Connect with us

Kolumne

Hitrec: Covid pošast djeluje na razvitak demokracije?

Published

on

Vrijeme malo do odurno, turobno i politički bljutavo, u društvenom smislu nikakvo. Riječ je tek o imitaciji života. Nenormalno stanje najlakše podnose oni koji i inače nisu normalni, recimo književnici. Publicistika cvate: o aktualnoj pandemiji već su napisane tisuće i tisuće stranica umnih rasprava i znanstvenih polemika iliti đikićijada, svi sve znaju i nitko ništa ne zna, uključuju se sociolozi i psiholozi, psihijatri i pacijenti, ali i politolozi.

Moj doprinos: pišem o utjecaju pošasti na razvitak demokracije, a imam i neke primjere iz povijesti kao vjerodostojne dokaze. Podastirem jedan: u 16. stoljeću ili točnije 1526., bijaše takva kuga u Dubrovniku da su preminula 84 plemića, pa nije bilo dovoljno plemenitih da popune Veliko vijeće. I što? Po prvi put, (valjda), ušlo je u Vijeće nekoliko uglednih građana, pučana, vjerojatno trgovaca i brodovlasnika. Tako je učinjen mali korak prema demokraciji koju je Marin Držić htio uvesti na revolucionaran način, bez kuge. Zaboravio sam reći da je spomenute godine umrlo od zaraze i osamdeset plemkinja, ali žene ionako nisu mogle u Veliko vijeće.

Vraćam se u našu zbilju i u prošli tjedan koji je donio ugodna iznenađenja: nakon što sam u ovoj rubrici zazivao gospodarski pojas, već sljedećega dana proglasio ga je B. Bačić. To je bilo brzo, doista. Doduše, vukla se ta tema desetljećima, ali je Hrvatska oklijevala da se netko ne bi uvrijedio ili da, nedajbože, napokon učini neki potez kao suverena država. Da bi se smanjila šteta, stiglo je istodobno objašnjenje da su ZERP i gospodarski pojas istoznačnice, što je isto tako točno kao da se kaže da su srdela i morska psina jednake veličine.

Drugo ugodno iznenađenje bilo je da će sudovi raditi brže nego što su do sada činili. Navodno će biti upitani za zdravlje oni suci koji šest mjeseci nisu dirnuli spis. Takvi će od sada pred sebe naredati sve spise iz zadnjih desetak godine i svakoga dodirnuti, te dodirivanje snimiti mobitelom, kao dokaz radinosti. Možda će se neki spis otvoriti, ako slučajno padne na pod i rastvori se.

Snimke će predati tužiteljstvu, koje je od sada navodno zaduženo za progon ležernih sudaca (a ne predsjednici sudova), što je iznašašće nepoznato u svijetu. Osobno sa sucima imam samo dobre uspomene, uvijek su prema meni bili uljudni i susretljivi, i uvijek su me nakon toga proglasili krivim. Pa i onda kada je Ustavni sud odlučio da nisam kriv. Uopće, glede civiliziranosti učinili smo velike korake. I policija je postala službouljudna. Zaustave me neki dan, priđe policajac i pozdravi me: „Poštovanje“. Zatim me s puno poštovanja odere za prebrzu vožnju. Nezanemariva svota, ali lakše se podnese uz silnu učtivost. Gdje su ona vremena kada bi me zaustavio milicajac i tražio isprave, bez pozdrava, pun sebe, svoje službe i nehrvatske pripadnosti, pogledao me i rekao: „A , Hrvoje, sada ćemo mi da ti skinemo tablice.“ Dabome.

O državnim službenicima samo lijepo. Birokracija se smanjila na najmanju moguću mjeru, što osjećaju i invalidi. Eto, bio je prošli tjedan Dan invalida, pa se sjetih što mi je pričala poznanica kojoj je dijete u nesreći ostalo bez noge. Tragedija, jest, država pomaže koliko može: svake dvije godine majka mora ponovno dokazivati da dijete i dalje nema nogu, kako bi i nadalje dobivala skromnu pomoć. Ili birokrati misle da djetetu može u dvije godine izrasti noga? Ma imao sam i ja sličan slučaj, ne tako tragičan, premda je mogao biti (vidi moju knjigu „Matko na štakama“), a u vezi je i s hrvatskim sudstvom.

Sudskim putem, štono riječ, tražio sam odštetu za stradanje najmlađeg sina u prometu, vuklo se to neko vrijeme, a onda na „glavnoj raspravi“ – kada je sudac imao pred sobom svu dokumentaciju i nalaze mnogih vještaka – reče taj „krapinski“ sudac onako lukavo i strogo da ima doduše sve papire, ali on bi htio da dovedem dijete, da ga on vidi. Dijete koje je tada imalo sedam godina. Moj tadašnji odvjetnik, sada pokojni Stjepan Herceg (pamtite ga iz politike početkom devedesetih) i ja reagirali smo kako je trebalo, podignuli glasove i pitali gdje i u kojoj zemlji živimo, pa je sudac odustao, preko volje, uvrijeđen. Svakako bi trebalo s vremena na vrijeme objaviti zanimljivosti iz sudske prakse u obliku humoristične knjige, a o državnoj birokraciji i češće. Kolike su investicije (namjeravane) naših iseljenika propale poradi (najviše) lokalnih birokracija, pa i onda kada u pitanju nije bila korumpiranost nego tek onaj bezvremenski osjećaj vlasti i ovlasti koji birokrata održava na životu i čini ga radosnim.

Pričam vam sve ovo samo da ne bih govorio o covidu, jer znam da vam je preko glave. Sveti Nikola je prošao, a cjepivo nije donio u Hrvatsku, ali cjepiva već ima toliko vrsta kao jabuka na tržnici pa su ljudi zbunjeni, što će izabrati kada dođe, koje je bolje, koje dulje traje. A ne traje ni jedno, za sada, trebat će se cijepiti u fazama, dvije ili možda trofazno. Novi junaci i junakinje nisu više toliko liječnici i medicinske sestre (njima čast) nego tzv. vrhunski političari, koji herojski izjavljuju da će se javno cijepiti, na trgu, okruženi mnoštvom obožavatelja. Dobit će odličje nazvano po Nikoli Šubiću Zrinskom.

Slijedit će ih političari na lokalnim razinama, jer se bliže lokalni izbori. Onaj tko se više puta cijepi, imat će više mjesto na listi. No, čitam da sva ta silna cjepiva koja će donijeti milijarde razvikanim korporacijama (njihove veze s Wuhanom tek se stidljivo propitkuju) mogu postati izlišnima, budući da je u međuvremenu pronađen lijek, tableta koja se jednostavno proguta, i nije to tek marketinški trik jer je iznašašće objavljeno u vrlo uglednim znanstvenim časopisima. Lijek se zove Molnupiravir ili tako nešto. Čim je naziv kompliciraniji, više mu se vjeruje. Pokusni kunići, čitam, nisu bili kunići nego vjeverice i one su odlično reagirale. Tako će i ljudi, skakat će, zdravi , sa stabla na stablo. I skupljati orahe za božićnu orehnjaču.

Dok se čeka došašće (oprosti mi Bože) cjepiva ili lijeka, sve ostaje na mjerama koje su sve oštrije. Lutaju ulicama „službena lica“ i kažnjavaju nemaskirane, ulaze u ugostiteljske prostore, u kavane koje po balkanski zovemo i dalje kafićima, u stanove za sada, vele, ne će, osim ako ne dođu na poziv pakosnih susjeda i zateknu orgije. U totalitarnim sustavima za cinkanje su bili zaduženi pazikuće, sada živimo u navodno liberalnoj demokraciji pa drukati može tko hoće, volonterski. Prekršiteljima bi trebalo propisati da deset puta pročitaju Šegedinovu knjigu „Svi smo mi odgovorni“. Da nekako razvesele potišteni narod vlasti su dale do znanja da će onima koji prežive zarazu dopustiti narodne referendume, što je izazvalo eksploziju oduševljenja. Zatim su neki malo bolje pročitali o čemu je riječ, pa razumjeli da se neće moći raspisati referendum baš kako se narodu spukne i o temi koja mu padne na pamet, nego će viša pravosudna vlast (koja nije pod utjecajem političke, ha) propisati poćudna pitanja i odbaciti nepoćudna kao što je izborni zakon i slično. Sve je to, kako piše notorni razbarušeni novinar, predviđeno zato da Hrvatska ne padne u provaliju desno-klerikalne muteži.

Spomenuo sam orgije, a one se preselile u Slovensku ulicu u Bruxellesu ili gdje već. Prema njima je janafska zagrebačka Slovenska mačji kašalj, gastronomsko gnijezdo s brojačem, malo ribe i druženja heteroseksualaca koji vole na miru jesti i piti. Eurozastupničke orgije su homoseksualne, bezkondomske i prilično masovne, pa se otvara pitanje što su sve naši političari morali prolaziti da budemo pušteni u toplu europsku obitelj i je li promidžba istospolnosti u Hrvatskoj posljedica oduševljenja onih koji su postali članovi kluba.

Ta riječ, orgije, pojavila se bez ikakve veze s Bruxellesom i muškoložništvom uopće, u aferi koja je izbila u zagrebačkom HNK gdje su članovi zbora Opere u covidskim okolnostima bili prisiljavani ne samo da pjevaju, nego i simuliraju orgije, povraćaju, valjaju se i slično, kako to već zahtijeva suvremeno redateljsko umijeće (o kojemu sam napisao komediju). Čaša se prelila kada je umro član Zbora, tenor Ante Topić, vrlo popularan u HNK ,a zarazilo se navodno i pola ansambla. I prije njegove smrti sindikat je podignuo kaznenu tužbu protiv intendantice, koja će tužba završiti onom pojeo vuk magare, jer tu gospođu strukture, ah, štite kao materijalno kulturno blago, a u medijima nastupa kada poželi, uvijek sa skromnom količinom samohvale. Oni koji pamte, sjetit će se ne tako davne reportaže jedne komercijalne televizije, snimljene nakon što je istupio psihijatar i kazao da je točno što se priča, da je znači, velik broj administrativnog osoblja podređen intendantici zatražio pomoć i da tu nešto nije u redu. I tada su strukture šutjele. Još nešto, neuobičajeno: gledam svršetkom tjedna teletekst HTV-a s vrlo opširnom tužaljkom za nesretnim Topićem, tako očito licemjerno sročen u režiji uprave. Još jedan primjer uske suradnje, ali srećom postoje i društvene mreže. Upućujem na mrežnu stranicu pratiteljice kazališnoga života (i smrti) Snježane Banović, autorice vrlo dobrih knjiga o hrvatskom glumištu.

Dubrovnik i Šipan

Svake godine na sv. Nikolu mediji (neki manje neki više) podsjećaju na 1991. i najžešći barbarski napad srpsko-crnogorske koalicije na Dubrovnik. Podsjećaju se, naravno, i Dubrovčani, odaju počast braniteljima. No ne treba zaboraviti ni Šipan i njegovu ogromnu ulogu u ratu. Najveći od Elafita, Šipan i njegovo zlatno polje bili su oduvijek povezani s Dubrovnikom, kao mali brat s velikim. Slučajno ili ne, o povijesti i važnosti Šipana objavljen je napis u zadnjem broju sjajne revije Matica (naklada Hrvatske matice iseljenika). Citiram autora M. Knezovića: „ Šipan je sigurno najteže stradali otok u Domovinskom ratu. Na Šipan je s obližnjeg okupiranog kopna ispaljeno više od 10.000 granata. Čak 13 mjeseci bio je bez struje tijekom 1991. i 1992. Preko Šipana je išla sva opskrba hranom i oružjem za opkoljeni Dubrovnik.“

Lazo Goluža

Obilježio je jednu etapu povijesti nacionalne televizije, dokazao da se ne moraju uvoziti licence i tuđi domišljaji, a uz kvizove se bavio i drugim vrstama zabavnoga programa. Emisija Kviskoteke, snimljena 1995., a reprizirana u povodu Golužine smrti, djelovala je kao osvježenje u programu, dinamična i pametna, kulturološki i hrvatski usmjerena, s raspoloženim i tada još relativno mladim Mlakarom, a u žiriju su viđeni još relativno mladi Pavao Pavličić i Dubravka Oraić Tolić.

U tiskovinama je spomenut satirički mjesečnik Paradoks čijem je rođenju kumovao Lazo Goluža. Bilo je to sredinom šezdesetih, u okrilju tadanjeg omladinskog centra ili kako se već zvao, u zgradi na uglu Zrinjevca i Tesline. Prvi je glavni urednik bio Pajo Kanižaj, a „pao“ je na braniku uvezene seksualne revolucije. Drugi glavni urednik bijaše Milan Havliček, a on je pao šezdeset osme (Prag!) zbog naslovne stranice, ponešto dorađenog plakata iz Oktobarske revolucije, koji je Partija ocijenila kao antikomunističku provokaciju. Plakat je, inače, donio iz Francuske Lazo Goluža. Tako je Paradoks zauvijek zabranjen. Šteta, u Hrvatskom bi proljeću sigurno imao stanovitu ulogu. Urednici u trenutku zabrane: Ladislav Klein i potpisnik ovih redaka.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari