijenjenu mu ulogu.

Naime, i prije nego je zasjeo u premijersku fotelju i počeo provoditi svoje politike, on je postao obljubljen i slavljen sa svih strana. Od samih je početaka bilo očito kako je ljevica pronašla svog novog političkog idola – zvijezda je rođena. Bilo je dirljivo gledati kako se ta slika novog političkog celebrityja prodaje srcima širom svijeta.

Mediji su oduševljeno pisali o tome kako je novi kanadski premijer instruktor bungee jumpinga i snowboardinga, dok u trenucima odmora sa svojom ženom Sophie vježba jogu. Smiješio nam se sa svih naslovnica, ponosno se izjašnjavao kao feminist, a posebnu osjetljivost je pokazivao za pitanja ravnopravnosti.

Tako je i svoju vladu sastavio mahom od žena i manjinaca, objašnjavajući da “tako treba izgledati vlada u 2015. godini”. Iako bi netko zavidan mogao reći kako je tu puka forma prevladavala nad sadržajem, ništa nije moglo pomutiti ovu idiličnu sliku. A onda je pozlatu malo zagrebala velika korupcijska afera oko slučaja SNC-Lavalin.

Radi se o građevinskoj tvrtki iz Montreala za koju je utvrđeno da je bivšem režimu Moamara Gadafija plaćala mito kako bi osigurala poslove u Libiji. Prema svjedočenju ministrice pravosuđa, Jody Wilson Raybould, iz vlade su, pa i od samog Trudeaua, dolazili pritisci da se taj slučaj zataška, zbog čega je na kraju ona iz protesta i podnijela ostavku.

Kada se činilo kako nikakve nedaće ne mogu pomutiti sliku “najvećeg frajera na svjetskoj političkoj sceni”, u kanadsku se zvijezdu zabio komet. Naime, u javnosti se pojavila slika tridesetogodišnjeg nastavnika drame u crno obojena lica i ruku, maskiranog u Aladdina.

Što bi se reklo, ništa neobično. Premda bi se možda moglo dati za pravo nekim feminističkim križarima koji će vidjeti nedoličnost u tome što profesor u zagrljaju neprimjereno drži ruku na prsima mlađe ženske osobe. No, nakon što je slika izašla u javnost, Trudeau se ekspresno ispričao, pravdajući to svojom nepromišljenošću i nezrelošću. Da nije smiješno, bilo bi tragično.

Moglo bi se reći kako je kanadsku zvijezdu repaticu sustigao njezin vlastiti rep. I baš kad se činilo kako se uspio opravdati pred ljudskopravaškim zelotima pojavila se još jedna slika, a odmah zatim i video. Jednu sliku je relativno lako objasniti, ali kako sad pred sljedbom opravdati tri takva performansa?

Koliko je stvar otišla u apsurd, govori i Trudeauov defenzivni unazad, da više ni sam nije siguran koliko se puta prerušio u crnca. A kako će biti siguran kad nema u što se kanadski nastavnik drame nije preobukao, od američkog Indijanca, do karipskog pirata i Hindusa? Sjećamo se i njegova službenog posjeta Indiji, kada su kanadski mediji pisali kako “sramoti Kanadu oblačeći čitavu obitelj u indijsku svadbenu odoru”.

Netko će reći kako ne vidi neki poseban problem u tome što se netko u mladosti u maškarama maškarao, a i normalno bi bilo da je tako. Međutim, ironija ima svoju čar kada nekoga tko je godinama druge prozivao za rasizam i tko je svoju karijeru gradio na promoviranju ideologije političke korektnosti, sustigne vlastita kletva. Kletva u kojoj je „kanadski Aladdin“ postao žrtva vlastitog ideološkog puritanizma.

Zamislite samo što bi se dogodilo da je kojim slučajem isplivala fotografija nekog političara s desnog spektra? Ne bi mu pomogla nikakva isprika. Ali, kada u očima puritanca “ pogriješi” netko s lijevog ideološkog spektra, onda je dovoljna i isprika, jer znamo kako on ne mrzi, nije rasist, nema fetiš i njegova politika nije rezultat grijeha iz mladosti.

S Trudeauovim licem obojenim u crno sve je licemjerje kulture političke korektnosti isplivalo na površinu. Slika je pronašla svoj izvrnuti odraz u ogledalu.

Tragikomično je u cijeloj priči to što su kroz mjesec dana u Kanadi parlamentarni izbori, na kojima se ovaj napuhani Lawrence od Arabije nalazi u opasnosti da u slučaju poraza, umjesto svjetske ikone liberalizma, u zadnjem činu bude zapamćen kao “ blackface” – “kanadski Aladdin”, piše Borislav Ristić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari